Language of document : ECLI:EU:T:2022:842

PRESUDA OPĆEG SUDA(i) (prvo vijeće)

21. prosinca 2022.(*)

„Državne potpore – Proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora – Pritužba – Tužba zbog propusta – Poziv na djelovanje – Dopuštenost – Obveza postupanja – Nepostojanje”

U predmetu T‑702/21,

Ekobulkos EOOD, sa sjedištem u Todoricheneu (Bugarska), koji zastupa M. Dimitrov, odvjetnik,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju C.-M. Carrega i C. Georgieva, u svojstvu agenata,

tuženika,

OPĆI SUD (prvo vijeće),

u sastavu: D. Spielmann (izvjestitelj), predsjednik, R. Mastroianni i I. Gâlea, suci,

tajnik: E. Coulon,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

uzimajući u obzir da stranke nisu, u roku od tri tjedna od kada su obaviještene o zatvaranju pisanog dijela postupka, podnijele zahtjev za zakazivanje rasprave i odlučivši, na temelju članka 106. stavka 3. Poslovnika Općeg suda, da o tužbi odluči bez provođenja usmenog dijela postupka,

donosi sljedeću

Presudu

1        Svojom tužbom na temelju članka 265. UFEU‑a, tužitelj, društvo Ekobulkos EOOD, od Općeg suda traži da utvrdi da je Europska komisija nezakonito postupila time što nije zauzela stajalište o njegovoj pritužbi podnesenoj 21. veljače 2020. o navodnoj mjeri državne potpore koju je dodijelila Republika Bugarska, a kojom se određene proizvođače električne energije iz obnovljivih izvora stavlja u povoljniji položaj.

 Okolnosti spora

2        Tužitelj je proizvođač električne energije koji djeluje na području Bugarske i posjeduje fotonaponsku elektranu koja je stavljena u pogon 19. svibnja 2012.

3        Komisija je u Odluci C(2016) 5205 final od 4. kolovoza 2016. u predmetu SA.44840 (2016/NN) (u daljnjem tekstu: odluka u predmetu SA.44840) zaključila da je bugarski program potpora za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, o kojem su je obavijestila bugarska tijela i koji su činili Zakon za energiata ot vazobnovyaemi iztochnitsi (ZEVI) (Zakon o energiji proizvedenoj iz obnovljivih izvora), na snazi od 3. svibnja 2011. (DV br. 35. od 3. svibnja 2011.) i dva rješenja, jedno od 18. ožujka 2013. o uređenju cijena električne energije i drugo od 20. veljače 2004. o uređenju cijena električne energije, spojiv s unutarnjim tržištem u skladu s člankom 107. stavkom 3. točkom (c) UFEU‑a, i donijela odluku o neospornosti.

4        Tužitelj je 21. veljače 2020. Komisiji uputio pritužbu, evidentiranu pod oznakom SA.56620, u kojoj je tvrdio da je Republika Bugarska proizvođačima električne energije iz obnovljivih izvora dodijelila nezakonitu državnu potporu koja je nespojiva s unutarnjim tržištem, u obliku povlaštenih cijena otkupa električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora. Tužitelj je u svojoj pritužbi pojasnio da je potpora posljedica izmjene uvedene člankom 18. Zakona za izmenenie i dopalnenie na Zakonu za energetikata (ZID‑ZE) (Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o energiji) od 24. srpnja 2015. (DV br. 56 od 24. srpnja 2015., u daljnjem tekstu: Zakon o izmjeni zakona), koja znatno odstupa od mjere koju je prethodno odobrila Komisija. Prema njegovu mišljenju, izmjenom uvedenom člankom 18. Zakona o izmjeni zakona, pravi se razlika, ovisno o datumu podnošenja zahtjeva za potporu, između jednakih proizvođača koji su izvršili ulaganja istog iznosa, koji su u isto vrijeme stavili u pogon svoja postrojenja i koji su primili potporu u jednakom iznosu. Tako su određeni proizvođači primili potporu u iznosu koji je četiri puta veći od onog koji su primili drugi, zbog toga što su podnijeli zahtjev za potporu na temelju nacionalnog sustava potpora ili sustava potpora Europske unije nakon 3. svibnja 2011., što je osobito protivno načelu jednakog postupanja.

5        Komisija je potvrdila primitak te pritužbe 6. ožujka 2020.

6        Komisija je 7. listopada 2020. tužitelju poslala dopis u kojem je, među ostalim, navela da se, kao što je to navedeno u točkama 27. i 28. odluke u predmetu SA.44840, na temelju pravila za sprečavanje preklapanja i točke 129. Smjernica o državnim potporama za zaštitu okoliša i energiju za razdoblje 2014.–2020. (SL 2014., C 200, str. 1.), prethodno primljene potpore za ulaganje moraju odbiti od operativnih potpora s istim ciljem. Prema Komisijinu mišljenju, s obzirom na to da potpore za ulaganje dodijeljene prije 3. svibnja 2011., dana stupanja na snagu Zakona o energiji proizvedenoj iz obnovljivih izvora, nisu bile odbijene od operativne potpore, članak 18. Zakona o izmjeni zakona ispravio je tu razliku u postupanju kako bi se ukinula prekomjerna naknada u korist proizvođača koji su potporu koristili prije 2011. Smatra da je bugarski program potpore obnovljivim izvorima energije zbog toga bio u skladu s odlukom u predmetu SA.44840 kojom je bugarski program proglašen spojivim s unutarnjim tržištem i u čijoj je točki 29. bilo navedeno da je, „kada potpora za ulaganje nije [bila] odbijena odmah prilikom određivanja razine potpore, povlaštena cijena otkupa smanjena izmjenom ZEVI‑ja od 24. srpnja 2015. da bi se osiguralo poštovanje pravila o zbrajanju i uklanjanju rizika od prekomjerne naknade”. Komisija je navela da je slijedom toga odobrila Zakon o izmjeni zakona, uključujući članak 18., i da na temelju informacija iz pritužbe nije utvrdila da je došlo do pogrešne primjene potpore odobrene odlukom u predmetu SA.44840, ni novih mjera koje su predstavljale državnu potporu. Zaključila je da ne može točno utvrditi mjeru koja navodno predstavlja državnu potporu i okolnosti koje su relevantne za ocjenu te mjere. Naposljetku, pozvala je tužitelja da joj u roku od mjesec dana, ako je to potrebno, dostavi druge informacije koje potkrepljuju njegovu pritužbu i navela da će, ako to ne učini, njegovu pritužbu smatrati povučenom.

7        Tužitelj je dopisom od 7. studenoga 2020. upućenim Komisiji ostao pri argumentima iznesenima u svojoj pritužbi.

8        Kao prvo, tužitelj je istaknuo da je iz proračuna Unije primio nepovratnu subvenciju (de minimis), na temelju programa ruralnog razvoja 2007. – 2013., donesenog u okviru provedbe Uredbe Vijeća (EZ) br. 1698/2005 od 20. rujna 2005. o potporama ruralnom razvoju Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR) (SL 2005., L 277, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 40., str. 138.). Naveo je da je ta subvencija bila dodijeljena radi ostvarenja ciljeva Unijine politike ruralnog razvoja kojima je cilj otvaranje novih radnih mjesta u nepoljoprivrednim mikropoduzećima u ruralnim područjima i promicanje poduzetništva u tim istim područjima, da nije bila potpora za ulaganje i da je imala drukčiji cilj. Tužitelj je tvrdio kako nije primjereno da se sredstva namijenjena cilju Unijine politike ruralnog razvoja, koji se sastoji od „stvaranja mogućnosti zapošljavanja i uvjeta za rast” u okviru zajedničke poljoprivredne politike (ZPP), tretiraju kao sredstva namijenjena ostvarenju indikativnog udjela obnovljive energije u konačnoj bruto potrošnji energije u okviru politike Unije u području okoliša. Podsjetio je na to da je na temelju točke 190. Smjernica Unije o državnim potporama za zaštitu okoliša iz 2008. bilo moguće zbrajanje potpora za ulaganje i operativnih potpora kada su bile dodijeljene radi ostvarenja različitih ciljeva različitih Unijinih politika, pod uvjetom da ukupni iznos ne prelazi gornje granice određene propisima. Osim toga, tvrdio je da bugarska tijela, čak i ako je mogla biti riječ o potpori za ulaganje, nisu poštovala pravila o zbrajanju potpora, osobito zato što od operativne potpore nisu oduzela potporu za ulaganje, nego su neopravdano četiri puta oduzela operativnu potporu prije nego što su od nje oduzela potporu za ulaganje. Osim toga, cijene određene člankom 18. Zakona o izmjeni zakona nisu prema njegovu mišljenju odgovarale onomu što je navedeno u točkama 16. do 19. odluke u predmetu SA.44840.

9        Kao drugo, tužitelj je tvrdio da je članak 18. Zakona o izmjeni zakona protivan načelu jednakog postupanja jer je doveo do povlaštenih cijena kojima se određeni proizvođači stavljaju u povoljniji položaj u odnosu na druge koji se nalaze u situaciji koja je po svojim bitnim elementima jednaka, a da to nije opravdano objektivnim razlozima. S jedne strane, ta diskriminacija dolazi do izražaja između pojedinačnih subjekata koji ulaze u područje primjene odredbi članka 18. Zakona o izmjeni zakona jer su subjekti‑vlasnici energetskih postrojenja koji su bili izgrađeni i pušteni u pogon u različito vrijeme, uz različite troškove ulaganja i različite stope povrata (cijena fotonaponskih postrojenja znatno se smanjila između 2009. i 2014.), imali pravo na istu povlaštenu cijenu za kupnju električne energije. S druge strane, ta diskriminacija dolazi do izražaja u odnosu na vlasnike energetskih postrojenja čiji su zahtjevi za potporu podneseni nakon stupanja na snagu Zakona o energiji proizvedenoj iz obnovljivih izvora i u odnosu na druge kategorije proizvođača obnovljive energije koji su također bili korisnici potpore prije stupanja na snagu Zakona o energiji proizvedenoj iz obnovljivih izvora. Time je člankom 18. Zakona o izmjeni zakona povrijeđeno načelo jednakog postupanja i načelo nediskriminacije, oba zajamčena člankom 20. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

10      Dopisom od 22. lipnja 2021. upućenim Komisiji, tužitelj je ponovio svoje argumente kojima želi dokazati da je člankom 18. Zakona o izmjeni zakona uvedena nova mjera koja predstavlja nezakonitu potporu, kojom se određuju diskriminirajući uvjeti grupi proizvođača koji su potporu zatražili prije 3. svibnja 2011. Naglasio je da Zakon o izmjeni zakona nije spomenut u odluci u predmetu SA.44840, da je protivan Zakonu o energiji proizvedenoj iz obnovljivih izvora i pravilima o zbrajanju potpora. Tvrdio je da je Republika Bugarska povrijedila članak 72. točku (a) Uredbe br. 1698/2005 i članak 175. UFEU‑a time što nije postupila u skladu s ciljevima Unijine politike ruralnog razvoja. Temeljeći svoj zahtjev na članku 13. stavku 1. Uredbe Vijeća (EU) 2015/1589 od 13. srpnja 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka 108. UFEU‑a (SL 2015., L 248, str. 9. i ispravak SL 2017., L 186, str. 17.), zatražio je od Komisije donošenje odluke kojom se obustavlja primjena mjere iz članka 18. Zakona o izmjeni zakona do donošenja konačne odluke o njezinoj spojivosti s unutarnjim tržištem te pojasnio da njegov dopis predstavlja poziv na djelovanje u smislu članka 265. drugog stavka UFEU‑a.

 Zahtjevi stranaka

11      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        utvrdi propust Komisije koji se sastoji od toga da nije donijela odluku o pritužbi evidentiranoj pod oznakom SA.56620;

–        naloži Komisiji snošenje troškova, čak i ako bi odluku donijela nakon podnošenja tužbe.

12      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        tužbu odbaci kao nedopuštenu i odbije kao neosnovanu;

–        naloži strankama snošenje vlastitih troškova.

 Pravo

13      Tužitelj tvrdi da Komisija nije pravodobno ispitala njegovu pritužbu, kao što je to predviđeno člankom 12. stavkom 1. drugim podstavkom Uredbe 2015/1589, i da nije donijela odluku, kao što je to predviđeno člankom 4. i člankom 15. stavkom 1. te uredbe.

14      Komisija tvrdi da je tužba nedopuštena i neosnovana.

 Dopuštenost tužbe

15      Komisija tvrdi da je tužba nedopuštena. Podsjeća na to da je poziv na djelovanje bitan postupovni zahtjev čiji je učinak, među ostalim, utvrđivanje okvira moguće tužbe zbog propusta. Međutim, u ovom slučaju tvrdi da se sadržaj poziva na djelovanje od 22. lipnja 2021., koji se temelji na povredi članka 72. točke (a) Uredbe br. 1698/2005 i članka 175. UFEU‑a, razlikuje od predmeta tužbe, koja se temelji na člancima 12., 13. i 15. Uredbe 2015/1589.

16      Tužitelj tvrdi da je njegova tužba dopuštena jer Komisija, nakon dodatnih informacija i argumenata koje je dostavio, nije okončala postupak povodom pritužbe, što ga je obvezalo na ponavljanje njegovih argumenata u okviru poziva na djelovanje od 22. lipnja 2021. Navodi da je bilo očito da se taj poziv na djelovanje, iako se odnosio samo na članak 13. stavak 1. Uredbe 2015/1589, odnosio na odluku o spojivosti mjere, a ne na njezinu privremenu obustavu.

17      Valja podsjetiti na to da je, u skladu s člankom 265. drugim stavkom UFEU‑a, tužba zbog propusta dopuštena samo ako je institucija o kojoj je riječ prethodno bila pozvana da djeluje. Ustaljena je sudska praksa da je taj poziv na djelovanje instituciji bitna formalnost i da ima za učinak, s jedne strane, to da počinje teći rok od dva mjeseca u kojem je institucija dužna zauzeti stajalište i, s druge strane, to da utvrdi okvir unutar kojeg će se moći podnijeti tužba u slučaju da institucija propusti zauzeti stajalište. Iako nije uvjetovan posebnim oblikom, ipak je potrebno da poziv na djelovanje bude dovoljno izričit i precizan kako bi se Komisiji omogućilo da se konkretno upozna sa sadržajem odluke koju se od nje traži da donese i kako bi bilo jasno da je cilj tog poziva prisiliti je da zauzme stajalište (presude od 3. lipnja 1999., TF1/Komisija, T‑17/96, EU:T:1999:119, t. 41. i od 29. rujna 2011., Ryanair/Komisija, T‑442/07, neobjavljena, EU:T:2011:547, t. 22.). Međutim, tekst tužbe zbog propusta i onaj poziva na djelovanje ne moraju biti istovjetni (presuda od 10. ožujka 2021., ViaSat/Komisija, T‑245/17, EU:T:2021:128, t. 39.).

18      U ovom slučaju, potrebno je utvrditi da postoji razlika, kao što to ističe Komisija, između, s jedne strane, zahtjeva iz poziva na djelovanje od 22. lipnja 2021., kojim se utvrđuje okvir ove tužbe i, s druge strane, tužbe podnesene Općem sudu. Naime, s jedne strane, tužitelj svojim dopisom od 22. lipnja 2021. poziva Komisiju na donošenje odluke kojom se obustavlja primjena članka 18. Zakona o izmjeni zakona do donošenja konačne odluke o njegovoj spojivosti s unutarnjim tržištem, u skladu s člankom 13. stavkom 1. Uredbe 2015/1589, kojim se Komisiji omogućuje da od dotične države članice zahtijeva suspenziju svake nezakonite potpore sve dok Komisija ne donese odluku o spojivosti te potpore s unutarnjim tržištem. S druge strane, tužitelj se u svojoj tužbi poziva na povredu odredbi o državnim potporama, odnosno članaka 107. i 108. UFEU‑a te članaka 4., 12. i 15. Uredbe 2015/1589, i stoga traži da se utvrdi propust Komisije zbog nedonošenja odluke o zakonitosti ili o spojivosti članka 18. Zakona o izmjeni zakona u odnosu na pravo o državnim potporama.

19      Međutim, takva razlika između poziva na djelovanje, kojim se utvrđuje okvir spora, i ovog postupka, kako je određen tužbom, nije takva da mora dovesti do nedopuštenosti ovog postupka, u skladu s prethodno navedenom sudskom praksom (vidjeti točku 17. ove presude).

20      Naime, iz tužiteljeve pritužbe od 21. veljače 2020., na koju se poziva na početku svojeg poziva na djelovanje, proizlazi da je on u bitnome tvrdio da članak 18. Zakona o izmjeni zakona osobito predstavlja nezakonitu potporu koja je nespojiva s unutarnjim tržištem. To je vidljivo i iz dopisa od 7. studenoga 2020. iz kojeg proizlazi da tužitelj nije tražio samo obustavu provedbe članka 18. Zakona o izmjeni zakona nego i donošenje odluke o spojivosti mjere s unutarnjim tržištem, što tužitelj potvrđuje u replici pred Općim sudom.

21      Osim toga, kao što to proizlazi iz točke 10. ove presude, tužitelj u pozivu na djelovanje, u svojem zahtjevu doista traži samo suspenziju predmetne mjere do donošenja konačne odluke o njezinoj spojivosti s unutarnjim tržištem. S obzirom na to, on ponavlja svoju analizu prema kojoj članak 18. Zakona o izmjeni zakona uvodi novu mjeru koja predstavlja nezakonitu potporu, koja je među ostalim protivna pravilima o zbrajanju potpora dodijeljenih radi ostvarenja različitih ciljeva različitih Unijinih politika i prema kojoj je riječ o nezakonitoj potpori kojom se grupi proizvođača nameću diskriminirajući uvjeti.

22      Usto, na prvi se pogled čini da je obustava predmetne mjere od strane Komisije, kako to tužitelj zahtijeva u pozivu na djelovanje, nužno povezana s ispitivanjem zakonitosti i spojivosti navedene mjere s obzirom na pravo o državnim potporama.

23      Stoga, unatoč zahtjevu iz poziva na djelovanje od 22. lipnja 2021. kojim je Komisija pozvana obustaviti primjenu članka 18. Zakona o izmjeni zakona na temelju članka 13. Uredbe 2015/1589, uzimajući u obzir elemente spisa i osobito upravni postupak koji mu je prethodio, navedeni je poziv na djelovanje, koji se poziva na pritužbu i na čekanje odluke o spojivosti s unutarnjim tržištem, bio dovoljno jasan i precizan kako bi Komisiji omogućio da se konkretno upozna sa sadržajem odluke koju se od nje traži da donese, odnosno ne samo da obustavi mjeru o kojoj je riječ nego i da zauzme stajalište o njezinoj spojivosti s obzirom na pravo o državnim potporama.

24      Stoga ovu tužbu treba proglasiti dopuštenom jer joj je predmet utvrđenje da je Komisija nezakonito propustila donijeti odluku o tome predstavlja li članak 18. Zakona o izmjeni zakona mjeru potpore koja je nezakonita ili nespojiva s unutarnjim tržištem.

 Osnovanost tužbe

25      Tužitelj tvrdi da je člankom 18. Zakona o izmjeni zakona uveden način otkupa električne energije iz obnovljivih izvora energije koji predstavlja nezakonitu potporu koja je nespojiva s unutarnjim tržištem. Tvrdi da ta odredba nije bila uzeta u obzir u odluci u predmetu SA.44840. Navodi da je nakon svoje pritužbe dopisom od 7. studenoga 2020. dostavio dodatne informacije i da je 22. lipnja 2021. poslao poziv na djelovanje s obzirom na to da nije bilo odgovora Komisije. Tužitelj u bitnome tvrdi da Komisija nije pravodobno ispitala njegovu pritužbu o mogućoj nezakonitoj potpori, čime je povrijedila članak 12. stavak 1. drugi podstavak Uredbe 2015/1589, da nije donijela odluku čime je povrijedila članak 15. stavke 1. i 2. te članak 4. navedene uredbe, da mu nije poslala primjerak svoje odluke i da nije poduzela odgovarajuće mjere. Prema tužiteljevu mišljenju, Komisija je bila dužna odlučiti o usklađenosti članka 18. Zakona o izmjeni zakona s UFEU‑om, a Komisijina analiza iz dopisa od 7. listopada 2020. nije predstavljala ni konačno mišljenje ni konačno stajalište o njegovoj pritužbi. Iz toga izvodi zaključak da je Komisija propustila djelovati.

26      Komisija osporava tu argumentaciju.

27      Valja podsjetiti na ustaljenu sudsku praksu prema kojoj za donošenje odluke o osnovanosti zahtjeva zbog propusta treba provjeriti je li, u vrijeme kad je Komisija pozvana da djeluje u smislu članka 265. UFEU‑a, ta institucija imala obvezu postupanja (presude od 15. rujna 1998., Gestevisión Telecinco/Komisija, T‑95/96, EU:T:1998:206, t. 71.; od 19. svibnja 2011., Ryanair/Komisija, T‑423/07, EU:T:2011:226, t. 25. i od 29. rujna 2011., Ryanair/Komisija, T‑442/07, neobjavljena, EU:T:2011:547, t. 28.).

28      U području državnih potpora, situacije u kojima je Komisija dužna postupati u pogledu nezakonitih potpora ili potpora koje su nespojive s unutarnjim tržištem uređene su Uredbom 2015/1589.

29      Valja podsjetiti na to da, u području nezakonitih potpora, članak 12. stavak 1. drugi podstavak Uredbe 2015/1589, među ostalim, predviđa da Komisija bez nepotrebne odgode ispituje svaku pritužbu koju je podnijela zainteresirana strana u skladu s člankom 24. stavkom 2. te uredbe. Ta odredba, koja se odnosi na prava zainteresiranih strana među ostalim predviđa da Komisija, ako smatra da činjenice ili pravna pitanja koje je iznijela zainteresirana strana ne predstavljaju dostatne razloge na temelju kojih bi se u prima facie ispitivanju moglo utvrditi postojanje nezakonite državne potpore ili zlouporabe potpore, o tome obavještava zainteresiranu stranu i poziva je da dostavi primjedbe unutar propisanog razdoblja koje u pravilu ne smije biti dulje od mjesec dana Ako zainteresirana strana ne iskaže svoja stajališta u propisanom roku, pritužba se smatra povučenom.

30      Članak 15. stavak 1. prva rečenica Uredbe 2015/1589 predviđa da ispitivanje mogućih slučajeva nezakonite potpore dovodi do donošenja odluke u skladu s člankom 4. stavcima 2., 3. ili 4. navedene uredbe, prema kojem Komisija ispituje prijavu neposredno nakon njezina primitka i donosi odluku da mjera ne predstavlja potporu, odnosno odluku o neospornosti ako ne postoje nikakve sumnje u pogledu spojivosti prijavljene mjere s načelima unutarnjeg tržišta, odnosno odluku o pokretanju službenog istražnog postupka ako postoje sumnje u pogledu spojivosti navedene mjere s načelima unutarnjeg tržišta.

31      Stoga valja provjeriti je li Komisiji u ovom slučaju podnesena pritužba ili su joj dane informacije o navodno nezakonitoj potpori ili potpori koja je nespojiva s unutarnjim tržištem, a riječ je o činjenicama koje su trebale biti popraćene odlukom koja se temelji na tim odredbama.

32      Valja utvrditi da je Komisija u svojoj odluci u predmetu SA.44840 uzela u obzir izmjene unesene u Zakon o energiji proizvedenoj iz obnovljivih izvora, a osobito Zakon o izmjeni zakona o kojem je riječ u ovom slučaju.

33      Kao prvo, to proizlazi iz bilješke na dnu stranice br. 2 odluke u predmetu SA.44840, u kojoj se spominje Zakon o izmjeni zakona. Kao drugo, to proizlazi iz točke 29. navedene odluke, u kojem se navodi da je, kada potpora za ulaganje nije bila odbijena odmah prilikom određivanja razine potpore, povlaštena cijena otkupa smanjena Zakonom o izmjeni zakona da bi se osiguralo poštovanje pravila o zbrajanju i uklonio rizik od prekomjerne naknade. Na to se konkretno odnosi izmjena uvedena člankom 18. Zakona o izmjeni zakona. Kao treće, kao što to proizlazi iz točke 40. odluke u predmetu SA.44840, Komisija je u trenutku analize sustava o kojem ju je obavijestila Republika Bugarska zaprimila pritužbe bugarske udruge za fotonapon i malih proizvođača osobito u vezi s izmjenom uvedenom člankom 18. Zakona o izmjeni zakona. Kao četvrto, iz točke 46. odluke u predmetu SA.44840 proizlazi da su razine potpore postrojenjima bile smanjene kako bi se uklonile nepravilnosti utvrđene tijekom revizije provedene u okviru programa ruralnog razvoja za razdoblje 2007. – 2013. Kao što to navodi Komisija, ta izmjena zakonodavstva, uvedena člankom 18. Zakona o izmjeni zakona, imala je za cilj smanjiti razine potpore za određena postrojenja kako bi se uklonile nepravilnosti koje su utvrdila bugarska tijela. Taj se ispravak odnosio na korisnike potpore za ulaganje na temelju programa ruralnog razvoja na koji se poziva tužitelj, koji su istodobno u cijelosti imali pravo na povlaštene cijene i na financiranje na temelju nacionalnih programa potpora i Unijinog programa potpora. Uvođenje izmjene predviđene člankom 18. Zakona o izmjeni zakona ispravilo je na taj način postojeću prekomjernu naknadu dodijeljenu proizvođačima koji su zahtjeve za potporu podnijeli prije stupanja na snagu Zakona o energiji proizvedenoj iz obnovljivih izvora, odnosno prije 2011., što je Komisija, u odgovoru na tužiteljevu pritužbu, navela u svojem dopisu od 7. listopada 2020. (vidjeti točku 6. ove presude).

34      Stoga, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, iz odluke u predmetu SA.44840 proizlazi da je Komisija u okviru navedene odluke uzela u obzir članak 18. Zakona o izmjeni zakona te je stoga donijela odluku i o usklađenosti te odredbe s obzirom na pravo o državnim potporama.

35      Međutim, nijedna odredba Uredbe 2015/1589 Komisiju ne obvezuje na to da donese novu odluku o spojivosti državne potpore s unutarnjim tržištem o kojoj je već odlučila. Kao što to navodi Komisija, takva obveza omogućila bi zainteresiranim strankama da osporavaju njezinu analizu o spojivosti državne potpore s unutarnjim tržištem, i nakon isteka roka za podnošenje tužbe za poništenje predviđenog člankom 263. UFEU‑a.

36      Osim toga, Komisija je tužitelju, nakon njegove pritužbe od 21. veljače 2020., odgovorila dopisom od 7. listopada 2020. Nakon što je podsjetila na sadržaj svoje odluke u predmetu SA.44840, pojasnila je da je u njoj ispitala odredbe Zakona o izmjeni zakona, uključujući i članak 18. Dodala je da na temelju tužiteljeve pritužbe nije bilo moguće utvrditi pogrešnu primjenu te odredbe (vidjeti točku 6. ove presude).

37      Međutim, tužitelj pred Općim sudom nije ni na koji način dokazao da je ta ocjena pogrešna niti na koji je način člankom 18. Zakona o izmjeni zakona uvedena druga mjera potpore koja nije ispitana u odluci SA.44840, o kojoj je Komisija trebala donijeti odluku.

38      Konačno, kao što to navodi Komisija, svrha i učinak odluke u predmetu SA.44840 samo je odobriti program potpora tako da ga se proglasi spojivim s unutarnjim tržištem, a država članica može odbiti dodjelu potpore ili je smanjiti, a da to ne dovede do uspostave nove državne potpore.

39      Iz svega prethodno navedenog proizlazi da Komisija, u trenutku poziva na djelovanje koji joj je upućen, nije imala nikakvu obvezu postupanja u smislu primjenjive sudske prakse navedene u točki 27. ove presude, tako da joj se u ovom slučaju ne može prigovoriti da je počinila ikakav propust.

40      Što se tiče tužiteljeva argumenta o Komisijinu propust u pogledu roka za ispitivanje njegove pritužbe, nije moguće utvrditi da je došlo do takvog propusta s obzirom na to da Komisija nije bila obvezna postupati.

41      Iz toga slijedi da ovu tužbu zbog propusta treba odbiti.

 Troškovi

42      U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

43      Budući da tužitelj nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje vlastitih troškova.

44      U skladu s njezinim zahtjevom, Komisiji treba naložiti snošenje vlastitih troškova.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (prvo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Društvo Ekobulkos EOOD i Komisija snosit će svaki vlastite troškove.

Spielmann

Mastroianni

Gâlea

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 21. prosinca 2022.

Potpisi


i      Nakon prvotne objave ovog teksta u Recueilu, u njegovu točku 4. unesena je jezična izmjena.


*Jezik postupka: bugarski