Predmet C-337/17

Feniks Sp. z o.o.

protiv

Azteca Products & Services SL

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Sąd Okręgowy w Szczecinu)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Područje slobode, sigurnosti i pravde – Uredba (EU) br. 1215/2012 – Nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Posebna nadležnost – Članak 7. točka 1. podtočka (a) – Pojam ‚stvari povezane s ugovorom’ – Paulijanska tužba”

Sažetak – Presuda Suda (drugo vijeće) od 4. listopada 2018.

1.        Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Sudska nadležnost i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba br. 1215/2012 – Područje primjene – Isključena područja – Stečaj, postupci koji se odnose na likvidaciju nesolventnih trgovačkih društava ili drugih pravnih osoba, postupci poravnanja i slični postupci – Pojam – Tužbe koje proizlaze neposredno iz stečajnog postupka te su s njime tijesno povezane – Primjenjivost uredbe 1346/2000

(Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 1215/2012, čl. 1. st. 2. t. (b); Uredba Vijeća br. 1346/2000)

2.        Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Sudska nadležnost i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba br. 1215/2012 – Posebne nadležnosti – Nadležnost u stvarima koje se odnose na ugovore – Pojam – Paulijanska tužba koju je podnio nositelj prava na potraživanje iz ugovora – Uključenost

(Uredba br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 7. t. 1. podt. (a))

1.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 30., 31.)

2.      U situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, paulijanska tužba kojom nositelj prava na potraživanje iz ugovora traži da se pravnoj radnji kojom je njegov dužnik prenio određenu imovinu na treću osobu i kojom je njegovim pravima navodno nanesena šteta, u odnosu na njega oduzme pravni učinak, proizlazi iz pravila o međunarodnoj nadležnosti predviđenog člankom 7. točkom 1. podtočkom (a) Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima.

Tako, kao što je to Sud u nekoliko navrata presudio, primjena tog pravila o posebnoj nadležnosti pretpostavlja postojanje pravne obveze koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj i na kojoj se temelji tužiteljeva tužba (vidjeti u tom smislu presude od 20. siječnja 2005., Engler, C-27/02, EU:C:2005:33, t. 51.; od 18. srpnja 2013., ÖFAB, C-147/12, EU:C:2013:490, t. 33., i od 21. siječnja 2016., ERGO Insurance i Gjensidige Baltic, C-359/14 i C-475/14, EU:C:2016:40, t. 44.).

Paulijanska tužba svoj temelj nalazi u pravu na potraživanje, osobnom pravu vjerovnika prema njegovu dužniku te je njezin predmet zaštita založnog prava kojim prvi može raspolagati na imovini drugoga (presude od 10. siječnja 1990., Reichert i Kockler, C-115/88, EU:C:1990:3, t. 12., i od 26. ožujka 1992., Reichert i Kockler, C-261/90, EU:C:1992:149, t. 17.). Ona tako štiti vjerovnikove interese, osobito u pogledu kasnijeg prisilnog izvršenja dužnikovih obveza (presuda od 26. ožujka 1992., Reichert i Kockler, C-261/90, EU:C:1992:149, t. 28.).

Naime, tom tužbom vjerovnik nastoji utvrditi da se dužnikov prijenos imovine na treću osobu dogodio na štetu vjerovnikovih prava koja proizlaze iz obvezujuće prirode ugovora i koja odgovaraju obvezama koje je dužnik preuzeo slobodnom voljom. U bitnome se predmet te tužbe nalazi u povredi obveza koje je dužnik preuzeo prema vjerovniku.

Stoga bi uz osnovu tuženikova domicila trebala postojati i osnova propisana člankom 7. točkom 1. podtočkom (a) Uredbe br. 1215/2012, koja u pogledu ugovorne prirode odnosa između vjerovnika i dužnika ispunjava kako zahtjev pravne sigurnosti i predvidljivosti tako i cilj dobrog sudovanja.

(t. 39.-41., 43., 44.,49. i izreka)