Predmet T‑202/13

Group’Hygiène

protiv

Europske komisije

„Tužba za poništenje – Okoliš – Direktiva 94/62/EZ – Ambalaža i ambalažni otpad – Direktiva 2013/2/EU – Kalemi, tube i valjci na koje se namataju fleksibilni materijali – Strukovna udruga – Nedostatak izravnog utjecaja – Nedopuštenost“ 

Sažetak – Rješenje Općeg suda (prvo vijeće) od 7. srpnja 2014.

Tužba za poništenje – Fizičke ili pravne osobe – Akti koji se na njih izravno i osobno odnose – Izravni utjecaj – Kriteriji – Direktiva 2013/2 o izmjeni popisa primjera proizvoda koji čine ambalažu u smislu Direktive 94/62 – Obveza država članica da uspostave sustav povrata, prikupljanja i obnove otpada koji potječe od proizvoda koji čine ambalažu – Tužba koju je podnijela strukovna udruga koja zastupa interese proizvođača navedenih proizvoda – Nepostojanje izravnog utjecaja – Nedopuštenost

(čl. 263. st. 4. UFEU‑a i 288. st. 3. UFEU‑a; Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 94/62, čl. 3. t. 1. i čl. 7. i Prilog I.; Direktiva Komisije 2013/2)

Kad je riječ o tužbi za poništenje, strukovnoj udruzi koja zastupa interese svojih članova dopušteno je podnijeti tu tužbu samo ako osobe koje zastupa ili neke od njih imaju pojedinačnu procesnu legitimaciju ili ako može dokazati vlastiti interes.

Direktive su, u skladu s člankom 288. stavkom trećim UFEU‑a, upućene državama članicama. Stoga, na temelju članka 263. stavka četvrtog UFEU‑a, pojedinci, kao što su tužiteljevi članovi, mogu podnijeti tužbu za poništenje direktive samo pod uvjetom da ona predstavlja regulatorni akt koji se izravno odnosi na njih, a ne podrazumijeva provedbene mjere, ili da se izravno i osobno odnosi na njih.

U tom pogledu, uvjet prema kojemu se na fizičku ili pravnu osobu mora izravno odnositi akt koji je predmet tužbe nalaže da taj akt izravno proizvodi učinke na njezin pravni položaj i ne ostavlja nikakvu diskrecijsku ovlast njegovim adresatima koji su zaduženi za njegovu provedbu, s obzirom na to da je ta provedba čisto automatske naravi i proizlazi iz samih propisa Unije, bez primjene drugih posrednih propisa.

Stoga je nedopuštena tužba strukovne udruge koja zastupa interese svojih članova za poništenje Direktive 2013/2 o izmjeni Priloga I. Direktivi 94/62 o ambalaži i ambalažnom otpadu, kada navedeni članovi nemaju procesnu legitimaciju i kada strukovna udruga nije istaknula tvrdnju o utjecaju na vlastiti interes.

Navedena direktiva je, kako po svojem obliku tako i po svojem sadržaju, akt opće primjene koji se primjenjuje na objektivno utvrđene situacije i koji se, općenito i apstraktno, odnosi na sve gospodarske subjekte koji obavljaju svoje djelatnosti u području ambalaže koju čine proizvodi uneseni tom direktivom u Prilog I. Direktivi 94/62, uključujući one koje čine kalemi, tube i valjci na koje se namataju fleksibilni materijali. Direktiva ne može sama po sebi stvarati obveze za pojedinca te se stoga protiv njega nije moguće pozivati na direktivu kao takvu. Iz toga slijedi da direktiva koja obvezuje države članice da neke proizvode smatraju ambalažom, u smislu članka 3. točke 1. Direktive 94/62, nije sama po sebi, prije i neovisno o donošenju državnih mjera o prenošenju, takve naravi da se njome izravno utječe na pravni položaj gospodarskih subjekata u smislu članka 263. stavka četvrtog UFEU‑a. Točnije, obveza uvođenja sustava povrata, prikupljanja i obnove otpada koji potječe od proizvoda označenih pobijanom direktivom kao ambalaža, obveza koja proizlazi iz članka 7. Direktive 94/62, nije izravno primjenjiva na članove strukovne udruge. Ta obveza nalaže da predmetna država članica donese akt kako bi pojasnila na koji način namjerava provesti predmetnu obvezu kad je riječ osobito o kalemima, tubama i valjcima na koje se namataju fleksibilni materijali.

Osim toga, države članice raspolažu s diskrecijskom ovlašću u pogledu izbora mjera koje treba poduzeti za postizanje ciljeva određenih Direktivom 94/62 kad je riječ o tim proizvodima. Međutim, eventualni učinci na pravni položaj tužiteljevih članova ne proizlaze iz zahtjeva za postizanje tog rezultata, već iz izbora mjera koje država članica odluči donijeti kako bi se postigao taj rezultat.

Stoga nacionalne odredbe o prenošenju Direktive 2013/2, a ne ta direktiva, mogu proizvesti pravne učinke na položaj članova strukovne udruge. Posljedično, ne može se smatrati da Direktiva 2013/2 izravno utječe na prava navedenih članova ili na izvršavanje takvih prava.

(t. 19., 23., 27., 29., 33., 37.‑39., 43., 51.)