PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo prošireno vijeće)
21. veljače 2024.(*)
„Javna nabava – Pregovarački postupak bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju – Opskrba europskih bolnica robotima za dezinfekciju – Iznimna žurnost – COVID-19 – Nesudjelovanje tužiteljâ u postupku provedbe nabave – Tužba za poništenje – Nepostojanje osobnog utjecaja – Ugovorna priroda spora – Nedopuštenost – Odgovornost”
U predmetu T‑38/21,
Inivos Ltd, sa sjedištem u Londonu (Ujedinjena Kraljevina),
Inivos BV, sa sjedištem u Rotterdamu (Nizozemska),
koje zastupaju R. Martens, L. Hoet i A. Van Laer, odvjetnici,
tužitelji,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju L. André i M. Ilkova, u svojstvu agenata,
tuženik,
OPĆI SUD (prvo prošireno vijeće),
u sastavu, tijekom vijećanja, D. Spielmann, predsjednik, V. Valančius, R. Mastroianni, M. Brkan (izvjestiteljica) i T. Tóth, suci,
tajnik: P. Cullen, administrator,
uzimajući u obzir rješenje od 21. svibnja 2021., Inivos i Inivos/Komisija (T‑38/21 R, neobjavljeno, EU:T:2021:287),
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
nakon rasprave održane 28. veljače 2023.,
uzimajući u obzir, zbog prestanka mandata suca V. Valančiusa 26. rujna 2023., članak 22. i članak 24. stavak 1. Poslovnika Općeg suda,
donosi sljedeću
Presudu
1 Tužitelji Inivos Ltd i Inivos BV tužbom zahtijevaju, s jedne strane, na temelju članka 263. UFEU‑a, poništenje odluke Europske komisije od 18. rujna 2020. o primjeni pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju za kupnju robota za dezinfekciju (u daljnjem tekstu: odluka o primjeni pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju), odluke od 3. studenoga 2020. o dodjeli te nabave (u daljnjem tekstu: pobijana odluka o dodjeli) i odluke od 19. studenoga 2020. o sklapanju okvirnih ugovora s dvama gospodarskim subjektima te proglašenje tih okvirnih ugovora ništetnima i, s druge strane, na temelju članka 268. UFEU‑a, naknadu štete koju su zbog toga pretrpjeli.
Okolnosti spora
2 Tužitelji, s poslovnim nastanima u Ujedinjenoj Kraljevini i Nizozemskoj, posluju u području medicinske tehnologije i specijalizirani su za sprečavanje i kontrolu infekcija.
3 U kontekstu krize zbog bolesti COVID-19 Komisija je u okviru instrumenta za hitnu potporu odlučila pomoći državama članicama podržavajući uvođenje u njihove bolnice robota za dezinfekciju unutarnjih prostora. Nakon analize dostupnih tehnologija, Komisija je odabrala dezinfekciju ultraljubičastim (UV) svjetlom posredstvom autonomnih robota.
4 Na temelju razloga žurnosti koji proizlazi iz krize zbog bolesti COVID-19, Komisija je 18. rujna 2020. odlučila primijeniti pregovarački postupak bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju, u skladu s točkom 11.1. drugim stavkom podtočkom (c) Priloga I. Uredbi (EU, Euratom) 2018/1046 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. srpnja 2018. o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije, o izmjeni uredaba (EU) br. 1296/2013, (EU) br. 1301/2013, (EU) br. 1303/2013, (EU) br. 1304/2013, (EU) br. 1309/2013, (EU) br. 1316/2013, (EU) br. 223/2014, (EU) br. 283/2014 i Odluke br. 541/2014/EU te o stavljanju izvan snage Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 (SL 2018., L 193, str. 1. i ispravak SL 2018., L 294, str. 45., u daljnjem tekstu: Financijska uredba).
5 Kako bi se pripremio postupak provedbe nabave i prikupile informacije o relevantnom tržištu kao i o mogućim dobavljačima, Komisija je provela prethodnu provjeru tržišta u skladu s člankom 166. Financijske uredbe slanjem upitnika, među ostalim, udruženjima i drugim subjektima koji okupljaju proizvođače robota.
6 Na temelju tog ispitivanja tržišta Komisija je uspostavila opsežnu bazu podataka dobavljača, koji su zatim ocijenjeni na temelju unaprijed utvrđenih kriterija, odnosno oznake CE (nužni uvjet), proizvodnog kapaciteta (najmanje 20 jedinica mjesečno) i iskustva s uvođenjem robota u bolnicama (najmanje 10 robota).
7 Šest dobavljača koji su ispunili te kriterije pozvano je da podnesu ponudu u okviru pregovaračkog postupka bez prethodne objave, pod referentnim brojem CNECT/LUX/2020/NP0084, ali su to samo tri doista i učinila.
8 U svrhu dodjele nabave, 30. listopada 2020. sastavljeno je izvješće o evaluaciji, u skladu s člankom 168. stavkom 4. Financijske uredbe. Dvije ponude su razvrstane po redoslijedu, a treća je odbijena zbog neispunjavanja kriterija za odabir.
9 Odgovorni dužnosnik za ovjeravanje 3. studenoga 2020. donio je pobijanu odluku o dodjeli u skladu s preporukom iz izvješća o evaluaciji.
10 Okvirni ugovori o robotima za dezinfekciju za europske bolnice (COVID-19) sklopljeni su 19. studenoga 2020. s dvama odabranim ponuditeljima (u daljnjem tekstu: sporni okvirni ugovori) te je njihovo potpisivanje objavljeno 9. prosinca 2020. u Službenom listu Europske unije u obavijesti o dodjeli nabave 2020/S 240 – 592299.
11 Tužitelji su 23. studenoga 2020. saznali za Komisijino priopćenje za medije, u kojem je ona najavila namjeru kupnje 200 robota za dezinfekciju u okviru posebnog proračuna iz instrumenta za hitnu potporu.
12 Komisija je u priopćenju za medije navela da su bolnice u većini država članica izrazile potrebu i interes za dobivanje tih robota, koji mogu dezinficirati sobu za pacijente standardne veličine korištenjem svjetla UV za samo 15 minuta i tako pridonijeti sprečavanju i smanjenju širenja virusa. Proces dezinfekcije kontrolirao bi operater izvan prostora koji se dezinficira kako bi se izbjegla izloženost svjetlosti UV. Za kupnju tih robota za dezinfekciju bio je stavljen na raspolaganje poseban proračun u iznosu od najviše 12 milijuna eura iz instrumenta za hitnu potporu.
13 Budući da u internetskoj verziji Dodatku Službenom listu Europske unije, posvećenom europskoj javnoj nabavi, uopće nije bila objavljena obavijest o nadmetanju za predmetnu dodjelu niti su bile objavljene bilo kakve informacije o Komisijinoj odluci o dodjeli predmetne nabave, tužitelji su joj uputili dopis u kojem su izrazili bojazan o neprimjeni pravila koja se na temelju Financijske uredbe primjenjuju u području javne nabave. Oni su od Komisije također zatražili odgodu odnosno obustavu primjene spornih okvirnih ugovora i povlačenje svake odluke o dodjeli koja je mogla biti donesena te su je pozvali da ponovno provede postupak javne nabave putem poziva na nadmetanje s prethodnom objavom obavijesti o nadmetanju.
14 Tužitelji su 9. prosinca 2020. iz obavijesti o dodjeli nabave (SL 2020/S 240‑592299) saznali da su sporni okvirni ugovori već bili sklopljeni 19. studenoga 2020.
15 U toj obavijesti o dodjeli nabave uporaba pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju opravdana je na sljedeći način:
„Iznimna žurnost uzrokovana događajima koje javni naručitelj nije mogao predvidjeti i čije su okolnosti strogo u skladu s uvjetima iz direktive.
Objašnjenje:
Pandemija bolesti COVID-19 izlaže golemom pritisku zdravstvene sustave u svijetu i Europi. U tom kontekstu, kako bi doprinijela naporima žurnog osiguranja veće sigurnosti osoblja i pacijenata u određenim europskim bolnicama i sličnim zdravstvenim ustanovama, Komisija je odlučila podržati uvođenje autonomnih robota za dezinfekciju unutarnjih prostora u okviru instrumenta za hitnu potporu (C(2020) 5162 final). Roboti za dezinfekciju već se upotrebljavaju za dezinfekciju bolnica te je Komisija prikupila određeni broj izvješća od bolnica koje se koriste tom tehnologijom tijekom krize zbog bolesti COVID-19. Međutim, broj uvedenih robota nije dovoljan i daleko je od toga da obuhvaća sve bolnice koje moraju izravno upravljati posljedicama te bolesti. Komisija poduzima mjere kako bi djelomično ublažila taj problem.
Stoga je potrebno primijeniti izvanredni pregovarački postupak bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju jer je djelovanje iznimno žurno s obzirom na to da se u trenutku sastavljanja teksta drugi val bolesti COVID-19 brzo širi, kako je prethodno objašnjeno. U nekim državama članicama brojke su trenutačno više nego na vrhuncu prvog vala, a resursi zdravstvene skrbi pod sve su većim pritiskom u cijeloj Uniji. Stoga je potrebno žurno uvesti robote za dezinfekciju kako bi se pomoglo zdravstvenim djelatnicima u borbi protiv pandemije.”
16 Nakon obavijesti o dodjeli nabave od 9. prosinca 2020. Komisija je 24. prosinca 2020. objavila novu obavijest (SL 2020/S 251‑626998) u kojoj je kao pravnu osnovu za nabavu do 200 robota za dezinfekciju navela Financijsku uredbu umjesto Direktive 2014/24/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o javnoj nabavi i o stavljanju izvan snage Direktive 2004/18/EZ (SL 2014., L 94, str. 65. i ispravci SL 2015., L 275, str. 68., SL 2016., L 311, str. 26., SL 2020., L 406, str. 1. i SL 2023., L, str. 1.).
Zahtjevi stranaka
17 Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:
– poništi odluku o primjeni pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju;
– poništi pobijanu odluku o dodjeli;
– poništi Odluku Komisije od 19. studenoga 2020. o sklapanju spornih okvirnih ugovora s drugim dvama gospodarskim subjektima;
– proglasi ništetnima sporne okvirne ugovore;
– naloži Komisiji priopćavanje specifikacija nabave na temelju kojih su dodijeljeni sporni okvirni ugovori;
– donese međuodluku o Komisijinoj odgovornosti za nezakonitu primjenu pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju;
– podredno, naloži Komisiji da im isplati naknadu štete u iznosu od 3 000 000 eura na temelju izmakle mogućnosti;
– naloži Komisiji snošenje troškova, uključujući troškova koje oni zahtijevaju.
18 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbaci tužbu kao očito nedopuštenu;
– podredno, odbije tužbu kao očito neosnovanu;
– naloži tužiteljima snošenje troškova.
O pravu
Zahtjevi za poništenje
Dopuštenost prvog dijela tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na poništenje odluke o primjeni pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju
19 Komisija u odgovoru na tužbu ističe nedopuštenost prvog dijela tužbenog zahtjeva jer tužitelji nemaju nikakav interes zahtijevati poništenje odluke o primjeni pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju. Naime, Komisija smatra da tužitelji nemaju pravni interes jer nisu sudjelovali u postupku provedbe nabave. U tom pogledu Komisija tvrdi da u slučaju poništenja odluke o primjeni pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju nije sigurno da će ona pokrenuti novi postupak javne nabave i ništa ne jamči da će tužitelji biti odabrani.
20 Tužitelji smatraju da je prvi dio tužbenog zahtjeva dopušten. Tvrde da im se radi osporavanja dopuštenosti tog dijela tužbenog zahtjeva ne može prigovoriti nesudjelovanje u postupku javne nabave jer je njihovo nesudjelovanje posljedica činjenice da Komisija nije objavila obavijest o nadmetanju. Oni smatraju da ako bi Opći sud zbog toga morao odbaciti prvi dio tužbenog zahtjeva kao nedopušten, to bi značilo da konkurenti ne mogu osporavati izravnu dodjelu javne nabave. Tužitelji smatraju da njihovo nesudjelovanje u postupku, s jedne strane, proizlazi iz činjenice da Komisija nije objavila obavijest o nadmetanju i, s druge strane, ono ne isključuje mogućnost postojanja njihova pravnog interesa.
21 Valja podsjetiti na to da prema ustaljenoj sudskoj praksi predmet tužbe za poništenje mogu biti samo one mjere koje proizvode obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese trećih, pritom bitno mijenjajući njihovu pravnu situaciju (vidjeti u tom smislu presude od 31. ožujka 1971., Komisija/Vijeće, 22/70, EU:C:1971:32, t. 42., od 2. ožujka 1994., Parlament/Vijeće, C‑316/91, EU:C:1994:76, t. 8. i od 13. listopada 2011., Deutsche Post i Njemačka/Komisija, C‑463/10 P i C‑475/10 P, EU:C:2011:656, t. 36.).
22 Kako bi se utvrdilo proizvodi li akt čije se poništenje traži takve učinke, potrebno je razmotriti njegovu bit (presuda od 11. studenoga 1981., IBM/Komisija, 60/81, EU:C:1981:264, t. 9.), kontekst u kojem je sastavljen (vidjeti u tom smislu presudu od 17. veljače 2000., Stork Amsterdam/Komisija, T‑241/97, EU:T:2000:41, t. 62.) i namjeru njegova donositelja (presuda od 26. siječnja 2010., Internationaler Hilfsfonds/Komisija, C‑362/08 P, EU:C:2010:40, t. 52.; vidjeti u tom smislu i presudu od 17. srpnja 2008., Athinaïki Techniki/Komisija, C‑521/06 P, EU:C:2008:422, t. 42., 46. i 52.). Nasuprot tomu, oblik u kojem je akt donesen u načelu je nevažan za ocjenu dopuštenosti tužbe za poništenje (presude od 11. studenoga 1981., IBM/Komisija, 60/81, EU:C:1981:264, t. 9. i od 7. srpnja 2005., Le Pen/Parlament, C‑208/03 P, EU:C:2005:429, t. 46.).
23 Samo akt kojim njegov donositelj na nedvosmislen i konačan način zauzima stajalište, u obliku kojim se može utvrditi narav tog akta, predstavlja odluku koja može biti predmet tužbe za poništenje (presuda od 13. prosinca 2016., IPSO/ESB, T‑713/14, EU:T:2016:727, t. 20.; vidjeti u tom smislu i presudu od 26. svibnja 1982., Njemačka i Bundesanstalt für Arbeit/Komisija, 44/81, EU:C:1982:197, t. 12.).
24 Konkretno, kada je riječ o aktima ili odlukama koji se donose u nekoliko stadija, osobito nakon završetka unutarnjeg postupka, akti koji se mogu pobijati samo su one mjere kojima se konačno određuje stajalište Komisije na kraju tog postupka, uz isključenje međumjera čiji je cilj priprema konačne odluke (presude od 7. ožujka 2002., Satellimages TV5/Komisija, T‑95/99, EU:T:2002:62, t. 32. i od 16. prosinca 2020., Balti Gaas/Komisija i INEA, T‑236/17 i T‑596/17, neobjavljena, EU:T:2020:612, t. 88.).
25 S obzirom na prethodna razmatranja valja razmotriti predstavlja li odluka o primjeni pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju akt kojim se konačno utvrđuje stajalište, nanosi li se njome šteta tužiteljima i može li biti predmet tužbe za poništenje.
26 U tom pogledu valja analizirati sadržaj te odluke. Riječ je o prvoj fazi pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju pri čemu je ta odluka donesena u obliku bilješke u spisu koju je 18. rujna 2020. potpisala direktorica „Uprave za umjetnu inteligenciju i digitalnu industriju”. Predmet tog dokumenta jest opravdanje primjene takvog postupka provedbe nabave, naslovljenog „Roboti za dezinfekciju kao potpora borbi protiv krize zbog bolesti COVID-19”.
27 U okviru odgovora na pisano pitanje Općeg suda Komisija je navela da je odluka o primjeni pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju interni akt koji nema nikakav pravni učinak izvan institucije koja je donijela tu odluku. Komisija navodi da bi se tek od trenutka kada je ona poslala pojedinačne pozive na dostavu ponuda moglo smatrati da ta odluka ima pravne učinke. Naime, odluka o primjeni pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju ne prejudicira gospodarske subjekte koji bi mogli dostaviti ponudu. Komisija je dodala da je u postupku provedbe nabave samo niz akata mogao dovesti do nastanka pravnih učinaka. Odluka o provedbi postupka nabave ne može sama po sebi proizvesti pravne učinke, pri čemu oni nastaju tek posredstvom akata, kao što je to odluka o dodjeli, kojima se ta odluka detaljno provodi u okviru stvarne provedbe postupka.
28 U okviru odgovora na pisano pitanje Općeg suda tužitelji su naglasili da Komisijino nezakonito postupanje proizlazi iz višestrukih odluka, među kojima je i odluka o primjeni pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju, ali koje su neminovno međusobno povezane, s obzirom na to da je odluka o primjeni tog postupka dovela do pobijane odluke o dodjeli te je naposljetku omogućila sklapanje spornih okvirnih ugovora. Prema mišljenju tužitelja, odluku o primjeni pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju ne smije se smatrati pripremnim aktom za pobijanu odluku o dodjeli jer proizvodi zamjetne pravne učinke s obzirom na to da su stranke koje nisu bile pozvane podnijeti ponudu ipso facto bile isključene iz sudjelovanja u postupku javne nabave i nisu imale nikakve prilike da im se ona dodijeli. Usto, gospodarski subjekti koji nisu bili pozvani da sudjeluju u tom postupku službeno su obaviješteni o dodjeli okvirnog ugovora tek 9. prosinca 2020. prvom obavijesti o dodjeli nabave. Slijedom toga, tužitelji tvrde da se odluka o primjeni pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju ne smije isključiti iz sudskog nadzora Općeg suda.
29 Valja utvrditi da se u odluci o primjeni pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju navode razlozi zbog kojih je primjena tog postupka nužna. U tom se dokumentu stoga utvrđuje odabir postupka koji se primjenjuje za provedbu nabave o kojoj je riječ. Međutim, kao što je to Komisija naglasila u odgovoru na pisano pitanje Općeg suda, taj dokument nema adresate i ne prejudicira gospodarske subjekte koji su pozvani na podnošenje ponuda za tu nabavu. Stoga nijedan gospodarski subjekt nije bio pozvan da podnese ponudu u toj fazi postupka i, slijedom toga, nijedan gospodarski subjekt nije mogao biti iz njega isključen.
30 Tužiteljima se tako nanosi šteta odlukom da ih se ne pozove na dostave ponude, pri čemu se u ovom slučaju ta odluka materijalizira u obliku pobijane odluke o dodjeli. Dakle, oni mogu, pod uvjetom da su o tome imali saznanje, podnijeti tužbu protiv akta koji je bio posljednji dostupan u trenutku podnošenja njihove tužbe, a kojim ih se isključuje iz postupka. Međutim, odluka o primjeni pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju nije odluka koja utječe na interese tužitelja s obzirom na to da oni tom odlukom nisu bili isključeni iz predmetnog postupka provedbe nabave. Kada je tužba bila podnesena, Komisija je 3. studenoga 2020. već bila donijela odluku o dodjeli kojom je nabava konačno dodijeljena i čija je posljedica bila konačno isključenje tužiteljâ iz predmetnog postupka provedbe nabave.
31 Stoga je odluka o primjeni pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju pripremne naravi.
32 Što se tiče argumenta tužiteljâ prema kojem im se radi osporavanja dopuštenosti njihove tužbe protiv odluke o primjeni pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju ne može prigovoriti činjenica nesudjelovanja u postupku javne nabave, valja podsjetiti na to da se na moguće nezakonitosti kojima su zahvaćene isključivo pripremne mjere može pozvati u prilog tužbi usmjerenoj protiv konačnog akta za koji su te mjere pripremni stadij (vidjeti presudu od 16. prosinca 2020., Balti Gaas/Komisija i INEA, T‑236/17 i T‑596/17, neobjavljenu, EU:T:2020:612, t. 101. i navedenu sudsku praksu). U ovom slučaju tužitelji drugim dijelom tužbenog zahtjeva traže poništenje pobijane odluke o dodjeli, što im u načelu daje mogućnost isticanja svake nepravilnosti kojom je zahvaćen odabir primjene pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju, pod uvjetom da je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na poništenje pobijane odluke o dodjeli dopušten.
33 Stoga prvi dio tužbenog zahtjeva kojim se traži poništenje odluke o primjeni pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju treba proglasiti nedopuštenim.
Dopuštenost drugog dijela tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na poništenje pobijane odluke o dodjeli
34 Komisija u odgovoru na tužbu ističe nedopuštenost drugog dijela tužbenog zahtjeva jer tužitelji nemaju nikakav interes zahtijevati poništenje pobijane odluke o dodjeli. Naime, Komisija smatra da tužitelji nemaju pravni interes jer nisu sudjelovali u postupku provedbe nabave. U tom pogledu Komisija tvrdi da poništenje pobijane odluke o dodjeli ne znači da će tužitelji biti odabrani jer nisu bili među ponuditeljima.
35 Tužitelji smatraju da je drugi dio tužbenog zahtjeva dopušten. Kao prvo, oni smatraju da im se radi osporavanja dopuštenosti njihove tužbe ne može prigovoriti nesudjelovanje u postupku javne nabave jer je njihovo nesudjelovanje posljedica činjenice da Komisija nije objavila obavijest o nadmetanju. Oni smatraju da ako bi Opći sud zbog toga morao odbaciti drugi dio tužbenog zahtjeva kao nedopušten, to bi značilo da konkurenti ne mogu osporavati izravnu dodjelu javne nabave. Tužitelji smatraju da se činjenicom njihova nesudjelovanja u postupku ne isključuje postojanje njihova pravnog interesa. Naime, oni smatraju da će posljedica poništenja pobijane odluke o dodjeli biti, među ostalim, ponovna uspostava pravičnih uvjeta tržišnog natjecanja u odnosu na njihove konkurente.
36 Kao drugo, tužitelji tvrde da se pobijana odluka o dodjeli izravno i osobno odnosi na njih. Naime, oni ističu, s jedne strane, da djeluju na istom tržištu kao i ponuditelji kojima je dodijeljena predmetna nabava i, s druge strane, da su mogli dostaviti robote koji su u skladu s opisom kriterija kvalitete iz obavijesti o dodjeli. Oni stoga tvrde da su bili kandidati koji ispunjavaju uvjete za sudjelovanje u postupku javne nabave koji je organizirala Komisija radi dodjele okvirnog ugovora.
37 Kao što se to navodi u točki 21. ove presude, samo one mjere koje proizvode obvezujuće pravne učinke koji utječu na interese trećih, pritom bitno mijenjajući njihovu pravnu situaciju, mogu biti predmet tužbe za poništenje i čine akt koji se može pobijati.
38 Usto, valja podsjetiti na to da su pravni interes i procesna legitimacija zasebne pretpostavke dopuštenosti koje fizička ili pravna osoba mora kumulativno ispuniti kako bi joj bilo dopušteno podnijeti tužbu za poništenje na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a (vidjeti presudu od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 62. i navedenu sudsku praksu).
– Obilježje akta koji se može pobijati
39 Kao što to proizlazi iz točke 23. ove presude, samo akt kojim njegov donositelj na nedvosmislen i konačan način zauzima stajalište, u obliku kojim se može utvrditi narav tog akta, predstavlja odluku koja može biti predmet tužbe za poništenje.
40 U ovom slučaju, kao što je to navedeno u točki 30. ove presude, odlukom o primjeni pregovaračkog postupka bez prethodne objave od 18. rujna 2020., kojom još nisu bili određeni gospodarski subjekti pozvani da sudjeluju u tom postupku ni, slijedom toga, subjekti koji su iz njega bili isključeni, tužitelji nisu bili isključeni iz tog postupka. Upravo je pozivima na dostavu ponuda, koje je Komisija uputila šestorici gospodarskih subjekata, bilo određeno koji su gospodarski subjekti bili pozvani da sudjeluju u tom postupku, a koji to nisu bili. Međutim, u okviru tog postupka obavijest o dodjeli kojom se objavljuje dodjela nabave dvama ponuditeljima bila je akt koji je svojom objavom omogućio tužiteljima da se upoznaju s primjenom tog postupka za provedbu te nabave. Slijedom toga, automatski učinak pobijane odluke o dodjeli bio je konačno oduzimanje tužiteljima mogućnosti sudjelovanja u tom postupku i time njihova isključenja iz njega. Na taj je način pobijana odluka o dodjeli proizvela učinke na pravni položaj tužitelja jer je njome konačno određena njihova pravna situacija subjekta koji je isključen iz predmetnog pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju.
41 Stoga pobijana odluka o dodjeli predstavlja akt koji se može pobijati.
– Pravni interes tužiteljâ
42 Na temelju ustaljene sudske prakse, tužba za poništenje koju podnosi fizička ili pravna osoba dopuštena je samo pod pretpostavkom da ta osoba ima interes za poništenje pobijanog akta. Takav pravni interes pretpostavlja da poništenje tog akta može samo po sebi imati pravne posljedice i da tužba tako može svojim rezultatom donijeti korist osobi koja ju je podnijela. Dokaz takvog interesa, koji se ocjenjuje na dan podnošenja tužbe i koji čini bitnu i primarnu pretpostavku svake tužbe, mora podnijeti tužitelj (presude od 18. listopada 2018., Gul Ahmed Textile Mills/Vijeće, C‑100/17 P, EU:C:2018:842, t. 37. i od 27. ožujka 2019., Canadian Solar Emea i dr./Vijeće, C‑236/17 P, EU:C:2019:258, t. 91.).
43 Stoga valja provjeriti može li moguće poništenje pobijane odluke o dodjeli u ovom slučaju donijeti korist tužiteljima.
44 Komisija tvrdi da to nije slučaj jer takvo poništenje ne bi značilo da će tužitelji biti odabrani, s obzirom na to da nisu sudjelovali u postupku provedbe nabave.
45 U tom pogledu valja podsjetiti na to da sudjelovanje u postupku provedbe nabave u načelu može valjano biti uvjet čije se ispunjenje zahtijeva radi dokazivanja da predmetna osoba ima interes dobiti predmetnu nabavu odnosno da može pretrpjeti štetu zbog navodne nezakonitosti odluke o dodjeli navedene nabave. Međutim, u slučaju da u okviru pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju poduzeće nije podnijelo ponudu zbog toga što nije bilo pozvano na to, bilo bi pretjerano, pa čak i proturječno, zahtijevati da je ono sudjelovalo u navedenom postupku, imajući u vidu činjenicu da je za sudjelovanje u takvom postupku nužno da ga javni naručitelj pozove (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 26. siječnja 2022., Leonardo/Frontex, T‑849/19, EU:T:2022:28, t. 25. do 28.).
46 U ovom slučaju valja utvrditi da tužitelji nisu mogli znati za predmetni pregovarački postupak bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju i da nisu bili pozvani da dostave ponudu u okviru tog postupka. Stoga im se ne može prigovoriti što nisu sudjelovali u njemu.
47 Usto, valja provjeriti jesu li tužitelji gospodarski subjekti koji djeluju na tržištu koje je predmet dotičnog pregovaračkog postupka bez prethodne objave.
48 U tom pogledu, iz obavijesti o dodjeli od 24. prosinca 2020. proizlazi da je predmet provedbe dotične nabave bila Komisijina nabava 200 autonomnih robota za dezinfekciju u kojima se koristi svjetlo UV kao metoda dezinfekcije, kako bi se mogli uvesti u europske bolnice. Tužitelji su u tužbi naveli da proizvode „inteligentni prijenosni robot ‚Ultra‑V’ za dezinfekciju u kojem se koristi tehnologija svjetlosnih zraka UVC radi postojane učinkovitosti dekontaminacije”. Tužitelji su u prilogu tužbi podnijeli dokaze o robotu „Ultra‑V” kao i znanstvena mišljenja nacionalne zdravstvene službe Ujedinjene Kraljevine koja su se odnosila na taj robot. Iz tih elemenata proizlazi da tužitelji proizvode robot za dezinfekciju u kojem se koristi svjetlo UV.
49 Međutim, Komisija je tijekom rasprave istaknula da se tužitelje nije moglo pozvati da sudjeluju u predmetnom postupku provedbe nabave s obzirom na to da je predmet tog postupka bilo stjecanje samohodnih autonomnih robota, što nije bio slučaj s robotom „Ultra‑V” koji proizvode tužitelji.
50 U tom pogledu valja istaknuti da taj zahtjev nije uvršten ni u kriterije koje je Komisija primijenila za odabir poduzeća kojima je poslan poziv na dostavu ponuda ni u kriterije za dodjelu koji su objavljeni u obavijesti o dodjeli nabave od 24. prosinca 2020. Međutim, Komisija navodi da je sâm predmet provedbe dotične nabave bio taj zahtjev, s obzirom na to da se u toj obavijesti o dodjeli u glavi II.1.4. naslovljenoj „Sažeti opis” navodilo da će Komisija kupiti do 200 autonomnih robota za dezinfekciju zračenjem UV koji su jednostavni za korištenje.
51 Iz elemenata koje su podnijeli tužitelji proizlazi da robot „Ultra‑V”, koji oni proizvode, zahtijeva intervenciju operatera samo u pripremnoj fazi koja prethodi procesu dezinfekcije. Naime, taj robot djeluje posredstvom šest senzora naziva „Spectromes”, koje operater smješta u prostoriju prije dezinfekcije. Upitani na raspravi, tužitelji su pojasnili da operater mora samo smjestiti senzore u prostoriju prije dezinfekcije, a da se zatim robot sam kreće prema tim senzorima, što omogućuje prilagodbu svakoj prostoriji i čini učinkovitijim to rješenje za dezinfekciju na bazi zraka UV. Usto, senzori se postavljaju samo jednom i ne moraju se premještati prije svake daljnje dezinfekcije iste prostorije. Iz toga proizlazi da robot „Ultra‑V” ne zahtijeva nikakvo ljudsko djelovanje tijekom samog procesa dezinfekcije.
52 S obzirom na prethodno navedeno i imajući u vidu da u obavijesti o dodjeli nabave od 24. prosinca 2020. nije bio detaljno naveden traženi stupanj autonomije robota, valja smatrati da je robot „Ultra‑V”, koji proizvode tužitelji, autonoman robot jednostavan za korištenje, kako je bilo propisano u obavijesti o dodjeli.
53 Iz toga slijedi da su tužitelji podnijeli dovoljno elemenata kako bi dokazali da su djelovali na tržištu autonomnih robota za dezinfekciju u kojima se koristi zračenje UV koji su bili predmet pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju.
54 Usto, valja podsjetiti na to da tužitelj ima interes zahtijevati poništenje akta kako bi sud Europske unije utvrdio da je u odnosu na njega počinjena nezakonitost, s obzirom na to da takvo utvrđenje može služiti kao temelj za moguće pravno sredstvo za naknadu štete namijenjeno odgovarajućem popravljanju štete uzrokovane pobijanim aktom (vidjeti presudu od 5. rujna 2014., Éditions Odile Jacob/Komisija, T‑471/11, EU:T:2014:739, t. 44. i navedenu sudsku praksu).
55 Doista, tužitelji prvim tužbenim razlogom osporavaju upravo odabir primjene tog izvanrednog postupka i ističu neispunjenost uvjeta za primjenu tog postupka, koji su predviđeni u točki 11.1. drugom stavku podtočki (c) Priloga I. Financijskoj uredbi.
56 Iz toga slijedi da je cilj zahtjeva za poništenje koji su podnijeli tužitelji utvrđenje nezakonitosti koju je Komisija u odnosu na njih počinila u okviru predmetnog postupka provedbe nabave, tako da takvo utvrđenje može poslužiti kao osnova za njihov zahtjev za naknadu štete. Tužitelji su to potvrdili na raspravi precizirajući da bi Komisijina naknada štete omogućila ponovnu uspostavu ravnoteže na tržištu.
57 Iz svih prethodnih elemenata proizlazi da su tužitelji opravdali interes za zahtijevanje poništenja pobijane odluke o dodjeli.
– Aktivna procesna legitimacija tužiteljâ
58 U skladu s člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, svaka fizička ili pravna osoba može pokrenuti postupak protiv akta koji je upućen toj osobi ili koji se izravno i osobno odnosi na nju te protiv regulatornog akta koji se izravno odnosi na nju, a ne podrazumijeva provedbene mjere.
59 Budući da valja utvrditi da su adresati pobijane odluke o dodjeli uspješni ponuditelji predmetne nabave, a ne tužitelji i da takva odluka o dodjeli nije regulatorni akt opće primjene, valja provjeriti odnosi li se ta odluka izravno i osobno na tužitelje.
60 Kao prvo, što se tiče pitanja odnosi li se pobijana odluka o dodjeli izravno na tužitelje, valja podsjetiti na to da zahtjev predviđen u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a, prema kojem se mjera koja je predmet tužbe mora izravno odnositi na fizičku ili pravnu osobu, zahtijeva ispunjenje dvaju kumulativnih uvjeta, odnosno da ta mjera, s jedne strane, izravno proizvodi učinke na pravni položaj te osobe i, s druge strane, da ne ostavlja nikakvu diskrecijsku ovlast adresatima koji su zaduženi za njezinu provedbu, s obzirom na to da je ta provedba u potpunosti automatska i proizlazi isključivo iz propisa Unije, bez primjene drugih posrednih pravila (vidjeti presudu od 14. srpnja 2022., Italija i Comune di Milano/Vijeće i Parlament (Sjedište Europske agencije za lijekove), C‑106/19 i C‑232/19, EU:C:2022:568, t. 61. i navedena sudska praksa).
61 Valja redom ispitati ispunjavaju li tužitelji svaki od tih dvaju zahtjeva.
62 Prvo, valja ispitati proizvodi li pobijana odluka izravno učinke na pravni položaj tužiteljâ.
63 U tom pogledu, iz točke 40. ove presude proizlazi da je učinak pobijane odluke o dodjeli bila konačna uskrata tužiteljima mogućnosti sudjelovanja u predmetnom pregovaračkom postupku bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju i time ih se na taj način isključilo iz njega. Na taj je način pobijana odluka o dodjeli izravno proizvela učinke na pravni položaj tužiteljâ jer je njome konačno određen njihov pravni položaj subjekata koji su isključeni iz predmetnog pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju.
64 Međutim, pobijana odluka o dodjeli može izravno utjecati na pravni položaj tužiteljâ samo ako oni mogu dokazati da su gospodarski subjekti koji djeluju na predmetnom tržištu.
65 U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz točaka 47. do 53. ove presude, tužitelji su podnijeli dovoljno elemenata kako bi dokazali da su djelovali na tržištu autonomnih robota za dezinfekciju u kojima se koristi zračenje UV.
66 Drugo, u pobijanoj odluci o dodjeli konačno su određena dva gospodarska subjekta kao uspješni ponuditelji s trenutačnim i obvezujućim učinkom. Budući da ta odluka o dodjeli proizvodi pravne učinke u tom pogledu, a da pritom nije potrebna nikakva dodatna mjera, ispunjen je drugi zahtjev naveden u točki 60. ove presude.
67 Iz toga proizlazi da je pobijana odluka o dodjeli izravno utjecala na tužitelje.
68 Kao drugo, što se tiče pitanja odnosi li se pobijana odluka o dodjeli osobno na tužitelje, ustaljena je sudska praksa da osobe kojima odluka nije upućena mogu tvrditi da se ona odnosi na njih osobno samo ako utječe na njih zbog određenih osobina koje su im svojstvene ili zbog neke činjenične situacije koja ih razlikuje od svake druge osobe, izdvajajući ih uslijed toga pojedinačno na način istovrstan osobi kojoj je odluka upućena (presuda od 15. srpnja 1963., Plaumann/Komisija, 25/62, EU:C:1963:17, str. 223.; vidjeti u tom smislu i presudu od 20. siječnja 2022., Deutsche Lufthansa/Komisija, C‑594/19 P, EU:C:2022:40, t. 31. i navedenu sudsku praksu).
69 Stoga valja provjeriti utječe li pobijana odluka o dodjeli na tužitelje bilo zbog određenih osobina koje su im svojstvene bilo zbog činjenične situacije koja ih razlikuje od svake druge osobe.
70 U tom pogledu iz ustaljene sudske prakse proizlazi da u slučaju kada akt utječe na skupinu osoba koje su bile određene ili odredive u trenutku donošenja tog akta i prema kriterijima koji su svojstveni članovima skupine, taj se akt može osobno odnositi na te osobe kao na dio uskoga kruga gospodarskih subjekata (presuda od 13. ožujka 2008., Komisija/Infront WM, C‑125/06 P, EU:C:2008:159, t. 71. i 72.; vidjeti u tom smislu i presudu od 12. srpnja 2022., Nord Stream 2/Parlament i Vijeće, C‑348/20 P, EU:C:2022:548, t. 158. i navedenu sudsku praksu).
71 U posebnim okolnostima u kojima javni naručitelj primjenjuje pregovarački postupak bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju, treba smatrati da subjekt koji nije bio pozvan sudjelovati u navedenom postupku, iako je mogao ispuniti kriterije koje je javni naručitelj primijenio kako bi odabrao poduzeća kojima je poslan poziv na dostavu ponuda, pripada uskom krugu konkurenata koji su mogli podnijeti ponudu da su bili pozvani sudjelovati u postupku.
72 U ovom slučaju, Komisija je u odgovoru na tužbu objasnila da su kriteriji korišteni za određivanje subjekata koji su pozvani sudjelovati u predmetnom postupku bili oznaka CE, proizvodni kapacitet od najmanje 20 jedinica mjesečno i iskustvo u uvođenju robota u bolnicama u pogledu najmanje 10 robota. Upitana na raspravi, Komisija je potvrdila da su ti kriteriji također bili kriteriji odabira koji su se primjenjivali u okviru predmetnog postupka.
73 Stoga su kriteriji koje je Komisija upotrijebila kako bi ocijenila koje subjekte pozvati u pregovarački postupak bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju stavljeni na raspolaganje tužiteljima u okviru sudskog postupka. Usto, upitani na raspravi o tome ispunjavaju li te kriterije i jesu li u tom pogledu podnijeli dokaze, tužitelji su uputili na prilog A.8 svojoj tužbi.
74 Prvo, što se tiče kriterija koji se odnosi na oznaku CE, tužitelji su na raspravi tvrdili da je njihov robot „Ultra‑V” imao oznaku CE s obzirom na to da je jedan od njih nizozemsko društvo koje uvodi svoje robote u Uniji. Usto, kao što su to tužitelji istaknuli u tužbi, u vodiču za uporabu robota „Ultra‑V” prikazan je logotip oznake CE. Stoga valja smatrati da je taj robot ispunjavao taj kriterij.
75 Drugo, što se tiče kriterija koji se odnosi na proizvodni kapacitet, tužitelji su na raspravi tvrdili da ispunjavaju taj kriterij pa čak i da ga mogu povećati. Međutim, valja istaknuti da tužitelji nisu podnijeli nikakav dokaz, ni u tužbi, uključujući njezin Prilog A.8, ni u replici, kojim se dokazuje da njihov proizvodni kapacitet može dosegnuti 20 robota mjesečno.
76 Treće, što se tiče kriterija koji se odnosi na njihovo iskustvo u uvođenju robota u bolnicama, valja istaknuti da su tužitelji podnijeli studije koje su provele sveučilišne bolnice Ujedinjene Kraljevine i izvješće koje su sastavila dva stručnjaka za higijenu North West Anglia NHS Foundation Trusta, iz kojih osobito proizlazi da su tužitelji uvodili robote u bolnicama zdravstvene službe Ujedinjene Kraljevine barem od travnja 2015. Međutim, na temelju tih dokaza nije moguće utvrditi točan broj uvedenih robota.
77 Stoga, čak i pod pretpostavkom da su tužitelji uveli barem deset robota u bolnicama, oni ipak nisu dokazali da je mjesečni obujam njihovih proizvodnih kapaciteta za robot „Ultra‑V” dosegnuo vrijednost koju je Komisija odredila u svrhu odabira subjekata pozvanih na podnošenje ponuda.
78 Iz toga slijedi da tužitelji nisu podnijeli dovoljno dokaza kojima se dokazuje da su mogli ispuniti kriterije koje je Komisija upotrijebila za odabir subjekata kojima su poslani pozivi na podnošenje ponuda u okviru pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju. Stoga nisu podnijeli dokaz da su bili dio uskoga kruga subjekata koji su mogli biti pozvani na podnošenje ponuda i da su je mogli podnijeti. Iz toga proizlazi da se pobijana odluka o dodjeli ne odnosi osobno na tužitelje.
79 Stoga je drugi dio tužbenog zahtjeva za poništenje pobijane odluke o dodjeli nedopušten.
Dopuštenost trećeg i četvrtog dijela tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na poništenje Komisijine odluke o sklapanju spornih okvirnih ugovora i na proglašenje tih ugovora ništetnima
80 Komisija ističe da su treći i četvrti dio tužbenog zahtjeva nedopušteni jer se odnose na poništenje Komisijine odluke o sklapanju spornih okvirnih ugovora i na njihovo proglašenje ništetnima od strane Općeg suda. Komisija tvrdi da poništenje pobijane odluke o dodjeli ne bi dovelo do ništetnosti već potpisanih ugovora jer je o njima ovlašten odlučivati samo sud nadležan za ugovore te ih sud Unije ne može poništiti u okviru tužbe za poništenje podnesene na temelju članka 263. UFEU‑a.
81 Što se tiče pitanja je li odluka o sklapanju okvirnih ugovora akt koji se može pobijati, valja podsjetiti na to da na temelju članka 263. UFEU‑a sud Unije nadzire samo zakonitost akata koje su donijele institucije, tijela, uredi ili agencije Unije čija je svrha proizvesti obvezujuće pravne učinke prema trećima.
82 Iz ustaljene sudske prakse proizlazi nedopuštenost zahtjeva za poništenje, u okviru članka 263. UFEU‑a, akata koje su donijele institucije isključivo u ugovornom okviru, od kojeg su neodvojivi (vidjeti rješenje od 3. listopada 2018., Pracsis i Conceptexpo Project/Komisija i EACEA, T‑33/18, neobjavljeno, EU:T:2018:656, t. 62. i navedenu sudsku praksu; vidjeti u tom smislu i presude od 17. lipnja 2010., CEVA/Komisija, T‑428/07 i T‑455/07, EU:T:2010:240, t. 52. i od 29. siječnja 2013., Cosepuri/EFSA, T‑339/10 i T‑532/10, EU:T:2013:38, t. 26.).
83 U ovom slučaju tužitelji zahtijevaju poništenje Komisijine odluke od 19. studenoga 2020. o sklapanju spornih okvirnih ugovora i proglašenje ništetnosti navedenih okvirnih ugovora sklopljenih između Komisije i odabranih ponuditelja. U tom pogledu dovoljno je utvrditi, s jedne strane, da je potpisivanje okvirnih ugovora po definiciji svojstveno ugovornom procesu, pri čemu u tom pogledu nije moguće utvrditi odluku odvojivu od navedenog procesa i, s druge strane, da navedeni okvirni ugovori proizvode i iscrpljuju sve svoje učinke u okviru ugovornog odnosa kojim su povezane dotične stranke i ugovori, u pogledu kojih su tužitelji treće osobe.
84 Iz prethodnih razmatranja proizlazi nedopuštenost trećeg i četvrtog dijela tužbenog zahtjeva, s obzirom na to da se odnose na poništenje odluke o sklapanju okvirnih ugovora kao i navedenih okvirnih ugovora sklopljenih između Komisije i odabranih ponuditelja.
85 S obzirom na prethodno navedeno, zahtjev za poništenje treba odbaciti kao nedopušten.
Zahtjev za naknadu štete
86 Tužitelji traže naknadu štete zbog izmakle mogućnosti podnošenja ponude u javnoj nabavi uslijed Komisijine nezakonite primjene pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju. Tužitelji smatraju da se ta šteta treba smatrati stvarnom i izvjesnom jer su konačno izgubili priliku da im se dodijeli nabava. Tvrde da zbog Komisijina odbijanja otkrivanja tehničkih kriterija i kriterija za dodjelu na temelju kojih je nabava dodijeljena, oni nisu u mogućnosti potkrijepiti činjenicu da bi zapravo dobili tu nabavu. Stoga tužitelji kao glavno zahtijevaju da se Komisiji naloži priopćavanje specifikacija nabave na temelju kojih su dodijeljeni sporni okvirni ugovori te da se međupresudom odluči o odgovornosti Komisije zbog nezakonite primjene pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju, kako bi se u kasnijoj fazi utvrdio iznos štete. Podredno, tužitelji zahtijevaju isplatu naknade štete u iznosu od 3 000 000 eura.
87 Komisija osporava te argumente.
88 Najprije valja podsjetiti na to da je Unija, prema članku 340. drugom stavku UFEU‑a te u skladu s općim načelima koja su zajednička pravima država članica, dužna u pogledu izvanugovorne odgovornosti naknaditi svaku štetu koju njezine institucije ili službenici prouzroče pri obavljanju svojih dužnosti.
89 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, da bi postojala izvanugovorna odgovornost Unije zbog nezakonitog postupanja njezinih tijela, u smislu članka 340. drugog stavka UFEU‑a, mora se kumulativno ispuniti nekoliko uvjeta, odnosno postupanje institucija mora biti nezakonito, mora se pretrpjeti stvarna šteta i mora postojati uzročna veza između navedenog postupanja i štete na koju se poziva. Ako jedan od tih uvjeta nije ispunjen, tužba se mora u cijelosti odbiti a da pritom nije potrebno razmatrati ostale uvjete (vidjeti presudu od 15. listopada 2013., Evropaïki Dynamiki/Komisija, T‑474/10, neobjavljenu, EU:T:2013:528, t. 215. i navedenu sudsku praksu; vidjeti u tom smislu i presudu od 9. rujna 2008., FIAMM i dr./Vijeće i Komisija, C‑120/06 P i C‑121/06 P, EU:C:2008:476, t. 106. i 164. do 166. i navedenu sudsku praksu).
90 U ovom slučaju prikladno je prethodno ispitati drugi uvjet za postojanje izvanugovorne odgovornosti Unije naveden u točki 89. ove presude, odnosno uvjet koji se odnosi na utvrđenje jesu li tužitelji dokazali stvarnost štete koju ističu.
91 Što se tiče uvjeta koji se odnosi na stvarnost štete, odgovornost Unije može postojati samo ako je tužitelj doista pretrpio „stvarnu i izvjesnu” štetu. Na tužitelju je da pruži dokaze sudu Unije radi utvrđivanja postojanja i opsega takve štete (vidjeti presudu od 8. studenoga 2011., Idromacchine i dr./Komisija, T‑88/09, EU:T:2011:641, t. 25. i navedenu sudsku praksu).
92 U tom pogledu valja napomenuti da tužitelji ističu štetu u obliku izmakle mogućnosti podnošenja ponude za javnu nabavu. Međutim, kao što to tvrdi Komisija, ponuda ne daje prednost ponuditelju s obzirom na to da mu se ne jamči sigurnost da će dobiti nabavu. Stoga izmakla mogućnost podnošenja ponude nije stvarna i izvjesna šteta koja može biti predmet naknade štete, nego je to hipotetska šteta.
93 Budući da se tužitelji u biti pozivaju na štetu koja se temelji na izmakloj mogućnosti dobivanja nabave, valja podsjetiti na to da iz sudske prakse proizlazi da takva izmakla mogućnost predstavlja stvarnu i izvjesnu štetu samo ako nema sumnje da bi tužiteljima bila dodijeljena navedena nabava da nije bilo skrivljenog postupanja institucije (vidjeti u tom smislu rješenje od 22. lipnja 2011., Evropaïki Dynamiki/Komisija, T‑409/09, EU:T:2011:299, t. 85. i navedenu sudsku praksu).
94 Tužitelji sami priznaju da za izračun njihove štete treba uzeti u obzir vjerojatnost da bi dobili tu nabavu. U tom pogledu, iznos naknade štete koju tužitelji podredno zahtijevaju odgovara neto dobiti koju bi ostvarili da im je nabava dodijeljena.
95 Valja razmotriti jesu li tužitelji podnijeli dokaze kojima dokazuju da bi dobili nabavu u slučaju da su bili pozvani u predmetni pregovarački postupak bez prethodne objave.
96 U tom pogledu tužitelji tvrde da nisu raspolagali tehničkim kriterijima i kriterijima za dodjelu na temelju kojih je nabava bila dodijeljena pa su, uostalom, svojim petim dijelom tužbenog zahtjeva zatražili od Općeg suda da naloži Komisiji priopćavanje specifikacija nabave na temelju kojih su dodijeljeni sporni okvirni ugovori. Međutim, valja istaknuti da su tužitelji raspolagali kriterijima za dodjelu koji su primijenjeni u okviru predmetne provedbe nabave i objavljeni u obavijesti o dodjeli od 24. prosinca 2020.
97 U ovom slučaju, u obavijesti o dodjeli nabave od 24. prosinca 2020. u glavi II.1.4., naslovljenoj „Sažeti opis”, bilo je navedeno da je predmet Komisijine nabave kupnja do 200 autonomnih robota za dezinfekciju zračenjem UV koji su jednostavni za korištenje. U glavi II.2.5., naslovljenoj „Kriteriji dodjele”, iste obavijesti o dodjeli nabave bio je sadržan kratak opis predmetnih kriterija za dodjelu nabave. Konkretnije, radilo se o trima kvalitativnim kriterijima, odnosno, kao prvo, tehničkoj izvrsnosti i razvijenosti robota za dezinfekciju (koji su se osobito odnosili na kvalitetu procesa dezinfekcije, učinkovitost i brzinu procesa dezinfekcije, autonomiju robota, doseg i jednostavnost korištenja), kao drugo, kvaliteti pristupa koji je odabran kako bi se osigurala opskrba odabrane bolnice u roku od četiri tjedna nakon narudžbe, daljnje osposobljavanje bolničkog osoblja te potpora i održavanje i, kao treće, potrebnom vremenu odgovora u slučaju pružanja tehničke pomoći i održavanja.
98 Tužitelji navode da su oni multinacionalno društvo u području medicinske tehnologije, sprečavanja i kontrole infekcija te da proizvode prijenosni robot za dezinfekciju pod nazivom „Ultra‑V” koji se koristi tehnologijom svjetlosti UVC. Usto, oni tvrde da su mogli na odgovarajući način ispuniti svaki od kriterija dodjele navedenih u točki 97. ove presude.
99 Međutim, tužitelji u točki 20. svoje tužbe nisu podnijeli nijedan dokaz kojim bi potkrijepili svoju tvrdnju da su mogli ispuniti kriterije dodjele koji se odnose, s jedne strane, na kvalitetu i brzinu opskrbe odabrane bolnice te naknadno osposobljavanje bolničkog osoblja i, s druge strane, na vrijeme odgovora u pružanju tehničke pomoći i održavanja.
100 Iz svih prethodnih elemenata proizlazi da tužitelji nisu dokazali da bi im nedvojbeno bila dodijeljena navedena nabava da su bili pozvani na podnošenje ponuda u okviru predmetnog pregovaračkog postupka bez prethodne objave obavijesti o nadmetanju.
101 Slijedom toga, nije potrebno naložiti Komisiji priopćavanje specifikacija nabave na temelju kojih su bili dodijeljeni sporni okvirni ugovori.
102 Iz toga slijedi da nije ispunjen uvjet za izvanugovornu odgovornost Unije iz članka 340. drugog stavka UFEU‑a, a koji se odnosi na stvarnost štete.
103 S obzirom na kumulativnost uvjeta kojima podliježe postojanje izvanugovorne odgovornosti Unije, u smislu članka 340. drugog stavka UFEU‑a, nije potrebno razmatrati druge uvjete koji se u tom pogledu zahtijevaju sudskom praksom.
104 U tim okolnostima valja odbiti zahtjev za naknadu štete i tužbu u cijelosti.
Troškovi
105 Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelji nisu uspjeli u postupku, valja im naložiti snošenje troškova postupka, uključujući troškove postupka privremene pravne zaštite u skladu sa zahtjevom Komisije.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (prvo prošireno vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Društvima Inivos Ltd i Inivos BV nalaže se snošenje troškova, uključujući troškove postupka privremene pravne zaštite.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 21. veljače 2024.
Potpisi