MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
ATHANASIOSA RANTOSA
od 15. lipnja 2023.(1)
Predmet C‑755/21 P
Marián Kočner
protiv
Agencije Europske unije za suradnju tijela za izvršavanje zakonodavstva
„Žalba – Uredba (EU) 2016/794 – Agencija Europske unije za suradnju tijela za izvršavanje zakonodavstva (Europol) – Zaštita osobnih podataka – Članci 49. i 50. – Europolova odgovornost za nepravilnu obradu podataka – Uvodna izjava 57. – Priroda odgovornosti – Kazneni postupak pokrenut protiv žalitelja u Slovačkoj – Stručna analiza koju je Europol proveo za potrebe istrage – Prikupljanje podataka iz mobilnih telefona i USB uređaja koji pripadaju žalitelju – Navodno neovlašteno otkrivanje navedenih podataka koje je izvršio Europol – Neimovinska šteta – Tužba za naknadu štete – Uzročna veza”
I. Uvod
1. Marián Kočner (u daljnjem tekstu: žalitelj) svojom žalbom zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 29. rujna 2021., Kočner/Europol (T‑528/20, neobjavljena, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2021:631), kojom je Opći sud odbio njegovu tužbu za naknadu neimovinske štete koju je navodno pretrpio zbog povrede prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života i koja je u biti prouzročena obradama podataka koje je Agencija Europske unije za suradnju tijela za izvršavanje zakonodavstva (Europol) provela u okviru kaznene istrage koju su protiv njega pokrenula slovačka tijela nakon ubojstva novinara i njegove zaručnice.
2. Ovom se žalbom Sudu pruža prilika da prvi put odluči, među ostalim, o prirodi Europolove izvanugovorne odgovornosti na temelju članaka 49. i 50. Uredbe (EU) 2016/794(2), tumačenih s obzirom na uvodnu izjavu 57. te uredbe i, konkretnije, o postojanju posebnog sustava solidarne odgovornosti između Europola i države članice u kojoj je šteta nastala kao posljedica nepravilne obrade podataka koju su proveli Europol ili ta država članica.
II. Pravni okvir
3. U skladu s uvodnim izjavama 56., 57. i 65. Uredbe o Europolu:
„(56) Europol bi trebao podlijegati općim pravilima o ugovornoj i izvanugovornoj odgovornosti primjenjivoj na institucije Unije, agencije i tijela, osim pravila o odgovornosti za nezakonitu obradu podataka.
(57) Pojedincu kojem je nanesena šteta zbog nezakonite obrade podataka može biti nejasno je li to posljedica djelovanja Europola ili pak države članice. Europol i država članica u kojoj se desio događaj koji je doveo do nastanka štete trebali bi stoga biti zajednički i pojedinačno odgovorni.
[…]
(65) Europol obrađuje podatke za koje je potrebna posebna zaštita s obzirom na to da uključuju osjetljive neklasificirane informacije i klasificirane informacije EU‑a. Europol bi stoga trebao izraditi propise o povjerljivosti i obradi takvih informacija. Propisi o zaštiti klasificiranih informacija EU‑a trebali bi biti usklađeni s Odlukom Vijeća 2013/488/EU[(3)].”
4. Na temelju članka 17. stavka 1. te uredbe, Europol obrađuje isključivo informacije dobivene od, među ostalim, država članica u skladu s njihovim nacionalnim pravom i člankom 7. navedene uredbe. Na temelju stavka 2. tog članka 17., Europol može izravno prikupljati i obrađivati informacije, uključujući osobne podatke, iz javno dostupnih izvora, uključujući internet i javne podatke.
5. Člankom 32. te uredbe, naslovljenim „Sigurnost obrade podataka”, u stavku 1. predviđa se:
„Europol provodi odgovarajuće tehničke i organizacijske mjere za zaštitu osobnih podataka od nenamjernog ili nezakonitog uništenja, nenamjernog gubitka ili neovlaštenog otkrivanja, izmjena ili bilo kakvog drugog oblika neovlaštene obrade.”
6. U članku 49. Uredbe o Europolu, naslovljenom „Opće odredbe o odgovornosti i pravu na nadoknadu”, u stavku 3. navodi se:
„Ne dovodeći u pitanje članak 49.[(4)], u slučaju neugovorne odgovornosti, Europol u skladu s općim načelima koja su zajednička zakonima država članica nadoknađuje svu štetu koju prouzroče njegovi odjeli ili njegovo osoblje pri obavljanju svojih dužnosti.”
7. Člankom 50. te uredbe, naslovljenim „Odgovornost za nepravilnu obradu osobnih podataka i pravo na nadoknadu”, određuje se:
„1. Svaka osoba koja je pretrpjela štetu kao posljedicu nezakonitih radnji obrade podataka ima pravo na primanje nadoknade za pretrpljenu štetu, bilo od Europola u skladu s člankom 340. UFEU‑a ili od države članice u kojoj je došlo do događaja zbog kojeg je nastala šteta, u skladu s njezinim nacionalnim pravom. Osoba pokreće postupak protiv Europola pred Sudom Europske unije ili protiv države članice pred nadležnim nacionalnim sudom te države članice.
2. Svaki spor između Europola i država članica oko konačne odgovornosti za nadoknadu koja je dodijeljena nekoj osobi u skladu sa stavkom 1. upućuje se upravnom odboru koji donosi odluku dvotrećinskom većinom svojih članova, ne dovodeći u pitanje pravo na osporavanje te odluke u skladu s člankom 263. UFEU‑a.”
III. Okolnosti spora
8. U okviru istrage koju su slovačka kaznena tijela provela nakon ubojstva novinara i njegove zaručnice u Slovačkoj 21. veljače 2018., Europol je na zahtjev Národne kriminálne agentúre (Državna agencija za suzbijanje kriminaliteta, Slovačka, u daljnjem tekstu: NAKA) 10. listopada 2018. preuzeo dva mobilna telefona koji su pripadali žalitelju, a 17. listopada 2018. USB uređaj za pohranu podataka.
9. Kad je riječ o tim mobilnim telefonima, Europol je 21. lipnja 2019. NAKA‑i podnio konačna znanstvena izvješća koja se odnose na radnje provedene u pogledu tih uređaja. Prema navodima Europola, tom je podnošenju najprije prethodila dostava NAKA‑i tvrdog diska koji sadržava šifrirane podatke prikupljene iz navedenih telefona, što je zabilježeno u zapisniku od 23. listopada 2018. (u daljnjem tekstu: zapisnik od 23. listopada 2018.), a zatim i dostava predmetnih telefona NAKA‑i, što je potvrđeno obrascem o primitku/dostavi dokaza od 13. veljače 2019.(5).
10. Zahvaljujući novinskim člancima i objavi na internetskoj stranici tijekom svibnja 2019., javnosti su postale dostupne informacije koje se odnose na žalitelja i koje proizlaze iz tih mobilnih telefona, uključujući prijepise njegovih intimnih razgovora.
11. Kad je riječ o USB uređaju za pohranu podataka, Europol je u svojem izvješću od 13. siječnja 2019., koje je 14. veljače 2019. proslijedio NAKA‑i, naveo da je žalitelj istražnom zatvoru od 20. lipnja 2018. pod sumnjom da je počinio financijsko kazneno djelo i da je njegovo ime, među ostalim, izravno povezano s „takozvanim mafijaškim popisima” i „Panamskim dokumentima (Panama Papers)”(6).
12. Žalitelj je dopisom od 4. svibnja 2020. zatražio od Europola, na temelju članka 50. stavka 1. Uredbe o Europolu, odštetu u iznosu od 100 000 eura na ime naknade neimovinske štete koju je navodno pretrpio zbog, s jedne strane, objave osobnih podataka u novinama i na internetu, a osobito objave prijepisa njegovih intimnih i seksualnih razgovora te, s druge strane, uvrštenja njegova imena na „popise mafijaša”, koji je odjeknuo u medijima nakon što su procurile informacije koje se odnose na spis nacionalnog kaznenog postupka u pogledu ubojstva navedenog u točki 8. ovog mišljenja.
13. Nakon istrage koju su provela slovačka kaznena tijela, navedene u točki 8. ovog mišljenja, žalitelj, kojeg se progonilo zbog sudjelovanja u ubojstvu u svojstvu naručitelja, oslobođen je prvostupanjskom presudom koju je ukinuo Najvyšší súd Slovenskej republiky (Vrhovni sud Slovačke Republike), koji je vratio predmet na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.
IV. Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda
14. Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 18. kolovoza 2020., žalitelj je podnio tužbu na temelju članaka 268. i 340. UFEU‑a te članka 50. stavka 1. Uredbe o Europolu, kojom je zahtijevao naknadu neimovinske štete koju je navodno pretrpio zbog Europolova postupanja. Zahtijevao je naknadu štete u iznosu od 50 000 eura na ime neimovinske štete koju je pretrpio zbog otkrivanja osobnih podataka (prvi dio zahtjeva) i naknadu štete u istom iznosu na ime neimovinske štete koju je pretrpio zbog uvrštenja na „popise mafijaša” (drugi dio zahtjeva).
15. Opći sud odbio je tu tužbu. Zaključio je, u pogledu prvog dijela zahtjeva, da žalitelj nije podnio dokaz o uzročnoj vezi između štete koja se navodi i Europolova postupanja(7) te, u pogledu drugog dijela zahtjeva, da žalitelj nije podnio nijedan dokaz na temelju kojeg se može utvrditi da je „popise mafijaša” sastavila i vodila institucija Unije, konkretno Europol(8). Kad je riječ o tim dvama dijelovima zahtjeva, pojasnio je i da se ti zaključci ne dovode u pitanje ni uvodnom izjavom 57. Uredbe o Europolu ni člankom 49. ili člankom 50. te uredbe(9).
V. Postupak pred Sudom i zahtjevi stranaka
16. Žalitelj je 8. prosinca 2021. podnio žalbu protiv pobijane presude. Zahtijeva od Suda da ukine pobijanu presudu i da vrati predmet Općem sudu na ponovno suđenje te da odluči o troškovima.
17. Europol, koji podupire Slovačka Republika u svojstvu intervenijenta, zahtijeva od Suda da odbije žalbu i da žalitelju naloži snošenje troškova.
VI. Analiza
A. O žalbi
18. Žalitelj u prilog žalbi ističe šest žalbenih razloga, od kojih se prvi, drugi, treći i četvrti odnose na neimovinsku štetu koju je pretrpio zbog otkrivanja osobnih podataka javnosti (prvi dio zahtjeva u prvostupanjskom postupku), a peti i šesti žalbeni razlog odnose se na neimovinsku štetu koju je pretrpio zbog uvrštenja svojeg imena na „popise mafijaša” (drugi dio zahtjeva u prvostupanjskom postupku)(10).
19. Europol najprije ističe nedopuštenost prvog i petog žalbenog razloga, a to je pitanje koje valja ispitati prije svega.
1. Dopuštenost prvog i petog žalbenog razloga, koji se temelje na pogreškama u pogledu prirode Europolove odgovornosti
20. Europol u biti tvrdi da su prvi i peti žalbeni razlog, koji se temelje na tome da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je isključio solidarnu odgovornost Europola i države članice o kojoj je riječ u pogledu štete pretrpljene zbog nezakonite obrade podataka kao posljedice djelovanja Europola ili te države članice, prvi put istaknuti u fazi replike u prvostupanjskom postupku. Dakle, riječ je o novim žalbenim razlozima koji su istaknuti tijekom postupka i stoga su oni nedopušteni(11).
21. Žalitelj odgovara da je iznio te argumente u tužbi u prvostupanjskom postupku kad je naveo uvodnu izjavu 57. Uredbe o Europolu te članak 50. stavke 1. i 2. te uredbe.
22. U tom pogledu ističem da je žalitelj u svojoj tužbi istaknuo postojanje Europolove odgovornosti u skladu s člankom 49. stavkom 3. i člankom 50. Uredbe o Europolu, kao i na temelju upućivanja na uvodnu izjavu 57. te uredbe, koju je naveo u cijelosti. Žalitelj je u replici naknadno potkrijepio taj argument time što je pojasnio da su, čak i da nije utvrđeno da je Europol odgovoran za sporno postupanje, on i država članica o kojoj je riječ solidarno odgovorni za prouzročenu štetu.
23. U tim okolnostima smatram da je žalitelj u tužbi u prvostupanjskom postupku istaknuo tužbeni razlog koji se u biti odnosi na Europolovu solidarnu odgovornost i da su stoga prvi i peti žalbeni razlog dopušteni.
2. Žalbeni razlozi koji se odnose na neimovinsku štetu pretrpljenu zbog otkrivanja osobnih podataka javnosti (prvi dio zahtjeva u prvostupanjskom postupku)
a) Prvi žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava prilikom kvalifikacije Europolove odgovornosti za nepravilnu obradu podataka
24. Žalitelj prvim žalbenim razlogom u biti prigovara Općem sudu da je isključio da su Europol i država članica o kojoj je riječ solidarno odgovorni za štetu nastalu zbog nezakonite obrade podataka, čime je povrijeđena obvezujuća priroda uvodne izjave 57. Uredbe o Europolu.
25. Iako žalitelj priznaje da tekst članka 50. stavaka 1. i 2. Uredbe o Europolu ne sadržava izričitu odredbu kojom se predviđa solidarna odgovornost Europola i dotične države članice, smatra da takva odgovornost ipak proizlazi iz te odredbe, tumačene s obzirom na uvodnu izjavu 57. te uredbe.
26. Prema njegovu mišljenju, kao prvo, članak 50. stavak 2. navedene uredbe, kojim se predviđa da Europolov upravni odbor rješava sporove između Europola i dotične države članice, ne može se tumačiti na drukčiji način a da se time toj odredbi ne oduzme svako značenje.
27. Kao drugo, postojanje Europolove solidarne odgovornosti u ovom se slučaju temelji i na cilju propisa o kojima je riječ, koji osobito proizlazi iz uvodne izjave 57. Uredbe o Europolu i koji uključuje povećanu zaštitu oštećene stranke(12).
28. Kao treće, iz općih načela prava Unije u svakom se slučaju može izvesti solidarna odgovornost, čak i ako ne postoji izričiti propis, s obzirom na članak 340. UFEU‑a.
29. Europol, koji podupire Slovačka Republika, najprije naglašava da se solidarna odgovornost Unije i države članice o kojoj je riječ, ako one djeluju zajedno, načelno ne priznaje u okviru članka 340. drugog stavka UFEU‑a, nego u tom smislu to izričito treba predvidjeti zakonodavac Unije.
30. Prvo, članak 50. Uredbe o Europolu nije primjenjiv na obradu podataka o kojoj je riječ u ovom slučaju jer se primjenjuje samo na obrade podataka provedene u okviru Europolovih djelatnosti i zadaća.
31. Drugo, ta se odredba primjenjuje samo na štetu koju su zajedno prouzročili Unija i država članica te se ne može primijeniti ako ne postoji nikakvo Europolovo nezakonito postupanje i ako se ne utvrdi uzročna veza.
32. Treće, najprije, iako se uvodnom izjavom 57. te uredbe upućuje na solidarnu odgovornost, ona nema obvezujuću vrijednost i nije primjenjiva u ovom slučaju. Zatim, pojam solidarne odgovornosti podrazumijeva da je nekoliko tijela odgovorno za istu štetu, a ne da tijelo čija odgovornost nije utvrđena treba isplatiti naknadu štete. Naposljetku, žalitelj čak nije ni podnio tužbu za utvrđivanje odgovornosti protiv dotične države članice(13).
33. Podsjećam na to da je Opći sud u pobijanoj presudi odlučio da se člankom 49. stavkom 3. i člankom 50. stavkom 1. Uredbe o Europolu samo pojašnjava da Europol treba nadoknaditi svu štetu koju su njegove službe ili njegovo osoblje prouzročili pri obavljanju svojih dužnosti, u skladu s uvjetima utvrđenima u članku 340. UFEU‑a, i da uvjet koji se odnosi na uzročnu vezu nije ispunjen(14). U tom pogledu, iako se uvodnom izjavom 57. te uredbe predviđa mehanizam solidarnosti, on nije izražen u odredbama navedene uredbe niti se na njima temelji(15).
34. Kad je riječ o Unijinoj izvanugovornoj odgovornosti, valja istaknuti da je, u skladu s člankom 340. drugim stavkom UFEU‑a, „[u] pogledu izvanugovorne odgovornosti Unija […], u skladu s općim načelima koja su zajednička pravima država članica, dužna naknaditi svaku štetu koju njezine institucije ili službenici prouzroče pri obavljanju svojih dužnosti”(16). Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, Unijina izvanugovorna odgovornost na temelju te odredbe podrazumijeva da je ispunjeno nekoliko uvjeta u pogledu nezakonitosti postupanja za koje se prigovara institucijama, postojanja stvarne štete i postojanja uzročne veze između postupanja i štete koja se navodi(17). Kumulativnost tih uvjeta znači da izvanugovorna odgovornost Unije ne može nastati ako jedan od njih nije ispunjen(18).
35. Kad je konkretnije riječ o Europolovoj eventualnoj solidarnoj odgovornosti na temelju članka 50. Uredbe o Europolu, napominjem da izvanugovorna solidarna odgovornost načelno podrazumijeva da su, ako se radnja zbog koje je nastala šteta može pripisati nekoliko osoba, one solidarno dužne nadoknaditi štetu(19).
36. Prema također ustaljenoj sudskoj praksi Suda, tumačenje odredbe prava Unije zahtijeva da se u obzir uzme ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se nalazi kao i ciljevi te svrha akta kojeg je ona dio. Usto, povijest nastanka odredbe prava Unije može se također pokazati relevantnim za njezino tumačenje(20).
37. Kao prvo, kad je riječ o tekstu članka 50. stavka 1. Uredbe o Europolu, tom se odredbom u biti predviđa da svaka osoba koja je pretrpjela štetu kao posljedicu nezakonitih radnji obrade podataka ima pravo na primanje naknade za pretrpljenu štetu, bilo od Europola u skladu s člankom 340. UFEU‑a (pred sudom Unije) ili od države članice u kojoj je došlo do događaja zbog kojeg je nastala šteta, u skladu s njezinim nacionalnim pravom (pred nadležnim nacionalnim sudom).
38. Čini mi se da ta odredba, na temelju njezina samog teksta, ne dovodi do nedvosmislenog tumačenja u pogledu prirode odgovornosti o kojoj je riječ.
39. Naime, s jedne strane, upotreba izraza „bilo […] bilo” ne dovodi ni do kakvog zaključka u tom pogledu(21). Taj izraz jednako tako može upućivati na to da je Europolova odgovornost alternativna odgovornosti države članice o kojoj je riječ ili da se oštećena osoba bez razlike može obratiti instituciji o kojoj je riječ ili dotičnoj državi članici u pogledu cjelokupne štete.
40. S druge strane, ni upućivanje na članak 340. UFEU‑a u toj odredbi ne dovodi ni do kakvog zaključka te je, s obzirom na upućivanje u tom članku na „opć[a] načel[a] koja su zajednička pravima država članica”, potrebno usporedno tumačenje, koje ću provesti u nastavku u okviru teleološkog tumačenja predmetne odredbe(22).
41. Kao drugo, kad je riječ o kontekstu članka 50. stavka 1. Uredbe o Europolu, na prvom mjestu napominjem da se uvodnom izjavom 56. Uredbe o Europolu pojašnjava da Europol podliježe općim pravilima o ugovornoj i izvanugovornoj odgovornosti primjenjivim na institucije Unije, agencije i tijela, „osim pravila o odgovornosti za nezakonitu obradu podataka”. Kad je riječ o navedenoj nezakonitoj obradi podataka, uvodna izjava 57. te uredbe ne može biti jasnija, s obzirom na to da se u njoj navodi da bi „Europol i država članica u kojoj se desio događaj koji je doveo do nastanka štete trebali […] biti zajednički i pojedinačno odgovorni” jer „[p]ojedincu kojem je nanesena šteta zbog nezakonite obrade podataka može biti nejasno je li to posljedica djelovanja Europola ili pak države članice”.
42. Doista je točno, kao što na to podsjeća Europol, da preambula akta Unije nema pravno obvezujuću snagu i da se na nju ne može pozivati ni kako bi se derogiralo same odredbe predmetnog akta ni kako bi se te odredbe tumačilo na način suprotan njihovu tekstu(23). Međutim, izvan tih ograničenja, uvodne izjave čine važne interpretativne elemente kojima se pojašnjava volja autora tog akta(24).
43. Stoga, budući da namjera zakonodavca Unije, koja je nedvosmisleno navedena u uvodnoj izjavi 57. Uredbe o Europolu, da se oštećenu osobu stavi u povoljniji položaj uvođenjem solidarne odgovornosti Europola i države članice o kojoj je riječ nije protivna tekstu članka 50. te uredbe, iz toga zaključujem da se taj članak može (i treba ga) tumačiti s obzirom na tu uvodnu izjavu.
44. Taj zaključak potvrđuje članak 50. stavak 2. Uredbe o Europolu, na temelju kojeg se upravnom odboru tog tijela upućuje svaki spor između Europola i država članica oko konačne odgovornosti za naknadu štete koja je dodijeljena fizičkoj osobi u skladu s člankom 50. stavkom 1. te uredbe.
45. Na drugom mjestu, kad je riječ o Europolovu argumentu da djelatnosti preuzimanja i dešifriranja koje je proveo u pogledu žaliteljevih mobilnih telefona u biti nisu obuhvaćene pojmom „obrada osobnih podataka” u smislu članka 50. Uredbe o Europolu, ne shvaćam, niti to Europol objašnjava, zašto djelatnosti dešifriranja koje je Europol proveo u ovom slučaju nisu uključene u definiciju iz članka 88. stavka 2. točke (a) UFEU‑a, u skladu s kojom Europolove zadaće mogu uključivati „prikupljanje, pohranu, obradu, analizu i razmjenu podataka, osobito onih koje su dostavila tijela država članica, trećih zemalja ili drugih subjekata”(25).
46. Kao treće, čini mi se očitim da je jedan od ciljeva Uredbe o Europolu, kao što to proizlazi iz njezine uvodne izjave 57., da se solidarnom odgovornosti Europola i države članice o kojoj je riječ osobi oštećenoj nepravilnom obradom podataka olakša podnošenje tužbe za naknadu štete. To stajalište potvrđuje nastanak odredbe o kojoj je riječ, kao i njezino usporedno tumačenje s obzirom na opća načela koja su zajednička pravima država članica.
47. U tom pogledu, na prvom mjestu, kad je riječ o nastanku članka 50. Uredbe o Europolu, napominjem da tekstovi tog članka i uvodne izjave 57. kao takvi proizlaze iz Komisijina prijedloga(26), što dodatno potkrepljuje tumačenje prema kojem se navedenim člankom prenosi namjera zakonodavca Unije, koja je iznesena u toj uvodnoj izjavi, da se uvede oblik solidarne odgovornosti Europola i dotične države članice(27).
48. Usto, suprotno argumentu koji ističe Europol, primjena te odredbe ne može se ograničiti na situaciju u kojoj su štetu zajednički prouzročili Unija i država članica jer je u takvom slučaju, prema mojem mišljenju, na nadležnom sudu da odluči o pojedinačnoj odgovornosti tijela ili osoba koji su prouzročili štetu(28).
49. Na drugom mjestu, kad je riječ o usporednom tumačenju članka 50. stavka 1. Uredbe o Europolu, podsjećam na to da, u skladu s tom odredbom, oštećena osoba može tvrditi da je Europol odgovoran „u skladu s člankom 340. UFEU‑a”, u čijem se drugom stavku upućuje na opća načela koja su zajednička pravima država članica(29).
50. U tom pogledu, čini mi se da postoji određena sličnost između pravnih poredaka država članica u pogledu postojanja solidarne odgovornosti u situacijama u kojima se ista šteta može pripisati nekoliko osoba(30). Uostalom, načela europskog odštetnog prava idu u istom smjeru(31).
51. Usto, napominjem da mehanizam solidarne odgovornosti nije nepoznat pravu Unije u području obrade podataka, s obzirom na to da se, među ostalim, člankom 82. stavkom 4. Uredbe 2016/679 uvodi takva odgovornost ako je u istu obradu uključeno više od jednog voditelja obrade(32).
52. Taj zaključak ne dovodi se u pitanje načelom iz sudske prakse prema kojem su, u situacijama istodobne odgovornosti Unije i države članice, pojedinci kojima je navodno nanesena šteta obvezni prvo pokrenuti postupak pred nadležnim nacionalnim sudovima(33). Naime, iako se to načelo primjenjuje na situacije zajedničke odgovornosti, njegovom primjenom na situacije solidarne odgovornosti oduzeo bi mu se svaki koristan učinak.
53. Zaključno, smatram da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je isključio da se člankom 50. stavkom 1. Uredbe o Europolu, tumačenim s obzirom na uvodnu izjavu 57. te uredbe, uvodi sustav solidarne odgovornosti Europola i države članice o kojoj je riječ u pogledu štete pretrpljene zbog nezakonite obrade podataka kao posljedice djelovanja Europola ili te države članice.
54. Stoga predlažem da se prvi žalbeni razlog prihvati.
55. Slijedom toga, valja ukinuti pobijanu presudu jer se njome svaka uzročna veza između štete koju navodi žalitelj i eventualnog Europolova postupanja isključila samo zbog toga što su i Europol i slovačka tijela tijekom određenog razdoblja raspolagali podacima iz mobilnih telefona o kojima je riječ.
56. S obzirom na navedeno, ističem da, kako bi se Europol mogao smatrati solidarno odgovornim za navedenu štetu, valja još utvrditi, među ostalim, da postoji uzročna veza između navedenog postupanja i te štete(34). Naime, kako bi postojala solidarna odgovornost, potrebno je da različiti događaji zbog kojih nastaje šteta mogu dovesti do štete koja se navodi, neovisno o tome koja je bila povreda koja je bila neposredan i odlučujući uzrok tog događaja(35).
57. Naime, doista je točno da je postojanje te uzročne veze u ovom slučaju misao vodilja argumenata iznesenih u okviru drugog, trećeg, četvrtog i šestog žalbenog razloga.
58. Međutim, budući da je Opći sud u pobijanoj presudi u biti samo odlučio o nepostojanju „isključive” uzročne veze između Europolova postupanja i štete koja se navodi te da se na temelju te analize ne može ocijeniti postojanje uzročne veze koja se zahtijeva u situaciji solidarne odgovornosti, smatram da, u slučaju da se Sud slaže s mojim prijedlogom o prihvaćanju prvog žalbenog razloga, valja ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet Općem sudu na ponovno suđenje, u pogledu prvog dijela zahtjeva u prvostupanjskom postupku, kako bi on donio odluku o pitanju uzročne veze u okviru solidarne odgovornosti, kao i, po potrebi, o drugim uvjetima koji se primjenjuju na izvanugovornu odgovornost Unije i njezinih institucija ili tijela(36).
59. Međutim, u slučaju da se Sud ne slaže s rješenjem koje sam predložio, u nastavku ću ispitati i druge žalbene razloge(37).
b) Drugi žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešci u tumačenju nacionalnog prava kojim se uređuje sadržaj spisa istrage
60. Žalitelj drugim žalbenim razlogom tvrdi da, protivno nacionalnim pravilima kojima se pojašnjava sadržaj spisa istrage(38), zapisnik od 23. listopada 2018. nije bio dio spisa istrage koji se odnosi na njega, što stoga utječe na njegovu pouzdanost.
61. Opći sud je u pobijanoj presudi na temelju zapisnika od 23. listopada 2018. zaključio da Europol od tog datuma nije bio jedino tijelo koje posjeduje podatke iz mobilnih telefona o kojima je riječ, s obzirom na to da su i slovačka tijela raspolagala tim podacima(39).
62. U odgovoru na žaliteljevo osporavanje vjerodostojnosti tog zapisnika, Opći sud presudio je da moguće neuključivanje tog dokumenta u spis kaznenog postupka ne može kao takvo dovesti do posljedica u pogledu njegove vjerodostojnosti i da žalitelj ni na koji način nije tvrdio da je navedeni zapisnik izmijenjen(40).
63. U tom pogledu, čini mi se da je bespredmetan žaliteljev argument o eventualnoj povredi nacionalnih pravila o sadržaju spisa, koja se uostalom ne odnose na vjerodostojnost dokumenta koji su uključeni u taj spis, s obzirom na to da on nije dovoljan kako bi se dokazalo da je Opći sud počinio pogrešku u ocjeni valjanosti zapisnika od 23. listopada 2018., a još manje da je iskrivio taj dokaz time što nije uzeo u obzir nacionalne propise na koje se žalitelj pozivao u prvostupanjskom postupku. Naime, valja razlikovati, s jedne strane, eventualnu neusklađenost tog zapisnika s nacionalnim pravilima o sadržaju spisa koja bi, ovisno o slučaju, mogla utjecati na valjanost navedenog zapisnika kao elementa tog spisa(41) i, kao drugo, postojanje (a stoga i vjerodostojnost) tog zapisnika i njegovu potencijalnu dokaznu vrijednost u okviru ovog predmeta.
64. Isto tako, s obzirom na očitu nerelevantnost nacionalnih propisa na koje se žalitelj poziva kako bi doveo u pitanje dokaznu vrijednost predmetnog zapisnika, argument koji se temelji na nedostatku u obrazloženju pobijane presude u tom pogledu, koji žalitelj uostalom ističe, ne može se prihvatiti.
65. Stoga predlažem da se drugi žalbeni razlog odbije.
c) Treći žalbeni razlog, koji se temelji na pogreškama koje se tiču činjenica prilikom ocjene uzročne veze u pogledu prvog zahtjeva u prvostupanjskom postupku
66. Žalitelj trećim žalbenim razlogom, kao prvo, tvrdi da se zapisnikom od 23. listopada 2018. (čija se vjerodostojnost uostalom osporava) utvrđuje samo prijenos „privremenih rezultata” stjecanjem i prikupljanjem podataka, što ne dokazuje da su dostavljeni i „razgovori” o kojima je riječ u ovom postupku(42).
67. U tom pogledu ističem da je Opći sud u točki 68. pobijane presude zaključio da Europol na datum prethodno navedenog zapisnika više nije bio jedino tijelo koje posjeduje sporne podatke, koji su od tog datuma bili dostupni slovačkim tijelima(43).
68. Međutim, čini mi se da dvojbe koje je žalitelj istaknuo u pogledu točnog sadržaja podataka koje je Europol dostavio slovačkim tijelima i njegova neslaganja s tumačenjem koje je Opći sud iznio u pogledu izraza „privremeni rezultati” iz zapisnika od 23. listopada 2018. nisu dovoljne da bi se utvrdilo postojanje pogrešaka koje se tiču činjenica ili pogrešaka u ocjeni koje bi dovele do toga da Opći sud iskrivi dokaze.
69. Kao drugo, žalitelj ističe da Opći sud nije utvrdio da Europol nikada nije raspolagao spornim razgovorima u dešifriranom obliku(44), da je čak i curenje podataka u šifriranom obliku moglo dovesti do navodne štete nakon što ih dešifrira neovlaštena treća strana(45) i da je, u ovom slučaju, dešifriranje bilo izrazito lako jer je Europol već prikupio datoteke s povezanim kodovima.
70. Međutim, iako se ne može isključiti, kao što to tvrdi žalitelj, da je do curenja spornih podataka moglo doći čak i u šifriranom obliku, žalitelj nije podnio nikakav dokaz ili indiciju na temelju kojih bi se moglo pretpostaviti da je do takvog curenja došlo kad je Europol raspolagao mobilnim telefonima o kojima je riječ(46), a još manje da ocjena Općeg suda, prema kojoj šifrirani podaci nisu proizašli iz curenja spornih razgovora, sadržava iskrivljavanje dokaza(47).
71. Kao treće, žalitelj ponavlja tvrdnju da je zapisnik od 23. listopada 2018. bio antidatiran, koju je Opći sud odbio jer nije potkrijepljena nikakvim dokazom(48), a da pritom ne podnosi dodatne elemente na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je Opći sud iskrivio činjenice(49).
72. Kao četvrto, žalitelj dodaje da su mobilni telefoni o kojima je riječ bili dostavljeni u svrhu stjecanja i prikupljanja podataka bez prethodnog odobrenja suda ili neovisnog upravnog tijela, što dokazuje postojanje uzročne veze.
73. U tom mi je pogledu teško zamisliti kako bi se eventualnom povredom pravnih pravila u području stjecanja i prikupljanja spornih podataka samom po sebi moglo dokazati da postoji veza između tog stjecanja ili prikupljanja i curenja tih podataka u javnost(50).
74. Naime, činjenica da je Europol proslijedio sporne podatke slovačkim tijelima prema mojem je mišljenju dovoljna da se prekine „isključiva” uzročna veza između curenja tih podataka i Europolova postupanja, neovisno o tome je li to tijelo također raspolagalo navedenim podacima u šifriranom ili dešifriranom obliku i u kojoj su mjeri oni eventualno bili dešifrirani(51).
75. Stoga predlažem da se treći žalbeni razlog odbije.
d) Četvrti žalbeni razlog, koji se temelji na nedostatku u obrazloženju i pogreškama koje se tiču prava u pogledu izvođenja dokaza, iskrivljavanja dokaza i povrede prava obrane
76. Prvim dijelom četvrtog žalbenog razloga žalitelj prigovara Općem sudu jer nije obrazložio svoje utvrđenje prema kojem se ne može smatrati da se solidarna odgovornost temelji na članku 50. stavcima 1. i 2. Uredbe o Europolu i jer je povrijedio pravila o teretu dokazivanja.
77. Međutim, iz analize provedene u točkama 24. do 53. ovog mišljenja proizlazi da je obrazloženje Općeg suda omogućilo žalitelju da shvati razloge zbog kojih je taj sud smatrao da se solidarna odgovornost ne temelji na članku 50. Uredbe o Europolu i da protiv njih iznese svoje argumente. Prema mojem mišljenju, ono također omogućuje Sudu da izvrši sudski nadzor.
78. Drugim dijelom četvrtog žalbenog razloga žalitelj u biti tvrdi da je Opći sud prebacio teret dokazivanja time što mu je u prvostupanjskom postupku stavio na teret da dokaže da su informacije procurile iz Europolovih odjela.
79. Opći sud je u pobijanoj presudi zaključio da žalitelj nije podnio dokaz o uzročnoj vezi između štete koja se navodi i eventualnog Europolova postupanja te da je to dovoljno da se isključi svaka odgovornost tog tijela u smislu članka 340. UFEU‑a.
80. Međutim, prema mojem mišljenju, Opći sud načelno je pravilno proveo ocjenu, s obzirom na ustaljenu sudsku praksu prema kojoj je stranka koja se poziva na izvanugovornu odgovornost Unije dužna podnijeti uvjerljive dokaze o postojanju dovoljno izravne uzročne veze između postupanja institucije o kojoj je riječ i štete koja se navodi(52).
81. Trećim dijelom četvrtog žalbenog razloga žalitelj prigovara Općem sudu da kao dokaz nije uzeo u obzir spis nacionalne kaznene istrage koji se odnosi na njega i uredbu slovačkog ministarstva pravosuđa(53), kojom je utvrđen sadržaj tog spisa. Žalitelj u biti ponavlja argument koji je istaknuo u okviru drugog žalbenog razloga, prema kojem zapisnik od 23. listopada 2018. treba biti uvršten u spis kaznene istrage koja se odnosi na njega, u skladu s odredbama te uredbe.
82. U tom je pogledu dovoljno podsjetiti na to da, kao što sam to istaknuo u okviru analize drugog žalbenog razloga, žaliteljev argument koji se temelji na eventualnoj povredi nacionalnih pravila o sadržaju spisa nije relevantan jer moguća neusklađenost tog zapisnika s nacionalnim pravilima o sadržaju spisa ne utječe na dokaznu vrijednost navedenog zapisnika u okviru ovog predmeta(54).
83. Kad je riječ o argumentu prema kojem je Europol tvrdio da fotografija zapisnika od 23. listopada 2018. dokazuje da to tijelo nije raspolagalo tim zapisnikom i da ga je primilo od slovačkih tijela u okviru sudskog postupka, valja utvrditi da je riječ, kao što to pojašnjava žalitelj, o „uvjerenju” njegova odvjetnika koje nije potkrijepljeno nijednom indicijom ili dokazom(55).
84. Četvrtim dijelom četvrtog žalbenog razloga žalitelj prigovara Općem sudu da je povrijedio njegova prava obrane jer se na raspravi održanoj 30. lipnja 2021. nije mogao izjasniti o antidatiranju zapisnika od 23. listopada 2018. Iako to izričito ne pojašnjava, čini se da se poziva na povredu načela kontradiktornosti.
85. Međutim, žalitelj ne objašnjava koje je argumente i elemente mogao istaknuti da su se njegova prava obrane poštovala niti kako su njegovi argumenti, da nije bilo navodne povrede načela kontradiktornosti, mogli izmijeniti rješenje spora(56).
86. Osim toga, Opći sud je u točkama 74. do 78. pobijane presude odlučio o žaliteljevim argumentima koji se odnose na to navodno antidatiranje i pritom je osobito napomenuo da ti argumenti nisu potkrijepljeni nikakvim dokazom te da žalitelj u fazi replike nije tvrdio da su zapisnik od 23. listopada 2018. ili njegova preslika izmijenjeni.
87. Naime, žalitelj samo ističe da do danas nije poznato gdje se nalazi izvornik zapisnika od 23. listopada 2018., da on nije uvršten u sudski spis predmeta iz kojeg treba potjecati i da iz dokumenata koji potječu iz drugog kaznenog predmeta proizlazi da postoje barem dva različita primjerka tog zapisnika.
88. U tom pogledu valja istaknuti da se, u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza utvrđenim u sudskoj praksi Suda, utvrđivanje dokazne vrijednosti dokaza prepušta diskrecijskoj ovlasti Općeg suda(57), osim u slučaju iskrivljavanja tih dokaza, koje, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, treba očito proizlaziti iz dijelova spisa a da nije potrebno pristupiti novoj ocjeni činjenica i dokaza(58), što mi se čini da ovdje nije slučaj.
89. Stoga predlažem da se četvrti žalbeni razlog odbije.
3. Žalbeni razlozi koji se odnose na neimovinsku štetu pretrpljenu zbog uvrštenja žaliteljeva imena na „popise mafijaša” (drugi dio zahtjeva u prvostupanjskom postupku)
a) Peti žalbeni razlog, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava prilikom kvalifikacije Europolove odgovornosti za nepravilnu obradu podataka
90. Petim žalbenim razlogom, kojim se u potpunosti upućuje na prvi žalbeni razlog, žalitelj u biti prigovara Općem sudu da je isključio da su Europol i država članica o kojoj je riječ solidarno odgovorni za štetu nastalu zbog nezakonite obrade podataka, čime je povrijedio obvezujuću prirodu uvodne izjave 57. Uredbe o Europolu.
91. Kao što to proizlazi iz analize prvog žalbenog razloga(59), Opći sud počinio je pogrešku koja se tiče prava time što je isključio da se člankom 50. stavkom 1. Uredbe o Europolu, tumačenim s obzirom na uvodnu izjavu 57. te uredbe, uvodi sustav solidarne odgovornosti Europola i dotične države članice u pogledu štete pretrpljene zbog nezakonite obrade podataka od strane Europola ili te države članice.
92. S obzirom na navedeno, napominjem da je, u pogledu drugog dijela zahtjeva, Opći sud u točki 102. pobijane presude zaključio da žalitelj nije podnio nijedan dokaz na temelju kojeg se može utvrditi da je „popise mafijaša” na koje je uvršteno njegovo ime sastavila i vodila institucija Unije, konkretno Europol.
93. Prema mojem mišljenju, pogreškom koju je počinio Opći sud ne može se dovesti u pitanje to utvrđenje, pod uvjetom da se ne osporava argumentima iznesenima u okviru šestog žalbenog razloga, kao što ću to ispitati u nastavku.
94. U tim okolnostima, predlažem da se peti žalbeni razlog odbije kao bespredmetan.
b) Šesti žalbeni razlog, koji se temelji na pogreškama koje se tiču činjenica prilikom ocjene uzročne veze u pogledu drugog zahtjeva u prvostupanjskom postupku
95. Šestim žalbenim razlogom žalitelj u biti ističe da Europol nije ni na kojoj osnovi mogao utvrditi postojanje veze između njega i takozvanih „popisa mafijaša”.
96. Međutim, kao što je to Opći sud istaknuo, Europol je u svojem izvješću od 13. siječnja 2019.(60) samo naveo da je žaliteljevo ime, među ostalim, „izravno povezano s takozvanim mafijaškim popisima i Panamskim dokumentima”, ali ga pritom nije uvrstio ni na koji popis, te je utvrdio da je u novinskim člancima koji su prethodili tom izvješću već bilo navedeno da je žalitelj potencijalno povezan s mafijom(61).
97. Taj se zaključak ne dovodi u pitanje žaliteljevim argumentima, kojima se u biti samo tvrdi da Europol nije objasnio razlog zbog kojeg je utvrdio vezu između žalitelja i „popisâ mafijaša” te da je tim postupanjem povrijedio načelo proporcionalnosti, s obzirom na to da „pravo na vođenje popisâ mafijaša” nema nikakav temelj u nacionalnom pravu ili pravu Unije.
98. Naime, žalitelj u tim argumentima polazi od pretpostavke, koja nije dokazana, da ga je Europol doista uvrstio na „popise mafijaša” i pritom ne dovodi u pitanje zaključak Općeg suda iz točke 102. pobijane presude, prema kojem nije podnio nijedan dokaz na temelju kojeg se može utvrditi da je „popise mafijaša” na koje je uvršteno njegovo ime sastavila i vodila institucija Unije, konkretno Europol.
99. Stoga predlažem da se šesti žalbeni razlog odbije, a stoga i žalba u dijelu u kojem se odnosi na žalbene razloge u pogledu drugog dijela zahtjeva u prvostupanjskom postupku.
B. Tužba u prvostupanjskom postupku
100. Kao što to proizlazi iz prethodne analize, predlažem da se pobijana presuda ukine u dijelu u kojem se odnosi na prvi dio zahtjeva u prvostupanjskom postupku te da se žalba odbije u dijelu koji se odnosi na drugi dio zahtjeva u prvostupanjskom postupku.
101. Na temelju članka 61. Statuta Suda Europske unije, kada Sud ukida odluku Općeg suda, može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta.
102. Smatram da to nije slučaj u ovom predmetu.
103. Naime, smatram da pogreška koja se tiče prava koju je počinio Opći sud time što je zanijekao postojanje solidarne odgovornosti Europola i države članice o kojoj je riječ u pogledu štete pretrpljene zbog nezakonite obrade podataka kao posljedice djelovanja Europola ili te države članice, podrazumijeva novu činjeničnu ocjenu Općeg suda o postojanju uzročne veze između Europolova postupanja i štete koju navodi žalitelj(62) te, po potrebi, drugih uvjeta koji se primjenjuju na izvanugovornu odgovornost Unije i njezinih institucija ili tijela(63).
C. Troškovi
104. Budući da predlažem da se predmet vrati Općem sudu na ponovno suđenje, odluku o troškovima koje su stranke imale u žalbenom postupku treba naknadno donijeti, u skladu s člankom 137. Poslovnika Suda, koji se na žalbene postupke primjenjuje na temelju članka 184. stavka 1. tog poslovnika.
VII. Zaključak
105. S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da:
– ukine presudu Općeg suda Europske unije od 29. rujna 2021., Kočner/Europol (T‑528/20, neobjavljena, EU:T:2021:631), u dijelu u kojem se odnosi na prvi dio zahtjeva;
– vrati predmet Općem sudu na ponovno suđenje kako bi on donio meritornu odluku o prvom dijelu zahtjeva;
– odbije žalbu u preostalom dijelu;
– odredi da će se o troškovima odlučiti naknadno.