Privremena verzija
PRESUDA OPĆEG SUDA (deveto prošireno vijeće)
26. lipnja 2024.(*)
„Javna služba – Dužnosnici – Primici od rada – Obiteljske naknade – Naknada za obrazovanje – Odbijanje dodjele – Članak 3. stavak 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju – Profesionalno osposobljavanje – Visoko obrazovanje – Delegiranje ovlasti – Ponovno preuzimanje delegiranih ovlasti – Nadležno tijelo za imenovanje”
U predmetu T-698/21,
Georgios Paraskevaidis, sa stalnom adresom u Wezembeek-Oppemu (Belgija), kojeg zastupaju S. Pappas, D.-A. Pappa i A. Pappas, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Vijeća Europske unije, koje zastupaju M. Bauer i M. Alver, u svojstvu agenata,
i
Europske komisije, koju zastupaju T. S. Bohr i I. Melo Sampaio, u svojstvu agenata,
tuženika,
OPĆI SUD (deveto prošireno vijeće),
u sastavu: S. Papasavvas, predsjednik, L. Truchot, H. Kanninen, R. Frendo (izvjestiteljica) i M. Sampol Pucurull, suci,
tajnik: A. Marghelis, administrator,
uzimajući u obzir pisani dio postupka, osobito:
– Komisijin prigovor nedopuštenosti podnesen tajništvu Općeg suda zasebnim aktom od 27. siječnja 2022.,
– rješenje od 15. srpnja 2022. o tome da se odluka o prigovoru nedopuštenosti odgodi do odluke o meritumu,
nakon rasprave održane 4. listopada 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Svojom tužbom temeljenom na članku 270. UFEU-a tužitelj, Georgios Paraskevaidis, traži poništenje, prvo, odluke Ureda za upravljanje individualnim materijalnim pravima i njihovu isplatu (PMO) od 4. veljače 2021., ponovljene u njegovoj obavijesti od 1. ožujka 2021., prema kojoj mu ne pripada naknada za osposobljavanje koje je pohađala njegova kći u razdoblju od studenoga 2019. do kolovoza 2020., kao i odluke kojom se utvrđuje obročno plaćanje neopravdano primljenih iznosa, priopćene 9. ožujka 2021. (u daljnjem tekstu zajedno: odluke PMO-a) i, drugo, odluke tijela za imenovanje (u daljnjem tekstu: tijelo za imenovanje) Vijeća Europske unije od 19. srpnja 2021. kojom se odbija tužiteljeva žalba protiv tih odluka (u daljnjem tekstu: odluka o žalbi).
I. Okolnosti spora
2 Tužitelj je dužnosnik u Vijeću.
3 Odlukom Vijeća (EU) 2019/792 od 13. svibnja 2019. o povjeravanju Europskoj komisiji – Uredu za upravljanje individualnim materijalnim pravima i njihovu isplatu (PMO) – izvršavanja određenih ovlasti dodijeljenih tijelu za imenovanje i tijelu ovlaštenom za sklapanje ugovorâ o radu (SL 2019., L 129, str. 3.; u daljnjem tekstu: odluka od 13. svibnja 2019.) Vijeće je ponajprije povjerilo PMO-u izvršenje ovlasti za dodjelu i upravljanje naknadom za obrazovanje. U skladu s člankom 1. stavkom 2. te odluke, PMO se odriče izvršavanja ovlasti koje su mu delegirane u korist Vijeća ako to zatraže, u pojedinačnom slučaju, tijelo za imenovanje ili tijelo ovlašteno za sklapanje ugovorâ o radu Vijeća.
4 U razdoblju između 25. studenoga 2019. i 30. kolovoza 2020. tužiteljeva kći pohađala je program osposobljavanja iz pedagoške psihologije (u daljnjem tekstu: program osposobljavanja). U skladu s člankom 3. Priloga VII. Pravilniku o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju), tužitelju je isplaćena naknada za obrazovanje tijekom programa osposobljavanja (u daljnjem tekstu: naknada za obrazovanje).
5 Dana 4. veljače 2021. PMO je obavijestio tužitelja o odluci kojom mu je odbijeno pravo na naknadu za obrazovanje, s obrazloženjem da Europski sustav bodova u strukovnom obrazovanju i osposobljavanju (ECVET), kojemu je program osposobljavanja pripadao, nije bio viša razina. Posljedično, iznosi koji su mu bili isplaćeni kao naknada za obrazovanje morali su biti vraćeni.
6 Dana 1. ožujka 2021., nastavno na tužiteljev zahtjev za preispitivanje odluke od 27. veljače 2021., PMO je ponovio odluku iz točke 5. ove presude, naglašavajući da je kći tužitelja primila samo 21 ECVET jedinicu dok se prema Izmijenjenom zaključku 237/05 u vezi s dodjelom naknade za obrazovanje i tumačenjem pojma redovite prisutnosti u punom vremenu u obrazovnoj ustanovi u smislu članka 3. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju, koji su odobrili voditelji administracije na 284. sastanku održanom 1. srpnja 2020. (u daljnjem tekstu: Izmijenjeni zaključak 237/05) smatra da pretpostavka redovite prisutnosti u punom vremenu u obrazovnoj ustanovi odgovara dodjeli 30 bodova prema Europskom sustavu prijenosa i akumulacije bodova (ECTS).
7 Dana 9. ožujka 2021. PMO je tužitelju poslao plan otplate za iznose koji su neopravdano primljeni kao naknada za obrazovanje.
8 Dana 31. ožujka 2021. tužitelj je putem internetskog obrasca koji je poslao sustavom upravljanja osobljem Vijeća podnio žalbu Vijeću na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju protiv odluka PMO-a (u daljnjem tekstu: žalba), osporavajući, posebice, primjenjivost Izmijenjenog zaključka 237/05. Dana 21. travnja 2021. on je podnio žalbu, na identičan način, Komisiji.
9 Dopisom od 23. travnja 2021., u skladu s člankom 1. stavkom 2. odluke od 13. svibnja 2019., Vijeće je zatražilo od PMO-a da se odrekne izvršavanja ovlasti tijela za imenovanje koje su mu delegirane, u vezi sa žalbom tužitelja. PMO je udovoljio tom zahtjevu dopisom od 10. lipnja 2021. (u daljnjem tekstu: ponovno preuzimanje delegiranih ovlasti).
10 Dana 19. srpnja 2021. Vijeće je, obavještavajući tužitelja o ponovnom preuzimanju delegiranih ovlasti, odbilo žalbu. Odlučilo je, u biti, da se naknada za obrazovanje ne duguje, na temelju članka 3. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju, jer je program osposobljavanja bio profesionalne prirode i njime se nije stjecala diploma. Vijeće je dodalo da u tim okolnostima nije potrebno odlučivati o primjenjivosti minimalnog praga od 30 ECTS bodova predviđenog Izmijenjenim zaključkom 237/05.
II. Zahtjevi stranaka
11 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– proglasi tužbu u cijelosti dopuštenom;
– poništi odluke PMO-a kao i odluku o žalbi;
– naloži tuženiku snošenje troškova.
12 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– proglasi tužbu nedopuštenom u dijelu u kojem se odnosi na nju;
– podredno, odbaci tužbu kao neosnovanu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
13 Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
III. O pravu
A. Dopuštenost
14 Tužbom se traži poništenje nekoliko odluka dviju različitih institucija kojima se odbija dodjela naknade za obrazovanje. Za odluke PMO-a odgovorna je Komisija, dok odluku o žalbi donosi tijelo za imenovanje Vijeća, nakon ponovnog preuzimanja delegiranih ovlasti tijekom predsudskog postupka.
15 Komisija smatra da je tužba nedopuštena s obzirom na to da je usmjerena protiv nje jer ona nije nadležno tijelo za imenovanje koje donosi odluku o žalbi, što je jedini akt koji štetno utječe na tužitelja. Ona smatra da je, s obzirom na ponovno preuzimanje ovlasti koje je Vijeće delegiralo kao i izmjenu pravnih argumenata koji podupiru odluku o žalbi, potonja zamijenila odluke PMO-a.
16 Vijeće je u odgovoru na tužbu također tvrdilo da se, zbog ponovnog preuzimanja delegiranih ovlasti, tužba može podnijeti samo protiv njega.
17 U tom pogledu valja podsjetiti na to da je, imajući u vidu samu njegovu svrhu, a to je omogućiti upravnom tijelu da ponovno razmotri svoje odluke, predsudski postupak evolutivnog karaktera tako da u sustavu pravnih lijekova predviđenih u člancima 90. i 91. Pravilnika o osoblju upravno tijelo može, odbijajući žalbu, biti dovedeno do toga da izmijeni razloge na temelju kojih je usvojilo pobijani akt (vidjeti presudu od 26. ožujka 2014., CP/Parlament, F-8/13, EU: F:2014:44, t. 21. i navedenu sudsku praksu). Naime, cilj žalbenog postupka je omogućiti tijelu za imenovanje da preispita pobijani akt u svjetlu prigovora podnositelja žalbe, mijenjajući prema potrebi razloge koji idu u prilog izreci tog akta (vidjeti, u tom smislu, presudu od 21. svibnja 2014., Mocová/Komisija, T-347/12 P, EU:T:2014:268, t. 32. i 33.).
18 Stoga je dodatno obrazloženje u fazi donošenja odluke o žalbi u skladu sa svrhom članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, koji posebno predviđa obrazloženu odluku. Ta odredba nužno podrazumijeva da tijelo koje odlučuje o žalbi nije vezano obrazloženjem odluke na koju se podnosi žalba (vidjeti, u tom smislu, presudu od 15. rujna 2017., Skareby/ESVD, T-585/16, EU:T:2017:613, t. 19. i navedenu sudsku praksu).
19 U tim uvjetima tužba, iako je formalno podnesena protiv odluke kojom se odbija žalba, dovodi do pokretanja postupka o aktu koji negativno utječe na osobu pred sudom, a protiv kojeg je podnijela žalbu, osim u slučaju kad odbijanje žalbe ima doseg različit od dosega akta protiv kojeg je žalba podnesena. Izričitom odlukom o odbijanju žalbe može se, imajući u vidu njezin sadržaj, i ne potvrditi akt koji tužitelj osporava. O takvom je slučaju riječ kada odluka o žalbi sadržava preispitivanje tužiteljeve situacije s obzirom na nove pravne i činjenične elemente ili kada se njome prvotna odluka mijenja ili dopunjuje. U tim slučajevima odbijanje žalbe predstavlja akt podložan nadzoru suda koji ga uzima u obzir pri ocjeni zakonitosti osporavanog akta ili ga, štoviše, smatra aktom kojim se nanosi šteta koji nadomješta potonji (vidjeti presudu od 21. svibnja 2014., Mocová/Komisija, T-347/12 P, EU:T:2014:268, t. 34. i navedenu sudsku praksu).
20 U ovom slučaju, odluku o žalbi donijelo je Vijeće, nakon što je od PMO-a zatražilo da se odrekne svojih ovlasti tijela za imenovanje, u skladu s člankom 1. stavkom 2. odluke od 13. svibnja 2019. Vijeće potvrđuje odbijanje dodjele naknade za obrazovanje. Međutim, obrazloženje koje podupire odluku o žalbi razlikuje se od onoga koje se nalazi u odlukama PMO-a. Dakle, iako se PMO temeljio na Izmijenjenom zaključku 237/05 kako bi smatrao da program osposobljavanja ne ispunjava kvantitativni kriterij minimalnog praga od 30 ECTS bodova kako bi se mogao kvalificirati kao viša razina obrazovanja, Vijeće u potpunosti odbacuje navedeni kriterij kako bi se temeljio na kvalitativnom kriteriju, koji se tiče analize same prirode programa osposobljavanja.
21 Stoga valja istaknuti da je Vijeće odlukom o žalbi u potpunosti izmijenilo obrazloženja iz odluka PMO-a tako što je preispitalo tužiteljevu situaciju. Stoga odluka o kojoj je riječ ima samostalan sadržaj i različit opseg od odluka PMO-a te se ne može smatrati isključivo njihovom potvrdom.
22 Slijedi da je odluka o žalbi zamijenila odluke PMO-a i predstavlja, u ovom slučaju, akt koji negativno utječe.
23 Slijedom navedenog, tužba je nedopuštena u dijelu u kojem je usmjerena protiv odluka PMO-a, a time i protiv Komisije od koje potječu.
B. Meritum
24 U prilog osnovanosti svoje tužbe tužitelj u biti ističe tri tužbena razloga:
– prvi, koji se temelji na povredi načela zakonitosti zbog, s jedne strane, nepostojanja pravne osnove ratione temporis i, s druge strane, nezakonite retroaktivne primjene Izmijenjenog zaključka 237/05;
– drugi, koji se temelji na prigovoru nezakonitosti usmjerenom protiv Izmijenjenog zaključka 237/05 kojim se utvrđuje razlika između programa stručnog osposobljavanja i programa kojima se stječe diploma kao i nenadležnosti voditelja administracije za utvrđivanje navedene razlike;
– treći, koji se temelji na povredi članka 3. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju.
25 U fazi replike tužitelj ističe četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitosti ponovnog preuzimanja delegiranih ovlasti, čime se posljedično dovodi u pitanje nadležnost Vijeća za donošenje odluke o žalbi.
26 Opći sud će prvo ispitati, zajedno, prvi i drugi tužbeni razlog, zatim četvrti tužbeni razlog i na kraju treći tužbeni razlog.
1. Prvi i drugi tužbeni razlog, koji se temelje na povredi načela zakonitosti Izmijenjenog zaključka 237/05, zbog njegove retroaktivne primjene i nezakonite razlike između obrazovnih programa
27 Prvim tužbenim razlogom tužitelj osporava, u bitnome, retroaktivnu primjenu Izmijenjenog zaključka 237/05 te tako ističe nepostojanje pravne osnove ratione temporis u odnosu na odluke PMO-a.
28 Drugim tužbenim razlogom tužitelj ističe prigovor nezakonitosti protiv Izmijenjenog zaključka 237/05 u dijelu u kojem se njime utvrđuje razlika između programa stručnog osposobljavanja i programa kojima se stječe diploma. Tužitelj također ističe i nenadležnost voditelja administracije za utvrđivanje navedene razlike.
29 Vijeće osporava tužiteljevu argumentaciju.
30 S tim u vezi, treba utvrditi da, kao što je to vidljivo iz točaka 6. i 10. te točaka 19. i 20. ove presude, iako su se odluke PMO-a temeljile na Izmijenjenom zaključku 237/05 na koji se odnosi prvi i drugi tužbeni razlog, u odluci o žalbi tijelo za imenovanje Vijeća u cijelosti je izmijenilo elemente prava koji potkrepljuju analizu radi utvrđivanja da se naknada za obrazovanje ne duguje.
31 Konkretno, odlukom o žalbi odbačen je Izmijenjeni zaključak 237/05 koji je predstavljao pravnu osnovu za odluke PMO-a, ističući da nije bilo potrebno odlučivati o primjenjivosti minimalnog praga od 30 ECTS bodova sadržanog u navedenom izmijenjenom zaključku.
32 Slijedi da se prvi i drugi tužbeni razlog odnose isključivo na odluke PMO-a.
33 Međutim, kao što je to utvrđeno u točki 23. ove presude, tužba je nedopuštena u dijelu u kojem se njome traži poništenje odluka PMO-a te se stoga prvi i drugi tužbeni razlog koji se na njih odnose moraju odbaciti kao bespredmetni.
2. Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na nenadležnosti Vijeća za povlačenje ovlasti delegiranih PMO-u i donošenje odluke o žalbi
a) Dopuštenost četvrtog tužbenog razloga
34 Vijeće osporava dopuštenost četvrtog tužbenog razloga tvrdeći da je, u skladu s člankom 84. Poslovnika Općeg suda, iznošenje novog tužbenog razloga tijekom postupka, koji nije pravni ili činjenični element koji je otkriven nakon podnošenja tužbe, zabranjeno. Nakon što je tužitelj obaviješten o ponovnom preuzimanju ovlasti u odluci o žalbi, Vijeće smatra da je tužbeni razlog koji je tužitelj istaknuo u fazi replike nepravodoban i stoga nedopušten.
35 S tim u vezi, treba napomenuti da, iako, u načelu, iznošenje novog tužbenog razloga mora biti u skladu sa zahtjevima iz članka 84. Poslovnika Općeg suda, ti zahtjevi nisu primjenjivi kada se tužbeni razlog, iako se može kvalificirati novim, odnosi na javni poredak (vidjeti, u tom smislu, presude od 15. rujna 2016., La Ferla/Komisija i ECHA, T-392/13, EU:T:2016:478, t. 65. i od 24. rujna 2019., Janukovič/Vijeće, T-301/18, neobjavljenu, EU:T:2019:676, t. 64).
36 Kao što tužitelj tvrdi, tužbeni razlog koji se temelji na nenadležnosti autora akta kojim se nanosi šteta odnosi se na javni poredak, tako da se na njega može pozvati u bilo kojoj fazi postupka (vidjeti, u tom smislu, presude od 13. prosinca 2018., Pipiliagkas/Komisija, T-689/16, neobjavljenu, EU:T:2018:925, t. 39. i navedenu sudsku praksu i od 28. rujna 2022., Grieger/Komisija, T-517/21, neobjavljenu, EU:T:2022:588, t. 89. i navedenu sudsku praksu).
37 Stoga je četvrti tužbeni razlog dopušten.
b) Osnovanost četvrtog tužbenog razloga
38 Tužitelj smatra da je odluka o žalbi nezakonita zbog nenadležnosti njezina autora. S tim u vezi, on navodi, u biti, dva prigovora.
39 Prvo, tužitelj tvrdi da je Vijeće moglo opozvati delegiranje ovlasti PMO-u samo u cijelosti, a ne za pojedinačni slučaj. On u tom pogledu tvrdi da članci 90.c i 91.a Pravilnika o osoblju sprječavaju ponovno preuzimanje delegiranih ovlasti kada je PMO već izvršio ovlasti tijela za imenovanje, koje su predmet delegiranja. Također dodaje da se navedenim ponovnim preuzimanjem delegiranih ovlasti postavljaju pitanja u vezi s načelom pravne sigurnosti.
40 Drugo, tužitelj ističe bitnu povredu postupka zbog neobjavljivanja pojedinačne odluke o ponovnom preuzimanju ovlasti od strane Vijeća, nakon njegove žalbe.
41 Vijeće osporava te argumente.
1) Prvi prigovor, koji se temelji na nenadležnosti Vijeća za ponovno preuzimanje delegiranih ovlasti za pojedinačni slučaj
42 U skladu s člankom 2. stavkom 2. Pravilnika o osoblju, jedna ili više institucija mogu nekoj od njih ili međuinstitucijskom tijelu povjeriti izvršavanje nekih ili svih ovlasti dodijeljenih tijelu za imenovanje, osim odluka koje se odnose na imenovanje, promaknuća ili premještaje dužnosnika. U ovom slučaju, prema članku 1. stavku 1. točki (a) prvoj alineji odluke od 13. svibnja 2019., Vijeće je iskoristilo tu mogućnost prenijevši na PMO, posebice, svoje ovlasti tijela za imenovanje da dodjeljuje i upravlja zahtjevima za naknade za obrazovanje svojeg osoblja.
43 U pogledu područja na koja se primjenjuje članak 2. stavak 2. Pravilnika o osoblju, njegov članak 90.c predviđa da se pravni lijekovi podnose tijelu za imenovanje kojem je dodijeljeno izvršavanje ovlasti, dok se u skladu s člankom 91.a Pravilnika o osoblju podnose protiv institucije kojoj tijelo za imenovanje kojem je dodijeljeno izvršavanje ovlasti odgovara.
44 Slijedi da je u ovom predmetu Komisijino tijelo za imenovanje u načelu bilo nadležno za donošenje svake odluke o žalbi podnesenoj u vezi s naknadama za obrazovanje u odnosu na osoblje Vijeća.
45 Nadalje, prema sudskoj praksi, delegacija ovlasti je akt kojim se tijelo koje delegira ovlast lišava delegirane ovlasti u korist tijela na koje se ovlast delegira i stoga dovodi do prijenosa ovlasti, kojim se tijelu koje delegira ovlast a priori zabranjuje pozivanje na delegiranu ovlast jer će u suprotnome njegova odluka biti zahvaćena nedostatkom koji se tiče nenadležnosti (vidjeti, u tom smislu, presudu od 22. studenoga 2018., Janssen-Cases/Komisija, T-688/16, EU:T:2018:822, t. 31. i navedenu sudsku praksu).
46 Međutim, treba napomenuti, s jedne strane, da zakonodavac nije izrijekom Pravilnikom o osoblju isključio mogućnost ponovnog preuzimanja delegiranih ovlasti na temelju članka 2. stavka 2. Pravilnika o osoblju.
47 S druge strane, sudskom praksom dopušta se da tijelo koje delegira ovlast može ponovno izvršavati ovlast, pri čemu se ističe da načelo pravne sigurnosti, na kojemu se temelji formalnost radnji delegacije ovlasti, zahtijeva da ono prije toga donese izričiti akt na temelju kojeg ponovno preuzima delegiranu ovlast. Naime, na jednak način kao što je za delegaciju ovlasti potrebno donijeti izričit akt kojim se prenosi predmetna ovlast, ponovno preuzimanje delegiranih ovlasti mora se izvršiti donošenjem izričitog akta (vidjeti, u tom smislu, presudu od 22. studenoga 2018., Janssen-Cases/Komisija, T-688/16, EU:T:2018:822, t. 31. i navedenu sudsku praksu).
48 Nadalje, iz sudske prakse proizlazi da načelo dobre uprave posebno pretpostavlja da raspodjela ovlasti u pitanjima upravljanja osobljem bude jasno definirana i propisno objavljena (vidjeti, u tom smislu i po analogiji, presudu od 9. srpnja 2008., Kuchta/ESB, F-89/07, EU:F:2008:97, t. 62.).
49 U ovom predmetu, prvo, članak 1. stavak 2. odluke od 13. svibnja 2019. zahtijeva od PMO-a da do 31. prosinca 2021. obavijesti Vijeće o svim primljenim žalbama usmjerenima protiv odluke koja se tiče člana njegova osoblja. Ista odredba precizira da „[i]ako, u pojedinačnom slučaju, tijelo ovlašteno za imenovanje ili tijelo ovlašteno za sklapanje ugovora o radu Vijeća to zatraži, PMO se odriče prava na izvršavanje ovlasti koje su mu delegirane na temelju stavka 1. ovoga članka te u tom slučaju te ovlasti ima tijelo ovlašteno za imenovanje ili tijelo ovlašteno za sklapanje ugovora o radu Vijeća”. Stoga je ta odredba izričito ovlastila Vijeće da zatraži od PMO-a da se odrekne ovlasti tijela za imenovanje koje su mu bile delegirane, kako bi nastavilo s njihovim izvršavanjem.
50 Slijedi da je člankom 1. stavkom 2. odluke od 13. svibnja 2019. Vijeće izrijekom ovlašteno za ponovno preuzimanje delegiranih ovlasti, točnije u pojedinačnim slučajevima i nakon podnošenja žalbe.
51 Drugo, nije sporno da je odluka od 13. svibnja 2019. uredno objavljena u Službenom listu.
52 Treće, Vijeće je svoju ovlast izvršilo tek nakon izričitog i prethodnog akta kojim je 23. travnja 2021. od PMO-a zatražilo da se odrekne izvršavanja delegiranih ovlasti u ovom slučaju, a tom je zahtjevu on udovoljio 10. lipnja 2021. (vidjeti točku 9. ove presude).
53 Iz razmatranja navedenih u točkama 49. do 52. ove presude proizlazi da je ponovno preuzimanje delegiranih ovlasti bilo u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz načela pravne sigurnosti, posebno u smislu sudske prakse navedene u točkama 47. i 48. ove presude.
54 U tim okolnostima, posebno činjenica da članak 90.c Pravilnika o osoblju upućuje na to da se zahtjevi i žalbe koji se odnose na delegirane ovlasti podnose tijelu za imenovanje kojem je dodijeljeno izvršavanje ovlasti ne može se smatrati zakonskom zabranom ponovnog preuzimanja takvih ovlasti od strane njihova nositelja, neovisno o tome je li ono potpuno ili pojedinačno. Navedena se odredba također ne može smatrati zabranom ponovnog preuzimanja delegiranih ovlasti tijekom predsudskog postupka, kao što to tužitelj tvrdi, uzimajući u obzir, posebno, njegovu evolutivnu prirodu, kao što na to podsjeća sudska praksa navedena u točki 17. ove presude.
55 Stoga valja odbiti prvi prigovor koji se temelji na nenadležnosti Vijeća za preuzimanje delegiranih ovlasti za pojedini slučaj.
2) Drugi prigovor, koji se temelji na neobjavljivanju pojedinačne odluke o ponovnom preuzimanju delegiranih ovlasti
56 Tužitelj prigovara Vijeću da nije objavilo pojedinačnu odluku o ponovnom preuzimanju ovlasti nakon njegove žalbe.
57 U tom smislu treba podsjetiti na to da, s jedne strane, u skladu s člankom 21. Statuta Suda Europske unije i člankom 76. točkom (d) Poslovnika, kako se tumače u ustaljenoj sudskoj praksi, tužba mora sadržavati razloge i argumente na koje se poziva izražene na dovoljno jasan i precizan način kako bi se tuženiku omogućilo da pripremi svoju obranu i sucu da donese odluku, ako je primjenjivo, bez potrebe da traži dodatne informacije. Ako to nije zadovoljeno, nejasan ili nepotpun prigovor je nedopušten (vidjeti presudu od 23. ožujka 2022., ON/Komisija, T-730/20, neobjavljenu, EU:T:2022:155, t. 44. i navedenu sudsku praksu).
58 U ovom slučaju tužitelj tvrdi da je Vijeće neobjavom odluke o povlačenju delegiranih ovlasti u pogledu žalbe povrijedilo bitnu postupovnu odredbu. Međutim, propustio je naznačiti pravni temelj koji bi uspostavio bilo kakvu obvezu objave pojedinačne odluke ili razraditi dalje, na dovoljno jasan i precizan način, svoju argumentaciju u vezi s tim prigovorom.
59 Slijedi da se drugi prigovor mora odbaciti kao nedopušten na temelju članka 76. Poslovnika.
60 U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da, svojim drugim prigovorom, tužitelj namjerava utvrditi da u odnosu na njega nije objavljena pojedinačna odluka o ponovnom preuzimanju delegiranih ovlasti u vezi sa žalbom, treba napomenuti da se to dogodilo 10. lipnja 2021., na dan dopisa PMO-a kojim Vijeću priopćava svoj pristanak da se odrekne izvršavanja delegiranih ovlasti. Doduše, tužitelj nije obaviješten o tom dopisu, a o njemu je obaviješten tek u trenutku obavijesti o odluci o žalbi, 19. srpnja 2021., odnosno pet i pol tjedana kasnije (vidjeti točke 9. i 10. ove presude).
61 Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi, odugovlačenje priopćavanja pojedinačne odluke adresatu ne može dovesti do njezina poništenja, s obzirom na to da je priopćenje radnja koja slijedi nakon odluke te stoga ne utječe na njezin sadržaj (presude od 29. listopada 1981., Arning/Komisija, 125/80, EU:C:1981:248, t. 9., i od 7. veljače 2007., Caló/Komisija, T-118/04 i T-134/04, EU:T:2007:37, t. 79.).
62 Nadalje, kao što je vidljivo iz točke 8. ove presude, tužitelj je svoju žalbu prvo podnio Vijeću, a tek tri tjedna kasnije Komisiji, podnijevši joj presliku žalbe podnesene Vijeću.
63 Nadalje, tužitelj ne tvrdi niti, a fortiori, dokazuje da bi činjenica da je odluku o žalbi donijelo Vijeće, a ne Komisija, sama po sebi mogla naštetiti jednom od jamstava dodijeljenih mu Pravilnikom o osoblju ili pravilima dobre uprave u području upravljanja osobljem.
64 Slijedom navedenog, valja zaključiti da nikakva postupovna nepravilnost ne zahvaća ponovno preuzimanje delegiranih ovlasti od strane Vijeća, tako da nije opravdana tužiteljeva tvrdnja da je odluku o žalbi donijelo nenadležno tijelo.
65 Stoga četvrti tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.
3. Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 3. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju
66 Treći tužbeni razlog, koji je podijeljen na dva dijela, temelji se na povredi članka 3. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju.
67 U kontekstu prvog dijela tužitelj tvrdi da je, u smislu Izmijenjenog zaključka 237/05, uvjet „redovnog” pohađanja ustanove visokog obrazovanja ispunjen, u biti, tek kada studij odgovara 30 ECTS bodova, Stoga je navedeni izmijenjeni zaključak nametnuo dodatni nezakoniti uvjet, ograničavajući primjenu članka 3. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju samo na programe akademskog osposobljavanja, isključujući bilo kakvo stručno osposobljavanje koje daje pravo na ECVET.
68 Kao što je vidljivo iz točaka 30. do 32. ove presude, tijelo za imenovanje Vijeća u potpunosti je odbacilo Izmijenjeni zaključak 237/05 koji je predstavljao pravnu osnovu za odluke PMO-a, tako da se prvi dio trećeg tužbenog razloga koji se odnosi na potonje mora odbaciti kao bespredmetan.
69 U prilog drugom dijelu trećeg tužbenog razloga tužitelj tvrdi da je odluka o žalbi povrijedila članak 3. stavak 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju jer je uvela razliku između visokog obrazovanja i strukovnog obrazovanja.
70 Vijeće osporava te argumente.
71 S tim u vezi, treba podsjetiti na to da, prema odredbama članka 3. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju, naknada za obrazovanje dodjeljuje se za svako uzdržavano dijete koje ima najmanje pet godina i redovno pohađa osnovnu ili srednju školu za koje se plaća školarina ili visokoškolsku ustanovu.
72 U odluci o žalbi Vijeće je ocijenilo da tužitelj nema pravo na naknadu za obrazovanje. S jedne strane, program osposobljavanja bio je stručne naravi i rezultirao je stjecanjem ECVET jedinica, a ne ECTS bodova. S druge strane, on nije doveo do sveučilišne diplome drugog ili trećeg ciklusa i stoga nije potpadao pod sveučilišno obrazovanje u smislu grčkog obrazovnog sustava. Vijeće je zaključilo da se program osposobljavanja ne može smatrati „visokim obrazovanjem” u smislu članka 3. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju.
73 Tijekom ovog postupka Vijeće je tvrdilo da se članak 3. stavak 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju koji daje pravo na naknadu za obrazovanje mora tumačiti u svjetlu članka 2. stavka 3. točke (b) tog priloga, koji predviđa dodjelu naknade za uzdržavano dijete koje se obrazuje ili strukovno osposobljava.
74 Prema Vijeću, činjenica da se pojam „strukovno osposobljavanje” pojavljuje u članku 2. stavku 3. točki (b) Priloga VII. Pravilniku o osoblju, koji se odnosi na naknadu za uzdržavano dijete, ali ga nema u članku 3. stavku 1. Priloga VII. Pravilnika o osoblju, koji se odnosi na naknadu za obrazovanje, pokazuje da je pojam „strukovno osposobljavanje” autonoman pojam koji se razlikuje od pojma „visoko obrazovanje”, kojim se, osobito člankom 3. stavkom 1. navedenog priloga, uvjetuje dodjela naknade za obrazovanje. Stoga visoko obrazovanje ne može obuhvaćati strukovno osposobljavanje, tako da se naknada za obrazovanje ne duguje u slučaju da dijete o kojem je riječ pohađa takvo osposobljavanje.
75 U tom pogledu Opći sud ističe da se, kao što to proizlazi iz točke 71. ove presude, člankom 3. stavkom 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju zahtijevaju, među ostalim, tri uvjeta za dodjelu naknade za obrazovanje, odnosno, kao prvo, pohađanje visokoškolske ustanove, kao drugo, redovitost navedenog pohađanja i, kao treće, činjenica da se to pohađanje odvija u punom vremenu. Tako se u članku 3. stavku 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju nigdje ne spominje priroda osposobljavanja kao takvog.
76 Međutim, suprotno onomu što tvrdi Vijeće, iako zakonodavac nije naveo prirodu osposobljavanja koje pruža visokoškolska ustanova u okviru članka 3. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju, dok je to učinio u okviru članka 2. stavka 3. točke (b) istog priloga, nije ni na Vijeću ni na Općem sudu da to uspostave kao dodatni uvjet.
77 Tako je Opći sud već utvrdio da je točno da razlika između obrazovanja i strukovnog osposobljavanja iz članka 2. stavka 3. točke (b) Priloga VII. Pravilniku o osoblju omogućuje da se isključi isplata naknade za obrazovanje predviđene člankom 3. stavkom 1. navedenog priloga ako uzdržavano dijete pohađa strukovno osposobljavanje koje nema nikakve veze s obrazovnom ustanovom. S druge strane, toj se razlici ne protivi isplata naknade za obrazovanje kada uzdržavano dijete dobije strukovno osposobljavanje koje pruža obrazovna ustanova koju redovito pohađa u punom vremenu (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 29. siječnja 1993., Wery/Parlament, T-86/91, EU:T:1993:7, t. 44., 45., 50. i 51.).
78 Slijedom toga, profesionalna priroda osposobljavanja ne utječe na dodjelu naknade za obrazovanje na temelju članka 3. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju, pod uvjetom da ga pruža obrazovna ustanova.
79 To tumačenje potvrđuje uvodna izjava 3. Uredbe Komisije (EU) br. 317/2013 od 8. travnja 2013. o izmjeni priloga uredbama (EZ) br. 1983/2003, (EZ) br. 1738/2005, (EZ) br. 698/2006, (EZ) br. 377/2008 i (EU) br. 823/2010 u pogledu međunarodne standardne klasifikacije obrazovanja (SL 2013., L 99, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 16., svezak 4., str. 12.), prema kojoj institucije Unije koriste klasifikacije obrazovanja koje su sukladne s revidiranom međunarodnom standardnom klasifikacijom obrazovanja (ISCED). Naime, točka 2. drugi stavak Izmijenjenog zaključka 237/05 upućuje na ISCED u svrhu definicije pojma pohađanja visokoškolske ustanove u punom vremenu.
80 Međutim, Vijeće je na raspravi priznalo, s jedne strane, da ISCED definira visoko obrazovanje na način da istodobno obuhvaća ono što se uobičajeno shvaća kao akademsko obrazovanje i ono što odgovara naprednom strukovnom obrazovanju i, s druge strane, da je Egejsko sveučilište (Grčka), na kojem se provodi program osposobljavanja, visokoškolska ustanova.
81 U tim okolnostima valja zaključiti da Vijeće nije moglo odbiti dodjelu naknade za obrazovanje tužitelju zbog toga što se program osposobljavanja ne može smatrati „visokim obrazovanjem” u smislu članka 3. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju.
82 Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da valja, s jedne strane, prihvatiti drugi dio trećeg tužbenog razloga i, posljedično, poništiti odluku o žalbi i, s druge strane, odbiti tužbu u preostalom dijelu.
IV. Troškovi
83 U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.
84 Međutim, u skladu s člankom 135. stavkom 1. Poslovnika, kad to zahtijeva pravičnost, Opći sud može odlučiti da stranka koja ne uspije u postupku, osim vlastitih troškova, snosi samo dio troškova druge stranke ili da ih ne snosi uopće.
85 U ovom slučaju tužitelj nije uspio u pogledu dopuštenosti tužbe u dijelu u kojem je ona usmjerena protiv odluka PMO-a i, prema tome, protiv Komisije.
86 Međutim, Opći sud smatra da je u ovom slučaju prijelazna odredba iz članka 1. stavka 2. odluke od 13. svibnja 2019., u vezi s člancima 90.c i 91.a Pravilnika o osoblju (vidjeti točke 43. i 49. ove presude), mogla stvoriti određenu nejasnoću u pogledu akta kojim se nanosi šteta u ovom slučaju.
87 U tim okolnostima, čak i ako tužitelj nije uspio sa svojim zahtjevom u dijelu u kojem je on usmjeren protiv Komisije, na temelju pravedne ocjene svih okolnosti predmetnog slučaja on će snositi vlastite troškove.
88 Budući da Vijeće nije uspjelo u meritumu, valja mu naložiti snošenje vlastitih troškova kao i tužiteljevih troškova.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (deveto prošireno vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba je nedopuštena u dijelu u kojem je usmjerena protiv Europske komisije.
2. Poništava se odluka Vijeća Europske unije od 19. srpnja 2021. kojom se odbija žalba Georgiosa Paraskevaidisa podnesena protiv odluka Ureda za upravljanje individualnim materijalnim pravima i njihovu isplatu Komisije od 4. veljače 2021., 1. ožujka 2021. i 9. ožujka 2021.
3. Tužba se odbija u preostalom dijelu.
4. Vijeće Europske unije snosit će, osim vlastitih, troškove nastale G. Paraskevaidisu.
5. Komisija će snositi vlastite troškove.
Papasavvas | Truchot | Kanninen |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 26. lipnja 2024.
V. Di Bucci