Predmet T‑673/15
Guardian Europe Sàrl
protiv
Europske unije, koju zastupaju Europska komisija i Sud Europske unije
„Izvanugovorna odgovornost – Zastupanje Unije – Zastara – Ukidanje pravnih učinaka odluke koja je postala konačna – Preciznost tužbe – Dopuštenost – Članak 47. Povelje o temeljnim pravima – Razuman rok za suđenje – Jednako postupanje – Imovinska šteta – Pretrpljeni gubici – Izgubljena dobit – Neimovinska šteta – Uzročna veza”
Sažetak – Presuda Općeg suda (treće prošireno vijeće) od 7. lipnja 2017.
1. Europska unija – Zastupanje pred sudovima Unije – Tužba za naknadu štete podnesena protiv Unije kojom se zahtijeva naknada navodno pretrpljene štete zbog nerazumnog trajanja postupka pred Općim sudom Unije – Zastupanje Unije od strane Suda Europske unije
(čl. 13. UEU‑a, čl. 17. st. 1. UEU‑a i čl. 19. UEU‑a; čl. 256. st. 1. UFEU‑a, čl. 268. UFEU‑a, čl. 335. UFEU‑a i čl. 340. st. 2. UFEU‑a)
2. Tužba za naknadu štete – Rok zastare – Dan od kojega rok počinje teći – Odgovornost zbog povrede razumnog roka za suđenje od strane suda Unije – Datum objave predmetne presude
(čl. 340. st. 2. UFEU‑a; Statut Suda, čl. 46. i čl. 53. st. 1.)
3. Tužba za naknadu štete – Rok zastare – Dan od kojega rok počinje teći – Odgovornost zbog pojedinačnog akta – Datum nastanka štetnih učinaka akta
(čl. 340. st. 2. UFEU‑a; Statut Suda, čl. 46.)
4. Tužba za naknadu štete – Rok zastare – Prekid – Neimovinska šteta povezana s povredom ugleda – Trajna šteta – Datumi koje treba uzeti u obzir
(čl. 340. st. 2. UFEU‑a; Statut Suda, čl. 46.)
5. Tužba za naknadu štete – Samostalnost u odnosu na tužbu za poništenje – Granice – Zahtjev za naknadu dodatne štete koja proizlazi iz Komisijine odluke poništene presudom o poništenju suda Unije i koja se razlikuje od one koja može biti posljedica nepostupanja po toj presudi – Dopuštenost
(čl. 263. UFEU‑a, čl. 266. UFEU‑a i čl. 340. st. 2. UFEU‑a)
6. Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Nezakonitost – Šteta – Uzročna veza – Neispunjenje jedne od pretpostavki – Odbijanje u cijelosti tužbe za naknadu štete
(čl. 340. st. 2. UFEU‑a)
7. Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Nezakonitost – Šteta – Uzročna veza – Teret dokazivanja
(čl. 340. st. 2. UFEU‑a)
8. Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Nezakonitost – Šteta – Uzročna veza – Pojam – Troškovi bankarske garancije nastali zbog poduzetnikova izbora da ne plati novčanu kaznu koju mu je izrekla Komisija – Nepostojanje izravne uzročne veze
(čl. 340. st. 2. UFEU‑a)
9. Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Stvarna i izvjesna šteta prouzročena nezakonitim aktom – Imovinska šteta prouzročena nezakonitom Komisijinom odlukom kojom se izriče novčana kazna zbog protutržišnog ponašanja – Trošak povezan s plaćanjem novčane kazne koji tužitelj nije snosio – Nepostojanje stvarne štete
(čl. 340. st. 2. UFEU‑a)
10. Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Nezakonitost – Dovoljno ozbiljna povreda prava Unije – Povreda koju je sud Unije počinio u okviru odluke koja može biti predmet žalbe – Isključenost – Iznimka – Postojanje ozbiljnih nepravilnosti u sudovanju
(čl. 340. st. 2. UFEU‑a)
11. Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima – Pravno pravilo koje dodjeljuje prava pojedincima – Pojam – Povreda razumnog roka za suđenje od strane suda Unije – Uključenost – Kriteriji za ocjenu
(čl. 340. st. 2. UFEU‑a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47. st. 2.)
12. Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Uzročna veza – Pojam – Troškovi bankarske garancije nastali zbog poduzetnikova izbora da ne plati novčanu kaznu koju mu je izrekla Komisija – Povreda razumnog roka za suđenje od strane suda Unije povodom tužbe navedenog poduzetnika – Postojanje uzročne veze – Pretpostavke
(čl. 340. st. 2. UFEU‑a)
13. Izvanugovorna odgovornost – Šteta – Naknada – Uzimanje u obzir pada vrijednosti valute – Kompenzacijske i zatezne kamate – Načini izračunavanja
(čl. 340. st. 2. UFEU‑a)
1. Vidjeti tekst odluke.
(t. 18.)
2. U posebnom slučaju tužbe za naknadu štete kojom se zahtijeva naknada štete koja je navodno pretrpljena zbog moguće povrede razumnog roka za suđenje od strane suda Unije, početak roka zastare od pet godina iz članka 46. Statuta Suda treba utvrditi na dan kad je ta odluka donesena, ako je sporni rok za suđenje završen odlukom. Naime, takav datum predstavlja siguran datum, utvrđen na temelju objektivnih kriterija. Njime se osigurava poštovanje načela pravne sigurnosti i omogućuje zaštita prava tužitelja.
(t. 26.)
3. Vidjeti tekst odluke.
(t. 32., 35.)
4. U slučaju trajne štete primjenjuje se rok zastare iz članka 46. Statuta Suda, upućivanjem na datum događaja kojim je prekinut rok zastare, na razdoblje koje prethodi tom datumu više od pet godina te ne utječe na prava koja su nastupila tijekom kasnijih razdoblja. Takve je trajne naravi neimovinska šteta po osnovi povrede ugleda. Naime, iako se ona može pojaviti u raznim oblicima, povreda ugleda jest općenito šteta koja se svakodnevno ponavlja i traje sve dok nije otklonjen uzrok takve povrede. Takav je slučaj osobito kada navodna povreda ugleda navodno proizlazi iz odluke Komisije koja je prvo donesena i učinjena dostupnom javnosti u priopćenju za medije, a zatim objavljena u Službenom listu Europske unije u obliku sažetka.
(t. 39., 42., 43.)
5. Tužba za naknadu štete na temelju izvanugovorne odgovornosti Zajednice za postupanja ili propuste njezinih institucija predviđena je kao neovisno pravno sredstvo u odnosu na druge puteve pravne zaštite, s obzirom na njezinu posebnu ulogu u okviru sustava pravnih sredstava te s obzirom na to da je njezino korištenje, zbog njezine specifične svrhe, uvjetovano ispunjenjem određenih pretpostavki.
Kad je riječ o tužbi za naknadu štete u vezi s navodno izgubljenom dobiti pretrpljenom zbog navodno dovoljno ozbiljne povrede načela jednakog postupanja počinjene u Komisijinoj odluci koja je bila predmet presude o poništenju koju je donio sud Unije, ako tužitelj zahtijeva naknadu štete koja je, s jedne strane, različita od štete koja proizlazi iz Komisijina nepostupanja u skladu s presudom o poništenju i koja je, s druge strane, dodatna u odnosu na iznose koje je Komisija vratila kako bi postupila u skladu s tom presudom, taj zahtjev nema niti isti predmet niti isti učinak kao moguća tužba za poništenje podnesena protiv provedbene mjere koju je Komisija donijela i ne može ga se stoga proglasiti nedopuštenim na temelju zlouporabe postupka.
(t. 53., 63., 64.)
6. Vidjeti tekst odluke.
(t. 75., 76., 154.)
7. Vidjeti tekst odluke.
(t. 81., 82.)
8. Kad je riječ o zahtjevu za naknadu štete pretrpljene zbog navodno dovoljno ozbiljne povrede načela jednakog postupanja počinjene Komisijinom odlukom kojom se izriče novčana kazna zbog protutržišnog ponašanja, tužitelj ne može valjano tvrditi da troškovi bankarske garancije koje je platio proizlaze izravno iz nezakonitosti te odluke, ako je odlučio, nakon donošenja te odluke, ne ispuniti u cijelosti svoju obvezu da odmah plati novčanu kaznu, nego da osigura bankarsku garanciju za dio iznosa novčane kazne, u skladu s mogućnošću koju je Komisija ponudila.
S tim u vezi, šteta, za koju tvrdi da postoji, izravna je i uvjerljiva posljedica njegova vlastitog izbora da ne ispuni svoju obvezu plaćanja novčane kazne u cijelosti. Da se tužitelj odlučio odmah u cijelosti platiti novčanu kaznu, on bi bio izbjegao plaćanje troškova bankarske garancije za iznos neplaćene novčane kazne. Stoga treba odbiti tvrdnju da postoji dovoljno izravna uzročna veza između navodne dovoljno ozbiljne povrede načela jednakog postupanja počinjene u spornoj odluci i plaćanja troškova bankarske garancije.
(t. 91.‑93.)
9. Kad je riječ o zahtjevu za naknadu štete navodno pretrpljene zbog nezakonite Komisijine odluke kojom se izriče novčana kazna zbog protutržišnog ponašanja, tužitelj koji nije osobno snosio trošak povezan s plaćanjem te novčane kazne očito ne može tvrditi da je pretrpio stvarnu i odredivu štetu koja se sastoji od razlike između, s jedne strane, kamata koje je Komisija platila na dio iznosa novčane kazne, za koji je sud Unije konačno presudio da je neopravdan, te, s druge strane, prihoda koje je mogao ostvariti da je predmetni iznos uložio u svoje djelatnosti, umjesto da ga je platio Komisiji.
(t. 103.)
10. Odgovornost Unije ne može se uspostaviti zbog sadržaja sudske odluke koju nije donio sud Unije koji odlučuje u zadnjem stupnju i koja je stoga mogla biti predmet žalbe. To utvrđenje ne utječe na mogućnost tužitelja da u iznimnim slučajevima zahtijeva odgovornost Unije zbog ozbiljnih nepravilnosti, osobito postupovne ili upravne naravi, a koje utječu na djelovanje suda Unije.
(t. 122., 124.)
11. Postupkom u predmetu iz područja prava tržišnog natjecanja pred Općim sudom povrijeđen je članak 47. drugi stavak Povelje Europske unije o temeljnim pravima jer je trajao 26 mjeseci dulje od razumnog roka za suđenje, što predstavlja dovoljno ozbiljnu povredu pravnog pravila Unije kojim se pojedincima dodjeljuju prava.
Naime, razumnost razdoblja između završetka pisanog dijela postupka i otvaranja usmenog dijela postupka osobito ovisi o složenosti spora kao i o ponašanju stranaka te naknadnim postupovnim pitanjima. Što se tiče složenosti spora, prije svega je trajanje od 15 mjeseci između završetka pisanog dijela postupka i otvaranja usmenog dijela postupka u načelu primjereno za postupanje u predmetima koji se odnose na primjenu prava tržišnog natjecanja. Zatim, u predmetu o kojem je riječ, usporednim postupanjem u povezanim predmetima ne može se u ovom slučaju opravdati produljenje razdoblja između završetka pisanog dijela postupka i otvaranja njegova usmenog dijela. Naposljetku, stupanj činjenične, pravne i postupovne složenosti predmeta o kojem je riječ ne opravdava dulje trajanje. U tom pogledu, između završetka pisanog dijela postupka i otvaranja usmenog dijela postupka, postupak nije bio prekidan ni u kašnjenju zbog toga što je Opći sud donio neku mjeru upravljanja postupkom. Što se tiče ponašanja stranaka i naknadnih postupovnih pitanja, takvo ponašanje odnosno takva pitanja uopće nisu utjecala na trajanje razdoblja koje je prošlo između završetka pisanog dijela postupka i otvaranja usmenog dijela postupka.
Stoga iz razdoblja od 41 mjesec koje je proteklo između završetka pisanog dijela postupka i otvaranja usmenog dijela postupka proizlazi neopravdano razdoblje nedjelovanja od 26 mjeseci.
(t. 133.‑137., 139.)
12. U kontekstu predmeta u vezi s Komisijinom odlukom kojom se izriče novčana kazna zbog protutržišnog ponašanja postoji uzročna veza između povrede razumnog roka za suđenje od strane suda Unije i nastanka štete koju je tužitelj pretrpio zbog toga što je platio troškove bankarske garancije tijekom razdoblja koje odgovara prekoračenju tog razumnog roka za suđenje. Naime, kao prvo, kada je tužitelj podnio svoju tužbu u predmetu o kojem je riječ i u trenutku u kojem je osigurao bankarsku garanciju, povreda razumnog roka za suđenje nije bila očekivana. Nadalje, tužitelj je mogao legitimno očekivati da će se s njegovom tužbom postupati u razumnom roku. Kao drugo, do prekoračenja razumnog roka za suđenje u predmetu o kojem je riječ došlo je nakon prvotnog izbora tužitelja da osigura bankarsku garanciju. Stoga se povezanost između prekoračenja razumnog roka za suđenje i plaćanja troškova bankarske garancije tijekom razdoblja koje odgovara tom prekoračenju nije moglo prekinuti prvotnim izborom tužitelja da ne plati odmah dio novčane kazne izrečene odlukom Komisije i da osigura bankarsku garanciju.
(t. 160.)
13. Vidjeti tekst odluke.
(t. 167.‑169.)