PRESUDA OPĆEG SUDA (peto vijeće)

4. travnja 2019. (*)

„REACH – Uredba (EZ) br. 1907/2006 – bis(2-etil‑heksil)-ftalat (DEHP) – Odbijanje kao neosnovanog zahtjeva za interno preispitivanje odluke o autorizaciji za stavljanje na tržište – Pogreška koja se tiče prava – Očita pogreška u ocjeni – Članak 10. Uredbe (EZ) br. 1367/2006”

U predmetu T‑108/17,

ClientEarth, sa sjedištem u Londonu (Ujedinjena Kraljevina), koji zastupa A. Jones, barrister,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju G. Gattinara, R. Lindenthal i K. Mifsud‑Bonnici, u svojstvu agenata,

tuženika,

koju podupire

Europska agencija za kemikalije (ECHA), koju zastupaju M. Heikkilä i W. Broere, u svojstvu agenata,

intervenijent,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje Komisijina dopisa od 7. prosinca 2016. kojim je ta institucija odbila zahtjev za interno preispitivanje od 2. kolovoza 2016. koji je tužitelj podnio protiv Provedbene odluke Komisije C(2016) 3549 final od 16. lipnja 2016. kojom se dodjeljuje autorizacija za uporabu bis(2-etil‑heksil)-ftalata (DEHP) na temelju Uredbe (EZ) br. 1907/2006 Europskog parlamenta i Vijeća,

OPĆI SUD (peto vijeće),

u sastavu: D. Gratsias, predsjednik, A. Dittrich (izvjestitelj) i I. Ulloa Rubio, suci,

tajnik: F. Oller, administrator,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 6. rujna 2018.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Donošenjem Uredbe Komisije br. 143/2011 od 17. veljače 2011. o izmjeni Priloga XIV. Uredbi (EZ) br. 1907/2006 Europskog parlamenta i Vijeća o registraciji, evaluaciji, autorizaciji i ograničavanju kemikalija („REACH”) (SL 2011., L 44, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 54., str. 238.), Europska komisija uključila je bis(2-etil‑heksil)-ftalat (DEHP), organski spoj koji se u biti upotrebljava za omekšavanje plastike na osnovi polivinil‑klorida (PVC), u Prilog XIV. Uredbi (EZ) br. 1907/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006. o registraciji, evaluaciji, autorizaciji i ograničavanju kemikalija (REACH) i osnivanju Europske agencije za kemikalije te o izmjeni Direktive 1999/45/EZ i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 793/93 i Uredbe Komisije (EZ) br. 1488/94 kao i Direktive Vijeća 76/769/EEZ i direktiva Komisije 91/155/EEZ, 93/67/EEZ, 93/105/EZ i 2000/21/EZ (SL 2006., L 396, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 23., str. 3., i ispravak SL 2017., L 135, str. 46.), zbog toga što je ta tvar reproduktivno toksična tvar u smislu članka 57. točke (c) te uredbe.

2        Dana 13. kolovoza 2013. tri su društva koja se bave recikliranjem otpada (u daljnjem tekstu: podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije) podnijela zajednički zahtjev za davanje autorizacije s obzirom na članak 62. Uredbe br. 1907/2006, u vezi s člankom 60. stavkom 2. te uredbe (u daljnjem tekstu: zahtjev za davanje autorizacije), radi stavljanja na tržište DEHP‑a za sljedeće „uporabe”:

–        „oblikovanje recikliranog mekog poli(vinil‑klorida) (PVC) koji sadržava DEHP u spojevima i suhim mješavinama;

–        industrijska uporaba recikliranog mekog PVC‑a koji sadržava DEHP u preradi polimera kalandriranjem, ekstrudiranjem, prešanjem ili injekcijskim prešanjem za proizvodnju proizvoda od PVC‑a”.

3        U okviru analize alternativa uz zahtjev za davanje autorizacije, podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije naveli su sljedeće:

„DEHP je plastifikator koji se već više desetljeća upotrebljava za omekšavanje PVC‑a radi proizvodnje plastificiranog ili mekog PVC‑a. […]

DEHP se stoga dodaje PVC‑u prije nego što se plastika preradi u plastične proizvode i prije nego što ti plastični proizvodi postanu otpad, odnosno proizvod koji je potencijalno vrijedan [podnositeljima zahtjeva za davanje autorizacije]. U strogom smislu, DEHP stoga nema nikakvu posebnu funkciju za [podnositelje zahtjeva za davanje autorizacije]; on je jednostavno prisutan kao nečistoća (u velikom dijelu neželjena) u otpadu koji se skuplja, razvrstava i prerađuje i koji se potom stavlja na tržište u obliku ‚reciklata’. Međutim, ograničena prisutnost DEHP‑a (ili drugih plastifikatora) u recikliranom proizvodu u teoriji može imati određene prednosti za daljnje korisnike (prerađivači PVC‑a):

–        može olakšati preradu sirovine za ponovnu uporabu u novim proizvodima od PVC‑a; i

–        prerađivačima PVC‑a može omogućiti smanjenje količine čistog (ili „neprerađenog”) DEHP‑a (ili drugih plastifikatora) koji treba dodati njihovim spojevima za proizvodnju novih proizvoda od mekog PVC‑a”.

4        U zahtjevu za davanje autorizacije podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije također su pojasnili da „DEHP nema nikakvu posebnu funkciju za [njih]”. Ta je tvar jednostavno prisutna kao nečistoća (u velikom dijelu neželjena) u otpadu koji se skuplja, razvrstava i obrađuje te potom stavlja na tržište u obliku reciklata. Iz tog zahtjeva za davanje autorizacije također proizlazi da ograničena prisutnost DEHP‑a u reciklatu može olakšati njegovu preradu u nove proizvode od PVC‑a smanjenjem količine čistog ili neprerađenog DEHP‑a ili drugih plastifikatora koji se mogu dodati spojevima prije proizvodnje novih proizvoda od mekog PVC‑a.

5        Odbori Europske agencije za kemikalije (ECHA) za procjenu rizika i za socioekonomsku analizu dali su 10. listopada 2014. svoja mišljenja o zahtjevu za davanje autorizacije. Prema mišljenju Odbora za procjenu rizika, podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije nisu dokazali da su rizici za zdravlje radnika koji proizlaze iz dviju zatraženih „uporaba” bili podvrgnuti odgovarajućoj kontroli u smislu članka 60. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006. Odbor za socioekonomsku analizu pak je zaključio da se u ovom slučaju mogla dati autorizacija, s jedne strane, neovisno o postojanju određenih nedostataka u analizi koju su podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije podnijeli kako bi dokazali socioekonomske koristi koje proizlaze iz „uporaba” za koje je podnesen zahtjev za davanje autorizacije i, s druge strane, na temelju „kvalitativne analize” koja uključuje relevantne nesigurnosti.

6        Odbori ECHA‑e za procjenu rizika i za socioekonomsku analizu sastavili su 22. listopada 2014. dokument koji je sadržavao zajedničku i konsolidiranu verziju njihovih mišljenja. Taj je dokument, s oznakom „ECHA/RAC/SEAC Opinion N^o AFA-0-0000004151‑87-17/D”, naslovljen „Mišljenje o zahtjevu za davanje autorizacije za uporabu bis(2-etil‑heksil)-ftalata (DEHP): [o]blikovanje recikliranog mekog PVC‑a koji sadržava DEHP u spojevima i suhim mješavinama”. ECHA je 24. listopada 2014. dostavila Komisiji to zajedničko konsolidirano mišljenje.

7        ECHA je 12. prosinca 2014. ažurirala i upotpunila postojeći unos za DEHP na „popis[u] tvari predloženih za uvrštenje u Prilog XIV.” iz članka 59. stavka 1. Uredbe br. 1907/2006 (u daljnjem tekstu: popis predloženih tvari), pri čemu ga je označila kao tvar koja ima svojstva endokrine disrupcije, kod koje postoje znanstveni dokazi o vjerojatnim ozbiljnim učincima na okoliš koji su jednako zabrinjavajući kao učinci drugih tvari iz članka 57. točaka (a) do (e) Uredbe br. 1907/2006, a sve u smislu članka 57. točke (f) iste uredbe.

8        O zahtjevu za davanje autorizacije također se raspravljalo u okviru Odbora predviđenog člankom 133. Uredbe br. 1907/2006.

9        Komisija je 16. lipnja 2016. donijela Provedbenu odluku C(2016) 3549 final kojom se daje autorizacija za uporabe bis(2-etil‑heksil)-ftalata (DEHP) u skladu s Uredbom br. 1907/2006 (u daljnjem tekstu: odluka o autorizaciji). Člankom 1. te odluke Komisija je dala autorizaciju za sljedeće „uporabe”:

–        „oblikovanje recikliranog mekog poli(vinil‑klorida) (PVC) koji sadržava DEHP u spojevima i suhim mješavinama;

–        industrijska uporaba recikliranog mekog PVC‑a koji sadržava DEHP u preradi polimera kalandriranjem, ekstrudiranjem, prešanjem ili injekcijskim prešanjem za proizvodnju proizvoda od PVC‑a osim: igračaka i proizvoda za njegu djece, gumica za brisanje, igračke za odrasle (seksualne igračke i druga pomagala za odrasle koja intenzivno dolaze u dodir sa sluznicom), kućanskih proizvoda manjih od 10 cm koje djeca mogu sisati ili žvakati, potrošačkog tekstila/odjeće koji se nose na golu kožu, kozmetike i materijala koji dolaze u dodir s hranom, a koji su uređeni sektorskim zakonodavstvom Unije”.

10      U skladu s člankom 1. odluke o autorizaciji, autorizacija je u biti dana na temelju članka 60. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006 pod uvjetom da se, s jedne strane, mjere upravljanja rizikom i radni uvjeti opisani u izvješću o kemijskoj sigurnosti koje se podnosi u skladu s člankom 62. stavkom 4. točkom (d) iste uredbe, u potpunosti primjenjuju za svaku od odnosnih uporaba i da, s druge strane, udio DEHP‑a sadržanog u recikliranom mekom PVC‑u u spojevima i suhim mješavinama nije veći od 20 % masenog udjela.

11      Komisija je u članku 2. odluke o autorizaciji utvrdila razdoblje preispitivanja autorizacije iz članka 60. stavka 9. točke (e) Uredbe br. 1907/2006 na četiri godine od datuma povlačenja utvrđenog u Prilogu XIV. Uredbi br. 1907/2006, odnosno 21. veljače 2019. Komisija je u članku 3. odluke o autorizaciji propisala postupak praćenja u smislu članka 60. stavka 9. točke (f) Uredbe br. 1907/2006.

12      Komisija je u članku 4. odluke o autorizaciji pojasnila da su adresati te odluke podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije.

13      Komisija je u uvodnoj izjavi 8. odluke o autorizaciji izjavila da se Uredba br. 1907/2006 „primjenjuje samo na otpad kako je definiran u Direktivi 2008/98/EZ Europskog parlamenta i Vijeća” i da se stoga „autorizacija za stavljanje na tržište i za uporabu spojeva i suhih mješavina recikliranog mekog PVC‑a koji sadržava DEHP u skladu s člankom 64. [Uredbe br. 1907/2006] primjenjuje u dijelu u kojem su ti spojevi i suhe mješavine prestali biti otpad u skladu s člankom 6. te direktive”.

14      Dopisom od 2. kolovoza 2016. (u daljnjem tekstu: zahtjev za interno preispitivanje) tužitelj ClientEarth, koji je neprofitna organizacija i čiji je cilj osobito zaštita okoliša, zatražio je od Komisije da provede interno preispitivanje odluke o autorizaciji na temelju članka 10. Uredbe (EZ) br. 1367/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. rujna 2006. o primjeni odredaba Aarhuške konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša na institucije i tijela Zajednice (SL 2006., L 264, str. 13.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 20., str. 29.).

15      Odlukom C(2016) 8454 final od 7. prosinca 2016. (u daljnjem tekstu: odluka o zahtjevu za interno preispitivanje) Komisija je odbila zahtjev za interno preispitivanje jer je u biti neosnovan.

 Postupak i zahtjevi stranaka

16      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 17. veljače 2017. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

17      Odgovor na tužbu podnesen je tajništvu Općeg suda 4. svibnja 2017.

18      Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 29. svibnja 2017. ECHA je zatražila intervenciju u potporu Komisijinu zahtjevu. Odlukom predsjednika petog vijeća Općeg suda od 29. lipnja 2017. prihvaćen je zahtjev za intervenciju.

19      Replika i odgovor na repliku podneseni su tajništvu Općeg suda 22. lipnja odnosno 21. kolovoza 2017.

20      ECHA je 21. kolovoza 2017. podnijela svoj intervencijski podnesak tajništvu Općeg suda.

21      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        proglasi tužbu dopuštenom i osnovanom;

–        poništi odluku o zahtjevu za interno preispitivanje;

–        poništi odluku o autorizaciji;

–        naloži Komisiji snošenje troškova;

–        „odredi bilo koju drugu mjeru koju smatra primjerenom”.

22      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

23      ECHA od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

 Zahtjev za poništenje odluke o autorizaciji

24      Komisija, koju podupire ECHA, tvrdi, a da pritom formalno ne ističe prigovor nedopuštenosti na temelju članka 130. Poslovnika Općeg suda, da je ova tužba djelomično nedopuštena jer tužitelj trećim dijelom svojeg tužbenog zahtjeva zahtijeva poništenje odluke o autorizaciji.

25      Prema Komisijinu mišljenju, kao prvo, odluka o autorizaciji u biti nije predmet ove tužbe za poništenje. Kao drugo, tužitelj nema aktivnu procesnu legitimaciju za osporavanje odluke o autorizaciji na temelju članka 263. UFEU‑a.

26      Tužitelj je na raspravi pojasnio da ne osporava izravno odluku o autorizaciji zato što smatra da nema aktivnu procesnu legitimaciju koja je potrebna za podnošenje tužbe na temelju članka 263. UFEU‑a usmjerene protiv te odluke. Stoga valja utvrditi da odluka o autorizaciji nije predmet ove tužbe jer se ta tužba temelji na članku 263. UFEU‑a.

27      Međutim, prema tužiteljevu mišljenju, kao prvo, eventualno poništenje odluke o zahtjevu za interno preispitivanje logično bi trebalo dovesti do poništenja odluke o autorizaciji.

28      U tom pogledu valja istaknuti da sustav sudskog nadzora predviđen Ugovorima ne predviđa mogućnost da Opći sud poništi odluku koja nije predmet izravne tužbe za poništenje na temelju članka 263. UFEU‑a.

29      Kao drugo, tužitelj dodaje da, u svakom slučaju, Opći sud na temelju članka 266. prvog stavka UFEU‑a ima ovlast zahtijevati, na temelju mjere potrebne da bi se dao koristan učinak presudi u ovom postupku, da Komisija „opozove” odluku o autorizaciji. Tužitelj je zbog tog razloga na raspravi naveo da želi zadržati treći dio tužbenog zahtjeva.

30      Budući da tužitelj upućuje na činjenicu da Opći sud ima ovlast, koja je navodno predviđena člankom 266. prvim stavkom UFEU‑a, zahtijevati od Komisije da „opozove” odluku o autorizaciji, valja istaknuti da tužitelj polazi od pogrešnog tumačenja te odredbe. Naime, s jedne strane, poništenje odluke o autorizaciji koje bi izvršio Opći sud, koje tužitelj traži u okviru trećeg dijela tužbenog zahtjeva, nema nikakve veze s eventualnim Komisijinim opozivom te odluke. S druge strane, tom se odredbom Općem sudu ne daje nikakva ovlast koja bi prekoračila sudske nadležnosti koje su izričito predviđene u Ugovorima. Suprotno onomu što se čini da predlaže tužitelj, članak 266. prvi stavak UFEU‑a izričito se odnosi na obvezu institucije, tijela, ureda ili agencije čiji je akt sud Europske unije proglasio ništavim, da poduzme potrebne mjere kako bi postupila sukladno presudi o poništenju. Prema sudskoj praksi, nije na sudu Unije da upućuje naloge institucijama Unije ili zauzima njihovo mjesto u okviru nadzora zakonitosti koji provodi (vidjeti presudu od 30. svibnja 2013., Omnis Group/Komisija, T‑74/11, neobjavljenu, EU:T:2013:283, t. 26. i navedenu sudsku praksu). Tako u ovom slučaju nije na Općem sudu ni da uputi naloge Komisiji u slučaju poništenja odluke o zahtjevu za interno preispitivanje ni da opozove odluku o autorizaciji.

31      S obzirom na sve prethodno navedeno, valja utvrditi da je treći dio tužbenog zahtjeva očito nedopušten te ga stoga treba odbiti.

 Zahtjev za poništenje odluke o zahtjevu za interno preispitivanje

32      U dijelu u kojem se, kao što to proizlazi iz drugog dijela tužbenog zahtjeva, tužba odnosi na poništenje odluke o zahtjevu za interno preispitivanje, tužitelj ističe četiri tužbena razloga.

33      Prvi tužbeni razlog temelji se na tome da je odluka o zahtjevu za interno preispitivanje zahvaćena pogreškama koje se tiču prava i očitim pogreškama u ocjeni u pogledu usklađenosti zahtjeva za davanje autorizacije s obzirom na članak 62. i članak 60. stavak 7. Uredbe br. 1907/2006. Svojim drugim tužbenim razlogom tužitelj tvrdi da je odluka o zahtjevu za interno preispitivanje zahvaćena pogreškama koje se tiču prava i očitim pogreškama u ocjeni u pogledu socioekonomske analize na temelju članka 60. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006. Treći tužbeni razlog temelji se na tome da je odluka o zahtjevu za interno preispitivanje zahvaćena očitim pogreškama u ocjeni u pogledu analize alternativa na temelju članka 60. stavaka 4. i 5. Uredbe br. 1907/2006. U okviru četvrtog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da je odluka o zahtjevu za interno preispitivanje zahvaćena pogreškama koje se tiču prava i očitim pogreškama u ocjeni u pogledu primjene načela opreznosti u okviru postupka autorizacije predviđenog Uredbom br. 1907/2006.

 Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na postojanju pogrešaka koje se tiču prava i pogrešaka u ocjeni u pogledu usklađenosti zahtjeva za davanje autorizacije s obzirom na članak 62. i članak 60. stavak 7. Uredbe br. 1907/2006

34      Prvi se tužbeni razlog dijeli na četiri dijela kojima se nastoji dokazati da u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje postoje pogreške koje se tiču prava i očite pogreške u ocjeni u pogledu usklađenosti zahtjeva za davanje autorizacije s obzirom na članak 62. i članak 60. stavak 7. Uredbe br. 1907/2006, kao prvo, u tumačenju pojma „uporaba” iz članka 62. stavka 4. točke (c) Uredbe br. 1907/2006, kao drugo, u vezi s postojanjem navodnih nedostataka u izvješću o kemijskoj sigurnosti, kao treće, u vezi s postojanjem navodnih nedostataka pri procjeni prikladnih alternativa i, kao četvrto, u tumačenju članka 60. stavka 7. i članka 64. stavka 3. Uredbe br. 1907/2006.

–       Prvi dio, koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava i pogreškama u ocjeni u tumačenju pojma „uporaba” navedenog u članku 56. stavku 1. točki (a) i članku 62. stavku 4. točki (c) Uredbe br. 1907/2006

35      Kao prvo, tužitelj tvrdi da podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije nisu definirali „uporab[u](-e) te tvari” kako se to zahtijeva člankom 56. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 1907/2006. Komisija je također pogrešno protumačila pojam „uporaba” iz članka 56. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 1907/2006 i članka 62. stavka 4. točke (c) iste uredbe.

36      Kao prvo, prema tužiteljevu mišljenju, taj se pojam odnosi na slučajeve u kojima je autorizacija zatražena za aktivno korištenje ili uvođenje tvari „u industrijski postupak”. Pojmovi aktivnog korištenja ili uvođenja tvari u industrijski postupak odgovaraju pojmu namjerne uporabe. Antiteza tom pojmu aktivnog korištenja bio bi slučaj u kojem je tvar jednostavno prisutna kao slučajan element već postojećeg postupka. Međutim, prema tužiteljevu mišljenju, neprekidno i slučajno postojanje tvari u već postojećem postupku ne može se kvalificirati kao „uporaba” u pravom smislu riječi.

37      U ovom je slučaju zahtjev za davanje autorizacije podnesen za „uporabe recikliranog PVC‑a koji sadržava DEHP”. S obzirom na navode iz zahtjeva za davanje autorizacije, kao i na navode iz analize alternativa koju su proveli podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije, može se zaključiti da podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije nisu zatražili autorizaciju za aktivno korištenje ili uvođenje DEHP‑a u „industrijski postupak” koji provode. Zahtjev za davanje autorizacije odnosi se samo na slučajnu prisutnost tvari u već postojećem postupku, a ne na „uporabu” u smislu Uredbe br. 1907/2006. Podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije zapravo su uputili samo na postupak skupljanja, obrade i stavljanja na tržište plastičnog otpada koji sadržava određeni udio DEHP‑a kao sporednog sastojka. Drugim riječima, u ovom je slučaju riječ o uporabama recikliranog PVC‑a koji sadržava DEHP, odnosno o „obradi plastičnog otpada”, za razliku od obrade samog DEHP‑a.

38      Time što je u svojoj odluci o zahtjevu za interno preispitivanje primijenila tumačenje koje zastupaju podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije u pogledu pojma „uporaba”, Komisija je počinila „očitu” pogrešku koja se tiče prava. Komisija je time zapravo pogrešno odobrila „cijeli postupak”, odnosno „recikliranje materijala koji sadržavaju posebno zabrinjavajuću tvar”, dok se Uredbom br. 1907/2006 omogućuje samo autorizacija namjerne uporabe posebno zabrinjavajuće tvari u smislu članka 57. Uredbe br. 1907/2006 u industrijskom postupku.

39      U odgovoru na jedan od Komisijinih argumenata, prema kojem je odluka o autorizaciji odobrena za tvar, kao što je tvar „u smjesi”, tužitelj tvrdi da iz skupine riječi „u smjesi”, navedene u članku 56. stavku 1. točki (a) Uredbe br. 1907/2006, proizlazi da se prikladno tumačenje zapravo treba odnositi na uporabu „pojedinačne tvari u kontekstu smjese”, a ne na uporabu „smjese u cjelini”. Prema tužiteljevu mišljenju, iako je uporaba smjese relevantna za razumijevanje dodane vrijednosti i funkcije tvari u smjesi, zahtjev za davanje autorizacije trebao je biti podnesen za posebnu uporabu same tvari u toj smjesi. Međutim, to nije bio slučaj u ovom predmetu.

40      Usto, jedan od razloga zašto je važno da podnositelj zahtjeva za davanje autorizacije na temelju Uredbe br. 1907/2006 uzme u obzir uporabu „posebno zabrinjavajuće tvari u smjesi”, a ne „uporabu smjese” jest taj što točnost analize alternativa i socioekonomska procjena ovise o definiciji uporabe. U ovom slučaju podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije u okviru svoje analize alternativa nisu ispitali tvari ili tehnologije koje bi mogle zamijeniti uporabu DEHP‑a u smjesi. Suprotno tomu, zahtjevom za davanje autorizacije obuhvaćeni su isključivo drugi načini dobivanja smjese koja ne sadržava DEHP, odnosno PVC‑a bez DEHP‑a postupkom separacije ili uklanjanja ili iz drugih izvora.

41      Konačno, Komisija pogrešno tvrdi da tužiteljevi argumenti, navedeni u točkama 36. do 38. ove presude, nisu bili istaknuti u zahtjevu za interno preispitivanje. U zahtjevu za interno preispitivanje tužitelj je objasnio da definiciju pojma „uporaba” treba tumačiti kao da upućuje na „tehničku funkciju” predmetne tvari za razliku od izjave podnositelja zahtjeva za davanje autorizacije kojom potvrđuju da „ne upotrebljavaju samu tvar [DEHP] [i da je ona] jednostavno prisutna kao nečistoća (u velikom dijelu neželjena)”. Tužitelj pojašnjava da, iako nije upotrijebio pridjev „aktivno” u tom kontekstu, u točki 49. svojeg zahtjeva za interno preispitivanje naveo je da odluka o autorizaciji ne omogućuje „nastavak uporabe DEHP‑a, pojedinačno ili u smjesi”. Drugim riječima, naveo je da odluka o autorizaciji ne omogućuje uporabu ni aktivno korištenje DEHP‑a.

42      Kao drugo, Komisija je pokušala utvrditi uporabu DEHP‑a koja je u skladu s Uredbom br. 1907/2006 tako što je zahtjevu za davanje autorizacije pridala naznaku funkcije DEHP‑a koju bi bilo teško uskladiti s Uredbom br. 1907/2006.

43      Naime, Komisija je u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje objasnila da valja razlikovati „prisutnost DEHP‑a u otpadu […] i funkciju koju tvar ima u oporabljenom materijalu koji je prestao biti otpad”. Prema Komisijinu mišljenju, relevantna funkcija DEHP‑a u oporabljenom materijalu jest „smanjenje količine plastifikatora koju treba dodati za proizvodnju proizvoda od mekog PVC‑a na temelju materijala od recikliranog mekog PVC‑a”.

44      Međutim, s jedne strane, ta funkcija nije navedena kao takva u zahtjevu za davanje autorizacije. Naprotiv, podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije izričito su izjavili da „DEHP nema nikakvu posebnu funkciju za [njih]”. Funkcija DEHP‑a koju je Komisija analizirala stoga ne odražava zahtjev za davanje autorizacije.

45      S druge strane i još važnije, činjenica da se smanjenje količine neprerađene posebno zabrinjavajuće tvari koja je upotrijebljena kao plastifikator putem reciklirane posebno zabrinjavajuće tvari ne može kvalificirati kao „funkcija” koju se može odobriti na temelju Uredbe br. 1907/2006.

46      Naime, prema tužiteljevu mišljenju, kad bi se to rasuđivanje primijenilo izvan ovog predmeta, tu bi funkciju stoga imala svaka posebno zabrinjavajuća tvar koja je prisutna u recikliranom materijalu, odnosno funkciju smanjenja količine neprerađene posebno zabrinjavajuće tvari u materijalu. To bi rasuđivanje imalo za učinak to da bi svaka uporaba posebno zabrinjavajuće tvari koja je prisutna u oporabljenom materijalu bila odobrena samo na temelju činjenice da je upotrijebljen reciklirani materijal. U tim bi se okolnostima nužno trebali odobriti svi zahtjevi za davanje autorizacije koji se odnose na uporabu recikliranih materijala. Međutim, činjenica da se odobrava „recikliranje materijala koji sadržavaju posebno zabrinjavajuću tvar” bila bi izravno protivna ciljevima Uredbe br. 1907/2006. Naime, cilj potonje uredbe nije promicati recikliranje materijala koji sadržavaju posebno zabrinjavajuće tvari, nego naprotiv postupno zamijeniti ili čak ukloniti potonje tvari, bez obzira na to gdje se nalaze i koliko se dugo upotrebljavaju u određenim primjenama.

47      Štoviše, kad bi činjenica da se smanji količina neprerađenih plastifikatora bila funkcija „u skladu s člankom 62. [Uredbe br. 1907/2006]”, analiza alternativa trebala bi se, prema tužiteljevu mišljenju, temeljiti na toj funkciji. Stoga bi bilo potrebno utvrditi postoje li alternative upotrebi recikliranog DEHP‑a koje omogućuju smanjenje količine neprerađenog DEHP‑a koja je potrebna za proizvodnju proizvoda od PVC‑a. Drugim riječima, ako je Komisijina definicija izraza „uporaba” i „funkcija” točna, analiza alternativa koju su podnijeli podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije trebala je predstaviti druge načine smanjenja količine plastifikatora u neprerađenom PVC‑u, a to u toj analizi nije učinjeno.

48      Štoviše, Komisija je počinila još jednu pogrešku time što tvrdi da je tužitelj tek u fazi tužbe podnio argumente povezane s postojanjem autorizacije za „cijeli postupak”, odnosno recikliranje smjese otpada od PVC‑a koji sadržava DEHP, za razliku od autorizacije koja se odnosi na posebnu uporabu DEHP‑a u tom postupku ili toj smjesi. Suprotno Komisijinim tvrdnjama, tužitelj je već u fazi svojeg zahtjeva za interno preispitivanje naveo da se zapravo „usredotočio na zamjenu tijeka otpada”. Komisija je ispitala alternative recikliranom otpadu „u cijelosti” te je tužitelj kritizirao Komisiju jer nije analizirala stvarne alternativne tvari koje mogu ispuniti funkciju DEHP‑a.

49      Kao drugo, tumačenje koje je Komisija dala u pogledu pojma „uporaba” u ovom slučaju mogla bi se pogrešno zamijeniti sa sustavom gospodarenja otpadom.

50      Bez kriterija na temelju kojih bi se moglo utvrditi u kojem je trenutku tvari dodijeljen „prestanak statusa otpada” može se pretpostaviti da bi se, ako je autorizacija dana na temelju Uredbe br. 1907/2006 za određeni otpad, poduzetnici mogli pozivati na tu autorizaciju kao dokaz pozitivne procjene učinaka na okoliš ili zdravlje ljudi kad nastoje dokazati da otpadu treba dodijeliti „prestanak statusa otpada”. Tako bi poduzetnici koji se bave recikliranjem autorizaciju koja je dodijeljena na temelju Uredbe br. 1907/2006 mogli upotrijebiti za stari otpad kako bi mu se dodijelio „prestanak statusa otpada” u smislu Direktive 2008/98/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o otpadu i stavljanju izvan snage određenih direktiva (SL 2008., L 312, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 34., str. 99., u daljnjem tekstu: Okvirna direktiva o otpadu).

51      Konačno, suprotno Komisijinim tvrdnjama, tužiteljevi argumenti navedeni u točkama 49. i 50. ove presude, već su u biti bili istaknuti u zahtjevu za interno preispitivanje. Naime, tužitelj je u točkama 117. i 118. potonjeg zahtjeva jasno naveo da se ne smije narušiti odnos između Uredbe br. 1907/2006 i Okvirne direktive o otpadu.

52      Komisija osporava tu argumentaciju.

53      Najprije valja istaknuti da se, za razliku od onog što se čini da tužitelj tvrdi u određenim točkama tužbe, ova tužba može odnositi samo na zakonitost odluke o zahtjevu za interno preispitivanje, a ne na dostatnost zahtjeva za davanje autorizacije. Tužbenim razlozima istaknutima u tužbi trebalo bi stoga nastojati dokazati eventualne pogreške koje se tiču prava ili pogreške u ocjeni koje je Komisija počinila u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje, a ne eventualne pogreške koje su počinili podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije.

54      Stoga bi argumentacija kojom se tvrdi da, kao prvo, sami podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije nisu točno definirali „uporab[u](-e) te tvari” u smislu članka 56. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 1907/2006 (vidjeti točku 35. ove presude), da, kao drugo, u skladu s navodima iz zahtjeva za davanje autorizacije podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije nisu zatražili autorizaciju za aktivno korištenje ili uvođenje DEHP‑a u „industrijski postupak”, nego da se zahtjev za davanje autorizacije zapravo odnosio samo na slučajnu prisutnost tvari u smjesi (vidjeti točku 37. ove presude) i da su, kao treće, podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije uputili samo na postupak skupljanja, obrade i stavljanja na tržište plastičnog otpada koji sadržava DEHP (vidjeti točku 37. ove presude), mogla utjecati na ovu tužbu samo da je Komisija u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje preuzela elemente sadržane u zahtjevu za davanje autorizacije. Isto vrijedi za argument prema kojem se u zahtjevu za davanje autorizacije ne navodi koju je funkciju DEHP‑a Komisija primijenila u svojoj odluci o zahtjevu za interno preispitivanje (vidjeti točku 44. ove presude).

55      Nadalje, i dalje kao uvodna napomena, valja istaknuti da se tužbeni razlozi i argumenti koji su pred Općim sudom istaknuti u okviru tužbe za poništenje odluke o odbijanju zahtjeva za interno preispitivanje mogu smatrati dopuštenima samo u dijelu u kojem je tužitelj te tužbene razloge i te argumente već istaknuo u zahtjevu za interno preispitivanje i to na način da je Komisija mogla na njih odgovoriti (vidjeti u tom smislu presudu od 15. prosinca 2016., TestBioTech i dr./Komisija, T‑177/13, neobjavljenu, u žalbenom postupku, EU:T:2016:736, t. 68.).

56      Taj se zaključak nalaže s obzirom na tekst članka 10. stavka 1. Uredbe br. 1367/2006. Naime, iz te odredbe proizlazi da u zahtjevu za interno preispitivanje upravnog akta koji je institucija Unije donijela na temelju prava okoliša izričito treba navesti akt na koji se odnosi i pojasniti razloge za preispitivanje. Iz te obveze proizlazi da podnositelj zahtjeva za interno preispitivanje ima samo pravo na to da Komisija zauzme stajalište o razlozima koje je istaknuo u svojem zahtjevu. Suprotno tomu, nema nikakvo pravo na to da Komisija zauzme stajalište o pitanjima koja nisu barem razumno prepoznatljivo istaknuta u takvom zahtjevu.

57      U tom pogledu također valja istaknuti da je, kako bi se razlozi za preispitivanje pojasnili na način koji se zahtijeva, podnositelj zahtjeva za interno preispitivanje upravnog akta donesenog na temelju prava okoliša dužan navesti sve činjenice i dokaze ili sve pravne argumente koji izazivaju ozbiljne dvojbe u pogledu ocjene koju su institucija ili tijelo Unije donijeli u predmetnom aktu. Treća osoba koja osporava autorizaciju za stavljanje na tržište stoga treba podnijeti konkretne dokaze koji mogu biti osnova za ozbiljne sumnje o zakonitosti dodjeljivanja te autorizacije (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 21. svibnja 2015., Schräder/OCVV, C‑546/12 P, EU:C:2015:332, t. 57., i od 15. prosinca 2016., TestBioTech i dr./Komisija, T‑177/13, neobjavljenu, u žalbenom postupku, EU:T:2016:736, t. 66. i 67.).

58      Zaključak naveden u točki 55. ove presude također se nalaže s obzirom na tekst prve rečenice članka 10. stavka 2. Uredbe br. 1367/2006. U skladu s tom odredbom institucija kojoj je podnesen zahtjev za interno preispitivanje razmatra svaki zahtjev, osim ako je očito da je zahtjev neosnovan. Stoga je na temelju te odredbe Komisija dužna pažljivo i nepristrano ispitati sve elemente istaknute u zahtjevu za interno preispitivanje, osim ako su očito neosnovani. S jedne strane, Komisija je dužna ispitati i druge razloge, a ne samo one koje je istaknuo podnositelj zahtjeva za interno preispitivanje. S druge strane, da bi Komisija mogla na zadovoljavajući način odgovoriti podnositelju zahtjeva za interno preispitivanje, potonji podnositelj zahtjeva treba omogućiti Komisiji da se dovoljno precizno upozna s kritikama iznesenima protiv osporavanog upravnog akta (vidjeti u tom smislu presudu od 15. prosinca 2016., TestBioTech i dr./Komisija, T‑177/13, neobjavljenu, u žalbenom postupku, EU:T:2016:736, t. 262. do 264.).

59      Komisija u ovom slučaju tvrdi da je tužiteljev argument, prema kojem pojam „uporaba” podrazumijeva uvođenje ili „aktivno” korištenje određene tvari u industrijskom postupku, novi argument u smislu da nije bio naveden u zahtjevu za interno preispitivanje.

60      Iz točke 49. zahtjeva za interno preispitivanje proizlazi da je, prema tužiteljevu mišljenju, kao prvo, autorizacija o kojoj je riječ u ovom slučaju povezana s uporabom „materijala koji sadržava DEHP koji je uveden kao dio tijeka plastičnog otpada u kojem DEHP nema tehničku funkciju”. Kao drugo, iz te točke zahtjeva za interno preispitivanje također proizlazi da, prema tužiteljevu mišljenju, „autorizacija [o kojoj je riječ u ovom slučaju] stoga ne treba podnositelju zahtjeva omogućiti uporabu DEHP‑a kao takvog u pripravku ni uvođenje [te tvari] u proizvod”.

61      Međutim, valja utvrditi da tužitelj, kada u okviru ove tužbe tvrdi da pojam „uporaba” podrazumijeva uvođenje ili „aktivno” korištenje određene tvari u „industrijskom postupku”, podnosi prigovor koji za Komisiju u zahtjevu za interno preispitivanje nije bio naveden ni jasno i precizno ni razumno očito. Dvije su različite stvari, s jedne strane, inzistirati, kao što to čini tužitelj u okviru ove tužbe, na činjenici da se DEHP upotrebljava „kao dio tijeka otpada” ili tražiti da se ta tvar upotrebljava „u pripravku” ili da se čak uvede „u proizvod” i, s druge strane, smatrati da smo aktivno uvođenje ili aktivno korištenje tvari „u industrijskom postupku” odgovara pojmu „uporaba”.

62      S obzirom na to, valja zaključiti da tužiteljev argument, prema kojem pojam „uporaba” podrazumijeva uvođenje ili „aktivno” korištenje određene tvari u „industrijskom postupku”, nije bio podnesen Komisiji u okviru zahtjeva za interno preispitivanje te je stoga nedopušten.

63      Podredno, što se tiče merituma tog argumenta, odnosno što se tiče pitanja kako treba tumačiti pojam „uporaba” naveden u članku 56. stavku 1. točki (a) i članku 62. stavku 4. točki (c) Uredbe br. 1907/2006, valja istaknuti da je taj pojam definiran u članku 3. točki 24. iste uredbe. U skladu s tom odredbom, uporabom se smatraju „prerada, formuliranje, potrošnja, skladištenje, držanje, obrada, punjenje u spremnike, premještanje iz jednog spremnika u drugi, miješanje, proizvodnja proizvoda ili bilo kakvo drugo korištenje”.

64      Suprotno onomu što u biti tvrdi tužitelj (vidjeti točku 36. ove presude), pojam „uporaba” naveden u članku 3. točki 24. Uredbe br. 1907/2006 nije ograničen na aktivno uvođenje tvari „u industrijski postupak”. Usto, u toj se odredbi uopće ne navodi da ta tvar, kako bi se zaključilo da je se „upotrebljava”, treba namjerno biti uvedena u takav postupak.

65      Naprotiv, na temelju teksta članka 3. točke 24. Uredbe br. 1907/2006 može se zaključiti da je moguće govoriti o „uporabi” tvari i u slučaju kad ta tvar ulazi u sastav više tvari, odnosno sastav koji je sâm bio podvrgnut jednom od postupaka iz članka 3. točke 24. Uredbe br. 1907/2006. Drugim riječima, kad je sastav tvari, na primjer, prerađen, formuliran, potrošen ili skladišten, sve su tvari iz tog sastava „upotrijebljene” u smislu Uredbe br. 1907/2006.

66      U korist tog tumačenja, kao prvo, ide upotreba izraza „bilo kakvo drugo korištenje” u članku 3. točki 24. Uredbe br. 1907/2006. Taj izraz, s jedne strane, odražava činjenicu da su pojmom „uporaba” obuhvaćeni i drugi postupci, a ne samo oni izričito predviđeni u toj odredbi. S druge strane, taj izraz također odražava činjenicu da je zakonodavac primijenio široko tumačenje prema kojem aktivno korištenje sastava tvari istodobno čini aktivno korištenje tvari koje ulaze u taj sastav.

67      U korist takvog tumačenja, kao drugo, ide i tekst članka 56. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 1907/2006. U skladu s tom odredbom, autorizacija nije potrebna samo za uporabu tvari pojedinačno, nego i za uporabu tvari u „smjesi”. Iz članka 3. točke 2. iste uredbe proizlazi da je „smjesa” u smislu te uredbe „smjesa ili otopina sastavljena od dvije ili više tvari”.

68      Konačno, kao što je to pravilno istaknula Komisija, iz članka 56. stavka 6. Uredbe br. 1907/2006, koji od obveze autorizacije oslobađa „uporabu tvari koje su prisutne u smjesama” ispod određenih razina koncentracije navedenih u toj odredbi, također implicitno proizlazi da se autorizacija zahtijeva za uporabu tvari navedenih u Prilogu XIV. toj uredbi koje su prisutne „u smjesama”. Teza na kojoj se temelji ta odredba jest, još jednom, teza da se tvar koja ulazi u sastav upotrebljava svaki put kad se upotrebljava taj sastav.

69      Suprotno tužiteljevim tvrdnjama (vidjeti točku 39. ove presude), zaključak da je upotrijebljena tvar u smjesi ne nameće se samo kad je dokazano da tvar ima posebnu funkciju „u kontekstu smjese”, za razliku od uporabe „smjese u cjelini”.

70      U tom pogledu valja istaknuti da se smjesa može sastojati, među ostalim, od tvari koje imaju posebnu funkciju u smjesi i tvari čija je funkcija jasna tek u trenutku uporabe same smjese. Nadalje, također mogu postojati smjese u kojima svi sastojci ispunjavaju funkciju samo zbog uporabe smjese kao takve. Međutim, na temelju izraza „bilo kakvo drugo korištenje” predviđenog u članku 3. točki 24. Uredbe br. 1907/2006 može se zaključiti da uporaba smjese u oba slučaja podrazumijeva uporabu svih tvari koje se u njoj nalaze.

71      Komisija je u ovom slučaju, kako bi opravdala svoj zaključak prema kojem se odluka o autorizaciji odnosi na „uporabu” DEHP‑a, u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje navela, kao prvo, da je autorizacija zatražena za DEHP kao tvar koja je „prisutna kao nečistoća (u velikom dijelu neželjena) u otpadu koji se skuplja, razvrstava i obrađuje te potom stavlja na tržište u obliku reciklata”. Kao drugo, u skladu s tim pristupom i člankom 2. stavkom 2. Uredbe br. 1907/2006, Komisija je navela da se, s obzirom na to da otpad nije tvar, zahtjevi predviđeni u Uredbi br. 1907/2006 u ovom slučaju primjenjuju samo u slučaju kada otpad koji sadržava DEHP prestane biti otpad. U tom je pogledu riječ o dodatnom pojašnjenju kojim se naglašava razlika između, s jedne strane, otpada od PVC‑a i, s druge strane, reciklata od PVC‑a, odnosno otpada od PVC‑a koji je izgubio svoj status otpada te se stoga može staviti na tržište. Iz odluke o zahtjevu za interno preispitivanje proizlazi da se autorizacija primjenjuje samo u potonjem scenariju. Kao treće, iz potonje odluke izričito proizlazi da DEHP, kad je sadržan u reciklatu, ima konkretnu „tehničku” funkciju, odnosno funkciju „smanjenja količine plastifikatora koju treba dodati za proizvodnju proizvoda od mekog PVC‑a na temelju materijala od recikliranog mekog PVC‑a”. Kao četvrto, valja utvrditi da je Komisija u svi opisima funkcija DEHP‑a pošla od pretpostavke, koja je već bila navedena u zahtjevu za davanje autorizacije, prema kojoj DEHP u pravilu ima funkciju plastifikatora (vidjeti točku 3. ove presude). Ukratko, u skladu s odlukom o zahtjevu za interno preispitivanje, autorizacija je dodijeljena za DEHP kao plastifikator sadržan u reciklatu od PVC‑a koji se stavlja na tržište nakon što je PVC izgubio status otpada. Drugim riječima, Komisija je utvrdila određene funkcije DEHP‑a koje se aktiviraju najkasnije u trenutku uporabe reciklata od PVC‑a koji sadržava tu tvar.

72      U tim okolnostima valja zaključiti da Komisija nije počinila nikakvu pogrešku koja se tiče prava time što je u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje u biti smatrala da je odluka o autorizaciji odobrena za „uporabu” DEHP‑a u smislu članka 3. točke 24., članka 56. stavka 1. točke (a), članka 60. i članka 62. stavka 4. točke (c) Uredbe br. 1907/2006.

73      Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje drugim tužiteljevim argumentima.

74      Kao prvo, treba odbiti tužiteljev argument prema kojem je Komisija zapravo odobrila „cijeli postupak”, odnosno „recikliranje materijala koji sadržavaju posebno zabrinjavajuću tvar” (vidjeti točke 38. i 48. ove presude).

75      S jedne strane, kao što to pravilno tvrdi Komisija, riječ je o argumentu koji uopće nije bio naveden u zahtjevu za interno preispitivanje i koji je stoga nedopušten.

76      S druge strane i u svakom slučaju, što se tiče merituma, kao što je to već navedeno u točki 71. ove presude, Komisija je u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje objasnila da je autorizacija dana za uporabu tvari DEHP u smjesi, odnosno DEHP‑a u recikliranom PVC‑u, a ne za „recikliranje materijala koji sadržavaju posebno zabrinjavajuću tvar” ili pak „cijeli postupak”. Osim toga, uporaba smjese koja sadržava DEHP izričito je opisana u zahtjevu za davanje autorizacije. Kao što je to pravilno istaknula Komisija, to ipak ne znači da se autorizacija odnosi na smjesu, nego na tvar u smjesi.

77      Kao drugo, što se tiče tužiteljeva argumenta prema kojem je, s jedne strane, navod da je funkcija DEHP‑a u pogledu „smanjenja količine plastifikatora koju treba dodati za proizvodnju proizvoda od mekog PVC‑a na temelju materijala od recikliranog mekog PVC‑a”, kako ju je Komisija utvrdila u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje, bio naveden u zahtjevu za davanje autorizacije prvi put istaknut u toj odluci i prema kojem je, s druge strane, ta funkcija bila protivna cilju Uredbe br. 1907/2006 da se postupno zamijene posebno zabrinjavajuće tvari (vidjeti točke 44. i 46. ove presude), valja istaknuti sljedeće.

78      Kao prvo, Komisija tu funkciju nije pridala DEHP‑u u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje. U tom se pogledu prvi dio prvog tužbenog razloga temelji na tužiteljevu pogrešnom tumačenju dokumenata koje su podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije podnijeli Komisiji. Naime, oni su već u fazi zahtjeva za davanje autorizacije naveli da je funkcija plastificiranja koju ima DEHP relevantna za reciklirani meki PVC u smislu da prisutnost te tvari u tom materijalu pridonosi njegovoj mekoći, čime se smanjuje količina plastifikatora koju treba dodati pri preradi u meki PVC (vidjeti točke 3. i 4. ove presude). Usto, iz točke 51. zahtjeva za interno preispitivanje proizlazi da je tužitelj itekako bio svjestan da su podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije naveli funkciju DEHP‑a u zahtjevu za davanje autorizacije.

79      Kao drugo, funkcija DEHP‑a koju je Komisija navela u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje nije protivna cilju postupne zamjene posebno zabrinjavajućih tvari koja je osobito navedena u uvodnoj izjavi 70. i članku 55. Uredbe br. 1907/2006. U tom pogledu valja istaknuti da je cilj naveden u tim odredbama cilj „postupne” zamjene posebno zabrinjavajućih tvari prikladnim tvarima. Izraz „postupno” osobito je važan u ovom kontekstu. Uporabom DEHP‑a koji već postoji u recikliranom PVC‑u može se izbjeći proizvodnja novih količina DEHP‑a. Mjera kojom se osobito nastoji postupno smanjiti proizvodnja neprerađenog DEHP‑a ne može stoga biti protivna cilju „postupne” zamjene posebno zabrinjavajućih tvari.

80      Usto, tužitelj nije dokazao koja bi „prikladna” tvar ili tehnologija u smislu članka 60. stavaka 4. i 5. Uredbe br. 1907/2006, u vezi s uvodnom izjavom 73. te uredbe, mogla zamijeniti DEHP u PVC‑u upotrijebljenom prilikom uporaba iz točke 9. ove presude.

81      Kao treće, nije uvjerljiv tužiteljev argument prema kojem bi Komisijino rasuđivanje povezano s funkcijom kao što je ona koju je ta institucija ispitala u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje imalo za učinak to da se svaka uporaba posebno zabrinjavajuće tvari prisutne u oporabljenom materijalu odobri samo na temelju činjenice da je upotrijebljen reciklirani materijal i da bi, u tim okolnostima, nužno trebalo odobriti sve zahtjeve za davanje autorizacije koji se odnose na uporabu recikliranih materijala (vidjeti točku 46. ove presude).

82      U tom pogledu valja istaknuti da, kao što je to pravilno istaknula Komisija, to tumačenje pojma „uporaba” navedenog u Uredbi br. 1907/2006 ne dovodi do toga da nužno treba odobriti sve zahtjeve za davanje autorizacije koji se odnose na uporabu recikliranih materijala. Naime, da bi se odobrila autorizacija, potrebno je i da su ispunjeni svi uvjeti predviđeni člankom 60. stavcima 2. ili 4. Uredbe br. 1907/2007.

83      Kao četvrto, u pogledu svih tužiteljevih argumenata koji se odnose na dodjelu autorizacije o kojoj je riječ u ovom slučaju za navodnu „obradu otpada” i koji se odnose na navodnu neusklađenost između te autorizacije i sustava zakonodavstva Unije o otpadu (vidjeti točke 37. i 50. ove presude), valja istaknuti sljedeće elemente.

84      Kao prvo, tužiteljev argument prema kojem je autorizacija u biti dana za „obradu plastičnog otpada”, što nije u skladu sa zakonodavstvom (vidjeti točku 37. ove presude), može se samo odbiti.

85      Točno je da je tužitelj u točkama 117. i 118. zahtjeva za interno preispitivanje relativno nejasno istaknuo navodnu neusklađenost između odluke o autorizaciji i zakonodavstva u području otpada, tako da se ne može smatrati da je taj argument prvi put istaknut u okviru ove tužbe i da je nedopušten.

86      Međutim, taj je argument neosnovan. Naime, s jedne strane, valja istaknuti da, kao što je Komisija to u biti istaknula u točki 1.1. odluke o zahtjevu za interno preispitivanje, iz članka 2. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006 proizlazi da otpad kako je definiran u Okvirnoj direktivi o otpadu nije tvar, smjesa ni proizvod u smislu te uredbe. S druge strane, kao što to u biti proizlazi iz iste točke navedene odluke, kad se smjesa od PVC‑a koja sadržava DEHP upotrebljava, a da ta smjesa nije izgubila status otpada, na tu se smjesu ne primjenjuje autorizacija o kojoj je riječ u ovom slučaju. Stoga ne postoji nikakva neusklađenost između odluke o autorizaciji i zakonodavstva u području otpada.

87      Kao drugo, u dijelu u kojem se tužitelj poziva na „prestanak statusa otpada” (vidjeti točku 50. ove presude), valja, suprotno tomu, utvrditi da taj prigovor u zahtjevu za interno preispitivanje nije bio istaknut ni precizno ni razumno očito. Taj je argument stoga istaknut tek u fazi tužbe. Stoga ga, s obzirom na razmatranja navedena u točkama 55. do 58. ove presude, treba odbaciti kao nedopuštenog.

88      U svakom slučaju, što se tiče merituma, kao što je to pravilno istaknula Komisija, nije osnovana tužiteljeva zabrinutost povezana s navodnom činjenicom da bi, bez kriterija na temelju prava ili prakse na razini Unije na temelju kojih bi se mogao utvrditi „prestanak statusa otpada”, dodjela autorizacije „za otpad” onemogućila da reciklirani meki PVC koji sadržava DEHP prestane „biti otpad”.

89      U tom pogledu, ne uzimajući u obzir činjenicu da je taj argument špekulativan jer se temelji na scenarijima za koje nije sigurno da su se već dogodili ili da se tek mogu dogoditi u državama članicama, valja napomenuti da su, kao što proizlazi iz članka 6. stavka 4. Okvirne direktive o otpadu, države članice dužne odlučiti je li neki otpad prestao biti otpad. Tu odluku treba donijeti u svakom slučaju zasebno, s obzirom na sudsku praksu Unije primjenjivu u tom području. Čak i ako se država članica za donošenje takve odluke, koja se donosi u okviru primjene pojma „prestanak statusa otpada”, odlučila pozvati na odluku o autorizaciji odobrenu na temelju Uredbe br. 1907/2006, kao što je ona u ovom slučaju, to nije mogao biti razlog za odbijanje za odluku o autorizaciji. Naime, odluka o „prestanku statusa otpada” ne proizlazi iz Uredbe br. 1907/2006, a ni iz odluke o autorizaciji.

90      Kao peto, nije uvjerljiv tužiteljev argument prema kojem bi se, kad bi činjenica da se smanji količina neprerađenih plastifikatora bila funkcija „u skladu s člankom 62. Uredbe br. 1907/2006”, analiza alternativa koju provodi Komisija trebala temeljiti na toj funkciji (vidjeti točku 47. ove presude).

91      Točno je da pitanje kako treba tumačiti pojam „uporaba” može utjecati na doseg analize različitih uvjeta navedenih u članku 60. stavcima 2. i 4. Uredbe br. 1907/2006. U svakom slučaju, kao što proizlazi iz prethodnih razmatranja, moguće je govoriti o „uporabi” i kad je, kao u ovom slučaju, riječ o tvari prisutnoj u smjesi i kad svojstva tvari imaju određenu funkciju u okviru te smjese, u ovom slučaju funkciju plastifikatora, kao i funkciju koja se otkrije tek u trenutku uporabe smjese, a takva je, u ovom slučaju, funkcija povezana s postupnim smanjenjem proizvodnje neprerađenog DEHP‑a. U takvom kontekstu nije pogrešno mogućim alternativama smatrati druge smjese koje uopće ne sadržavaju tvar ili druge postupke u kojima se funkcija koju ima tvar može osigurati drugim sredstvima. Konkretno i u svakom slučaju, Komisija nije bila dužna provjeriti u kojoj točno mjeri odobrena uporaba omogućuje smanjenje prisutnosti posebno zabrinjavajuće tvari na tržištu.

92      S obzirom na prethodno navedeno, prvi dio prvog tužbenog razloga treba odbaciti kao nedopušten i, u svakom slučaju, odbiti kao neosnovan.

–       Drugi dio, koji se temelji na postojanju pogrešaka koje se tiču prava i pogrešaka u ocjeni povezanih s nedostacima u izvješću o kemijskoj sigurnosti

93      Prema tužiteljevu mišljenju, ocjene koje je Komisija navela u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje u pogledu izvješća o kemijskoj sigurnosti zahvaćene su pogreškama koje se tiču prava i očitim pogreškama u ocjeni.

94      Kao prvo, zahtjev za davanje autorizacije nije u skladu s člankom 62. stavkom 4. točkom (d) Uredbe br. 1907/2006. Neusklađenost s tom odredbom pogreška je kojom su zahvaćene ne samo primjena članka 60. stavka 7. te uredbe u okviru odluke o autorizaciji, nego i Komisijine ocjene u pogledu primjene potonje odredbe, kako su navedene u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje.

95      Naime, u izvješću o kemijskoj sigurnosti priloženom zahtjevu za davanje autorizacije nisu na prikladan način bili ispitani rizici za zdravlje cijele kategorije dotičnih osoba, odnosno radnika izloženih DEHP‑u. Podaci podneseni u zahtjevu za davanje autorizacije u pogledu izloženosti radnika obuhvaćali su samo minimalni biomonitoring i mjerenja zraka. Međutim, ti su podaci nedovoljni za ispravnu procjenu rizika za zdravlje radnika. Odbor za procjenu rizika i Odbor za socioekonomsku analizu istaknuli su nedostatnost izvješća o kemijskoj sigurnosti u tom pogledu. Konkretno, Odbor za procjenu rizika smatrao je da informacije podnesene u tom izvješću imaju „ograničenu informativnu vrijednost” i da procjena izloženosti predstavljene populacije radnika nije reprezentativna za zahtjev za davanje autorizacije. Komisija je u odluci o autorizaciji također navela da je Odbor za socioekonomsku analizu „priznao nedostatke procjene izloženosti na radnom mjestu koje je utvrdio Odbor za procjenu rizika i nepostojanje procjene učinka na zdravlje u socioekonomskoj analizi”.

96      U odgovoru na prigovore koje je tužitelj podnio u okviru svojeg zahtjeva za interno preispitivanje i koji se temelje na tome da, s jedne strane, zahtjev za davanje autorizacije nije sadržavao izvješće o kemijskoj sigurnosti u kojem se prikladno ispituju rizici za zdravlje ljudi ili okoliš i da je, s druge strane, odluka o autorizaciji stoga pogrešna, Komisija je u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje samo navela da je Odbor za procjenu rizika utvrdio nedostatke u procjeni rizika koji proizlaze iz DEHP‑a, a da pritom nakon temeljitog preispitivanja proturječnih dokaza sama nije zauzela obrazloženo stajalište o usklađenosti izvješća o kemijskoj sigurnosti.

97      Komisija nije čak ni istaknula nedosljednost u mišljenju Odbora za procjenu rizika, koji je izjavio, s jedne strane, da je zahtjev za davanje autorizacije u skladu sa zahtjevima Uredbe br. 1907/2006, pri čemu je istodobno jasno priznao, s druge strane, nedostatke u podnesenim informacijama.

98      Daleko od toga da ispravi očitu nedostatnost izvješća o kemijskoj sigurnosti, Komisija je u točki 1.2. odluke o zahtjevu za interno preispitivanje utvrdila da je u konačnici „[Odbor za procjenu rizika], iako je u svojem mišljenju stvarno smatrao da procjena izloženosti sadržava određene nedostatke, smatrao da zahtjev sadržava potrebne informacije […] te je Komisija smatrala da je zahtjev u skladu s člankom 62. [Uredbe br. 1907/2006]”.

99      Međutim, prema tužiteljevu mišljenju, to je rasuđivanje očito pogrešno. Naime, prema tužiteljevu mišljenju, odluka o zahtjevu za interno preispitivanje temelji se na mišljenju Odbora za procjenu rizika kao da je riječ o uvjerljivom dokazu. Međutim, Komisiju ne obvezuje sama činjenica da je Odbor za procjenu rizika u svojem mišljenju izjavio da je zahtjev za davanje autorizacije usklađen. Rasuđivanje te institucije, u kojem se poziva samo na zaključak Odbora za procjenu rizika u pogledu usklađenosti, čak i zakonitosti zahtjeva za davanje autorizacije na temelju uvjerljivog dokaza, očito je nedostatno. Štoviše, navođenjem istog rasuđivanja u svojoj odluci o zahtjevu za interno preispitivanje Komisija je dokazala da se oslonila na činjenicu da je zahtjev za davanje autorizacije u odluci o autorizaciji proglašen usklađenim s Uredbom br. 1907/2006. Drugim riječima, Komisija se pozvala na odluku o autorizaciji na temelju dokaza njegove stvarne usklađenosti. U odluci o zahtjevu za interno preispitivanje stoga se pretpostavilo da je utvrđen isti element, u ovom slučaju usklađenost postupka odlučivanja u fazi autorizacije, koji je Komisija trebala provjeriti u fazi internog preispitivanja.

100    Kao drugo, valja utvrditi postojanje „očitih” pogrešaka koje se tiču prava u tumačenju članka 61. Uredbe br. 1907/2006, koji se odnosi na preispitivanje autorizacije, u vezi s člankom 60. stavkom 7. te uredbe. Naime, Komisija je u svojoj odluci o zahtjevu za interno preispitivanje navela da je uzela u obzir zaključak Odbora za procjenu rizika u pogledu nedostataka zahtjeva za davanje autorizacije, s jedne strane, time što je odredila vrlo kratko razdoblje preispitivanja za autorizaciju, s istekom 21. veljače 2019., i, s druge strane, time što je naložila praćenje nositeljima autorizacije. To obrazloženje upućuje na to da se nedostaci u zahtjevu za davanje autorizacije, čak i ako su jednako ozbiljni kao i oni koje je utvrdio Odbor za procjenu rizika, mogu ispraviti utvrđivanjem „vrlo kratkog razdoblja preispitivanja”. Međutim, prema tužiteljevu mišljenju, člankom 60. stavkom 7. Uredbe br. 1907/2006 Komisiji se ne daje „ovlast ispravljanja” koja ima za učinak to da može prihvatiti zahtjev koji ne ispunjava ograničavajuće uvjete, bilo određivanjem kratkog razdoblja preispitivanja ili na neki drugi način. Cilj preispitivanja nije poduzetniku pružiti mogućnost da ispravi nedostatke sadržane u prethodnom zahtjevu za davanje autorizacije, nego poduzetniku pružiti mogućnost da „ažurira” svoj prvotni zahtjev za davanje autorizacije s obzirom na promjene okolnosti i, konkretno, informacije o raspoloživim alternativama.

101    Konačno, u nastavku tog rasuđivanja, tužitelj tvrdi da je Komisija, kad je navela da odluka o autorizaciji ističe 21. veljače 2019., pogrešno protumačila pravne posljedice određivanja kratkog razdoblja preispitivanja. Naime, člankom 61. Uredbe br. 1907/2006 određuje se da se autorizacije „smatraju […] valjanima sve dok Komisija u okviru preispitivanja ne odluči izmijeniti ili povući autorizaciju”. Time što je smatrala da su se nedostaci zahtjeva za davanje autorizacije propisno uzeli u obzir time što se odobrilo vrlo kratko razdoblje preispitivanja, Komisija je počinila „očitu” pogrešku koja se tiče prava zbog koje je njezin zaključak lišen svake vjerodostojnosti.

102    Komisija osporava tu argumentaciju.

103    Najprije valja navesti da se argumenti koje tužitelj ističe u okviru drugog dijela prvog tužbenog razloga odnose na postojanje pogrešaka koje se tiču prava i očitih pogrešaka u ocjeni kojima je, prema njegovu mišljenju, zahvaćena primjena članka 60. stavka 7. Uredbe br. 1907/2006 zbog razloga koji su povezani s tumačenjem tog članka zajedno s dvjema različitim odredbama. Konkretnije, prvim prigovorom tog dijela nastoji se dokazati pogrešna primjena članka 60. stavka 7. Uredbe br. 1907/2006 u vezi s člankom 62. stavkom 4. točkom (d) Uredbe br. 1907/2006, dok se drugi prigovor tog dijela odnosi na tumačenje članka 60. stavka 7. Uredbe br. 1907/2006 u vezi s člankom 61. te uredbe.

104    Što se tiče prvog prigovora navedenog u točki 103. ove presude, valja istaknuti da se člankom 60. stavkom 7. Uredbe br. 1907/2006 Komisiji omogućuje da provjeri je li zahtjev za davanje autorizacije u skladu sa zahtjevima iz članka 62. iste uredbe s formalnog gledišta. Konkretnije, Komisija je dužna provjeriti jesu li elementi navedeni u članku 62. stavku 4. točkama (a) do (f) Uredbe br. 1907/2006 stvarno sadržani u zahtjevu za davanje autorizacije. Točno je da treba moći provjeriti dokumente koje podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije podnose kako bi se uskladili s člankom 62. stavkom 4. Uredbe br. 1907/2006. Konkretno, izvješće o kemijskoj sigurnosti treba biti sastavljeno u skladu s pojedinostima navedenima u Prilogu I. istoj uredbi. Međutim, člankom 60. stavkom 7. Uredbe br. 1907/2006 Komisiji se nalaže formalna i postupovna obveza, a ne obveza ispitivanja osnovanosti elemenata iz članka 62. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006.

105    Isto tako, u članku 62. stavku 4. Uredbe br. 1907/2006 navode se pak informacije koje podnositelj zahtjeva za davanje autorizacije treba pružiti u trenutku podnošenja zahtjeva. U skladu s tom odredbom, uz zahtjeve za davanje autorizacije koji su, osim toga, kao što to proizlazi iz članka 62. stavka 1. iste uredbe, podneseni ECHA‑i, podnose se, među ostalim, izvješće o kemijskoj sigurnosti i analiza alternativa. Članak 62. stavak 4. Uredbe br. 1907/2006 također je formalne i postupovne prirode.

106    Suprotno tomu, ni članak 60. stavak 7. Uredbe br. 1907/2006 ni članak 62. iste uredbe ne odnose se na materijalne uvjete davanja autorizacije ili obveza koje Komisija ima prilikom ocjene činjenica i dokaza koji omogućuju izdavanje autorizacije. Konkretno, Komisija nije na temelju tih odredbi dužna ispitati, među ostalim, jesu li na temelju izvješća o kemijskoj sigurnosti u pogledu neke tvari izvedeni dobri zaključci u pogledu svojstava kemijske tvari ili pak je li Odbor za procjenu rizika počinio pogreške pri ispitivanju tog izvješća u okviru pripreme mišljenja iz članka 60. stavka 4. i članka 64. stavka 4. točke (a) Uredbe br. 1907/2006.

107    Takve zahtjeve zapravo je dužna ispuniti Komisija na temelju članka 60. stavaka 2., 4. i 5. Uredbe br. 1907/2006.

108    Stranke su na raspravi saslušane u pogledu ocjena Općeg suda navedenih u točkama 104. do 107. ove presude. U odgovoru na pitanja Općeg suda tužitelj je izjavio da je, prema njegovu mišljenju, točno da u „strukturi Uredbe [br. 1907/2006]” postoje, s jedne strane, faza koja se odnosi na Komisijino ispitivanje usklađenosti zahtjeva za davanje autorizacije sa zahtjevima iz te uredbe i, s druge strane, faza koja se odnosi na ispitivanje o meritumu uvjeta za dodjelu autorizacije. Međutim, prva se faza ne može svesti na običnu radnju označivanja polja jer postoje stvarni zahtjevi koji se odnose na bit podnesenih dokumenata, kao što su, na primjer, zahtjevi koji proizlaze iz Priloga I. Uredbi br. 1907/2006. U tom je prilogu navedeno, na primjer, što je potrebno uključiti u izvješće o kemijskoj sigurnosti.

109    Međutim, taj argument treba odbiti kao neosnovan. Naime, u Prilogu I. Uredbi br. 1907/2006 opisuju se elementi koje određeni dokumenti koje podnosi podnositelj zahtjeva za davanje autorizacije nužno moraju sadržavati, kao što je izvješće o kemijskoj sigurnosti. Međutim, iako se njime predviđa obveza podnositelja zahtjeva za davanje autorizacije da uputi na određene konkretne elemente u svojem zahtjevu za davanje autorizacije i s njime povezane dokumente, tekstom tog priloga Komisiji se ne nalaže da u okviru ispitivanja za koje je ta institucija zadužena na temelju članka 60. stavka 7. Uredbe br. 1907/2006, u vezi s člankom 62. potonje uredbe, ispita meritum tih elemenata.

110    Konačno, tužitelj je na raspravi u biti istaknuo da, prema njegovu mišljenju, u svakom slučaju, zahtjev za davanje autorizacije sadržava nedostatke kojim se ne povređuju samo zahtjevi procjene za koju je Komisija zadužena na temelju članka 60. stavaka 2. do 5. Uredbe br. 1907/2006, nego i zahtjevi ispitivanja usklađenosti zahtjeva na temelju članka 62. te uredbe. Čini se da tužitelj time priznaje da se člankom 62. stavkom 4. iste uredbe propisuju formalni uvjeti za davanje autorizacije.

111    Međutim, taj se argument samo može odbiti također kao neosnovan. Naime, s jedne strane, čini se da tužitelj polazi od pretpostavke da je potrebno provesti prethodnu procjenu pitanja postoje li u zahtjevu za davanje autorizacije koji sadržava sve elemente navedene u članku 62. stavku 4. Uredbe br. 1907/2006 i Prilogu I. navedenoj uredbi nedostaci koji se odnose na meritum zahtjeva i koji su toliko ozbiljni da bi bilo moguće zaključiti da taj zahtjev već s formalnog gledišta nije u skladu s Uredbom br. 1907/2006. Međutim, takva prethodna procjena nije predviđena u Uredbi br. 1907/2006. S druge strane, ako tužitelj ne polazi od te pretpostavke, nego od pretpostavke da je riječ o ispitivanju predviđenom u članku 62. stavku 4. Uredbe br. 1907/2006, valja utvrditi da ne navodi koji bi mogao biti objektivan kriterij koji bi omogućio da se precizno ili barem relevantno i uvjerljivo utvrdi prag nedostataka u zahtjevu za davanje autorizacije koji bi mogao dovesti do povrede formalnih uvjeta predviđenih u potonjoj odredbi.

112    U ovom je slučaju nesporno da je zahtjev za davanje autorizacije popraćen svim elementima iz članka 62. Uredbe br. 1907/2006 i da je ispunjen formalni uvjet naveden u članku 60. stavku 7. Uredbe br. 1907/2006, koji se odnosi na podnošenje izvješća o kemijskoj sigurnosti. U ovom je slučaju također ispunjen uvjet prema kojem treba moći provjeriti dokumente iz članka 62. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006. Naime, ni Odbori ECHA‑e ni Komisija nisu tvrdili da nije moguće provjeriti dokumente koje su podnijeli podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije. Tužitelj također nije konkretno ni u prilog dokazima tvrdio da nije moguće provjeriti dokumente uz zahtjev za davanje autorizacije. Usto, među strankama je nesporno da su, što se tiče izvješća o kemijskoj sigurnosti, podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije ispunili zahtjeve iz Priloga I. Uredbi br. 1907/2006. Nijedan od uključenih dionika nije tvrdio da to izvješće nije u skladu sa zahtjevima iz Priloga I. Uredbi br. 1907/2006. Tužitelj također nije podnio dokaze u zahtjevu za interno preispitivanje na temelju kojih bi bilo moguće doći do drugog zaključka u tom pogledu.

113    U tim okolnostima valja utvrditi da tužiteljevi argumenti koji se odnose, s jedne strane, na postojanje navodnih nedostataka kojima je zahvaćeno mišljenje Odbora za procjenu rizika i njihov utjecaj na dodjelu autorizacije o kojoj je riječ u ovom slučaju te, s druge strane, na činjenicu da Komisija nije ispravila te nedostatke, nego se samo pozvala na mišljenje navedenog odbora i odluku o autorizaciji na temelju uvjerljivih dokaza, ni u kojem pogledu ne utječu na ishod koji će imati pitanje je li Komisija povrijedila obvezu koju ima na temelju članka 60. stavka 7. Uredbe br. 1907/2006, u vezi s člankom 62. te uredbe. Naime, ti se argumenti odnose na pitanja o ocjeni složenih činjenica koje su poslužile kao temelj za pripremu mišljenja Odbora za procjenu rizika, kao i na ovlast Komisije da procijeni te složene činjenice, a stoga i na materijalnu zakonitost odluke o autorizaciji.

114    Stoga, u dijelu u kojem tužitelj osporava formalnu zakonitost odluke o autorizaciji time što ističe argumente koji se odnose na materijalne uvjete njezina donošenja, na temelju prvog međuzaključka valja utvrditi da su ti argumenti bespredmetni.

115    Što se tiče drugog prigovora podnesenog u okviru drugog dijela prvog tužbenog razloga (vidjeti točku 103. ove presude), valja istaknuti da se u članku 60. stavku 7. Uredbe br. 1907/2006 ne upućuje na članak 61. te uredbe niti je s njime povezan.

116    Stoga na temelju drugog međuzaključka valja utvrditi da je također bespredmetan tužiteljev argument koji se temelji na kombiniranju tih dviju odredbi radi dokazivanja povrede članka 60. stavka 7. Uredbe br. 1907/2006.

117    Štoviše, čini se da se argument povezan s utvrđivanjem „kratkog razdoblja preispitivanja” i ciljem „preispitivanja” na temelju članka 61. Uredbe br. 1907/2006 (vidjeti točku 100. ove presude) zapravo može istaknuti kako bi se dokazalo postojanje nedostatka u materijalnoj zakonitosti odluke o autorizaciji. To je također slučaj s tužiteljevim argumentom koji se odnosi na navodno nepostojanje Komisijine „ovlasti ispravljanja” kako bi sadržaj zahtjeva za davanje autorizacije ispravila propisivanjem kratkog razdoblja preispitivanja. Međutim, kao što je već navedeno u točkama 104. i 106. ove presude, članak 60. stavak 7. Uredbe br. 1907/2006 ne odnosi se na materijalnu zakonitost odluke o autorizaciji.

118    Na temelju trećeg međuzaključka stoga valja utvrditi da argument koji se temelji na utvrđivanju „kratkog razdoblja preispitivanja”, koji je protivan cilju „preispitivanja” na temelju članka 61. Uredbe br. 1907/2006, nije relevantan za rješavanje pitanja je li Komisija povrijedila formalne zahtjeve članka 60. stavka 7. te uredbe. Stoga je taj argument također bespredmetan.

119    Tri međuzaključka navedena u točkama 114., 116. i 118. ove presude u načelu bi mogla biti dovoljna za odbijanje drugog dijela prvog tužbenog razloga.

120    Međutim, postavlja se pitanje mogu li tužiteljevi argumenti navedeni u točkama 94. do 101., 113. i 117. ove presude poslužiti kao temelj kojim bi se potkrijepili prigovori koji se temelje na povredi drugih odredbi koje nisu, s jedne strane, članak 60. stavak 7. Uredbe br. 1907/2006, odnosno članak 60. stavak 4. te uredbe, i, s druge strane, članak 60. stavci 8. i 9. iste uredbe, u vezi s prvom rečenicom članka 61. stavka 1. te uredbe.

121    U tom pogledu valja podsjetiti da se autorizacija na temelju Uredbe br. 1907/2006 može odobriti u skladu s takozvanim postupkom „odgovarajuće kontrole” kao što je onaj iz članka 60. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006 ili, alternativno, u skladu s takozvanim „socioekonomskim” postupkom kao što je onaj iz članka 60. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006. Postupak „odgovarajuće kontrole” razlikuje se od „socioekonomskog” postupka po tome što se potonji postupak može primijeniti samo kad nije dokazano da je rizik za zdravlje ljudi ili okoliš koji proizlazi iz uporabe tvari zbog njezinih unutarnjih svojstava utvrđenih u Prilogu XIV. Uredbi br. 1907/2006 podvrgnut odgovarajućoj kontroli u skladu s člankom 60. stavkom 2. te uredbe.

122    Nadalje, valja istaknuti da, s obzirom na pravo na djelotvoran pravni lijek, kako je predviđeno člankom 47. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kad tužitelj podnese činjenične elemente i argumente kako bi dokazao povredu odredbe prava koja se pokaže irelevantnom, ali se tim elementima i argumentima može potkrijepiti povreda druge odredbe, ništa ne sprečava Opći sud da navedene činjenične elemente i argumente stavi u relevantan pravni kontekst. Drugim riječima, Opći sud može smatrati da se ti činjenični elementi i ti argumenti odnose na relevantnu odredbu. Naime, ne zahtijeva se da se stranka izričito pozove na odredbe u skladu s kojima je ovlaštena podnijeti tužbu ili, konkretnije, na kojima temelji prigovore na koje se poziva (vidjeti presudu od 13. lipnja 2012., XXXLutz Marken/OHIM – Meyer Manufacturing (CIRCON), T‑542/10, neobjavljenu, EU:T:2012:294, t. 21. i navedenu sudsku praksu).

123    Međutim, u kontekstu tužbe koja se odnosi na odluku kao što je odluka o zahtjevu za interno preispitivanje na temelju članka 10. Uredbe br. 1367/2006, tumačenje kojim se određeni činjenični elementi i tužiteljevi argumenti nastoje staviti u relevantan pravni kontekst može se prihvatiti samo u dijelu kojem nisu povrijeđena ograničenja koja se Općem sudu nalažu tim člankom 10., kako su opisana u točkama 55. do 58. ove presude.

124    Konačno, takvo tumačenje ne može se provesti, a da tužitelj barem prešutno nije suglasan s tim postupanjem.

125    U ovom je slučaju Opći sud na raspravi saslušao stranke u postupku u pogledu bespredmetnosti tužiteljevih argumenata navedenih u točkama 94. do 101., 113. i 117. ove presude. Konkretno, Opći sud postavio je tužitelju pitanje kojim bi se drugim tužbenim razlozima mogli pripisati njegovi argumenti.

126    U odgovoru na to pitanje tužitelj je podsjetio da je u okviru drugog i trećeg tužbenog razloga naveo postojanje očitih pogrešaka u ocjeni, što je jednako povredi materijalnog prava, odnosno, konkretno, članka 60. stavaka 4. i 5. Uredbe br. 1907/2006. Usto, tužitelj je u biti naveo da, ako argumenti istaknuti u okviru drugog dijela prvog tužbenog razloga nisu uspješni u okviru tog dijela, te argumente treba uzeti u obzir u okviru drugog i trećeg tužbenog razloga.

127    U tim se okolnostima prigovorom koji se temelji na povredi članka 60. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006 može smatrati tužiteljev argument prema kojem u biti, kao prvo, Komisija u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje nije sama nakon temeljitog preispitivanja proturječnih dokaza zauzela obrazloženo stajalište o usklađenosti izvješća o kemijskoj sigurnosti, čije je podatke Odbor za procjenu rizika proglasio nedovoljnima u pogledu izloženosti radnika DEHP‑u (vidjeti točke 94. do 97. ove presude), i prema kojem je, kao drugo, Komisija u toj odluci kao uvjerljiv dokaz samo navela da je taj odbor utvrdio „nedostatke” u procjeni rizika koji proizlaze iz DEHP‑a (vidjeti točke 98. i 99. ove presude).

128    Isto tako, prigovorom koji se temelji na povredi članka 60. stavaka 8. i 9. Uredbe br. 1907/2006, u vezi s prvom rečenicom članka 61. stavka 1. te uredbe, može se smatrati argument koji se odnosi na propisivanje „kratkog razdoblja preispitivanja” (vidjeti točke 100. i 101. ove presude).

129    Kao prvo, tužiteljeve argumente navedene u točkama 94. do 99. ove presude ipak treba odbiti, čak i nakon njihova ponovnog tumačenja kao argumenata iz članka 60. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006.

130    Naime, kada je procjena rizika za zdravlje ljudi ili okoliš koji proizlazi iz uporabe tvari, koja je sadržana u izvješću o kemijskoj sigurnosti, zahvaćena nesigurnostima ili nedostacima, može se zaključiti da nije dokazano da je taj rizik podvrgnut odgovarajućoj kontroli. Kad je to slučaj, autorizacija se ne može dati u skladu s „postupkom odgovarajuće kontrole” iz članka 60. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006.

131    Suprotno tomu, ta okolnost može biti prilika da se postavi pitanje može li se, na temelju činjenica i dokaza kojima Komisija raspolaže, autorizacija dati na temelju članka 60. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006 u skladu sa „socioekonomskim postupkom”.

132    U ovom slučaju, time što u biti tvrdi da Komisija u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje nije sama nakon temeljitog preispitivanja proturječnih dokaza zauzela obrazloženo stajalište o usklađenosti izvješća o kemijskoj sigurnost s odredbama Uredbe br. 1907/2006 (vidjeti točke 94. do 97. ove presude), tužitelj dovodi u pitanje element koji bi mogao utjecati na primjenu članka 60. stavka 2. te uredbe, a ne na primjenu članka 60. stavka 4. iste uredbe.

133    To je također slučaj s argumentom prema kojem je Komisija u svojim odlukama kao uvjerljiv dokaz samo navela da je Odbor za procjenu rizika utvrdio nedostatke u procjeni rizika koji proizlaze iz DEHP‑a (vidjeti točke 98. i 99. ove presude).

134    Budući da se oni u biti temelje na pretpostavci da postojanje nesigurnosti u pogledu kontrole rizika koji proizlaze iz uporabe DEHP‑a samo po sebi čini prepreku primjeni članka 60. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006, argumenti navedeni u točkama 94. do 99. ove presude bespredmetni su.

135    Usto, valja istaknuti da, kao što je to navela Komisija, a da joj tužitelj u tom pogledu nije utemeljeno proturječio, izvješće o kemijskoj sigurnosti sadržava informacije o biološkom praćenju provedenom u dvjema državama članicama i o mjerenjima provedenima u zraku, koje odgovaraju studijama o izloženosti radnika u sektoru PVC‑a u kojem se upotrebljavaju neprerađeni PVC i DEHP umjesto recikliranog PVC‑a. Te studije sadržavaju podatke o radnicima iz dviju država članica i otkrivaju informacije o biološkom praćenju, kao i podatke iz Njemačke, Francuske, Nizozemske i Finske o kontroli onečišćenja zraka. Poduzetnici na koje se odnose podaci obavljaju djelatnost formuliranja i prerade PVC‑a. Iako se podnesene informacije ne odnose konkretno na uporabu recikliranog PVC‑a koji sadržava DEHP, odnose se na djelatnosti u kojima se upotrebljava neprerađeni PVC kojem se dodaje neprerađeni DEHP i na daljnju preradu te tvari. Usto, podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije izradili su model izloženosti radnika u pogledu prijenosa recikliranog mekog PVC‑a iz malih ili velikih vrećica, što je djelatnost specifična za uporabu recikliranog PVC‑a koja nije bila obuhvaćena mjerama proizašlima iz studija povezanih s neprerađenim PVC‑om.

136    Međutim, kao što je to pravilno istaknula Komisija, činjenica da je Odbor za procjenu rizika zaključio da postoje nesigurnosti u procjeni izloženosti radnika i da pružene informacije nisu reprezentativne za sve uporabe obuhvaćene zahtjevom za davanje autorizacije, ne znači da nisu podnesene nikakve informacije o izloženosti radnika i da iz njih nije bilo moguće izvesti nikakav zaključak.

137    Tužitelj nije utemeljeno osporavao to Komisijino utvrđenje. Osim što je općenito osporavao izvješće o kemijskoj sigurnosti, nije dokazao da se iz tog izvješća nije mogao izvesti nijedan koristan zaključak.

138    Bez takvog osporavanja, tužiteljev argument kojim se Komisiji nastoji prigovoriti da nakon temeljitog ispitivanja različitih dokaza nije zauzela obrazloženo stajalište o izvješću o kemijskoj sigurnosti nije dovoljan da bi se dokazala povreda članka 60. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006. On se stoga ne može prihvatiti. To je također slučaj s drugim argumentima navedenima u točkama 97. do 99. ove presude.

139    Kao drugo, argumentom koji se odnosi na utvrđivanje „kratkog razdoblja preispitivanja”, što je, prema tužiteljevu mišljenju, Komisijin pokušaj da ispravi nedostatke izvješća o kemijskoj sigurnosti (vidjeti točke 100. i 101. ove presude), može se potkrijepiti povreda članka 60. stavaka 8. i 9. Uredbe br. 1907/2006, u vezi s prvom rečenicom članka 61. stavka 1. te uredbe. Kako bi se provjerila njegova osnovanost, valja istaknuti sljedeće elemente.

140    U skladu s prvom rečenicom članka 60. stavka 8. Uredbe br. 1907/2006, autorizacije podliježu „vremenski ograničenom preispitivanju, ne dovodeći u pitanje odluke o eventualnom budućem razdoblju preispitivanja”. U skladu s člankom 60. stavkom 9. točkom (e) Uredbe br. 1907/2006, „razdoblje vremenski ograničenog preispitivanja” treba biti navedeno u autorizaciji. Konačno, u skladu s prvom rečenicom članka 61. stavka 1. Uredbe br. 1907/2006, autorizacije dane u skladu s tim člankom 60. smatraju se valjanima „sve dok Komisija u okviru preispitivanja ne odluči izmijeniti ili povući autorizaciju, pod uvjetom da nositelj autorizacije najmanje 18 mjeseci prije isteka razdoblja vremenski ograničenog preispitivanja podnese izvješće o preispitivanju”.

141    U tom pogledu najprije valja istaknuti da su, kao što to na primjer proizlazi iz verzija Uredbe br. 1907/2006 na engleskom i njemačkom jeziku, kao i iz konteksta tih odredbi, izrazi „réexamen” i „révision” (preispitivanje) upotrijebljeni u verziji na francuskom jeziku u trima odredbama navedenima u točki 140. ove presude sinonimi.

142    Nadalje, valja istaknuti da je točno da u načelu, bez obzira na njihov sadržaj, cilj uvjeta propisanih u skladu s člankom 60. stavkom 8. i člankom 60. stavkom 9. točkama (d) i (e) Uredbe br. 1907/2006 ne može biti otklanjanje eventualnih propusta u zahtjevu za davanje autorizacije ili analizi alternativa koje je podnio podnositelj zahtjeva za davanje autorizacije ili pak eventualnih nedostataka u Komisijinu ispitivanju uvjeta predviđenih člankom 60. stavkom 4. Uredbe br. 1907/2006.

143    Drugim riječima, mogućnost postavljanja određenih uvjeta za davanje autorizacije, kako je predviđena člankom 60. stavkom 8. i člankom 60. stavkom 9. točkom (d) Uredbe br. 1907/2006, ne može se tumačiti na način da Komisija može ostaviti otvorenim pitanje jesu li uvjeti iz članka 60. Uredbe br. 1907/2006 ispunjeni i na tu situaciju odgovoriti na način da postavi uvjete za davanje autorizacije kojima se nastoje ispraviti eventualni nedostaci ili propusti u procjeni za koju je zadužena na temelju potonje odredbe.

144    Naime, u okviru ispitivanja uvjeta predviđenih člankom 60. Uredbe br. 1907/2006 Komisija treba utvrditi može li se na temelju svih relevantnih činjenica te tehničkih i gospodarskih ocjena koje se na njih odnose zaključiti da su uvjeti predviđeni tom odredbom stvarno ispunjeni. Ako nisu, Komisija nema pravo dodijeliti autorizaciju, čak ni uvjetnu.

145    Međutim, u ovom se slučaju, suprotno onomu što u biti tvrdi tužitelj, ne može utvrditi da je razdoblje preispitivanja utvrđeno u odluci o autorizaciji poslužilo kao instrument za to da se na temelju „ovlasti ispravljanja” dodijeljene Komisiji isprave nedostaci sadržani u izvješću o kemijskoj sigurnosti koje su podnijeli podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije.

146    Naime, u trenutku u kojem je Komisija utvrdila razdoblje preispitivanja, u ovom slučaju kratko, nije bilo potrebno ispraviti nedostatke koje je istaknuo Odbor za procjenu rizika.

147    S jedne strane, jedina je posljedica nesigurnosti povezanih s izvješćem o kemijskoj sigurnosti bila ta da pravni temelj odluke o autorizaciji nije bio onaj iz članka 60. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006, nego onaj predviđen člankom 60. stavkom 4. iste uredbe. Stoga nije bilo potrebno ispraviti nedostatke kojima je bilo zahvaćeno izvješće o kemijskoj sigurnosti s gledišta članka 60. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006.

148    S druge strane, valja podsjetiti da je Odbor za socioekonomsku analizu u okviru svoje kvalitativne analize, koja je uključivala nesigurnosti koje je istaknuo Odbor za procjenu rizika, naveo da se, prema njegovu mišljenju, autorizacija može dati u ovom slučaju, što upućuje na to da su nesigurnosti povezane s izvješćem o kemijskoj sigurnosti u konačnici bile otklonjene.

149    Međutim, tužitelj se ne može odvojeno pozivati na nedostatke u izvješću o sigurnosti, a da pritom utemeljeno ne osporava procjenu Odbora za socioekonomsku analizu.

150    Tužitelj argumentima istaknutima u okviru drugog dijela prvog tužbenog razloga nije dokazao da su nedostaci u izvješću o kemijskoj sigurnosti utjecali na primjenu uvjeta iz članka 60. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006, tako da ne treba smatrati da ih je Komisija pokušala ispraviti utvrđivanjem razdoblja preispitivanja. Stoga se ne može utvrditi nikakva povreda članka 60. stavka 8. i članka 60. stavka 9. točke (e) Uredbe br. 1907/2006.

151    S obzirom na prethodno navedeno, drugi dio valja odbiti kao neosnovan.

–       Treći dio, koji se temelji na postojanju pogrešaka koje se tiču prava i očitih pogrešaka u ocjeni u pogledu povezanosti s nedostacima u procjeni prikladnih alternativa

152    Prema tužiteljevu mišljenju, Komisija je počinila očitu pogrešku koja se tiče prava pri tumačenju pojma „alternative” predviđenog u članku 62. stavku 4. točki (e) Uredbe br. 1907/2006 i, posljedično, „očitu pogrešku u ocjeni usklađenosti zahtjeva za davanje autorizacije s obzirom na članak 60. stavak 7. iste uredbe”. Zbog tih su pogrešaka zaključci koje je Komisija navela u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje lišeni „svake vjerodostojnosti”.

153    Naime, s obzirom na tekst uvodne izjave 74. Uredbe br. 1907/2006 i na ulogu koju ima procjena alternativa, kao i uobičajeni smisao izraza „alternativa”, valja smatrati da zahtjev za davanje autorizacije treba sadržavati analizu tvari ili tehnologija koje se mogu upotrijebiti umjesto posebno zabrinjavajuće tvari „u postupku […] ili uporabi” za koji odnosno za koju je zatražena autorizacija. Prema tužiteljevu mišljenju, cilj je analize „alternativa” zapravo omogućiti ispitivanje može li se posebno zabrinjavajuća tvar „u predviđenom postupku” zamijeniti drugom tvari ili drugom tehnologijom. Usto, alternative treba procijeniti s obzirom na funkciju za koju je zatražena autorizacija. Konkretno, alternativu treba razmotriti u odnosu na funkciju tvari „u postupku” i također usporedbom s tvari ili tehnologijom koja je manje opasna.

154    U ovom je slučaju analiza alternativa koja je predložena u zahtjevu za davanje autorizacije bila nedovoljna. Budući da u tom zahtjevu nije bila pojašnjena funkcija DEHP‑a, nisu bila navedena ni rješenja kojima bi se mogla zamijeniti funkcija te tvari.

155    Točno je da je Komisija u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje navela da je funkcija DEHP‑a „smanjenje količine plastifikatora koju treba dodati za proizvodnju proizvoda od PVC‑a”. Usto, Komisija je u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje izjavila da zahtjev za davanje autorizacije zapravo sadržava procjenu alternativa „s gledišta [podnositelja zahtjeva za davanje autorizacije]”, osobito alternative koja se sastoji od uporabe neprerađenog PVC‑a.

156    Međutim, kad bi se smatralo da se uporaba neprerađenog PVC‑a može kvalificirati kao „alternativa”, iako se u proizvodnji neprerađenog PVC‑a također upotrebljava posebno zabrinjavajuća tvar, to bi činilo „očitu” pogrešku koja se tiče prava u tumačenju pojma „alternativa”.

157    U svakom slučaju, tužitelj navodi da je, ako je, kao što je to Komisija navela u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje, funkcija DEHP‑a „smanjenje količine plastifikatora koju treba dodati za proizvodnju proizvoda od PVC‑a” i ako je takva funkcija doista u skladu s Uredbom br. 1907/2006, ta institucija trebala ispitati postojanje alternativa koje bi omogućile smanjenje količine DEHP‑a koji se upotrebljava u proizvodnji proizvoda od PVC‑a. U okviru tog ispitivanja trebalo se uzeti u obzir puno više rješenja za zamjenu DEHP‑a u postupku proizvodnje proizvoda od PVC‑a, osobito, na primjer, uporabu plastifikatora koji nisu posebno zabrinjavajuće tvari.

158    Suprotno tomu, u ovom slučaju analiza alternativa priložena zahtjevu za davanje autorizacije uopće nije u skladu s „funkcijom” DEHP‑a koju je Komisija utvrdila u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje. Umjesto da se u njemu navede alternativa koja omogućuje „smanjenje količine plastifikatora koju treba dodati za proizvodnju proizvoda od PVC‑a”, u zahtjevu za davanje autorizacije pružene su informacije o trima drugim postupcima koji omogućuju recikliranje PVC‑a, odnosno alternativi koja se sastoji od izdvajanja i uklanjanja iz postupka recikliranja otpada nakon potrošnje koji sadržava količinu DEHP‑a koja je veća od određene razine koncentracije (0,3 % masenog udjela), alternativi koja se sastoji od uklanjanja DEHP‑a iz otpada od PVC‑a i alternativi koja podrazumijeva uporabu druge vrste industrijskog otpada od PVC‑a.

159    Komisija osporava tu argumentaciju.

160    Najprije valja podsjetiti da se, kao što je to istaknuto u točkama 104. do 106. ove presude, članak 60. stavak 7. i članak 62. stavak 4. Uredbe br. 1907/2006 odnose na pitanje jesu li odnosni dokumenti podneseni u prilog zahtjevu za davanje autorizacije. Te se odredbe odnose na formalne aspekte postupka autorizacije.

161    U ovom je slučaju nesporno da je zahtjevu za davanje autorizacije priložen prikaz alternativa. Budući da je također potrebno da se dokumenti koje trebaju podnijeti podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije kako bi postupili u skladu s člankom 62. stavkom 4. Uredbe br. 1907/2006 trebaju moći provjeriti, valja istaknuti da tužitelj nije konkretno i u prilog dokazima dokazao da dokumenti koje su podnijeli podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije ne ispunjavaju taj kriterij (vidjeti točku 111. ove presude).

162    Slijedom pomnijeg razmatranja, tužiteljevi argumenti kojima se nastoje istaknuti nedostaci kojima su zahvaćene alternative odnose se na osnovanost odluke o zahtjevu za interno preispitivanje. Ti su argumenti stoga bespredmetni jer se na njih poziva kako bi se dokazale pogreške koje se tiču prava ili pogreške u ocjeni u pogledu primjene članka 60. stavka 7. i članka 62. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006.

163    Točno je da se, iz istih razloga kao što su oni navedeni u točkama 122. do 124. ove presude, ti argumenti mogu tumačiti kao argumenti na koje se poziva u prilog tužbenom razlogu koji se temelji na povredi članka 60. stavaka 4. i 5. Uredbe br. 1907/2006 zbog toga što je Komisija pogrešno procijenila alternative.

164    Naime, tužitelj se u okviru trećeg tužbenog razloga istaknutog u tužbi poziva upravo na povredu članka 60. stavaka 4. i 5. Uredbe br. 1907/2006 i pritom ističe argumente koji se temelje na navodno pogrešnoj ocjeni alternativa. U biti se i ovaj dio prvog tužbenog razloga i treći tužbeni razlog odnose na navodnu pogrešku koja se tiče prava u pogledu tumačenja pojma „alternative”. Usto se argumenti na koje se tužitelj poziva u okviru ovog dijela prvog tužbenog razloga tužbe i argumenti istaknuti u okviru prvog prigovora u trećem tužbenom razlogu djelomično preklapaju.

165    U tom pogledu valja istaknuti da tužitelj u okviru prvog prigovora u trećem tužbenom razlogu ističe povredu članka 60. stavaka 4. i 5. Uredbe br. 1907/2006 u pogledu analize alternativa s obzirom na sljedeća dva elementa. S jedne strane, Komisija se u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje, baš kao i podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije u zahtjevu za davanje autorizacije, usredotočila na pogrešan „referentni okvir”, odnosno „zamjenu tijeka otpada, za razliku od zamjene [posebno zabrinjavajuće tvari] u postupku (proizvodnja proizvoda od PVC‑a)”. S druge strane, Komisija je ponovila da je funkcija DEHP‑a smanjenje količine plastifikatora koju treba dodati za proizvodnju proizvoda od PVC‑a (vidjeti točku 226. ove presude). Međutim, pitanje povezano s pogrešnim „referentnim okvirom” i pitanje treba li analiza alternativa biti usmjerena na posebno zabrinjavajuću tvar „u postupku”, kako ga je tužitelj naveo u okviru ovog dijela prvog tužbenog razloga, preklapaju se. Također se preklapaju, s jedne strane, prigovor koji se odnosi na postojanje pogrešaka kojima je zahvaćena procjena alternativa zbog pogrešnog tumačenja funkcije DEHP‑a (vidjeti točku 233. ove presude) i, s druge strane, tužiteljevi prigovori navedeni u okviru njegove argumentacije istaknute u točkama 155. do 158. ove presude.

166    Usto su ispunjeni uvjeti na temelju kojih Opći sud može tumačiti argumente kako bi im dao koristan učinak (vidjeti točke 122. do 124. ove presude). Konkretno, osobito valja istaknuti da pojašnjenja koja je tužitelj dao na raspravi u pogledu korisnosti njegovih argumenata s obzirom na članak 60. stavke 4. i 5. Uredbe br. 1907/2006, za razliku od njihove korisnosti s obzirom na članak 60. stavak 7. i članak 62. stavak 4. Uredbe br. 1907/2006, također uključuju argumente istaknute u prilog ovom dijelu prvog tužbenog razloga. Konačno, Komisija je također saslušana u tom pogledu.

167    U tim okolnostima argumente navedene u točkama 152. do 158. ove presude valja razmotriti kao dopunu argumentima istaknutima u okviru trećeg tužbenog razloga.

–       Četvrti dio, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava u tumačenju članka 60. stavka 7. i članka 64. stavka 3. Uredbe br. 1907/2006

168    Tužitelj u prilog četvrtom dijelu prvog tužbenog razloga ističe da je Odbor ECHA‑e za procjenu rizika od podnositeljâ zahtjeva za davanje autorizacije zatražio dodatne informacije u trenutku u kojem je, prema mišljenju tog odbora, zahtjev za davanje autorizacije već bio u skladu sa zahtjevima iz članka 62. Uredbe br. 1907/2006. Međutim, Odbor je takvim postupanjem počinio „očitu” pogrešku koja se tiče prava, odnosno povredu postupka predviđenog člankom 64. stavkom 3. Uredbe br. 1907/2006. Budući da je Komisija u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje potvrdila taj pristup, ta je odluka također zahvaćena „očitom” pogreškom koja se tiče prava. Konačno, Komisija je također sama povrijedila ne samo članak 64. stavak 3. Uredbe br. 1907/2006, nego i članak 60. stavak 7. iste uredbe.

169    Prema tužiteljevu mišljenju, na temelju članka 64. stavka 3. Uredbe br. 1907/2006, kad je zahtjev proglašen u skladu sa zahtjevima članka 62. Uredbe br. 1907/2006, samo Odbor za socioekonomsku analizu može zahtijevati dodatne informacije i to isključivo o alternativama. Suprotno tomu, iz te odredbe proizlazi da Odbor za procjenu rizika nije ovlašten zahtijevati dodatne informacije o zahtjevu koji je već proglašen u skladu sa zahtjevima članka 62. Uredbe br. 1907/2006.

170    Komisija osporava tu argumentaciju.

171    Najprije valja istaknuti da iz prve rečenice članka 64. stavka 3. Uredbe br. 1907/2006 proizlazi da se zahtjevi koje Odbori za procjenu rizika i za socioekonomsku analizu na temelju te odredbe mogu uputiti podnositelju zahtjeva za davanje autorizacije odnose na pitanje obuhvaća li zahtjev za davanje autorizacije sve relevantne informacije iz članka 62. Uredbe br. 1907/2006 kojima ti odbori trebaju raspolagati kako bi ispunili svoje zadaće koje se odnose na izradu mišljenja navedenih u članku 64. stavku 1. Uredbe br. 1907/2006. Na temelju druge rečenice članka 64. stavka 3. Uredbe br. 1907/2006, ti odbori prema potrebi i nakon što se međusobno savjetuju upućuju podnositelju zahtjeva zajednički zahtjev za dostavu dodatnih informacija radi ispunjavanja zahtjeva iz članka 62. Uredbe br. 1907/2006. Tako iz prvih dviju rečenica članka 64. stavka 3. Uredbe br. 1907/2006 proizlazi da se zajednički zahtjev tih dvaju odbora treba odnositi na pitanje je li zahtjev za davanje autorizacije u skladu s člankom 62. Uredbe br. 1907/2006 s formalnog gledišta, odnosno jesu li mu priloženi svi dokumenti i informacije iz potonje odredbe. Usto, zajedničkim zahtjevom navedenih odbora mogu se od podnositelja zahtjeva za davanje autorizacije tražiti dokumenti koje je moguće provjeriti.

172    Povrh nadležnosti dodijeljene prvom rečenicom članka 64. stavka 3. Uredbe br. 1907/2006, Odbor za socioekonomsku analizu može, na temelju treće rečenice članka 64. stavka 3. te uredbe, ako to smatra potrebnim, zahtijevati da podnositelj zahtjeva za davanje autorizacije u određenom roku dostavi dodatne informacije o mogućim alternativnim tvarima ili tehnologijama ili pozvati treće strane da to učine.

173    Za razliku od zahtjeva navedenog u drugoj rečenici članka 64. stavka 3. Uredbe br. 1907/2006, zahtjev naveden u trećoj rečenici članka 64. stavka 3. iste uredbe ne odnosi se na pitanje jesu li informacije iz članka 62. Uredbe br. 1907/2006, kako ih je podnio podnositelj zahtjeva za davanje autorizacije, potpune odnosno može li ih se provjeriti. Stoga se zahtjev naveden u trećoj rečenici članka 64. stavka 3. Uredbe br. 1907/2006 ne odnosi na formalni aspekt predmetnog zahtjeva za davanje autorizacije. Suprotno tomu, njegov je cilj dobivanje dodatnih informacija koje su potrebne za ocjene o meritumu koje Odbor za socioekonomsku analizu provodi u pogledu predmetne tvari i procjene alternativa. Takav zahtjev može biti koristan pri izradi, koju provodi Odbor za socioekonomsku analizu, mišljenja koje sadržava elemente pojašnjene u članku 64. stavku 4. točki (b) Uredbe br. 1907/2006. Konkretno, kada, na primjer, analiza alternativa koju je podnio podnositelj zahtjeva za davanje autorizacije sadržava nedostatke ili propuste koje taj podnositelj zahtjeva može ispraviti, zahtjevom podnesenim na temelju treće rečenice članka 64. stavka 3. Uredbe br. 1907/2006 moguće je izbjeći to da Odbor za socioekonomsku analizu, ako podnositelj zahtjeva za davanje autorizacije želi podnijeti očitovanja iz članka 64. stavka 5. prvog stavka, bude obvezan čekati da ih potonji podnositelj zahtjeva podnese, u skladu s drugom rečenicom članka 64. stavka 5. trećeg podstavka iste uredbe.

174    U Uredbi br. 1907/2006 ne postoji slična odredba koja Odboru za procjenu rizika omogućuje da postavi dodatna pitanja podnositelju zahtjeva za davanje autorizacije kako bi dobio elemente potrebne za procjenu o meritumu podataka koje treba sadržavati njegovo mišljenje, kako je navedeno u članku 64. stavku 1. Uredbe br. 1907/2006.

175    Međutim, prilikom izrade mišljenja Odbora za procjenu rizika također se može pokazati da je od podnositelja zahtjeva za davanje autorizacije potrebno zatražiti dodatne informacije kako bi se ispravili eventualni nedostaci ili propusti u izvješću o kemijskoj sigurnosti u pogledu određene tvari. Odbor za procjenu rizika treba biti u mogućnosti uputiti pitanja podnositelju zahtjeva za davanje autorizacije, pa makar radi bržeg postupka izrade svojeg mišljenja i izbjegavanja čekanja dok podnositelj zahtjeva za davanje autorizacije ne podnese očitovanja iz članka 64. stavka 5. trećeg stavka Uredbe br. 1907/2006.

176    U okviru svoje dužnosti brižnog postupanja i radi dobre uprave spisom koji mu je podnesen, Odbor za procjenu rizika može u svakom trenutku obavijestiti podnositelja zahtjeva za davanje autorizacije o postojanju nedostataka sadržanih u izvješću o kemijskoj sigurnosti u pogledu neke tvari. Usto, taj odbor također može odlučiti da će podnositelju zahtjeva za davanje autorizacije pružiti mogućnost podnošenja svih potrebnih informacija kojima bi se mogle dopuniti ili pak pojasniti ocjene koje će trebati provesti u izvršavanju svoje zadaće procjene rizika predmetne tvari, i to čak i ako ta mogućnost nije izričito predviđena Uredbom br. 1907/2006.

177    S obzirom na prethodno navedeno, suprotno onomu što tužitelj tvrdi svim svojim argumentima navedenima u točkama 168. do 169. ove presude, ne može se zaključiti da je Odbor za procjenu rizika povrijedio članak 64. stavak 3. Uredbe br. 1907/2006 time što je postavio dodatna pitanja o meritumu zahtjeva za davanje autorizacije, iako je zaključio da je zahtjev za davanje autorizacije u skladu sa zahtjevima iz članka 62. iste uredbe.

178    Stoga se Komisiji ne može prigovoriti nikakva pogreška koja se tiče prava pri donošenju odluke o zahtjevu za interno preispitivanje, tako da se četvrti dio prvog tužbenog razloga može samo odbiti. Stoga prvi tužbeni razlog valja odbiti u cijelosti.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na očitim pogreškama u ocjeni kojima je zahvaćena socioekonomska procjena iz članka 60. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006

179    Drugim tužbenim razlogom na koji se poziva tužitelj nastoji se dokazati postojanje očitih pogrešaka u ocjeni kojima je zahvaćena socioekonomska procjena, kako je predviđena člankom 60. stavkom 4. Uredbe br. 1907/2006, na koju se Komisija pozvala za dodjelu autorizacije, a potom za odbijanje zahtjeva za interno preispitivanje. Taj tužbeni razlog dijeli se na tri dijela.

–       Prvi dio, koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava i očitim pogreškama u ocjeni kojima je zahvaćen referentni okvir socioekonomske procjene

180    Tužitelj smatra da je „referentni okvir” odluke o autorizaciji bila uporaba DEHP‑a, kako su je naveli podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije u zahtjevu za davanje autorizacije.

181    U ovom je slučaju navodnom pogreškom koja se tiče prava i kojom je zahvaćen taj „referentni okvir”, odnosno pogreškom koja proizlazi iz tumačenja koje su podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije dali u pogledu pojma „uporaba” predviđenog člankom 56. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 1907/2006, a koja je istaknuta u okviru prvog dijela prvog tužbenog razloga, također zahvaćena procjena koju je Komisija provela u pogledu navodnih koristi „uporabe” koja je predmet zahtjeva za davanje autorizacije. Kao što je tužitelj to objasnio u zahtjevu za interno preispitivanje, nikakva socioekonomska korist ne može proizaći iz „uporabe” posebno zabrinjavajuće tvari koja nema nikakvu funkciju. U odgovoru na taj argument Komisija je u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje ponovno izjavila da je relevantna funkcija DEHP‑a „smanjenje količine plastifikatora koju treba dodati za proizvodnju proizvoda od mekog PVC‑a”. Međutim, prema tužiteljevu mišljenju, „smanjenje količine plastifikatora koju treba dodati za proizvodnju proizvoda od mekog PVC‑a” nije „funkcija” koja je u skladu sa zahtjevima Uredbe br. 1907/2006.

182    Usto, time što je upotrijebila „iste elemente” kako bi, s jedne strane, opisala „uporabu” obuhvaćenu člankom 56. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 1907/2006 i, s druge strane, opisala socioekonomsku „korist” obuhvaćenu člankom 60. stavkom 4. točkom (b) Uredbe br. 1907/2006, Komisija je također počinila pogrešku koja se tiče prava u svojem tumačenju pojma „korist”.

183    Komisija osporava tu argumentaciju.

184    Najprije valja istaknuti da se svi tužiteljevi argumenti na koje se poziva u prilog prvom dijelu svojeg drugog tužbenog razloga temelje na pretpostavci koju je tužitelj iznio u okviru prvog dijela prvog tužbenog razloga, prema kojoj način na koji je Komisija protumačila pojam „uporaba”, naveden osobito u članku 3. točki 24., članku 56. stavku 1. točki (a) i članku 60. Uredbe br. 1907/2006, čini pogrešku koja se tiče prava.

185    Međutim, kao što je to istaknuto u točkama 63. do 91. ove presude, ta institucija nije počinila nikakvu pogrešku koja se tiče prava u tom pogledu.

186    Usto, što se tiče argumenta u pogledu „istih elemenata” koje je Komisija navodno upotrijebila kako bi opisala uporabu o kojoj je riječ u ovom slučaju i socioekonomske koristi (vidjeti točku 182. ove presude), valja razlikovati sljedeće.

187    Budući da tužitelj tim argumentom ponavlja svoje rasuđivanje koje se temelji na pretpostavci da je način na koji je Komisija protumačila pojam „uporaba” doveo do pogreške koja se tiče prava i u pogledu pojma „korist”, taj argument treba odbiti, a da pritom čak nije ni potrebno definirati pojam „korist”. Naime, kao što je to istaknuto u točki 185. ove presude, ta institucija nije počinila nikakvu pogrešku koja se tiče prava u tom pogledu.

188    Ako, suprotno tomu, prigovor koji se odnosi na „iste elemente” koje je Komisija navodno upotrijebila kako bi opisala uporabu o kojoj je riječ u ovom slučaju i socioekonomske koristi (vidjeti točku 182. ove presude) treba shvatiti kao dodatan argument, valja utvrditi da tužitelj ne pojašnjava utemeljeno od čega se sastoje ti „isti elementi”.

189    U tim se okolnostima prvi dio drugog tužbenog razloga može samo odbiti kao neosnovan.

–       Drugi dio, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni činjenica kojom je zahvaćena procjena ravnoteže između rizika i koristi

190    Prema tužiteljevu mišljenju, postojanje očite pogreške u ocjeni s obzirom na članak 60. stavak 4. Uredbe br. 1907/2006 kojom je zahvaćena odluka o zahtjevu za interno preispitivanje utvrđena je na temelju sljedećih elemenata.

191    Najprije, s obzirom na okolnost da se, prema mišljenju Odbora za procjenu rizika, rizik za zdravlje radnika ne može kvantificirati, ni Odbor za socioekonomsku analizu, a stoga ni Komisija nisu mogli raspolagati informacijama koje se zahtijevaju za donošenje odluke o socioekonomskoj procjeni. Bez kvantifikacije rizika za zdravlje radnika nije se moglo ispravno provesti implicitno odvagivanje rizika i koristi iz članka 60. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006. Stoga je apsurdna Komisijina teza navedena u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje prema kojoj, s jedne strane, u biti treba slijediti pristup koji je primijenio Odbor za socioekonomsku analizu, koji je pak „zaključio, na temelju kvalitativne analize raspoloživih informacija, da koristi daljnje uporabe nadilaze rizike” i prema kojoj je, s druge strane, socioekonomska procjena stoga zadovoljavajuća. Točno je da se u članku 60. stavku 4. Uredbe br. 1907/2006 ne pojašnjava treba li kvantificirati rizik. Međutim, u skladu s točkama 6.1. do 6.5. Priloga I. Uredbi br. 1907/2006, u izvješću o kemijskoj sigurnosti zahtijeva se kvantifikacija rizika za zdravlje ljudi, osim ako nije moguće utvrditi izvedenu razinu izloženosti bez učinka (Derived No‑Effect Level, u daljnjem tekstu: DNEL) i predviđenu koncentraciju bez učinka (Predicted No‑Effect Concentration). Međutim, u ovom se slučaju u zahtjevu za davanje autorizacije smatralo da je DEHP „tvar kojoj je određen prag”, odnosno da je moguće utvrditi DNEL i PNEC.

192    U istom smislu tužitelj navodi da Odbor za procjenu rizika nije mogao kvantificirati rizik ne zbog toga što je smatrao da je to nemoguće zbog aktualnih znanstvenih spoznaja, na primjer, zbog toga što nije moguće utvrditi DNEL, nego zbog toga što su informacije koje se odnose na scenarije izloženosti radnika nedovoljne. Međutim, „takva je situacija protivna temeljnom načelu autorizacije”, kojim se zahtijeva da podnositelj zahtjeva dokaže da je rizik povezan s uporabom tvari podvrgnut odgovarajućoj kontroli, u skladu s člankom 60. stavkom 2. Uredbe br. 1907/2006, ili, ako to ne može dokazati, da podnositelj zahtjeva za davanje autorizacije dokaže da koristi daljnje uporabe tvari nadilaze rizike, kao što je to predviđeno člankom 60. stavkom 4. Uredbe br. 1907/2006. U ovom slučaju, podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije u svakom slučaju nisu podnijeli sve podatke koji su potrebni za provedbu procjene.

193    Tužitelj u odgovoru Komisiji tvrdi da te argumente prvi put nije istaknuo u okviru ove tužbe, nego u zahtjevu za interno preispitivanje. Naime, zaključci Odbora za procjenu rizika i Odbora za socioekonomsku analizu, u kojima su istaknuti nedostaci koje čine nepostojanje potpune socioekonomske analize i nepostojanje procjene učinka na zdravlje ljudi, izričito su bili navedeni u njegovu zahtjevu za interno preispitivanje.

194    Komisija osporava tu argumentaciju.

195    Najprije valja istaknuti da, suprotno tužiteljevim tvrdnjama, argument koji se odnosi na dokazivanje postojanja očite pogreške u ocjeni koju je Komisija počinila u primjeni članka 60. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006, jer je ta institucija u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje potvrdila pristup koji je primijenio Odbor za socioekonomsku analizu, koji je pak „zaključio, na temelju kvalitativne analize raspoloživih informacija, da koristi daljnje uporabe nadilaze rizike”, nije bio istaknut kao takav u zahtjevu za interno preispitivanje.

196    Naime, točno je da su se argumenti koje tužitelj ističe u pogledu koristi i njihova odvagivanja s rizicima koji za zdravlje ljudi proizlaze iz DEHP‑a, kako su istaknuti u točkama 93. do 100. zahtjeva za interno preispitivanje, odnosili na nekoliko aspekata te problematike. Tužitelj je te elemente sažeo u točki 99. zahtjeva za interno preispitivanje. U skladu s tom točkom, „[o]pćenito, podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije nisu uspjeli dokazati da socioekonomske koristi daljnje uporabe DEHP‑a nadilaze rizike u smislu članka 60. [stavka 4. Uredbe br. 1907/2006] s obzirom na to (1) da tvar nema funkciju; (2) da su podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije pogrešno izjavili da uporaba DEHP‑a ne predstavlja rizik i (3) da je socioekonomska analiza u biti usmjerena na mogući utjecaj odbijanja autorizacije”.

197    Suprotno tomu, nigdje u zahtjevu za interno preispitivanje nije naveden argument koji se odnosi na pitanje kakav je učinak imalo ili moglo imati nepostojanje kvantifikacije rizika za zdravlje radnika, kako je Odbor za procjenu rizika to utvrdio u svojem mišljenju sastavljenom na temelju druge rečenice članka 60. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006, u vezi s člankom 64. stavkom 1. te uredbe, o odvagivanju rizika i socioekonomskih koristi uporabe DEHP‑a.

198    U tom pogledu i radi cjelovitosti, valja istaknuti da je ulomak odluke o zahtjevu za interno preispitivanje, koji tužitelj navodi kako bi dokazao da je Komisija stvarno razmotrila njegov argument koji se odnosi na utjecaj nepostojanja kvantifikacije rizika za zdravlje radnika na odvagivanje rizika i socioekonomskih koristi, odnosno ulomak u skladu s kojim je Odbor za socioekonomsku analizu „zaključio, na temelju kvalitativne analize raspoloživih informacija, da koristi daljnje uporabe nadilaze rizike”, skraćen i izvađen iz konteksta.

199    Naime, Komisija u tom ulomku odluke o zahtjevu za interno preispitivanje nije odgovorila na argument koji se odnosi na nedostatke u izvješću o kemijskoj sigurnosti u pogledu DEHP‑a zbog nepostojanja kvantifikacije rizikâ za zdravlje radnika izloženih toj tvari. Komisija je zapravo, dijelom rečenice navedenim u točki 193. ove presude, odgovorila na tužiteljev argument istaknut u točkama 95. i 99. zahtjeva za interno preispitivanje, prema kojem socioekonomskom analizom koju su podnijeli podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije nije dokazano da socioekonomske koristi DEHP‑a nadilaze rizike koji proizlaze iz te tvari jer je ta analiza polazila od pogrešne pretpostavke da ta tvar ne predstavlja apsolutno nikakav rizik.

200    U tim okolnostima valja smatrati da tužiteljev argument naveden u točkama 190. do 192. ove presude nije bio naveden u zahtjevu za interno preispitivanje. Iz istih razloga kao što su oni istaknuti u točkama 55. do 58. ove presude, taj argument stoga treba odbaciti kao nedopušten.

201    Usto i u svakom slučaju, što se tiče merituma, taj je argument neosnovan.

202    Naime, tužitelj u biti tvrdi da je odvagivanje socioekonomskih koristi i rizika koje uporaba DEHP‑a uzrokuje za zdravlje ljudi, kako ga je Komisija provela u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje, manjkavo zbog toga što jedan od elemenata, odnosno rizik koji za radnike proizlazi iz uporabe DEHP‑a, nije bilo moguće „kvantificirati”, dok Komisija, koja, osim toga, nije povrijedila taj aspekt, ističe da je preuzela mišljenje Odbora za socioekonomsku analizu koji je proveo „kvalitativnu” analizu u tom pogledu.

203    Na taj argument valja odgovoriti da odvagivanje socioekonomskih koristi i rizika koje uporaba DEHP‑a uzrokuje za zdravlje ljudi ne treba ograničiti na uzimanje u obzir kvantitativnih elemenata. Usto, kad nema dovoljno elemenata koji omogućuju „kvantifikaciju” rizika, potonji se rizik ipak može procijeniti i s pomoću kvalitativnih elemenata.

204    Iz prethodno navedenog proizlazi da drugi dio drugog tužbenog razloga treba odbaciti kao nedopušten i, u svakom slučaju, odbiti kao neosnovan.

–       Treći dio, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni zbog neuzimanja u obzir informacija u okviru socioekonomske procjene

205    Prema tužiteljevu mišljenju, s obzirom na to da Komisija prilikom primjene članka 60. stavka 4. točke (d) Uredbe br. 1907/2006 nije uzela u obzir informacije o svojstvima DEHP‑a kao endokrinog disruptora, ta je institucija počinila „očitu pogrešku koja se tiče prava i očitu pogrešku u ocjeni”.

206    Naime, izraz „raspoložive informacije” naveden u toj odredbi treba shvatiti na način da se njime upućuje na sve informacije kojima je Komisija stvarno raspolagala u trenutku procjene zahtjeva za davanje autorizacije. Budući da je ECHA u prosincu 2014. utvrdila da je DEHP posebno zabrinjavajuća tvar u smislu članka 57. točke (f) Uredbe br. 1907/2006 zbog svojih svojstava posebno zabrinjavajućeg endokrinog disruptora (vidjeti točku 7. ove presude), Komisija je u ovom slučaju trebala uzeti u obzir informacije o svojstvima te tvari kao endokrinog disruptora s obzirom na članak 60. stavak 4. točku (d) Uredbe br. 1907/2006. U svakom slučaju, u tekstu te odredbe ne pojašnjava se da se mogu ispitati samo informacije koje su na „raspolaganju podnositeljima zahtjeva”.

207    Prema tužiteljevu mišljenju, točno je da je Komisija pokušala opravdati potonji pristup time što je u točki 3.2. odluke o zahtjevu za interno preispitivanje izjavila da se „[o]d [podnositelja zahtjeva za davanje autorizacije] nije moglo očekivati da predvide utvrđivanje dodatnog opasnog svojstva DEHP‑a kad su tijekom razdoblja 2012. – 2013. pripremali zahtjev za davanje autorizacije [s obzirom na to] da je to svojstvo utvrđeno tek [u prosincu 2014., odnosno] 15 mjeseci kasnije”. Međutim, tekst članka 60. stavka 4. točke (d) Uredbe br. 1907/2006 ne sadržava nijednu odredbu kojom se pojašnjava da se mogu ispitati samo informacije koje su na raspolaganju podnositeljima zahtjeva. Zapravo, na temelju članka 60. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006, Komisijina obveza procjene ne podliježe nikakvom ograničenju u pogledu vrste opasnosti za zdravlje ljudi i okoliš koju treba ispitati te ne podliježe ograničenju prema kojem treba uzeti u obzir samo dokaze primljene od podnositeljâ zahtjeva za davanje autorizacije.

208    U ovom slučaju valja utvrditi da su za socioekonomsku procjenu relevantni tekstovi članak 62. stavak 5. točka (a) Uredbe br. 1907/2006. i Prilog XVI. toj uredbi. Međutim, taj prilog nije ograničen na „koristi za zdravlje ljudi i okoliš” od odbijanja autorizacije na temelju opasnosti navedenih u Prilogu XIV. istoj uredbi. Stoga valja zaključiti da informacije o opasnim svojstvima koje nisu navedene u Prilogu XIV. Uredbi br. 1907/2006 treba uzeti u obzir već u fazi izrade socioekonomske procjene koja se pruža na temelju članka 60. stavka 4. iste uredbe.

209    Prema tužiteljevu mišljenju, nije uvjerljiv Komisijin argument istaknut u njezinu odgovoru na tužbu, prema kojem bi se zahtijevanjem od podnositelja zahtjeva za davanje autorizacije da podnesu informacije o riziku povezanom s posebno zabrinjavajućim svojstvima koja nisu bila utvrđena u trenutku podnošenja zahtjeva za davanje autorizacije u potpunosti povrijedilo načelo pravne sigurnosti. Naime, taj je argument protivan ustaljenoj sudskoj praksi u pogledu legitimnih očekivanja, u kojoj se navodi da gospodarski subjekti ne mogu opravdano imati legitimna očekivanja da će se zadržati postojeće stanje koje se može promijeniti u okviru diskrecijske ovlasti institucija Unije. Stoga podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije ne mogu legitimno očekivati da tvari koje upotrebljavaju ili proizvode neće izazvati „vrlo ozbiljne zabrinutosti” uz one kojima je već opravdano njihovo uvrštavanje na popis iz Priloga XIV. Uredbi br. 1907/2006.

210    Komisija osporava tu argumentaciju.

211    Najprije valja istaknuti da je, na temelju članka 60. stavka 4. točke (d) Uredbe br. 1907/2006, Komisija odluku o autorizaciji donijela nakon što je uzela u obzir „ raspoložive informacije o rizicima alternativnih tvari ili tehnologija za zdravlje ljudi ili okoliš”.

212    Suprotno tomu, za razliku od onoga što se čini da tvrdi tužitelj (vidjeti točke 205. i 206. ove presude), članak 60. stavak 4. točka (d) Uredbe br. 1907/2006 ne odnosi se ni izričito ni implicitno na unutarnja svojstva predmetne posebno zabrinjavajuće tvari.

213    Isti se zaključak može izvesti ne samo iz teksta te odredbe, nego i iz konteksta kojeg je dio. Naime, u okviru članka 60. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006, na unutarnja svojstva posebno zabrinjavajućih tvari implicitno se odnosi prva rečenica, kao i druga rečenica točka (a) te odredbe.

214    Stoga činjenica da Komisija nije uzela u obzir unutarnja svojstva DEHP‑a kao endokrinog disruptora može u najboljem slučaju činiti povredu prve i druge rečenice točke (a) članka 60. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006.

215    Suprotno tomu, ne može se utvrditi nikakva povreda članka 60. stavka 4. točke (d) Uredbe br. 1907/2006.

216    Usto, podredno valja istaknuti da je točno da je Komisija, u okviru odgovora koji treba dati na pitanje je li dokazano da socioekonomske koristi nadilaze rizike koje za zdravlje ljudi ili okoliš uzrokuje uporaba [posebno zabrinjavajuće] tvari, kako su ti rizici izričito navedeni u prvoj rečenici članka 60. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006 i implicitno u drugoj rečenici točki (a) članka 60. stavka 4. navedene uredbe, dužna po službenoj dužnosti ispitati sve relevantne informacije kojima raspolaže u trenutku donošenja odluke o autorizaciji, pri čemu procjena rizika ne smije biti ograničena na ispitivanje informacija pruženih u zahtjevu za davanje autorizacije. Naime, Komisijina uloga tijekom procjene rizika nije uloga arbitra čija je nadležnost ograničena na donošenje odluke isključivo s obzirom na podatke i dokaze koje je podnio podnositelj zahtjeva za davanje autorizacije.

217    Točno je da iz teksta prve rečenice članka 60. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006 ne proizlazi izravno da se procjena rizika koju Komisija treba provesti treba temeljiti isključivo na informacijama o unutarnjim svojstvima ispitane tvari, kako su navedena u Prilogu XIV. Uredbi br. 1907/2006, ili je li Komisija u tom pogledu zapravo dužna uzeti u obzir i svojstva tvari koja nisu uvrštena u taj prilog, nego na popis predloženih tvari.

218    U tom pogledu valja podsjetiti da se, u skladu s člankom 60. stavkom 2. Uredbe br. 1907/2006, autorizacija daje ako je rizik za zdravlje ljudi ili okoliš koji proizlazi iz uporabe tvari „zbog unutarnjih svojstava utvrđenih u Prilogu XIV. [navedenoj uredbi]” podvrgnut odgovarajućoj kontroli u skladu s odjeljkom 6.4. Priloga I. istoj uredbi, i na način kako je dokumentirano u izvješću o kemijskoj sigurnosti podnositelja zahtjeva za davanje autorizacije.

219    U skladu s člankom 60. stavkom 2. Uredbe br. 1907/2006, člankom 62. stavkom 4. točkom (d) Uredbe br. 1907/2006 određuje se da zahtjev za davanje autorizacije sadržava, među ostalim, ako nije dostavljeno u okviru registracije, izvješće o kemijskoj sigurnosti u skladu s Prilogom I. toj uredbi, koje obuhvaća rizike za zdravlje ljudi ili okoliš koji proizlaze iz uporabe tvari „zbog unutarnjih svojstava utvrđenih u Prilogu XIV. [istoj uredbi]”.

220    U tim okolnostima, s obzirom na članak 60. stavak 2. i članak 62. stavak 4. točku (d) Uredbe br. 1907/2006, valja zaključiti da su za procjenu rizika iz prve rečenice članka 60. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006 relevantni samo podaci koji se odnose na unutarnja svojstva tvari koji su uvršteni u Prilog XIV. Uredbi br. 1907/2006.

221    Suprotno tomu, eventualne informacije o unutarnjim svojstvima tvari koje nisu bile predmet uvrštavanja u taj Prilog XIV. ne treba uzeti u obzir pri procjeni, i to čak i ako su ta unutarnja svojstva već bila predmet uvrštavanja na popis predloženih tvari predviđen člankom 59. stavkom 1. Uredbe br. 1907/2006.

222    Naime, uvrštavanje tvari na popis predloženih tvari s jedne strane, i uvrštavanje u Prilog XIV. Uredbi br. 1907/2006 s druge strane, čine dvije različite faze postupka autorizacije iz Uredbe br. 1907/2006, koje su uređene vlastitim pravilima u pogledu ciljeva koji se preklapaju samo djelomično i djelomično proizlaze iz različitih kriterija procjene.

223    Usto, kao što to proizlazi iz izraza „mogu” navedenog u članku 57. Uredbe br. 1907/2006, jednostavno uvrštavanje određenih unutarnjih svojstava tvari na popis predloženih tvari nužno ili automatski ne dovodi do uvrštavanja tih svojstava u Prilog XIV. Uredbi br. 1907/2006. Suprotno tomu, kao što to proizlazi iz članka 58. Uredbe br. 1907/2006, također je potrebno da se odluka u tom pogledu donese u skladu sa svim uvjetima iz potonje odredbe. Odluku o uvrštavanju tvari u Prilog XIV. Uredbi br. 1907/2006 donosi Komisija na temelju preporuke koju je izradila ECHA, koja vodi računa o prethodnom mišljenju Odbora država članica i o očitovanjima, poglavito u pogledu uporaba koje bi trebalo izuzeti od autorizacije u skladu s člankom 58. stavkom 2. iste uredbe, koje su joj dostavile zainteresirane strane u okviru javnog savjetovanja predviđenog člankom 58. stavkom 4. drugim podstavkom navedene uredbe (presuda od 25. rujna 2015., VECCO i dr./Komisija, T‑360/13, EU:T:2015:695, t. 30.).

224    S obzirom na prethodno navedeno, tužiteljeve argumente istaknute u potporu trećem dijelu drugog tužbenog razloga i navedene u točkama 205. do 209. ove presude treba odbiti kao neosnovane. Stoga, s obzirom na to da su tri dijela drugog tužbenog razloga odbijena, drugi tužbeni razlog valja odbiti u cijelosti.

 Treći tužbeni razlog, koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava i očitim pogreškama u ocjeni s obzirom na članak 60. stavke 4. i 5. Uredbe br. 1907/2006 u pogledu analize alternativa

225    Treći tužbeni razlog na koji se poziva tužitelj dijeli se na dva prigovora kojima se nastoji dokazati postojanje pogrešaka koje se tiču prava i očitih pogrešaka u ocjeni kojima je zahvaćena Komisijina primjena članka 60. stavaka 4. i 5. Uredbe br. 1907/2006 u ovom slučaju, i to, konkretnije, s obzirom na Komisijinu procjenu ekonomske izvedivosti alternativa u pogledu DEHP‑a za podnositelje zahtjeva za davanje autorizacije.

226    Kao prvo, analiza koju su podnijeli podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije usmjerena je na pogrešan „referentni okvir”, odnosno zamjenu tijeka otpada, za razliku od zamjene DEHP‑a u industrijskom postupku, te je dovela do toga da su podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije pogrešno protumačili pojmove „uporaba” i „alternativa”, a to je tumačenje preuzeto u odluci o autorizaciji. U odgovoru na taj argument koji je tužitelj istaknuo u zahtjevu za interno preispitivanje, Komisija je, u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje, ponovila svoju procjenu u pogledu funkcije DEHP‑a kao tvari koja omogućuje „smanjenje količine plastifikatora koju treba dodati za proizvodnju proizvoda od PVC‑a”. Te su se pogreške koje se tiču prava odrazile na odluku o zahtjevu za interno preispitivanje u pogledu analize alternativa te su dovele do toga da je potonja odluka zahvaćena pogreškom koja se tiče prava.

227    Kao drugo, tužitelj tvrdi da je u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje potvrđeno tumačenje pojma „procjena” alternativa koje je protivno članku 60. stavku 5. Uredbe br. 1907/2006.

228    Kao prvo, tužitelj ističe da, s obzirom na činjenicu da su podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije podnijeli brz izračun s povjerljivim informacijama o troškovima i s obzirom na to da Odbor za socioekonomsku analizu nije uspio pronaći prikladne javno dostupne informacije, taj odbor nije mogao provjeriti „raspon cijena tih tijekova otpada”. Komisija je pak taj element istaknula u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje. U tom je pogledu dodala da je, „s obzirom na to da iz javnog savjetovanja nisu proizašle proturječne informacije u pogledu podataka koje su naveli [podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije], Odbor za socioekonomsku analizu zaključio da su realni”.

229    Međutim, Komisija je time zapravo smatrala da Odbor za socioekonomsku analizu može zakonito pretpostaviti da su informacije koje su podnijeli podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije pouzdane tako dugo dok tim informacijama izravno ne proturječe očitovanja trećih osoba. Međutim, taj je pristup protivan Komisijinoj obvezi da procijeni sve relevantne aspekte alternativa, uključujući njihovu ekonomsku izvedivost, odnosno obvezi koju ta institucija ima na temelju članka 60. stavka 4. i članka 60. stavka 5. točke (b) Uredbe br. 1907/2006. U tom je pogledu riječ o očitoj pogrešci za koju ne postoji nikakvo prihvatljivo opravdanje. Naime, prema tužiteljevu mišljenju, obveza procjene „sv[ih] relevantn[ih] aspek[ata]” alternativa, uključujućih njihovu „ekonomsku izvedivost”, ima smisla samo ako se njome stvarno kontroliraju informacije koje se mogu neovisno provjeriti. Primjena „postupovnog pravila” koje pretpostavlja njihovu pouzdanost bila bi prečac kojim se nastoji izbjeći ta procjena. Ona stoga uopće ne bi bila ekonomska procjena.

230    Kao drugo, prema tužiteljevu mišljenju, pristup koji se sastoji od pretpostavke da su informacije koje su podnijeli podnositelji zahtjeva pouzdane, osim ako treće osobe ne dokažu suprotno, ugrozio bi učinkovitost postupka autorizacije jer bi se njime podnositelje zahtjeva potaknulo na to da prikriju informacije koje bi bile protivne njihovim interesima. Štoviše, s obzirom na to da ekonomske informacije također mogu podlijegati ograničenjima poslovne tajne, nije razumno računati na činjenicu da će treće osobe te informacije otkriti i priopćiti tijekom postupka savjetovanja.

231    Kao treće, tužitelj tvrdi da je Komisija u točki 5.2. odluke o zahtjevu za preispitivanje pokušala opravdati taj pristup time što je izjavila da bi „zahtjev da Odbor [za socioekonomsku analizu] provede neovisno istraživanje u pogledu tih konkretnih podataka činio neproporcionalan teret za postupak”. Međutim, ti su razlozi očito pogrešni. U slučaju kao što je ovaj, „očito rješenje” sastoji se od jednostavnog zahtjeva da podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije podnesu dovoljan skup pouzdanih dokaza koji se mogu provjeriti.

232    Komisija osporava tu argumentaciju.

233    Najprije valja podsjetiti da, kao što je to istaknuto u točki 167. ove presude, tužiteljeva razmatranja u okviru trećeg dijela prvog tužbenog razloga (vidjeti točke 152. do 158. ove presude) treba smatrati istaknutima u potporu ovom tužbenom razlogu te će se razmotriti u okviru ispitivanja tog tužbenog razloga. Naime, s obzirom na to da se njima nastoji dokazati da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava u svojem tumačenju pojma „alternativa” (vidjeti točke 153. do 156. ove presude), ta su razmatranja u biti dopuna prvom prigovoru istaknutom u okviru ovog tužbenog razloga. Suprotno tomu, drugi argumenti koje je tužitelj naveo u potporu trećem dijelu prvog tužbenog razloga trebaju potkrijepiti postojanje očitih pogrešaka u ocjeni (vidjeti točke 157. i 158. ove presude).

234    Kao prvo, najprije valja odbaciti kao nedopušten tužiteljev argument prema kojem je analiza alternativa predložena u zahtjevu za davanje autorizacije nedostatna jer se, prema njegovu mišljenju, u tom zahtjevu ne pojašnjava funkcija DEHP‑a (vidjeti točku 154. ove presude).

235    Naime, ova se tužba može odnositi samo na zakonitost odluke o zahtjevu za interno preispitivanje, a ne na dostatnost zahtjeva za davanje autorizacije. Stoga bi opći pristup trećeg tužbenog razloga tužbe trebao biti dokazivanje postojanja eventualnih pogrešaka koje je počinila Komisija, a ne pogrešaka koje su podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije počinili u zahtjevu za davanje autorizacije.

236    Suprotno tomu, u dijelu u kojem se njime nastoji dati primjer postojanja pogrešaka kojima je zahvaćena odluka o zahtjevu za interno preispitivanje, odnosno pod pretpostavkom da treba zaključiti da se u toj odluci preuzimaju i prihvaćaju elementi sadržani u zahtjevu za davanje autorizacije, argument naveden u točki 233. ove presude treba odbiti kao neosnovan. Naime, neovisno o tome što su podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije naveli u zahtjevu za davanje autorizacije, Komisija je izričito utvrdila funkciju DEHP‑a u svrhu autorizacije o kojoj je riječ u ovom slučaju.

237    Kao drugo, što se tiče rasuđivanja koje je tužitelj razvio kako bi dokazao da analiza alternativa treba biti procjena tvari ili tehnologija koje mogu zamijeniti posebno zabrinjavajuću tvar „u postupku” za koji se traži autorizacija (vidjeti točku 165. ove presude), valja utvrditi da je to rasuđivanje povezano s argumentom navedenim u okviru ovog tužbenog razloga, prema kojem je analiza koju su podnijeli podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije usmjerena na pogrešan „referentni okvir”, odnosno na „zamjenu tijeka otpada, za razliku od zamjene DEHP‑a u industrijskom postupku”, što je dovelo do toga da su podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije pogrešno protumačili pojmove „uporaba” i „alternativa” u zahtjevu za davanje autorizacije (vidjeti točku 226. ove presude). Usto, to je rasuđivanje povezano s argumentom kojim se tvrdi da je Komisija navela da DEHP ima funkciju koja nije prihvatljiva s obzirom na Uredbu br. 1907/2006, tako da se, u konačnici, pogrešno tumačenje pojmova „uporaba” i „alternativa” koje se nalazi u zahtjevu za davanje autorizacije i u odluci o autorizaciji, kao pogreška koja se tiče prava odrazilo na odluku o zahtjevu za interno preispitivanje (vidjeti točku 226. ove presude).

238    Međutim, kao što je to istaknuto u okviru ocjena koje se odnose na prvi dio prvog tužbenog razloga, iz razloga navedenih u točkama 63. do 91. ove presude moguće je govoriti o „uporabi” tvari čak i ako ona nije aktivno uvedena „u industrijski postupak”. Komisija stoga nije počinila pogrešku time što je u ovom slučaju zaključila da je riječ o „uporabi” predmetne tvari „u smjesi”. U tom kontekstu Komisija nije počinila pogrešku koja se tiče prava time što je utvrdila da je jedna od funkcija DEHP‑a „smanjenje količine plastifikatora koju treba dodati za proizvodnju proizvoda od mekog PVC‑a na temelju materijala od recikliranog mekog PVC‑a”. Komisija nije počinila pogrešku koja se tiče prava ni time što je pošla od pretpostavke, navedene već u zahtjevu za davanje autorizacije, prema kojoj DEHP u pravilu ima funkciju plastifikatora. Na temelju tih funkcija, koje se aktiviraju najkasnije u trenutku uporabe reciklata PVC‑a koji sadržava tu tvar (vidjeti točku 71. ove presude), može se zaključiti da se odluka o autorizaciji može donijeti za „uporabu” u smislu članka 3. točke 24., članka 56. stavka 1. točke (a) i članka 60. Uredbe br. 1907/2006.

239    U tim okolnostima, kao što je to pravilno istaknula Komisija, procjena alternativa u ovom se slučaju mogla usmjeriti na smjesu, a ne na tvar koju ona sadržava. Suprotno tomu, za razliku od onog što tvrdi tužitelj, analiza alternativa ne treba biti procjena tvari ili tehnologija koje mogu zamijeniti DEHP „u industrijskom postupku”.

240    Stoga treba odbiti argument koji se odnosi na analizu alternativa u pogledu tvari ili tehnologija koje mogu zamijeniti posebno zabrinjavajuću tvar „u industrijskom postupku”, kao i prigovore povezane s funkcijom DEHP‑a koju je utvrdila Komisija.

241    Kao treće, također treba odbiti argument prema kojem bi bilo pogrešno smatrati da se uporaba neprerađenog PVC‑a može kvalificirati kao „alternativa” s obzirom na to da se u proizvodnji neprerađenog PVC‑a također upotrebljava posebno zabrinjavajuća tvar (vidjeti točku 156. ove presude).

242    S jedne strane, iz odluke o zahtjevu za interno preispitivanje u biti proizlazi da, prema Komisijinu mišljenju, smanjenje količine neprerađene posebno zabrinjavajuće tvari koja se upotrebljava kao plastifikator uporabom reciklirane posebno zabrinjavajuće tvari može činiti funkciju u skladu s Uredbom br. 1907/2006. Komisija je ispitala alternative s obzirom na tu funkciju. Suprotno tomu, za razliku od onog što se čini da tvrdi tužitelj, Komisija u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje nije smatrala ni izričito ni prešutno da je uporaba neprerađenog PVC‑a alternativa kao takva.

243    S druge strane, uporaba koja omogućuje smanjenje količine čistog ili neprerađenog DEHP‑a koji treba dodati spojevima za proizvodnju novih proizvoda od mekog PVC‑a nije protivna ni izričitim zahtjevima ni ciljevima Uredbe br. 1907/2006.

244    Naime, to nije protivno ni cilju navedenom u članku 55. Uredbe br. 1907/2006. Cilj te odredbe nije bezuvjetno, jednostrano i neposredno zamijeniti posebno zabrinjavajuće tvari prikladnim alternativnim tvarima ili tehnologijama. Suprotno tomu, kao što proizlazi iz teksta tog članka, cilj je te odredbe posebno zabrinjavajuće tvari „postupno” zamijeniti prikladnim alternativnim tvarima ili tehnologijama „ako su one ekonomski i tehnički održive”. Osim toga, taj je cilj gotovo istim riječima ponovljen u uvodnoj izjavi 70. Uredbe br. 1907/2006.

245    Kao četvrto, što se tiče argumenata koji se odnose na postojanje očite pogreške u ocjeni zbog toga što Komisija, čak i ako se prihvati funkcija koju navodi ta institucija, u svakom slučaju nije ispitala postojanje alternativa koje omogućuju smanjenje količine DEHP‑a u proizvodnji proizvoda od PVC‑a uzimajući u obzir velik broj rješenja koja uključuju, među ostalim, uporabu plastifikatora koji nisu posebno zabrinjavajuće tvari (vidjeti točku 157. ove presude), valja istaknuti sljedeće elemente.

246    Prema sudskoj praksi, kako bi se utvrdilo da je institucija počinila očitu pogrešku u ocjeni složenih činjenica kojom bi se opravdalo poništenje akta, dokazi koje je podnio tužitelj trebaju biti dovoljni da se ocjena činjenica iz tog akta ne bi činila vjerodostojnom. Podložno tom ispitivanju vjerodostojnosti, nije na Općem sudu da svojom ocjenom složenih činjenica zamijeni ocjenu autora te odluke (vidjeti presudu od 9. rujna 2011., Francuska/Komisija, T‑257/07, EU:T:2011:444, t. 86. i navedenu sudsku praksu). Stoga razlog koji se temelji na postojanju očite pogreške treba odbiti ako se, usprkos dokazima koje je podnio tužitelj, ocjena koja je dovedena u pitanje još može prihvatiti kao točna ili valjana. Takav je osobito slučaj kad je predmetna odluka zahvaćena pogreškama koje, ako se razmotre zajedno, pokazuju samo beznačajan karakter koji nije mogao utjecati na odluku uprave (vidjeti presudu od 9. rujna 2011., Francuska/Komisija, T‑257/07, EU:T:2011:444, t. 87. i navedenu sudsku praksu).

247    U ovom slučaju valja utvrditi, s jedne strane, da su podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije istaknuli neraspoloživost alternativa u zahtjevu za davanje autorizacije. U tom je pogledu bila riječ o alternativama za daljnje prerađivače recikliranog mekog PVC‑a, kao što je uporaba neprerađenog PVC‑a koji sadržava plastifikatore koji nisu posebno zabrinjavajuće tvari. Iako podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije nisu tu mogućnost predstavili kao alternativu, Odbor za socioekonomsku analizu smatrao je da navedena alternativa nije prikladna ni, osobito, ekonomski izvediva za daljnje korisnike proizvodâ podnositeljâ zahtjeva za davanje autorizacije, ili barem za jedan dio njih.

248    Suprotno onomu što je dužan dokazati tužitelj, koji se poziva na očitu pogrešku u ocjeni u skladu s pravilima koje je utvrdio sud Unije, kako su navedena u točki 246. ove presude, tužitelj nije podnio nijedan element zbog kojeg bi ocjene činjenica utvrđenih u odluci o zahtjevu za interno preispitivanje bile lišene vjerodostojnosti u pogledu neraspoloživosti alternativa.

249    S jedne strane, tužitelj ne objašnjava na temelju kojih je drugih elemenata, osim onih koje su naveli podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije, treće osobe saslušane tijekom javnog savjetovanja iz članka 64. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006 i države članice koje su se tijekom rasprava Odbora predviđenog člankom 133. iste uredbe izjasnile o ishodu koji bi trebao imati zahtjev za davanje autorizacije, Komisija u fazi donošenja odluke o zahtjevu za interno preispitivanje mogla doći do drugog rezultata osim onog sadržanog u mišljenju Odbora za socioekonomsku analizu u pogledu alternativa koje se temelje na plastifikatorima koji nisu posebno zabrinjavajuće tvari. Naime, tužitelj ne navodi koju je drugu tvar, koja nije posebno zabrinjavajuću tvar, Komisija mogla uzeti u obzir.

250    S druge strane i u svakom slučaju, tužitelj u svojem zahtjevu za interno preispitivanje nije posebno osporavao Komisijin općeniti zaključak u pogledu neraspoloživosti alternativa.

251    Osim toga, valja istaknuti da zahtjev, kao što je to upravo istaknuto u točkama 249. i 250. ove presude, da tužitelj pojasni elemente kojima bi se mogao dovesti u pitanje zaključak Komisije u pogledu neraspoloživosti alternativa u okviru ove tužbe, ili pak u okviru zahtjeva za interno preispitivanje, ne dovodi do prebacivanja tereta dokazivanja koji je na podnositelju zahtjeva za davanje autorizacije, kako je navedeno u članku 60. stavku 4. Uredbe br. 1907/2006, u vezi s uvodnom izjavom 69. potonje uredbe. Suprotno tomu, riječ je o, s jedne strane, zahtjevima povezanima s potrebom da se u okviru tužbe za poništenje argumenti i tužbeni razlozi navedu jasno kako bi ih Opći sud mogao propisno analizirati, a da pritom ne treba nagađati što tužitelj želi ni mijenjati njegovo obrazloženje. S druge strane, riječ je o zahtjevima preciznosti kako proizlaze iz članka 10. Uredbe br. 1367/2006 (vidjeti točke 56. i 57. ove presude).

252    U tim okolnostima argument naveden u točki 244. ove presude valja odbiti kao neosnovan.

253    Kao peto, tužiteljev argument prema kojem je Komisija u biti pretpostavila da su podaci o cijenama pouzdani, kako su ih podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije naveli u svojoj analizi alternativa i kako ih je Odbor za socioekonomsku analizu prihvatio, a da pritom sâm nije proveo neovisnu procjenu njihove pouzdanosti, što je u konačnici dovelo do tumačenja pojma „procjena” alternativa koje je protivno članku 60. stavku 5. Uredbe br. 1907/2006, također treba odbiti kao neosnovan.

254    U tom pogledu valja istaknuti, kao prvo, da, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, Komisija prilikom ispitivanja ekonomske izvedivosti alternativa koje su predložili podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije u skladu s člankom 60. stavkom 5. točkom (b) Uredbe br. 1907/2006, nije „pretpostavila” točnost podataka o cijenama koje su ti podnositelji zahtjeva podnijeli.

255    Naime, Komisija je u odgovoru na taj tužiteljev argument, a da joj tužitelj u tom pogledu nije proturječio, u točki 5.2. odluke o zahtjevu za interno preispitivanje istaknula da su podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije podnijeli cijene koje nisu javno dostupne za postindustrijski otpad. Odbor za socioekonomsku analizu pak je proveo procjenu u pogledu podataka o cijenama navedenima u zahtjevu za davanje autorizacije tako što je pokušao dobiti dodatne javno dostupne informacije i provjerio sve relevantne informacije podnesene u okviru javnog savjetovanja iz članka 64. stavka 2. Uredbe br. 1907/2006.

256    Taj pristup, koji se sastoji od traženja dodatnih informacija, upućuje na činjenicu da je Odbor za socioekonomsku analizu stvarno proveo ispitivanje informacija koje su podnijeli podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije.

257    Stoga Komisija, kad je preuzela to ispitivanje Odbora za socioekonomsku analizu, također nije pretpostavila točnost navedenih informacija. Usto, Komisija je preuzela ocjene tog odbora u pogledu cijena za postindustrijski otpad osobito zbog toga što nisu postojali dokazi koji bi proturječili točnosti podataka koje su podnijeli podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije.

258    Kao drugo, radi preciznosti valja navesti da se tužiteljev prigovor, prema kojem je Komisija „pretpostavila” da su ekonomski podaci koje su naveli podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije točni, ne odnosi na pitanje prava.

259    Naime, u skladu s člankom 60. stavkom 5. Uredbe br. 1907/2006, Komisija pri procjeni raspoloživosti prikladnih alternativnih tvari ili tehnologija uzima u obzir sve relevantne aspekte, a osobito, u skladu s navedenim člankom 60. stavkom 5. točkom (b), tehničku i ekonomsku izvedivost alternativa za podnositelja zahtjeva. Međutim, u članku 60. stavku 5. Uredbe br. 1907/2006 ne definira se posebna metoda koja omogućuje provedbu „procjene” predviđene tom odredbom, koju bi se moglo smatrati metodom koja se zahtijeva pravom i koja je, drugim riječima, sastavni dio pravnog pojma „procjena”.

260    Suprotno tomu, procjena raspoloživosti prikladnih tvari ili tehnologija predviđena člankom 60. stavkom 5. Uredbe br. 1907/2006 odnosi se na postupak ocjene tehničkih, ekonomskih i znanstvenih pitanja, kao i složenih činjenica, čiji je cilj provjeriti sve relevantne aspekte u tom području, a osobito aspekte iz članka 60. stavka 5. točaka (a) i (b), i to s obzirom na informacije kojima je Komisija mogla raspolagati u trenutku donošenja svoje odluke o autorizaciji.

261    U tom se pogledu tužiteljev prigovor, prema kojem je Komisija „pretpostavila” da su određeni podaci koje su naveli podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije točni, zapravo odnosi na povredu članka 60. stavka 5. točke (b) Uredbe br. 1907/2006 s gledišta postojanja eventualne (očite) pogreške u ocjeni, a ne na povredu pojma „procjena” kao elementa prava, kao što to tvrdi tužitelj.

262    U tom pogledu, neovisno o činjenici da Komisija nije „pretpostavila” određene elemente u ovom slučaju, nego je preuzela rezultate ispitivanja Odbora za socioekonomsku analizu, nakon što je navela da ne postoje dokazi koji bi proturječili informacijama koje su podnijeli podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije (vidjeti točku 257. ove presude), valja navesti da tužitelj u ovom slučaju ne ističe nijedan argument kojim bi se moglo dokazati koje su to činjenice ili dokaze Odbor za socioekonomsku analizu ili Komisija mogli uzeti u obzir kako bi provjerili, odnosno poništili na kraju takve provjere, pouzdanost podataka navedenih u zahtjevu za davanje autorizacije. Usto, tužitelj ne pojašnjava koja je to posebna tehnička, ekonomska ili znanstvena metoda mogla omogućiti otklanjanje postojanja mogućih dvojbi u pogledu pouzdanosti informacija koje su podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije podnijeli o cijenama za postindustrijski otpad.

263    Osim toga, kao što je to istaknuto u točki 251. ove presude u pogledu neraspoloživosti alternativa, valja istaknuti da zahtjev da tužitelj pojasni elemente kojima bi se mogli dovesti u pitanje Komisijini zaključci u pogledu pouzdanosti podataka navedenih u zahtjevu za davanje autorizacije ne dovodi do prebacivanja tereta dokazivanja koji je na podnositelju zahtjeva za davanje autorizacije, kako je navedeno u članku 60. stavku 4. Uredbe br. 1907/2006, u vezi s uvodnom izjavom 69. potonje uredbe. Suprotno tomu, riječ je o zahtjevima u pogledu sudske prakse navedenima u točki 246. ove presude.

264    U tim okolnostima jednostavan prigovor Komisiji da je „pretpostavila” točnost podataka koje su podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije naveli u zahtjevu za davanje autorizacije i koje je Odbor za socioekonomsku analizu potom prihvatio prilikom izrade svojeg mišljenja iz članka 64. stavka 4. točke (b) Uredbe br. 1907/2006, nije dovoljan da bi se potkrijepilo postojanje očite pogreške u ocjeni.

265    Nijedan od tužiteljevih argumenata ne može dovesti u pitanje taj zaključak.

266    Kao prvo, treba odbiti argument prema kojem bi pristup koji se sastoji od pretpostavke da su informacije koje su podnijeli podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije pouzdane, „osim ako treće osobe ne dokažu suprotno”, ugrozio učinkovitost postupka autorizacije jer bi se njime podnositelje zahtjeva potaknulo na to da prikriju informacije koje su protivne njihovim interesima. Isto vrijedi što se tiče argumenta prema kojem, s obzirom na to da ekonomske informacije također mogu podlijegati ograničenjima poslovne tajne, nije razumno računati na činjenicu da će treće osobe te informacije otkriti i priopćiti tijekom postupka savjetovanja (vidjeti točku 230. ove presude).

267    U tom pogledu valja istaknuti da je točno da postoji interes da podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije ne prikriju relevantne informacije u okviru postupka autorizacije, što bi mogli biti skloni učiniti ako su te informacije protivne njihovim interesima.

268    Međutim, valja ponovno navesti da tužitelj ne navodi metodu koja bi bila najprimjerenija za smanjenje rizika od toga da podnositelj zahtjeva za davanje autorizacije sakrije relevantne informacije koje su poznate samo njemu. S jedne strane, ni Komisija ni Odbori ECHA‑e iz članka 64. stavka 1. Uredbe br. 1907/2006 nemaju ovlasti slične ovlastima tijela za tržišno natjecanje, odnosno državnog odvjetništva države članice, na temelju kojih bi mogli provjeriti točnost činjenica putem prisilnih mjera kao što su mjere pretrage i zapljene. S druge strane, rješenje koje tužitelj opisuje kao „očito”, prema kojem bi se jednostavno moglo „zahtijevati od podnositelja zahtjeva za davanje autorizacije da podnesu dovoljan skup pouzdanih dokaza koji se mogu provjeriti” (vidjeti točku 231. ove presude), to uopće nije. Naime, problem postojanja povjerljivih informacija koje su poznate samo podnositelju zahtjeva javlja se svaki put kad od njega treba zatražiti da dopuni ili pojasni informacije koje zna samo on.

269    Kao drugo, valja odbiti tužiteljevu kritiku koja se odnosi na Komisijin argument istaknut u točki 5.2. odluke o zahtjevu za interno preispitivanje, prema kojem bi „zahtjev da Odbor [za socioekonomsku analizu] provede neovisno istraživanje u pogledu tih konkretnih podataka činio neproporcionalan teret za postupak” (vidjeti točku 231. ove presude).

270    Naime, ne uzimajući u obzir problematiku „neproporcionalnog tereta za postupak”, kako je ističe Komisija, tužitelj konkretno nije dokazao što je još Odbor za socioekonomsku analizu mogao poduzeti kako bi odgovorio na zabrinutosti koje je izrazio tužitelj.

271    S obzirom na prethodno navedeno, treći tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

 Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava i očitim pogreškama u ocjeni zbog nepoštovanja načela opreznosti u okviru postupka autorizacije

272    U okviru svojeg četvrtog tužbenog razloga tužitelj navodi povredu načela opreznosti kako je navedeno u članku 191. stavku 2. UFEU‑a.

273    Kao prvo, prema tužiteljevu mišljenju, za pravilnu primjenu načela opreznosti potrebno je da je teret dokazivanja da tvar treba odobriti na podnositelju zahtjeva za davanje autorizacije. U slučaju da i dalje postoje nesigurnosti u pogledu rizika za zdravlje ljudi ili okoliš, čak i nakon što je podnositelj zahtjeva podnio svoje dokaze, Komisija bi trebala zaključiti da teret dokazivanja nije izvršen i da za uporabu tvari nije moguće dati autorizaciju.

274    U ovom je slučaju, s jedne strane, Odbor za procjenu rizika zaključio da „ne može kvantificirati” rizike za zdravlje radnika. S druge strane, svojstva DEHP‑a u pogledu endokrine disrupcije nisu se uzela u obzir u postupku odlučivanja. Stoga Komisija nije poštovala načelo opreznosti kad je ipak odlučila dodijeliti autorizaciju za uporabu DEHP‑a. Ta se pogreška odrazila i na osnovanost odluke o zahtjevu za interno preispitivanje.

275    Kao drugo, s obzirom na svojstva DEHP‑a kao posebno zabrinjavajućeg endokrinog disruptora, koja podrazumijevaju da ta tvar izaziva jednake zabrinutosti kao što su one koje su dovele do njegova uvrštavanja na popis predviđen u Prilogu XIV. Uredbi br. 1907/2006, Komisija je, prema tužiteljevu mišljenju, trebala od podnositelja zahtjeva za davanje autorizacije zatražiti da ažuriraju zahtjev za davanje autorizacije na temelju načela opreznosti.

276    Kao treće, u odgovoru na argument koji Komisija ističe u odgovoru na tužbu, prema kojem bi se uzimanjem u obzir, u okviru procjene rizika, svojstava koja nisu bila utvrđena u trenutku podnošenja zahtjeva za davanje autorizacije povrijedilo načelo pravne sigurnosti, tužitelj podsjeća da, prema sudskoj praksi suda Unije u pogledu načela zaštite legitimnih očekivanja, koje je rezultat načela pravne sigurnosti, gospodarski subjekti ne mogu opravdano imati legitimna očekivanja da će se zadržati postojeće stanje koje se može promijeniti u okviru diskrecijske ovlasti institucija Unije.

277    Kao drugo, i neovisno o prethodno navedenom, Komisija nije navela nikakvo objašnjenje u pogledu načina na koji je primijenila načelo opreznosti u ovom slučaju.

278    Komisija osporava tu argumentaciju.

279    U tom pogledu kao prvo valja podsjetiti da, kao što to proizlazi iz članka 191. stavaka 1. i 2. UFEU‑a, politika Unije u području okoliša treba doprinositi ostvarivanju cilja zaštite ljudskog zdravlja te se temelji, među ostalim, na načelu opreznosti. To se načelo primjenjuje kad institucije Unije donose mjere za zaštitu okoliša. Usto, načelo opreznosti primjenjuje se kad institucije Unije poduzimaju mjere za zaštitu zdravlja ljudi (vidjeti u tom smislu presudu od 22. prosinca 2010., Gowan Comércio Internacional e Serviços, C‑77/09, EU:C:2010:803, t. 72.).

280    Konkretno, iz članka 1. stavka 3. Uredbe br. 1907/2006 proizlazi da se odredbe te uredbe temelje na tom načelu.

281    Iz načela opreznosti proizlazi da je moguće poduzeti mjere za zaštitu zdravlja ljudi ne čekajući da se u potpunosti i u punoj težini ostvare rizici za to zdravlje kada postojanje i opseg tih rizika još uvijek nisu sa sigurnošću utvrđeni (vidjeti presudu od 22. prosinca 2010., Gowan Comércio Internacional e Serviços, C‑77/09, EU:C:2010:803, t. 73. i navedenu sudsku praksu). Za pravilnu primjenu tog načela potrebno je, kao prvo, odrediti potencijalne negativne posljedice koje za zdravlje ima predložena uporaba predmetne tvari i, kao drugo, provesti sveobuhvatnu procjenu rizika za zdravlje temeljenu na najpouzdanijim znanstvenim podacima na raspolaganju i najnovijim rezultatima međunarodnih istraživanja (vidjeti presudu od 22. prosinca 2010., Gowan Comércio Internacional e Serviços, C‑77/09, EU:C:2010:803, t. 75. i navedenu sudsku praksu).

282    U tom pogledu, prema sudskoj praksi, načelo opreznosti opravdava primjenu ograničavajućih mjera kada se pokaže nemogućim sa sigurnošću utvrditi postojanje ili opseg rizika zbog nedovoljnih, neuvjerljivih ili nepreciznih rezultata provedenih studija, a u slučaju njegova ostvarenja postoji vjerojatnost nastanka stvarne štete za javno zdravlje (vidjeti presudu od 22. prosinca 2010., Gowan Comércio Internacional e Serviços, C‑77/09, EU:C:2010:803, t. 76. i navedenu sudsku praksu). Prilikom donošenja ograničavajuće mjere čiji je cilj zaštita okoliša ili zdravlja ljudi, nadležna je institucija u tom pogledu dužna osigurati pravedan odnos između načela opreznosti i načela proporcionalnosti. To je posljedica tumačenja sudske prakse navedene u točki 281. ove presude s obzirom na načelo proporcionalnosti koje je navedeno u članku 5. stavku 4. UEU‑a i koji je dio općih načela prava Unije. S obzirom na to, valja smatrati da načelo opreznosti opravdava donošenje ograničavajućih mjera samo pod uvjetom da su one ne samo nediskriminirajuće i objektivne, nego i proporcionalne (mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Bobeka u predmetu Confédération paysanne i dr., C‑528/16, EU:C:2018:20, t. 51.).

283    Tužitelj u ovom slučaju u biti tvrdi da se, na temelju načela opreznosti, postojanje nesigurnosti u pogledu rizika za radnike koje je utvrdio Odbor za procjenu rizika protivi dodjeli autorizacije koju Komisija daje na temelju članka 60. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006. Drugim riječima, prema tužiteljevu mišljenju, Komisija je u potpunosti trebala odbiti dodjelu autorizacije u ovom predmetu.

284    Međutim, kao prvo, valja istaknuti da se načelo opreznosti, kako je predviđeno člankom 191. stavkom 2. UFEU‑a, odnosi na djelovanje Unije i da se ne može tumačiti na način da je institucija Unije dužna, na temelju tog načela, donijeti preciznu mjeru, kao što je odbijanje autorizacije koje predviđa tužitelj. Naime, ta odredba utvrđuje samo opće ciljeve Unije u području okoliša, s obzirom na to da članak 192. UFEU‑a povjerava Europskom parlamentu i Vijeću Europske unije, kada odlučuju u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom, odlučivanje o tome koju će aktivnost poduzeti radi ostvarivanja tih ciljeva. Usto, iako je točno da se tim načelom može opravdati to da neka institucija donese ograničavajuću mjeru, njime se to ipak ne nalaže.

285    Najprije valja napomenuti da se samim člankom 1. stavkom 3. Uredbe br. 1907/2006 ne može potkrijepiti ni tužiteljev argument prema kojem je Komisija trebala odbiti dodjelu predmetne autorizacije.

286    Kao drugo, u ovom slučaju, suprotno onomu što tvrdi tužitelj (vidjeti točku 273. ove presude), nema nesigurnosti u pogledu rizika za zdravlje ljudi. Naprotiv, sasvim je sigurno da DEHP predstavlja rizik za zdravlje ljudi. Kao što je to istaknuto u točki 1. ove presude, ta je tvar reproduktivno toksična tvar u smislu članka 57. točke (c) iste uredbe. U ovom je slučaju Odbor za procjenu rizika skrenuo pozornost Komisije na postojanje nesigurnosti što se tiče navodâ podnositeljâ zahtjeva za davanje autorizacije u pogledu kontrole rizika koji proizlaze iz DEHP‑a kad su radnici izloženi toj tvari. Prema mišljenju tog Odbora, podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije nisu dokazali da su rizici za zdravlje radnika koji proizlaze iz dviju zatraženih uporaba bili podvrgnuti odgovarajućoj kontroli u skladu s člankom 60. stavkom 2. Uredbe br. 1907/2006. To je u biti razlog zbog kojeg je Komisija izabrala „socioekonomski postupak” predviđen člankom 60. stavkom 4. Uredbe br. 1907/2006.

287    Međutim, ne može se smatrati da Komisijina odluka da primijeni „socioekonomski postupak” iz članka 60. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006 čini povredu načela opreznosti. Postupak autorizacije u skladu s tim postupkom osmišljen je upravo kako bi se poduzetnicima omogućilo da stavljaju na tržište tvari koje osobito predstavljaju rizik za zdravlje ljudi, ali čije socioekonomske koristi nadilaze taj rizik.

288    Kao što to proizlazi, s jedne strane, iz uvodne izjave 69. Uredbe br. 1907/2006 i, s druge strane, iz članka 60. stavka 4. te uredbe, ako nije dokazano da su rizici koji za zdravlje ljudi ili okoliš proizlaze iz uporabe tvari podvrgnuti odgovarajućoj kontroli, autorizaciju je moguće dati ako se može dokazati da socioekonomske koristi od uporabe predmetne tvari nadilaze rizike povezane s njezinom uporabom i da ne postoje prikladne alternativne tvari ili tehnologije koje bi bile ekonomski i tehnički održive.

289    U ovom slučaju valja podsjetiti da je, kao što to proizlazi iz točaka 211. do 223. ove presude, trebalo odbiti tužiteljev navod prema kojem su se svojstva DEHP‑a kao endokrinog disruptora trebala uzeti u obzir u procjeni rizikâ iz članka 60. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006, s obzirom na sustavno tumačenje stavaka 2. i 4. tog članka. Međutim, načelo opreznosti ne može se tumačiti na način kojim bi se dovela u pitanje dosljednost koja postoji između ta dva stavka članka 60. Uredbe br. 1907/2006.

290    Kao treće, prilikom donošenja ograničavajuće mjere čiji je cilj zaštita okoliša ili zdravlja ljudi, nadležna institucija dužna je osigurati pravedan odnos između načela opreznosti i načela proporcionalnosti (vidjeti točku 282. ove presude).

291    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, načelo proporcionalnosti, koje je dio općih načela prava Unije, zahtijeva da su akti institucija Unije sposobni ostvariti legitimne ciljeve koje slijedi zakonodavstvo o kojem je riječ i da ne prelaze granice onoga što je nužno za postizanje tih ciljeva, pri čemu, u slučaju kada postoji izbor između više prikladnih mjera, valja upotrijebiti najmanje ograničavajuću, a uzrokovane nepovoljnosti ne smiju biti neproporcionalne u odnosu na ciljeve koji se žele postići (vidjeti presudu od 4. svibnja 2016., Pillbox 38, C‑477/14, EU:C:2016:324, t. 48. i navedenu sudsku praksu).

292    U tom pogledu valja utvrditi da članak 60. stavak 4. Uredbe br. 1907/2006 apstraktno odražava odnos između načela opreznosti i načela proporcionalnosti u slučaju kad nije ispunjen jedan od uvjeta predviđenih u članku 60. stavku 2. te uredbe, u ovom slučaju uvjet koji se odnosi na dokaz kontrole rizika koji za zdravlje ljudi ili okoliš proizlazi iz uporabe određene tvari zbog njezinih unutarnjih svojstava, navedenih u Prilogu XIV. Uredbi br. 1907/2006.

293    Naime, time što je omogućio dodjelu autorizacije u situaciji u kojoj svi rizici povezani s uporabom posebno zabrinjavajuće tvari nisu podvrgnuti odgovarajućoj kontroli, ali socioekonomske koristi od uporabe predmetne tvari nadilaze rizike povezane s njezinom uporabom, i što ne postoje prikladne alternativne tvari ili tehnologije koje bi bile ekonomski i tehnički održive, zakonodavac Unije proveo je odvagivanje između, s jedne strane, zaštite zdravlja ljudi i okoliša i, s druge strane, interesa podnositelja zahtjeva za davanje autorizacije, kao i socioekonomskih koristi koje proizlaze iz uporabe predmetne tvari.

294    Točno je da se, u slučaju kao što je ovaj, konkretnim odvagivanjem predmetnih interesa može opravdati to da Komisija naloži posebno praćenje i kratko razdoblje preispitivanja. Međutim, iz članka 60. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006 proizlazi da, ako su ispunjeni uvjeti iz te odredbe, Komisija ne može odbiti autorizaciju jer bi time povrijedila načelo proporcionalnosti.

295    U tim se okolnostima, suprotno tužiteljevim tvrdnjama, načelo opreznosti ne može tumačiti na način da omogućuje odbijanje autorizacije koju se može odobriti na temelju članka 60. stavka 4. Uredbe br. 1907/2006.

296    Kao drugo, što se tiče tužiteljeva prigovora koji se temelji na tezi da je, s obzirom na svojstva DEHP‑a kao posebno zabrinjavajućeg endokrinog disruptora, Komisija trebala zatražiti od podnositelja zahtjeva za davanje autorizacije da ažuriraju zahtjev za davanje autorizacije na temelju načela opreznosti (vidjeti točku 275. ove presude), valja istaknuti da se čini da tužitelj u okviru tog argumenta smatra da je Komisija mogla zatražiti od podnositelja zahtjeva za davanje autorizacije da joj podnesu dodatne informacije prije nego što donese odluku. Međutim, takav argument tužitelj nije istaknuo kao takav u zahtjevu za interno preispitivanje. Naime, tužitelj ni u jednom dijelu zahtjeva za interno preispitivanje nije naveo da je Komisija na temelju načela opreznosti dužna zatražiti od podnositelja zahtjeva za davanje autorizacije da joj podnesu dodatne informacije i stoga ažuriraju zahtjev za davanje autorizacije. Suprotno tomu, tužitelj je u zahtjevu za interno preispitivanje naveo povredu navedenog načela jer Komisija nije uzela u obzir svojstva DEHP‑a kao posebno zabrinjavajućeg endokrinog disruptora.

297    Iz istih razloga kao što su oni navedeni u točki 55. ove presude, taj argument treba odbaciti kao nedopušten.

298    Štoviše, u svrhu cjelovitosti, što se tiče merituma, nije osnovan tužiteljev prigovor povezan s nužnošću da podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije ažuriraju zahtjev za davanje autorizacije s obzirom na svojstva DEHP‑a kao posebno zabrinjavajućeg endokrinog disruptora. Naime, s obzirom na to da se na dan donošenja odluke o autorizaciji svojstva DEHP‑a kao posebno zabrinjavajućeg endokrinog disruptora nisu nalazila u Prilogu XIV. Uredbi br. 1907/2006, Komisija nije imala obvezu uzeti ih u obzir. Ta svojstva nisu dio svih relevantnih elemenata koje Komisija nužno treba uzeti u obzir, kao što su relevantne informacije navedene u točki 216. ove presude.

299    U tim okolnostima valja odbiti tužiteljev argument naveden u točki 275. ove presude.

300    Kao treće, s obzirom na prethodno navedeno, bespredmetan je tužiteljev prigovor prema kojem, u slučaju da je Komisija uzela u obzir svojstva DEHP‑a kao posebno zabrinjavajućeg endokrinog disruptora prije donošenja odluke o autorizaciji, podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije u biti nisu mogli imati legitimna očekivanja da Komisija od njih neće tražiti ažuriranje podataka kako bi uzela u obzir ta svojstva.

301    Isto vrijedi, kao četvrto, što se tiče tužiteljeva argumenta navedenog u točki 270. ove presude, kojim se nastoji dokazati da se Komisija ne može pozivati na načelo pravne sigurnosti kako bi ispravila činjenicu da podnositelji zahtjeva za davanje autorizacije u trenutku podnošenja zahtjeva za davanje autorizacije nisu znali za svojstva DEHP‑a kao posebno zabrinjavajućeg endokrinog disruptora.

302    Konačno, treba odbiti, kao peto, tužiteljev argument naveden u točki 277. ove presude, koji se temelji na tome da Komisija nije navela nikakvo objašnjenje u pogledu načina na koji je primijenila načelo opreznosti u ovom slučaju.

303    U dijelu u kojem taj argument treba tumačiti kao prigovor kojim se nastoji dokazati postojanje nedostatka u obrazloženju odluke o zahtjevu za interno preispitivanje, valja podsjetiti na sljedeće elemente.

304    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje koje je propisano člankom 296. drugim stavkom UFEU‑a mora odgovarati prirodi akta o kojemu je riječ i mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere, a nadležnom sudu da provede svoj nadzor. Zahtjev obrazloženosti treba ocjenjivati ovisno o svim okolnostima slučaja, osobito o sadržaju akta, prirodi navedenih razloga i interesu koji bi adresati akta ili druge osobe na koje se akt izravno i osobno odnosi mogli imati za dobivanje objašnjenja (vidjeti presudu od 1. veljače 2018., Schenker/Komisija, C‑263/16 P, neobjavljenu, EU:C:2018:58, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

305    Međutim, ne zahtijeva se da se u obrazloženju navedu svi relevantni činjenični i pravni elementi jer se pitanje ispunjava li obrazloženje akta zahtjeve iz članka 296. drugog stavka UFEU‑a treba ocijeniti ne samo s obzirom na njegov tekst, nego i njegov kontekst te sva pravna pravila koja uređuju predmetno područje (vidjeti presudu od 1. veljače 2018., Schenker/Komisija, C‑263/16 P, neobjavljenu, EU:C:2018:58, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

306    Međutim, Komisija je u ovom slučaju u točki 7. odluke o zahtjevu za interno preispitivanje izjavila da bi, „ako na temelju načela opreznosti treba zabraniti sve uporabe tvari uvrštene u Prilog XIV. [Uredbi br. 1907/2006] jer je ta tvar definirana kao endokrini disruptor, cilj i učinkovitost obveze autorizacije bili svedeni na nulu”. Iz toga slijedi da je, suprotno tužiteljevim tvrdnjama, Komisija doista objasnila kako namjerava primijeniti načelo opreznosti u ovom slučaju.

307    U tim okolnostima, s obzirom na to da su odbijeni svi argumenti istaknuti u potporu četvrtom tužbenom razlogu, četvrti tužbeni razlog treba odbiti u cijelosti.

308    S obzirom na prethodno navedeno i na to da su četiri tužbena razloga istaknuta u potporu trećem dijelu tužbenog zahtjeva odbijena, kao i drugi dio tužbenog zahtjeva, tužbu treba odbiti u cijelosti, uključujući peti dio tužbenog zahtjeva koji usto nije potkrijepljen nikakvom argumentacijom i kojim se traži da se odredi bilo koja druga primjerena mjera.

 Troškovi

309    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje, osim vlastitih troškova, i troškova Komisije.

310    U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. U skladu s člankom 1. stavkom 2. točkom (f) Poslovnika, izraz „institucije” znači institucije Unije iz članka 13. stavka 1. UEU‑a i tijela, urede i agencije uspostavljene Ugovorima ili aktom donesenim radi njihove provedbe, a koji mogu biti stranke pred Općim sudom. U skladu s člankom 100. Uredbe br. 1907/2006 ECHA je tijelo Unije. Iz toga slijedi da će ECHA snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (peto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Organizaciji ClientEarth nalaže se snošenje, osim vlastitih troškova, i troškova Europske komisije.

3.      Europska agencija za kemikalije (ECHA) snosit će vlastite troškove.

Gratsias Dittrich Ulloa Rubio

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 4. travnja 2019.

Potpisi

Sadržaj

*      Jezik postupka: engleski