RJEŠENJE OPĆEG SUDA (prvo vijeće)
7. srpnja 2014.(*)
„Tužba za poništenje – Okoliš – Direktiva 94/62/EZ – Ambalaža i ambalažni otpad – Direktiva 2013/2/EU – Kalemi, tube i valjci na koje se namataju fleksibilni materijali – Strukovna udruga – Nedostatak izravnog utjecaja – Nedopuštenost“
U predmetu T‑202/13,
Group’Hygiène, sa sjedištem u Parizu (Francuska), koji zastupaju J.-M. Leprêtre i N. Chahid‑Nouraï, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju A. Alcover San Pedro i J.‑ F. Brakeland, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom zahtjeva za djelomično poništenje Direktive Komisije 2013/2/EU od 7. veljače 2013. o izmjeni Priloga I. Direktivi 94/62/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o ambalaži i ambalažnom otpadu (SL L 37, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 61., str. 288.), u dijelu u kojem Komisija uvrštava kaleme, tube i valjke na koje se namataju fleksibilni materijali, osim onih koji su dio proizvodnih strojeva i ne rabe se za prezentiranje proizvoda kao prodajne jedinice, na popis primjera proizvoda kojima se ilustrira primjena kriterija kojima se pojašnjava pojam „ambalaža“,
OPĆI SUD (prvo vijeće),
u sastavu: H. Kanninen, predsjednik, I. Pelikánová i E. Buttigieg (izvjestitelj), suci,
tajnik: E. Coulon,
donosi sljedeće
Rješenje
Okolnosti spora
1 Europski parlament i Vijeće Europske unije donijeli su 20. prosinca 1994. Direktivu 94/62/EZ o ambalaži i ambalažnom otpadu (SL L 365, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 64., str. 12.) koja za cilj ima, prema njezinom članku 1., usklađivanje nacionalnih propisa za gospodarenje ambalažom i ambalažnim otpadom kako bi, u jednu ruku, spriječila svaki njihov utjecaj na okoliš svih država članica jednako kao i na okoliš trećih zemalja ili kako bi smanjila takav utjecaj vodeći računa o visokom stupnju zaštite okoliša, i u drugu ruku, kako bi osigurala funkcioniranje unutarnjeg tržišta te izbjegla zapreke trgovini i ometanja i ograničenja natjecanja u Europskoj uniji. U tu svrhu ona nalaže državama članicama da donesu mjere za sprečavanje stvaranja ambalažnog otpada i smanjenje njegovog konačnog odlaganja, osobito uvođenjem sustava, s jedne strane, povrata ili prikupljanja uporabljene ambalaže ili ambalažnog otpada i, s druge strane, oporabe ili obnove ambalaže ili prikupljenog ambalažnog otpada.
2 U skladu sa svojom uvodnom izjavom 5. i svojim člankom 2., Direktiva 94/62 namjerava široko obuhvatiti svu ambalažu stavljenu na tržište u Uniji.
3 Člankom 3. točkom 1. Direktive 94/62 definira se pojam „ambalaža“.
4 U tom pogledu, Direktiva 94/62 bila je izmijenjena Direktivom 2004/12/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. veljače 2004. (SL L 47, str. 26.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 65., str. 39.) čiji je cilj, osobito, pojasniti definiciju pojma „ambalaža“ uvođenjem određenih kriterija i priloga koji sadržava ilustrativne primjere, pozitivne i negativne, primjene tih kriterija (uvodna izjava 2. Direktive 2004/12). Direktivom 2004/12 izmijenjen je članak 3. točka 1. Direktive 94/62 time što su joj dodana dva podstavka, od kojih četvrti predviđa da Europska komisija mora ispitati, u skladu s postupkom iz članka 21. te direktive, i, prema potrebi, izmijeniti popis ilustrativnih primjera iz Priloga I. Tube i valjci na koje se namataju fleksibilni materijali od sada su izričito navedeni među proizvodima za koje Komisija u prvom redu mora iznaći rješenje u okviru svojeg ispitivanja.
5 Na temelju članka 3. točke 1. četvrtog podstavka Direktive 94/62 i u skladu s postupkom predviđenim njezinim člankom 21., Komisija je 7. veljače 2013. donijela Direktivu 2013/2/EU o izmjeni Priloga I. Direktivi 94/62 [(SL L 37, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 61., str. 288.), u daljnjem tekstu: pobijana direktiva]. Pobijanom direktivom Komisija je na popis primjera proizvoda koji čine ambalažu, iz Priloga I. Direktivi 94/62, osobito uvrstila „[k]alem[e], tube i valj[ke] na koje se namataju fleksibilni materijali (npr. plastična folija, aluminij, papir), osim kalema, tuba i valjaka koji su dio proizvodnih strojeva i ne rabe se za prezentiranje proizvoda kao prodajne jedinice“ (u daljnjem tekstu: kalemi, tube i valjci na koje se namataju fleksibilni materijali).
6 Direktiva 94/62 prensena je u francusko pravo osobito člankom L 541‑10 i pratećim člancima i člankom R 543‑42 i pratećim člancima Zakonika o okolišu, izmijenjenima, u okviru prenošenja Direktive 2004/12, ministarskom odlukom od 7. veljače 2012. o primjerima primjene kriterija kojima se pojašnjava pojam „ambalaža“ definiranima u članku R 543‑43 Zakonika o zaštiti okoliša (JORF od 23. veljače 2012., str. 3070.). Iz članaka L 541‑10 II i R 543‑56 Zakonika o okolišu proizlazi da su proizvođači, uvoznici ili poduzeća odgovorna za prvo stavljanje na francusko tržište proizvoda koje su konzumirala ili koristila kućanstva i koji su bili prodavani u ambalaži dužni pridonijeti gospodarenju svojim ambalažnim otpadom ili osigurati gospodarenje njime. U tu svrhu oni utvrđuju ambalažu za koju odgovornost preuzima tijelo ili poduzeće koje je za to ovlašteno i prikupljaju ostalu ambalažu. Članak R 543‑43 I propisuje kriterije za definiranje pojma „ambalaža“ i predviđa da su primjeri kojima se ilustrira primjena tih kriterija navedeni odlukom ministra za zaštitu okoliša.
7 Pobijana direktiva prenesena je u francusko pravo ministarskom odlukom od 6. kolovoza 2013. o izmjeni odluke od 7. veljače 2012. o primjerima primjene kriterija kojima se pojašnjava pojam „ambalaža“ definiranima u članku R 543‑43 Zakonika o zaštiti okoliša (JORF od 27. kolovoza 2013., str. 14487.), uključivanjem u njih, osobito, kalema, tuba i valjaka na koje se namataju fleksibilni materijali kao primjer proizvoda koji čine ambalažu.
8 Tužitelj, Group’Hygiène, strukovni je sindikat osnovan u skladu s francuskim pravom koji, u skladu sa svojim statutima, zastupa interese proizvođača proizvoda za jednokratnu uporabu za higijenu, zdravlje i čišćenje, poput toaletnog i sličnog papira, koji obavljaju svoje djelatnosti na francuskom tržištu. Članovi strukovnog sindikata Group’Hygiène izrađuju proizvode kojima su podloga kartonske tube smještene u središtu rola toaletnog ili upijajućeg papira.
9 U siječnju 2013. ekoorganizacija privatnog prava, ovlaštena u Francuskoj za gospodarenje ambalažnim otpadom (u daljnjem tekstu: ekoorganizacija), podnijela je protiv nekoliko tužiteljevih članova tužbu zato što, u okviru sudjelovanja u sustavu gospodarenja ambalažnim otpadom, nisu prijavili otpad koji čine kalemi, tube i valjci korišteni u proizvodima koje oni prodaju na francuskom tržištu i da, posljedično, za to nisu platili odgovarajuću pristojbu.
Postupak i zahtjevi stranaka
10 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 9. travnja 2013. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
11 Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 27. lipnja 2013. Komisija je istaknula prigovor nedopuštenosti na temelju članka 114. stavka 1. Poslovnika Općeg suda.
12 Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 26. srpnja 2013. Sphère France SAS i Schweitzer SAS zatražili su intervenciju u ovom postupku u potporu zahtjevâ tužitelja.
13 Tužitelj je 23. rujna 2013. podnio očitovanja o prigovoru nedopuštenosti.
14 Tužitelj od Općeg suda u tužbi zahtijeva da:
– „s trenutnim učinkom“ poništi pobijanu direktivu u dijelu u kojem se njome na popis primjera ambalaža iz Priloga I. Direktivi 94/62 dodaju kalemi, tube i valjci na koje se namataju fleksibilni materijali, osim onih za industrijsku uporabu;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
15 U prigovoru o nedopuštenosti Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu kao nedopuštenu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
16 U očitovanju o prigovoru o nedopuštenosti tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije prigovor o nedopuštenosti;
– „s trenutnim učinkom“ djelomično poništi pobijanu direktivu;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
Pravo
17 Na temelju članka 114. stavaka 1. i 4. Poslovnika, ako jedna od stranaka to zatraži, Opći sud može odlučiti o prigovoru o nedopuštenosti bez ulaženja u raspravljanje o meritumu. U skladu sa stavkom 3. istog članka, nastavak postupka je usmen, osim u slučaju drugačije odluke Općeg suda. Opći sud smatra da u ovom slučaju ima dovoljno podataka na temelju dokumenata iz spisa i da nije potrebno otvoriti usmeni dio postupka.
18 Komisija zahtijeva da se ova tužba proglasi nedopuštenom ističući tri zapreke za vođenje postupka, od kojih se prva temelji na nepostojanju tužiteljevog pravnog interesa, s obzirom na to da se poništenjem pobijane direktive ne može dodijeliti prednost ni njemu ni njegovim članovima. Druga zapreka za vođenje postupka temelji se na činjenici da pobijana direktiva nije regulatorni akt koji se izravno odnosi na tužiteljeve članove, a ne podrazumijeva provedbene mjere u smislu članka 263. stavka četvrtog UFEU‑a, dok se treća temelji na nepostojanju tužiteljeve procesne legitimacije, zbog nedostatka izravnog i osobnog utjecaja akta na njegove članove.
19 Budući da je Group’Hygiène udruga koja zastupa interese proizvođača proizvoda za jednokratnu uporabu za higijenu, zdravlje ili čišćenje, njoj je načelno, u skladu sa sudskom praksom, dopušteno podnijeti tužbu za poništenje samo ako osobe koje zastupa, ili neke od njih, imaju pojedinačnu procesnu legitimaciju ili ako može dokazati vlastiti interes (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 22. lipnja 2006., Belgija i Forum 187/Komisija, C‑182/03 i C‑217/03, Zb., str. I‑5479., t. 56. i navedenu sudsku praksu, i rješenje Općeg suda od 4. lipnja 2012., Eurofer/Komisija, T‑381/11, t. 18.).
20 Tužitelj ne dokazuje vlastiti interes za poništenje pobijane direktive, već ističe da njegovi članovi imaju interes da ta direktiva bude poništena kao i pojedinačnu procesnu legitimaciju za podnošenje tužbe za poništenje protiv nje.
21 Najprije treba ispitati procesnu legitimaciju tužiteljevih članova.
22 U skladu s člankom 263. stavkom četvrtim UFEU‑a, „[s]vaka fizička ili pravna osoba može pod uvjetima utvrđenima u stavku prvom i drugom pokrenuti postupke protiv akta koji je upućen toj osobi ili koji se izravno i osobno odnosi na nju te protiv regulatornog akta koji se izravno odnosi na nju, a ne podrazumijeva provedbene mjere.“
23 Direktive su, u skladu s člankom 288. UFEU‑a stavkom trećim UFEU‑a, upućene državama članicama. Stoga na temelju članka 263. stavka četvrtog UFEU‑a pojedinci, kao što su tužiteljevi članovi, mogu podnijeti tužbu za poništenje direktive samo pod uvjetom da ona bilo predstavlja regulatorni akt koji se izravno odnosi na njih a ne podrazumijeva provedbene mjere bilo da se izravno i osobno odnosi na njih [vidjeti u tom smislu presude Općeg suda od 25. listopada 2010., Microban International i Microban (Europe)/Komisija, T‑262/10, Zb., str. II‑7697., t. 19., i od 6. rujna 2013., Sepro Europe/Komisija, T‑483/11, t. 29.].
24 Opći sud smatra korisnim započeti s ispitivanjem zapreke za vođenje postupka koja se temelji na nedostatku izravnog utjecaja, s obzirom na to da se ona zasniva na uvjetu dopuštenosti tužbe koji je zajednički drugoj i trećoj kategoriji akata navedenih u gornjoj točki 22.
25 Komisija u biti ističe da pobijana direktiva ne proizvodi izravno učinke na pravni položaj članova tužitelja. Po mišljenju Komisije, činjenica da ta direktiva za njih može imati financijske posljedice nije dovoljna da se utvrdi da se na njih izravno odnosi. Države članice, osim toga, raspolažu marginom prosudbe u pogledu ostvarivanja ciljeva predviđenih Direktivom 94/62 kad je riječ o kalemima, tubama i valjcima na koje se namataju fleksibilni materijali, koji su pobijanom direktivom dodani na popis primjera proizvoda koji čine ambalažu u smislu članka 3. točke 1. Direktive 94/62.
26 Tužitelj u biti tvrdi da pobijana direktiva automatski podrazumijeva da se kalemi, tube i valjci na koje se namataju fleksibilni materijali od sada moraju smatrati ambalažom, ne ostavljajući u tom pogledu nikakvu marginu prosudbe nadležnim nacionalnim tijelima. Pobijana direktiva stoga za izravnu i neposrednu posljedicu ima nametanje dodatnih obveza, osobito financijske vrste, za članove Group’Hygiène zbog njihovog sudjelovanja u sustavu gospodarenja ambalažnim otpadom proizvedenim tim proizvodima.
27 U ovom slučaju mora se utvrditi da je pobijana direktiva, kako po svojem obliku tako i po svojem sadržaju, akt opće primjene koji se primjenjuje na objektivno utvrđene situacije i koji se, općenito i apstraktno, odnosi na sve gospodarske subjekte koji obavljaju svoje djelatnosti u području ambalaže koju čine proizvodi uneseni pobijanom direktivom u Prilog I. Direktivi 94/62, uključujući one koje čine kalemi, tube i valjci na koje se namataju fleksibilni materijali.
28 Treba podsjetiti da je Sud, u više navrata, direktivu kvalificirao kao akt opće primjene (vidjeti u tom smislu presude Suda od 22. veljače 1984., Kloppenburg, 70/83, Zb., str. 1075., t. 11., i od 29. lipnja 1993., Gibraltar/Vijeće, C‑298/89, Zb., str. I‑3605., t. 16.; rješenje Suda od 23. studenoga 1995., Asocarne/Vijeće, C‑10/95 P, Zb., str. I‑4149., t. 29.). Međutim, nije isključeno da se u nekim okolnostima odredbe takvog akta opće primjene mogu izravno i osobno odnositi na pojedinca (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 18. svibnja 1994., Codorniu/Vijeće, C‑309/89, Zb., str. I‑1853., t. 19. do 22.; presude Općeg suda od 27. lipnja 2000., Salamander i dr./Parlament i Vijeće, T‑172/98, T‑175/98 do T‑177/98, Zb., str. II‑2487., t. 30., i od 2. ožujka 2010., Arcelor/Parlament i Vijeće, T‑16/04, Zb., str. II‑211., t. 96.).
29 Nadalje, kad je riječ o uvjetu osobnog utjecaja poput onoga iz članka 230. stavka četvrtog UEZ‑a, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da uvjet prema kojemu se na fizičku ili pravnu osobu mora izravno odnositi akt koji je predmet tužbe nalaže da taj akt izravno proizvodi učinke na njezin pravni položaj i ne ostavlja nikakvu diskrecijsku ovlast njegovim adresatima koji su zaduženi za njegovu provedbu, s obzirom na to da je ta provedba čisto automatske naravi i proizlazi iz samih propisa Unije, bez primjene drugih posrednih propisa [presuda Suda od 5. svibnja 1998., Dreyfus/Komisija, C‑386/96 P, Zb., str. I‑2309., t. 43.; presude Salamander i dr./Parlament i Vijeće, t. 28. supra, t. 52.; Arcelor/Parlament i Vijeće, t. 28. supra, t. 97., i Microban International i Microban (Europe)/Komisija, t. 23. supra, t. 27.].
30 To znači da, kad je institucija uputila državi članici akt Unije, ako je djelovanje koje država članica mora poduzeti nakon akta automatsko, ili, u svakom slučaju, ishod nije sporan, akt se odnosi na svaku osobu na koju utječe to djelovanje. Ako, s druge strane, akt državi članici ostavlja mogućnost djelovanja ili nedjelovanja, djelovanje ili nedjelovanje države članice izravno se odnosi na predmetnu osobu, a ne akt sam po sebi. Drugim riječima, da bi proizveo svoje učinke predmetni akt ne mora ovisiti o izvršavanju diskrecijske ovlasti treće osobe, osim ako je očito da se takva ovlast može izvršavati samo na određeni način (rješenje Općeg suda od 10. rujna 2002., Japan Tobacco i JT International/Parlament i Vijeće, T‑223/01, Zb., str. II‑3259., t. 46.).
31 Budući da uvjet izravnog utjecaja određen člankom 263. stavkom četvrtim UFEU‑a nije izmijenjen, ta se sudska praksa također primjenjuje u ovom slučaju (rješenje Suda od 9. srpnja 2013., Regione Puglia/Komisija, C‑586/11 P, t. 31.; vidjeti također u tom smislu rješenja Općeg suda od 15. lipnja 2011., Ax/Vijeće, T‑259/10, još neobjavljeno u Zborniku, t. 21. i od 12. listopada 2011., GS/Parlament i Vijeće, T‑149/11, još neobjavljeno u Zborniku, t. 19.).
32 Stoga Opći sud mora utvrditi proizvodi li pobijana direktiva sama po sebi učinke na pravni položaj tužiteljevih članova.
33 U tom pogledu treba podsjetiti da direktiva ne može sama po sebi stvarati obveze za pojedinca te se stoga protiv njega nije moguće pozivati na direktivu kao takvu (presude Suda od 26. veljače 1986., Marshall, 152/84, Zb., str. 723., t. 48., i od 7. ožujka 1996., El Corte Inglés, C‑192/94, Zb., str. I‑1281., t. 15.; vidjeti također u tom smislu presudu Suda od 14. srpnja 1994., Faccini Dori, C‑91/92, Zb., str. I‑3325., t. 25.). Iz toga slijedi da direktiva koja, kao u ovom slučaju, obvezuje države članice da neke proizvode smatraju ambalažom, u smislu članka 3. točke 1. Direktive 94/62, nije sama po sebi, prije i neovisno o donošenju državnih mjera o prenošenju, takve naravi da se njome izravno utječe na pravni položaj gospodarskih subjekata u smislu članka 263. stavka četvrtog UFEU‑a (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu Salamander i dr./Parlament i Vijeće, t. 28. supra, t. 54.).
34 Tužitelj, međutim, ističe da je pobijana direktiva izravno utjecala na njegove članove prije njezina prenošenja i neovisno o njemu.
35 Kao prvo, tužitelj se poziva na financijske posljedice koje trpe njegovi članovi ili za koje postoji opasnost da će ih pretrpjeti zbog donošenja pobijane direktive, jer se tom direktivom kaleme, tube i valjke na koje se namataju fleksibilni materijali uvrštava na popis primjera ambalaže. Stoga su tužiteljevi članovi, koji te proizvode koriste u proizvodima koje izrađuju, dužni sudjelovati u sustavu gospodarenja ambalažom koju čine ti proizvodi plaćanjem, u tu svrhu, određenih financijskih doprinosa. Spor koji je u tijeku pred francuskim sudom između njih i ekoorganizacije svjedoči o neumoljivosti i neminovnosti tih financijskih posljedica.
36 U tom pogledu mora se utvrditi da te posljedice ne proizlaze iz pobijane direktive, već iz njezinog prenošenja od strane francuskih vlasti. Tom se direktivom samo mijenja popis primjera proizvoda koje treba ili ne treba smatrati ambalažom u smislu članka 3. točke 1. Direktive 94/62. Samo uvrštavanje nekih proizvoda, osobito kalema, tuba i valjaka na koje se namataju fleksibilni materijali, na popis primjera ambalaže ne stvara obveze za gospodarske subjekte, koji obavljaju svoju djelatnost u sektoru ambalaže koju čine ti proizvodi, da sudjeluju u njezinom gospodarenju. Iako je točno da članak 1. pobijane direktive i njezin Prilog I. imaju za posljedicu to da se od sada kalemi, tube i valjci na koje se namataju fleksibilni materijali u nacionalnim pravnim sustavima moraju smatrati ambalažom u smislu članka 3. točke 1. Direktive 94/62, pobijanom direktivom ne daje se nikakva precizna naznaka o mjerama koje nacionalna tijela trebaju poduzeti za postizanje ciljeva određenih Direktivom 94/62 kad je riječ o tim proizvodima.
37 Točnije, obveza uvođenja sustava povrata, prikupljanja i obnove otpada koji potječe od proizvoda označenih pobijanom direktivom kao ambalaža, obveza koja proizlazi iz članka 7. Direktive 94/62, nije izravno primjenjiva na tužiteljeve članove. Ta obveza nalaže da predmetna država članica donese akt kako bi pojasnila na koji način namjerava provesti predmetnu obvezu kad je riječ osobito o kalemima, tubama i valjcima na koje se namataju fleksibilni materijali (vidjeti u tom smislu i po analogiji, rješenje Općeg suda od 22. lipnja 2006., Freiherr von Cramer‑Klett i Rechtlerverband Pfronten/Komisija, T‑136/04, Zb., str. II‑1805., t. 52.).
38 Stoga nacionalne odredbe o prenošenju pobijane direktive, a ne pobijana direktiva, mogu proizvesti pravne učinke na položaj tužiteljevih članova.
39 Posljedično, ne može se smatrati da pobijana direktiva izravno utječe na prava tih članova ili na izvršavanje takvih prava.
40 U svakom slučaju, financijske posljedice na koje se tužitelj poziva nemaju utjecaja na pravni položaj njegovih članova već na njihov činjenični (vidjeti u tom smislu presudu Salamander i dr./Parlament i Vijeće, t. 28. supra, t. 62. i rješenje Općeg suda od 19. rujna 2006., Benkö i dr./Komisija, T‑122/05, Zb., str. II‑2939., t. 47.). Osim toga, kako proizlazi i iz sudske prakse, sama činjenica da jedan akt može utjecati na materijalni položaj jednog tužitelja nije dovoljna da bi se smatralo da se na njega izravno odnosi. Samo postojanje posebnih okolnosti može omogućiti osobi koja tvrdi da akt utječe na njezin položaj na tržištu da pokrene postupak na temelju članka 263. stavka četvrtog UFEU‑a (presuda Suda od 10. prosinca 1969., Eridania i.dr./Komisija, 10/68 i 18/68, Zb., str. 459., t. 7. i rješenja Općeg suda od 18. veljače 1998., Comité d’entreprise de la Société française de production i dr./Komisija, T‑189/97, Zb., str. II‑335., t. 48. i od 21. rujna 2011., Etimine i Etiproducts/ECHA, T‑343/10, Zb., str. II‑6611., t. 41.). U ovom slučaju tužitelj, budući da samo tvrdi da su njegovi članovi podvrgnuti dodatnim obvezama o gospodarenju ambalažnim otpadom koji čine kalemi, tube i valjci na koje se namataju fleksibilni materijali, nije dokazao postojanje takvih posebnih okolnosti.
41 Kao drugo, tužitelj tvrdi da pobijana direktiva izravno utječe na pravni položaj njegovih članova jer se ekoorganizacija na nju može izravno pozvati u okviru sporova koji su u tijeku pred francuskim sudom kako bi od njih zahtijevala plaćanje doprinosa za njihovo sudjelovanje u sustavu gospodarenja ambalažom koju čine kalemi, tube i valjci na koje se namataju fleksibilni materijali.
42 U tom pogledu treba istaknuti, kako je navedeno u gornjoj točki 33., da direktiva ne može sama po sebi stvarati obveze za pojedinca te se stoga protiv njega nije moguće pozivati na direktivu kao takvu. Stoga taj tužiteljev argument nije osnovan.
43 Kao treće, također je neosnovan tužiteljev argument prema kojem se pobijana direktiva izravno odnosi na njegove članove, neovisno o njezinom prenošenju, u mjeri u kojoj ne ostavlja nikakvu diskrecijsku ovlast državama članicama kad je riječ o mjerama prenošenja. Svakako je točno da, kao što tvrdi i tužitelj, da pobijana direktiva ne ostavlja državama članicama diskrecijsku ovlast kad je riječ o mogućnosti da se od sada kalemi, tube i valjci na koje se namataju fleksibilni materijali smatraju ambalažom u smislu članka 3. točke 1. Direktive 94/62. Međutim, države članice i dalje raspolažu s diskrecijskom ovlašću u pogledu izbora mjera koje treba poduzeti za postizanje ciljeva određenih Direktivom 94/62 kad je riječ o tim proizvodima. Međutim, eventualni učinci na pravni položaj tužiteljevih članova ne proizlaze iz zahtjeva za postizanje tog rezultata, već iz izbora mjera koje država članica odluči donijeti kako bi se postigao taj rezultat (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 13. ožujka 2008., Komisija/Infront WM, C‑125/06 P, Zb., str. I‑1451., t. 62. i 63.).
44 Naime, ni Direktivom 94/62 ni pobijanom direktivom ne utvrđuje se sustav gospodarenja kućanskim ambalažnim otpadom za jednokratnu uporabu, kao što su kalemi, tube i valjci korišteni u proizvodima koje su proizveli tužiteljevi članovi, a što bi omogućilo postizanje postavljenih ciljeva. One stoga prepuštaju državama članicama izbor najprikladnijeg sustava (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 14. prosinca 2004., Radlberger Getränkegesellschaft i S. Spitz, C‑309/02, Zb., str. I‑11763., t. 42.). Direktiva 94/62 također ostavlja državama članicama izbor definiranja kategorije subjekata koji su dužni sudjelovati u sustavima osiguravanjem povrata, prikupljanja i obnove ambalaže kao i ambalažnog otpada uspostavljenih na temelju članka 7. stavka 1. Direktive 94/62, pod uvjetom da su oni „otvoreni za sudjelovanje gospodarskim subjektima iz tih sektora, kao i za sudjelovanje nadležnih javnih tijela“ (vidjeti u tom smislu rješenje Suda od 16. veljače 2006., Plato Plastik Robert Frank, C‑26/05, neobjavljeno u Zborniku, t. 33.). Tako ni Direktiva 94/62 ni pobijana direktiva ne predviđaju obvezno sudjelovanje korisnika ambalaže, kao što su tužiteljevi članovi, u sustavu upravljanja ambalažom koji Francuska Republika uspostavlja kad je riječ o kalemima, tubama i valjcima na koje se namataju fleksibilni materijali.
45 Činjenica da su nacionalna tijela već donijela mjere na temelju Direktive 94/62 ne podrazumijeva da je margina prosudbe države članice za provedbu pobijane direktive čisto teorijska, s obzirom na to da se ne može isključiti da nacionalna tijela donose druge vrste mjera nakon te direktive (vidjeti u tom smislu i po analogiji rješenje Općeg suda od 14. srpnja 2008., Calebus/Komisija, T‑366/06, neobjavljeno u Zborniku, t. 43.).
46 Kao četvrto, ne može se prihvatiti argument koji tužitelj temelji na presudi Microban International i Microban (Europe)/Komisija, točka 23. supra, u skladu s kojim je Opći sud priznao da je sporna odluka, predviđajući zabranu trženja predmetne kemijske tvari, proizvela izravne učinke na pravni položaj tužiteljâ. Na prvom mjestu treba istaknuti da je akt koji su tužitelji pobijali u tom predmetu bila odluka koja je, u skladu s člankom 288. stavkom četvrtim UFEU‑a, u cijelosti obvezujuća. Međutim, u ovom predmetu pobijani akt je direktiva koja, u skladu s člankom 288. stavkom trećim UFEU‑a, obvezuje države članice u pogledu rezultata koji je potrebno postići, a odabir oblika i metoda postizanja tog rezultata prepušten je nacionalnim tijelima.
47 Na drugom mjestu, za razliku odluke iz predmeta Microban International i Microban (Europe)/Komisija, točka 23. supra, pobijanom direktivom ne predviđa se nikakva zabrana ni nalog u pogledu tužiteljevih članova, već državama članicama ostavlja utvrđivanje posljedica za predmetne gospodarske subjekte koje proizlaze iz uvrštavanja nekih proizvoda na popis primjera ambalaže, s obzirom na ciljeve utvrđene Direktivom 94/62.
48 Isto vrijedi kad je riječ o tužiteljevu argumentu koji se temelji na presudi Općeg suda od 7. listopada 2009., Vischim/Komisija (T‑420/05, Zb., str. II‑3841.), u skladu s kojim je Opći sud presudio da je tužitelj u tom predmetu bio ovlašten podnijeti tužbu za poništenje proitv direktive kojom su bili predviđeni uvjeti za trženje na tržištu Unije aktivne tvari koja je sastavni dio proizvoda za zaštitu bilja. U predmetu koji je doveo do te presude direktiva o kojoj je riječ proizvodila je izravne učinke na pravni položaj tužitelja kao društva koje proizvodi tu aktivnu tvar. Međutim, okolnosti o kojima je riječ u predmetu koji je doveo do te presude razlikuju se od onih o kojima je riječ u ovom slučaju, jer direktiva pobijana ovom tužbom ne predviđa uvjete za trženje ambalaže koju čine proizvodi koji se njome uvrštavaju na popis iz Priloga I. Direktivi 94/62.
49 Stoga se okolnosti, kako iz predmeta koji je doveo do presude Microban International i Microban (Europe)/Komisija, točka 23. supra (t. 29.), tako i iz predmeta koji je doveo do presude Vischim/Komisija, točka 48. supra (t. 77.), razlikuju od onih u ovom predmetu.
50 Budući da je uvjet izravnog utjecaja uvjet dopuštenosti koji je zajednički tužbama protiv akata koji nisu upućeni jednom od tužitelja i tužbama protiv akata koji ne podrazumijevaju provedbene mjere, nije potrebno razmotriti pitanje predstavlja li pobijana direktiva regulatorni akt u smislu članka 263. stavka četvrtog posljednjeg dijela rečenice UFEU‑a kako bi se zaključilo da tužiteljevi članovi ne raspolažu procesnom legitimacijom u ovom slučaju (vidjeti u tom smislu rješenja Ax/Vijeće, t. 31. supra, t. 25., i GS/Parlament i Vijeće, t. 31. supra, t. 28.).
51 Budući da tužiteljevi članovi nemaju procesnu legitimaciju i da tužitelj nije istaknuo tvrdnju o utjecaju na vlastiti interes, treba zaključiti, u skladu sa sudskom praksom navedenom u gornjoj točki 19., da je ova tužba nedopuštena a da nije potrebno odlučiti o osnovanosti zapreke za vođenje postupka koja se temelji na nepostojanju pravnog interesa tužiteljevih članova.
52 U tim okolnostima nije potrebno odlučiti o zahtjevu za intervenciju Sphère France i Schweitzer u potporu zahtjeva tužitelja (vidjeti u tom smislu rješenje Suda od 5. srpnja 2001., Conseil national des professions de l’automobile i dr./Komisija, C‑341/00 P, Zb., str. I‑5263., t. 33. do 37.).
Troškovi
53 Sukladno odredbama članka 87. stavka 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje, osim vlastitih troškova, snošenje troškova Komisije, u skladu s njezinim zahtjevom.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (prvo vijeće)
rješava:
1. Tužba se odbija kao nedopuštena.
2. Nije potrebno odlučiti o zahtjevu za intervenciju Sphère France SAS i Schweitzer SAS.
3. Group’Hygiène nalaže se snošenje vlastitih troškova kao i troškova Europske komisije.
U Luxembourgu, 7. srpnja 2014.