Language of document : ECLI:EU:T:2019:398

PRESUDA OPĆEG SUDA (peto vijeće)

11. lipnja 2019.(*)

„Javna služba – Bivši dužnosnici – OLAF‑ova istraga – Predmet ‚Eurostat’ – Prosljeđivanje podataka o djelima koja se mogu kazneno goniti nacionalnim pravosudnim tijelima – Neprovođenje prethodnog obavješćivanja potencijalnih dotičnih dužnosnika – Šteta navodno pretrpljena zbog OLAF‑ova i Komisijina postupanja tijekom postupka – Neimovinska, fizička i imovinska šteta – Uzročna veza”

U predmetu T‑138/18,

Fernando De Esteban Alonso, bivši dužnosnik Europske komisije, sa stalnom adresom u Saint‑Martin‑de‑Seignanxu (Francuska), kojeg zastupa C. Huglo, odvjetnik,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju R. Striani i J. Baquero Cruz, u svojstvu agenata,

tuženika,

povodom zahtjeva na temelju članka 270. UFEU‑a kojim se traži naknada neimovinske, fizičke i imovinske štete koju je tužitelj navodno pretrpio,

OPĆI SUD (peto vijeće),

u sastavu: D. Gratsias, predsjednik, I. Labucka i I. Ulloa Rubio (izvjestitelj), suci,

tajnik: E. Coulon,

donosi sljedeću

Presudu

 Pravni okvir

1        Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF), osnovan Odlukom Komisije 1999/352/EZ, EZUČ, Euratom od 28. travnja 1999. (SL 1999., L 136, str. 20.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 9., str. 3.) odgovoran je, među ostalim, za provođenje upravnih istraga unutar institucija koje su namijenjene istrazi ozbiljnih činjenica povezanih s obavljanjem profesionalnih djelatnosti koje mogu predstavljati kršenje obveza od strane dužnosnika i službenika Unije te dovesti do stegovnih i, u određenim slučajevima, kaznenih postupaka.

2        Uredba (EZ) br. 1073/1999 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o istragama koje provodi Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) (SL 1999., L 136, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 2., str. 100.) uređuje sve inspekcije, preglede i ostale mjere koje poduzimaju djelatnici Ureda u obavljanju svojih dužnosti. Istrage koje provodi OLAF uključuju „vanjske” istrage, odnosno izvan institucija Unije i „unutarnje” istrage, odnosno unutar tih institucija. Ta uredba stavljena je izvan snage Uredbom (EU, Euratom) br. 883/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. rujna 2013. o istragama koje provodi OLAF (SL 2013., L 248, str. 1.).

3        Uvodna izjava 10. Uredbe br. 1073/1999 određivala je:

„budući da se te istrage moraju provoditi u skladu s Ugovorom te posebno Protokolom o povlasticama i imunitetima Europskih zajednica, uz poštovanje Pravilnika o osoblju za dužnosnike i Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europskih zajednica […] te uz puno poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, posebno načela pravednosti, za prava uključenih osoba da iznesu svoje viđenje činjenica koje se odnose na njih i za načelo da se zaključci istrage mogu temeljiti samo na elementima koji imaju dokaznu vrijednost; budući da s tim ciljem institucije, tijela, uredi i agencije moraju utvrditi rokove i uvjete pod kojima se takve unutarnje istrage mogu provoditi; budući da bi stoga Pravilnik o osoblju trebalo izmijeniti kako bi se utvrdila prava i obveze dužnosnika i ostalih službenika u vezi s unutarnjim istragama.”

4        Uvodna izjava 13. Uredbe br. 1073/1999 određivala je:

„budući da bi nadležna nacionalna tijela ili institucije, tijela, uredi ili agencije, ovisno o slučaju trebala odlučiti o tome kakve bi mjere trebalo poduzeti po završetku istrage na temelju izvješća koje sastavi [OLAF]; budući da je ipak direktor [OLAF‑a] dužan izravno proslijediti sudskim tijelima države članice predmetne podatke koje je prikupio [OLAF] tijekom unutarnjih istraga o okolnostima koje mogu dovesti do kaznenih postupaka.”

5        Uvodna izjava 16. Uredbe br. 1073/1999 određivala je:

„budući da bi, kako bi se osiguralo da se rezultati istraga koje provode zaposlenici Ureda uzimaju u obzir te da se poduzimaju potrebne mjere, izvješća trebala imati status prihvatljivih dokaza u administrativnim i kaznenim postupcima; budući da bi ih s tim ciljem trebalo sastaviti u skladu s pravilima koja uređuju administrativna izvješća u državama članicama.”

6        Članak 4. Uredbe br. 1073/1999 glasio je kako slijedi:

„Unutarnje istrage

1.      [OLAF] provodi administrativne istrage unutar institucija, tijela, ureda i agencija […] na područjima iz članka 1.

Te se unutarnje istrage provode podložno pravilima iz Ugovora, posebno Protokola o povlasticama i imunitetima Europskih zajednica te uz odgovarajuće poštovanje Pravilnika o osoblju, na temelju uvjeta, a u skladu s pravilima propisanima ovom Uredbom i odlukama koje usvajaju sve institucije, tijela, uredi i agencije. Institucije se međusobno savjetuju o pravilima koja treba utvrditi takvim odlukama.

[…]

5.      Ako se istragom otkrije da je član, rukovoditelj, dužnosnik ili neki drugi službenik možda osobno umiješan, obavješćuje se instituciju, tijelo, ured ili agenciju kojoj pripada.

U slučajevima u kojima se traži potpuna povjerljivost za potrebe istrage ili se koriste istražna sredstva koja spadaju u nadležnost nacionalnih sudskih tijela, to se obavješćivanje može odgoditi.

[…]”

7        Članak 9. Uredbe br. 1073/1999, naslovljen „Izvješće o istrazi i mjerama poduzetima nakon istrage”, određivao je:

„1.      Po završetku istrage koju je vodio, [OLAF] sastavlja izvješće pod vodstvom direktora u kojem navodi utvrđene činjenice, moguće financijske gubitke, kao i nalaze istrage uključujući preporuke direktora [OLAF‑a] o mjerama koje je potrebno poduzeti.

2.      Pri sastavljanju takvih izvješća, vodi se računa o procesnim zahtjevima utvrđenima u nacionalnom zakonodavstvu predmetne države članice. Tako sastavljena izvješća imaju snagu prihvatljivog dokaza u administrativnim ili sudskim postupcima u državi članici u kojoj se to pokaže potrebnim na isti način i na temelju istih uvjeta kao i administrativna izvješća koja sastavljaju nacionalni administrativni inspektori. Za ta izvješća primjenjuju se ista pravila procjene koja se primjenjuju na administrativna izvješća koja sastavljaju nacionalni administrativni inspektori i jednakovrijedna su tim izvješćima.

3.      Izvješća sastavljena po dovršetku vanjske istrage i svi korisni s njom povezani dokumenti šalju se nadležnim tijelima predmetne države članice u skladu s pravilima koja se odnose na vanjske istrage.

4.      Izvješća sastavljena po dovršetku unutarnje istrage i svi korisni s njom povezani dokumenti šalju se predmetnoj instituciji, tijelu, uredu ili agenciji. Institucija, tijelo, ured ili agencija pokreće na temelju unutarnjih istraga stegovne ili sudske postupke kako nalažu te istrage i o poduzetome izvješćuju direktora [OLAF‑a] unutar roka koji on utvrdi u nalazima svojeg izvješća.”

8        Članak 10. Uredbe br. 1073/1999, naslovljen „Prosljeđivanje podataka od strane [OLAF‑a]”, određivao je:

„1.      [OLAF] može u bilo koje vrijeme nadležnim tijelima predmetne države članice proslijediti podatke dobivene tijekom provođenja vanjske istrage, ne dovodeći u pitanje članke 8., 9. i 11. ove Uredbe kao ni odredbe Uredbe (Euratom, EZ) br. 2185/96.

2.      Direktor [OLAF‑a] prosljeđuje sudskim tijelima predmetne države članice podatke dobivene od strane [OLAF‑a] tijekom provođenja unutarnjih istraga, predmet kojih bi mogao dovesti do kaznenog postupka, ne dovodeći u pitanje članke 8., 9. i 11. ove Uredbe. Podložno zahtjevima istrage on istovremeno izvješćuje i predmetnu državu članicu.

3.      [OLAF] može u bilo koje vrijeme proslijediti podatke dobivene tijekom provođenja unutarnjih istraga predmetnoj instituciji, tijelu, uredu ili agenciji, ne dovodeći u pitanje članke 8. i 9. ove Uredbe.”

9        Odluka Komisije 1999/396/EZ, EZUČ, Euratom od 2. lipnja 1999. o uvjetima za provođenje internih istraga u vezi sa sprečavanjem prijevara, korupcije i svih nezakonitih aktivnosti koje štete interesima Zajednice (SL 1999., L 149, str. 57.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 2., str. 122.) u članku 4. predviđa načine obavješćivanja zainteresirane strane na sljedeći način:

„Kada se pojavi mogućnost uključenosti člana, dužnosnika ili službenika Komisije, bez odlaganja se obavješćuje zainteresiranu stranu ako to ne šteti istrazi. U svakom slučaju, ne mogu se donijeti zaključci koji se imenom odnose na člana, dužnosnika ili službenika Komisije kad je istraga zaključena bez da je da zainteresiranoj strani omogućeno da iznese svoja stajališta o svim činjenicama koje se na nju odnose.

U slučajevima koji zahtijevaju zadržavanje potpune tajnosti za potrebe istrage i koji zahtijevaju uporabu istražnih radnji koje potpadaju pod nadležnost nacionalnih sudskih tijela, ispunjavanje obveze pozivanja člana, dužnosnika ili službenika Komisije na iznošenje stajališta može se odgoditi u dogovoru s predsjednikom Komisije odnosno glavnim tajnikom.”

10      Članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950., u pogledu prava na pošteno suđenje određuje:

„2.      Svatko optužen za kazneno djelo smatrat će se nevinim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom.

3.      Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:

(a)      da u najkraćem roku bude obaviješten, potanko i na jeziku koji razumije, o prirodi i razlozima optužbe koja se podiže protiv njega;

(b)      da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu svoje obrane;

[…]”

11      Povelja Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) predviđa:

„Članak 41.

Pravo na dobru upravu

1.      Svatko ima pravo da institucije, tijela, uredi i agencije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano, pravično i u razumnom roku.

2.      To pravo uključuje:

–        pravo svake osobe na saslušanje prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne mjere koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati;

–        pravo svake osobe na pristup svojem spisu, uz poštovanje zakonitih interesa povjerljivosti te profesionalne i poslovne tajne;

–        obvezu uprave da obrazloži svoje odluke.

3.      Svaka osoba ima pravo da joj Unija naknadi svaku štetu koju njezine institucije ili službenici prouzroče pri obavljanju svojih dužnosti, u skladu s općim načelima koja su zajednička pravima država članica.

[…]

Članak 48.

Pretpostavka nedužnosti i pravo na obranu

1.      Svaki optuženik smatra se nedužnim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom.

2.      Zajamčeno je poštovanje prava na obranu svakog optuženika.”

 Činjenice iz kojih proizlazi spor

12      Tužitelj, F. De Esteban Alonso, bivši je dužnosnik Europske komisije koji je, među ostalim, obnašao dužnost direktora Uprave za informatiku, publikacije i vanjske odnose u Statističkom ured Europske unije (u daljnjem tekstu: Eurostat).

13      Nakon 1996. Eurostat je javnosti objavljivao prikupljene statističke podatke pri čemu se oslanjao na Ured za publikacije Europske unije, koji je uspostavio mrežu prodajnih mjesta (u daljnjem tekstu: datashopovi). Odnosi između Eurostata, Ureda za publikacije Europske unije i svakog datashopa uređeni su trostranim ugovorima. Datashopovi su predviđali složen sustav međusobnog plaćanja koji je omogućavao Eurostatu da primi do 55 % cijene zaračunate prilikom stavljanja podataka na tržište.

14      U rujnu 1999. unutarnja je revizija zaključila da postoje nepravilnosti u financijskom upravljanju ugovorima koje je Eurostat sklopio s društvima Eurocost, Eurogramme, Datashop, Planistat i CESD Communautaire, što je omogućilo priljev na račun koji nije podlijegao Komisijinim proračunskim pravilima. Nakon tog izvješća, glavna uprava zadužena za financijski nadzor Komisije dostavila je 17. ožujka 2000. predmet OLAF‑u. OLAF je pokrenuo više istraga osobito u pogledu ugovora koje je Eurostat sklopio s društvima Eurocost, Eurogramme, Datashop, Planistat i CESD Communautaire i subvencija dodijeljenih tim društvima. Tijekom jedne od tih istraga, OLAF je prikupio podatke kojima se nastojalo dokazati da je financijski mehanizam uspostavljen trostranim ugovorima s datashopovima u Luxembourgu (Luksemburg), Bruxellesu (Belgija) i Madridu (Španjolska) omogućio da se iz prihodovne strane proračuna Unije isplate iznosi koji bi mu legitimno trebali pripadati.

15      Glavni direktor OLAF‑a poslao je 19. ožujka 2003. francuskim pravosudnim tijelima dopis čiji je predmet glasio „Prosljeđivanje podataka koje se odnose na djela koja se mogu kvalificirati kao kaznena CMS br. IO/2002/0510 ‐ Eurostat/Datashop/Planistat”, kojem je bila priložena obavijest dvaju OLAF‑ovih istražitelja koja je istog dana upućena glavnom direktoru OLAF‑a i čiji je predmet glasio „Prijava djela koja se mogu kvalificirati kao kaznena CMS br. IO/2002/0510 ‐ Eurostat/Datashop/Planistat” (u daljnjem tekstu: obavijest od 19. ožujka 2003.). Nakon tog prosljeđivanja, procureur de la République du tribunal de grande instance de Paris (državni odvjetnik pri Okružnom sudu u Parizu, Francuska) otvorio je 4. travnja 2003. istražni spis zbog prikrivanja i suučesništva u kaznenom djelu zlouporabe povjerenja.

16      Glavni direktor OLAF‑a uputio je 3. travnja 2003. informativnu obavijest glavnom tajniku Komisije o istragama Eurostata koje su u tijeku.

17      Komisija je 10. srpnja 2003. podnijela kaznenu prijavu protiv X‑a državnom odvjetniku pri tribunalu de grande instance de Paris (Okružni sud u Parizu). Podnijela je i imovinskopravni zahtjev.

18      OLAF‑ova unutarnja istraga koja se odnosila na predmet „Datashop – Planistat” zaključena je 25. rujna 2003. Završno izvješće o istrazi i njegovi prilozi podneseni su francuskom pravosudnom tijelu.

19      U odgovoru na zahtjev državnog odvjetništva, Komisija je 29. siječnja 2004. odobrila ukidanje tužiteljeva imuniteta u skladu s člankom 17. stavkom 2. Protokola br. 7 o povlasticama i imunitetima Europske unije. Komisija je zatim pokrenula stegovni postupak protiv tužitelja (br. 04/001).

20      Po nalogu državnog odvjetnika pri tribunalu de grande instance de Paris (Okružni sud u Parizu) tužitelja je 7. srpnja 2008. francuska kriminalistička policija pozvala kao svjedoka na saslušanje zbog činjenica koje se odnose na Komisiju u okviru molbe za pravnu pomoć br. 2268/03/19.

21      Nakon saslušanja 9. rujna 2008. tužitelj je stavljen u pritvor te je sljedeći dan, 10. rujna 2008., okrivljen za povredu povjerenja jer je „od 1995. do 1997. u Luksemburgu, Belgiji i Španjolskoj […] pronevjerio dio sredstava iz proračuna Zajednice kako bi uspostavio paralelni fond povezan s [datashopovima] u Luxembourgu, Bruxellesu i Madridu, davao naloge za upotrebu tih sredstava te se zbog njega društvu [C.] prekomjerno naplatio statistički rad.

22      Nakon pokretanja istrage protiv njega, tužitelj je 15. rujna 2008. podnio Komisiji prvi zahtjev za pomoć na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije, u verziji koja je bila primjenjiva na predmetne činjenice (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju). Taj je zahtjev odbijen Komisijinom odlukom od 17. prosinca 2008.

23      Tužitelj je 18. veljače 2009. podnio žalbu na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju protiv odbijanja zahtjeva za pomoć. Žalba protiv tog odbijanja pomoći odbijena je odlukom tijela za imenovanje (u daljnjem tekstu: tijelo za imenovanje) od 1. travnja 2009.

24      Francuski državni odvjetnik odlučio je 21. siječnja 2013. odustati od podizanja optužnice u pogledu svih okrivljenika, među kojima je tužitelj. Uslijedilo je rješenje o obustavi postupka juge d’instruction du tribunal de grande instance de Paris (sudac istrage Okružnog suda u Parizu, Francuska) od 9. rujna 2013. (u daljnjem tekstu: rješenje o obustavi postupka).

25      Komisija je 17. rujna 2013., kao stranka u građanskopravnom postupku, podnijela žalbu protiv rješenja o obustavi postupka.

26      Tužitelj je 12. prosinca 2013. podnio Komisiji drugi zahtjev za pomoć na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju. Taj zahtjev za pomoć odbijen je Komisijinom odlukom od 6. svibnja 2014.

27      Presudom od 23. lipnja 2014. cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu, Francuska) odlučio je da je Komisijina žalba neosnovana te je potvrdio rješenje o obustavi postupka uz obrazloženje da se u biti „prijavljena djela […] odnose na povredu europskih proračunskih pravila, do koje je došlo zbog nemara pri provjerama i nedostatku financijskog nadzora”, da „sama činjenica da se odstupilo od odredbi o financijskom nadzoru i proračunskih pravila Zajednice nije dovoljna kako bi se smatralo da je u [nekoj] situaciji došlo do [pronevjere sredstava Zajednice]”, da „ne postoje dovoljni dokazi protiv ikoga na temelju koji se može utvrditi zlouporaba povjerenja [i] da predmetna djela ne mogu dobiti drugu kaznenu kvalifikaciju, osobito krivotvorenje i korištenje krivotvorenim dokumentima, […] ako ne postoji konkretan element namjere”.

28      Komisija je 27. lipnja 2014. podnijela žalbu u kasacijskom postupku protiv presude kojom se potvrđuje obustava postupka (vidjeti točku 27. ove presude).

29      Tužitelj je 28. srpnja 2014. podnio žalbu protiv drugog odbijanja zahtjeva za pomoć na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju. Ta je žalba dopunjena 18. kolovoza 2014. Tijelo za imenovanje odbilo je 21. studenoga 2014. tužiteljevu dopunjenu žalbu.

30      Tužbom podnesenom tajništvu Službeničkog suda 24. veljače 2015. (predmet F‑35/15), tužitelj je pokrenuo postupak za poništenje odluke tijela za imenovanje od 21. studenoga 2014., kojom se odbila žalba u pogledu zahtjeva za pomoć na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju i nalaganja Komisiji da mu plati privremeni iznos od 17 242,51 eura.

31      Rješenjem od 15. srpnja 2015., De Esteban Alonso/Komisija (F‑35/15, EU:F:2015:87), Službenički sud odbio je tužbu. Tužitelj je 16. rujna 2015. podnio žalbu protiv te odluke.

32      Dopisom od 10. travnja 2016., Ured Komisije za istražne radnje i stegovne postupke dostavio je tužitelju svoju odluku o zatvaranju spisa o njemu.

33      Presudom od 15. lipnja 2016., francuski Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) odbio je Komisijinu žalbu.

34      Presudom od 9. rujna 2016., De Esteban Alonso/Komisija (T‑557/15 P, neobjavljena, EU:T:2016:456), Opći sud odbio je žalbu koju je tužitelj podnio protiv rješenja od 15. srpnja 2015., De Esteban Alonso/Komisija (F‑35/15, EU:F:2015:87).

35      Tužitelj je 22. prosinca 2016. podnio zahtjev za naknadu štete koju je pretrpio zbog Komisijina postupanja, na temelju članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju. Odlukom od 3. svibnja 2017. tijelo za imenovanje odbilo je taj zahtjev kao neosnovan.

36      Tužitelj je 1. kolovoza 2017.podnio žalbu protiv te odluke o odbijanju njegova zahtjeva za naknadu štete koju je pretrpio zbog Komisijina postupanja.

37      Odlukom od 29. studenoga 2017. tijelo za imenovanje odbilo je žalbu kao neosnovanu.

 Postupak i zahtjevi stranaka

38      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 28. veljače 2018. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

39      U okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 89. stavkom 3. točkama (a) i (d) njegova Poslovnika, Opći sud zatražio je 18. siječnja 2019. od Komisije da odgovori na pitanja i dostavi dokumente koji se odnose na predmet. Komisija je 6. veljače 2019. postupila u skladu s tim zahtjevom.

40      Na temelju članka 106. stavka 3. Poslovnika, ako stranke ne podnesu zahtjev za zakazivanje rasprave u roku od tri tjedna od dostave obavijesti o zatvaranju pisanog dijela postupka, Opći sud može odlučiti da se odluka donese bez provođenja usmenog dijela postupka. U ovom slučaju Opći sud je, u nedostatku takvog zahtjeva, a smatrajući da je na temelju sadržaja spisa predmet dovoljno razjašnjen, odlučio donijeti presudu bez provođenja usmenog dijela postupka.

41      Tužitelj u biti od Općeg suda zahtijeva da:

–        Naloži OLAF‑u da „podnese obavijest od 19. ožujka 2003. koja se odnosi na predmet Franchet i Byk/Komisija, T‑48/05 te naloži Komisiji da mu plati iznos od 1 102 291,68 eura na ime neimovinske, fizičke i imovinske štete koju je pretrpio”;

–        naloži Komisiji plaćanje iznosa od 3000 eura na ime nepovratnih troškova i troškova postupka.

42      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        proglasi tužbu neosnovanom i odbije je u cijelosti;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

 Pravo

43      U prilog tužbi tužitelj tvrdi da su OLAF i Komisija povrijedili načelo dobre uprave, dužnosti brižnog postupanja, kao i prava obrane, koja su propisana Poveljom i odredbama Uredbe br. 1073/1999. Tužitelj se u biti poziva na postojanje pogrešaka koje su počinili OLAF i Komisija zbog toga što ga se, s jedne strane, nije saslušalo prije nego što su francuskim tijelima proslijeđeni elementi utvrđeni protiv njega i, s druge strane, zato što ga je Komisija nastavila neopravdano kazneno goniti. Prema tužiteljevim tvrdnjama, te su mu pogreške prouzročile tešku imovinsku, neimovinsku i fizičku štetu, koja je izravno uzročno povezana s navodnim pogreškama koje su počinili OLAF i Komisija.

44      Komisija osporava tužiteljeve argumente.

 Uvodne napomene

45      Iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, u okviru zahtjeva za naknadu štete koji je podnio dužnosnik ili službenik, odgovornost Unije pretpostavlja ispunjavanje svih pretpostavki u pogledu nezakonitosti postupanja koje se stavlja na teret institucijama, stvarne štete i postojanja uzročne veze između postupanja i štete na koju se poziva (vidjeti presudu od 16 prosinca 2010., Komisija/Petrilli, T‑143/09 P, EU:T:2010:531, t. 45. i navedenu sudsku praksu). Te su tri pretpostavke kumulativne, što znači da, ako jedna od njih nije ispunjena, ne može se utvrditi odgovornost Unije (presuda od 13. prosinca 2018., UP/Komisija, T‑706/17, neobjavljena, EU:T:2018:924, t. 72.).

46      U tom pogledu, valja pojasniti da se sporovi iz područja javne službe na temelju članka 270. UFEU‑a i članaka 90. i 91. Pravilnika o osoblju, uključujući spor koji se odnosi na naknadu štete prouzročenu dužnosniku ili službeniku, provode prema konkretnim i posebnim pravilima u odnosu na pravila koja proizlaze iz općih načela kojima se uređuje izvanugovorna odgovornost Unije u okviru članka 268. i članka 340. drugog stavka UFEU‑a. Naime, iz Pravilnika o osoblju osobito proizlazi da, za razliku od svakog drugog pojedinca, dužnosnika ili službenika Unije s institucijom u kojoj je zaposlen povezuje radnopravni odnos koji podrazumijeva ravnotežu uzajamnih posebnih prava i obveza, koja se odražava u dužnosti brižnog postupanja institucije prema dotičnoj osobi. Ta je ravnoteža u biti namijenjena očuvanju odnosa povjerenja koji mora postojati između institucija i njihovih dužnosnika kako bi se građanima zajamčilo dobro obavljanje zadaća od općeg interesa koje su povjerene institucijama. Iz toga slijedi da, kada djeluje kao poslodavac, Unija ima veću odgovornost koja se odražava u obvezi da nadoknadi štetu koja je njezinu osoblju prouzročena bilo kakvom nezakonitošću počinjenom u njezinu svojstvu poslodavca (vidjeti presudu od 16. prosinca 2010., Komisija/Petrilli, T‑143/09 P, EU:T:2010:531, t. 46. i navedenu sudsku praksu).

47      U ovom slučaju, tužitelj tvrdi da su ispunjene tri pretpostavke za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti Unije koje nalaže sudska praksa. Opći sud smatra da najprije valja ispitati pretpostavku u pogledu nezakonitosti postupanja koje se stavlja na teret OLAF‑u i Komisiji, zatim pretpostavku u pogledu štete i konačno pretpostavku u pogledu uzročne veze između dvaju prethodnih elemenata.

 Nezakonitost OLAFova i Komisijina postupanja

48      Tužitelj tvrdi da su i OLAF i Komisija počinili pogreške. U tom pogledu tvrdi da su povrijedili načelo dobre uprave, dužnost brižnog postupanja i prava obrane koja su propisana Poveljom i odredbama Odluke 1999/396.

49      Kao prvo, tužitelj tvrdi da je OLAF povrijedio njegova prava obrane, kao i članak 4. Odluke 1999/396. Najprije ističe činjenicu da je Opći sud u presudi od 8. srpnja 2008., Franchet i Byk/Komisija (T‑48/05, EU:T:2008:257, t. 124.), koja se odnosi na isti predmet „Eurostat”, odlučio da obavijest od 19. ožujka 2003., koju je OLAF proslijedio francuskim pravosudnim tijelima, bila dio unutarnje istrage. Tužitelj u tom pogledu tvrdi da ga se, što se tiče te obavijesti o unutarnjoj istrazi koja je pokrenuta protiv njega, trebalo obavijestiti i saslušati o činjenicama koje se na njega odnose prije nego što je ta obavijest proslijeđena, na temelju članka 4. Odluke 1999/396 i kao što se to priznalo u sudskoj praksi Općeg suda u predmetu Franchet i Byk/Komisija. K tomu, navodi da je OLAF počinio dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima, na temelju pravila kojima se uređuju OLAF‑ove unutarnje istrage, zbog toga što nije odgodio obvezu da pozove tužitelja da iznese svoje stajalište u dogovoru s glavnim tajnikom Komisije iako je administracija smatrala da ga se ne može obavijestiti o istrazi.

50      Kao drugo, tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila pravila kojima se uređuje stegovni postupak i koja su utvrđena Uredbom br. 1073/1999, zbog toga što je sudjelovala u postupku pred francuskim nacionalnim sudovima kao stranka u građanskopravnom postupku a da unutarnja istraga koju je vodio OLAF nije bila završena.

51      Kao treće, tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila pravo na dobru upravu i dužnost brižnog postupanja time što je produljivala njegov sudski progon te, štoviše, pokrenula postupak pred kasacijskim sudom a da nije podnijela dovoljne dokaze protiv njega.

52      Komisija tvrdi da nije počinila pogrešku na temelju koje se može utvrditi njezina odgovornost te zahtijeva da se odbije ovaj tužbeni razlog.

 Nezakonitost OLAFova postupanja

53      Tužitelj tvrdi da je trebao biti obaviješten i saslušan u pogledu činjenica koje se na njega odnose prije nego što je OLAF proslijedio obavijest od 19. ožujka 2003. francuskim pravosudnim tijelima. Svoje tvrdnje temelji na presudi od 8. srpnja 2008., Franchet i Byk/Komisija (T‑48/05, EU:T:2008:257) u kojoj je Opći sud kvalificirao istragu koju je vodio OLAF kao unutarnju istragu te je smatrao da je na temelju članka 4. prvog stavka Odluke 1999/396, time što nije poštovao obvezu obavješćivanja koju ima, OLAF počinio dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima.

54      Komisija tvrdi da tužitelj nije bio ni u jednoj od dviju situacija predviđenih člankom 4. Odluke 1999/396, uzimajući u obzir da ga se u podacima sadržanim u obavijesti od 19. ožujka 2003. koju je OLAF poslao nacionalnim tijelima ne optužuje osobno niti ga se navodi imenom.

55      Najprije je potrebno podsjetiti da je obavješćivanje dužnosnikâ na koje se odnosi istraga predviđeno samo u okviru unutarnjih istraga u skladu s člankom 4. Odluke 1999/396. U tom pogledu valja utvrditi da se, kao što je Opći sud odlučio u točki 124. presude od 8. srpnja 2008., Franchet i Byk/Komisija (T 48/05, EU:T:2008:257), slanje spisa Datashop – Planistat francuskim pravosudnim tijelima 19. ožujka 2003. odnosilo na unutarnju istragu. Slijedom toga, navedena odredba primjenjiva je i na ovaj slučaj.

56      Iz odredbi članka 4. prvog stavka Odluke 1999/396 proizlazi da dotičnog dužnosnika treba bez odlaganja obavijestiti o mogućnosti njegove uključenosti ako to ne šteti istrazi i da se u svakom slučaju ne mogu donijeti zaključci koji se imenom odnose na dužnosnika Komisije kad je istraga zaključena a da se zainteresiranoj strani ne omogući da iznese svoja stajališta o svim činjenicama koje se na nju odnose.

57      Nepoštovanje tih odredbi, kojima se utvrđuju uvjeti u kojima se poštovanje prava obrane dotičnog dužnosnika može uskladiti sa zahtjevima povjerljivosti koji su svojstveni svim istragama te prirode, predstavlja povredu postupovnih zahtjeva koji se mogu primijeniti u istražnom postupku (presuda od 8. srpnja 2008., Franchet i Byk/Komisija, T‑48/05, EU:T:2008:257, t. 129.).

58      Međutim, članak 4. Odluke 1999/396 ne odnosi se izričito na prosljeđivanje podataka nacionalnim pravosudnim tijelima te se njime ne predviđa obveza obavješćivanja dotičnog dužnosnika prije takvog prosljeđivanja. Naime, na temelju članka 10. Uredbe br. 1073/1999, OLAF može (vanjske istrage) ili mora (unutarnje istrage) proslijediti podatke nacionalnim pravosudnim tijelima. To prosljeđivanje podataka stoga može prethoditi „zaključcima do kojih se došlo nakon zaključenja istrage” koji su obično uključeni u izvješće o istrazi (presuda od 8. srpnja 2008., Franchet i Byk/Komisija, T‑48/05, EU:T:2008:257, t. 130.).

59      Međutim, valja podsjetiti da je u presudi od 8. srpnja 2008., Franchet i Byk/Komisija (T‑48/05, EU:T:2008:257, t. 132.) Opći sud smatrao da u trenutku slanja podataka nacionalnim pravosudnim tijelima nije postojalo nikakvo izvješće u smislu članka 9. Uredbe br. 1073/1999 koje je OLAF predao Komisiji i u kojem se osobno optužuje tužitelje u tom predmetu. Međutim, Opći sud napomenuo je da obavijest od 19. ožujka 2003. proslijeđena francuskim nacionalnim pravosudnim tijelima sadržava „zaključke koji se imenom odnose na” Yvesa Francheta i Daniela Byka i da ih se, prije prosljeđivanja spisa Datashop – Planistat francuskim pravosudnim tijelima, trebalo obavijestiti i saslušati o činjenicama koje se na njih odnose na temelju članka 4. Odluke 1999/396 (presuda od 8. srpnja 2008., Franchet i Byk/Komisija, T‑48/05, EU:T:2008:257, t. 145.).

60      U predmetu Franchet i Byk/Komisija Opći sud zaključio je da, unatoč činjenici da članak 4. Odluke 1999/396 predviđa iznimku u pogledu slučajeva koji zahtijevaju zadržavanje potpune tajnosti za potrebe istrage, prema kojem se obveza pozivanja dužnosnika na iznošenje stajališta može odgoditi u dogovoru s glavnim tajnikom Komisije, nisu ispunjeni uvjeti za primjenu te iznimke i da je stoga, s obzirom na to da nije ispunio obvezu obavješćivanja koju ima, OLAF počinio dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima.

61      U ovom slučaju Komisija navodi da se navedena sudska praksa ne može primijeniti na tužitelja jer ga se u podacima sadržanim u obavijesti od 19. ožujka 2003. koju je OLAF poslao nacionalnim tijelima ne optužuje osobno niti ga se navodi imenom.

62      U tom pogledu, valja podsjetiti da se u članku 4. prvom stavku Odluke 1999/396 utvrđuju načini obavješćivanja zainteresirane osobe, na sljedeći način:

„Kada se pojavi mogućnost uključenosti člana, dužnosnika ili službenika Komisije, bez odlaganja se obavješćuje zainteresiranu stranu ako to ne šteti istrazi. U svakom slučaju, ne mogu se donijeti zaključci koji se imenom odnose na člana, dužnosnika ili službenika Komisije kad je istraga zaključena bez da je zainteresiranoj strani omogućeno da iznese svoja stajališta o svim činjenicama koje se na nju odnose.”

63      Međutim, tu odredbu treba tumačiti u skladu s člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje, na način da se njome utvrđuje, kao prvo, opća obveza obavješćivanja zainteresirane osobe čim se pojavi mogućnost „uključenosti” te osobe, tijekom cijele istrage, osim ako to šteti istrazi. Kao drugo, ta obveza obavješćivanja postaje tim važnija („u svakom slučaju”) kad je riječ o „zaključci[ma] koji se imenom odnose na […] dužnosnika”. Naime, u takvom slučaju, dotična osoba mora moći iznijeti svoje stajalište o svim činjenicama koje se na nju odnose prije nego što OLAF donese zaključke o istrazi u kojima je se navodi imenom.

64      Stoga valja ispitati proizlazi li iz podataka koji su u obavijesti od 19. ožujka 2003. proslijeđeni francuskim pravosudnim tijelima mogućnost tužiteljeve „uključenosti” ili se može smatrati da su ti podaci „zaključci koji se imenom odnose na” tužitelja u smislu članka 4. prvog podstavka Odluke 1999/396.

65      Valja najprije istaknuti da je tužitelj tražio od Općeg suda da naloži OLAF‑u da dostavi „potpunu i cjelovitu” obavijest od 19. ožujka 2003., uloženu u spis u predmetu Franchet i Byk/Komisija, T‑48/05, EU:T:2008:257. Međutim, čak i pod pretpostavkom da tužitelj tim zahtjevom u biti traži od Općeg suda da donese mjeru upravljanja postupkom u pogledu Komisije, valja utvrditi da je u ovom predmetu Komisija priložila obavijest svojem odgovoru na tužbu (prilog B.2.) i da je Opći sud zatražio popis priloga uz obavijest i predmetne priloge u okviru mjera upravljanja postupkom.

66      Valja najprije istaknuti da je glavni direktor OLAF‑a u dopisu priloženom obavijesti od 19. ožujka 2003. naveo da se, podložno ocjeni francuskih pravosudnih tijela „čini da je OLAF otkrio prijevarna postupanja koja su prouzročila štetu proračunu Zajednice te se za njih mogla utvrditi kaznena kvalifikacija”, pri čemu je pojasnio da je „[u] istrazi otkriveno da su ta djela počinili radnici društva Planistat Europe SA sa sjedištem u Parizu uz aktivno suučesništvo europskih dužnosnika”.

67      Osim toga, u obavijesti od 19. ožujka 2003., priloženoj gore navedenom dopisu navelo se, u okviru „[p]regleda činjenica na koje se odnosi istraga” u točki 2.3., naslovljenoj „Utvrđenja do kojih se došlo tijekom istrage”, da su u izvješću unutarnje revizije Eurostata iz rujna 1999. koje se odnosi na Datashopove koji se nalaze u Bruxellesu, Luxembourgu i Madridu, na temelju kojeg se pokrenula OLAF‑ova istraga, „otkrivene mnoge nepravilnosti počinjene u okviru upravljanja tim trima Datashopovima tijekom razdoblja od 1996. do kraja 1999.” i da „[u] ovom slučaju velik dio prometa koji su ‚prijavila’ ta tri Datashopa, odnosno između 50 i 55 %, odlazi u crni fond čiju je upotrebu trebao odobriti dužnosnik [Eurostata]”.

68      U toj se obavijesti navelo i da je „crni fond također […] služio za plaćanje troškova za restorane, hotele, putovanja […] određenih dužnosnika Eurostata, među kojima je D. Byk”.

69      Nadalje, u okviru opisa kaznenih djela, u točki 3.1., naslovljenoj „Zlouporaba povjerenja”, istaknulo se sljedeće:

„Činjenica da su određeni dužnosnici Zajednice uspostavili mrežu gospodarskih subjekata, čiji je jedan od ciljeva bio sakriti od Komisije dio prihoda od prodaje proizvoda ili usluga Zajednice povezanih sa statističkim radom može predstavljati pronevjeru ‚sredstava, vrijednosti ili bilo koje robe’, kako su utvrđeni u članku 314 1. [francuskog] Code pénal (Kazneni zakonik) u kojem se utvrđuje zlouporaba povjerenja. Svi elementi koji čine povredu ostvareni su zajedno s dužnosnicima Zajednice, upraviteljima grupe Planistat i upraviteljima predmetnih Datashopova. Dužnosnici Zajednice nisu mogli zanemariti financijski propis na snazi koji ih je obvezivao da povećaju ukupne prihode.

Usto, isti dužnosnici Zajednice raspolagali su predmetnim iznosima u svrhu koja nije bila povezana s interesima Zajednice jer je taj novac očito služio za plaćanje troškova koji nisu bili predviđeni ugovorom između društva Planistat Europe SA i Komisije ili pak osobnih troškova tih dužnosnika. Prijevarna namjera proizlazi iz te upotrebe u svrhu koja nije povezana s interesom Zajednice.”

70      Konačno, u točki 3.3., naslovljenoj „Zločinačko udruženje”, navedeno je sljedeće:

„U skladu s članom 450 1. Kaznenog zakonika ‚zločinačko je udruženje svaka skupina ili udruženje uspostavljeni u svrhu pripreme, u okviru koje se provodi jedno ili više materijalnih djela, jednog ili više kaznenih djela koja se kažnjavaju kaznom zatvora od najmanje pet godina […]’.

Potrebno je ispitati i može li se ta kvalifikacija primijeniti i u okviru ovog spisa s obzirom na to da je za uspješnu pronevjeru sredstava Zajednice bilo potrebno udruženje dužnosnika, upravitelja Planistata i upravitelja Datashopova koji su počinili zlouporabu povjerenja.

[…]”

71      U tom pogledu, valja istaknuti da, osim činjenice koja je već utvrđena u presudi od 8. srpnja 2008., Franchet i Byk/Komisija (T‑48/05, EU:T:2008:257) da je obavijest od 19. ožujka 2003. sadržavala „zaključke koji se imenom odnose na” Y. Francheta i D. Byka, uključenost drugih „dužnosnika Zajednice”, među kojima je tužitelj, u smislu članka 4. prvog stavka Odluke 1999/396 jasno proizlazi iz iste obavijesti. Naime, valja istaknuti da je, s obzirom na tvrdnje sadržane u obavijesti koja se odnosi na „dužnosnike Zajednice” i uzimajući u obzir činjenicu da je tužitelj bio direktor Uprave za informatiku, publikacije i vanjske odnose te hijerarhijski nadređeni D. Byku, na kojeg se imenom odnosi obavijest, tužiteljeva uključenost bila i više nego vjerojatna zbog čega ga je OLAF trebao bez odlaganja obavijestiti. Tu tvrdnju potvrđuje činjenica da je, nakon što je direktor OLAF‑a proslijedio obavijest od 19. ožujka 2003. francuskim pravosudnim tijelima, državni odvjetnik pri tribunalu de grande instance de Paris (Okružni sud u Parizu) otvorio 4. travnja 2003. istražni spis protiv tužitelja i drugih dužnosnika zbog prikrivanja i suučesništva u zlouporabi povjerenja i da su nakon dostavljanja tih podataka francuska pravosudna tijela stavila tužitelja u pritvor te započela istragu a da prije toga nije bio obaviješten niti saslušan.

72      Komisija u tom pogledu navodi da OLAF‑ovo izvješće, zbog toga što se u njemu spominju samo „dužnosnici Zajednice” koji rade u Eurostatu, nije dovoljno jasno u pogledu uključenih pojedinaca i da nije bilo moguće utvrditi da je riječ o nekom od tih dužnosnika osobno. Prema Komisijinu mišljenju, OLAF je ostavio veliku marginu prosudbe francuskim sudovima što se tiče načina na koji treba postupiti s proslijeđenim podacima u pogledu predmeta i subjekata istrage.

73      Valja istaknuti da su, protivno onomu što tvrdi Komisija, predmet podataka i identitet subjekata istrage vrlo jasno navedeni u OLAF‑ovu izvješću, u kojem se francuskim sudovima nije ostavila velika margina prosudbe u pogledu tužiteljeve uključenosti.

74      Naime, što se tiče predmeta podataka, oni su dovoljno detaljno izneseni kao što proizlazi iz naslova izvješća „Prijava djela koja se mogu kvalificirati kao kaznena” i iz sadržaja točke 2. izvješća „opis činjenica na koje se odnosi istraga”.

75      Što se tiče tužiteljeve uključenosti, valja utvrditi, kao prvo, da izvješće upućuje na izravnu uključenost Y. Francheta, direktora Eurostata i tužiteljeva šefa, kao i D. Byka, šefa odjela i tužiteljeva podređenog. Stoga, budući da je tužitelj hijerarhijski između Y. Francheta i D. Byka, iako se izvješće ne odnosi na njega imenom, francuska kaznena tijela nužno su sumnjala da je tužitelj uključen u djela koja su u njemu opisana. Tu tvrdnju potvrđuje i rješenje o obustavi postupka u kojem se naglašava profesionalni odnos tužitelja s D. Bykom. Naime, rješenje o obustavi postupka potvrđuje da je D. Byk „od 1994. bio zaposlen za [tužitelja]” i da je tužitelj bio „hijerarhijski nadležan D. Byku” (stranice 13. i 21.).

76      Kao drugo, tužiteljeva uključenost zbog njegove funkcije i uloge u Eurostatu jasno proizlazi iz kažnjivih djela prijavljenih u obavijesti od 19. ožujka 2003. te je potvrđena rješenjem o obustavi postupka. Naime, u točki 2.3. obavijesti od 19. ožujka 2003. koja se odnosi na „utvrđenja do kojih se došlo tijekom istrage”, u četvrtom odjeljku navodi se da „[u] ovom slučaju velik dio prometa koji su ‚prijavila’ ta tri Datashopa, odnosno između 50 i 55 %, odlazi u crni fond čiju je upotrebu trebao odobriti dužnosnik [Eurostata]”. Međutim, kao što to proizlazi iz stranice 9. rješenja o obustavi postupka „komercijalni direktor odjela knjižare MESSAGERIES DU LIVRE zatražio je od Eurostata, koji zastupaju […] ili DE ESTEBAN, da mu odobri plaćanje poslanih faktura”. Valja istaknuti da, kao što to proizlazi iz spisa predmeta, samo pet osoba mogu dati to odobrenje, od kojih je jedna imenom navedena u obavijesti i druga je tužitelj. Osim toga, na stranici 15. rješenja o obustavi postupka, objašnjava se da su se „promjene u financijskoj pričuvi do 1998. izvršavale pod nadzorom [tužitelja,] direktora D. Byka”. Slijedom toga, ne postoji nikakva moguća dvojba u pogledu identiteta osoba uključenih u djela opisana u obavijesti koju je poslao OLAF. Ista razmatranja primjenjuju se u pogledu tvrdnji prema kojima su „određeni dužnosnici Zajednice uspostavili mrežu gospodarskih subjekata, čiji je jedan od ciljeva bio sakriti od Komisije dio prihoda” te su „isti dužnosnici Zajednice raspolagali […] predmetnim iznosima” (stranica 7. obavijesti od 19. ožujka 2013., t. 3.1. Zlouporaba povjerenja). Naime, opisane uključene osobe djelovale su, zbog svojih dužnosti u Eurostatu, kao gospodarski subjekti koji, također zbog svojih funkcija, mogu raspolagati predmetnim iznosima. Slijedom toga, uključenost tužitelja – koji je bio direktor Komisijine Uprave za informatiku, publikacije i vanjske odnose i hijerarhijski nadređen D. Byku – jasno proizlazi iz činjenica opisanih u obavijesti od 19. ožujka 2013.

77      Stoga u tim okolnostima valja istaknuti da je, na temelju podataka koje je OLAF proslijedio u obavijesti od 19. ožujka 2003. francuskim pravosudnim tijelima, tužitelj trebao biti, s obzirom na dužnosti koje je izvršavao u vrijeme nastanka činjenica, izjednačen s osobama na koje se imenom odnose OLAF‑ovi zaključci.

78      Osim toga, što se tiče iznimke koja se odnosi na nužnost zadržavanja potpune tajnosti za potrebe istrage, predviđene u članku 4. drugom stavku Odluke 1999/396, u točkama 148. i 149. presude od 8. srpnja 2008., Franchet i Byk/Komisija (T‑48/05, EU:T:2008:257) utvrđeno je da je, unatoč činjenici da je glavni direktor OLAF‑a u obavijesti od 3. travnja 2003. utvrdio da su „dužnosnici Eurostata i Ureda za publikacije Europskih zajednica bili uključeni, taj dio proslijeđen francuskim pravosudnim tijelima i da valja odgoditi obavješćivanje dužnosnika u skladu s člankom 4. Odluke 1999/396 zbog nužnosti zadržavanja potpune tajnosti za potrebe istrage”, Komisija je u pisanom odgovoru Općem sudu potvrdila da njezin glavni tajnik nije imao priliku dati svoj pristanak u pogledu odgađanja obveze pozivanja Y. Francheta i D. Byka na iznošenje stajališta.

79      U ovom slučaju, valja utvrditi da je Komisija, nakon što je Opći sud postavio pisano pitanje u okviru mjera upravljanja postupkom, potvrdila da se njezinu glavnom tajniku nitko nije obratio u pogledu tužitelja jer se OLAF‑ovi zaključci na njega nisu odnosili imenom i da, slijedom toga, njegov slučaj nije obuhvaćen člankom 4. Odluke 1999/396. Stoga OLAF nije imao obvezu pružiti mu priliku da iznese svoje stajalište, niti uostalom mogućnost da odgodi to tužiteljevo saslušanje. Međutim, valja istaknuti da je, kao što to proizlazi iz točke 77. ove presude, uzimajući u obzir podatke sadržane u obavijesti od 19. ožujka 2003., koje je OLAF proslijedio francuskim pravosudnim tijelima, tužitelj trebao biti izjednačen s osobama na koje se imenom odnose OLAF‑ovi zaključci u smislu druge rečenice članka 4. prvog stavka Odluke 1999/396.

80      K tomu, valja istaknuti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, obveza da se zatraži i dobije pristanak glavnog tajnika Komisije nije puka formalnost koja se po potrebi može ispuniti u kasnijoj fazi. Naime, zahtjev da se dobije takav pristanak gubi svoj smisao, koji se odnosi na to da se zajamči da se poštuju prava obrane dotičnog dužnosnika, da se njihovo obavješćivanje odgađa samo u doista iznimnim slučajevima i da ocjenu te iznimne prirode ne provodi samo OLAF, nego je potrebna i ocjena glavnog tajnika Komisije (presuda od 8. srpnja 2008., Franchet i Byk/Komisija, T‑48/05, EU:T:2008:257, t. 151.).

81      Slijedom toga, uvjeti za primjenu iznimke predviđene u članku 4. drugom stavku Odluke 1999/396, kojim se omogućuje da se odgodi predmetno saslušanje, nisu bili ispunjeni ni u pogledu tužitelja, na kojeg se implicitno, ali sigurno, odnosi obavijest od 19. ožujka 2013.

82      U tim okolnostima, OLAF je povrijedio članak 4. Odluke 1999/396 i tužiteljeva prava obrane pri prosljeđivanju spisa Datashop – Planistat francuskim pravosudnim tijelima.

83      U svakom slučaju, čak i ako treba smatrati da se tužitelja ne može izjednačiti s osobom na koju se odnose imenom OLAF‑ovi zaključci u smislu druge rečenice članka 4. prvog stavka Odluke 1999/396, valja utvrditi da iz svega prethodno navedenog proizlazi da se barem trebalo smatrati da je tužitelj uključen u djela na kojima se temelji ovaj predmet i da ga je zbog toga trebalo bez odlaganja obavijestiti ako nije bilo utvrđeno da to neće naštetiti istrazi, u skladu s prvom rečenicom članka 4. prvog stavka te odluke.

84      U tom pogledu, valja utvrditi da iz spisa ne proizlazi nijedan razlog kojim se može opravdati to što OLAF nije obavijestio tužitelja. Naprotiv, u skladu sa zapisnikom sa 1613. sastanka Komisije održanog 21. svibnja 2003., koji je priložen odgovoru na tužbu, Komisija je uzela u obzir „OLAF‑ovu namjeru da ubrza svoje istrage koje su u tijeku i konkretno dužnosnicima za koje smatra da su potencijalno uključeni pruži priliku da iznesu svoje stajalište”. Iz te tvrdnje proizlazi da u toj fazi nije bio otkriven nijedan važan razlog da se zadrži potpuna tajnost predmetne istrage. Štoviše, ne čini se da ijedan element spisa dokazuje da je tužitelj mogao naštetiti istrazi da ga se obavijestilo o njegovoj mogućoj uključenosti u djela.

85      Stoga valja smatrati da OLAF nije poštovao obvezu obavješćivanja tužitelja, koju ima na temelju prve rečenice članka 4. prvog stavka Odluke 1999/396.

86      Pitanje u kojoj su mjeri utvrđene nezakonitosti mogle prouzročiti štetu na koju se poziva tužitelj ispitat će se u točki 122. i sljedećim točkama ove presude.

 Nezakonitost Komisijina postupanja

87      Tužitelj ističe dva prigovora. Kao prvo, tvrdi da je Komisija, time što je podnijela imovinskopravni zahtjev francuskim sudovima prije zaključenja istrage koju je vodio OLAF, povrijedila pravila kojima se uređuje Uredba br. 1073/1999.

88      Kao drugo, tužitelj tvrdi da je Komisija u odnosu na njega povrijedila pravo na dobru upravu i svoju dužnost brižnog postupanja, time što je produljivala sudski progon sve dok nije pokrenut postupak pred Cour de cassation (Kasacijski sud) a da pritom protiv njega nije podnijela dostatne dokaze.

–       Prigovor koji se temelji na tome da je Komisija povrijedila pravila iz Uredbe br. 1073/1999 jer je podnijela imovinskopravni zahtjev francuskim sudovima prije zaključenja istrage koju je vodio OLAF

89      Komisija tvrdi da navedeni prigovor treba proglasiti nedopuštenim jer se prvi put istaknuo u tužbi koju je tužitelj podnio Općem sudu i nije se, naime, navodio prije u predsudskoj fazi.

90      Valja podsjetiti da, kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse, pravilo o podudarnosti između žalbe, u smislu članka 91. stavka 2. Pravilnika o osoblju, i naknadne tužbe zahtijeva da su tužbeni razlozi izravno upućeni protiv akta kojim se nanosi šteta, koji se ističu pred sudom Unije, već istaknuti u okviru predsudskog postupka, kako bi se tijelo za imenovanje moglo upoznati s kritikama koje je zainteresirana osoba iznijela protiv osporavane odluke. To se pravilo opravdava samim ciljem predsudskog postupka čija je namjena omogućiti mirno rješavanje sporova koji nastaju između dužnosnika i uprave (vidjeti presudu od 5. ožujka 2015., Gyarmathy/FRA, F‑97/13, EU:F:2015:7, t. 67. i navedenu sudsku praksu).

91      Stoga, u dužnosničkim tužbama zahtjevi istaknuti pred sudom Unije mogu sadržavati samo one prigovore koji imaju iste pravne temelje kao i prigovori iz žalbe, s tim da se ti prigovori pred sudom Unije mogu razviti podnošenjem razloga i argumenata koji se nužno ne nalaze u žalbi, ali su s njom usko povezani (vidjeti presudu od 5. ožujka 2015., Gyarmathy/FRA, F‑97/13, EU:F:2015:7, t. 68. i navedenu sudsku praksu).

92      Konačno, valja naglasiti da, s obzirom na to da predsudski postupak ima neformalan karakter i da zainteresirane osobe općenito u toj fazi postupaju bez pomoći odvjetnika, uprava ne smije strogo tumačiti žalbe, nego ih naprotiv treba ispitati otvorenog uma. Osim toga, cilj članka 91. Pravilnika o osoblju nije strogo i definitivno vezati eventualni predsudski postupak, s obzirom na to da sudska tužba ne mijenja ni pravni temelj ni predmet žalbe. Međutim, kako bi predsudski postupak iz članka 91. stavka 2. Pravilnika o osoblju mogao doseći svoj cilj tijelo za imenovanje ipak se mora moći dovoljno detaljno upoznati s kritikama koje zainteresirane osobe ističu protiv pobijane odluke (vidjeti presudu od 5. ožujka 2015., Gyarmathy/FRA, F‑97/13, EU:F:2015:7, t. 69. i navedenu sudsku praksu).

93      U ovom slučaju, valja utvrditi da, tužitelj u zahtjevu za naknadu štete i u žalbi navodi nezakonitosti koje su počinili OLAF i Komisija zato što ga nisu saslušali ni obavijestili o tome da je OLAF‑ov spis proslijeđen francuskim pravosudnim tijelima i zbog Komisijine ustrajnosti u postupcima pred francuskim sudovima a da nije podnijela nove dokaze nakon što je proglašen nedužnim rješenjem o obustavi postupka. Njegova pravna argumentacija stoga se razvija u dva dijela tijekom cijelog predsudskog postupka iako se temelji na trima prigovorima u tužbi podnesenoj Općem sudu. Međutim, valja istaknuti da je tužitelj u zahtjevu za naknadu štete podnesenom 22. prosinca 2016. tijelu za imenovanje osporavao činjenicu da je „Komisija podnijela imovinskopravni zahtjev a da to nije bila obvezna učiniti” u okviru prigovora koji se odnosi na nezakonitost koju je počinila Komisija zato što ga je nastavila kazneno goniti nakon što je proglašen nedužnim (vidjeti točku 14. drugi stavak na stranici 6. priloga A 11 tužbi). Osim toga, u žalbi podnesenoj 1. kolovoza 2017. protiv odluke tijela za imenovanje o odbijanju njegova zahtjeva za naknadu štete, tužitelj podsjeća da je „na temelju te istrage, koja je zaključena 25. rujna 2003., sudac istrage […] dostavio to rješenje okrivljenim osobama” (stranica 5. priloga A 13). K tomu, tužitelj u žalbi navodi da je „Europska komisija zaista ustrajala u kaznenom postupku” protiv njega (stranica 6., prilog A 13).

94      Iz prethodno navedenog proizlazi da, čak i ako argumenti iz drugog prigovora, koji se odnose na osporavanje činjenice da je Komisija podnijela imovinskopravni zahtjev francuskim sudovima prije nego što je zaključena istraga koju je vodio OLAF, nisu bili istaknuti kao zaseban prigovor u žalbi, ti argumenti imaju iste pravne temelje kao prigovori istaknuti u žalbi te su podneseni tijekom predsudske faze postupka. Usto, ta argumentacija usko je povezana s prigovorom koji se odnosi na nezakonitosti koje je počinila Komisija zbog sudskog progona tužitelja time što je, kao prvo, podnijela imovinskopravni zahtjev te je nastavila, kao drugo, postupke protiv tužitelja a da nije raspolagala dovoljnim dokazima protiv njega. Stoga valja smatrati da je taj prigovor dopušten na temelju sudske prakse navedene u točki 91. ove presude.

95      Valja ispitati je li Komisija, time što je podnijela imovinskopravni zahtjev francuskim sudovima prije nego što je zaključena istraga koju je vodio OLAF, povrijedila pravila utvrđena u Uredbi br. 1073/1999.

96      Komisija je u tom pogledu tvrdila da je podnijela kaznenu prijavu i imovinskopravni zahtjev francuskim sudovima nakon podataka koje je primio član državnog odvjetništva u Parizu, prema kojima u skladu s odredbama članka 113‑8. francuskog Kaznenog zakonika Komisija treba podnijeti kaznenu prijavu državnom odvjetništvu u Parizu kako financijska potraživanja ne bi bila ograničena samo na prikrivanje koje je počinila Francuska i kako bi stoga mogla tražiti naknadu za cijelu štetu koju su pretrpjeli Luxembourg i Bruxelles (vidjeti prilog B.11).

97      U tom pogledu, članak 9. stavak 4. Uredbe br. 1073/1999 u pogledu unutarnjih istraga određuje sljedeće:

„Izvješća sastavljena po dovršetku unutarnje istrage i svi korisni s njom povezani dokumenti šalju se predmetnoj instituciji, tijelu, uredu ili agenciji. Institucija, tijelo, ured ili agencija pokreće na temelju unutarnjih istraga stegovne ili sudske postupke kako nalažu te istrage i o poduzetome izvješćuju direktora [OLAF‑a] unutar roka koji on utvrdi u nalazima svojeg izvješća.”

98      Što se tiče stegovnih postupaka, Opći sud smatrao je u predmetu Franchet i Byk/Komisija (T‑48/05, EU:T:2008:257, t. 351.) da je Komisija povrijedila pravila kojima se uređuje stegovni postupak jer je pokrenula stegovni postupak protiv Y. Francheta i D. Byka prije nego što su zaključene OLAF‑ove istrage. Osim toga, Opći sud podsjetio je da je cilj koji se nastoji postići tim pravilima osobito zaštita dotičnog dužnosnika tako da se zajamči da tijelo za imenovanje, prije nego što pokrene disciplinski postupak, raspolaže preciznim i relevantnim dokazima, osobito oslobađajućim dokazima, utvrđenima u istrazi koju je vodio OLAF, koji ima na raspolaganju opsežna istražna sredstva. Iz tog razloga, navedena pravila kojima se uređuje stegovni postupak jesu pravna pravila kojima se dodjeljuju prava pojedincima.

99      Osim toga, u Pravilniku o osoblju, u članku 25. Priloga IX., koji se odnosi na stegovne postupke, navodi se da se „[a]ko se dužnosnik za ista djela kazneno goni, konačna odluka donosi […] tek nakon pravomoćne presude suda pred kojim se taj predmet nalazi”.

100    Međutim, u ovom predmetu tužitelj ne osporava činjenicu da je protiv njega pokrenut stegovni postupak, nego činjenicu da je Komisija pokrenula sudske postupke protiv njega prije nego što je zaključena OLAF‑ova istraga. Iako je točno da ne postoji izričito pravilo kojim se Komisiji zabranjuje da podnese imovinskopravni zahtjev ili da kazneno goni dužnosnika dok OLAF ne donese svoje konačno izvješće o istrazi, rasuđivanje izneseno u ovoj presudi u pogledu stegovnih postupaka ipak se po analogiji može primijeniti i na nacionalne sudske postupke, što je u skladu sa smislom i tekstom Uredbe br. 1073/1999.

101    Naime, u članku 9. stavcima 2. i 4. Uredbe br. 1073/1999 određuje se, s jedne strane, da „sastavljena izvješća imaju snagu prihvatljivog dokaza u administrativnim ili sudskim postupcima u državi članici u kojoj se to pokaže potrebnim na isti način i na temelju istih uvjeta kao i administrativna izvješća koja sastavljaju nacionalni administrativni inspektori” i, s druge strane, da „[i]nstitucija, tijelo, ured ili agencija pokreće na temelju unutarnjih istraga stegovne ili sudske postupke kako nalažu te istrage”.

102    Stoga, na temelju tih odredbi, kad OLAF vodi istragu u smislu Uredbe br. 1073/1999, predmetna institucija treba pokrenuti sudske postupke koji se nalažu u izvješću o istrazi, uzimajući u obzir da je to izvješće nužan dokaz za taj postupak.

103    Osim toga, Komisija je, tijekom sastanka održanog 21. svibnja 2003. (vidjeti zapisnik sa 1613. sastanka Komisije održanog 21. svibnja 2003., str. 16. i 17.), osvrnuvši se na predmet „Eurostat” i na OLAF‑ovu istragu, ustrajala na „nužnom poštovanju pretpostavke nedužnosti” i na činjenici da „na temelju podataka kojima u ovoj fazi raspolaže nije moguće donijeti zaključke o dotičnom dužnosniku”. Neovisno o tome, iz istog zapisnika proizlazi da je odlučila „podnijeti imovinskopravni zahtjev u postupku pokrenutom pri državnom odvjetništvu pri tribunalu de grande instance à Paris (Okružni sud u Parizu), nakon što se obratila OLAF‑u”. U tom pogledu, „nalaže Glavnoj upravi za proračun da analizira praćenje revizijskih izvješća koja je utvrdio Eurostat u pogledu poštovanja financijskih propisa”. K tomu, kao što je to navedeno u točki 84. ove presude, Komisija „uzima u obzir OLAF‑ovu namjeru da ubrza svoje istrage koje su u tijeku i konkretno dužnosnicima za koje je smatrala da su potencijalno uključeni pruži priliku da iznesu svoje stajalište”. Komisija također navodi da OLAF‑ov glavni direktor očekuje rezultate tih radova krajem lipnja 2003. Konačno, Komisija „nalaže Glavnom tajniku da koordinira različite dijelove spisa, kao i da predloži potrebne unutarnje mjere i postupke”.

104    Iz navedenog zapisnika proizlazi da je Komisija na taj datum, odnosno 21. svibnja 2003., znala za činjenicu da je potrebno osigurati poštovanje načela pretpostavke nedužnosti u tom predmetu, uzimajući u obzir da se na temelju podataka kojima je raspolagala nije mogao donijeti zaključak o krivnji dužnosnika koji su navedeni imenom, niti pak o krivnji potencijalno uključenih dužnosnika, među kojima je tužitelj. K tomu, Komisija odlučuje da će podnijeti imovinskopravni zahtjev i u tu svrhu nalaže Glavnoj upravi za proračun da analizira praćenje revizijskih izvješća Eurostata te skreće pozornost na činjenicu da je OLAF imao namjeru ubrzati svoje istrage i iznijeti rezultate istraga krajem lipnja 2003. U tu svrhu, Komisija je naložila glavnom tajniku da koordinira navedene podatke, kao i da predloži potrebne unutarnje mjere i postupke.

105    Međutim, iz spisa predmeta proizlazi da je Komisija 10. srpnja 2003. podnijela kaznenu prijavu protiv X‑a te imovinskopravni zahtjev prije nego što je zaključena OLAF‑ova istraga a da je pritom raspolagala samo dokazima koje je OLAF podnio u izvješću poslanom 19. ožujka 2003. (vidjeti prilog B3, Odluka Komisije da podnese kaznenu prijavu protiv X‑a, t. 14.).

106    Naime, OLAF‑ova istraga zaključena je 25. rujna 2003. te su slijedom toga, završno izvješće i njegovi prilozi podneseni francuskim pravosudnim tijelima (vidjeti prilog B4, Završno izvješće OLAF‑a 295/09/2003). Valja napomenuti da u završnom izvješću o istrazi OLAF navodi da „nakon što je OLAF proslijedio Komisijinoj pravnoj službi detaljno izvješće od 22. travnja 2003., Europska komisija ovlastila je pravnu službu da podnese kaznenu prijavu zbog pretrpljene štete”. Međutim, valja istaknuti da u navedenom detaljnom izvješću od 22. travnja 2003. (vidjeti prilog B11, Obavijest Komisijinoj pravnoj službi) nisu navedene informacije, indicije ili dokazi o činjenicama i dužnosnicima koji se kazneno gone. U tom se dopisu OLAF‑ova glavnog direktora samo podsjeća na slanje obavijesti od 19. ožujka 2003. francuskim tijelima te se ističe da je on primio podatke od francuskih sudova na temelju kojih je u skladu s odredbama članka 113‑8. francuskog Kaznenog zakonika smatrao da je potrebno da Komisija podnese kaznenu prijavu državnom odvjetništvu u Parizu kako financijska potraživanja ne bi bila ograničena samo na prikrivanje koje je počinila Francuska i kako bi također mogla tražiti naknadu za cijelu štetu koju su pretrpjeli Luxembourg i Bruxelles.

107    Usto, valja istaknuti da se člankom 87. francuskog Kaznenog zakonika predviđa da se, u pogledu podnošenja imovinskopravnog zahtjeva u slučaju u kojem državno odvjetništvo pokreće sudsku istragu, „imovinskopravni zahtjev može podnijeti u bilo kojem trenutku tijekom istrage”. Komisija je stoga mogla pričekati zaključenje OLAF‑ove istrage prije nego što je podnijela imovinskopravni zahtjev i kaznenu prijavu. Osim toga, kao što to proizlazi iz zapisnika od 21. svibnja 2003., Komisija je bila obaviještena o „OLAF‑ovoj namjeri da ubrza svoje istrage koje su u tijeku” i o tome da je „OLAF‑ov glavni direktor oček[ivao] rezultate tih radova krajem lipnja 2003.”.

108    U tim okolnostima, valja smatrati da Komisija nije trebala podnijeti imovinskopravni zahtjev i kaznenu prijavu francuskim nacionalnim sudovima prije zaključenja OLAF‑ove istrage, koja se odnosila na iste činjenice, kako bi zaštitila dotične dužnosnike. Naime, tek nakon što dobije zaključke OLAF‑ove istrage Komisija može donijeti informiranu odluku, uzimajući u obzir sve elemente koje je otkrio OLAF i, potencijalno, precizne i relevantne elemente koji su oslobađajući za dotične dužnosnike.

109    S obzirom na prethodna razmatranja, valja istaknuti da je Komisija povrijedila Uredbu br. 1073/1999 i, konkretnije, njezin članak 9. stavak 4., time što je podnijela imovinskopravni zahtjev i kaznene prijave francuskim sudovima prije nego što je doneseno OLAF‑ovo završno izvješće, a da pritom nije imala dovoljne i uvjerljive dokaze koji su oslobađajući za potencijalno uključene osobe na temelju obavijesti od 19. ožujka 2003., među kojima je tužitelj.

110    Pitanje u kojoj je mjeri ta nezakonitost prouzročila štetu tužitelju ispitat će se u točki 122. i sljedećim točkama ove presude.

–       Prigovor koji se temelji na povredi prava na dobru upravu i Komisijine dužnosti brižnog postupanja zbog toga što je Komisija produljivala sudski progon a da pritom nije podnijela dovoljne dokaze

111    U tom pogledu, valja podsjetiti da činjenica da postoji mogućnost ostvarivanja svojih prava sudskim putem i sudski nadzor koji ona podrazumijeva jest izraz općeg pravnog načela koje je temelj ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama i koje je također utvrđeno u člancima 6. i 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (presude od 15. svibnja 1986., Johnston, 222/84, EU:C:1986:206, t. 17. i 18. i od 17. srpnja 1998., ITT Promedia/Komisija, T‑111/96, EU:T:1998:183, t. 60.) i u članku 47. Povelje. Budući da je pristup sudu temeljno pravo i opće načelo kojim se jamči poštovanje prava, činjenica da je institucija pokrenula sudski postupak može tek u vrlo iznimnim okolnostima činiti povredu dužnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 28. rujna 1999., Frederiksen/Parlament, T‑48/97, EU:T:1999:175, t. 97.).

112    U ovom slučaju, valja smatrati da, neovisno o tekstu rješenja o obustavi postupka i presude cour d’appel de Paris (Žalbeni sud u Parizu), predmetne okolnosti nisu toliko iznimne da mogu dovesti do zaključka da je Komisija žalbom i žalbom u kasacijskom postupku počinila povredu dužnosti u smislu gore navedene sudske prakse. Osim toga, valja istaknuti da tužitelj nije podnio elemente koji mogu dokazati da je Komisija zbog svojeg postupanja počinila takvu pogrešku.

113    Iz toga proizlazi da tužitelj neosnovano potražuje naknadu imovinske, fizičke i neimovinske štete koju je prouzročila činjenica da je Komisija osporavala rješenje o obustavi postupka pred francuskim kaznenim sudovima između 2013. i 2016.

114    Što se tiče povrede prava na dobru upravu i Komisijine dužnosti brižnog postupanja zbog toga što je produljivala tužiteljev sudski progon, valja podsjetiti da, prema sudskoj praksi, dužnost brižnog postupanja odražava ravnotežu uzajamnih prava i obveza u odnosima između tijela javne vlasti i članova osoblja javne službe. Ta ravnoteža, među ostalim, znači da tijelo prilikom odlučivanja o položaju dužnosnika uzima u obzir sve elemente koji mogu utjecati na njegovu odluku i da pritom ne uzima u obzir samo interes službe, nego i interes dotičnog dužnosnika. Potonja obveza nalaže se upravi i načelom dobre uprave propisanom u članku 41. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 2017., Arango Jaramillo i dr./BEI, T‑482/16 RENV, EU:T:2017:901, t. 131. (neobjavljena) i navedenu sudsku praksu).

115    U ovom slučaju, kao što je to navedeno u točki 112. ove presude, Komisija nije počinila povredu dužnosti time što je pred francuskim kaznenim sudovima osporavala rješenje o obustavi postupka sve do kasacijskog postupka kako bi obranila ekonomske interese institucije. Isto tako, na temelju dužnosti brižnog postupanja uprave u pogledu tužitelja ne može je se ni u kojem slučaju obvezati da ne brani ekonomske interese institucije i da stoga ne osporava odluke francuskih sudova. Stoga taj prigovor treba odbiti.

 Postojanje štete koja je navodno pretrpljena i uzročne veze

116    S obzirom na osobito blisku vezu koja u predmetnim okolnostima postoji između pitanja je li tužitelj pretrpio štetu koja se može nadoknaditi i pitanja uzročne veze između utvrđenih nezakonitosti i navodne štete, ta dva pitanja valja ispitati zajedno.

117    Uvodno, tužitelj tvrdi da je pretrpio znatnu novčanu štetu koja proizlazi iz štete nanesene njegovu ugledu i časti zbog ozbiljnih i neutemeljenih optužbi protiv njega, kao i neimovinsku štetu za patnju prouzročenu time što ga je uprava neprekidno i nesmotreno progonila. Ta imovinska, neimovinska i fizička šteta prouzročena je, prema njegovu mišljenju, povredama pravila koja se odnose na istrage koje provodi OLAF i Komisijinim nepravednim i neproporcionalnim postupanjem prema njemu.

118    Konkretnije, tužitelj tvrdi da je, što se tiče imovinske štete, zbog Komisijina nezakonitog postupanja imao velike troškove zastupanja. U tom pogledu potražuje, s jedne strane, iznos od 39 293,38 eura na ime odvjetničkih troškova nastalih pred francuskim nacionalnim sudovima i sudovima Unije i, s druge strane, iznos od 872,74 eura za troškove prijevoza koji su nastali tijekom sudskih postupaka.

119    Nadalje, tužitelj navodi da mu je pokretanje istrage i zadržavanje u dugotrajnom kaznenom postupku prouzročilo neimovinsku štetu. Tvrdi da je zbog činjenice da je protiv njega pokrenut sudski postupak iako unutarnja istraga koju je vodio OLAF nije bila zaključena, kao i zbog toga što se njegova nedužnost osporavala sve do kasacijskog postupka nakon što su ga francuski sudovi proglasili nedužnim a da se nije raspolagalo dovoljno preciznim i relevantnim podacima, nanesena šteta njegovoj časti i profesionalnom ugledu. Navodi da su zbog postupka koji se protiv njega vodio, njegovi bivši kolege i njegovi bližnji smatrali da je uključen u financijski skandal. Zbog toga traži iznos od 500 000 eura na ime naknade neimovinske štete koju je pretrpio zbog nezakonitosti koje je počinila Komisija.

120    Konačno, tužitelj tvrdi da su mu teške povrede koje se stavljaju na teret upravi Unije prouzročile i štetu povezanu s njegovim zdravstvenim stanjem, uzimajući u obzir da je, nakon briga koje mu je prouzročio kazneni postupak koji je protiv njega nesmotreno pokrenut i koji je dugo trajao, obolio od teške bolesti koja je potvrđena liječničkim izvješćem. Iz tog razloga, potražuje iznos od 500 000 eura na ime naknade fizičke štete koju je pretrpio zbog pogoršanja svojeg zdravstvenog stanja i 2125,56 eura na ime naknade svih troškova liječničkih pregleda koje je snosio zbog bolesti od koje je obolio nakon neproporcionalnog i nepravednog Komisijina postupanja prema njemu.

121    Komisija osporava tužiteljeve tvrdnje.

122    Uvodno valja napomenuti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, šteta mora dovoljno izravno proizlaziti iz prigovorenog ponašanja da bi bila nadoknadiva (presude od 4. listopada 1979., Dumortier i dr./Vijeće, 64/76, 113/76, 167/78, 239/78, 27/79, 28/79 i 45/79, EU:C:1979:223, t. 21.; od 27. lipnja 2000., Meyer/Komisija, T‑72/99, EU:T:2000:170, t. 49. i od 8. srpnja 2008., Franchet i Byk/Komisija, T‑48/05, EU:T:2008:257, t. 397.). Iz ustaljene sudske prakse proizlazi i da je na podnositelju zahtjeva da dokaže postojanje uzročne veze (vidjeti u tom smislu presude od 30. siječnja 1992, Finsider i dr./Komisija, C‑363/88 i C‑364/88, EU:C:1992:44, t. 25.; od 30. rujna 1998., Coldiretti i dr./Vijeće i Komisija, T‑149/96, EU:T:1998:228, t. 101. i od 8. srpnja 2008., Franchet i Byk/Komisija, T‑48/05, EU:T:2008:257, t. 397.).

123    U tom pogledu valja podsjetiti da, s jedne strane, OLAF‑ove pogreške na temelju kojih se može utvrditi Unijina odgovornost uključuju prosljeđivanje podataka francuskim pravosudnim tijelima a da pritom tužitelj nije saslušan ili barem obaviješten (vidjeti točke 82. i 85. ove presude). S druge strane, Komisija je počinila pogrešku na temelju koje se može utvrditi Unijina odgovornost time što je podnijela imovinskopravni zahtjev i kaznenu prijavu protiv tužitelja prije nego što je zaključena OLAF‑ova istraga (vidjeti točku 108. ove presude).

124    Tužitelj ističe tri različite štete u ovom slučaju, odnosno imovinsku štetu, neimovinsku štetu i fizičku štetu. Valja redom ispitati svaku od tih triju vrsta šteta kako bi se ocijenilo do koje su mjere utvrđeni njihovo postojanje, s jedne strane, i uzročna veza između tih šteta i postupanja koje se stavlja na teret OLAF‑u i Komisiji, s druge strane.

 Imovinska šteta

125    Tužitelj tvrdi da su mu zbog Komisijina nezakonitog postupanja nastali znatni troškovi zastupanja. U tom pogledu potražuje, s jedne strane, iznos od 39 293,38 eura na ime odvjetničkih troškova nastalih pred francuskim nacionalnim sudovima i sudovima Unije i, s druge strane, iznos od 872,4 eura na ime troškova prijevoza koji su nastali tijekom sudskih postupaka.

126    U tom pogledu, valja istaknuti, kao što je to pravilno učinila Komisija, da tužiteljevi troškovi obrane pred sudovima Unije nisu imovinska šteta, nego troškovi postupka. Naime, valja podsjetiti da se troškovi koji nastanu strankama u sudskom postupku ne mogu kao takvi smatrati štetom koja se razlikuje od snošenja troškova postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 10. lipnja 1999., Komisija/Montorio, C‑334/97, EU:C:1999:290, t. 54.).

127    K tomu, što se tiče eventualnih troškova koji odgovaraju odvijanju postupaka pred nacionalnim tijelima, valja smatrati da ih se ne može nadoknaditi u okviru ovog postupka jer ne postoji uzročna veza između te navodne štete i pogrešaka koje su počinili OLAF i Komisija (vidjeti u tom smislu presudu od 10 lipnja 2004., François/Komisija, T‑307/01, EU:T:2004:180, t. 109.). U svakom slučaju, pitanje nadoknade troškova koji su nastali na nacionalnoj razini obuhvaćeno je isključivom nadležnosti nacionalnog suda jer taj sud treba, ako ne postoje mjere usklađivanja Unije u tom području, odlučiti o tom pitanju u skladu s odredbama primjenjivog nacionalnog prava (vidjeti u tom smislu presudu od 18. rujna 1995., Nölle/Vijeće i Komisija, T‑167/94, EU:T:1995:169, t. 37.).

128    U tim okolnostima, valja utvrditi da tužiteljev zahtjev za naknadu navodno pretrpljene imovinske štete treba odbiti.

 Neimovinska šteta

129    Tužitelj tvrdi da su mu činjenica da je protiv njega pokrenut sudski postupak prije nego što je zaključena unutarnja istraga koju je vodio OLAF, kao i činjenica da se, nakon što su ga francuski sudovi proglasili nedužnim, to nastavilo osporavati sve do kasacijskog postupka a da se pritom nije raspolagalo dovoljnim preciznim i relevantnim podacima, nanijele štetu njegovoj časti i profesionalnom ugledu. Navodi da su zbog postupka koji se protiv njega vodio, njegove bivše kolege i njegovi bližnji smatrali da je uključen u financijski skandal. Zbog toga traži iznos od 500 000 eura na ime naknade neimovinske štete koju je pretrpio zbog nezakonitosti koje je počinila Komisija.

130    U ovom slučaju, najprije valja istaknuti da je činjenica da je Komisija podnijela imovinskopravni zahtjev i kaznenu prijavu pred francuskim sudovima prije nego što je zaključena istraga koju je vodio OLAF prouzročila štetu tužiteljevoj časti i profesionalnom ugledu. Naime, postupanje Komisije prouzročilo je neimovinsku štetu tužitelju jer se na temelju tog postupanja moglo smatrati da je postojala njegova krivnja u obavljanju njegovih dužnosti, a njegovi bližnji i kolege mogli su vjerovati da je uključen u prijevaru i financijski skandal. Prema tome, valja utvrditi da ta šteta izravno proizlazi iz Komisijina postupanja i da stoga postoji uzročna veza između tog postupanja i navedene štete na temelju sudske prakse navedene u točki 122. ove presude.

131    Osim toga, činjenica da je OLAF proslijedio obavijest od 19. ožujka 2003. francuskim pravosudnim tijelima, kojom se okrivljuje tužitelja a da ga se nije saslušalo ili barem obavijestilo, prouzročilo mu je neimovinsku štetu zbog toga što nije mogao iznijeti svoje stajalište niti se braniti u pogledu činjenica na kojima se temelji njegovo kazneno gonjenje. Naime, zbog toga što ga se nije saslušalo imao je osjećaj pretrpljene nepravde, nemoći i frustracije. Valja smatrati da je tu štetu prouzročilo OLAF‑ovo nezakonito postupanje i da stoga postoji uzročna veza između navodne štete i počinjene nezakonitosti.

132    Konačno, što se tiče neimovinske štete koju je pretrpio tužitelj povezane s kaznenim progonom koje je Komisija produljila do kasacijskog postupka nakon što su ga u prvom stupnju francuski sudovi proglasili nedužnim, iako je točno da je takva nesigurna situacija mogla prouzročiti poteškoće u njegovu privatnom životu te tako dovesti do neimovinske štete, tužitelj ipak nije uspio dokazati da je navedeno postupanje bilo nezakonito. Stoga, budući da jedan od triju uvjeta za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti Unije nije ispunjen u pogledu tih tvrdnji, zahtjeve za naknadu štete treba odbiti, na temelju sudske prakse navedene u točki 45. ove presude, a da pritom nije potrebno ispitati jesu li ispunjena druga dva uvjeta.

133    Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je tužitelj pretrpio neimovinsku štetu koja se odnosi, s jedne strane, na štetu njegovoj časti i profesionalnom ugledu i, s druge strane, na osjećaj pretrpljene nepravde, nemoći i frustracije koji je mogao imati. Slijedom toga, valja odlučiti ex æquo et bono da je naknada štete od 62 000 eura prikladna naknada za tu štetu.

 Fizička šteta

134    Tužitelj tvrdi da mu je teška povreda koja se upravi Unije stavlja na teret prouzročila štetu povezanu s njegovim zdravstvenim stanjem jer je uzimajući u obzir da je, nakon briga koje mu je prouzročio kazneni postupak koji je protiv njega nepažljivo pokrenut, obolio od teške bolesti koja je potvrđena liječničkim izvješćem. U tim okolnostima, potražuje iznos od 500 000 eura na ime naknade fizičke štete koju je pretrpio zbog pogoršanja njegova zdravstvenog stanja i 2125,56 eura na ime naknade svih troškova pregleda.

135    U ovom slučaju, valja istaknuti da se tužiteljevo zdravstveno stanje pogoršalo, kao što je to sam priznao u svojim pismenima, tek nakon donošenja rješenja o pokretanju istrage 10. rujna 2008. do 15. lipnja 2016., kad je Cour de cassation donio presudu. Međutim, čak i pod pretpostavkom da dokazi koje je podnio tužitelj dokazuju da se njegovo zdravstveno stanje pogoršalo kao posljedica kaznenih postupaka pokrenutih protiv njega, ta okolnost ne može dovesti u pitanje činjenicu da tužitelj, kao što to proizlazi iz ove presude, nije u dovoljnoj mjeri dokazao da je Komisijino postupanje, u pogledu osporavanja rješenja o obustavi postupka u žalbenom i zatim kasacijskom postupku, bilo nezakonito.

136    Slijedom toga, budući da jedan od triju uvjeta za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti Unije nije ispunjen, te zahtjeve za naknadu štete treba odbiti, na temelju sudske prakse navedene u točki 45. ove presude, a da pritom nije potrebno ispitati jesu li ispunjena druga dva uvjeta.

 Troškovi

 Zaključak u pogledu „nepovratnih troškova”

137    Tužitelj je zahtijevao da se Komisiji naloži da mu isplati iznos od 3000 eura na ime „nepovratnih troškova”.

138    Komisija se nije izjasnila u tom pogledu.

139    U ovom slučaju valja istaknuti da tužitelj ne pojašnjava prirodu traženih nepovratnih troškova. Međutim, ako se tužiteljev zahtjev odnosi na naknadu štete nužnih troškova koje je snosio zbog vođenja postupka, valja podsjetiti da su na temelju članka 140. Poslovnika takvi troškovi uključeni u troškove (vidjeti u tom smislu rješenje od 18. studenoga 2013., Trabelsi/Vijeće, T‑162/12, neobjavljeno, EU:T:2013:619, t. 32. do 36.).

140    Slijedom toga, potrebno je zajedno ispitati zahtjeve u pogledu nalaganja Komisiji da snosi troškove.

 Odluka o troškovima

141    U skladu s člankom 134. stavkom 3. Poslovnika, svaka stranka snosi vlastite troškove ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima. Međutim, ako se to čini opravdanim u danim okolnostima, Opći sud može odlučiti da, osim vlastitih troškova, jedna stranka snosi i dio troškova druge stranke.

142    U ovom slučaju, budući da je tužba za naknadu štete u bitnom dijelu prihvaćena, provest će se pravedna ocjena predmeta, uzimajući u obzir poseban kontekst predmeta, pri čemu se odlučuje da će Komisija snositi vlastite troškove, kao i tužiteljeve troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (peto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Europskoj komisiji nalaže se da isplati Fernandu De Estebanu Alonsu iznos od 62 000 eura na ime naknade neimovinske štete koju je pretrpio.

2.      U preostalom dijelu tužba se odbija.

3.      Komisija će snositi vlastite troškove i troškove F. De Estebana Alonsa.

Gratsias

Labucka

Ulloa Rubio

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 11. lipnja 2019.

Potpisi


*      Jezik postupka: francuski