PRESUDA OPĆEG SUDA (šesto prošireno vijeće)

5. srpnja 2023.(*)(i)

„Institucionalno pravo – Član Parlamenta – Povlastice i imuniteti – Odluka o ukidanju parlamentarnog imuniteta – Članak 9. Protokola br. 7 o povlasticama i imunitetima Unije – Nadležnost tijela koje je podnijelo zahtjev za skidanje imuniteta – Pravna sigurnost – Očita pogreška u ocjeni – Doseg parlamentarnog nadzora – Postupak ispitivanja zahtjeva za skidanje imuniteta – Prava obrane – Nepristranost”

U predmetu T‑272/21,

Carles Puigdemont i Casamajó, sa stalnom adresom u Waterloou (Belgija),

Antoni Comín i Oliveres, sa stalnom adresom u Waterloou,

Clara Ponsatí i Obiols, sa stalnom adresom u Waterloou,

koje zastupaju P. Bekaert, J. Costa i Rosselló, G. Boye i S. Bekaert, odvjetnici,

tužitelji,

protiv

Europskog parlamenta, koji zastupaju N. Lorenz, N. Görlitz i J.-C. Puffer, u svojstvu agenata,

tuženika,

koji podupire

Kraljevina Španjolska, koju zastupaju A. Gavela Llopis i J. Ruiz Sánchez, u svojstvu agenata,

intervenijent,

OPĆI SUD (šesto prošireno vijeće),

u sastavu, tijekom vijećanja: A. Marcoulli (izvjestiteljica), predsjednica, S. Frimodt Nielsen, H. Kanninen, J. Schwarcz i R. Norkus, suci,

tajnik: M. Zwozdziak‑Carbonne, administratorica,

uzimajući u obzir pisani dio postupka,

uzimajući u obzir rješenje od 30. srpnja 2021., Puigdemont i Casamajó i dr./Parlament (T‑272/21 R, neobjavljeno, EU:T:2021:497),

uzimajući u obzir rješenje od 26. studenoga 2021., Puigdemont i Casamajó i dr./Parlament (T‑272/21 RII, neobjavljeno, EU:T:2021:834),

uzimajući u obzir rješenje od 24. svibnja 2022., Puigdemont i Casamajó i dr./Parlament i Španjolska (C‑629/21 P(R), EU:C:2022:413),

nakon rasprave održane 25. studenoga 2022.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Svojom tužbom na temelju članka 263. UFEU‑a tužitelji, Carles Puigdemont i Casamajó, Antoni Comín i Oliveres i Clara Ponsatí i Obiols zahtijevaju poništenje odluka P9_TA(2021)0059, P9_TA(2021)0060 i P9_TA(2021)0061 Europskog parlamenta od 9. ožujka 2021. o zahtjevu za ukidanje njihova imuniteta (u daljnjem tekstu: pobijane odluke).

 Okolnosti spora

2        Prvi tužitelj bio je predsjednik Generalitata de Cataluña (katalonska vlada, Španjolska), a drugi i treći tužitelji članovi Gobierna autonómico de Cataluña (Autonomna vlada Katalonije, Španjolska) u trenutku donošenja Leya 19/2017 del Parlamento de Cataluña, reguladora del referéndum de autodeterminación (Zakon 19/2017 Katalonskog parlamenta o referendumu o samoodređenju) od 6. rujna 2017. (DOGC 7449A od 6. rujna 2017., str. 1.) i Leya 20/2017 del Parlamento de Cataluña, de transitoriedad jurídica y fundacional de la República (Zakon 20/2017 Katalonskog parlamenta o pravnom i konstituirajućem prijelazu u Republiku) od 8. rujna 2017. (DOGC br. 7451A od 8. rujna 2017., str. 1.), kao i u trenutku održavanja referenduma o samoodređenju 1. listopada 2017. koji je predviđen prvim od tih dvaju zakona, čije su odredbe u međuvremenu suspendirane odlukom Tribunala Constitucional (Ustavni sud, Španjolska).

3        Nakon donošenja navedenih zakona i održavanja tog referenduma, Ministerio fiscal (Državno odvjetništvo, Španjolska), Abogado del Estado (glavni državni odvjetnik, Španjolska) i politička stranka VOX pokrenuli su kazneni postupak protiv više osoba, među kojima su tužitelji, smatrajući da su počinile radnje koje spadaju, prema dotičnim osobama, među ostalim, u kaznena djela pobune, poticanja na pobunu i zlouporabe državnih sredstava (u daljnjem tekstu: dotični kazneni postupak).

4        Tribunal Supremo (Vrhovni sud, Španjolska) izdao je 21. ožujka 2018. rješenje kojim se tužitelji terete za navodna kaznena djela pobune i zloupotrebe državnih sredstava. Rješenjem od 9. srpnja 2018. Tribunal Supremo (Vrhovni sud) utvrdio je da su se potonji odbili pojaviti nakon svojeg bijega iz Kraljevine Španjolske i kazneni postupak pokrenut protiv njih prekinuo je dok ih se ne pronađe.

5        Tužitelji su se nakon toga kandidirali na izborima za članove Europskog parlamenta koji su se održali u Španjolskoj 26. svibnja 2019.

6        Junta Electoral Central (Središnje izborno povjerenstvo, Španjolska) 13. lipnja 2019. donijela je odluku kojom se proglašavaju kandidati izabrani u Parlament na izborima održanima 26. svibnja 2019., među kojima su bili prvi i drugi tužitelj.

7        Dana 17. lipnja 2019. Središnje izborno povjerenstvo dostavilo je Parlamentu popis kandidata izabranih u Španjolskoj na kojem se nisu nalazila imena prvog i drugog tužitelja.

8        Dana 20. lipnja 2019. Središnje izborno povjerenstvo dostavilo je Parlamentu odluku u kojoj je utvrdilo da prvi i drugi tužitelj nisu položili predmetnu prisegu o poštovanju španjolskog Ustava koja se zahtijeva u skladu sa člankom 224. stavkom 2. Leya orgánica 5/1985, de régimen electoral general (Organski zakon 5/1985 o općem izbornom sustavu), od 19. lipnja 1985. (BOE br. 147, od 20. lipnja 1985., str. 19110.) te je, u skladu s tim člankom proglasilo slobodnim mjesta koja su im dodijeljena u Parlamentu i dok ne polože tu prisegu suspendiralo sve ovlasti koje im mogu pripasti zbog njihovih dužnosti.

9        Prvog i drugog tužitelja je tadašnji predsjednik Parlamenta 27. lipnja 2019. obavijestio da ih ne može smatrati budućim članovima Parlamenta.

10      Dana 14. listopada 2019. istražni sudac kaznenog odjela Tribunala Supremo (Vrhovni sud) izdao je nacionalni uhidbeni nalog, europski uhidbeni nalog i međunarodni uhidbeni nalog protiv prvog tužitelja kako bi mu se moglo suditi u okviru predmetnog kaznenog postupka.. Isti je sud 4. studenoga 2019. izdao slične uhidbene naloge protiv drugog i trećeg tužitelja.

11      Predsjednik Tribunala Supremo (Vrhovni sud) 13. siječnja 2020. obavijestio je Parlament o zahtjevu od 10. siječnja 2020., upućenom pod okriljem predsjednika kaznenog vijeća tog suda, koji proizlazi iz rješenja istražnog suca tog vijeća od istog dana, čiji je cilj skidanje parlamentarnog imuniteta prvog i drugog tužitelja.

12      Na plenarnoj sjednici od 13. siječnja 2020., Parlament je povodom presude od 19. prosinca 2019., Junqueras Vies (C‑502/19, EU:C:2019:1115) primio na znanje izbor prvog i drugog tužitelja u Parlament s učinkom od 2. srpnja 2019.

13      Potpredsjednik Parlamenta na plenarnoj je sjednici 16. siječnja 2020. obavijestio članove o zahtjevima za skidanje imuniteta prvom i drugom tužitelju te je uputio te zahtjeve nadležnom odboru, odnosno Odboru Parlamenta za pravna pitanja.

14      Parlament je 10. veljače 2020., nakon povlačenja Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije 31. siječnja 2020., primio na znanje izbor treće tužiteljice na mjesto zastupnice s učinkom od 1. veljače 2020.

15      Istog je dana predsjednik Tribunala Supremo (Vrhovni sud) obavijestio Parlament o zahtjevu od 4. veljače 2020., upućenom pod okriljem predsjednika kaznenog vijeća tog suda, koji proizlazi iz rješenja istražnog suca tog vijeća od istog dana, čiji je cilj skidanje imuniteta trećoj tužiteljici.

16      Potpredsjednik Parlamenta na plenarnoj je sjednici 13. veljače 2020. obavijestio članove o zahtjevu za ukidanje imuniteta trećoj tužiteljici te je uputio taj zahtjev odboru za pravna pitanja.

17      Tužitelji su podnijeli očitovanja Parlamentu. Odbor za pravna pitanja Parlamenta također ih je saslušao 14. siječnja 2021.

18      Odbor za pravna pitanja donio je 23. veljače 2021. izvješća A 9 – 0020/2021, A 9 – 0021/2021 i A 9 – 0022/2021 o zahtjevima za skidanje imuniteta tužiteljâ.

19      Pobijanim odlukama Parlament je prihvatio zahtjeve iz točaka 11. i 15. ove presude.

 Zahtjevi stranaka

20      Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

–        poništi pobijane odluke;

–        naloži Parlamentu snošenje troškova.

21      Parlament, koji podupire Kraljevina Španjolska, zahtijeva od Općeg suda da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužiteljima snošenje troškova.

 Pravo

22      Tužitelji u prilog tužbi iznose osam tužbenih razloga.

23      Prvi tužbeni razlog temelji se, u biti, na nedostatnom obrazloženju pobijanih odluka.

24      Drugi tužbeni razlog temelji se na navodnoj nenadležnosti nacionalnog tijela koje je izdalo i proslijedilo Parlamentu zahtjeve za skidanje imuniteta tužiteljima.

25      Treći tužbeni razlog u biti se temelji na navodnoj povredi načela nepristranosti.

26      Četvrti tužbeni razlog temelji se, u biti, na povredi prava na saslušanje.

27      Peti tužbeni razlog temelji se na povredi načela pravne sigurnosti i lojalne suradnje, prava na djelotvornu sudsku zaštitu i prava obrane zbog nedovoljne jasnoće pobijanih odluka.

28      Šesti tužbeni razlog temelji se na povredi članka 343. UFEU‑a, članka 9. Protokola br. 7 o povlasticama i imunitetima Europske unije, priloženog UEU‑u i UFEU‑u (u daljnjem tekstu: Protokol br. 7) i članka 5. stavka 2. Poslovnika Parlamenta primjenjivog na deveti saziv (2019. – 2024.), u verziji koja je prethodila njegovoj izmjeni odlukom Parlamenta od 17. siječnja 2023. (u daljnjem tekstu: Poslovnik), jer je Parlament povrijedio granice svoje ovlasti skidanja imuniteta svojim članovima.

29      Sedmi tužbeni razlog temelji se na povredi načela dobre uprave i jednakog postupanja jer je Parlament bez opravdanja odbacio svoju raniju praksu ili postojanje pogrešaka u ocjeni fumus persecutionis.

30      Osmi tužbeni razlog temelji se na povredi načela dobre uprave i jednakog postupanja jer je Parlament pobijanim odlukama prvi put odobrio istražni zatvor svojih članova.

31      Budući da šesti tužbeni razlog u biti sadržava prigovore koji se odnose na navodne pogreške koje se tiču prava i činjenica kojima je zahvaćeno ispitivanje fumus persecutionis koje provodi Parlament, ti će se prigovori razmatrati zajedno sa sedmim tužbenim razlogom. Osim toga, Opći sud smatra relevantnim na kraju ispitati četvrti, a potom i treći tužbeni razlog, nakon osmog tužbenog razloga.

 Dopuštenost upućivanja u prilozima

32      Parlament je osobito osporio dopuštenost određenih argumenata tužitelja jer se oni nalaze samo u prilozima njihovim pismenima.

33      U skladu s člankom 21. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, koji se na Opći sud primjenjuje na temelju članka 53. prvog stavka tog statuta, te člankom 76. točkom (d) Poslovnika Općeg suda, tužba mora sadržavati tužbeni zahtjev i sažeti prikaz tužbenih razloga. Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da taj prikaz mora biti dovoljno jasan i precizan kako bi tuženiku omogućio da pripremi svoju obranu i Općem sudu da odluči o tužbi, ako je potrebno i bez drugih informacija. Iako se tekst tužbe može u određenim točkama poduprijeti i nadopuniti upućivanjem na određene pasuse akata koji su joj priloženi, općenito upućivanje na druge tekstove, pa makar i bili priloženi tužbi, ne može ispraviti nepostojanje nužnih elemenata pravne argumentacije, koje tužba mora sadržavati (vidjeti presudu od 11. rujna 2014., MasterCard i dr./Komisija, C‑382/12 P, EU:C:2014:2201, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

34      Osim toga, nije na Općem sudu da u prilozima traži i identificira tužbene razloge i argumente na kojima smatra da se tužba temelji, s obzirom na to da prilozi imaju isključivo dokaznu i pomoćnu funkciju (vidjeti presudu od 20. listopada 2021., Lito Maieftiko Gynaikologiko kai Cheirourgiko Kentro/Commission, T‑191/16, neobjavljenu, EU:T:2021:707, t. 21. i navedenu sudsku praksu). Ta čisto dokazna i pomoćna funkcija priloga podrazumijeva da, u dijelu u kojem oni sadržavaju pravne elemente na kojima se tužbeni razlozi istaknuti u tužbi zasnivaju, ti se elementi moraju nalaziti u samom tekstu te tužbe ili barem moraju biti u njoj dostatno identificirani (vidjeti u tom smislu presudu od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, EU:C:2005:408, t. 99.). Prilozi stoga ne mogu poslužiti za razradu nekog razloga koji je sažeto izložen u tužbi na način da se u njima ističu prigovori i argumenti koji u tužbi nisu navedeni (vidjeti presudu od 29. ožujka 2012., Telefónica i Telefónica de España/Komisija, T‑336/07, EU:T:2012:172, t. 60. i navedenu sudsku praksu).

35      To tumačenje članka 21. prvog stavka Statuta Suda i članka 76. točke (d) Poslovnika također se odnosi na uvjete dopuštenosti replike, kojom se, u skladu s člankom 83. istog poslovnika, dopunjuje tužba (vidjeti presudu od 29. ožujka 2012., Telefónica i Telefónica de España/Komisija, T‑336/07, EU:T:2012:172, t. 61. i navedenu sudsku praksu).

36      U ovom slučaju tužitelji su u svojim pismenima mnogo puta uputili na njima priložene, ponekad opsežne, dokumente. Međutim, svrha dokumenata na koje se pozivaju određena upućivanja nije samo poduprijeti i dopuniti određene argumente u tekstu podneska kojemu su priloženi, nego sadržavaju sâmo objašnjenje teksta navedenih argumenata, tako da oni bez analize tih dijelova nisu razumljivi.

37      Iz toga slijedi da će se, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 33. do 35. ove presude, prilozi koje su podnijeli tužitelji uzeti u obzir samo ako potkrjepljuju ili upotpunjuju tužbene razloge ili argumente koji su izričito istaknuti u tekstu njihovih pismena i ako je moguće precizno utvrditi elemente koje sadržavaju koji potkrjepljuju ili dopunjuju navedene tužbene razloge ili argumente.

 Meritum

 Pravni okvir

–       Pravo Unije

38      U članku 343. UFEU‑a navodi se da „[n]a državnom području država članica, Unija uživa povlastice i imunitete koji su joj potrebni za obavljanje njezinih zadaća, prema uvjetima utvrđenima Protokolom [br. 7] […]”.

39      Poglavlje III. Protokola br. 7, koje se odnosi na „[č]lanov[e] Europskog parlamenta”, sadržava, među ostalim, članak 8. koji glasi:

„Članovi Europskog parlamenta ne mogu biti podvrgnuti nikakvom obliku ispitivanja, zadržavanja ili sudskog postupka zbog izraženih mišljenja ili glasanja pri obnašanju svojih dužnosti.”

40      U istom poglavlju članak 9. Protokola br. 7 određuje:

„Tijekom zasjedanja Europskog parlamenta njezini članovi uživaju:

(a)      na državnom području svoje države, imunitet priznat članovima parlamenta te države;

(b)      na državnom području bilo koje druge države članice, imunitet od svake mjere zadržavanja i od sudskih postupaka.

Na isti se način imunitet primjenjuje na članove tijekom putovanja do mjesta ili iz mjesta sastajanja Europskog parlamenta.

Ako je član zatečen u počinjenju kaznenog djela, nije moguće pozivanje na imunitet te u tom slučaju Europski parlament može ostvariti svoje pravo na skidanje imuniteta jednom od svojih članova.”

41      Poglavlje VII. Protokola br. 7, naslovljeno „Opće odredbe”, sadržava, među ostalim, članak 18., prema kojem:

„Institucije Unije surađuju s odgovornim tijelima zainteresiranih država članica radi primjene ovog Protokola.”

42      Članak 5. Poslovnika, naslovljen „Povlastice i imuniteti”, predviđa:

„1. Zastupnici uživaju povlastice i imunitete utvrđene u Protokolu br. 7 […]

2. Izvršavajući svoje ovlasti u vezi s povlasticama i imunitetima Parlament djeluje tako da očuva svoj integritet kao demokratska zakonodavna skupština i osigurava nezavisnost zastupnika u obnašanju njihovih dužnosti. Parlamentarni imunitet nije osobna povlastica zastupnika već jamstvo neovisnosti Parlamenta kao cjeline i njegovih zastupnika.

[…]”

43      Članak 6. Poslovnika, naslovljen „Ukidanje imuniteta”, predviđa:

„1. Svi zahtjevi za ukidanje imuniteta ocjenjuju se u skladu s člancima 7., 8. i 9. Protokola br. 7 […] i načelima iz članka 5. stavka 2. ovog Poslovnika.

[…]”

44      Članak 9. Poslovnika, naslovljen „Postupci u vezi s imunitetom”, glasi:

„1. Svaki zahtjev za ukidanje imuniteta zastupnika koji nadležno tijelo države članice uputi predsjedniku [Parlamenta], ili zahtjev za zaštitu povlastica i imuniteta koji zastupnik ili bivši zastupnik uputi predsjedniku, objavljuje se u Parlamentu i upućuje nadležnom odboru.

[…]

3. Odbor razmatra zahtjeve za ukidanje imuniteta ili zahtjeve za zaštitu povlastica i imuniteta i imuniteta bez odgode, ali uzimajući u obzir njihovu relativnu složenost.

4. Nadležni odbor podnosi prijedlog obrazložene odluke u kojem preporučuje prihvaćanje ili odbijanje zahtjeva za ukidanje imuniteta ili zahtjeva za zaštitu imuniteta i povlastica. Amandmani nisu dopušteni. Ako se prijedlog odbije, smatra se da je donesena suprotna odluka.

5. Odbor može tražiti da mu nadležno tijelo pruži informacije ili objašnjenja koje smatra neophodnim za stvaranje mišljenja o tome treba li imunitet oduzeti ili zaštititi.

6. Dotični zastupnik ima mogućnost da bude saslušan i može priložiti dokumente ili druge pisane dokaze koje smatra relevantnima.

[…]

7. Ako zahtjev za ukidanje ili zaštitu imuniteta sadrži više točaka, o svakoj točki može se donijeti odvojena odluka. U iznimnim slučajevima u izvješću odbora moguće je predložiti da se ukidanje ili zaštita imuniteta primijeni isključivo u postupku kaznenog progona i da do pravomoćnosti presude zastupnik zadržava imunitet od bilo kojeg oblika uhićenja ili zatvaranja te od bilo koje druge mjere koja bi mu onemogućila izvršavanje dužnosti koje proizlaze iz mandata.

8. Odbor može dati obrazloženo mišljenje o nadležnosti dotičnog tijela i o dopuštenosti zahtjeva, ali se ni pod kojim uvjetima ne može izjasniti o zastupnikovoj krivnji niti se izjasniti o tome opravdavaju li mišljenja ili postupci zastupnika koji mu se pripisuju kazneni progon, čak ni u slučaju da odbor prilikom razmatranja zahtjeva stekne podrobna saznanja o činjenicama slučaja.

[…]

12. Parlament ispituje samo zahtjeve za ukidanje imuniteta zastupnika koje su mu proslijedila pravosudna tijela ili stalna predstavništva država članica.

13. Odbor utvrđuje načela za primjenu ovog članka.

14. Svaki upit o opsegu povlastica i imuniteta zastupnika koji podnese nadležno tijelo razmatra se u skladu s gore navedenim odredbama.”

–       Španjolsko pravo

45      Članak 71. španjolskog Ustava glasi:

„1. Zastupnici i senatori uživaju nepovredivost zbog mišljenja izraženih u obavljanju svojih dužnosti.

2. Tijekom trajanja njihova mandata zastupnici i senatori također imaju imunitet i mogu biti uhićeni samo u slučaju kaznenog djela in flagranti. Ne može ih se optužiti niti protiv njih može biti pokrenut sudski postupak bez prethodnog odobrenja doma kojem dotične osobe pripadaju.

3. U kaznenim postupcima pokrenutima protiv zastupnika ili senatora, nadležan je kazneni odjel Tribunala Supremo [(Vrhovni sud)].

[…]”

46      Članci 750. do 753. Leya de Enjuiciamiento Criminal (Zakonik o kaznenom postupku) glase kako slijedi:

„Članak 750.

Sudac ili sud koji utvrdi da postoje razlozi za pokretanje kaznenog postupka protiv senatora ili zastupnika u Cortesu [Senat i Zastupnički dom, Španjolska] to ne čini tijekom zasjedanja [Senata i Zastupničkog doma] dok ne ishodi odgovarajuće odobrenje doma kojem dotična osoba pripada.

Članak 751.

Ako je senator ili zastupnik uhvaćen u kaznenom djelu in flagranti, može se uhititi i protiv njega može biti pokrenut kazneni postupak bez odobrenja iz prethodnog članka; međutim, u roku od 24 sata od uhićenja ili pokretanja kaznenog postupka mora se o tome obavijestiti dom kojem dotična osoba pripada.

Nadležni dom također se obavještava o svakom kaznenom postupku koji je u tijeku protiv osobe koja je tijekom kaznenog postupka izabrana za senatora ili zastupnika.

Članak 752.

Ako se kazneni postupak protiv senatora ili zastupnika pokrene tijekom parlamentarnog interregnuma, sudac ili sud pred kojim je postupak pokrenut o tome mora bez odgode obavijestiti dom kojem dotična osoba pripada.

Isto vrijedi i kada se protiv izabranog senatora ili zastupnika kazneni postupak pokrene prije početka zasjedanja [Senata ili Zastupničkog doma].

Članak 753.

U svakom slučaju, tajnik suspendira kazneni postupak od dana obavještavanja [Senata i Zastupničkog doma], neovisno o tome je li zasjedanje u tijeku, pri čemu stanje ostaje neizmijenjeno sve dok nadležni dom ne odluči kako smatra prikladnim.”

47      Reglamento del Senado (Pravilnik Senata) od 3. svibnja 1994. (BOE br. 114 od 13. svibnja 1994., str. 14687.) u članku 22. stavku 1. propisuje:

„Tijekom njihova mandata, senatori također imaju imunitet i mogu biti zadržani ili uhićeni samo u slučaju kaznenog djela in flagranti. O zadržavanju ili uhićenju odmah se obavješćuje Predsjedništvo Senata.

Senatori se ne mogu optužiti niti protiv njih može biti pokrenut sudski postupak bez prethodnog odobrenja Senata koje je zatraženo u odgovarajućem zahtjevu za ukidanje imuniteta. Takvo je odobrenje potrebno i ako senatorom postane osoba protiv koje je pokrenut kazneni postupak ili koja je optužena u okviru kaznenog postupka.”

 Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nedostatku u obrazloženju pobijanih odluka

48      Tužitelji tvrde da su pobijane odluke nedovoljno obrazložene. Kao prvo, Parlament nije dao nikakav odgovor na njihova očitovanja koja se odnose kako na utvrđene postupovne nepravilnosti tako i na osnovanost zahtjeva za ukidanje imuniteta niti je odlučio o primjeni odredbi članka 9. stavka 7. Poslovnika. Kao drugo, u pobijanim se odlukama ni na koji način ne upućuje na Povelju Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), uključujući na njezin članak 52., unatoč očitovanjima koja su podnijeli u vezi s njezinom povredom. Kao treće, one ne sadržavaju nikakvo obrazloženje u pogledu utjecaja ukidanja njihova imuniteta na dobro funkcioniranje Parlamenta. Kao četvrto, Parlament nije obrazložio svoj zaključak o nepostojanju fumus persecutionis.

49      Parlament, koji podupire Kraljevina Španjolska, osporava te argumente.

50      U skladu s ustaljenom sudskom praksom, obrazloženje akata institucija Europske unije, propisano člankom 296. UFEU‑a, mora odgovarati prirodi akta o kojemu je riječ i mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere, a nadležnom sudu omogućilo provođenje nadzora. Zahtjev obrazloženosti treba ocjenjivati prema okolnostima slučaja, uključujući i sadržaj akta, prirodu navedenih razloga i interes koji za dobivanje objašnjenja mogu imati adresati akta ili druge osobe na koje se taj akt izravno i pojedinačno odnosi (vidjeti presudu od 10. ožujka 2016., HeidelbergCement/Komisija, C‑247/14 P, EU:C:2016:149, t. 16. i navedenu sudsku praksu).

51      U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve činjenične i pravne okolnosti, s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje akta zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a mora ocjenjivati ne samo u odnosu na svoju formulaciju, nego i na svoj kontekst i na sva pravna pravila kojima je predmetno pravno područje uređeno (vidjeti presudu od 11. lipnja 2020., Komisija/Di Bernardo, C‑114/19 P, EU:C:2020:457, t. 29. i navedenu sudsku praksu). Konkretnije, dotična institucija nije bila dužna zauzeti stav o svim argumentima koje su pred njom iznijele zainteresirane osobe ako je iznijela činjenice i pravna razmatranja koje su od suštinske važnosti za utemeljenost njezine odluke (vidjeti presudu od 30. lipnja 2022., Fakro/Komisija, C‑149/21 P, neobjavljenu, EU:C:2022:517, t. 190.; vidjeti također presudu od 30. travnja 2014., Hagenmeyer i Hahn/Komisija, T‑17/12, EU:T:2014:234, t. 173. i navedenu sudsku praksu; presuda od 28. studenoga 2019., Mélin/Parlament, T‑726/18, neobjavljena, EU:T:2019:816, t. 25.).

52      Obveza obrazlaganja čini bitan postupovni zahtjev koji treba razlikovati od osnovanosti obrazloženja koja se odnosi na materijalnu zakonitost spornog akta (vidjeti presudu od 5. svibnja 2022., Komisija/Missir Mamachi di Lusignano, C‑54/20 P, EU:C:2022:349, t. 69. i navedenu sudsku praksu).

53      S obzirom na ta razmatranja treba ispitati jesu li pobijane odluke u dovoljnoj mjeri obrazložene.

54      U ovom su slučaju pobijane odluke uvelike slične - osim imena dotičnih zastupnika, datuma donošenja određenih sudskih akata i, što se tiče treće tužiteljice, okolnosti njezina izbora u Parlament i činjenice da se u okviru predmetnog kaznenog postupka progoni samo zbog navodnog kaznenog djela poticanja na pobunu.

55      U tim je odlukama Parlament u biti naveo, u točki A, da su mu podneseni zahtjevi predsjednika kaznenog odjela Tribunala Supremo (Vrhovni sud) za ukidanje imuniteta tužiteljâ predviđenog člankom 9. prvim stavkom točkom (b) Protokola br. 7 koji su podneseni u okviru predmetnog kaznenog postupka. U točkama F i G istaknuo je da nije nadležan za odlučivanje o relevantnosti kaznenog postupka ni za to da dovodi u pitanje značajke nacionalnih pravosudnih sustava. Isto tako, u točki H naveo je da nije nadležan za ocjenu ili dovođenje u pitanje nadležnosti nacionalnih pravosudnih tijela zaduženih za predmetni kazneni postupak. U točki I istaknuo je da je tijelo nadležno tražiti skidanje imuniteta članu Parlamenta kazneni odjel Tribunala Supremo (Vrhovni sud), u skladu sa španjolskim pravom kako ga tumače nacionalni sudovi i kako ga je Kraljevina Španjolska priopćila Parlamentu.

56      Usto, u točki J Parlament je smatrao da članak 8. Protokola br. 7 nije primjenjiv jer se predmetne činjenice nisu odnosile na mišljenja ili glasove zastupnika u obnašanju njihovih dužnosti.

57      Parlament je zatim ispitao imunitet predviđen člankom 9. prvim stavkom navedenog protokola. U točkama K do N istaknuo je da, prema zahtjevima za skidanje imuniteta, članak 71. španjolskog ustava ne zahtijeva da se ishodi parlamentarni pristanak za nastavak kaznenog postupka protiv osobe koja je stekla svojstvo parlamentarnog zastupnika nakon optužbe i da, prema tome, nije potrebno tražiti skidanje imuniteta na temelju članka 9. prvog stavka točke (a) Protokola 7. Nadalje precizira da nije na njemu da tumači nacionalna pravila o imunitetu zastupnika (točka N).

58      Napokon, u točkama O do W, Parlament je ocjenjivao treba li skinuti imunitet predviđen u članku 9. prvom stavku točki (b) Protokola br. 7. U tom je pogledu, u biti, smatrao su protiv tužitelja izdani europski uhidbeni nalozi, čiju su zakonitost potvrdili nacionalni sudovi i čije se izvršenje želi omogućiti zahtjevima za skidanje imuniteta (točka P). Smatrao je da optužba protiv tužiteljâ očito nije povezana s njihovim dužnostima zastupnika, nego da se odnosila na njihove ranije dužnosti u Kataloniji (točka T), da se ta optužba odnosila i na druge osobe koje nemaju svojstvo europskog zastupnika (točka U) i da se ne može tvrditi da je predmetni kazneni postupak bio pokrenut kako bi se naštetilo političkoj aktivnosti tužiteljâ kao zastupnika u Europskom parlamentu (fumus persecutionis) jer su i djela koja se stavljaju na teret i navedeni postupak proizlazili iz razdoblja u kojem je stjecanje svojstva članova Parlamenta tužitelja bilo samo mogućnost (točke V i W). Slijedom toga, Parlament je skinuo imunitet tužiteljima predviđen u članku 9. prvom stavku točki (b) Protokola br. 7.

59      Najprije valja istaknuti da se, prema sudskoj praksi izloženoj u točki 51. ove presude, na temelju same šutnje u pobijanim odlukama o pisanim očitovanjima tužiteljâ ne može utvrditi da je Parlament povrijedio obvezu obrazlaganja. U tom pogledu, važno je naglasiti da ni broj ni važnost argumenata i dokumenata koje su podnijeli tužitelji nisu takve prirode da bi mogli izmijeniti opseg obveze obrazlaganja koju ima Parlament (vidjeti u tom smislu presudu od 1. srpnja 2008., Chronopost i La Poste/UFEX i dr., C‑341/06 P i C‑342/06 P, EU:C:2008:375, t. 96.).

60      Nadalje, kao prvo, tužitelji tvrde da pobijane odluke ne odgovaraju na njihova pisana očitovanja o osnovanosti zahtjeva za skidanje imuniteta, iako su ta očitovanja u izravnoj suprotnosti s razlozima navedenih odluka.

61      U tom pogledu, iz pobijanih odluka, čiji je sadržaj naveden u točkama 55. do 58. ove presude, proizlazi da njihova točka I sadržava razloge zbog kojih je Parlament prešutno odbio argument tužiteljâ koji se temelji na nedopuštenosti zahtjevâ za skidanje imuniteta zbog nenadležnosti Tribunala Supremo (Vrhovni sud) za njihovo izdavanje. U točkama M i N Parlament je također implicitno odgovorio na argument koji se temelji na činjenici da Parlament nije odobrio kazneni postupak u Španjolskoj. Isto tako, točke F i G predstavljaju implicitan odgovor na argumente tužitelja kojima se nastoji osporiti svrsishodnost kaznenog progona s obzirom na činjenice koje se stavljaju na teret. Što se ostalog tiče, iz analize sadržane u točkama O do W pobijanih odluka proizlazi da su prigovori koji se odnose na politički progon, iznimnu prirodu predmeta o kojima je riječ, kronologiju događaja, dobro funkcioniranje Parlamenta, osobito njegov integritet i neovisnost, neproporcionalnost skidanja imuniteta u okolnostima slučaja i na različite presedane koje su istaknuli tužitelji odbijeni zbog toga što se fumus persecutionis, to jest može se isključiti postojanje činjeničnih elemenata koji upućuju na to da je predmetni sudski progon pokrenut s namjerom nanošenja štete aktivnosti zastupnika i stoga Parlamenta. U tom pogledu, suprotno onomu što tvrde tužitelji, razlozi koji opravdavaju isključenje takvog fumusa dovoljno jasno proizlaze iz točaka T do V pobijanih odluka.

62      Osim toga, točno je da se u pobijanim odlukama ne odlučuje izričito o primjeni članka 9. stavka 7. Poslovnika (vidjeti točku 44. ove presude) na koji se pozivaju tužitelji, prema kojem odbor za pravne poslove iznimno može predložiti da se ukidanje imuniteta primijeni isključivo u postupku kaznenog progona i da do pravomoćnosti presude zastupnik zadržava imunitet od bilo kojeg oblika uhićenja ili zatvaranja te od bilo koje druge mjere koja bi mu onemogućila izvršavanje dužnosti koje proizlaze iz mandata. Međutim, ako se obrazloženje akta mora ocijeniti uzimajući u obzir njegov kontekst (vidjeti točku 51. ove presude), okolnost da se skidanjem imuniteta tužiteljâ nastojalo nastaviti izvršenje europskih uhidbenih naloga izdanih radi nastavka kaznenog postupka koji se protiv njih vodi, kao što je to osobito navedeno u točkama B i P tih odluka, omogućuje razumijevanje razloga zbog kojih Parlament nije primijenio taj članak, čiji tekst usto predviđa da je njegova provedba iznimna.

63      Kao drugo, tužitelji tvrde da se u pobijanim odlukama nije odgovorilo na njihova pisana očitovanja, osobito ona od 16., 23. i 24. studenoga 2020., koja se odnose na navodne postupovne nepravilnosti, osobito na imenovanje samo jednog izvjestitelja u okviru Odbora za pravna pitanja za obradu triju zahtjeva za ukidanje imuniteta i nedostatak nepristranosti izvjestitelja i predsjednika tog odbora.

64      Najprije valja utvrditi da unutarnja pravila Parlamenta i Odbora za pravna pitanja koja se odnose na ispitivanje zahtjeva za ukidanje imuniteta ne predviđaju nikakav postupak kojim bi se osporilo to što je taj odbor imenovao izvjestitelja zaduženog za predmet o imunitetu ili predsjedanje sastankom tijekom kojeg taj predmet ispituje aktualni predsjednik.

65      U ovom slučaju, pobijane odluke ne sadržavaju nikakav izričit odgovor niti ikakvo upućivanje na navode tužiteljâ u vezi s navodnim postupovnim nepravilnostima navedenima u točki 63. ove presude. Međutim, time što je zadržao jedinog izvjestitelja za ispitivanje triju zahtjeva za ukidanje imuniteta kao i španjolskog predsjednika Odbora za pravna pitanja, potonji je nužno smatrao da postupovne nepravilnosti koje navode tužitelji nisu bile osnovane. Okolnost da Parlament nije naveo razloge za takav zaključak ne utječe, međutim, na jasnoću obrazloženja koje je Parlament navelo na ukidanje imuniteta tužiteljima niti sprečava Opći sud da provede nadzor zakonitosti tih navodnih nepravilnosti, koje će se ispitati u okviru trećeg tužbenog razloga.

66      Osim toga, iako tužitelji namjeravaju tvrditi da to što Parlament nije odgovorio na njihove zahtjeve za prijevod dokumenata koje su podnijeli da bi ih se dostavilo članovima Odbora za pravna pitanja utječe na obrazloženje pobijanih odluka, takav argument treba odbiti. Naime, unutarnja pravila Parlamenta i Odbora za pravna pitanja ne predviđaju mogućnost da dotični zastupnik ili njegov predstavnik zatraže prijevod dokumenta podnesenog u okviru ispitivanja zahtjeva za ukidanje imuniteta. Osim toga, postojanje zahtjeva za prijevod nisu činjenice i pravna razmatranja koja imaju ključnu važnost u strukturi odluke o kojima je Parlament dužan izričito zauzeti stajalište u toj odluci.

67      Kao treće, okolnost da pobijane odluke ni na koji način ne upućuju na Povelju, a osobito na njezin članak 52., unatoč argumentima koje su u tom pogledu iznijeli tužitelji, ne može dokazati nedostatnost obrazloženja. Naime, s jedne strane, Parlament nije bio dužan odgovoriti na sve argumente tužiteljâ (vidjeti točku 51. ove presude). S druge strane, pitanje poštuju li pobijane odluke odredbe Povelje ulazi u ocjenu njihove osnovanosti i ispitat će se u okviru tužbenih razloga koje su istaknuli tužitelji.

68      Stoga valja smatrati da su pobijane odluke tužiteljima omogućile da se upoznaju s razlozima zbog kojih je njihov imunitet ukinut, a nadležnom sudu da raspolaže dostatnim elementima za izvršavanje svojeg nadzora.

69      Stoga prvi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

 Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na nenadležnosti nacionalnog tijela koje je izdalo i proslijedilo Parlamentu zahtjeve za ukidanje imuniteta tužiteljâ

70      Tužitelji tvrde da je Parlament povrijedio svoju obvezu provjere nadležnosti nacionalnog tijela koje je uputilo zahtjeve za ukidanje imuniteta.

71      U tom pogledu tužitelji tvrde da Tribunal Supremo (Vrhovni sud) nije bio tijelo nadležno za izdavanje zahtjeva za ukidanje njihova imuniteta. Objašnjavaju da je taj sud smatrao da, iako mu nijedan tekst izričito ne daje takvu nadležnost u pogledu europskog zastupnika izabranog u Kraljevini Španjolskoj, ona se temelji na primjeni po analogiji, na temelju članka 9. prvog stavka točke (a) Protokola br. 7, nacionalnog prava, odnosno članka 71. stavka 3. španjolskog ustava, koji mu dodjeljuje nadležnost za istragu, odlučivanje i upućivanje zahtjeva za ukidanje imuniteta španjolskim parlamentarnim zastupnicima. Taj je sud također smatrao da je takva analogna primjena isključena u pogledu europskih zastupnika izabranih u drugoj državi članici i da je za njih skidanje imuniteta trebao zatražiti mjesno nadležan španjolski sud. Tužitelji smatraju da je to tumačenje Tribunala Supremo (Vrhovni sud) pogrešno i da povređuje članke 20., 21. i 47. Povelje. Cour d’appel de Bruxelles (Žalbeni sud u Bruxellesu, Belgija) i radna skupina za proizvoljno zadržavanje koju je osnovala Opća skupština Ujedinjenih naroda već su utvrdili nenadležnost Tribunala Supremo (Vrhovni sud). Tužitelji u replici dodaju da je tumačenje Tribunala Supremo (Vrhovni sud) tim više iznenađujuće jer se temelji na članku 9. prvom stavku točki (a) Protokola br. 7, koji taj sud odbija primijeniti na njih. Podsjećaju na to da je Tribunal Supremo (Vrhovni sud) sustavno odbijao uputiti Sudu prethodno pitanje u tom pogledu.

72      Tužitelji tvrde da Parlament nije bio vezan tim tumačenjem Tribunala Supremo (Vrhovni sud), na kojem je bilo da ispita osnovu. Prema njihovu mišljenju, pod pretpostavkom da je utvrđena, okolnost da je Parlament ispitao nadležnost nacionalnih tijela s obzirom na obavijesti Kraljevine Španjolske od 11. lipnja 2014. i 30. rujna 2020., koje se čak ni ne spominju u pobijanim odlukama, ne može se izjednačiti s nadzorom s obzirom na špekulativnu i isključivo indikativnu prirodu tih obavijesti.

73      Time što nije proveo takav nadzor, Parlament je, prema mišljenju tužiteljâ, povrijedio članak 9. stavak 1. Poslovnika, u vezi s člankom 9. prvim stavkom točkom (a) Protokola br. 7, kao i članke 20., 21. i 47. Povelje, u vezi s načelima jednakog postupanja i djelotvornosti prava Unije.

74      Osim toga, tužitelji ističu da članak 756. Zakonika o kaznenom postupku određuje da se zahtjev za ukidanje imuniteta upućuje posredstvom Ministarstva pravosuđa, što nije bio slučaj.

75      Parlament i Kraljevina Španjolska osporavaju tu argumentaciju.

76      Kao prvo, što se tiče tijela nadležnog za obavještavanje Parlamenta o zahtjevu za ukidanje imuniteta, tužitelji tvrde, kao što je to potvrđeno na raspravi, da je zahtjeve za ukidanje imuniteta uputilo nenadležno tijelo. Oni pojašnjavaju da je, u skladu s člankom 756. Zakonika o kaznenom postupku, takve zahtjeve trebalo uputiti posredstvom Ministarstva pravosuđa.

77      U tom pogledu valja istaknuti da je, u okviru ovlasti unutarnje organizacije kojom raspolaže na temelju članka 232. UFEU‑a, Parlament odlučio, kao što je to navedeno u članku 9. stavku 12. Poslovnika, da mu zahtjeve za ukidanje imuniteta zastupniku trebaju proslijediti sudska tijela ili stalno predstavništvo države članice, bez upućivanja na nacionalno pravo. Ta je odredba, čiju zakonitost tužitelji ne osporavaju, u ovom slučaju poštovana jer je predsjednik Tribunala Supremo (Vrhovni sud) Parlamentu dostavio zahtjeve za ukidanje imuniteta, kao što je to navedeno u prvoj alineji uvodnih izjava pobijanih odluka.

78      Stoga valja odbiti prigovor naveden u točki 76. ove presude.

79      Kao drugo, što se tiče tijela nadležnog za izdavanje zahtjeva za ukidanje imuniteta, valja istaknuti da je, u skladu s člankom 9. stavkom 1. Poslovnika, predsjednik dužan svaki zahtjev za ukidanje imuniteta zastupnika koji mu nadležno tijelo države članice uputi objaviti u Parlamentu i uputiti nadležnom odboru. U skladu s člankom 9. stavkom 8. navedenog poslovnika, kad nadležni odbor razmatra taj zahtjev, može dati obrazloženo mišljenje o nadležnosti dotičnog tijela i o dopuštenosti zahtjeva. Na temelju tih odredbi, na Parlamentu je da se uvjeri u nadležnost tijela koje je podnijelo zahtjeve za ukidanje imuniteta.

80      U nedostatku odredbe prava Unije kojom se određuje tijelo nadležno za traženje ukidanja imuniteta članu Parlamenta, na svakoj je državi članici da ga odredi u okviru svoje postupovne autonomije. Takvo određivanje stoga je isključivo obuhvaćeno nacionalnim pravom.

81      U tom pogledu Parlament je od svake države članice zatražio da odredi nadležno tijelo koje može zatražiti ukidanje imuniteta članu Parlamenta. Obaviješću od 11. lipnja 2014., koju je stalni predstavnik Kraljevine Španjolske pri Europskoj uniji uputio predsjedniku Parlamenta, španjolska vlada navela je da se, s obzirom na to da u španjolskom pravu ne postoji odredba kojom se to tijelo određuje, može samo informativno smatrati da je riječ o istom tijelu koje je nadležno u području zahtjeva za ukidanje imuniteta španjolskim zastupnicima i senatorima, odnosno predsjedniku Tribunala Supremo (Vrhovni sud).

82      U drugoj obavijesti od 30. rujna 2020., španjolska je vlada precizirala da je prema članku 71. španjolskog ustava (vidjeti točku 45. ove presude) i članak 57. Leya Orgánica 6/1985 del Poder Judicial (Organski zakon 6/85 o sudbenoj vlasti) za kazneni postupak protiv španjolskih zastupnika i senatora nadležan Tribunalu Supremo (Vrhovni sud) te da je, u tom kontekstu i s obzirom na nedavne presedane, predsjednik kaznenog odjela Tribunala Supremo (Vrhovni sud), koji je djelovao posredstvom predsjednika navedenog suda, bio određen kao nadležno tijelo u području zahtjeva za ukidanje imuniteta nekom europskog zastupnika.

83      U ovom slučaju, Parlament je u točki I pobijanih odluka naveo da je na temelju španjolskog prava kako ga tumače nacionalni sudovi i kako ga je Kraljevina Španjolska priopćila Parlamentu tijelo nadležno u području zahtjeva za ukidanje imuniteta članu Parlamenta kazneni odjel Tribunala Supremo (Vrhovni sud).

84      Tužitelji ne dovode u pitanje činjenicu da obavijest od 30. rujna 2020. odražava stanje nacionalne sudske prakse koja se odnosi na nadležno tijelo za traženje ukidanja imuniteta članu Parlamenta izabranom u Kraljevini Španjolskoj. Presude na koje se pozivaju tužitelji u kojima je Tribunal Supremo (Vrhovni sud) utvrdio da nije nadležan za traženje ukidanja imuniteta članu Parlamenta odnose se, naime, na slučaj europskih zastupnika koji nisu izabrani u Kraljevini Španjolskoj. Suprotno tomu, tužitelji tvrde da Parlament nije iscrpio nadzor koji je bio dužan provesti u tom pogledu, tvrdeći da je, s obzirom na elemente koje su podnijeli Odboru za pravna pitanja, trebao ispitati je li ta nacionalna sudska praksa u skladu s pravom Unije, osobito s Poveljom, i to tim više što se temelji na tumačenju članka 9. prvog stavka točke (a) Protokola br. 7.

85      U tom pogledu valja podsjetiti na to da u skladu s člankom 5. stavkom 1. i člankom 13. stavkom 2. UEU‑a, Parlament djeluje u granicama nadležnosti koje su mu dodijeljene Ugovorima. Nijedna odredba prava Unije, osobito Protokola br. 7, ne dodjeljuje Parlamentu ovlast ocjene usklađenosti s pravom Unije izbora država članica u pogledu određivanja tijela nadležnog za upućivanje zahtjeva za skidanje imuniteta, koje je obuhvaćeno nacionalnim pravom (vidjeti točku 80.). Na nacionalnim je sudovima da odluče o navedenoj usklađenosti, ako je potrebno, nakon upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku Sudu.

86      Nadalje, presuda od 19. prosinca 2018., Berlusconi i Fininvest (C‑219/17, EU:C:2018:1023), na koju se pozivaju tužitelji, nije relevantna u ovom slučaju. Naime, ona se odnosi na sudski nadzor akata o pokretanju postupka, pripremnih akata ili neobvezujućih prijedloga koje nacionalna tijela donose u okviru upravnih postupaka koji dovode do donošenja akta Unije. Sud je presudio da su sudovi Unije jedini nadležni za provođenje nadzora zakonitosti konačne odluke, koji je uključivao ispitivanje potencijalnih nedostataka koji utječu na zakonitost navedenih međuodluka, a koji mogu utjecati na valjanost te konačne odluke (presuda od 19. prosinca 2018., Berlusconi i Fininvest, C‑219/17, EU:C:2018:1023, t. 43. i 44.). Međutim, sporni zahtjevi za ukidanje imuniteta podneseni su u okviru kaznenog postupka koji se vodi na nacionalnoj razini, u kojem ovlast donošenja konačnih odluka pripada nadležnom nacionalnom sudu. One stoga nisu pripremni akt, akt o pokretanju postupka ili neobvezujući prijedlog koji su donijela nacionalna tijela u okviru upravnih postupaka koji dovode do donošenja akta Unije u smislu navedene presude, čiju pravilnost mora provjeriti Parlament i, po potrebi, Opći sud. Osim toga, tužitelji su pred španjolskim sudovima osporavali pravilnost zahtjeva za ukidanje njihova imuniteta.

87      Isto tako, presude od 17. svibnja 1972., Meinhardt/Komisija (24/71, EU:C:1972:37) i od 5. svibnja 2021., Falqui/Parlament (T‑695/19, neobjavljena, u žalbenom postupku, EU:T:2021:242), na koje se pozivaju tužitelji, nisu relevantne u ovom slučaju. Naime, ti se predmeti odnose na situacije u kojima institucija Unije provodi nacionalno zakonodavstvo na koje upućuje pravo Unije. To nije slučaj s Parlamentom kada, odlučujući o zahtjevu za ukidanje imuniteta, provjerava je li mu predmet uputilo nadležno nacionalno tijelo.

88      Iz toga slijedi da tužitelji neosnovano tvrde da je Parlament bio dužan ocijeniti usklađenost s pravom Unije španjolske sudske prakse koja se odnosi na nadležno tijelo za traženje ukidanja imuniteta nekom europskog zastupnika izabranog u Kraljevini Španjolskoj.

89      Prema tome, drugi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

 Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti i lojalne suradnje, prava na djelotvornu sudsku zaštitu i prava obrane zbog nejasnoće pobijanih odluka

90      Tužitelji tvrde da je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti jer doseg pobijanih odluka nije jasan i da iz toga proizlazi povreda njihova prava na djelotvornu sudsku zaštitu i njihovih prava na obranu kao i povreda načela lojalne suradnje Parlamenta u odnosu na države članice.

91      U biti, peti tužbeni razlog, u dijelu u kojem se odnosi na povredu načela pravne sigurnosti, temelji se na dvama prigovorima. Prvi prigovor temelji se na činjenici da se u pobijanim odlukama ne pojašnjava treba li njihov doseg ograničiti na postupke izvršenja europskih uhidbenih naloga koji su bili u tijeku kada su podneseni zahtjevi za ukidanje imuniteta, odnosno na postupke koji se vode u Belgiji i Ujedinjenoj Kraljevini. Drugi prigovor temelji se na činjenici da je Parlament prvi put skinuo samo imunitet predviđen člankom 9. prvim stavkom točkom (b) Protokola br. 7 a da nije pojasnio u kakvom je odnosu to ukidanje imuniteta sa zadržavanjem imuniteta predviđenim u članku 9. drugom stavku tog protokola.

92      Parlament i Kraljevina Španjolska osporavaju te argumente.

93      Uvodno valja podsjetiti na to da se načelom pravne sigurnosti, koje je temeljno načelo prava Unije, nastoji osigurati predvidljivost situacija i pravnih odnosa koji proizlaze iz prava Unije. Ono osobito zahtijeva da svaka mjera koju donose institucije Unije bude jasna i precizna kako bi se omogućilo zainteresiranim osobama da točno utvrde koja su njihova prava i obveze koje iz nje proizlaze i da u skladu s tim poduzmu odgovarajuće korake (vidjeti presude od 10. travnja 2014., Areva i dr./Komisija, C‑247/11 P i C‑253/11 P, EU:C:2014:257, t. 128. i navedenu sudsku praksu i od 7. ožujka 2018., Gollnisch/Parlament, T‑624/16, neobjavljenu, EU:T:2018:121, t. 129. i navedenu sudsku praksu).

–       Prvi prigovor, koji se temelji na nedovoljnoj jasnoći pobijanih odluka u pogledu postupaka na koje se odnosi ukidanje imuniteta

94      Tužitelji tvrde da pobijane odluke nisu dovoljno jasne jer se u njima ne pojašnjavaju postupci na koje se odnosi ukidanje imuniteta. Prema mišljenju tužitelja, s obzirom na to da je ukidanje njihova imuniteta zatraženo kako bi se nastavilo izvršenje europskih uhidbenih naloga koje je tada bilo u tijeku, pobijanim se odlukama može odobriti samo nastavak tog izvršenja u Belgiji u pogledu prvog i drugog tužitelja te u Ujedinjenoj Kraljevini kad je riječ o trećoj tužiteljici, a ne izvršenje navedenih naloga u bilo kojoj drugoj državi članici. Iz toga proizlazi da, s obzirom na to da su tijela Ujedinjene Kraljevine odustala od izvršenja europskog uhidbenog naloga izdanog protiv treće tužiteljice, treba obustaviti postupak po tužbi u dijelu u kojem ju je podnijela potonja.

95      Najprije valja istaknuti da se, u skladu s točkom 1. njihove izreke, pobijanim odlukama skida imunitet tužiteljâ predviđen u članku 9. prvom stavku točki (b) Protokola br. 7, odnosno imunitet koji se dodjeljuje na državnom području bilo koje države članice osim Kraljevine Španjolske, a da pritom nije proveden nikakav odabir tih država.

96      Nadalje, valja podsjetiti na to da su pobijane odluke donesene nakon zahtjeva za ukidanje imuniteta tužiteljâ koji su podneseni dvama rješenjima od 10. siječnja 2020. (prvi i drugi tužitelj) i od 4. veljače 2020. (treća tužiteljica) istražnog suca kaznenog odjela Tribunala Supremo (Vrhovni sud). U pogledu činjeničnog stanja iz tih rješenja, ponavlja se, među ostalim, ulomak rješenja od 10. siječnja 2020. (prva dva tužitelja) i od 3. veljače 2020. (treća tužiteljica) kojima je istražni sudac kaznenog odjela Tribunala Supremo (Vrhovni sud) odbio žalbe podnesene protiv rješenja od 14. listopada i 4. studenoga 2019. kojima su protiv tužiteljâ izdani uhidbeni nalozi. U tom je odlomku navedeno, među ostalim, da se zahtjevima za skidanje imuniteta želi omogućiti „nastavak” izvršenja europskih uhidbenih naloga. Taj navod preuzet je u točki P pobijanih odluka. U obrazloženju navedenih rješenja od 10. siječnja i 4. veljače 2020. navedeno je, među ostalim, da se zahtijeva skidanje imuniteta tužiteljâ predviđenog u članku 9. prvom stavku točki (b) Protokola br. 7, jer je taj imunitet prepreka tomu da se europski uhidbeni nalozi izdani protiv žaliteljâ mogu izvršiti. Također se navodi da će skidanje imuniteta olakšati kazneni progon. U tom kontekstu, tužitelji neosnovano tvrde da je cilj zahtjeva za ukidanje imuniteta bio samo omogućiti izvršenje europskih uhidbenih naloga u Belgiji i Ujedinjenoj Kraljevini.

97      Stoga tužitelji neosnovano tvrde da pobijane odluke, tumačene neovisno ili u vezi sa zahtjevima za skidanje imuniteta, nisu dovoljno jasne u pogledu postupaka na temelju kojih je imunitet skinut. Prvi prigovor stoga valja odbiti.

–       Drugi prigovor, koji se temelji na nedovoljnoj jasnoći pobijanih odluka u pogledu prirode mjera koje se mogu donijeti u okviru izvršenja europskih uhidbenih naloga

98      Tužitelji tvrde da pobijane odluke nisu jasne u pogledu točnih mjera koje se mogu donijeti u okviru postupaka izvršenja europskih uhidbenih naloga. Tvrde da te odluke ne bi trebale ni na koji način omogućiti ograničenja njihove slobode jer i dalje uživaju imunitet predviđen u članku 9. drugom stavku Protokola br. 7, suprotno onomu što tvrdi Kraljevina Španjolska. Tu nejasnoću potvrđuju različita tumačenja u tom pogledu Parlamenta, Kraljevine Španjolske i talijanskih pravosudnih tijela izvršenja. Tužitelji također ističu da su pobijane odluke novost, jer u njima Parlament skida imunitet predviđen člankom 9. prvim stavkom točkom (b) Protokola br. 7 a da se ne izjašnjava o sudbini imuniteta predviđenog u članku 9. drugom stavku tog protokola, stvarajući time potpunu pravnu nesigurnost.

99      Kao prvo, valja istaknuti da su povlastice i imuniteti koje Uniji priznaje Protokol br. 7 funkcionalne prirode jer im je cilj izbjegavanje stvaranja prepreka za funkcioniranje i neovisnost Unije, što konkretno znači da se te povlastice i imuniteti priznaju isključivo u interesu Unije (vidjeti u tom smislu rješenje od 29. ožujka 2012., Gollnisch/Parlament, C‑569/11 P(R), neobjavljeno, EU:C:2012:199, t. 29. i presudu od 30. studenoga 2021., LR Ģenerālprokuratūra, C‑3/20, EU:C:2021:969, t. 57. i navedenu sudsku praksu). Imunitetima se osobito Parlamentu želi osigurati potpuna i djelotvorna zaštita od ometanja ili opasnosti od narušavanja njegova dobra funkcioniranja i njegove neovisnosti (vidjeti presudu od 19. prosinca 2019., Junqueras Vies, C‑502/19, EU:C:2019:1115, t. 82. i navedenu sudsku praksu). Stoga je na Parlamentu da u izvršavanju ovlasti kojima raspolaže osigura djelotvornost tih imuniteta (presuda od 19. ožujka 2010., Gollnisch/Parlament, T‑42/06, EU:T:2010:102, t. 107.). U tu svrhu i u skladu s člankom 5. stavkom 2. u vezi s člankom 6. Poslovnika (vidjeti točke 42. i 43. ove presude), prilikom ispitivanja zahtjeva za ukidanje imuniteta, Parlament djeluje tako da očuva svoj integritet kao demokratska zakonodavna skupština i osigurava nezavisnost zastupnika u obnašanju njihovih dužnosti.

100    Nadalje, kada je Parlamentu podnesen zahtjev za ukidanje imuniteta jednom od njegovih članova, on mora, nakon što su mu, ovisno o slučaju, na temelju odredbi članka 9. stavaka 5. i 6. Poslovnika pojašnjenja pružili država članica ili dotični član, ocijeniti situaciju tog člana s obzirom na činjenice na kojima se temelji taj zahtjev. U tom pogledu Parlament mora, kao prvo, provjeriti mogu li te činjenice biti obuhvaćene člankom 8. Protokola br. 7 kao posebnom odredbom. U slučaju potvrdnog odgovora, Parlament mora utvrditi da je ukidanje imuniteta nemoguće. Samo ako ta institucija zaključi da nije tako, na njoj je da provjeri, kao drugo, uživa li dotični zastupnik za predmetna djela imunitet predviđen člankom 9. Protokola i, ako je to slučaj, odluči treba li ukinuti taj imunitet na temelju članka 9. trećeg stavka Protokola br. 7 (rješenje od 12. studenoga 2020., Jalkh/Parlament, C‑792/18 P i C‑793/18 P, neobjavljeno, EU:C:2020:911, t. 33. i presuda od 17. siječnja 2013., Gollnisch/Parlament, T‑346/11 i T‑347/11, EU:T:2013:23, t. 46. i 47.).

101    U ovom slučaju Parlament je u pobijanim odlukama u točki A naveo da se zahtjev za ukidanje imuniteta temelji na članku 9. prvom stavku točki (b) Protokola br. 7.

102    Primjenom postupka opisanog u točki 100. ove presude, Parlament je ispitao jesu li djela koja se tužiteljima stavljaju na teret u predmetnom kaznenom postupku obuhvaćena člankom 8. Protokola br. 7 te je u točki J pobijanih odluka zaključio da nije tako.

103    Nadalje, kad je riječ o članku 9. Protokola br. 7, osobito u dijelu u kojem se zahtjevom za skidanje imuniteta nastojalo ukloniti prepreku koja se protivi uhićenju tužiteljâ od strane države članice koja nije Kraljevina Španjolska radi njihove predaje potonjoj s ciljem vođenja predmetnog kaznenog postupka, Parlament je predvidio imunitet predviđen u članku 9. prvom stavku točki (a) navedenog protokola. U točki M pobijanih odluka istaknuo je da se, u skladu sa zahtjevima za ukidanje imuniteta, člankom 71. španjolskog Ustava ne nalaže ishođenje parlamentarnog odobrenja za nastavak kaznenog postupka protiv osobe koja je nakon podizanja optužnice stekla svojstvo parlamentarnog zastupnika i da stoga nije potrebno tražiti ukidanje imuniteta predviđeno tom odredbom. U točki N dodao je da nije na Parlamentu da tumači nacionalna pravila koja se odnose na imunitete zastupnika. Na taj način, kao što je to Parlament potvrdio na raspravi, Parlament je primio na znanje činjenicu da španjolsko pravo, kako ga tumače španjolski sudovi, koje se primjenjuje zbog upućivanja u članku 9. prvom stavku točki (a) Protokola br. 7, tužiteljima ne dodjeljuje imunitet na temelju činjenica o kojima je riječ.

104    Naposljetku, počevši od točke O pobijanih odluka, Parlament je ispitao treba li, kao što je to od njega zatraženo, ukinuti imunitet tužiteljima predviđen člankom 9. prvim stavkom točkom (b) Protokola br. 7. U prvoj točki izreke zaključio je potvrdno.

105    Budući da u okviru svojih ovlasti koje se odnose na imunitete Parlament mora osigurati njihovu djelotvornost, iz pobijanih odluka implicitno, ali nužno proizlazi da je smatrao da je samo imunitet predviđen u članku 9. prvom stavku točki (b) Protokola br. 7 prepreka uhićenju tužiteljâ i njihovoj predaji španjolskim tijelima na temelju spornih europskih uhidbenih naloga te da ga treba skinuti.

106    Suprotno onomu što tvrde tužitelji, to što se u pobijanim odlukama ne govori o imunitetu predviđenom u članku 9. drugom stavku Protokola br. 7 ne znači da su dvosmislene. Naime, s jedne strane, trenutačno je praksa Parlamenta da je on u stalnom zasjedanju od otvaranja prve sjednice do njezina zaključenja istodobno s otvaranjem prve sjednice održane nakon sljedećih izbora. Imunitet predviđen u članku 9. prvom stavku Protokola 7, koji se primjenjuje tijekom sjednica Parlamenta obuhvaća prema tome njegove članove tijekom čitavog trajanja njihovih mandata (vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Szpunara u predmetu Junqueras Vies, C‑502/19, EU:C:2019:958, t. 83.). S druge strane, s obzirom na to da se njime svakom članu Parlamenta jamči mogućnost neometanog odlaska na prvu sjednicu novog saziva i poduzimanja potrebnih koraka kako bi preuzeli svoje mandat (vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2019., Junqueras Vies, C‑502/19, EU:C:2019:1115, t. 85. i 86.), u ovom se slučaju nije riječ o imunitetu predviđenom u članku 9. drugom stavku Protokola 7 jer su nadležna španjolska tijela, tražeći skidanje imuniteta tužiteljâ, priznala njihovo svojstvo članova Parlamenta i potonji su izvršavali svoj mandat.

107    Uzimajući u obzir elemente navedene u točki 106. ove presude, u okolnostima ovog slučaja i neovisno o razmatranjima Parlamenta iznesenima tijekom ovog postupka i postupaka privremene pravne zaštite, članak 9. drugi stavak Protokola br. 7 ne daje tužiteljima zaštitu koja je samostalna u odnosu na onu na koju su imali pravo na temelju članka 9. prvog stavka navedenog protokola.

108    Stoga drugi prigovor treba odbiti.

109    Posljedično, peti tužbeni razlog treba odbiti u dijelu u kojem se temelji na povredi načela pravne sigurnosti i, s obzirom na to da se prigovori koji se temelje na povredi načela lojalne suradnje, prava na djelotvornu sudsku zaštitu i prava obrane isključivo temelje na povredi načela pravne sigurnosti, odbiti peti tužbeni razlog u cijelosti.

 Šesti tužbeni razlog, u dijelu u kojem se temelji na povredi članka 343. UFEU‑a, članka 9. Protokola br. 7 i članka 5. stavka 2. Poslovnika kao i određenih temeljnih prava tužiteljâ

110    Šestim tužbenim razlogom tužitelji osobito ističu da su pobijane odluke donesene protivno odredbama kojima se uređuje pravo Parlamenta na skidanje imuniteta, odnosno, s jedne strane, članku 343. UFEU‑a, članku 9. Protokola br. 7 i članku 5. stavku 2. Poslovnika i, s druge strane, određenim odredbama Povelje.

111    Parlament i Kraljevina Španjolska osporavaju argumente tužiteljâ.

112    Uvodno valja podsjetiti na to da članak 9. treći stavak Protokola br. 7 određuje da „nije moguće pozivanje na imunitet te […] Europski parlament može ostvariti svoje pravo na skidanje imuniteta jednom od svojih članova” bez navođenja uvjeta pod kojima Parlament treba ocijeniti treba li skinuti imunitet. Parlament tako raspolaže vrlo širokom diskrecijskom ovlašću u pogledu načina na koji će sročiti odluku donesenu povodom zahtjeva za ukidanje imuniteta zbog političke prirode takve odluke (vidjeti u tom smislu presude od 17. siječnja 2013., Gollnisch/Parlament, T‑346/11 i T‑347/11, EU:T:2013:23, t. 59. i od 12. veljače 2020., Bilde/Parlament, T‑248/19, neobjavljenu, EU:T:2020:46, t. 19.).

113    U tom pogledu Poslovnik u njegovom članku 6. stavku 1. određuje da se „[s]vi zahtjevi za ukidanje imuniteta ocjenjuju […]u skladu s člancima 7., 8. i 9. Protokola br. 7. o povlasticama i imunitetima Europske unije i s načelima na koja se upućuje u članku 5. stavku 2. Poslovnika”. Prema potonjoj odredbi, „[i]zvršavajući svoje ovlasti u vezi s povlasticama i imunitetima Parlament djeluje tako da očuva svoj integritet kao demokratska zakonodavna skupština i osigurava nezavisnost zastupnika u obnašanju njihovih dužnosti”.

114    Nijednom drugom odredbom nisu uređeni materijalni kriteriji za ispitivanje zahtjeva za skidanje imuniteta. U tom kontekstu, odbor zadužen za ispitivanje zahtjeva za ukidanje imuniteta i za podnošenje Parlamentu prijedloga obrazložene odluke u skladu s člankom 9. stavkom 4. Poslovnika (vidjeti točku 44. ove presude) njegovim je članovima uputio različite obavijesti u kojima je utvrdio načela koje namjerava slijediti što se tiče predmeta o imunitetu. Posljednja od njih je obavijest članovima Odbora za pravna pitanja o načelima koja se primjenjuju na zahtjeve za ukidanje imuniteta od 19. studenoga 2019. (u daljnjem tekstu: Obavijest br. 11/2019). Tako je u točkama 41. do 44. te obavijesti u biti predviđeno da Parlament, kada mu je podnesen zahtjev za ukidanje imuniteta na temelju činjenica koje nisu obuhvaćene imunitetom predviđenim u članku 8. Protokola br. 7, nego imunitetom predviđenim u članku 9. tog protokola, ukida imunitet, osim ako utvrdi postojanje fumus persecutionis, odnosno ako se pokaže da je svrha nacionalnih progona naštetiti političkoj aktivnosti zastupnika i, prema tome, neovisnosti Parlamenta. Parlament je u svojim pismenima potvrdio da ta obavijest odražava praksu koju je stvarno slijedio prilikom ispitivanja zahtjeva za ukidanje imuniteta.

115    Također valja podsjetiti na to da su povlastice i imuniteti, koji se Uniji priznaju Protokolom br. 7, funkcionalne prirode jer im je cilj izbjeći stvaranje prepreke funkcioniranju i neovisnosti Unije, što osobito podrazumijeva da se te povlastice i imuniteti dodjeljuju isključivo u interesu potonje (vidjeti t. 99. ove presude).

116    Što se tiče nadzora Općeg suda nad odlukama koje je Parlament donio povodom zahtjeva za ukidanje imuniteta, iz sudske prakse proizlazi da sud Unije mora provjeriti poštovanje postupovnih pravila, materijalnu točnost činjenica koje je institucija utvrdila, nepostojanje očite pogreške u ocjeni tih činjenica ili nepostojanje zlouporabe ovlasti (vidjeti presudu od 17. siječnja 2013., Gollnisch/Parlament, T‑346/11 i T‑347/11, EU:T:2013:23, t. 60. i navedenu sudsku prakse; presudu od 1. prosinca 2021., Jalkh/Parlament, T‑230/21, neobjavljenu, EU:T:2021:848, t. 24.).

–       Navodna povreda odredaba članka 343. UFEU‑a, članka 9. Protokola br. 7 i članka 5. stavka 2. Poslovnika

117    Tužitelji tvrde da je Parlament povrijedio granice svojeg prava na skidanje imuniteta koji proizlazi iz odredbi članka 343. UFEU‑a, članka 9. Protokola br. 7 i članka 5. stavka 2. Poslovnika.

118    Kao prvo, tužitelji tvrde da, protivno odredbama navedenima u točki 117. ove presude, a osobito članku 5. stavku 2. Poslovnika, Parlament nije ispitao može li ukidanje njihova imuniteta ugroziti interese Unije, a osobito integritet ili neovisnost Parlamenta. Stoga nije predvidio moguće posljedice ukidanja imuniteta na izvršavanje njihova parlamentarnog mandata iako je to moglo dovesti do njihova uhićenja i istražnog zatvora.

119    U tom pogledu valja istaknuti da je Parlament putem Odbora za pravna pitanja definirao načela koja namjerava slijediti kako bi utvrdio ugrožava li se ukidanjem imuniteta njegova neovisnost ili integritet. Tako je prihvatio kriterij fumus persecutionis, s obzirom na to da se imunitet predviđen člankom 9. Protokola br. 7 ukida ako Parlament smatra da nema dokaza da su sudski postupci protiv dotičnog člana pokrenuti kako bi se naštetilo njegovoj političkoj aktivnosti, a time i Parlamentu. Parlament je tijekom postupka naveo da je taj kriterij određen uzimajući u obzir kako cilj očuvanja njegove neovisnosti i dobrog funkcioniranja tako i nužno poštovanje načela lojalne suradnje utvrđeno u članku 4. stavku 3. UEU‑a, na temelju kojeg se Unija i države članice međusobno poštuju te si pomažu pri obavljanju zadaća koje proizlaze iz Ugovorâ.

120    Iz toga slijedi da je Parlament, odbivši postojanje fumusa persecutionis, nužno smatrao da ukidanje imuniteta tužiteljâ ne ugrožava njegove interese, osobito njegovo dobro funkcioniranje i neovisnost.

121    Prema mišljenju tužiteljâ, takav je zaključak pogrešan jer ih pobijane odluke lišavaju imuniteta potrebnog za obavljanje njihovih zadaća, protivno članku 343. UFEU‑a, s obzirom na opasnost da im se oduzme sloboda nakon njihove predaje španjolskim tijelima i, prema tome, nemogućnost izvršavanja njihova mandata.

122    Međutim, takva argumentacija proizlazi iz zabune između imuniteta kojima članovi Parlamenta moraju raspolagati, a koji moraju jamčiti da Parlament može ispuniti svoju zadaću, i prava Parlamenta, predviđenog člankom 9. trećim stavkom Protokola br. 7, na ukidanje parlamentarnog imuniteta. Iako, kao što je to Sud presudio u presudi od 19. prosinca 2019., Junqueras Vies (C‑502/19, EU:C:2019:1115, t. 76.), Unija i osobito članovi njezinih institucija moraju na temelju članka 343. UFEU‑a uživati imunitete potrebne za obavljanje njihovih zadaća, ta se odredba ne može tumačiti na način da se imunitet člana Parlamenta nikada ne može ukinuti ako nastavak postupka na temelju kojeg je zatraženo ukidanje imuniteta može biti prepreka izvršavanju njegova mandata ili čak, po završetku tog postupka, dovesti do njegova gubitka. Takvo bi tumačenje lišilo svakog korisnog učinka članak 9. treći stavak Protokola br. 7.

123    Kao drugo, tužitelji tvrde da su pobijane odluke donesene povredom imuniteta predviđenih u članku 9. prvom i drugom stavku Protokola br. 7.

124    Kao prvo, tužitelji tvrde da se pobijanim odlukama povređuje članak 9. prvi stavak točke (a) i (b) Protokola br. 7 jer se njima nastoji omogućiti izvršenje nacionalnih i europskih uhidbenih naloga izdanih uz očitu povredu tih odredbi.

125    Najprije valja istaknuti da je u okviru ispitivanja zahtjeva za ukidanje imuniteta, kao što je to navedeno u točki 100. ove presude, na Parlamentu da provjeri uživa li dotični zastupnik imunitet predviđen člankom 9. Protokola i, ako je tako, da odluči treba li ukinuti taj imunitet na temelju članka 9. trećeg stavka Protokola br. 7. U tu svrhu primjenjuje kriterij fumus persecutionis.

126    Nasuprot tomu, nije na Parlamentu da ocjenjuje zakonitost akata koje su donijela pravosudna tijela tijekom predmetnog postupka jer je to pitanje u isključivoj nadležnosti nacionalnih tijela.

127    Iz toga slijedi da u okviru ispitivanja zahtjeva za ukidanje imuniteta Parlament nije bio ovlašten izjasniti se o zakonitosti nacionalnih i europskih uhidbenih naloga donesenih u okviru predmetnog kaznenog postupka. Također valja pojasniti da, suprotno onomu što tvrde tužitelji, pobijane odluke ne proizvode nikakav učinak potvrđivanja ili legalizacije navedenih naloga.

128    Kao drugo, tužitelji navode da se pobijane odluke pogrešno temelje na utvrđenju da nemaju nikakav imunitet na temelju članka 9. prvog stavka točke (a) Protokola br. 7. Prema njima, u biti, na temelju španjolskog prava na koje taj članak upućuje, osoba koja je optužena prije nego je stekla svojstvo španjolskog parlamentarnog zastupnika ima imunitet. U prilog svojoj tvrdnji pozivaju se na članak 71. stavak 2. španjolskog Ustava, članak 751. drugi stavak i članak 753. Zakonika o kaznenom postupku te članak 22. stavak 1. Poslovnika Senata.

129    U tom pogledu, u točki 103. ove presude već je utvrđeno da je Parlament u pobijanim odlukama primio na znanje da španjolsko pravo, kako ga tumače španjolski sudovi, koje se primjenjuje zbog upućivanja u članku 9. prvom stavku točki (a) Protokola br. 7 i koje odbija tumačiti, ne dodjeljuje imunitet tužiteljima na temelju činjenica o kojima je riječ. Parlament je na raspravi naveo da tijekom faze ispitivanja zahtjeva za ukidanje imuniteta nije imao nijedan element koji bi mogao dovesti u pitanje činjenicu da tužitelji, s obzirom na nacionalnu sudsku praksu, nisu uživali imunitet predviđen člankom 9. prvim stavkom točkom (a) Protokola br. 7 i da bi u suprotnom slučaju od španjolskih tijela zatražio pojašnjenja.

130    Budući da su, u skladu s člankom 9. prvim stavkom točkom (a) Protokola br. 7, opseg i doseg imuniteta koji uživaju zastupnici na svojem nacionalnom državnom području određeni različitim nacionalnim pravima na koja upućuje (vidjeti u tom smislu presudu od 19. ožujka 2010., Gollnisch/Parlament, T‑42/06, EU:T:2010:102, t. 106.), tužitelji neosnovano tvrde da je Parlament počinio pogrešku koja se tiče prava time što se pozvao na nacionalno pravo kako ga tumače nacionalni sudovi.

131    Osim toga, iako se tužitelji pozivaju na više odredbi nacionalnog prava, oni nisu dokazali da je Parlament počinio pogrešku time što je istaknuo da su nacionalni sudovi nacionalno pravo, koje osobito proizlazi iz tih odredbi, tumačili na način da ne podrazumijeva ishođenje parlamentarnog odobrenja za nastavak kaznenog postupka protiv osobe koja je, poput tužitelja, izabrana nakon što je optužnica podignuta.

132    Kao treće, tužitelji tvrde da se imunitet predviđen člankom 9. prvim stavkom točkom (b) Protokola br. 7 ne može skinuti a da se pritom ne skine i imunitet predviđen člankom 9. drugim stavkom navedenog protokola, jer bi se inače povrijedila ta druga odredba.

133    Međutim, dovoljno je podsjetiti na to da im u okolnostima ovog slučaja, osobito s obzirom na to da je Kraljevina Španjolska tužiteljima priznala svojstvo zastupnika, članak 9. drugi stavak Protokola br. 7 ne dodjeljuje zaštitu koja je samostalna u odnosu na onu na koju su imali pravo na temelju članka 9. prvog stavka navedenog protokola (vidjeti točku 107. ove presude). Stoga tužitelji neosnovano tvrde da su pobijane odluke donesene protivno članku 9. drugom stavku Protokola br. 7.

134    Slijedom toga, prigovor koji se temelji na povredi odredbi članka 343. UFEU‑a, članka 9. Protokola br. 7 i članka 5. stavka 2. Poslovnika valja odbiti kao neosnovan.

–       Nezakonito zadiranje u temeljna prava tužiteljâ

135    Tužitelji u biti smatraju da, s obzirom na to da je parlamentarni imunitet ključno jamstvo poštovanja njihova prava na izvršavanje njihova mandata zajamčenog člankom 3. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), i pasivno biračko pravo propisano člankom 39. stavkom 2. Povelje, u vezi s njezinim člancima 6., 45. i 48. te člankom 21. UFEU‑a, njegovo ukidanje predstavlja zadiranje u ta prava koje podliježe poštovanju uvjeta predviđenih u članku 52. Povelje.

136    Uvodno, valja podsjetiti na to da članak 39. stavak 2. Povelje, u skladu s kojim se „[č]lanovi [P]arlamenta biraju slobodnim i tajnim glasovanjem na općim neposrednim izborima”, jamči pasivno biračko pravo na izborima za Europski parlament. Pasivno biračko pravo uključuje pravo svakog pojedinca da se kandidira na izborima i da nakon izbora obnaša svoj mandat (vidjeti, što se tiče članka 3. Protokola br. 1 uz EKLJP, ESLJP, 11. lipnja 2002., Sadak i dr./Turska (br. 2.), CE:ECHR:2002:0611JUD002514494, t.33.).

137    U skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje:

„1. Svako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih ovom Poveljom mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda. Podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba.”

138    Međutim, imunitet ne može biti temeljno pravo priznato europskim zastupnicima jer se dodjeljuje isključivo u interesu Parlamenta (vidjeti točku 99. ove presude). Bez utjecaja u ovom slučaju je okolnost da odluka o ukidanju imuniteta mijenja pravni položaj tog zastupnika samim učinkom ukidanja zaštite koju mu pruža Protokol br. 7, ponovno uspostavljajući u odnosu na njega status osobe na koju se primjenjuju opći pravni propisi država članica i izlažući ga, a da pritom nije potrebna bilo kakva posredna mjera, uz ostalo mjerama pritvora i sudskog progona, predviđenima tih općim pravnim propisima (vidjeti po analogiji presudu od 18. lipnja 2020., Komisija/RQ, C‑831/18 P, EU:C:2020:481, t. 45.). Naime, ta okolnost podrazumijeva samo to da je tužiteljima dopušteno osporavati odluke koje se pobijaju pred sudom Unije.

139    Konkretno, iako imunitet dodijeljen zastupnicima u Europskom parlamentu pridonosi osiguranju djelotvornosti temeljnog prava koje čini pasivno biračko pravo, konkretnije time što se osobama koje su izabrane kao članovi Europskog parlamenta omogućuje poduzimanje potrebnih koraka za početak njihova mandata(vidjeti u tom smislu presudu od 19. prosinca 2019., Junqueras Vies, C‑502/19, EU:C:2019:1115, t. 86.), on se ne smije pomiješati s tim pravom.

140    Osim toga, ukidanje parlamentarnog imuniteta samo po sebi nema nikakav utjecaj na izvršavanje mandata. Njegov je jedini cilj omogućiti nacionalnim tijelima da nastave nacionalni postupak. Stoga samo odluke koje će, ovisno o slučaju, donijeti nacionalna tijela na kraju tog postupka mogu dovesti do ograničenja izvršavanja mandata ili čak do njegova gubitka i, kao takve, predstavljati zadiranje u ostvarivanje pasivnog biračkog prava.

141    Zbog istih razloga odluka o ukidanju imuniteta ne utječe na slobodu tužiteljâ, osobito na kretanje, niti ugrožava njihovo pravo na poštovanje pretpostavke nedužnosti. U tom se pogledu podsjeća na to da se pitanje ispunjenja uvjeta za ukidanje zastupničkog imuniteta na temelju članka 9. Protokola u trenutku kada je ono zatraženo razlikuje od pitanja koje se sastoji od određivanja jesu li djela koja se zastupniku o kojem je riječ stavljaju na teret utvrđena, s obzirom na to da je to pitanje u nadležnosti tijela države članice (presuda od 17. rujna 2020., Troszczynski/Parlament, C‑12/19 P, EU:C:2020:725, t. 57.).

142    Slijedom toga, argumente tužiteljâ koji se temelje na činjenici da pobijane odluke predstavljaju zadiranja u određena temeljna prava priznata EKLJP‑om i Poveljom treba odbiti kao neosnovane. Posljedično, njihova argumentacija kojom se nastoji utvrditi da se tim zadiranjem ne poštuju zahtjevi iz članka 52. stavka 1. Povelje bespredmetna je i treba je odbiti iz tog razloga.

143    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da šesti tužbeni razlog, u dijelu u kojem se temelji na tome da je Parlament povrijedio granice svojeg prava na ukidanje imuniteta, treba odbiti.

 Šesti tužbeni razlog, u dijelu u kojem se temelji na pogreškama koje se tiču činjenica i prava kojima je zahvaćeno ispitivanje koje je proveo Parlament u pogledu fumusa persecutionis i sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela dobre uprave i jednakog postupanja te na očitim pogreškama koje je Parlament počinio u svojoj ocjeni fumusa persecutionis

144    Šesti tužbeni razlog temelji se, u biti, na pogreškama koje se tiču prava i činjenica koje je Parlament počinio prilikom ispitivanja fumusa persecutionis. Što se tiče sedmog tužbenog razloga, on se temelji, s jedne strane, na povredi načela dobre uprave i jednakog postupanja jer je Parlament bez obrazloženja odbacio svoju raniju praksu u ispitivanju zahtjeva za ukidanje imuniteta i, s druge strane, na očitim pogreškama koje je Parlament počinio u svojoj ocjeni fumusa persecutionis.

145    Parlament i Kraljevina Španjolska osporavaju tu argumentaciju.

–       Navodne pogreške koje se tiču prava i činjenica u ispitivanju fumusa persecutionis koje je proveo Parlament

146    U ovom slučaju, u pobijanim odlukama, Parlament je obuhvatio imunitet predviđen u članku 9. prvom stavku točki (b) Protokola br. 7, počevši od točke O i pitanje treba li ukinuti taj imunitet, počevši od točke Q. Posebice je u točki T utvrdio da optužba protiv tužitelja očito nije povezana s njihovim zastupničkim dužnostima, nego se odnosila na njihove ranije dužnosti u Kataloniji. U točki U istaknuo je da su i druge osobe koje nemaju svojstvo zastupnika u Europskom parlamentu optužene za ista djela. U točki V utvrdio je da su navedena djela počinjena tijekom 2017. i da je predmetni kazneni postupak protiv tužitelja pokrenut dok je njihovo stjecanje statusa člana Parlamenta još uvijek bila samo mogućnost. Slijedom toga, Parlament je u točki W smatrao da nije bilo moguće utvrditi da su predmetni sudski postupci pokrenuti kako bi se naštetilo političkoj aktivnosti tužiteljâ i, prema tome, njegovoj.

147    Kao prvo, tužitelji tvrde da se pobijane odluke temelje na pogrešci koja se tiče prava u pogledu svrhe parlamentarnog imuniteta. Prema njihovu mišljenju, Parlament je pogrešno smatrao da se njome zastupnika štiti samo od sudskih postupaka koji se odnose na aktivnosti koje se obavljaju u izvršavanju njegovih parlamentarnih dužnosti ili su od njih neodvojive. Tako je pogrešno zaključio da okolnost da predmetni kazneni postupak nije povezan s obavljanjem njihovih zastupničkih dužnosti opravdava ukidanje njihova imuniteta.

148    U tom pogledu valja istaknuti da se u točki S pobijanih odluka ponavlja načelo iz točke 3. Obavijesti br. 11/2019, prema kojem je „[c]ilj parlamentarnog imuniteta zaštititi Parlament i njegove zastupnike od sudskih postupaka koji se odnose na aktivnosti koje se provode u izvršavanju parlamentarnih dužnosti i koje su neodvojivo povezane s tim dužnostima”.

149    Najprije valja podsjetiti na to da imunitet predviđen u članku 8. Protokola br. 7 obuhvaća samo mišljenja ili glasove članova Parlamenta prilikom obnašanja njihovih parlamentarnih dužnosti. Nasuprot tomu, imunitet predviđen u članku 9. navedenog protokola obuhvaća te članove tijekom zasjedanja Parlamenta, uključujući činjenice koje nisu povezane s obnašanjem parlamentarnih dužnosti. Doseg tog imuniteta nije doveden u pitanje u ovom slučaju. Naime, nesporno je da su tužitelji bili obuhvaćeni imunitetom predviđenim u članku 9. prvom stavku točki (b) Protokola br. 7, iako se predmetni kazneni postupak odnosi na aktivnosti koje nisu povezane s obnašanjem parlamentarnih dužnosti.

150    Nadalje, što se tiče ocjene postojanja fumusa persecutionis, valja utvrditi da se Parlament, neovisno o nedvosmislenom tekstu točke S, nije ograničio na zaključak da su činjenice koje se tužiteljima stavljaju na teret u okviru predmetnog kaznenog postupka nastale prije njihova izbora u Parlament i da stoga nisu povezane s aktivnostima koje se odvijaju u okviru njihovih parlamentarnih dužnosti. Parlament je uostalom na raspravi priznao da takva okolnost ne može biti odlučujuća za ocjenu postojanja fumusa persecutionis.

151    Kako bi zaključio da fumus persecutionis ne postoji, Parlament se oslonio na više elemenata koji su, razmatrani zajedno, prema njegovu mišljenju mogli isključiti postojanje slučaja fumus persecutionis. Riječ je o okolnosti da su inkriminirana djela počinjena 2017. iako su tužitelji 13. lipnja 2019. stekli svojstvo člana Parlamenta, ali i o okolnostima da je, s jedne strane, optužnica podignuta 21. ožujka 2018., odnosno u trenutku kada je njihov status europskih zastupnika bio tek mogućnost i, s druge strane, ta se optužnica odnosila i na druge osobe koje nisu bile članovi Parlamenta.

152    Stoga valja smatrati da opća tvrdnja iz točke S pobijanih odluka nije provedena u smislu da zahtjev za ukidanje imuniteta članu Parlamenta treba prihvatiti ako se njime nastoji nastaviti sudski postupak koji se odnosi na činjenice koje nisu povezane s obnašanjem parlamentarnih dužnosti.

153    Argument koji se temelji na postojanju pogreške koja se tiče prava stoga treba odbiti.

154    Kao drugo, tužitelji tvrde da je Parlament svoju ocjenu fumusa persecutionis temeljio na pogrešci koja se tiče činjenica u pogledu stanja napretka predmetnog kaznenog postupka. Oni ističu da je u točki B pobijanih odluka Parlament pogrešno smatrao da je stadij istrage kaznenog postupka o kojem je riječ u odnosu na njih okončan, temeljeći se na dvama rješenjima Tribunala Supremo (Vrhovni sud), među kojima je i rješenje od 25. listopada 2018., koja se na njih ne odnose.

155    Valja podsjetiti na to da se u točki B pobijanih odluka navodi sljedeće:

„budući da su djela koja su predmet optužnice počinjena 2017.; budući da je rješenje o podizanju optužnice u tom predmetu doneseno 21. ožujka 2018. i da je potvrđeno naknadnim rješenjima kojima su odbijene žalbe; budući da je istraga zaključena rješenjem od 9. srpnja 2018., što je potvrđeno 25. listopada 2018.; da je rješenjem od 9. srpnja 2018. odlučeno da se utvrdi da je [prvi/drugi/treći tužitelj(ica)], među ostalim, odbio pojaviti se i naložiti prekid postupka koji se odnosi na [njega/nju] i koji se odnosi na druge osobe dok se one ne nađu”.

156    Na raspravi je pojašnjeno da se, s jedne strane, treća rečenica točke B, prema kojoj je „istraga zaključena rješenjem od 9. srpnja 2018., što je potvrđeno 25. listopada 2018.”, ne odnosi na tužitelje, nego na druge osobe na koje se odnosi predmetni kazneni postupak, koje se nisu odbile pojaviti pred sudom i da se, s druge strane, stanje predmetnog kaznenog postupka u odnosu na tužitelje odražava u posljednjoj rečenici točke B u kojoj se navodi prekid postupka. Također je pojašnjeno da istražna faza kaznenog postupka nije okončana u odnosu na tužitelje, s obzirom na to da se takva obustava ne može naložiti u skladu s nacionalnim pravom, a da optuženici nisu bili saslušani.

157    Tužitelji stoga osnovano tvrde da točka B pobijanih odluka sadržava pogrešku koja se tiče činjenica ili barem nejasnoću u pogledu pitanja je li istražna faza predmetnog kaznenog postupka bila zaključena u odnosu na njih.

158    Tužitelji smatraju da je ta pogreška utjecala na ocjenu postojanja fumusa persecutionis jer je Parlament, da je znao za činjenicu da je istraga u odnosu na njih još u tijeku, mogao smatrati da je izdavanje europskih uhidbenih naloga protiv njih bilo neproporcionalno.

159    Međutim, iz točke B pobijanih odluka jasno proizlazi da je kazneni postupak koji se odnosi na tužitelje, neovisno o njegovu stadiju, prekinut zbog odbijanja tužitelja da se pojave pred nadležnim tijelima i da je zbog tog odbijanja i činjenice da su napustili Kraljevinu Španjolsku zatraženo ukidanje njihova imuniteta i to kako bi se moglo predvidjeti izvršenje europskih uhidbenih naloga izdanih protiv njih. U pogledu suoptuženika koji su se pojavili, zatvorena je istraga te je izrečena osuđujuća presuda.

160    U tom kontekstu, pogreška ili barem nejasnoća pobijanih odluka u pogledu točnog stadija predmetnog kaznenog postupka nisu utjecale na ispitivanje zahtjeva za ukidanje imuniteta.

161    Iz prethodno navedenog proizlazi da valja odbiti kao neosnovan prigovor koji se temelji na pogreškama koje se tiču činjenica i prava koje je Parlament počinio u svojoj ocjeni fumusa persecutionis.

–       Navodna povreda načela dobre uprave i jednakog postupanja

162    Tužitelji ističu da, protivno ustaljenoj praksi, Parlament nije zaključio da postoji fumus persecutionis, dok su, kao prvo, optužbe očito neosnovane, kao drugo, utvrđeno je postojanje jasne namjere kažnjavanja zastupnika za njihove političke aktivnosti, kao treće, predmetni uhidbeni nalozi izdani su treći put na temelju političkih kalkulacija španjolskih tijela, kao četvrto, zahtjevi za ukidanje imuniteta bili su motivirani željom da ih se spriječi u obnašanju njihova zastupničkog mandata, kao peto, progon je pokrenuo politički protivnik, kao šesto, pokrenut je samo protiv članova Parlamenta, kao sedmo, postojale su ozbiljne sumnje u poštovanje njihovih temeljnih prava tijekom predmetnog kaznenog postupka, kao osmo, bilo je više poziva na izricanje sankcija koje će služiti kao primjer i, kao deveto, državno odvjetništvo dalo je medijima određene javne izjave.

163    Tužitelji također tvrde da je Parlament povrijedio svoju praksu prema kojoj imunitet ne treba ukinuti ako države članice različite od one u kojoj je zastupnik izabran blaže sankcioniraju djela koja se stavljaju na teret, kao što je to utvrđeno u ovom slučaju. Parlament također nije poštovao svoju praksu koja se sastojala, s jedne strane, od toga da se ne ukine imunitet kada se kazneni postupak odnosi na optužbe povezane s prosvjedima i mirnim javnim okupljanjima i, s druge strane, time što nije vodio računa ni o datumu počinjenja djela koje im se stavlja na teret ni o datumu pokretanja kaznenog postupka.

164    Uvodno treba podsjetiti na to da su institucije dužne izvršavati svoje ovlasti u skladu s općim načelima prava Unije, kao što su načelo jednakosti postupanja i načelo dobre uprave. S obzirom na ta načela, na njima je da uzmu u obzir odluke koje su već donesene o sličnim zahtjevima i da s osobitom pažnjom ispitaju treba li odlučiti na isti način. Osim toga, načela jednakog postupanja i dobre uprave moraju biti u skladu s poštovanjem zakonitosti (vidjeti presudu od 17. siječnja 2013., Gollnisch/Parlament, T‑346/11 i T‑347/11, EU:T:2013:23, t. 109. i navedenu sudsku praksu).

165    U tom pogledu, načelu jednakog postupanja protivi se, među ostalim, to da se u usporedivim situacijama postupa na različit način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti presudu od 17. siječnja 2013., Gollnisch/Parlament, T‑346/11 i T‑347/11, EU:T:2013:23, t. 110. i navedenu sudsku praksu).

166    U ovom slučaju, kao prvo, kako bi se utvrdilo postojanje prakse Parlamenta koja se sastoji od odbijanja ukidanja imuniteta zastupniku kada se protiv njega vodi postupak zbog njegovih političkih aktivnosti, kada je taj progon pokrenuo politički protivnik ili kada su predmetna nacionalna tijela zatražila sankcije koje će služiti kao primjer u odnosu na tog zastupnika, tužitelji se pozivaju na Obavijest br. 11/2003 od 6. lipnja 2003. koju je sastavio Odbor Parlamenta za pravna pitanja i unutarnje tržište, koji je tada bio zadužen za pitanja imuniteta, a koja predstavlja sažetak ranije prakse Parlamenta u odlučivanju. U toj se obavijesti navodi da se imunitet neće ukinuti u slučajevima u kojima radnje na temelju kojih se protiv člana Parlamenta vodi postupak ulaze u okvir njegove političke aktivnosti ili su s njom izravno povezane. U toj se obavijesti također navodi da se imunitet neće ukinuti u slučaju fumusa persecutionis, koji je definiran kao „pretpostavka da se sudski postupci protiv zastupnika pokreću s namjerom nanošenja štete njegovim političkim aktivnostima”. Kao primjer navodi određen broj indicija na temelju kojih se može pretpostaviti njegovo postojanje. Međutim, valja istaknuti da je ta Obavijest zamijenjena Obaviješću br. 11/2019 19. studenoga 2019., na datum njezine objave. Naime, u skladu s njezinom točkom 53., Obavijest br. 11/2019 „zamjenjuje sve prethodne obavijesti i sve ostale dokumente Odbora za pravna pitanja [Parlamenta] koji se odnose na njegove prakse i načine postupanja u području imuniteta”, među kojima je i Obavijest br. 11/2003.

167    Kao drugo, Parlament ističe da je praksa, kako je sažeta u Obavijesti br. 11/2003, napuštena, u smislu ograničenja slučajeva u kojima Parlament odbija ukinuti imunitet. Valja istaknuti da se u Obavijesti br. 11/2019, poput prethodne obavijesti br. 11/2016, donesene 9. svibnja 2016., fumus persecutionis definira kao jedini slučaj u kojem se imunitet ne smije ukinuti, a da se pritom ne pojašnjavaju kriteriji koje treba uzeti u obzir kako bi se utvrdilo njegovo postojanje niti identificiraju kategorije slučajeva u kojima takav fumus treba pretpostaviti.

168    Kao treće, u dijelu u kojem tužitelji ističu ustaljenu praksu prema kojoj Parlament odbija ukinuti imunitet ako je cilj sudskog postupka o kojem je riječ prepreka obnašanju parlamentarnih dužnosti zastupnika, valja istaknuti da postojanje te prakse nije sporno i da je Parlament u ovom slučaju slijedio taj pristup.

169    Kao četvrto, kako bi se utvrdilo postojanje ustaljene prakse Parlamenta u pogledu elemenata koje treba uzeti u obzir kako bi se utvrdio fumus persecutionis i, općenitije, u pogledu slučajeva u kojima Parlament odbija ukinuti imunitet jednog od svojih članova, tužitelji se samo pozivaju na određene odluke koje je donio Parlament a da pritom ne dokazuju po čemu se njima može utvrditi postojanje takve prakse.

170    Također valja istaknuti da je većina odluka na koje se pozivaju tužitelji donesena od 1982. do 2003. One su, dakle, dio prakse sažete u Obavijesti br. 11/2003, koju je Parlament izričito povukao i koja je, prema mišljenju Parlamenta, zastarjela. Tužitelji se pozivaju samo na dvanaestak odluka donesenih od 2004. Tijekom parlamentarnog saziva 2014. – 2019. doneseno je sedam novijih odluka. Četiri od njih su odluke kojima je Parlament ukinuo imunitet dotičnih zastupnika nakon što je zaključio da fumus persecutionis ne postoji te se na njih tužitelji pozivaju kako bi utvrdili neosporenu praksu navedenu u točki 168. ove presude.

171    Kao peto, kao što to ističe Parlament, svaka odluka donesena kao odgovor na zahtjev za ukidanje imuniteta neodvojivo je povezana s posebnim okolnostima slučaja. Međutim, Parlament tvrdi, a da mu nitko nije proturječio, da on, prema svojim saznanjima, nikada nije odlučivao o zahtjevu za ukidanje imuniteta zastupnika kako bi se omogućilo izvršenje uhidbenog naloga izdanog u svrhu vođenja kaznenog postupka koji je pokrenut prije nego što je izabran.

172    S obzirom na sve te elemente, valja smatrati da, podložno neosporenoj praksi spomenutoj u točki 168. ove presude i primijenjenoj u ovom slučaju, tužitelji nisu dokazali da je na dan donošenja pobijanih odluka postojala ustaljena praksa Parlamenta koja se sastojala od odbijanja ukidanja imuniteta u slučajevima navedenima u točkama 162. i 163. ove presude. Prigovor koji se temelji na povredi načela dobre uprave i jednakog postupanja stoga treba odbiti.

–       Navodne očite pogreške počinjene u ocjeni fumusa persecutionis

173    Tužitelji smatraju da je Parlament mogao ukinuti imunitet tek nakon što je isključio postojanje fumusa persecutionis. Tvrde da je Parlament počinio očite pogreške u ocjeni postojanja takvog fumusa persecutionis time što nije uzeo u obzir dokaze koje su mu dostavili. Stoga je Parlament pogrešno utemeljio svoju ocjenu uzimajući u obzir „početni” kazneni postupak i prve europske uhidbene naloge, iako su povučeni, premda je prilikom njegova „ponovnog pokretanja” trebao uzeti u obzir kazneni postupak, odnosno europske uhidbene naloge od 14. listopada i 4. studenoga 2019. Time je Parlament zanemario niz relevantnih razmatranja, osobito činjenicu da u odnosu na njih od 18. srpnja 2018. više nije bio na snazi nijedan europski uhidbeni nalog i da su posljednji europski uhidbeni nalozi izdani tek nakon što su izabrani u Parlament, nakon što ih španjolska tijela nisu uspjela spriječiti da se kandidiraju na izborima, a zatim da polože prisegu. Jedini je cilj tih naloga bio spriječiti ih da zasjedaju u Parlamentu iako su oni jedini predstavnici katalonske manjine.

174    Kao prvo, u dijelu u kojem tužitelji tvrde da je Parlament počinio pogrešku ocijenivši postojanje fumus persecutionis s obzirom na predmetni kazneni postupak, a ne samo europske uhidbene naloge izdane u listopadu i studenome 2019., valja podsjetiti na to da je fumus persecutionis utvrđuje kada postoje činjenični elementi koji upućuju na to da je namjera pokretanja sudskog postupka bila nanošenje štete političkoj aktivnosti zastupnika. Međutim, navedeni europski uhidbeni nalozi ulaze upravo u okvir predmetnog kaznenog postupka pokrenutog protiv tužiteljâ, koji je bio prekinut zbog toga što su se odbijali pojaviti pred nadležnim nacionalnim tijelima. Naime, cilj je tih naloga da tužitelji budu uhićeni u državama članicama različitima od Kraljevine Španjolske radi njihove predaje njezinim tijelima kako bi se predmetni kazneni postupak mogao nastaviti. Stoga tužitelji neosnovano tvrde da je Parlament počinio pogrešku u relevantnom sudskom postupku u pogledu ocjene postojanja fumusa persecutionis.

175    Tužitelji također prigovaraju Parlamentu da nije uzeo u obzir činjenicu da su protiv svakoga od njih donesena dva prethodna europska uhidbena naloga, jedan tijekom studenoga 2017., koji je ukinut sljedećeg mjeseca, a drugi tijekom ožujka 2018., koji je ukinut u srpnju 2018., i da stoga protiv njih od tog datuma više nije izdan europski uhidbeni nalog. Na temelju takve okolnosti, prema mišljenju tužiteljâ, može se utvrditi da se europskim uhidbenim nalozima od 14. listopada i 4. studenoga 2019., izdanima nakon njihova izbora u Parlament, nastoji ugroziti izvršavanje njihovih dužnosti u Parlamentu.

176    U tom pogledu, iz diskusija na raspravi proizlazi da neuobičajeno dug rok između činjenica koje se stavljaju na teret članu Parlamenta i pokretanja kaznenog progona protiv njega može, u nedostatku opravdanja, biti relevantan element za ocjenu fumusa persecutionis. To bi također mogao biti slučaj ako je takav rok protekao između ukidanja prvog uhidbenog naloga i izdavanja novog naloga.

177    Međutim, u ovom slučaju valja istaknuti da je rok između ukidanja europskih uhidbenih naloga izdanih tijekom ožujka 2018. i izdavanja europskih uhidbenih naloga od 14. listopada i 4. studenoga 2019. kraći od šesnaest mjeseci. Osim toga, Kraljevina Španjolska navela je da su ti potonji europski uhidbeni nalozi izdani nakon osuđujuće presude od 14. listopada 2019. donesene protiv drugih optuženika, na temelju koje su točke optužnice protiv tužiteljâ djelomično izmijenjene.

178    U tom kontekstu tužitelji neosnovano tvrde da je Parlament počinio očitu pogrešku u ocjeni time što nije uzeo u obzir nepostojanje europskih uhidbenih naloga u razdoblju od srpnja 2018. do listopada ili studenoga 2019.

179    Kao drugo, s jedne strane, tužitelji ističu da su optužbe protiv njih očito neosnovane. Protiv njih se dakle vodi postupak zbog nezakonitog organiziranja referenduma koji više ne predstavlja kazneno djelo u Španjolskoj. Također se pozivaju na izjave i odluke tijela za ljudska prava, pravna mišljenja, sudske odluke i političke izjave. S druge strane, tužitelji tvrde da zakonodavstvo drugih država članica manje strogo sankcionira djela koja im se stavljaju na teret ili ih ne kvalificira kao kazneno djelo. Dodaju da je na dan donošenja pobijanih odluka u Španjolskoj bila u tijeku reforma kako bi se redefiniralo ili čak ukinulo kazneno djelo poticanja na pobunu i da je 22. lipnja 2021. pomilovano devet osoba osuđenih gore navedenom presudom od 14. listopada 2019. Dodaju da nisu kazneno gonjene sve osobe na koje se odnose predmetna djela.

180    U tom pogledu, pitanje jesu li ispunjeni uvjeti za ukidanje parlamentarnog imuniteta na temelju članka 9. Protokola br. 7, u trenutku podnošenja zahtjeva, različito je od pitanja koje se sastoji u utvrđivanju toga jesu li činjenice koje se stavljaju na teret zastupnicima o kojima je riječ utvrđene, s obzirom na to da je to pitanje u nadležnosti tijelâ države članice (vidjeti točku 141. ove presude). Isto tako, u okviru ispitivanja zahtjeva za ukidanje imuniteta nije na Parlamentu da odlučuje o svrsishodnosti kaznenog progona (vidjeti u tom smislu presude od 17. listopada 2018., Jalkh/Parlament, T‑26/17, neobjavljenu, EU:T:2018:690, t. 83. i od 30. travnja 2019., Briois/Parlament, T‑214/18, neobjavljenu, EU:T:2019:266, t. 47.) i u tom okviru ocijeniti prikladnost odredbi nacionalnog prava kojima se uvode kaznena djela na temelju kojih su dotični zastupnici optuženi.

181    Osim toga, u ovom je slučaju nesporno da su tužitelji optuženi za navodna kaznena djela predviđena Leyom Orgánica del Código Penal (Kazneni zakonik) koji je bio na snazi kako na dan nastanka činjenica koje se stavljaju na teret tako i na dan donošenja pobijanih odluka.

182    Iz toga slijedi da su argumenti navedeni u točki 179. ove presude bespredmetni jer se njima nastoji dovesti u pitanje istinitost činjenica koje se stavljaju na teret tužiteljima, njihova kvalifikacija s obzirom na španjolski kazneni zakon kao i pitanje opravdavaju li te činjenice kazneni progon protiv njih i zbog toga ih treba odbiti.

183    Kao treće, kao što je to utvrđeno u točki 151. ove presude, kako bi zaključio da fumus persecutionis ne postoji, Parlament se oslonio na nekoliko elemenata, razmatranih zajedno, odnosno na okolnost da su inkriminirana djela počinjena 2017. iako su tužitelji stekli svojstvo člana Parlamenta 13. lipnja 2019. i na činjenice da su, s jedne strane, optuženi 21. ožujka 2018., odnosno u trenutku kada je njihovo stjecanje statusa europskog zastupnika još bila mogućnost, i, s druge strane, da se ta optužnica odnosila i na druge osobe koje nisu bile članovi Parlamenta.

184    Parlament je time smatrao da te činjenice, promatrane zajedno, mogu isključiti svaku sumnju u fumus persecutionis, unatoč elementima koje su iznijeli tužitelji. Iz toga slijedi da njihov argument koji se temelji na tome da je Parlament ukinuo njihov imunitet a da nije isključio postojanje fumusa persecutionis nije činjenično utemeljen te ga iz tog razloga treba odbiti.

185    Nadalje, u dijelu u kojem tužitelji prigovaraju Parlamentu da nije ispitao navodne nepravilnosti koje utječu na predmetni kazneni postupak, valja podsjetiti na to da u okviru svoje ocjene postojanja fumusa persecutionis nije na Parlamentu da ocjenjuje zakonitost akata koje su donijela pravosudna tijela tijekom predmetnog postupka jer je to pitanje u isključivoj nadležnosti nacionalnih tijela (vidjeti točku 126. ove presude). Tužitelji su, osim toga, pred njima stvarno pokrenuli postupak. S obzirom na navedeno, ne može se isključiti da se Parlament u okviru svoje vrlo široke diskrecijske ovlasti može osloniti na određene činjenice istaknute u prilog tim nepravilnostima kako bi zaključio da postoji fumus persecutionis.

186    U ovom slučaju valja smatrati da tužitelji nisu dokazali da je Parlament počinio očitu pogrešku u ocjeni time što se oslonio na okolnosti navedene u točki 183. ove presude kako bi isključio postojanje fumusa persecutionis. Konkretno, s obzirom na navedene okolnosti, taj se zaključak ne može dovesti u pitanje činjenicama da se, kao prvo, protiv tužitelja vodi postupak zbog njihovih nacionalnih političkih aktivnosti, kao drugo, da bi oni u okviru ili po završetku predmetnog kaznenog postupka mogli biti privremeno spriječeni u izvršavanju svojeg mandata ili, ovisno o slučaju, izgubiti ga, kao treće, da je španjolska stranka VOX podnijela actio popularis u predmetnom kaznenom postupku i, kao četvrto, da se na njih odnose određene negativne javne izjave kojima se, među ostalim, zahtijeva izricanje sankcija koje će služiti kao primjer. Isto vrijedi i za navode tužiteljâ kojima se nastoji dovesti u pitanje nepristranost pravosudnih tijela koja su intervenirala u okviru predmetnog kaznenog postupka. Naposljetku, kako bi se utvrdilo postojanje očite pogreške koju je Parlament počinio u ocjeni fumusa persecutionis, tužitelji se ne mogu s uspjehom pozivati na događaje koji su uslijedili nakon pobijanih odluka, poput činjenice da su španjolska tijela špijunirala i njih i njihove savjetnike, te Komunikaciju Središnjeg izbornog povjerenstva od 3. studenoga 2022.

187    Prema tome, valja odbiti šesti tužbeni razlog, u dijelu u kojem se temelji na pogreškama koje se tiču činjenica i prava koje sadržava ispitivanje fumusa persecutionis koje je proveo Parlament, i sedmi tužbeni razlog.

 Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela dobre uprave i jednakog postupanja jer je Parlament odbio primijeniti odredbe članka 9. stavka 7. Poslovnika

188    Tužitelji ističu da je Parlament neopravdano odstupio od svoje prakse prema kojoj Parlament, kada postoji opasnost da zastupnik bude uhićen bez osude, odbija ukinuti imunitet ili primjenjuje članak 9. stavak 7. Poslovnika.

189    Parlament i Kraljevina Španjolska tvrde da osmi tužbeni razlog nije osnovan.

190    Kako bi se utvrdilo da Parlament ne poštuje raniju praksu koja se sastoji od neukidanja imuniteta ili primjene članka 9. stavka 7. Poslovnika u slučajevima u kojima postoji opasnost da jedan od njegovih članova bude uhićen bez prethodne osude, tužitelji se pozivaju na određene odluke koje je Parlament donio u području imuniteta u razdoblju od 1984. do 2011.

191    Međutim, s jedne strane, tužitelji se samo pozivaju na navedene odluke a da pritom ne iznose po čemu bi one mogle dokazati da je na dan donošenja pobijanih odluka postojala navodna praksa.

192    S druge strane, tužitelji ne utvrđuju na koji se način gore navedene odluke odnose na situacije usporedive s njihovima. U tom pogledu valja utvrditi da je u ovom slučaju cilj zahtjeva za ukidanje imuniteta omogućiti izvršenje europskih uhidbenih naloga izdanih nakon što su se tužitelji odbili pojaviti pred nadležnim španjolskim tijelima. Njihov je cilj stoga omogućiti uhićenje tužteljâ radi njihove predaje španjolskim tijelima kako bi se mogao nastaviti predmetni kazneni postupak. Međutim, nijedna od navedenih odluka ne odnosi se na takvu situaciju.

193    Stoga osmi tužbeni razlog valja odbiti.

 Četvrti tužbeni razlog, koji se u biti temelji na povredi prava na saslušanje

194    Četvrti tužbeni razlog sadržava, u biti, dva dijela.

195    Prvim dijelom tužitelji tvrde da nisu saslušani o više dokumenata kojima nisu imali pristup. Dodaju da se ne može isključiti da su ti dokumenti imali odlučujući utjecaj na pobijane odluke. Drugim dijelom tužitelji ističu da je predsjednik Odbora za pravna pitanja onemogućio da koriste svoje pravo na saslušanje na njihovom saslušanju i da izvjestitelj nije prisustvovao uvodnim očitovanjima prvog tužitelja. Tužitelji u replici tvrde da se čini da se stajalištem Parlamenta u njegovim pismenima o nedopuštenosti priloga 44. tužbi, odnosno očitovanjima tužiteljâ koja su 15. veljače 2021. podnesena Odboru za pravna pitanja, dokazuje da ona nisu uzeta u obzir iako su mogla utjecati na ishod zahtjeva za ukidanje imuniteta.

196    Parlament i Kraljevina Španjolska osporavaju tu argumentaciju.

197    U skladu s člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje, pravo na dobru upravu uključuje pravo svake osobe na saslušanje prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne mjere koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati. To pravo, koje je sastavni dio prava obrane, temeljno je načelo prava Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 18. lipnja 2020., Komisija/RQ, C‑831/18 P, EU:C:2020:481, t. 64. i 65. i navedenu sudsku praksu). Ono jamči svakoj osobi mogućnost da prije donošenja odluke koja se na nju odnosi učinkovito iznese svoje stajalište o postojanju i važnosti činjenica i okolnosti na temelju kojih je ta odluka donesena (vidjeti presudu od 17. siječnja 2013., Gollnisch/Parlament, T‑346/11 i T‑347/11, EU:T:2013:23, t. 176. i navedenu sudsku praksu).

198    Prema sudskoj praksi, povreda prava obrane, a posebice prava na saslušanje, dovodi do poništenja odluke donesene na kraju dotičnog postupka samo ako bi navedeni postupak bez te nepravilnosti mogao imati drukčiji ishod. U tom pogledu, od tužitelja koji se poziva na povredu svojih prava obrane ne može se zahtijevati da dokaže da bi odluka odnosne institucije Unije imala drukčiji sadržaj, nego samo da takva pretpostavka nije potpuno isključena. Osim toga, ocjenu tog pitanja treba izvršiti imajući u vidu posebne činjenične i pravne okolnosti svakog slučaja (vidjeti u tom smislu presudu od 18. lipnja 2020., Komisija/RQ, C‑831/18 P, EU:C:2020:481, t. 105. do 107. i navedenu sudsku praksu).

199    Dva dijela četvrtog tužbenog razloga valja ocijeniti s obzirom na ta načela.

–       Prvi dio, koji se temelji na tome da tužitelji nisu imali pristup trima dokumentima

200    Kao prvo, tužitelji tvrde da nisu saslušani u vezi s rješenjem od 25. listopada 2018. na temelju kojeg je Parlament pogrešno smatrao da je kaznena istraga zaključena i koje se nije nalazilo u spisu.

201    U tom pogledu valja podsjetiti na to da se to rješenje ne odnosi na tužitelje, nego na druge osobe na koje se odnosi predmetni kazneni postupak i koje se nisu odbile pojaviti (vidjeti točku 156. ove presude).

202    Osim toga, smatralo se da pogreška ili barem nejasnoća pobijanih odluka u pogledu točnog stadija predmetnog kaznenog postupka nije utjecala na ispitivanje zahtjeva za ukidanje imuniteta (vidjeti točku 160. ove presude).

203    Iz toga slijedi da, čak i pod pretpostavkom da se povreda prava na saslušanje može utvrditi jer tužitelji nisu mogli iznijeti svoja očitovanja o tom rješenju, ona ne može opravdati poništenje pobijanih odluka.

204    Kao drugo, tužitelji tvrde da nisu mogli zauzeti stajalište o argumentima koje je Kraljevina Španjolska iznijela u obavijestima od 11. lipnja 2014. i 30. rujna 2020. upućenima Parlamentu koje se odnose na tijelo nadležno u području zahtijeva za ukidanje imuniteta zastupnika (vidjeti točke 81. i 82. ove presude), koje im nisu bile dostavljene.

205    Međutim, nije sporno da je, s obzirom na nacionalnu sudsku praksu, kazneno vijeće Tribunala Supremo (Vrhovni sud) nadležno zahtijevati ukidanje imuniteta članu Parlamenta izabranom u Kraljevini Španjolskoj (vidjeti točku 84. ove presude). Iz toga slijedi da tužitelji nisu dokazali da bi pobijane odluke mogle imati drukčiji sadržaj da su saslušani o prethodno navedenim obavijestima Kraljevine Španjolske.

206    Kao treće, tužitelji tvrde da nisu imali pristup, unatoč svojem zahtjevu, „uobičajenoj obavijesti članovima Odbora [za pravna pitanja]” koje je utvrdio izvjestitelj i koje je predviđeno obaviješću tog odbora od 10. veljače 2015., koja se sastoji od sažetka glavnih činjenica koje se odnose na svaki predmet o imunitetu koji je sastavio izvjestitelj kao i od cjelovitog popisa primljenih dokumenata.

207    Parlament međutim tvrdi, a da mu nitko nije proturječio, da u ovom slučaju nije izrađena nikakva „uobičajena obavijest” jer je ona bila predviđena Obaviješću od 10. veljače 2015., koja je zamijenjena s Obavijesti br. 11/2019, u kojoj se ona više ne navodi.

208    Kao četvrto, nakon podnošenja odgovora na tužbu i njegovih priloga, tužitelji u replici tvrde da nisu imali pristup Obavijesti br. 1/20, odnosno bilješci o prosljeđivanju članovima Odbora za pravna pitanja zahtjevâ za ukidanje imuniteta prvog i drugog tužitelja, kojoj je bio priložen odlomak presude Tribunala Supremo (Vrhovni sud) od 14. listopada 2019. kojom su osuđene osobe na koje se odnosi predmetni kazneni postupak i koje se nisu odbile pojaviti.

209    U tom pogledu valja istaknuti da su zahtjevi tužitelja za ukidanje imuniteta bili popraćeni brojnim prilozima, navedenima u rješenjima spomenutima u točkama 11. i 15. ove presude, među kojima je i gore navedena presuda Tribunala Supremo (Vrhovni sud) od 14. listopada 2019. Nesporno je da su tužitelji mogli podnijeti svoja očitovanja o tim dokumentima koji su bili dio spisa o ukidanju imuniteta dostupnog tužiteljima. Obavijest br. 1/20, koja je obična bilješka o prosljeđivanju, ne sadržava nijedan bitan element u pogledu kojeg je tužiteljima trebalo omogućiti da podnesu svoja očitovanja. Stoga, čak i pod pretpostavkom da tužitelji nisu bili upoznati s Obaviješću br. 1/20, što Parlament osporava, takva okolnost nema nikakav utjecaj na ishod pobijanih odluka. Argument stoga treba odbiti a da pritom nije potrebno odlučiti o zapreci vođenju postupka koju je istaknuo Parlament.

210    Stoga valja odbiti prvi dio četvrtog tužbenog razloga.

–       Drugi dio, koji se temelji na povredi prava na saslušanje prilikom saslušanja tužiteljâ

211    Člankom 9. stavkom 6. trećim podstavkom Poslovnika predviđa se da predsjednik Odbora za pravna pitanja poziva zastupnika za čiji se imunitet traži ukidanje na saslušanje, te da se zastupnik može odreći prava da bude saslušan. Također valja istaknuti da, u skladu s točkom 20. Obavijesti br. 11/2019, koja je uključena u dio „Saslušanja”, zastupnik o čijem je imunitetu riječ ili osoba koja ga zastupa može govoriti samo tijekom saslušanja koje je fakultativno. Može iznijeti uvodne napomene koje ne smiju biti duže od 15 minuta i nakon kojih slijede kratki odgovori na pitanja članova Odbora. Osim toga, pod naslovom „Vrijeme govora”, točka 11. te obavijesti određuje da, s obzirom na ograničeno vrijeme kojim Odbor za pravna pitanja raspolaže za razmatranje predmeta povezanih s imunitetom, vrijeme govora strogo uređuje predsjednik. U točki 13. također se pojašnjava da, u slučaju saslušanja, članovi Odbora za pravna pitanja koji nisu izvjestitelj mogu nakratko sudjelovati u postavljanju pitanja.

212    U ovom slučaju tužitelji predsjedniku Odbora za pravna pitanja prigovaraju da je strogo slijedio načela navedena u točki 211. ove presude, iako je složenost predmeta o kojima je riječ opravdavala odstupanje od njih i izvjestitelj nije sudjelovao u uvodnim očitovanjima prvog tužitelja.

213    U tom je pogledu nesporno da je svaki tužitelj raspolagao s petnaest minuta za podnošenje svojih uvodnih primjedbi i da su mogli odgovoriti na pitanja koja su postavili članovi Odbora za pravna pitanja, u skladu s načelima postavljenima u Obavijesti br. 11/2019.

214    Također valja podsjetiti na to da su tužitelji u više navrata Odboru za pravna pitanja dostavili svoja očitovanja popraćena dokazima koje su smatrali relevantnima za ispitivanje zahtjeva za ukidanje imuniteta. Stoga su također na taj način mogli ostvariti svoje pravo na saslušanje iznošenjem svojeg stajališta tijekom postupka. U tom pogledu nije utvrđeno i iz očitovanja Parlamenta u pogledu formalnog podnošenja Priloga A44., koji se sastoji od očitovanja koja su 15. veljače 2021. podnijeli tužitelji članovima Odbora za pravna pitanja i njihovih priloga, ne proizlazi da taj odbor nije uzeo u obzir taj prilog prije donošenja pobijanih odluka.

215    Što se tiče okolnosti da izvjestitelj nije bio fizički prisutan kada je prvi tužitelj podnio svoja uvodna očitovanja na sastanku Odbora za pravna pitanja od 14. siječnja 2021., nije pojašnjeno zašto bi takva činjenica bila protivna unutarnjim pravilima Parlamenta ili zašto bi ugrozila pravo na saslušanje. Osim toga, Parlament navodi, a da to nitko nije osporio, da je izvjestitelj sudjelovao na daljinu na početku tog sastanka, sve dok tehnički problem nije doveo do toga da se fizički pridruži.

216    Slijedom toga, drugi dio tog tužbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.

217    Prema tome, tužitelji neosnovano tvrde da je povrijeđeno njihovo pravo na saslušanje. U svakom slučaju i slijedom toga također valja odbiti prigovor koji se temelji na povredi prava na pristup dokumentima i prava na djelotvornu sudsku zaštitu koji se, u nedostatku bilo kakve argumentacije tužitelja u tom pogledu, temelji isključivo na navodnoj povredi prava na saslušanje.

218    Slijedom toga, četvrti tužbeni razlog treba odbiti.

 Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela nepristranosti

219    Treći tužbeni razlog temelji se na navodnoj povredi načela nepristranosti predviđenog člankom 41. stavkom 1. Povelje, iz kojeg također proizlazi povreda članka 15. UFEU‑a kao i članka 39. stavka 2. i članaka 47. i 48. Povelje. Treći žalbeni razlog sastoji se od četiri dijela, od kojih se prvi temelji na nepravilnosti imenovanja samo jednog izvjestitelja za tri slučaja povezana s imunitetom, drugi na nedostatku nepristranosti izvjestitelja i treći na nedostatku nepristranosti predsjednika Odbora za pravna pitanja. Četvrtim dijelom tužitelji tvrde da zbog činjenice da se rad tog povjerenstva održavao iza zatvorenih vrata nisu mogli dokazati utjecaj pristranosti izvjestitelja i predsjednika navedenog odbora na pobijane odluke.

220    Parlament, koji podupire Kraljevina Španjolska, osporava te argumente.

221    Uvodno, kao prvo, valja podsjetiti na to da su institucije, tijela, uredi i agencije Unije dužni poštovati temeljna prava zajamčena pravom Unije, među kojima je i pravo na dobru upravu, utvrđeno u članku 41. Povelje.

222    U članku 41. stavku 1. Povelje navodi se, među ostalim, da svatko ima pravo da institucije, tijela, uredi i agencije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano i pravično. To pravo predstavlja opće načelo prava Unije (vidjeti u tom smislu presudu od 20. prosinca 2017., Komisija/Vijeće, C‑521/15, EU:C:2017:982, t. 88. i 89.). Zahtjevom se nepristranosti, koji se institucijama, tijelima, uredima i agencijama nalaže u izvršavanju njihovih zadaća, nastoji osigurati jednako postupanje na kojem se Unija temelji (vidjeti presudu od 27. ožujka 2019., August Wolff i Remedia/Komisija, C‑680/16 P, EU:C:2019:257, t. 26. i navedenu sudsku praksu).

223    Tim se zahtjevom osobito nastoji izbjeći moguće situacije sukoba interesa u pogledu dužnosnika i službenika koji djeluju za račun institucija, tijela, ureda i agencija. S obzirom na temeljnu važnost jamstva neovisnosti i integriteta u vezi s unutarnjim funkcioniranjem i vanjskom slikom institucija, tijela, ureda i agencija Unije, zahtjevom nepristranosti obuhvaćene su sve okolnosti koje dužnosnik ili službenik koji mora donijeti odluku o predmetu mora razumno prepoznati kao okolnosti koje, u očima trećih strana, mogu izgledati kao da će utjecati na njegovu neovisnost u predmetu (vidjeti presudu od 27. ožujka 2019., August Wolff i Remedia/Komisija, C‑680/16 P, EU:C:2019:257, t. 26. i navedenu sudsku praksu).

224    Takav zahtjev nepristranosti također se nameće članovima Parlamenta koji sudjeluju u okviru donošenja odluka koje ulaze u upravne funkcije Parlamenta (vidjeti u tom smislu presude od 7. studenoga 2019., ADDE/Parlament, T‑48/17, EU:T:2019:780, t. 61. i od 12. listopada 2022., Vasallo Andrés/Parlament, T‑496/21, neobjavljenu, EU:T:2022:628, t. 20. do 24.).

225    Što se tiče odluka političke prirode kojima je Parlament odlučio o zahtjevu za skidanje imuniteta (vidjeti točku 112. ove presude), valja podsjetiti na to da se njima može na karakterističan način promijeniti individualna pravna situacija dotičnog zastupnika ukidanjem zaštite koju mu taj imunitet dodjeljuje i da utoliko one mogu biti predmet tužbe za poništenje. U tom kontekstu, i kao što je to istaknuo potpredsjednik Suda u rješenju od 24. svibnja 2022., Puigdemont i Casamajó i dr./Parlament i Španjolska (C‑629/21 P(R), EU:C:2022:413, t. 192.), postupak koji može dovesti do donošenja takve odluke nužno mora biti popraćen dostatnim pojedinačnim jamstvima.

226    Parlament je tako uspostavio fazu ispitivanja zahtjeva za ukidanje imuniteta povjerenu nadležnom odboru, u ovom slučaju Odboru za pravna pitanja, koji je zadužen za izradu nacrta odluke o kojoj se glasuje na plenarnoj sjednici. U okviru te faze ispitivanja zahtjeva za ukidanje imuniteta, valja utvrditi da, prema internim pravilima Parlamenta, dotični zastupnik uživa prava predviđena u članku 41. stavku 2. Povelje, odnosno pravo na saslušanje, pravo na pristup svojem spisu i obvezu Parlamenta da obrazloži svoju odluku. Tijekom te faze dotični zastupnik također mora imati pravo iz članka 41. stavka 1. Povelje da se njegovi predmeti obrađuju nepristrano i pravično, kao što je Parlament priznao u svojim pismenima i na raspravi. Taj zahtjev nepristranosti mora, međutim, nužno uzeti u obzir činjenicu da zastupnici, članovi navedenog odbora, po definiciji nisu politički neutralni, što ih razlikuje od dužnosnika i službenika koji djeluju za račun institucija, tijela, ureda i agencija Unije.

227    Kao drugo, zahtjev nepristranosti obuhvaća, s jedne strane, subjektivnu nepristranost na temelju koje nijedan član dotične institucije ne smije pokazati pristranost ili osobne predrasude i, s druge strane, objektivnu nepristranost u skladu s kojom ta institucija mora pružiti dovoljno jamstava da isključi svaku osnovanu sumnju o mogućoj predrasudi (vidjeti u tom smislu presudu od 25. veljače 2021., Dalli/Komisija, C‑615/19 P, EU:C:2021:133, t. 112. i navedenu sudsku praksu).

228    Upravo u svjetlu tih razmatranja treba ispitati treći tužbeni razlog.

–       Prvi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na imenovanju samo jednog izvjestitelja za tri predmeta

229    Prvim dijelom tužitelji tvrde da je Parlament tajno i bez obrazloženja imenovao jednog izvjestitelja za ispitivanje triju zahtjeva za ukidanje imuniteta protivno točkama 6. i 8. Obavijesti br. 11/2019. Prema njihovu mišljenju, nepoštovanje tog bitnog postupovnog zahtjeva predstavlja povredu njihova prava, zajamčenog člankom 41. stavkom 1. Povelje, da se njihovi predmeti obrađuju nepristrano i pravično.

230    U tom pogledu valja podsjetiti na to da članak 9. Poslovnika, naslovljen „Postupci u vezi s imunitetom”, predviđa da se zahtjevi za ukidanje imuniteta, ako su priopćeni na plenarnoj sjednici, upućuju nadležnom odboru koji je zadužen za podnošenje obrazloženog prijedloga odluke, nakon što dotičnom zastupniku ponudi da bude saslušan i nakon što, prema potrebi, od dotičnog tijela zatraži informacije i pojašnjenja. Taj članak 9. u stavku 11. također predviđa da odbor mora rješavati pitanja koja se odnose na imunitete uz najveću moguću povjerljivost. Što se tiče ostalog, nadležni odbor određuje načine primjene članka 9., u skladu sa stavkom 13. tog članka, i stoga postupak koji treba slijediti za utvrđivanje prijedloga odluke koji se podnosi Parlamentu na plenarnoj sjednici.

231    U tom je kontekstu Odbor za pravna pitanja donio Obavijest br. 11/2019, u kojoj su utvrđena indikativna pravila o praksi u pogledu postupanja sa zahtjevima za ukidanje imuniteta (presuda od 1. prosinca 2021., Jalkh/Parlament, T‑230/21, neobjavljena, EU:T:2021:848, t. 44.; vidjeti po analogiji i presudu od 12. veljače 2020., Bilde/Parlament, T‑248/19, neobjavljena, EU:T:2020:46, t. 24.).

232    U točki 6. Obavijesti br. 11/2019 predviđa se da nadležni odbor imenuje izvjestitelja za „svaki zahtjev za ukidanje imuniteta”. U skladu s točkom 7. te komunikacije, na svakom klubu zastupnika je da imenuje zastupnika koji djeluje kao stalni izvjestitelj za pitanja imuniteta i koji obavlja dužnost koordinatora „kako bi osigurao da predmete povezane s imunitetom obrađuju iskusni zastupnici”. U točki 8. te obavijesti određuje se da se za svaki zahtjev za ukidanje imuniteta predviđa da uloga izvjestitelja podliježe ravnopravnoj rotaciji među klubovima zastupnika, ali se isključuje mogućnost da je taj izvjestitelj član istog kluba zastupnika ili da je izabran u istoj državi članici kao zastupnik o čijem se imunitetu odlučuje.

233    Iz toga slijedi da, kao što je to potvrđeno na raspravi, svaki klub zastupnika Parlamenta među svojim članovima Odbora za pravna pitanja imenuje stalnog izvjestitelja za pitanja imuniteta. Budući da Parlament u parlamentarnom sazivu 2019. – 2024. broji sedam klubova zastupnika, tako je sedam zastupnika imenovano za obavljanje dužnosti izvjestitelja u predmetima povezanima s imunitetom. Odbor za pravna pitanja svaki zahtjev za ukidanje imuniteta povjerava jednom od tih izvjestitelja, u skladu s pravičnim sustavom rotacije između klubova zastupnika, od kojeg se načelno odstupa samo ako se izvjestitelj predmetne skupine razriješi, u kojem slučaju se predmet povjerava izvjestitelju kojeg imenuje sljedeći klub zastupnika.

234    U ovom slučaju, najprije valja istaknuti da tužitelji tvrde da se imenovanjem samo jednog izvjestitelja za ispitivanje triju zahtjeva za ukidanje imuniteta, navodno protivno točkama 6. i 8. Obavijesti br. 11/2019, povređuje njihovo pravo, zajamčeno člankom 41. stavkom 1. Povelje, da se njihovi predmeti obrađuju nepristrano i pravično. Međutim, podložno pitanju nepristranosti imenovanog izvjestitelja, koje će se ispitati u okviru drugog dijela tužbenog razloga, oni ne podnose nijedan element kako bi se utvrdilo na koji bi način navodno nepoštovanje navedenih točaka Obavijesti br. 11/2019 moglo predstavljati povredu tog prava.

235    Nadalje, što se tiče navodnog nepoštovanja točke 6. Obavijesti br. 11/2019, valja istaknuti da je za svaki zahtjev za ukidanje imuniteta imenovan izvjestitelj, iako isti. Stoga je poštovano načelo iz navedene točke.

236    Što se tiče načela ravnopravne rotacije funkcije izvjestitelja iz točke 8. Obavijesti br. 11/2019, ono se ne može tumačiti na način da predstavlja prepreku tomu da se samo jedan izvjestitelj imenuje za ispitivanje više povezanih predmeta imuniteta kada se, kao u ovom slučaju, zahtjevi za ukidanje imuniteta odnose na zastupnike na koje se odnosi isti kazneni postupak.

237    Usto, priznajući da je točka 8. Obavijesti br. 11/2019 bila povrijeđena, treba podsjetiti na to da među odredbama koje uređuju interne postupke u nekoj instituciji valja razlikovati one na čiju se povredu fizičke i pravne osobe ne mogu pozvati, zato što se one odnose samo na interne načine funkcioniranja institucije i ne mogu utjecati na njihovu pravnu situaciju, od onih na čiju se povredu, nasuprot tomu, one mogu pozivati, s obzirom na to da stvaraju prava i čimbenik su pravne sigurnosti za te osobe (vidjeti presudu od 28. studenoga 2019., Portigon/SRB, T‑365/16, EU:T:2019:824, t. 135. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također u tom smislu presude od 7. svibnja 1991., Nakajima/Vijeće, C‑69/89, EU:C:1991:186, t. 49. i 50., i od 17. siječnja 2013., Gollnisch/Parlament, T‑346/11 i T‑347/11, EU:T:2013:23, t. 132.). Međutim, navedena točka 8. ne utvrđuje pravo u korist tih zastupnika niti je čimbenik pravne sigurnosti za njih. Naime, njezin je cilj organizirati unutarnje funkcioniranje Parlamenta, osiguravajući jednako postupanje prema klubovima zastupnika u Parlamentu. Stoga je riječ o potpuno unutarnjoj organizacijskoj mjeri čija povreda ne može utjecati na zakonitost pobijanih odluka.

238    Stoga valja odbiti prvi dio trećeg tužbenog razloga.

–       Drugi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na pristranosti izvjestitelja

239    Drugim dijelom tužitelji tvrde da je Parlament počinio bitnu povredu postupka time što je imenovao apsolutno pristranog izvjestitelja. Naime, izvjestitelj je član istog kluba zastupnika u Parlamentu kojem pripadaju zastupnici izabrani u Kraljevini Španjolskoj koji su članovi španjolske političke stranke VOX, odnosno skupini europskih konzervativaca i reformista (CERE). Međutim, stranka VOX, uz Ministerio fiscal (Državno odvjetništvo) i Abogado del Estado (glavni državni odvjetnik), pokrenula je kazneni postupak protiv tužiteljâ na temelju kojeg je zatraženo ukidanje njihova imuniteta. Ta stranka pokazuje posebnu netrpeljivost prema tužiteljima. Tužitelji dodaju da je izvjestitelj izrazio svoju pristranost prije i nakon donošenja pobijanih odluka. Tako je u Parlamentu s tom španjolskom strankom, organizirao sastanak i predsjedao njime, tijekom kojeg su prema njima iskazivali netrpeljivost. Taj nedostatak nepristranosti potvrđuju izjave izvjestitelja nakon donošenja pobijanih odluka i reakcije španjolske stranke VOX. Tužitelji se također pozivaju na prijateljske veze između izvjestitelja i članova stranke VOX.

240    Tužitelji su na raspravi pojasnili da prije svega dovode u pitanje subjektivnu nepristranost izvjestitelja, pri čemu su naveli da se podnesenim dokazima utvrđuje barem povreda obveze objektivne nepristranosti.

241    Uvodno, nije sporno da je izvjestitelj zadužen za zahtjev za ukidanje imuniteta prvom tužitelju imenovan u skladu s redoslijedom koji je uspostavljen među klubovima zastupnika. Tužitelji međutim tvrde da se taj izvjestitelj, također zadužen za ispitivanje zahtjeva za ukidanje imuniteta drugog i trećeg tužitelja, trebao povući ili izuzeti s obzirom na nedostatak nepristranosti.

242    U tom pogledu, kao prvo, valja podsjetiti na političku prirodu odluka kojima Parlament odlučuje o zahtjevu za ukidanje imuniteta (vidjeti točku 225. ove presude).

243    Također valja istaknuti da fazu ispitivanja zahtjeva za ukidanje imuniteta provodi parlamentarni odbor, odnosno političko tijelo, čiji sastav prema članku 209. Poslovnika ima za cilj odraziti postojeći pluralizam Parlamenta, pri čemu je raspodjela mjesta, koliko je to moguće, proporcionalna zastupljenosti klubova zastupnika u Parlamentu. Kao što je to navedeno u točki 231. ove presude, navedeni odbor imenuje izvjestitelja na temelju sustava ravnopravne rotacije među klubovima zastupnika. Iz toga slijedi da, iako je zadaća izvjestitelja povjerena zastupniku određenog kluba zastupnika, taj zastupnik djeluje u okviru odbora čiji sastav odražava ravnotežu klubova zastupnika u Parlamentu.

244    U tom kontekstu, nepristranost zastupnika koji nastupa tijekom te istražne faze, poput izvjestitelja, načelno se ne može ocjenjivati s obzirom na njegovu političku ideologiju ni s obzirom na usporedbu između njegove političke ideologije i one zastupnika na kojeg se odnosi zahtjev za ukidanje imuniteta. Konkretno, pripadnost izvjestitelja nacionalnoj političkoj stranci ili klubu zastupnika osnovanom u Parlamentu, bez obzira na njihove vrijednosti i ideje, i čak pod pretpostavkom da one mogu a priori otkriti neosjetljivost zastupnika na kojeg se odnosi zahtjev za ukidanje imuniteta, načelno ne utječe na ocjenu izvjestiteljeve nepristranosti. U tom je pogledu već presuđeno da razlika u političkoj ideologiji između izvjestitelja i zastupnika na kojeg se odnosi zahtjev za ukidanje imuniteta ne može sama po sebi utjecati na postupak donošenja pobijane odluke (presuda od 1. prosinca 2021., Jalkh/Parlament, T‑230/21, neobjavljena, EU:T:2021:848, t. 46.).

245    Iz toga slijedi da u ovom slučaju članstvo izvjestitelja u europskoj političkoj skupini europskih konzervativaca i reformista načelno ne utječe na ocjenu njegove nepristranosti.

246    Točno je da taj klub zastupnika obuhvaća i zastupnike političke stranke VOX koja je, kao što je to istaknuo potpredsjednik Suda u rješenju od 24. svibnja 2022., Puigdemont i Casamajó i dr./Parlament i Španjolska (C‑629/21 P(R), EU:C:2022:413, t. 202.), stavljena u posve posebnu situaciju u odnosu na tužitelje jer je ona pokrenula predmetni kazneni postupak. Međutim, ta posebna situacija odnosi se na zastupnike koji su članovi političke stranke VOX i načelno se ne može proširiti na sve članove kluba europskih konzervativaca i reformista samo zato što, s obzirom na to da pripadaju istoj skupini, dijele političke sklonosti.

247    Kao drugo, tužitelji tvrde da je izvjestitelj predsjedao sastankom političke stranke VOX u Parlamentu na kojem je podržao slogan „Puigdemont u zatvoru”.

248    Najprije valja utvrditi da se sažeti prikaz tog prigovora nalazi u tužbi i da je potkrijepljen dokazom sadržanim u identificiranim prilozima, odnosno poveznicom na videozapis. Stoga, na temelju sudske prakse navedene u točki 34. ove presude, valja odbiti argument o postojanju zapreke vođenju postupka koji je Parlament istaknuo u tom pogledu.

249    Nadalje, nesporno je da je u okviru svojih dužnosti člana Parlamenta izvjestitelj organizirao događaj koji se održao 6. ožujka 2019. u okviru Parlamenta, koji se sastojao od intervencije glavnog tajnika političke stranke VOX na temu „Cataluña es España” (Katalonija je Španjolska) i da je sudjelovao na njemu. Potonji je završio govor izrazom „Viva España, viva Europa y Puigdemont a prisión” (Živjela Španjolska, živjela Europa i Puigdemont u zatvoru).

250    S jedne strane, nesporno je da se tijekom tog događaja izvjestitelj nije usmeno očitovao. Naime, iz snimke tog događaja proizlazi da je, iako je izvjestitelj bio prisutan za stolom govornika, zajedno s glavnim tajnikom stranke VOX i dvama drugim članovima Parlamenta, usmeno intervenirao samo glavni tajnik navedene stranke.

251    S druge strane, organizacija takvog događaja može se smatrati očitovanjem potpore izvjestitelja idejama koje zastupa navedena politička stranka u pogledu, osobito, uzimajući u obzir temu događaja, političke situacije Katalonije kao i njezina protivljenja političkim idejama tužitelja. Iako se, doduše, činjenice koje se tužiteljima stavljaju na teret u okviru predmetnog kaznenog postupka odnose na političku situaciju u Kataloniji u dijelu u kojem se odnose na donošenje zakona navedenih u točki 2. ove presude i održavanje referenduma o samoodređenju navedenog u istoj točki, izražavanje od strane zastupnika, budućeg izvjestitelja za predmete ukidanja imuniteta tužiteljâ, svojeg stajališta u pogledu te situacije, zbog razloga iznesenih u točkama 244. i 246. ove presude, ne može biti dovoljno da se utvrdi povreda načela nepristranosti. Valja dodati da su, kao što je to utvrđeno u točki 141. ove presude, pitanja jesu li činjenice koje se stavljaju na teret tužiteljima dokazane, opravdavaju li te radnje kazneni progon protiv njih i jesu li odredbe nacionalnog prava kojima se uvode povrede na temelju kojih su se tužitelji kazneno gonili bile prikladne, različita od pitanja jesu li uvjeti za ukidanje parlamentarnog imuniteta na temelju članka 9. Protokola br. 7 bili ispunjeni u trenutku podnošenja zahtjeva. Međutim, ovo posljednje pitanje je jedino koje je izvjestitelj razmotrio.

252    Kao treće, u replici tužitelji ističu određene činjenice nastale nakon pobijanih odluka koje potvrđuju nedostatak nepristranosti izvjestitelja.

253    U tom pogledu valja podsjetiti na to da se, u skladu s člankom 85. stavkom 1. Poslovnika, dokazi i dokazni prijedlozi podnose u okviru prve razmjene podnesaka. U članku 85. stavku 2. Poslovnika određeno je da stranke mogu podnositi dokaze i stavljati dokazne prijedloge u prilog svojim argumentima i u replici i odgovoru na repliku, pod uvjetom da opravdaju kašnjenje u podnošenju takvih dokaza odnosno stavljanju dokaznih prijedloga.

254    U dijelu u kojem se tužitelji pozivaju na intervju izvjestitelja u bugarskom časopisu od dana nakon donošenja pobijanih odluka, dakle prije podnošenja tužbe, valja istaknuti da je taj dokument podnesen u replici a da tužitelji ne opravdavaju njegovo nepravodobno podnošenje. Stoga taj dokaz valja odbaciti kao nedopušten, kao što to zahtijeva Parlament.

255    Osim toga, na temelju različitih reakcija političke stranke VOX koje su iznesene nakon donošenja pobijanih odluka i podnošenja tužbe, osobito očitovanja o zadovoljstvu u pogledu izvješća koje je sastavio izvjestitelj, ne može se utvrditi nedostatak nepristranosti izvjestitelja. Isto vrijedi i za okolnost, koju navode tužitelji, da je izvjestitelju na temelju njegova ponašanja u vijećnici izrečena upravna sankcija za činjenice koje nisu povezane s ovim predmetom.

256    Kao četvrto, tužitelji ne tvrde da je izvjestitelj bio u sukobu interesa koji, u skladu s člankom 3. stavkom 1. Priloga I. Poslovniku, postoji „kada zastupnik u Europskom parlamentu ima osobni interes koji bi mogao neprimjereno utjecati na obnašanje zastupničkih dužnosti”. Općenitije, tužitelji se ne pozivaju ni na kakav osobni interes izvjestitelja koji bi mogao utjecati na njegovu nepristranost u obavljanju njegovih dužnosti. Isto tako, tužitelji ne navode nikakvu izjavu izvjestitelja koja bi otkrila da je svoju dužnost obradio s osobnom predrasudom, odvojivom od svoje političke ideologije.

257    Prema tome, drugi dio trećeg tužbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.

–       Treći dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na pristranosti predsjednika Odbora za pravna pitanja

258    Tužitelji ističu da predsjednik Odbora za pravna pitanja nije pružio nikakvo jamstvo nepristranosti zbog razloga navedenih u očitovanjima koja su dostavili tom odboru, a koji se nalaze u prilogu tužbi. Oni osobito pojašnjavaju da su potonji i nacionalna politička stranka kojoj pripada pokazali netrpeljivost u odnosu na njih provodeći strategiju s ciljem da ih se spriječi da steknu svoje mjesto u Parlamentu.

259    U tom pogledu, iz razmatranja u točkama 33. do 37. ove presude proizlazi da valja odbaciti kao nedopuštene argumente koji se odnose na nepostojanje nepristranosti predsjednika Odbora za pravna pitanja koji su izneseni samo u prilozima tužbi a da u njoj nisu izričito navedeni. To je slučaj s argumentom koji se odnosi na njegovo španjolsko državljanstvo. To je također slučaj s određenim argumentima koji se odnose na njegovo navodno ponašanje, kao što to tvrdi Parlament.

260    S druge strane, valja odbiti argument Parlamenta o postojanju zapreke vođenju postupka u dijelu u kojem je usmjeren protiv argumenta navedenog u točki 145. tužbe, koji se temelji na navodnom netrpeljivost predsjednika Odbora za pravna pitanja koje proizlazi iz strategije koja je provedena kako bi se tužitelje spriječilo da preuzmu svoje mjesto u Parlamentu.

261    Međutim, taj argument treba odbiti. Naime, iz sadržaja spisa proizlazi da navodne inicijative kako bi se tužitelje spriječilo da preuzmu svoje mjesto u Parlamentu ne potječu od predsjednika Odbora za pravna pitanja, nego od nacionalne političke stranke kojoj pripada, koja nije ona koja je podnijela actio popularis u predmetnom kaznenom postupku. Međutim, iz točke 244. ove presude proizlazi da se nepristranost predsjednika Odbora za pravna pitanja načelno ne može ocjenjivati s obzirom na njegovu političku ideologiju, osobito s obzirom na njegovu pripadnost nacionalnoj političkoj stranci.

262    Stoga valja odbiti treći dio trećeg tužbenog razloga. Budući da su tvrdnje o pristranosti iznesene protiv izvjestitelja i predsjednika Odbora za pravna pitanja odbijene, nije potrebno ocijeniti četvrti dio koji se odnosi na prepreku koju predstavlja povjerljivost rada tog odbora u utvrđivanju dokaza o utjecaju njihove navodne pristranosti na pobijane odluke.

263    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da tužbu valja odbiti a da nije potrebno donijeti mjere upravljanja postupkom i mjere izvođenja dokaza koje su zatražili tužitelji.

 Zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka

264    Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 21. ožujka 2023. tužitelji su podnijeli zahtjev za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka na temelju članka 113. stavka 2. točke (c) Poslovnika.

265    Na temelju članka 113. stavka 2. točke (c) Poslovnika, Opći sud može odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka ako to zatraži glavna stranka na temelju novih činjenica koje mogu imati odlučujući utjecaj na odluku Općeg suda, a koje nije mogla istaknuti prije zatvaranja navedenog usmenog dijela.

266    Tužitelji ističu činjenice nastale nakon zatvaranja usmenog dijela postupka koje, prema njihovu mišljenju, imaju odlučujući utjecaj, s jedne strane, na njihov pravni interes i, s druge strane, na osnovanost pobijanih odluka.

267    Konkretnije, kao prvo, tužitelji se pozivaju na stupanje na snagu 12. siječnja 2023. Leya Orgánica 14/2022 (Organski zakon 14/2022) od 22. prosinca 2022. (BOE br. 307 od 23. prosinca 2022., str. 1.), kojim je izmijenjen Kazneni zakonik, osobito ukidanjem kaznenog djela poticanja na pobunu na temelju kojeg se protiv njih vodio kazneni postupak i izmjenom kaznenog djela zloupotrebe državnih sredstava koje se odnosi na prvog i drugog tužitelja. Kao drugo, pozivaju se na rješenje od 12. siječnja 2023. kojim je istražni sudac kaznenog odjela Tribunala Supremo (Vrhovni sud) ukinuo, među ostalim, europske uhidbene naloge od 14. listopada i 4. studenoga 2019. izdane u odnosu na njih. Kao treće, tužitelji ističu rješenje Cortea d’appello di Cagliari, sezione distaccata di Sassari (Žalbeni sud u Cagliariju, upućeno vijeće Sassari, Italija) od 9. ožujka 2023. kojim je taj sud utvrdio ukidanje europskog uhidbenog naloga protiv prvog tužitelja i, slijedom toga, proglasio prekid postupka izvršenja navedenog naloga. Kao četvrto, tužitelji se pozivaju na presudu od 29. studenoga 2022. kojom je Tribunal Constitucional (Ustavni sud) odbio tužbu („recurso de amparo”) koju su prvi i drugi tužitelj podnijeli protiv rješenja istražnog suca kaznenog odjela Tribunala Supremo (Vrhovni sud) od 10. siječnja 2020. kojim se od Parlamenta traži ukidanje njihova imuniteta.

268    Kao prvo, što se tiče zadržavanja njihova pravnog interesa, tužitelji ističu da pobijane odluke više ne mogu proizvoditi pravne učinke jer je, s jedne strane, njihov cilj samo omogućiti izvršenje europskih uhidbenih naloga koji su povučeni i, s druge strane, ukinuti njihov imunitet na temelju kaznenog postupka koji se odnosi na navodno kazneno djelo poticanja na pobunu koje se više ne navodi u Kaznenom zakoniku i na navodno kazneno djelo zloupotrebe državnih sredstava koje je bitno izmijenjeno tim zakonikom. Međutim, tužitelji tvrde da, s obzirom na učinke koje su proizvele pobijane odluke, zadržavaju pravni interes barem u pogledu naknade štete. U tom pogledu tvrde da poništavajuća presuda može biti oblik naknade štete. Također ističu opasnost od ponavljanja nezakonitosti pobijanih odluka jer istražni sudac kaznenog odjela Tribunala Supremo (Vrhovni sud) razmatra izdavanje novih europskih uhidbenih naloga.

269    U tom pogledu Opći sud utvrđuje da tužitelji traže ponovno otvaranje usmenog dijela postupka kako bi omogućili kontradiktornu raspravu o pitanju prestanka njihova pravnog interesa, pri čemu tvrde da on postoji unatoč navodnoj obustavi pobijanih odluka. Osim toga, ni Parlament ni Kraljevina Španjolska nisu podnijeli Općem sudu zahtjev za obustavu postupka, iako se takav zahtjev može podnijeti u bilo kojem trenutku postupka (rješenje od 25. listopada 2019., Le Pen/Parlament, T‑211/19, neobjavljeno, EU:T:2019:776, t. 14.). U tom kontekstu i s obzirom na okolnosti slučaja, Opći sud smatra da dokazi koje su tužitelji podnijeli u vezi s pitanjem njihova pravnog interesa nisu takve prirode da imaju odlučujući utjecaj na odluku Općeg suda u smislu članka 113. stavka 2. točke (c) Poslovnika.

270    Kao drugo, valja istaknuti da ni nove činjenice na koje se pozivaju tužitelji ne mogu imati odlučujući utjecaj na meritum tužbe.

271    Naime, budući da se zakonitost akta Unije mora ocijeniti u skladu s činjeničnim i pravnim elementima koji su postojali na dan kada je taj akt donesen (vidjeti presude od 18. srpnja 2013., Schindler Holding i dr./Komisija, C‑501/11 P, EU:C:2013:522, t. 31. i navedenu sudsku praksu, i od 3. rujna 2015., Inuit Tapiriit Kanatami i dr./Komisija, C‑398/13 P, EU:C:2015:535, t. 22. i navedenu sudsku praksu) i s obzirom na to da nije na Parlamentu da, kad odlučuje o zahtjevu za ukidanje imuniteta, ocjenjuje prikladnost odredaba nacionalnog prava kojim se utvrđuje kazneno djelo koje se stavlja na teret (vidjeti točku 180. ove presude), izmjena kaznenog zakonika nakon donošenja pobijanih odluka ne utječe na ispitivanje njihove zakonitosti. Isto vrijedi, s jedne strane, za rješenje istražnog suca Tribunala Supremo (Vrhovni sud) od 12. siječnja 2023., čija pravomoćnost uostalom nije utvrđena, jer se njime nastoje izvesti zaključci iz izmjene navedenog kaznenog zakonika i, s druge strane, iz rješenja Cortea d’appello di Cagliari, sezione distaccata di Sassari (Žalbeni sud u Cagliariju, upućeno vijeće u Sassariju) od 9. ožujka 2023. kojim je sam taj sud u biti izveo zaključak o posljedicama ukidanja europskog uhidbenog naloga protiv prvog tužitelja navedenim rješenjem od 12. siječnja 2023.

272    Što se tiče presude od 29. studenoga 2022. Tribunala Constitucional (Ustavni sud), tužitelji u biti tvrde da ona potvrđuje argumentaciju koju su već iznijeli u potporu drugom tužbenom razlogu, u vezi s presudom od 19. prosinca 2018., Berlusconi i Fininvest (C‑219/17, EU:C:2018:1023). Stoga se ne može smatrati da ta presuda Tribunala Constitucional (Ustavni sud) može imati odlučujući utjecaj na odluku Općeg suda. U svakom slučaju, okolnost da je Tribunal Constitucional (Ustavni sud) u navedenoj presudi naveo da je na Općem sudu da u okviru ove tužbe odluči o zakonitosti pobijanih odluka ne može dovesti u pitanje zaključak naveden u točki 88. ove presude, prema kojem Parlament nije bio dužan ocijeniti usklađenost s pravom Unije španjolske sudske prakse o tijelu nadležnom za traženje ukidanja imuniteta europskog zastupnika izabranog u Kraljevini Španjolskoj.

273    Slijedom toga, valja odbiti zahtjev tužitelja za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka.

 Troškovi

274    U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelji nisu uspjeli u postupku, valja im naložiti snošenje vlastitih troškova kao i troškova Parlamenta u okviru ovog predmeta i predmetâ T‑272/21 R i T‑272/21 R II, sukladno zahtjevu Parlamenta.

275    Na temelju članka 138. stavka 1. Poslovnika, Kraljevina Španjolska snosit će vlastite troškove, uključujući troškove koje je imala u okviru predmeta T‑272/21 R II.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (šesto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Carlesu Puigdemontu i Casamajóu, Antoniju Comínu i Oliveresu i Clari Ponsatí i Obiols nalaže se snošenje vlastitih troškova, kao i troškova Europskog parlamenta, uključujući u okviru predmeta T‑272/21 R, i T‑272/21 R II.

3.      Kraljevina Španjolska snosit će vlastite troškove, uključujući troškove koje je imala u okviru predmeta T‑272/21 R II.

Marcoulli Frimodt Nielsen Kanninen

Schwarcz       Norkus

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 5. srpnja 2023.

Potpisi

Sadržaj

*      Jezik postupka: engleski

i Točka 2. izreke ovog teksta izmijenjena je nakon prvotne objave.