PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo vijeće)
28. travnja 2017.(1)
„Javna služba – Dužnosnici – Privremeno osoblje – Primici od rada – Obiteljske naknade – Naknada za obrazovanje – Odbijanje naknade troškova obrazovanja – Članak 3. stavak 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju – Legitimna očekivanja – Jednako postupanje – Načelo dobre uprave”
U predmetu T‑580/16,
Irit Azoulay, članica privremenog osoblja Europskog parlamenta, sa stalnom adresom u Bruxellesu (Belgija),
Andrew Boreham, član privremenog osoblja Europskog parlamenta, sa stalnom adresom u Wansin‑Hannutu (Belgija),
Mirja Bouchard, dužnosnica Europskog parlamenta, sa stalnom adresom u Villers‑la‑Villeu (Belgija),
Darren Neville, dužnosnik Europskog parlamenta, sa stalnom adresom u Ohainu (Belgija),
koje zastupa M. Casado García‑Hirschfeld, odvjetnica,
tužitelji,
protiv
Europskog parlamenta, koji zastupaju E. Taneva i L. Deneys, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom zahtjeva na temelju članka 270. UFEU‑a radi poništenja pojedinačnih odluka Parlamenta od 24. travnja 2015. kojima je odbijena dodjela naknada za obrazovanje za godinu 2014./2015. te, po potrebi, poništenja pojedinačnih odluka Parlamenta od 17. i 19. studenoga 2015. kojima su djelomično odbijene žalbe tužiteljâ od 20. srpnja 2015.,
OPĆI SUD (osmo vijeće),
u sastavu: A. M. Collins, predsjednik, R. Barents (izvjestitelj) i J. Passer, suci,
tajnik: M. Marescaux, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 14. prosinca 2016.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Prva tužiteljica, Irit Azoulay, ima dijete upisano od rujna 2014. u Athénée Ganenou u Bruxellesu (Belgija). Troje ostalih tužitelja, Andrew Boreham, Mirja Bouchard i Darren Neville, imaju djecu upisanu u École internationale Le Verseau u Biergesu (Belgija). Tužitelji koji su već imali djecu upisanu u te obrazovne ustanove prije 2014. za njih su primili, do školske godine 2014./2015., naknadu troškova obrazovanja u okviru mjesečnog gornjeg praga.
2 École internationale Le Verseau sekularna je škola koja je dio Fédération des établissements libres subventionnés indépendants (FELSI) (Federacija neovisnih subvencioniranih slobodnih ustanova), a subvencionira je Francuska zajednica. Predavanja na francuskom i engleskom od vrtića nadalje izvode profesori kojima su ti jezici materinski jezici. Ipak, ta škola nije financirana u cijelosti tom subvencijom. Ona raspolaže vlastitim sredstvima, koja joj, među ostalim, osigurava neprofitna organizacija Les Amis du Verseau.
3 Athénée Ganenou vjerska je škola koju subvencionira Francuska zajednica, čiji službeni obrazovni program primjenjuje u cijelosti, ali u koji je dodano nekoliko sati tjedno učenja hebrejskog jezika, povijesti židovstva, Biblije i engleskog jezika od prvog razreda. Ta škola međutim nije u cijelosti financirana tom subvencijom. Ona raspolaže vlastitim sredstvima, koja joj, među ostalim, osigurava neprofitna organizacija Les Amis de Ganenou.
4 U listopadu i studenome 2014. tužitelji su podnijeli zahtjeve za naknadu troškova obrazovanja koje su platili za svoju uzdržavanu djecu, zajedno s priloženim dokaznim dokumentima koje su im pružile predmetne škole, istovjetnima onima koji su bili priloženi njihovim prijašnjim, i odobrenim, zahtjevima za naknadu takvih troškova obrazovanja.
5 Tužitelji su 24. travnja 2015. primili obavijest o konačnom odbijanju svojih zahtjeva za naknadu troškova obrazovanja (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) zato što uvjeti iz članka 3. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik) nisu bili zadovoljeni jer dvije predmetne škole nisu bile ustanove za koje se plaćala školarina u smislu te odredbe, s obzirom na to da neobvezni doprinosi tužiteljâ predmetnim neprofitnim organizacijama izlaze izvan okvira obveznoga besplatnog obrazovanja kako je predviđeno belgijskim zakonodavstvom.
6 Svaki od tužitelja podnio je 20. srpnja 2015. žalbu sukladno članku 90. stavku 2. Pravilnika. Te su žalbe odbijene pojedinačnim odlukama glavnog tajnika Europskog parlamenta od 17. i 19. studenoga 2015. (u daljnjem tekstu: odluke o odbijanju žalbi). Međutim, glavni tajnik Parlamenta odlučio je tužiteljima „dobrovoljno i iznimno” dodijeliti naknadu za obrazovanje u École internationale Le Verseau i Athénée Ganenou za godinu 2014./2015., ali ne i za školske godine koje slijede.
Zahtjevi stranaka i postupak
7 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 17. veljače 2016. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.
8 U skladu s člankom 3. Uredbe (EU, Euratom) 2016/1192 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. srpnja 2016. o prijenosu na Opći sud nadležnosti za odlučivanje u prvom stupnju o sporovima između Europske unije i njezinih službenika (SL 2016., L 200, str. 137.), predmeti koji su 31. kolovoza 2016. bili u tijeku pred Službeničkim sudom prenose se na Opći sud, koji nastavlja postupak u tim predmetima u stanju u kojem se oni nalaze na taj dan i u skladu sa svojim Poslovnikom.
9 Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:
– poništi pobijane odluke;
– po potrebi, poništi odluke o odbijanju žalbi;
– naloži Parlamentu da im plati naknadu za obrazovanje za godinu 2015./2016., uvećanu za kamate izračunate od datuma od kojih se duguju ti iznosi;
– naloži Parlamentu snošenje troškova.
10 Parlament od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužiteljima snošenje troškova.
11 Na raspravi, i kao odgovor na pitanje Općeg suda, tužitelji su zatražili izmjenu druge točke svojih zahtjeva te od Općeg suda zahtijevaju da:
– poništi pobijane odluke;
– po potrebi, poništi „odluke o odbijanju žalbi, međutim, s iznimkom odluke glavnog tajnika Parlamenta da im dobrovoljno i iznimno isplati naknadu za obrazovanje za godinu 2014./2015.”;
– naloži Parlamentu da im plati naknadu za obrazovanje za godinu 2015./2016., uvećanu za kamate izračunate od datuma od kojih se duguju ti iznosi;
– naloži Parlamentu snošenje troškova.
Pravo
Zahtjevi kojima se traži poništenje odluka o odbijanju žalbi
12 Potrebno je primijetiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, zahtjevi za poništenje formalno usmjereni protiv odluke o odbijanju žalbe dovode do toga, u slučaju kada ta odluka nema autonoman sadržaj, da Opći sud odlučuje o aktu protiv kojeg je žalba podnesena (presuda od 17. siječnja 1989., Vainker/Parlament, 293/87, EU:C:1989:8, t. 8.). Budući da odluke o odbijanju žalbi u ovom slučaju nemaju autonoman sadržaj, tužbu treba smatrati usmjerenom protiv pobijanih odluka.
Zahtjevi za poništenje pobijanih odluka
13 U prilog tužbi tužitelji ističu tri tužbena razloga, koji se temelje, kao prvo, na povredi članka 3. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku te na očitoj pogrešci u ocjeni, kao drugo, na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja i, kao treće, na povredi načela jednakog postupanja i dobre uprave.
Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 3. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku te na očitoj pogrešci u ocjeni
– Argumenti stranaka
14 Kao prvo, tužitelji primjećuju da pojam „troškovi obrazovanja” iz članka 3. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku obuhvaća troškove upisa i pohađanja obrazovne ustanove. Prema njihovu mišljenju, uvjet koji se odnosi na to da se za školu koju se pohađa „plaća školarina” može dovesti u zabludu. Naime, neobveznost ili obveznost troškova obrazovanja nije relevantna jer se radi samo o troškovima obrazovanja koje plaćaju dužnosnici za svoju uzdržavanu djecu u školama koje nude obrazovni program po njihovu izboru. Navedena odredba ne čini dodjeljivanje naknade za obrazovanje ovisnim o postojećim nazivima ili klasifikaciji koja se primjenjuje na nacionalnoj razini, nego samo o prirodi troška koji treba nadoknaditi i o njegovim sastavnim dijelovima.
15 Kao drugo, tužitelji se pozivaju na to da je pojam „troškovi obrazovanja” autonoman pojam. U tom pogledu, oni priznaju da subvencionirano obrazovanje u Belgiji ne predviđa podučavanje engleskog kao materinskog jezika koje bi izvodili profesori koji su izvorni govornici, kao ni podučavanje kulturnog, vjerskog i povijesnog naslijeđa židovskog naroda. Jedini način na koji bi se ta poduka mogla osigurati jest dodatno financiranje. Troškovi koje vlastitim sredstvima pokrivaju predmetne škole i koji se financiraju zahvaljujući potpori neprofitnih organizacija doista su troškovi koji najprije omogućuju učeniku pristup posebnom obrazovnom programu, a potom sudjelovanje u programima i pohađanje predavanja te iste ustanove. Argument Parlamenta, prema kojem belgijsko zakonodavstvo određuje da obrazovna ustanova ne može uvjetovati upis plaćanjem određenog novčanog iznosa bilo samoj ustanovi ili bilo kojem drugom tijelu, zanemaruje autonomno značenje pojma „troškovi obrazovanja”. I dalje prema mišljenju tužiteljâ, iz izjave o visini školarine proizlazi da nastali troškovi točno odgovaraju sudjelovanju roditelja u financiranju neprofitne organizacije koja podupire subvencioniranu obrazovnu ustanovu i svojom svrhom i primjenom čine troškove obrazovanja za koje se može ostvariti povrat.
16 Kao treće, tužitelji primjećuju da troškovi isključeni iz naknade, nabrojani u članku 3. Općih provedbenih odredbi koje se odnose na dodjelu naknade za obrazovanje predviđene člankom 3. Priloga VII. Pravilniku, koji je Parlament usvojio 18. svibnja 2004. u skladu s člankom 110. Pravilnika (u daljnjem tekstu: OPO), nisu povezani s obrazovanjem, oni su dakle zapravo neobvezni. Nasuprot tomu, troškovi povezani sa sredstvima koja zahtijevaju neprofitne organizacije troškovi su koji se mogu platiti unaprijed, kao dio troškova upisa i pohađanja ustanove.
17 Prema Parlamentu, iz belgijskog zakonodavstva proizlazi da slobodne subvencionirane ustanove daju besplatnu poduku i nisu privatne škole koje nameću troškove obrazovanja koji uvjetuju upis učenika i pristup predavanjima. Iako se pod određenim uvjetima mogu tražiti određeni troškovi, njihovo neplaćanje ne može ni u kojem slučaju biti razlog za sankciju učenika kao odbijanje upisa ili isključenje. Popis troškova isključenih iz povrata troškova obrazovanja iz članka 3. OPO‑a nije iscrpan. Naime, troškovima obrazovanja mogu se smatrati samo oni troškovi koji uvjetuju upis učenika u školu i u njezin program. U ovom slučaju, upis učenika u predmetne škole nije bio uvjetovan plaćanjem troškova upisa. Doprinosi roditelja predmetnim neprofitnim organizacijama pokrivaju poseban program obiju škola.
18 Parlament također tvrdi da, sukladno zaključku voditelja administracije br. 012/77, članovi osoblja moraju predočiti račun iz kojega se jasno vide različite vrste troškova kako bi mogli dobiti naknadu za obrazovanje. Računi i potvrde koje su podnijeli tužitelji ne udovoljavaju tom uvjetu i ne omogućuju da se sa sigurnošću utvrdi namjena doprinosa koje su platili tužitelji.
– Ocjena Općeg suda
19 Članak 3. stavak 1. Priloga VII. Pravilniku među ostalim predviđa da, „podložno uvjetima utvrđenima općim provedbenim odredbama [navedenog] članka, dužnosnik prima naknadu za obrazovanje u visini stvarnih troškova obrazovanja do najvećeg mjesečnog iznosa od 260,95 [eura], za svako uzdržavano dijete […] koje ima najmanje pet godina i redovno pohađa osnovnu ili srednju školu za koju se plaća školarina ili visokoškolsku ustanovu”.
20 Iz članka 3. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku proizlazi da se pojam „troškovi obrazovanja” odnosi na troškove vezane uz redovno pohađanje „osnovne ili srednje škole za koju se plaća školarina” uzdržavanog djeteta dužnosnika.
21 Stoga je potrebno ispitati jesu li École internationale Le Verseau i Athénée Ganenou „osnovna ili srednja škola za koju se plaća školarina” u smislu članka 3. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku.
22 Kao prvo, nije sporno da je prema zakonodavstvu primjenjivom u Francuskoj zajednici obvezno obrazovanje u Francuskoj zajednici besplatno i da se ne smije tražiti ni primiti nikakva školarina.
23 U tom pogledu, treba naglasiti da okružnica Francuske zajednice br. 4516 od 29. kolovoza 2013., naslovljena „Besplatan pristup obveznom obrazovanju” (u daljnjem tekstu: okružnica br. 4516), u poglavlju II., naslovljenom „Pravila koja se primjenjuju u pogledu besplatnog pristupa obrazovanju”, koje se nalazi u dijelu A naslovljenom „Troškovi koje škole ne smiju tražiti (članci 100. i 102. provedbene odluke „Zadaće” od 24. srpnja 1997.)” navodi sljedeće:
„Obrazovne ustanove osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja ne mogu od roditelja tražiti plaćanje određenih troškova. To su osobito:
1) Izravna ili neizravna školarina
Članak 12. [stavak] 1. Zakona od 29. svibnja 1959. pod nazivom „Školski pakt” i članak 100. [stavak] 1. provedbene odluke od 24. srpnja 1997. određuju da se ne smije tražiti ili primiti nikakva izravna ili neizravna školarina.
U praksi:
To primjerice znači da obrazovna ustanova ne može uvjetovati upis plaćanjem određenoga novčanog iznosa, bilo samoj ustanovi ili kojem drugom tijelu ([neprofitna organizacija], društvena organizacija, de facto organizacija).”
24 Kao drugo, također nije sporno da, u skladu s gore navedenim pravilima u točkama 22. i 23., tužitelji nisu trebali platiti troškove upisa ili pohađanja nastave za svoju uzdržavanu djecu École internationale Le Verseau, Athénée Ganenou ili nekom trećem tijelu.
25 Naime, iz potvrda koje je podnijela École internationale Le Verseau proizlazi da će se „doprinos za godinu 2014./2015. […] koristiti isključivo za održavanje i razvoj obrazovnih programa [navedene škole] u koju [su] redovito upisana [uzdržavana djeca drugog, trećeg i četvrtog tužitelja] te koje ne subvencionira Francuska zajednica”. Athénée Ganenou „potvrđuje […] upis uzdržavanog djeteta prve tužiteljice u godinu 2014./2015.”, navodi da je ona „slobodna subvencionirana škola koja u cijelosti primjenjuje službeni program [Francuske zajednice]”, navodi da „participacija u posebnom obrazovnom programu i u nesubvencioniranom obrazovanju iznose 270 eura mjesečno, deset mjeseci godišnje” te ističe da „ti troškovi ne pokrivaju školski pribor i prehranu, koje treba platiti odvojeno”.
26 Slijedi da, u ovom slučaju, uvjet „osnovne ili srednje škole za koju se plaća školarina” u smislu članka 3. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku nije ispunjen i da, prema tome, tužitelji nemaju pravo na naknadu za obrazovanje za svoju uzdržavanu djecu koja su upisana u École internationale Le Verseau i Athénée Ganenou.
27 Taj zaključak ne dovode u pitanje argumenti koje iznose tužitelji.
28 Najprije, tužitelji tvrde da se pojam „troškovi obrazovanja” odnosi na troškove koje dužnosnici imaju za svoju uzdržavanu djecu u školama koje nude obrazovni program po njihovu izboru”.
29 Članak 3. OPO‑a predviđa:
„Do najvećih mjesečnih iznosa predviđenih u stavku 1. prvom i trećem podstavku članka 3. Priloga VII. Pravilniku, naknada za obrazovanje B pokriva:
(a) troškove upisa i pohađanja obrazovne institucije[;]
(b) troškove prijevoza[;]
uz iznimku svih ostalih troškova, osobito:
– obveznih troškova kao što su troškovi kupovine knjiga, školskog pribora, sportske opreme, pokrivanje školskog osiguranja i zdravstvenih troškova, troškova ispita, troškova zajedničkih vanjskih školskih aktivnosti (kao što su ekskurzije, posjeti i školska putovanja, sportski treninzi itd.), kao i ostalih troškova koji se odnose na izvođenje školskog programa obrazovne ustanove koju se pohađa,
– troškova sudjelovanja djeteta u školi skijanja, školi na moru, školi u prirodi, kao i u sličnim aktivnostima.”
30 Valja primijetiti da, prema članku 3. OPO‑a, troškovi obrazovanja obuhvaćaju „troškove upisa i pohađanja obrazovne ustanove”. Kao što je navedeno, troškovi obrazovanja obuhvaćaju kako troškove koji učeniku omogućuju pristup obrazovnoj ustanovi (troškovi upisa) tako i troškove koji mu omogućuju pohađanje predavanja i odgovarajuće sudjelovanje u programima te iste ustanove (troškovi pohađanja) (presuda od 8. rujna 2011., Bovagnet/Komisija, F‑89/10, EU:F:2011:129, t. 23.).
31 Međutim, treba naglasiti da, u ovom slučaju, upis i podučavanje u École internationale Le Verseau i Athénée Ganenou, koje se izvodi za uzdržavanu djecu tužiteljâ, nisu uvjetovani plaćanjem određenog novčanog iznosa tim ustanovama ili trećim tijelima, kao što su neprofitne organizacije, koji pokriva troškove upisa i pohađanja navedenih škola. Uostalom, suprotan slučaj ne bi bio u skladu sa zakonodavstvom koje se primjenjuje u Francuskoj zajednici, kao što proizlazi iz okružnice br. 4516.
32 Treba također utvrditi da tužitelji nisu proturječili očitovanju Parlamenta, prema kojem neplaćanje navedenih iznosa predmetnim neprofitnim organizacijama ne može ni u kojem slučaju biti razlog sankcije za učenika kao što je odbijanje upisa ili isključenje.
33 U tom pogledu također treba uputiti na okružnicu br. 4516 u kojoj je, kad je riječ o plaćanju troškova koje škole mogu tražiti, kao što su troškovi za „bazen te kulturne i sportske aktivnosti”, u poglavlju II., u rubrici „Neplaćanje troškova” navedeno sljedeće:
„U slučaju neplaćanja ili odbijanja plaćanja, škola ne može odbiti upisati ili ponovno upisati učenika, niti ga definitivno isključiti, sankcionirati ili odbiti izdavanje prijepisa ocjena ili diplome. Po potrebi, predviđen je postupak povodom zahtjeva za naplatu u svakom od odgovornih tijela.”
34 Slijedi da argument koji proizlazi iz pojma „troškovi obrazovanja” ni u čemu ne mijenja okolnost prema kojoj se, u ovom slučaju, zbog nepostojanja troškova upisa i pohađanja École internationale Le Verseau i Athénée Ganenou ne mogu kvalificirati kao „osnovna ili srednja škola za koju se plaća školarina” u smislu članka 3. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku.
35 Nadalje, tužitelji primjećuju da, s obzirom na to da je pojam „troškovi obrazovanja” autonoman pojam prava Europske unije, njegov sadržaj ne može ovisiti o postojećim nazivima ili klasifikacijama koji se primjenjuju na nacionalnoj razini, nego samo o pravoj prirodi troška koji se treba nadoknaditi i njegovim sastavnim dijelovima (presuda od 8. rujna 2011., Bovagnet/Komisija, F‑89/10, EU:F:2011:129, t. 22.).
36 Tužitelji s pravom primjećuju da je pojam „troškovi obrazovanja” autonoman pojma prava Unije pa, prema tome, nacionalni nazivi ili klasifikacije u pogledu troškova obrazovanja nisu odlučujući. Međutim, također slijedi da nazivi ili klasifikacija doprinosa koje su roditelji platili navedenim neprofitnim udrugama nimalo ne mijenjaju okolnost prema kojoj ni École internationale Le Verseau ni Athénée Ganenou ne zahtijevaju troškove upisa ni pohađanja. Nužno slijedi da se doprinosi koje traže navedene neprofitne organizacije na temelju sudjelovanja u određenom programu i na temelju nesubvencionirane školarine za te škole također ne mogu odnositi na troškove upisa i pohađanja navedenih škola, kako uostalom potvrđuje okružnica br. 4516. Stoga se doprinosi koje u ovom slučaju traže te neprofitne organizacije ne mogu ni u kojem slučaju klasificirati kao „troškovi obrazovanja” u smislu članka 3. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku i kako to precizira članak 3. OPO‑a.
37 Konačno, tužitelji ističu da su troškovi isključeni iz naknade, nabrojani u članku 3. OPO‑a, troškovi koji nisu povezani s obrazovanjem i stoga zapravo izborni, dok su troškovi vezani uz sredstva koja zahtijevaju navedene neprofitne organizacije troškovi koji se mogu platiti unaprijed kao dio troškova upisa i pohađanja.
38 U tom pogledu, valja podsjetiti da članak 3. OPO‑a razlikuje „sve ostale troškove”, koje isključuje iz svake naknade i za koje daje pojedine primjere, od „troškova upisa i pohađanja obrazovnih ustanova” kao i od „troškova prijevoza”, za koje je moguća ograničena naknada. Osim toga, protivno onome što ističu tužitelji, izraz „svi ostali troškovi” ne odnosi se samo na „troškove koji nisu povezani s obrazovanjem”. Naime, ta se odredba izričito odnosi na „ostale troškove koji se odnose na izvođenje školskog programa obrazovne ustanove koju se pohađa”.
39 Konačno, tužitelji su izjavili da je u École internationale Le Verseau i Athénée Ganenou obvezno obrazovanje nadopunjeno podukom koja je dio obrazovnog programa svake od tih škola i da su oni u tu svrhu platili predmetnim neprofitnim organizacijama iznose koji pokrivaju sudjelovanje njihove djece u posebnom programu tih škola te u nesubvencioniranom obrazovanju.
40 Iz tih izjava proizlazi da, s obzirom na to da se doprinosi plaćeni predmetnim neprofitnim organizacijama ne mogu kvalificirati kao troškovi obrazovanja, oni čine troškove koji proizlaze iz zahtjeva i djelatnosti vezanih uz praćenje obrazovnog programa, posebice sudjelovanje djece u posebnom programu i nesubvencioniranom obrazovanju predmetnih škola te se moraju smatrati „drugim troškovima koji se odnose na praćenje programa obrazovne ustanove koju se pohađa”, u smislu članka 3. drugog stavka OPO‑a, koji, prema toj istoj odredbi, nisu pokriveni obrazovnom naknadom B.
41 Stoga prvi tužbeni razlog treba odbiti.
Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja
– Argumenti stranaka
42 Prema tužiteljima, Parlament je dao precizna jamstva koja su kod njih stvorila nadu da će im se platiti naknade za obrazovanje jer su im ti troškovi bili vraćeni i prijašnjih godina. Oni opovrgavaju argument Parlamenta prema kojem je naknada za obrazovanje podvrgnuta godišnjoj procjeni. Prema njihovu mišljenju, više je riječ o godišnjem ispitivanju politike naknade troškova obrazovanja, što bi značilo da Parlament ima pravo korjenito izmijeniti stajalište uprave u posve identičnoj situaciji, što je protivno načelu pravne sigurnosti.
43 Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ.
– Ocjena Općeg suda
44 Pravo pozivanja na zaštitu legitimnih očekivanja pretpostavlja ispunjavanje triju pretpostavki. Kao prvo, uprava mora zainteresiranoj osobi pružiti precizna, bezuvjetna i podudarna jamstva koja proizlaze iz ovlaštenih i pouzdanih izvora. Kao drugo, ta jamstva moraju biti takva da kod osobe kojoj su upućena stvore legitimna očekivanja. Kao treće, dana jamstva moraju biti u skladu s primjenjivim pravilima (presuda od 7. studenoga 2002., G/Komisija, T‑199/01, EU:T:2002:271, t. 38.).
45 U ovom slučaju dovoljno je naglasiti da, čak i pod pretpostavkom da je Parlament dao precizna, bezuvjetna i podudarna jamstva tužiteljima kad je riječ o naknadi doprinosa koje su platili predmetnim neprofitnim organizacijama na temelju sudjelovanja njihove uzdržavane djece u posebnom programu i nesubvencioniranom obrazovanju predmetnih škola, takva jamstva ne bi poštovala odredbe Pravilnika, kako je gore navedeno u točkama 19. do 41. Prema tome, u ovom se slučaju ne može utvrditi nikakva povreda načela zaštite legitimnih očekivanja.
46 U svakom slučaju, ni iz jednog dijela dokumentacije ne proizlazi da je uprava dala precizna, bezuvjetna i podudarna jamstva tužiteljima. Svrha posebnog obrasca koji su upravna tijela pripremila za škole jest omogućiti tim tijelima da lakše ustanove, s pitanjima koja se odnose na različite troškove obrazovanja koje traže te škole te zbog nepostojanja detaljnog računa, jesu li škole zahtijevale troškove upisa i pohađanja koje bi uprava prema potrebi trebala nadoknaditi. Međutim, taj obrazac nije pokazao da su tužitelji platili troškove upisa.
47 Napokon, nedopuštena je argumentacija tužiteljâ prema kojoj je promjena upravnog postupanja protivna načelu pravne sigurnosti s obzirom na to da nije spomenuta u žalbi pa da stoga nije u skladu s pravilom sukladnosti između prethodne upravne žalbe i tužbe.
48 Naime, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, pravilo o sukladnosti između žalbe, u smislu članka 91. stavka 2. Pravilnika i kasnije podnesene tužbe, zahtijeva, kako bi tužba bila dopuštena, da je tužbeni razlog pred sudom Unije već bio iznesen u okviru predsudskog postupka kako bi tijelo za imenovanje moglo saznati za prigovore koje je zainteresirana osoba podnijela protiv pobijane odluke (vidjeti presudu od 7. srpnja 2004., Schmitt/AER, T‑175/03, EU:T:2004:214, t. 42. i navedenu sudsku praksu).
49 Drugi tužbeni razlog treba stoga odbiti u cijelosti.
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja i dobre uprave
50 Ovaj se tužbeni razlog dijeli na dva dijela, prvi, koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja i, drugi, koji se temelji na povredi načela dobre uprave.
– Argumenti stranaka
51 Što se tiče navodne povrede načela jednakog postupanja, tužitelji ističu da se nalaze u činjenično i pravno jednakoj situaciji kao i roditelji koji su prethodnih godina primili naknadu troškova obrazovanja za svoju uzdržavanu djecu upisanu u predmetne škole te kao i oni roditelji koji rade u Europskoj komisiji i koji nastavljaju primati naknadu troškova obrazovanja za svoju uzdržavanu djecu upisanu u iste škole.
52 Kad je riječ o navodnoj povredi načela dobre uprave, tužitelji ističu da rok od šest mjeseci koji je protekao između zahtjeva za naknadu troškova i pobijanih odluka nije razuman s obzirom na to da ranije postupanje Parlamenta nije ostavljalo mjesta sumnji glede naknade predmetnih troškova. Osim toga, izražavaju sumnju glede objektivnosti i brižljivosti kojom je Parlament ocijenio činjenice, povezujući dodjelu naknade za obrazovanje s osobnim izborom roditelja za obrazovni program koji je odabrao za svoje dijete, što bi bilo protivno članku 22. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i autonomnom značenju pojma „troškovi obrazovanja”.
53 Parlament osporava argumentaciju tužiteljâ.
– Ocjena Općeg suda
54 Što se tiče prvog dijela trećega tužbenog zahtjeva, treba podsjetiti da načelo jednakog postupanja pripada temeljnim načelima prava Unije i da je ono povrijeđeno ako se na dvije kategorije osoba čija činjenična i pravna situacija ne pokazuju bitne razlike primjenjuje različito postupanje. To načelo stoga zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način, osim ako takvo razlikovanje nije objektivno opravdano. Kako bi bilo prihvaćeno, razlikovanje mora biti opravdano na osnovi objektivnog i razumnog kriterija te biti proporcionalno cilju koji se želi ostvariti (presuda od 30. siječnja 2003., C/Komisija, T‑307/00, EU:T:2003:21, t. 48.).
55 Međutim, ustaljena je sudska praksa da se dužnosnik ili član privremenog osoblja ne mogu pozvati na nezakonitost kako bi ostvarili korist. Naime, poštovanje načela jednakog postupanja mora se pomiriti s načelom poštovanja načela zakonitosti, prema kojem se nitko ne može u svoju korist pozivati na nezakonitost počinjenu u korist nekoga drugog (presude od 4. srpnja 1985., Williams/Revizorski sud, 134/84, EU:C:1985:297, t. 14.; od 2. lipnja 1994., de Compte/Parlament, C‑326/91 P, EU:C:1994:218, t. 51. i 52., i od 1. srpnja 2010., Časta/Komisija, F‑40/09, EU:F:2010:74, t. 88.).
56 Prema tome, budući da je prvi tužbeni razlog odbijen, prvi dio trećega tužbenog razloga, koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja u odnosu na ostale dužnosnike, jest bespredmetan (vidjeti, u tom smislu, presudu od 21. siječnja 2014., Van Asbroeck/Parlament, F‑102/12, EU:F:2014:4, t. 37. i 38.).
57 U svakom slučaju, valja podsjetiti da iako su prema načelu jedinstvenosti javne službe, kako je navedeno u članku 9. stavku 3. Ugovora iz Amsterdama, svi dužnosnici Unije podvrgnuti jedinstvenom pravilniku, takvo načelo ne znači da institucije moraju jednako primjenjivati diskrecijsku ovlast koja im je priznata Pravilnikom s obzirom na to da, suprotno tome, prilikom upravljanja osobljem potonji uživaju „načelo autonomije” (presuda od 5. srpnja 2011., V/Parlament, F‑46/09, EU:F:2011:101, t. 135.).
58 Tako, u skladu s člankom 110. Pravilnika, OPO donosi tijelo za imenovanje svake pojedine institucije pa on dakle može biti različit u svakoj instituciji.
59 Kad je riječ o drugom dijelu trećeg tužbenog razloga, valja podsjetiti da je obveza poštovanja razumnog roka u vođenju upravnih postupaka opće načelo prava Unije čije poštovanje osigurava sud Unije i koje je ujedno i sastavni dio načela dobre uprave iz članka 41. stavka 1. Povelje o temeljnim pravima (vidjeti, u tom smislu, presudu od 11. travnja 2006., Angeletti/Komisija, T‑394/03, EU:T:2006:111, t. 162.).
60 Međutim, povreda načela dobre uprave u pravilu ne opravdava poništenje odluke donesene na kraju upravnog postupka. Naime, nepoštovanje načela razumnog roka utječe na valjanost upravnog postupka samo kad pretjerano dug protek vremena može imati utjecaj na sami sadržaj odluke donesene na kraju upravnog postupka.
61 U ovom predmetu, iz razmatranja prvoga tužbenog zahtjeva proizlazi (vidjeti točke 19. do 41. gore) da, čak i pod pretpostavkom da vrijeme koje Parlament utroši na obradu zahtjeva tužiteljâ za naknadu treba smatrati prekomjernim, to nije utjecalo na sam sadržaj pobijanih odluka. Osim toga, treba podsjetiti da je Parlament, zbog prekomjernog trajanja obrade zahtjeva, odlučio, dobrovoljno i iznimno, dodijeliti naknadu za obrazovanje za godinu 2014./2015.
62 Treći žalbeni razlog treba stoga također odbiti.
63 Posljedično, potrebno je odbiti zahtjeve za poništenje pobijanih odluka.
Zahtjevi da se Parlamentu naloži da tužiteljima plate naknade za obrazovanje za godinu 2015./2016.
64 Tužitelji zahtijevaju od Općeg suda da naloži Parlamentu plaćanje naknade za obrazovanje za godinu 2015./2016.
65 Budući da su zahtjevi za poništenje pobijanih odluka odbijeni, o ovim zahtjevima više nije potrebno odlučiti.
66 Slijedom navedenog, tužbu valja odbiti u cijelosti.
Troškovi
67 Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
68 Iz obrazloženja ove presude proizlazi da tužitelji nisu uspjeli u postupku. Također, Parlament je u svojem zahtjevu izrijekom zatražio da se tužiteljima naloži plaćanje troškova. Posljedično, tužiteljima se nalaže snošenje troškova.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (osmo vijeće),
proglašava i presuđuje:
1) Tužba se odbija.
2) Irit Azoulay, Andrewu Borehamu, Mirji Bouchard i Darrenu Nevilleu nalaže se snošenje troškova.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 28. travnja 2017.
Potpisi