Language of document : ECLI:EU:T:2021:260

PRESUDA OPĆEG SUDA (deseto prošireno vijeće)

12. svibnja 2021.(*)

„Institucionalno pravo – Europska građanska inicijativa – Trgovinska razmjena s područjima pod vojnom okupacijom – Odbijanje registracije – Očito nepostojanje Komisijinih ovlasti – Članak 4. stavak 2. točka (b) Uredbe (EU) br. 211/2011 – Zajednička trgovinska politika – Članak 207. UFEU‑a – Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Članak 215. UFEU‑a – Obveza obrazlaganja – Članak 4. stavak 3. Uredbe br. 211/2011”

U predmetu T‑789/19,

Tom Moerenhout, sa stalnom adresom u Humbeeku (Belgija), i drugi tužitelji čija su imena navedena u prilogu(1), koje zastupa G. Devers, odvjetnik,

tužitelji,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju I. Martínez del Peral i S. Delaude, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a za poništenje Odluke Komisije (EU) 2019/1567 od 4. rujna 2019. o predloženoj građanskoj inicijativi pod nazivom „Osiguranje usklađenosti zajedničke trgovinske politike s Ugovorima EU‑a i s međunarodnim pravom” (SL 2019., L 241, str. 12.),

OPĆI SUD (deseto prošireno vijeće),

u sastavu: S. Papasavvas, predsjednik, A. Kornezov, E. Buttigieg, K. Kowalik‑Bańczyk (izvjestiteljica) i G. Hesse, suci,

tajnik: M. Marescaux, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 14. siječnja 2021.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Tužitelji, Tom Moerenhout i šest drugih građana čija su imena navedena u prilogu, sastavili su prijedlog za europsku građansku inicijativu pod nazivom „Osiguranje usklađenosti zajedničke trgovinske politike s Ugovorima EU‑a i s međunarodnim pravom” (u daljnjem tekstu: prijedlog za EGI), koji je 5. srpnja 2019. dostavljen Europskoj komisiji radi registracije na temelju članka 4. Uredbe (EU) br. 211/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o građanskoj inicijativi (SL 2011., L 65, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 20., svezak 1., str. 31.).

2        Predmet prijedloga za EGI bio je sljedeći:

„Reguliranje poslovnih transakcija sa subjektima okupatora koji imaju poslovni nastan ili posluju na okupiranim područjima tako da se proizvodima podrijetlom s tih područja onemogući ulazak na tržište EU‑a.”

3        Cilj prijedloga za EGI bio je sljedeći:

„Komisija, kao čuvarica Ugovora, mora osigurati dosljednost politike Unije te poštovanje temeljnih prava i međunarodnog prava u svim područjima prava EU‑a, uključujući zajedničku trgovinsku politiku. Stoga mora predložiti pravne akte čiji je cilj spriječiti da pravni subjekti iz EU‑a uvoze proizvode podrijetlom iz nezakonitih naselja na okupiranim područjima ili izvoze na takva područja. To je potrebno kako bi se očuvao integritet unutarnjeg tržišta i kako se ne bi pomagalo ili pridonosilo održavanju takvih nezakonitih situacija.”

4        Potom su tužitelji pod nazivom „relevantne odredbe Ugovorâ i međunarodnog prava” naveli članak 2., članak 3. stavak 5., članak 6. stavak 3. i članak 21. UEU‑a kao i članak 2. stavak 1., članke 3. i 205. te članak 207. stavke 1. i 2. UFEU‑a. Također su se pozvali na Povelju Europske unije o temeljnim pravima, Uredbu Vijeća (EZ) br. 2368/2002 od 20. prosinca 2002. o provedbi postupka certificiranja Procesa Kimberley za međunarodnu trgovinu neobrađenim dijamantima (SL 2002., L 358, str. 28.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 2., str. 48.), Uredbu (EU) 2019/125 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. siječnja 2019. o trgovini određenom robom koja bi se mogla koristiti za izvršenje smrtne kazne, mučenje ili drugo okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje (SL 2019., L 30, str. 1.), na presude od 30. srpnja 1996., Bosphorus (C‑84/95, EU:C:1996:312), i od 25. veljače 2010., Brita (C‑386/08, EU:C:2010:91), kao i na neke odredbe i izvore međunarodnog prava, među kojima su osobito rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda i mišljenja Međunarodnog suda.

5        Komisija je Odlukom (EU) 2019/1567 od 4. rujna 2019. o predloženoj građanskoj inicijativi pod nazivom „Osiguranje usklađenosti zajedničke trgovinske politike s Ugovorima EU‑a i s međunarodnim pravom” (SL 2019., L 241, str. 12., u daljnjem tekstu: pobijana odluka) odbila registraciju prijedloga za EGI.

6        U uvodnim izjavama 5. do 7. pobijane odluke Komisija je to odbijanje obrazložila na sljedeći način:

„(5)      Pravni akt koji se odnosi na predmet [prijedloga za EGI] mogao bi se donijeti samo na temelju članka 215. UFEU‑a.

(6)      Međutim, preduvjet za donošenje pravnog akta na temelju članka 215. UFEU‑a jest donošenje odluke u skladu s poglavljem 2. glave V. Ugovora o [EU‑u] kojom se predviđa prekid ili djelomično ili potpuno smanjenje gospodarskih i financijskih odnosa s dotičnom trećom zemljom. Komisija nema ovlasti za podnošenje prijedloga takve odluke. U nedostatku odgovarajuće odluke donesene u skladu s poglavljem 2. glave V. Ugovora o [EU‑u] Komisija nema ovlasti za podnošenje prijedloga pravnog akta koji bi se donio na temelju članka 215. UFEU‑a.

(7)      Stoga je razvidno da [prijedlog za EGI] izlazi iz okvira ovlasti Komisije da podnese prijedlog pravnog akta Unije za provedbu Ugovorâ u smislu članka 4. stavka 2. točke (b) Uredbe [br. 211/2011] u vezi s […] člankom 2. točkom 1. [te uredbe].”

 Postupak i zahtjevi stranaka

7        Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 14. studenoga 2019. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.

8        Komisija je 30. siječnja 2020. podnijela odgovor na tužbu.

9        Tužitelji su 20. travnja 2020. podnijeli repliku.

10      Komisija je 9. srpnja 2020. podnijela odgovor na repliku.

11      Opći sud je na prijedlog desetog vijeća i primjenom članka 28. svojeg Poslovnika odlučio uputiti predmet proširenom sastavu suda.

12      Stranke su iznijele svoja usmena očitovanja te su odgovorile na pitanja koja im je Opći sud postavio na raspravi održanoj 14. siječnja 2021.

13      Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

14      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužiteljima snošenje troškova.

 Pravo

15      U prilog svojoj tužbi tužitelji ističu četiri tužbena razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 41. stavka 1. Povelje o temeljnim pravima kao i članka 4. stavaka 1. i 2. Uredbe br. 211/2011 jer je Komisija iskrivila prijedlog za EGI time što je zanemarila njegovu pravu svrhu koja se ticala mjere u području zajedničke trgovinske politike. Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 4. stavka 3. drugog podstavka te uredbe jer je Komisija povrijedila svoju obvezu obrazlaganja pobijane odluke. Treći tužbeni razlog temelji se na povredi članka 4. stavka 2. točke (b) navedene uredbe jer je Komisija pogrešno zaključila da se željeno djelovanje u prijedlogu za EGI može usvojiti samo na temelju članka 215. UFEU‑a. Četvrti tužbeni razlog temelji se na povredi članka 4. stavka 2. točke (b) iste uredbe jer je Komisija zanemarila druge pravne osnove s kojima je prijedlog za EGI očito povezan.

16      Opći sud smatra svrsishodnim najprije ispitati drugi tužbeni razlog koji se temelji na nedostatnosti obrazloženja pobijane odluke.

17      U okviru tog tužbenog razloga tužitelji iznose, u biti, tri prigovora u vezi s obrazloženjem pobijane odluke.

18      Kao prvo, Komisija je propustila objasniti razlog zbog kojeg je zaključila da članak 207. stavak 2. UFEU‑a nije odgovarajuća pravna osnova za željeno djelovanje u prijedlogu za EGI, unatoč tome što su ta odredba i Uredba 2019/125 izričito spomenute u navedenom prijedlogu. Tužitelji smatraju, naime, da je iz prijedloga za EGI proizlazilo da se odnosio na mjeru koja spada u zajedničku trgovinsku politiku.

19      Kao drugo, budući da je Komisija smatrala da samo članak 215. UFEU‑a koji se odnosi na mjere donesene u području zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP) može biti odgovarajuća pravna osnova za prijedlog za EGI, morala je objasniti razloge zbog kojih je smatrala da je prevladavajući cilj navedenog prijedloga mjera u području ZVSP‑a, a ne mjera koja se odnosi na zajedničku trgovinsku politiku.

20      Kao treće, Komisija nije pravila razliku između dvaju stavaka članka 215. UFEU‑a. Na temelju općenitog upućivanja na taj članak kao pravnu osnovu za mjeru na koju se prijedlog za EGI odnosi ne može se razaznati razlog zbog kojeg zabrana predviđena navedenim prijedlogom mora biti obuhvaćena mjerama ograničavanja protiv zemalja (na temelju stavka 1. navedenog članka), a ne mjerama ograničavanja protiv osoba (na temelju stavka 2. istog članka).

21      Komisija osporava argumentaciju tužiteljâ ističući, u biti, da je pobijana odluka dostatno obrazložena.

22      U tom pogledu valja podsjetiti na to da je glede postupka registracije prijedloga građanske inicijative na temelju članka 4. Uredbe br. 211/2011 na Komisiji da ispita ispunjava li takav prijedlog pretpostavke za registraciju utvrđene u stavku 2. tog članka.

23      Konkretno, među tim uvjetima, člankom 4. stavkom 2. točkom (b) Uredbe br. 211/2011 predviđa se da će Komisija registrirati prijedlog za građansku inicijativu ako je „razvidno da […] predložena građanska inicijativa ne izlazi iz okvira ovlasti Komisije da podnese prijedlog pravnog akta Unije za provedbu Ugovorâ”. Komisija je ovlaštena odbiti registrirati taj prijedlog za građansku inicijativu na temelju te odredbe samo ako on, s obzirom na svoj predmet i ciljeve – kako proizlaze iz obveznih i eventualno dodatnih podataka koje organizatori dostave na temelju Priloga II. toj uredbi – očito izlazi iz okvira ovlasti na temelju kojih Komisija može podnijeti prijedlog pravnog akta Europske unije za provedbu Ugovorâ (presude od 12. rujna 2017., Anagnostakis/Komisija, C‑589/15 P, EU:C:2017:663, t. 50., i od 7. ožujka 2019., Izsák i Dabis/Komisija, C‑420/16 P, EU:C:2019:177, t. 54.).

24      U skladu s člankom 4. stavkom 3. drugim podstavkom Uredbe br. 211/2011, ako odbije registrirati predloženu građansku inicijativu, Komisija obavješćuje organizatore o razlozima odbijanja.

25      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, činjenica da prijedlog za građansku inicijativu nije bio registriran takve je prirode da utječe na samu djelotvornost prava građana da predlažu građansku inicijativu, kao što je to propisano u članku 24. stavku 1. UFEU‑a. Stoga takva odluka mora jasno navesti razloge koji opravdavaju navedeno odbijanje (vidjeti presudu od 3. veljače 2017., Minority SafePack – one million signatures for diversity in Europe/Komisija, T‑646/13, EU:T:2017:59, t. 17. i navedenu sudsku praksu).

26      Naime, građanin koji je podnio prijedlog za građansku inicijativu mora biti u mogućnosti razumjeti razloge zbog kojih Komisija tu inicijativu nije registrirala, tako da je Komisija, kada postupa povodom tog prijedloga, dužna ocijeniti tu inicijativu, ali i obrazložiti svoju odluku o odbijanju s obzirom na njezin utjecaj na djelotvorno ostvarivanje prava koje je propisano u Ugovoru. To proizlazi iz same prirode tog prava koje, kao što to navodi uvodna izjava 1. Uredbe br. 211/2011, jača status građana Unije i poboljšava demokratsko funkcioniranje Unije osiguravanjem sudjelovanja građana u demokratskom životu Unije (vidjeti presudu od 3. veljače 2017., Minority SafePack – one million signatures for diversity in Europe/Komisija, T‑646/13, EU:T:2017:59, t. 18. i navedenu sudsku praksu).

27      Ostvarivanje ciljeva navedenih u uvodnoj izjavi 2. Uredbe br. 211/2011, a ti su potaknuti sudjelovanje građana u demokratskom životu i učiniti Uniju dostupnijom, bilo bi ozbiljno ugroženo u izostanku cjelovitog obrazloženja u odluci o odbijanju (presuda od 3. veljače 2017., Minority SafePack – one million signatures for diversity in Europe/Komisija, T‑646/13, EU:T:2017:59, t. 29.).

28      Obveza obavješćivanja organizatorâ o razlozima odbijanja registracije njihova prijedloga za EGI, kako je predviđena člankom 4. stavkom 3. drugim podstavkom Uredbe br. 211/2011, specifičan je izraz, što se tiče europske građanske inicijative, obveze obrazlaganja pravnih akata o kojoj govori članak 296. UFEU‑a (presuda od 12. rujna 2017., Anagnostakis/Komisija, C‑589/15 P, EU:C:2017:663, t. 28.).

29      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje, koje je propisano ovom potonjom odredbom, mora odgovarati prirodi akta o kojemu je riječ i mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere, ali i kako bi se nadležnom sudu omogućilo provođenje nadzora. Zahtjev za obrazloženje treba ocjenjivati prema okolnostima slučaja, uključujući i sadržaj akta, prirodu navedenih razloga i interes koji za dobivanje objašnjenja mogu imati adresati akta ili druge osobe na koje se akt izravno i pojedinačno odnosi. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve činjenične i pravne okolnosti s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje akta zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a mora ocjenjivati ne samo u odnosu na svoju formulaciju, već i na svoj kontekst i na sva pravna pravila kojima se uređuje predmetno područje (presuda od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 63.; vidjeti također presudu od 1. srpnja 2008., Chronopost i La Poste/UFEX i dr., C‑341/06 P i C‑342/06 P, EU:C:2008:375, t. 88. i navedenu sudsku praksu).

30      Stoga, iako je točno da institucije nisu obvezne u obrazloženju odluka koje donose zauzeti stajalište o svim argumentima koje zainteresirane stranke pred njima ističu tijekom upravnog postupka, one ipak moraju izložiti činjenice i pravna razmatranja koja su od presudne važnosti u strukturi njihovih odluka (vidjeti u tom smislu presude od 10. srpnja 2008., Bertelsmann i Sony Corporation of America/Impala, C‑413/06 P, EU:C:2008:392, t. 169., i od 6. rujna 2012., Storck/OHIM, C‑96/11 P, neobjavljenu, EU:C:2012:537, t. 21.).

31      S obzirom na ta načela, valja ispitati je li u pobijanoj odluci Komisija pružila dostatno obrazloženje.

32      Kao što je to navedeno u točki 6. ove presude, u ovom slučaju Komisija je u pobijanoj odluci utvrdila da bi se pravni akt koji se odnosi na prijedlog za EGI mogao donijeti samo na temelju članka 215. UFEU‑a (uvodna izjava 5.) i da ona nije nadležna za podnošenje prijedloga pravnog akta na toj osnovi (uvodna izjava 6.). Objasnila je da prijedlog za EGI stoga očito ne spada u okvir njezinih ovlasti u smislu članka 4. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 211/2011, u vezi s člankom 2. točkom 1. navedene uredbe (uvodna izjava 7.).

33      Tako iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je Komisija svoje odbijanje zasnovala na razlogu koji se, u biti, temelji na tome da ona nije nadležna za podnošenje prijedloga pravnog akta koji može odgovarati predmetu prijedloga za EGI jer prema Komisijinu stajalištu jedina mjerodavna pravna osnova jest članak 215. UFEU‑a.

34      Međutim, mora se utvrditi da, kao što to tužitelji ističu, u pobijanoj odluci nisu pojašnjeni razlozi zbog kojih je Komisija smatrala da samo akt donesen na temelju članka 215. UFEU‑a može odgovarati cilju prijedloga za EGI. Štoviše, iako iz teksta pobijane odluke prešutno proizlazi da je Komisija smatrala da druge odredbe na koje se tužitelji pozivaju u svojem prijedlogu za EGI, a osobito članak 207. UFEU‑a, ne mogu biti odgovarajuća pravna osnova za mjeru na koju se odnosi prijedlog za EGI, Komisija nije objasnila svoje rasuđivanje ni u tom pogledu.

35      Stoga se dostatnost takvog obrazloženja sadržanog u pobijanoj odluci mora ocijeniti s obzirom na sljedeća razmatranja.

36      Kao prvo, pobijana odluka zasnivala se na očitoj nenadležnosti Komisije da podnese prijedlog pravnog akta koji može odgovarati predmetu i cilju prijedloga za EGI. Ta očita nenadležnost objašnjena je činjenicom da je Komisija smatrala da predloženo djelovanje spada isključivo u ZVSP.

37      Stoga je Komisijina ocjena iznesena glede predmeta i ciljeva prijedloga za EGI u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 23. ove presude te je, s slijedom toga, glede mjerodavne pravne osnove, bila od presudne važnosti u strukturi pobijane odluke u smislu sudske prakse navedene u točki 30. ove presude. Proizlazi da je, suprotno Komisijinim argumentima, ona morala u pobijanoj odluci pružiti objašnjenje o svojoj analizi odgovarajuće pravne osnove.

38      No očito je da se na temelju obrazloženja koje je Komisija pružila u pobijanoj odluci i u kojem se, u biti, samo ističe članak 215. UFEU‑a kao jedina moguća pravna osnova za akt koji bi mogao odgovarati predmetu prijedloga za EGI ne može razumjeti rasuđivanje o odabiru te pravne osnove. Navod u uvodnoj izjavi 6. pobijane odluke o nepostojanju ovlasti Komisije da donese „odluku kojom se predviđa prekid ili djelomično ili potpuno smanjenje gospodarskih i financijskih odnosa s dotičnom trećom zemljom”, a koji preuzima tekst članka 215. stavka 1. UFEU‑a, nikako ne potkrepljuje tu ocjenu. Naime, mora se primijetiti da Komisija nije objasnila zašto je smatrala da se mjera predviđena prijedlogom za EGI mora nužno i jedino razvrstati na način da se odnosi na akt kojim je predviđen prekid ili smanjenje trgovinskih odnosa s jednom ili više trećih zemalja u smislu članka 215. stavka 1. UFEU‑a.

39      Kao drugo, sadržaj prijedloga za EGI element je relevantnog konteksta u smislu sudske prakse navedene u točki 29. ove presude, u svrhu ocjene dovoljne obrazloženosti pobijane odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 12. rujna 2017., Anagnostakis/Komisija, C‑589/15 P, EU:C:2017:663, t. 29. i 36. do 39.).

40      U konkretnom slučaju u prijedlogu za EGI tužitelji su se izričito i u više navrata pozvali na zajedničku trgovinsku politiku kao i na odredbe koje se odnose na to područje.

41      Naime, s jedne strane, tužitelji su u odjeljku prijedloga za EGI, koji se odnosi na njegov cilj, naveli da Komisija mora osigurati „dosljednost politike Unije te poštovanje temeljnih prava i međunarodnog prava u svim područjima prava EU‑a, uključujući zajedničku trgovinsku politiku” (točka 3. ove presude), a u odjeljku, koji se odnosi na predmet navedenog prijedloga, donošenje mjere radi „reguliranj[a] poslovnih transakcija” s područjima pod okupacijom (točka 2. ove presude).

42      S druge strane, u odjeljku prijedloga za EGI pod nazivom „Relevantne odredbe Ugovorâ i međunarodnog prava” tužitelji su naveli brojne odredbe koje se odnose na zajedničku trgovinsku politiku (točka 4. ove presude). Konkretno, oni su spomenuli članak 207. stavke 1. i 2. UFEU‑a, kojima je predviđeno, među ostalim, da mjere kojima se utvrđuje okvir za provedbu Unijine zajedničke trgovinske politike usvajaju Europski parlament i Vijeće, odlučujući uredbama u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom, kao i članak 3. UFEU‑a iz kojeg proizlazi da je zajednička trgovinska politika područje u isključivoj nadležnosti Unije. Osim toga, oni su naveli dvije uredbe koje su donesene u području zajedničke trgovinske politike i kojima je uređena trgovina određenim vrstama proizvoda podrijetlom iz trećih zemalja, uvjetujući je, među ostalim, sustavom odobrenja, kao i dvije presude Suda o primjeni akata Unije koji spadaju u to područje.

43      Stoga je iz informacija sadržanih u prijedlogu za EGI proizlazilo da su tužitelji željeli da Komisija podnese prijedlog akta iz zajedničke trgovinske politike na temelju članka 207. UFEU‑a.

44      Komisija pravilno ističe da u pobijanoj odluci nije bila dužna spomenuti irelevantnost svake od odredbi i navodnih pravnih izvora koje su tužitelji naveli u prijedlogu za EGI.

45      Ipak, s obzirom na objašnjena i ponovljena upućivanja na zajedničku trgovinsku politiku u prijedlogu za EGI, a osobito na članak 207. UFEU‑a, na Komisiji je bilo u konkretnom slučaju da objasni razloge koji su je naveli da prešutno zaključi da mjera na koju se odnosi prijedlog za EGI, s obzirom na svoj predmet i cilj, ne spada u to područje i da se, stoga, ne može donijeti na temelju članka 207. UFEU‑a. No pobijana odluka ne sadržava nikakvo obrazloženje u tom pogledu.

46      Usto, budući da se pobijana odluka zasnivala, u biti, na razlogu da prijedlog za EGI očito ne spada u Komisijine ovlasti, ocjena prema kojoj se navedeni prijedlog nije mogao povezati sa zajedničkom trgovinskom politikom od presudne je važnosti u strukturi pobijane odluke. Naime, za razliku od ZVSP‑a, zajednička trgovinska politika je područje u kojem je Komisija ovlaštena iznijeti prijedlog akta Unije na temelju članka 207. UFEU‑a.

47      Kao treće, to je li pobijana odluka dovoljno obrazložena treba također ocijeniti s obzirom na ciljeve članka 11. stavka 4. UEU‑a, članka 24. prvog stavka UFEU‑a i Uredbe br. 211/2011, a ti su potaknuti sudjelovanje građana u demokratskom životu i učiniti Uniju dostupnijom. Kao što je to navedeno u točkama 25. do 27. ove presude, zbog tih ciljeva Komisija mora jasno navesti razloge koji opravdavaju odbijanje da se registrira prijedlog za građansku inicijativu.

48      U izostanku cjelovitog obrazloženja, eventualno podnošenje novog prijedloga za EGI, vodeći računa o Komisijinim primjedbama o dopuštenosti prijedloga, bilo bi ozbiljno ugroženo, iz istog razloga kao i ostvarivanje ciljeva navedenih u uvodnoj izjavi 2. Uredbe br. 211/2011, a ti su potaknuti sudjelovanje građana u demokratskom životu i učiniti Uniju dostupnijom (presuda od 3. veljače 2017., Minority SafePack – one million signatures for diversity in Europe/Komisija, T‑646/13, EU:T:2017:59, t. 29.). Naime, tek bi odgovarajućim izlaganjem razloga koji su je naveli na zaključak da mjera na koju se prijedlog za EGI odnosi spada isključivo u ZVSP i nije povezana sa zajedničkom trgovinskom politikom Komisija ispunila cilj u vidu poticanja sudjelovanja građana u demokratskom životu, u skladu s člankom 11. stavkom 4. UEU‑a i člankom 24. prvim stavkom UFEU‑a, kao i u ciljeve Uredbe br. 211/2011.

49      S obzirom na prethodna razmatranja i bez potrebe za ispitivanjem toga je li u pobijanoj odluci Komisija morala također pojasniti koji se stavak članka 215. UFEU‑a primjenjuje na mjeru na koju se odnosi prijedlog za EGI, valja zaključiti da pobijana odluka ne sadržava dovoljno elemenata koji omogućavaju tužiteljima da se upoznaju s razlozima za odbijanje registracije prijedloga za EGI i Općem sudu da provede nadzor zakonitosti tog odbijanja. Slijedom navedenog, tom odlukom nije ispunjena obveza obrazlaganja koja proizlazi iz članka 296. UFEU‑a i članka 4. stavka 3. drugog podstavka Uredbe br. 211/2011.

50      Proizlazi da valja prihvatiti drugi tužbeni razlog i poništiti pobijanu odluku a da pritom nije potrebno ispitivati ostale tužbene razloge koje su tužitelji istaknuli.

 Troškovi

51      U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da Komisija nije uspjela u postupku, treba joj naložiti snošenje troškova postupka sukladno zahtjevu tužiteljâ.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (deseto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Odluka Komisije (EU) 2019/1567 od 4. rujna 2019. o predloženoj građanskoj inicijativi pod nazivom „Osiguranje usklađenosti zajedničke trgovinske politike s Ugovorima EUa i s međunarodnim pravom” se poništava.

2.      Europskoj komisiji nalaže se snošenje troškova.

Papasavvas

Kornezov

Buttigieg

Kowalik‑Bańczyk

 

      Hesse

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 12. svibnja 2021.

Potpisi


*      Jezik postupka: francuski


1      Popis drugih tužiteljâ priložen je samo verziji koja je dostavljena strankama.