Predmet T-405/15
Fulmen
protiv
Vijeća Europske unije
Presuda Općeg suda (prvo vijeće) od 2. srpnja 2019.
„Izvanugovorna odgovornost – Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja poduzete protiv Islamske Republike Irana – Zamrzavanje financijskih sredstava – Naknada štete navodno pretrpljene nakon uvrštenja i zadržavanja tužiteljeva imena na popisima osoba i subjekata na koje se primjenjuju mjere ograničavanja – Imovinska šteta – Neimovinska šteta”
1. Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Nadležnost suda Unije – Tužba radi ostvarivanja naknade zbog navodno pretrpljene štete nastale pogrešnim upisom tužitelja na popis osoba koje podliježu mjerama ograničavanja – Isključenost – Tužba radi ostvarivanja naknade navodno pretrpljene štete nastale provedbom mjera ograničavanja donesenih protiv tužitelja – Uključenost
(čl. 24. st. 1. i čl. 40. UEU-a; čl. 215., 268., 275. i 291. st. 2. UFEU-a; odluke Vijeća 2010/413/ZVSP i 2010/644/ZVSP; uredbe Vijeća br. 668/2010 i br. 961/2010)
(t. 45., 46., 50.)
2. Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Irana – Zamrzavanje financijskih sredstava osoba, subjekata i tijela koji sudjeluju u širenju nuklearnog oružja ili to širenje podupiru – Ovlast Vijeća da u području mjera ograničavanja koje se temelje na članku 215. UFEU-a pokrene postupak iz članka 291. stavka 2. UFEU-a
(čl. 215. i 291. st. 2. UFEU-a)
(t. 47.)
3. Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Nezakonitost – Šteta – Uzročna veza – Kumulativne pretpostavke – Neispunjenje jedne od pretpostavki – Odbijanje u cijelosti tužbe za naknadu štete
(čl. 340. st. 2. UFEU-a)
(t. 51., 54.)
4. Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima – Pravno pravilo koje dodjeljuje prava pojedincima – Pojam
(čl. 340. st. 2. UFEU-a; odluke Vijeća 2010/413/ZVSP i 2010/644/ZVSP; uredbe Vijeća br. 668/2010 i br. 961/2013)
(t. 63.-65.)
5. Tužba za poništenje – Razlozi – Zlouporaba ovlasti – Pojam
(t. 73.)
6. Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Irana – Zamrzavanje financijskih sredstava osoba, subjekata i tijela koji sudjeluju u širenju nuklearnog oružja ili to širenje podupiru – Ograničenje prava vlasništva i prava na slobodno obavljanje gospodarske djelatnosti – Dopuštenost – Povreda načela proporcionalnosti – Nepostojanje – Primjena te sudske prakse na slobodu poduzetništva
(čl. 16. i 17. Povelje Europske unije o temeljnim pravima; odluke Vijeća 2010/413/ZVSP i 2010/644/ZVSP; uredbe Vijeća br. 668/2010 i br. 961/2010)
(t. 80.-82.)
7. Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Nezakonitost – Šteta – Uzročna veza – Odgovornost zbog uvrštenja tužiteljeva imena na popise osoba i subjekata na koje se primjenjuju mjere ograničavanja – Teret dokazivanja
(čl. 268. UFEU-a; odluke Vijeća 2010/413/ZVSP i 2010/644/ZVSP; uredbe Vijeća br. 668/2010 i br. 961/2010)
(t. 90.-92.)
8. Sudski postupak – Dokaz – Dokaz u pisanom obliku – Dokazna vrijednost – Ocjena suda Unije – Kriteriji
(t. 98.-101.)
9. Izvanugovorna odgovornost – Šteta – Naknadiva šteta – Neimovinska šteta uzrokovana objavom u Službenom listu mjera ograničavanja koje negativno djeluju na ugled subjekta obuhvaćenog tim mjerama – Uključenost
(čl. 340. st. 2. UFEU-a; odluke Vijeća 2010/413/ZVSP i 2010/644/ZVSP; uredbe Vijeća br. 668/2010 i br. 961/2010)
(t. 184.-186.)
10. Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Stvarna i izvjesna šteta – Teret dokazivanja
(čl. 340. st. 2. UFEU-a)
(t. 188.)
11. Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Stvarna i izvjesna šteta prouzročena nezakonitim aktom – Neimovinska šteta prouzročena donošenjem i zadržavanjem mjera ograničavanja – Poništenje akta koji ne osigurava odgovarajuće popravljanje nematerijalne štete – Zadržavanje uvrštenja nakon presude o poništenju Općeg suda – Težina nezakonitosti koju je utvrdio Opći sud – Nepostojanje dokaza – Nužnost ispitivanja opravdanosti mjera od strane njihova donositelja
(čl. 340. st. 2. UFEU-a; odluke Vijeća 2010/413/ZVSP i 2010/644/ZVSP; uredbe Vijeća br. 668/2010 i br. 961/2010)
(t. 189., 193.-202.)
Kratak prikaz
Presudama od 2. srpnja 2019. u predmetima Fulmen/Vijeće (T-405/15) i Mahmoudian/Vijeće (T-406/15) Opći sud je prihvatio tužbu za naknadu štete koju je podnijelo društvo Fulmen na ime neimovinske štete koju je pretrpjelo nakon što je Vijeće donijelo četiri akta o mjerama ograničavanja protiv Irana(1) (predmet T-405/15), kao i onu koju je podnio F. Mahmoudiana, na ime neimovinske štete koju je pretrpio zbog donošenja istih akata (predmet T-406/15). Tim aktima (u daljnjem tekstu: sporni akti) imena dvaju tužitelja uvrštena su i zadržana na popisima osoba i subjekata na koje se primjenjuju te mjere ograničavanja. Opći sud utvrđuje da poništenje spornih akata ranijom presudom nije bilo dovoljno za naknadu neimovinske štete koju su tužitelji pretrpjeli zbog ugrožavanja svojeg ugleda. Smatra da je provjera opravdanosti mjera ograničenja koje su zadržane protiv njih, koju je provelo Vijeće, bila itekako opravdana u ovom slučaju nakon objave presude kojom je Opći sud poništio sporne akte, s obzirom na težinu utvrđene nezakonitosti, odnosno nepostojanje dokaza.
Tužitelj, Fulmen, iransko je društvo koje djeluje osobito u sektoru električne opreme. F. Mahmoudian je većinski dioničar i predsjednik upravnog odbora spomenutog društva. Spor između dvaju tužitelja i Vijeća pripada nizu predmeta koji se odnose na mjere ograničavanja donesene u okviru borbe protiv širenja nuklearnog oružja u Iranu. Sporni akti poništeni su presudom Općeg suda od 21. ožujka 2012., u predmetu Fulmen i Mahmoudian/Vijeće(2), u dijelu u kojem se odnose na tužitelje. Presudom od 28. studenoga 2013., Vijeće/Fulmen i Mahmoudian(3), Sud je odbio žalbu Vijeća protiv presude Općeg suda od 21. ožujka 2012. time što je smatrao da Vijeće nije dokazalo da su tužitelji djelovali na lokaciji Qom/Fordoo (Iran), kada je riječ o razlogu njihova uvrštenja. Provedbenom uredbom br. 1361/2013(4) Vijeće, koje je primijenilo posljedice iz presude od 28. studenoga 2013., izbrisalo je imena tužitelja s popisa osoba i subjekata na koje se primjenjuju mjere ograničavanja.
Opći sud je u ovom slučaju smatrao da je Vijeće počinilo dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincu time što nije poštovalo svoju obvezu potkrepljenja mjera ograničavanja donesenih u skladu s člankom 215. UFEU-a i koje su osobe o kojima je riječ osporile.
Kako bi utvrdio da poništenje spornih akata nije bilo dovoljno za naknadu neimovinske štete koju su tužitelji pretrpjeli zbog ugrožavanja svojeg ugleda, Opći sud usto ističe da je utvrđenje imena tužitelja, koje je Vijeće u svakom trenutku moglo povući, zadržano gotovo tri i pol godine, unatoč protivljenju tužitelja, osobito u pogledu nepostojanja dokaza o navodu iznesenom protiv njih. U tom pogledu Opći sud je smatrao da je, u Uniji utemeljenoj na vladavini prava, s obzirom na težinu nezakonitog postupanja koje je utvrdio Opći sud, predmetna institucija dužna provesti, makar i usporedno s podnošenjem žalbe, provjeru ocjena koje je Opći sud sankcionirao.
Osim toga, Opći sud navodi da se, u pogledu autonomije američkih mjera koje se odnose na društvo Fulmen u pogledu spornih akata, Unija ne može smatrati odgovornom za eventualnu neimovinsku štetu koju su te mjere mogle nanijeti tužitelju. Međutim, uzimajući u obzir samu autonomiju američkih mjera, Vijeće pogrešno smatra da u procjeni iznosa neimovinske štete koju je pretrpio tužitelj treba uzeti u obzir činjenicu da su se na njega i nakon poništenja spornih akata primjenjivale američke mjere.
Nadalje, Opći sud smatra da, kad je riječ o neimovinskoj šteti koja je u biti nastala zbog stresa i osjećaja tjeskobe, poniženja i krivnje, konkretno prema tužiteljevim bližnjim osobama, ta se šteta razlikuje od štete koja je nastala zbog narušavanja časti i ugleda F. Mahmoudiana. Međutim, navodna neimovinska šteta, koja se odnosi na štetu koju su sporni akti nanijeli tužiteljevu društvenom i obiteljskom životu, kao fizičke osobe, proizlazi iz narušavanja njegova obiteljskog ili čak društvenog ugleda zbog njegove nagle nesposobnosti, uslijed zamrzavanja njegove financijske imovine i gospodarskih izvora, da održava svoj raniji životni standard. Opći sud zaključuje da su donošenje spornih akata i zadržavanje uvrštenja njegova imena na sporne popise koji se na njega odnose tužitelju uzrokovali nenaknadivu neimovinsku štetu.