PRESUDA SUDA (drugo vijeće)
4. listopada 2018.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Područje slobode, sigurnosti i pravde – Uredba (EU) br. 1215/2012 – Nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Posebna nadležnost – Članak 7. točka 1. podtočka (a) – Pojam ‚stvari povezane s ugovorom’ – Paulijanska tužba”
U predmetu C‑337/17,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Sąd Okręgowy w Szczecinie (Okružni sud u Szczecinu, Poljska), odlukom od 29. svibnja 2017., koju je Sud zaprimio 7. lipnja 2017., u postupku
Feniks sp. z o.o.
protiv
Azteca Products & Services SL
SUD (drugo vijeće),
u sastavu: M. Ilešič, predsjednik vijeća, A. Rosas, C. Toader (izvjestiteljica), A. Prechal i E. Jarašiūnas, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Bobek,
tajnik: R. Schiano, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 11. travnja 2018.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Feniks sp. z o.o., P. Zimmerman i B. Sierakowski, radcowie prawni,
– za Azteca Products & Services SL, M. Świrgoń, adwokat,
– za poljsku vladu, B. Majczyna, M. Nowak i K. Majcher, u svojstvu agenata,
– za švicarsku vladu, M. Schöll, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, M. Wilderspin, M. Heller i A. Stobiecka‑Kuik, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 21. lipnja 2018.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 7. točke 1. podtočke (a) Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o sudskoj nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57.).
2 Ovaj je zahtjev podnesen u okviru spora između društava Feniks sp. z o.o. i Azteca Products & Services SL (u daljnjem tekstu: Azteca) u pogledu ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljenog između društva Azteca i dužnika društva Feniks kojim je navodno nanesena šteta pravima društva Feniks.
Pravni okvir
Pravo Unije
Uredba (EU) br. 1215/2012
3 Uvodne izjave 15., 16. i 34. Uredbe br. 1215/2012 glase kako slijedi:
„(15) Pravila o nadležnosti trebala bi biti što je moguće više predvidiva i zasnovana na načelu da se nadležnost općenito temelji na domicilu tuženika. Nadležnost bi uvijek trebala postojati na temelju toga, osim u nekim točno određenim slučajevima u kojima glavni predmet spora ili autonomija stranaka jamče drukčije povezane čimbenike. Samostalno se mora utvrditi domicil pravne osobe, kako bi se zajednička pravila učinila transparentnijima i izbjegli sukobi nadležnosti.
(16) Pored domicila tuženika, trebale bi postojati alternativne osnove [za utvrđivanje] nadležnosti temeljene na uskoj povezanosti [bliskoj vezi] između suda i tužbe ili zbog olakšavanja pravilnog [dobrog] sudovanja. Postojanje uske povezanosti [bliske veze] trebalo bi osigurati pravnu sigurnost i spriječiti mogućnost da tuženik bude tužen pred sudom države članice u vezi kojeg mu nije bilo moguće [koji nije mogao] razumno predvidjeti. Važno je, posebno u slučajevima u vezi izvanugovornih obveza koje nastaju iz povrede privatnosti i osobnih prava, uključujući klevetu.
[…]
(34) Treba se osigurati kontinuitet između Konvencije [od 27. rujna 1968. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972., L 299, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.)], Uredbe [Vijeća] (EZ) br. 44/2001 [od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.)] i ove Uredbe, a u tom cilju potrebno je donijeti i prijelazne odredbe. Isti se zahtjev za kontinuitetom primjenjuje u pogledu tumačenja Suda Europske unije o Konvenciji iz Bruxellesa iz 1968. i uredbama koje je zamjenjuju.”
4 U poglavlju I. te uredbe, naslovljenom „Područje primjene i definicije” njegov članak 1. predviđa:
„1. Ova se Uredba primjenjuje u građanskim i trgovačkim stvarima, bez obzira na vrstu suda. […]
2. Ova se uredba ne primjenjuje na:
[…]
(b) stečaj, postupke u vezi likvidacije nesolventnih trgovačkih društava ili drugih pravnih osoba, postupke prisilnog poravnanja ili slične postupke;
[…]”
5 Poglavlje II. navedene uredbe naslovljeno „Nadležnost” među ostalim sadržava odjeljak 1. „Opće odredbe” i odjeljak 2. „Posebna nadležnost”. Člankom 4. stavkom 1. koji se nalazi u tom odjeljku 1. propisano je:
„Podložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice.”
6 Članak 7. koji se nalazi u odjeljku 2. poglavlja II. iste uredbe glasi kako slijedi:
„Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:
1) (a) u stvarima povezanima s ugovorom, pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze;
(b) za potrebe ove odredbe, te ako nije drukčije dogovoreno, mjesto izvršenja konkretne obveze je:
– u slučaju prodaje robe, mjesto u državi članici u kojoj je roba dostavljena ili trebala biti dostavljena sukladno ugovoru,
– u slučaju pružanja usluga, mjesto u državi članici u kojoj su usluge pružene ili trebale biti pružene sukladno ugovoru;
[…]”
Uredba (EZ) br. 1346/2000
7 Članak 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1346/2000 od 29. svibnja 2000. o stečajnom postupku (SL 2000., L 160, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 3.), naslovljen „Područje primjene, u svojem stavku 1. propisuje:
„Ova se Uredba primjenjuje na cjelokupni stečajni postupak koji ima za posljedicu djelomičnu ili potpunu prodaju imovine dužnika [djelomičan ili potpun prestanak dužnikovih prava na upravljanje imovinom] i imenovanje stečajnog upravitelja.”
Poljsko pravo
8 Članak 527. i sljedeći članci ustawa Kodeksa cywilnyja (Zakon o građanskom zakoniku) od 23. travnja 1964. (Dz. U. iz 1964., br. 16, poz. 93.) u njegovoj verziji koja se primjenjuje na predmet u glavnom postupku (Dz. U. iz 2017., poz. 459.) (u daljnjem tekstu: Građanski zakonik), uređuju „paulijansku” tužbu kojom se zahtijeva da se pravnoj radnji kojom je dužnik povrijedio vjerovnikova prava oduzme pravni učinak u odnosu na tog vjerovnika. U skladu s člankom 527. Građanskog zakonika:
„1. Ako treća osoba zbog pravne radnje koju dužnik poduzme na štetu svojih vjerovnika ostvari imovinsku korist, svaki vjerovnik može zahtijevati da se toj radnji oduzme pravni učinak u odnosu na njega, pod uvjetom da je dužnik svjesno djelovao na štetu svojih vjerovnika, a treća osoba je znala za tu radnju ili je, da je postupala s dužnom pažnjom, mogla za nju znati.
2. Pravna radnja dužnika poduzeta je na štetu njegovih vjerovnika ako je dužnik zbog nje postao insolventan ili je njegova insolventnost postala veća nego što je bila prije njezina poduzimanja.
3. Ako je osoba koja je ostvarila imovinsku korist zbog dužnikove pravne radnje (poduzete na štetu njegovih vjerovnika) usko povezana s dužnikom, pretpostavlja se da je ta osoba znala da je dužnik svjesno djelovao na štetu svojih vjerovnika.
4. Ako je osoba koja je ostvarila imovinsku korist zbog dužnikove pravne radnje (poduzete na štetu njegovih vjerovnika) poduzetnik u trajnom poslovnom odnosu s tim dužnikom, pretpostavlja se da je taj poduzetnik znao da je dužnik svjesno djelovao na štetu svojih vjerovnika.”
9 Članak 528. tog zakonika glasi kako slijedi:
„Ako zbog pravne radnje koju dužnik poduzme na štetu svojih vjerovnika, treća osoba besplatno ostvari imovinsku korist, vjerovnik može tražiti da se toj radnji u odnosu na njega oduzme pravni učinak čak i ako dotična treća osoba nije znala ili čak ni uz dužnu pažnju nije mogla znati da je dužnik svjesno naštetio svojim vjerovnicima.”
10 Članak 530. navedenog zakonika određuje:
„Odredbe prethodnih članaka primjenjuju se mutatis mutandis ako je dužnik djelovao s namjerom da nanese štetu svojim budućim vjerovnicima. Ipak, ako je treća osoba ostvarila imovinsku korist uz naknadu, vjerovnik može zahtijevati da se toj radnji oduzme pravni učinak samo ako je dotična treća osoba znala za dužnikove namjere.”
11 Članak 531. istog zakonika predviđa:
„1. Dužnikovoj pravnoj radnji (poduzetoj na štetu njegovih vjerovnika) može se oduzeti pravni učinak na temelju tužbe ili prigovora protiv treće osobe koja je zbog te radnje ostvarila imovinsku korist.
2. Ako je treća osoba otuđila ostvarenu imovinsku korist, vjerovnik može izravno tužiti osobu na koju je ta korist prenesena ako je ta osoba znala za okolnosti koje opravdavaju oduzimanje učinka dužnikovoj pravnoj radnji ili ako je otuđenje bilo besplatno.”
12 U skladu s člankom 532. Građanskog zakonika:
„Vjerovnik u odnosu na kojega je oduzet učinak pravnoj radnji koju je poduzeo dužnik može naplatiti svoje potraživanje na dijelovima imovine koji su, zbog pravne radnje kojoj je oduzet učinak, izašli iz sastava dužnikove imovine ili u njega nisu ni ušli i pri tome ima prednost pred vjerovnicima treće osobe.”
13 Članak 533. tog zakonika glasi:
„Treća osoba koja je ostvarila imovinsku korist na temelju dužnikove pravne radnje (poduzete na štetu njegovih vjerovnika) može izbjeći ispunjenje vjerovnikova zahtjeva (kojim se traži da se predmetnoj radnji oduzme učinak) tako da namiri tražbinu navedenog vjerovnika ili mu navede dužnikovu imovinu dovoljnu za njegovo namirenje.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
14 Društvo Coliseum 2101 sp. z o.o. (u daljnjem tekstu: Coliseum), sa sjedištem u Poljskoj, u svojstvu glavnog izvođača sklopilo je ugovor o izvođenju građevinskih radova u okviru projekta ulaganja u nekretnine koje se nalaze u Gdańsku (Poljska) s društvom Feniks, sa sjedištem također u Poljskoj, koje je djelovalo u svojstvu ulagača. Kako bi izvršilo taj ugovor, društvo Coliseum sklopilo je nekoliko ugovora o podizvođenju građevinskih radova.
15 Budući da društvo Coliseum nije ispunilo svoje obveze prema dijelu svojih podizvođača, društvo Feniks moralo im je platiti iznose na temelju odredbi Građanskog zakonika o solidarnoj odgovornosti ulagača te je tako postalo vjerovnik društva Coliseum, za ukupni iznos od 1 396 495,48 poljskih zlota (oko 336 174 eura).
16 Ugovorima sklopljenima 30. i 31. siječnja 2012. u Szczecinu (Poljska) društvo Coliseum prodalo je društvu Azteca čije se sjedište nalazi u Alcori (Španjolska) nekretninu koja se nalazi u Szczecinu u iznosu od 6 079 275 poljskih zlota (oko 1 463 445 eura) kako bi djelomično namirilo ranija potraživanja društva Azteca. Međutim, potonje društvo i dalje je bilo obvezno isplatiti društvu Coliseum iznos od 1 091 413,70 poljskih zlota (oko 262 732 eura). U skladu s navodima društva Feniks, na datum sklapanja kupoprodajnog ugovora od 30. siječnja 2012., predsjednik uprave društva Coliseum također je bio zastupnik društva Horkios Gestion SA sa sjedištem u Alcori, koje je jedini član uprave društva Azteca.
17 Zbog nedostatka sredstava u imovini društva Coliseum, društvo Feniks je 11. srpnja 2016., na temelju članka 527. i sljedećih članaka Građanskog zakonika, podnijelo tužbu protiv društva Azteca pred Sąd Okręgowy w Szczecinie (Okružni sud u Szczecinu, Poljska), sudom koji je uputio zahtjev, kako bi se kupoprodajnom ugovoru iz prethodne točke oduzeo pravni učinak u odnosu na njega, s obzirom na činjenicu da ga je Feniksov dužnik sklopio povredom prava potonjeg društva.
18 Kako bi opravdalo nadležnost tog suda, društvo Feniks poziva se na članak 7. točku 1. podtočku (a) Uredbe br. 1215/2012.
19 Društvo Azteca podnijelo je prigovor nenadležnosti. Prema njegovu mišljenju, međunarodnu nadležnost za tužbu za pobijanje dužnikove pravne radnje u skladu s općim pravilom, predviđenim člankom 4. stavkom 1. Uredbe br. 1215/2012, imaju španjolski sudovi. Takva se radnja ne može definirati kao „stvari povezane s ugovorom” u smislu članka 7. točke 1. podtočke (a) te iste uredbe.
20 U okviru analize tog prigovora međunarodne nenadležnosti, sud koji je uputio zahtjev opisuje glavna obilježja paulijanske tužbe u poljskom pravu, kao što to proizlazi iz odredbi Građanskog zakonika navedenih u točkama 8. do 13. ove presude i navodi da je ta tužba iznimka od načela u skladu s kojim vjerovnik može potraživati samo imovinu svojeg dužnika. Dodaje da se u članku 527. stavku 3. Građanskog zakonika iz uske povezanosti između dužnika i treće osobe izvlači zaključak o postojanju presumpcije da je treća osoba znala za činjenicu da je dužnik svjesno naštetio svojem vjerovniku poduzimanjem radnje koju se pobija. Takva presumpcija podrazumijeva da bi vjerovnik u takvom slučaju samo trebao dokazati postojanje uske povezanosti između dužnika i treće osobe.
21 Sud koji je uputio zahtjev smatra da se međunarodna nadležnost poljskih sudova za radnju poput one o kojoj taj sud odlučuje može opravdati samo na temelju članka 7. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 1215/2012. U tom pogledu, taj sud ističe da, iako se taj spor ne vodi između ugovornih strana ugovora o izvođenju građevinskih radova, odnosno društava Feniks i Coloseum te se ne odnosi na ispitivanje valjanosti tog ugovora, sud koji je uputio zahtjev ipak treba ispitati proizvodi li ugovor sklopljen između društava Azteca i Coliseum učinak u odnosu na društvo Feniks.
22 Sud koji je uputio zahtjev smatra da se članak 7. stavak 1. točka (a) Uredbe br. 1215/2012 odnosi na sve sporove koji su povezani s ugovorom. Međutim, kad je riječ o sporu koji se vodi pred njim, odluka u potonjem povezana je s ugovorom sklopljenim između društava Azteca i Coliseum za koji se tvrdi da ne proizvodi pravne učinke u odnosu na društvo Feniks.
23 Usto, uz navođenje strogog tumačenja članka 7. točke 1. podtočke (a) Uredbe br. 1215/2012, sud koji je uputio zahtjev međutim ističe nepovoljne učinke do kojih bi dovela primjena općeg pravila o nadležnosti iz članka 4. stavka 1. te uredbe ako bi – u okviru tužbe za pobijanje nekoliko pravnih poslova koje je dužnik sklopio sa suugovarateljima sa sjedištem u različitim državama članicama – podnositelj zahtjeva bio obvezan podnijeti zasebne tužbe pred sudovima svake od tih različitih država članica te zbog toga snositi troškove koji su neproporcionalni u odnosu na svrhu postupka.
24 Prema stajalištu tog suda, iako je Sud u predmetu u kojemu je donesena presuda od 17. lipnja 1992. Handte (C‑26/91, EU:C:1992:268) donio odluku da se pojam „stvari povezane s ugovorom” ne može shvatiti na način da se odnosi na situaciju u kojoj ne postoji nikakva obveza koju je jedna strana slobodnom voljom preuzela prema drugoj, u tom je predmetu bila riječ o posebnim činjeničnim okolnostima, s obzirom na to da se taj predmet odnosio na niz međunarodnih ugovora u kojima se ugovorne obveze stranaka mogu razlikovati od ugovora do ugovora.
25 Međutim, u ovom je slučaju jedna od posebnosti paulijanske tužbe u poljskom pravu percepcija da je treća osoba znala ili mogla znati za činjenicu da je dužnik svjesno naštetio svojim vjerovnicima i posljedično, da se njegovi vjerovnici mogu okrenuti protiv njega.
26 U tim je okolnostima Sąd Okręgowy w Szczecinie (Okružni sud u Szczecinu) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Je li spor pokrenut zbog štete nanesene vjerovnicima prodavatelja podnošenjem tužbe za pobijanje ugovora o kupoprodaji nekretnine smještene na području jedne države članice, sklopljenog i u cijelosti izvršenog na području te države članice, protiv kupca sa sjedištem u drugoj državi članici, spor u pogledu ‚stvari povezane s ugovorom’ u smislu članka 7. točke 1. podtočke (a) [Uredbe br. 1215/2012]?
2) Treba li na prethodno pitanje odgovoriti primjenom načela acte éclairé, pozivanjem na presudu Suda od 17. lipnja 1992., Handte (C‑26/91, EU:C:1992:268), iako se ta presuda odnosi na odgovornost proizvođača za nedostatke stvari koji nije mogao predvidjeti komu će se roba dalje prodati i tko će zbog toga protiv njega moći podnijeti tužbu, dok ova tužba za pobijanje koja se odnosi na ugovor o kupoprodaji nekretnine podnesena protiv kupca zbog štete uzrokovane vjerovnicima prodavatelja (da bi bila osnovana) zahtijeva znanje kupca o činjenici da je pravnim poslom (kupoprodajnim ugovorom) nanesena šteta vjerovnicima te da posljedično kupac mora uzeti u obzir mogućnost da dužnikov osobni vjerovnik podnese takvu tužbu?”
O prethodnim pitanjima
27 Svojim dvama pitanjima koje valja razmatrati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita ulazi li u područje primjene pravila o međunarodnoj nadležnosti iz članka 7. točke 1. podtočke (a) Uredbe br. 1215/2012. paulijanska tužba kojom nositelj prava na potraživanje traži da se u odnosu na njega oduzme učinak pravnoj radnji kojom je navodno nanesena šteta njegovim pravima i kojom je njegov dužnik prenio određenu imovinu na treću osobu.
Primjenjivost Uredbe br. 1215/2012
28 Kao što proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku, postupci za namirenje pokrenuti protiv društva Coliseum okončani su zbog nedostatka sredstava, jer je to društvo trenutno insolventno.
29 Stoga se postavlja pitanje proizlazi li tužba u glavnom postupku iz područja primjene Uredbe br. 1215/2012 ili iz stečajnog postupka uređenog Uredbom br. 1346/2000 koja se na glavni predmet primjenjuje ratione temporis.
30 U tom pogledu, valja podsjetiti da je Sud presudio da uredbe br. 1215/2012 i 1346/2000 treba tumačiti na način da se izbjegnu sva preklapanja pravnih pravila koja ti tekstovi propisuju, kao i sve pravne praznine. Slijedom toga, tužbe koje su, na temelju članka 1. stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1215/2012, isključene iz njezina područja primjene jer ulaze u područje „stečaja, postupaka koji se odnose na likvidaciju nesolventnih trgovačkih društava ili drugih pravnih osoba, postupaka poravnanja i sličnih postupaka”, ulaze u područje primjene Uredbe br. 1346/2000. Jednako tako, tužbe koje ne ulaze u područje primjene Uredbe br. 1346/2000 ulaze u područje primjene Uredbe br. 1215/2012 (presuda od 20. prosinca 2017., Valach i dr., C‑649/16, EU:C:2017:986, t. 24. i navedena sudska praksa).
31 Sud je također presudio da je tužba povezana sa stečajnim postupkom kada ona neposredno proizlazi iz stečaja i tijesno je povezana s likvidacijskim postupkom ili sudskim namirenjem (presuda od 12. veljače 2009., Seagon, C‑339/07, EU:C:2009:83, t. 19. kao i navedena sudska praksa).
32 Međutim, u ovom slučaju, ne čini se da tužba koju je podnijelo društvo Feniks proizlazi iz likvidacijskog postupka ili sudskog namirenja. Osim toga, tijekom rasprave pred Sudom, na pitanje koje je postavio odgovoreno je da nikakav stečajni postupak nije pokrenut protiv društva Coliseum, što ipak mora provjeriti sud koji je uputio zahtjev.
33 Budući da se tužbom iz glavnog postupka koja se temelji na članku 527. i sljedećim člancima Građanskog zakonika, nastoji zaštiti vjerovnikove interese, a ne povećati imovinu društva Coliseum, ona proizlazi iz pojma „građanske i trgovačke stvari” u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012.
Meritum
34 Valja podsjetiti da je Uredba br. 1215/2012 namijenjena ujednačavanju pravila o sukobu nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima pomoću iznimno predvidivih pravila o nadležnosti. Njezin je cilj pravna sigurnost koja se sastoji od pojačane pravne zaštite osoba sa sjedištem u Europskoj uniji tako da se istodobno omogući i tužitelju da lako utvrdi sud pred kojim može pokrenuti postupak i tuženiku da razumno predvidi pred kojim sudom može biti tužen (vidjeti u tom smislu presudu od 14. srpnja 2016., Granarolo, C‑196/15, EU:C:2016:559, t. 16. i navedenu sudsku praksu).
35 U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, sustav određivanja opće nadležnosti, predviđen odredbama iz poglavlja II. Uredbe br. 1215/2012 temelji se na općem pravilu predviđenom njezinim člankom 4. stavkom 1., prema kojem se osobe s domicilom u nekoj državi članici tuži pred sudovima te države članice neovisno o državljanstvu stranaka. U poglavlju II. odjeljku 2. Uredbe br. 1215/2012 predviđen je određen broj pravila o posebnoj nadležnosti, među kojima su i ona predviđena u članku 7. točki 1. točki (a) te uredbe, ali samo kao odstupanje od općeg pravila o dodjeli nadležnosti sudu tuženikova domicila (vidjeti u tom smislu presudu od 14. srpnja 2016., Granarolo, C‑196/15, EU:C:2016:559, t. 17. i navedenu sudsku praksu).
36 Pored navedene nadležnosti sudova tuženikova domicila, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 16. navedene uredbe, trebale bi postojati alternativne osnove za utvrđivanje nadležnosti temeljene na bliskoj vezi između suda i tužbe ili zbog olakšavanja dobrog sudovanja.
37 Pravila o posebnoj nadležnosti kojima se propisuju druge osnove ipak treba usko tumačiti i njima se ne dopušta tumačenje koje ide izvan slučajeva izričito predviđenih navedenom uredbom (presuda od 14. srpnja 2016., Granarolo, C‑196/15, EU:C:2016:559, t. 18. i navedena sudska praksa).
38 Što se tiče posebne nadležnosti predviđene člankom 7. točkom 1. podtočkom (a) Uredbe br. 1215/2012 za sporove o stvarima koje se odnose na ugovor, valja podsjetiti da se pojam „stvari koje se odnose na ugovor” mora tumačiti autonomno radi osiguranja njegove ujednačene primjene u svim državama članicama (presuda od 7. ožujka 2018., flightright i dr., C‑274/16, C‑447/16 i C‑448/16, EU:C:2018:160, t. 58. kao i navedena sudska praksa).
39 Tako, kao što je to Sud u nekoliko navrata presudio, primjena tog pravila o posebnoj nadležnosti pretpostavlja postojanje pravne obveze koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj i na kojoj se temelji tužiteljeva tužba (vidjeti u tom smislu presude od 20. siječnja 2005., Engler, C‑27/02, EU:C:2005:33, t. 51.; od 18. srpnja 2013., ÖFAB, C‑147/12, EU:C:2013:490, t. 33., i od 21. siječnja 2016., ERGO Insurance i Gjensidige Baltic, C‑359/14 i C‑475/14, EU:C:2016:40, t. 44.).
40 Paulijanska tužba svoj temelj nalazi u pravu na potraživanje, osobnom pravu vjerovnika prema njegovu dužniku te je njezin predmet zaštita založnog prava kojim prvi može raspolagati na imovini drugoga (presude od 10. siječnja 1990., Reichert i Kockler, C‑115/88, EU:C:1990:3, t. 12., i od 26. ožujka 1992., Reichert i Kockler, C‑261/90, EU:C:1992:149, t. 17.).
41 Ona tako štiti vjerovnikove interese, osobito u pogledu kasnijeg prisilnog izvršenja dužnikovih obveza (presuda od 26. ožujka 1992., Reichert i Kockler, C‑261/90, EU:C:1992:149, t. 28.).
42 Iako u ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je društvo Feniks platilo podizvođače s kojima je društvo Coliseum sklopilo ugovor o izvođenju građevinskih radova na temelju odredbe nacionalnog prava kojom je propisana solidarna odgovornost ulagača i izvođača radova, i založno pravo koje društvo Feniks ima na imovini svojeg dužnika i tužba za oduzimanje pravnog učinka kupoprodajnom ugovoru koji je potonji sklopio s trećom osobom svoj izvor ipak pronalaze u obvezi koju je društvo Coliseum slobodnom voljom preuzelo prema društvu Feniks sklapanjem ugovora o navedenim građevinskim radovima.
43 Naime, tom tužbom vjerovnik nastoji utvrditi da se dužnikov prijenos imovine na treću osobu dogodio na štetu vjerovnikovih prava koja proizlaze iz obvezujuće prirode ugovora i koja odgovaraju obvezama koje je dužnik preuzeo slobodnom voljom. U bitnome se predmet te tužbe nalazi u povredi obveza koje je dužnik preuzeo prema vjerovniku.
44 Iz toga slijedi da je paulijanska tužba, kada je podnesena na temelju prava na potraživanje koja proizlaze iz obveza nastalih sklapanjem ugovora, obuhvaćena pojmom „stvari povezane s ugovorom” u smislu sudske prakse iz točke 39. ove presude. Stoga bi uz osnovu tuženikova domicila trebala postojati i osnova propisana člankom 7. točkom 1. podtočkom (a) Uredbe br. 1215/2012, koja u pogledu ugovorne prirode odnosa između vjerovnika i dužnika ispunjava kako zahtjev pravne sigurnosti i predvidljivosti tako i cilj dobrog sudovanja.
45 U protivnom bi dužnik bio obvezan podnijeti tužbu pred sudom tuženikova domicila, pri čemu bi ta osnova, predviđena člankom 4. stavkom 1. Uredbe br. 1215/2012 mogla po potrebi biti lišena svake veze s mjestom izvršenja dužnikovih obveza prema njegovu vjerovniku.
46 Posljedično, nositelj prava na potraživanje koja proizlaze iz ugovora, koji ima namjeru podnijeti paulijansku tužbu, to može učiniti pred sudom „mjesta izvršenja konkretne obveze”, pri čemu je ta osnova propisana člankom 7. točkom 1. podtočkom (a) Uredbe br. 1215/2012. U ovom slučaju, budući da je cilj vjerovnikove tužbe zaštita njegovih interesa prilikom izvršenja obveza koje proizlaze iz ugovora o građevinskim radovima, proizlazi da je „mjesto izvršenja konkretne obveze”, u skladu s člankom 7. točkom 1. podtočkom (b) te uredbe, ono u kojem su na temelju tog ugovora ti radovi obavljeni, odnosno Poljska.
47 Takav zaključak odgovara cilju predvidljivosti pravila o nadležnosti tim više što prodavatelj robe ili pružatelj usluge koji je sklopio ugovor o kupoprodaji nekretnine može, ako vjerovnik njegova suugovaratelja tvrdi da taj ugovor neosnovano sprečava izvršenje obveza tog suugovaratelja prema vjerovniku, razumno očekivati da će biti tužen pred sudom mjesta izvršenja navedenih obveza.
48 Zaključak iz prethodne točke nimalo ne pobija okolnost koja u ovom slučaju proizlazi iz članka 531. stavka 1. Građanskog zakonika, da je tužba podnesena protiv trećega, a ne protiv dužnika. U tom pogledu valja podsjetiti da se pravilo o posebnoj nadležnosti u stvarima povezanim s ugovorom iz članka 7. točke 1. podtočke (a) Uredbe br. 1215/2012 temelji na predmetu tužbe, a ne na identitetu stranaka (vidjeti u tom smislu presudu od 7. ožujka 2018., flightright i dr., C‑274/16, C‑447/16 i C‑448/16, EU:C:2018:160, t. 61. i navedenu sudsku praksu).
49 Stoga na prethodna pitanja treba odgovoriti da, u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, paulijanska tužba kojom nositelj prava na potraživanje iz ugovora traži da se pravnoj radnji kojom je njegov dužnik prenio određenu imovinu na treću osobu i kojom je njegovim pravima navodno nanesena šteta, u odnosu na njega oduzme pravni učinak, proizlazi iz pravila o međunarodnoj nadležnosti predviđenog člankom 7. točkom 1. podtočkom (a) Uredbe br. 1215/2012.
Troškovi
50 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) odlučuje:
U situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, paulijanska tužba kojom nositelj prava na potraživanje iz ugovora traži da se pravnoj radnji kojom je njegov dužnik prenio određenu imovinu na treću osobu i kojom je njegovim pravima navodno nanesena šteta, u odnosu na njega oduzme pravni učinak, proizlazi iz pravila o međunarodnoj nadležnosti predviđenog člankom 7. točkom 1. podtočkom (a) Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima.
Potpisi