PRESUDA OPĆEG SUDA (sedmo prošireno vijeće)
19. travnja 2023.(*)
„Javna služba – Dužnosnici – Zdravstvena kriza povezana s pandemijom bolesti COVID-19 – Odluka kojom se odobrava rad u nepunom radnom vremenu radi brige za članove obitelji izvan mjesta rada – Nemogućnost obavljanja rada na daljinu izvan mjesta rada u punom radnom vremenu – Nepravilnost predsudskog postupka – Odluka kojom se odobrava zahtjev za rad u nepunom radnom vremenu – Nedostatak pravnog interesa – Nedopuštenost – Primici od rada – Prekid isplate naknade za život u inozemstvu – Članci 62. i 69. Pravilnika o osoblju – Povreda članka 4. Priloga VII. Pravilniku o osoblju”
U predmetu T‑39/21,
PP,
PQ,
PR,
PS,
PT,
koje zastupa M. Casado García‑Hirschfeld, odvjetnica,
tužitelji,
protiv
Europskog parlamenta, koji zastupaju S. Seyr, D. Boytha i M. Windisch, u svojstvu agenata,
tuženika,
OPĆI SUD (sedmo prošireno vijeće),
u sastavu, tijekom vijećanja: R. da Silva Passos, predsjednik, V. Valančius, I. Reine (izvjestiteljica), L. Truchot i M. Sampol Pucurull, suci,
tajnik: H. Eriksson, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
nakon rasprave održane 14. srpnja 2022.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Tužbom na temelju članka 270. UFEU‑a tužitelji, osobe PP, PS, PQ, PR i PT, u biti zahtijevaju, s jedne strane, poništenje odluka Europskog parlamenta od 14. travnja 2020. kojima se osobama PQ i PS odobrava obavljanje rada u nepunom radnom vremenu izvan njihova mjesta rada zbog pandemije bolesti COVID-19, od 18. svibnja 2020. kojom se osobi PP odobrava obavljanje rada u nepunom radnom vremenu izvan njezina mjesta rada zbog pandemije bolesti COVID-19 (u daljnjem tekstu zajedno: odluke kojima se odobrava rad u nepunom radnom vremenu), od 7., 15. i 16. travnja te od 19. svibnja 2020. kojima se tužiteljima prekida isplata naknade za život u inozemstvu tijekom razdoblja njihova rada izvan mjesta rada (u daljnjem tekstu zajedno: odluke o prekidu isplate naknade za život u inozemstvu) kao i odluka od 6. svibnja 2020. kojima se od osoba PR i PT vraćaju preplaćeni iznosi (u daljnjem tekstu zajedno: odluke o povratu preplaćenih iznosa) te, s druge strane, naknadu štete koju su pretrpjeli zbog tih odluka.
I. Okolnosti spora
2 Tužitelji su dužnosnici u Europskom parlamentu. Prilikom njihova stupanja u službu dodijeljeno im je pravo na naknadu za život u inozemstvu.
3 Zbog zabrinjavajućih razina širenja i težine koronavirusne bolesti izazvane virusom SARS‑CoV-2, odnosno bolesti COVID-19, Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) proglasila je 11. ožujka 2020. izbijanje bolesti COVID-19 pandemijom zbog brzog povećanja broja slučajeva izvan Kine i sve većeg broja pogođenih zemalja.
4 Porukom elektroničke pošte od istog dana glavni tajnik Parlamenta (u daljnjem tekstu: glavni tajnik) obavijestio je sve članove osoblja da je, s obzirom na zdravstvenu situaciju, glavnim direktorima dao uputu da uvedu rad na daljinu do najviše 70 % radnog vremena za sve kolege čija fizička prisutnost u prostorima Parlamenta nije bila apsolutno nužna. U poruci elektroničke pošte također je pojašnjeno da će ta mjera stupiti na snagu 16. ožujka 2020. i da se, ovisno o razvoju situacije, rad na daljinu može povećati na 100 % radnog vremena.
5 Glavni tajnik obavijestio je 16. ožujka 2020. članove osoblja da je, s obzirom na razvoj zdravstvene situacije, vrijeme rada na daljinu kolega čija fizička prisutnost u prostorima Parlamenta nije bila nužna i koji već obavljaju rad na daljinu do najviše 70 % radnog vremena povećano na 100 %.
6 Glavni tajnik uputio je 19. ožujka 2020. svim članovima osoblja poruku elektroničke pošte na temelju koje im je, u kontekstu pandemije bolesti COVID-19, dopušteno raditi na pola radnog vremena kako bi se mogli brinuti za članove svoje izravne obitelji. Za razliku od uobičajene prakse, taj rad na pola radnog vremena mogao se obavljati iz bilo koje države članice Europske unije, ovisno o boravištu članova obitelji za koje se dužnosnik ili službenik želio brinuti. Ta je odluka odmah stupila na snagu i trebala se primjenjivati sve dok traje pandemija bolesti COVID-19.
7 Glavni tajnik donio je 31. ožujka 2020. novu odluku o privremenom radu u nepunom radnom vremenu izvan mjesta zaposlenja zbog obiteljskih razloga, kao odgovor na pandemiju bolesti COVID-19 (u daljnjem tekstu: odluka glavnog tajnika od 31. ožujka 2020.). Ta odluka, kojom je zamijenjena odluka o radu na pola radnog vremena od 19. ožujka 2020., glasila je kako slijedi:
„[U]zimajući u obzir članak 234. stavak 2. Poslovnika Europskog parlamenta,
Kolege koji se tijekom ove posebne situacije uzrokovane bolešću COVID-19 žele intenzivnije brinuti za članove svoje izravne obitelji, kao što su njihovi roditelji, djeca ili bračni drugovi, imaju pravo raditi u nepunom radnom vremenu (75 %).
Za razliku od uobičajene prakse, taj rad u nepunom radnom vremenu može se obavljati iz bilo koje države članice Europske unije, ovisno o boravištu tih članova obitelji, a do kraja prijelaznog razdoblja, 31. prosinca 2020., i iz Ujedinjene Kraljevine.
Molimo da službeni zahtjev podnesete svojem direktoru za ljudske resurse što je ranije moguće prije zatraženog datuma početka.
U zahtjevu se mora navesti ime člana obitelji, obiteljska veza i traženo razdoblje.
Za razdoblje obuhvaćeno odobrenjem član osoblja imat će pravo na 75 % svojih primitaka od rada. Primjenjuje se članak 3. Priloga IV.a Pravilniku o osoblju [za dužnosnike Europske unije]. Ne mogu se odobriti ni naknada za život u inozemstvu ni naknada za boravak u stranoj državi, predviđene člankom 4. Priloga VII. Pravilniku o osoblju.
Ova odluka primjenjuje se na dužnosnike koje zapošljava tajništvo Parlamenta.
Ona se po analogiji primjenjuje na dužnosnike koji su napustili svoje mjesto rada i koji mogu raditi na daljinu. U tom slučaju tijelo za imenovanje može donijeti odluku bez službenog zahtjeva.
U pogledu zahtjeva podnesenih u skladu s člankom 6. stavkom 2. Internog pravilnika o obavljanju rada u nepunom radnom vremenu, tijelo za imenovanje zadržava pravo da ih odbije.
Odobrenje za rad u nepunom radnom vremenu dodjeljuje se na razdoblje od tri mjeseca, koje se može obnoviti.
Ova odluka stupa na snagu 1. travnja 2020. i primjenjuje se sve dok traje pandemija bolesti COVID-19. Njome se zamjenjuje odluka od 19. ožujka 2020.”
A. Situacija osobe PP
8 Osoba PP dužnosnik je u Parlamentu u Luxembourgu (Luksemburg).
9 Dana 14. ožujka 2020., s obzirom na skorašnje zatvaranje internata u kojem je studirao njezin sin, osoba PP sa svojom obitelji otputovala je u Mađarsku kako bi se ondje pridružila sinu.
10 S obzirom na odluku glavnog tajnika od 31. ožujka 2020., osoba PP podnijela je 12. svibnja 2020. zahtjev za odobrenje obavljanja rada u nepunom radnom vremenu do najviše 75 % u Mađarskoj s retroaktivnim učinkom od 1. travnja 2020. Taj je zahtjev prihvaćen 18. svibnja 2020. za razdoblje od 1. travnja do 30. lipnja 2020.
11 Osoba PP 18. svibnja 2020. vratila se na rad u punom radnom vremenu u Luxembourgu.
12 Nakon zahtjeva osobe PP iz točke 10. ove presude i kao izravna posljedica primjene odluke glavnog tajnika od 31. ožujka 2020., načelnik odjela „Pojedinačna prava” Glavne uprave (GU) za ljudske resurse Parlamenta prekinuo je odlukom od 19. svibnja 2020. isplatu naknade za život u inozemstvu osobi PP od 1. travnja 2020. za razdoblje tijekom kojeg joj je bilo dopušteno obavljati rad u nepunom radnom vremenu u Mađarskoj.
13 Osoba PP podnijela je 12. lipnja 2020. žalbu, među ostalim, protiv odluka iz točaka 10. i 12. ove presude.
14 Glavni tajnik, u svojstvu tijela za imenovanje (TZI), 27. listopada 2020. odbio je žalbu osobe PP u dijelu u kojem je bila usmjerena protiv odluka iz točaka 10. i 12. ove presude.
B. Situacija osobe PQ
15 Osoba PQ dužnosnik je u Parlamentu u Luxembourgu.
16 Osoba PQ 10. ožujka 2020., prije nego što su u Uniji uvedena prva ograničenja putovanja zbog pandemije bolesti COVID-19, odletjela je u Dansku. Njezin povratak bio je predviđen 22. ožujka 2020., no nije se mogla vratiti zbog otkazivanja svih letova između Luksemburga i Danske. S obzirom na njezinu želju da ostane kod svojeg supruga, koji se smatra osobom kojoj prijeti opasnost od virusa, osobi PQ iznimno je dopušteno privremeno raditi iz Danske, dok Parlament ne donese opće mjere u vezi sa zdravstvenom situacijom.
17 S obzirom na odluku glavnog tajnika od 31. ožujka 2020., osoba PQ podnijela je 6. travnja 2020. zahtjev za odobrenje obavljanja rada u nepunom radnom vremenu do najviše 75 % u Danskoj za razdoblje od tri mjeseca s retroaktivnim učinkom od 1. travnja 2020.
18 Glavni direktor GU‑a Parlamenta za prevođenje prihvatio je 14. travnja 2020. zahtjev osobe PQ za rad u nepunom radnom vremenu do najviše 75 % za razdoblje od 1. travnja do 30. lipnja 2020.
19 Nakon zahtjeva osobe PQ iz točke 17. ove presude i kao izravna posljedica primjene odluke glavnog tajnika od 31. ožujka 2020., načelnik odjela „Pojedinačna prava” GU‑a za ljudske resurse Parlamenta prekinuo je 15. travnja 2020. isplatu naknadu za život u inozemstvu osobi PQ od 1. travnja 2020. za razdoblje rada u nepunom radnom vremenu u Danskoj koje joj je bilo odobreno.
20 Osoba PQ podnijela je 27. svibnja 2020. žalbu, među ostalim, protiv odluka iz točaka 17. i 19. ove presude.
21 Osoba PQ 1. srpnja 2020. vratila se na rad u punom radnom vremenu u Luxembourgu.
22 Glavni tajnik, u svojstvu TZI‑ja, odbio je 16. listopada 2020. žalbu osobe PQ.
C. Situacija osobe PR
23 Osoba PR dužnosnik je u Parlamentu u Luxembourgu.
24 Dana 27. ožujka 2020. otišla je u Francusku kako bi se brinula o svojim roditeljima.
25 Nakon donošenja odluke glavnog tajnika od 31. ožujka 2020., osoba PR podnijela je 2. travnja 2020. zahtjev za odobrenje obavljanja rada u nepunom radnom vremenu do najviše 75 % za razdoblje od tri mjeseca, koji je prihvaćen odlukom od istog dana.
26 Nakon zahtjeva osobe PR iz točke 25. ove presude i kao izravna posljedica primjene odluke glavnog tajnika od 31. ožujka 2020., načelnik odjela „Pojedinačna prava” GU‑a za ljudske resurse Parlamenta prekinuo je odlukom od 7. travnja 2020. isplatu naknade za život u inozemstvu osobi PR od 2. travnja 2020. za razdoblje rada u nepunom radnom vremenu u Danskoj koje joj je bilo odobreno.
27 Porukom elektroničke pošte od 6. svibnja 2020. osoba PR obaviještena je da je, nakon izmjene svojeg radnog vremena zbog pandemije bolesti COVID-19, neosnovano primila iznos od 2173,40 eura i da će se taj iznos vratiti oduzimanjem od njezinih primitaka od rada u svibnju 2020.
28 Osoba PR podnijela je 3. lipnja 2020. žalbu protiv odluke o prekidu isplate njezine naknade za život u inozemstvu i odluke o povratu preplaćenih iznosa iz točaka 26. i 27. ove presude.
29 Osoba PR vratila se 1. srpnja 2020. u Luxembourg.
30 Glavni tajnik, u svojstvu TZI‑ja, odbio je 22. listopada 2020. žalbu osobe PR.
D. Situacija osobe PS
31 Osoba PS dužnosnik je u Parlamentu u Luxembourgu.
32 Potkraj ožujka 2020. otišla je na Maltu kako bi se mogla brinuti o svojoj kćeri.
33 S obzirom na odluku glavnog tajnika od 31. ožujka 2020., osoba PS podnijela je 7. travnja 2020. zahtjev za odobrenje obavljanja rada u nepunom radnom vremenu na Malti do najviše 75 %. Taj je zahtjev prihvaćen 14. travnja 2020. za razdoblje od tri mjeseca, od 23. ožujka do 23. lipnja 2020.
34 Nakon zahtjeva osobe PS iz točke 33. ove presude i kao izravna posljedica primjene odluke glavnog tajnika od 31. ožujka 2020., načelnik odjela „Pojedinačna prava” GU‑a za ljudske resurse Parlamenta prekinuo je odlukom od 15. travnja 2020. isplatu naknade za život u inozemstvu osobi PS od 23. ožujka 2020. za razdoblje tijekom kojeg joj je bilo dopušteno obavljati rad u nepunom radnom vremenu na Malti.
35 Osoba PS 4. srpnja 2020. vratila se na rad u punom radnom vremenu u Luxembourgu.
36 Osoba PS podnijela je 13. srpnja 2020. žalbu protiv odluka iz točaka 33. i 34. ove presude.
37 Odlukom od 24. studenoga 2020., koja je osobi PS dostavljena elektroničkom poštom 2. prosinca iste godine, glavni tajnik, u svojstvu TZI‑ja, odbio je njezinu žalbu.
E. Situacija osobe PT
38 Osoba PT dužnosnik je u Parlamentu u Bruxellesu (Belgija).
39 Osoba PT otputovala je 13. ožujka 2020. u Irsku, kako bi se ondje pridružila svojoj djeci.
40 Osoba PT podnijela je 14. travnja 2020. zahtjev za odobrenje obavljanja rada u nepunom radnom vremenu u Irskoj do najviše 75 %, na temelju odluke glavnog tajnika od 31. ožujka 2020. Taj je zahtjev prihvaćen istog dana, za razdoblje od 15. travnja 2020.
41 Nakon zahtjeva osobe PT iz točke 40. ove presude i kao izravna posljedica primjene odluke glavnog tajnika od 31. ožujka 2020., načelnik odjela „Pojedinačna prava” GU‑a za ljudske resurse Parlamenta prekinuo je odlukom od 16. travnja 2020. isplatu naknade za život u inozemstvu osobi PT od 15. travnja 2020. za razdoblje tijekom kojeg je obavljala rad u nepunom radnom vremenu u Irskoj.
42 Porukom elektroničke pošte od 6. svibnja 2020. osoba PT obaviještena je da je, nakon izmjene svojeg radnog vremena zbog pandemije bolesti COVID-19, neosnovano primila iznos od 931,01 eura i da će se taj iznos vratiti oduzimanjem od njezinih primitaka od rada u svibnju 2020.
43 Osoba PT podnijela je 23. lipnja 2020. žalbu protiv odluke o prekidu isplate njezine naknade za život u inozemstvu iz točke 41. ove presude i zahtijevala poništenje svih njezinih učinaka.
44 Odlukom od 27. listopada 2020., koja je osobi PT dostavljena elektroničkom poštom 20. prosinca iste godine, glavni tajnik, u svojstvu TZI‑ja, odbio je žalbu osobe PT.
II. Zahtjevi stranaka
45 Tužitelji od Općeg suda u biti zahtijevaju da:
– poništi, kao prvo, odluke kojima se odobrava rad u nepunom radnom vremenu, kao drugo, odluke o prekidu isplate naknade za život u inozemstvu i, kao treće, odluke o povratu preplaćenih iznosa (u daljnjem tekstu zajedno: pobijane odluke);
– prema potrebi, poništi odluke kojima je Parlament odbio žalbe koje su bili podnijeli protiv pobijanih odluka;
– naloži Parlamentu da naknadi neimovinsku štetu koja je za svakog od njih procijenjena ex aequo et bono na iznos od 1000 eura;
– naloži Parlamentu da naknadi pretrpljenu imovinsku štetu u iznosu od 25 % primitaka od rada svakog od njih te da isplati kompenzacijske kamate i zatezne kamate koje su dospjele;
– naloži Parlamentu snošenje troškova.
46 Parlament od Općeg suda u biti zahtijeva da:
– odbaci zahtjev za naknadu neimovinske štete kao djelomično nedopušten i odbije kao djelomično neosnovan;
– odbije tužbu kao u svakom slučaju neosnovanu;
– naloži tužiteljima snošenje troškova.
III. Pravo
A. Zahtjev za poništenje
1. Predmet zahtjeva za poništenje
47 Drugim dijelom svojeg tužbenog zahtjeva tužitelji zahtijevaju poništenje, u mjeri u kojoj je to potrebno, odluka kojima je Parlament odbio njihove žalbe.
48 Valja podsjetiti na to da su, prema ustaljenoj sudskoj praksi, upravna žalba, kako je navedena u članku 90. stavku 2. Pravilnika o osoblju, i njezino izričito ili prešutno odbijanje sastavni dio složenog postupka te predstavljaju samo preduvjet za pokretanje postupka pred sudom. U tim okolnostima, iako je formalno usmjerena protiv odbijanja žalbe, tužba dovodi do toga da sud odlučuje o aktu protiv kojeg je žalba bila podnesena, osim u slučaju u kojem bi odbijanje žalbe imalo različit doseg od akta protiv kojeg je ta žalba bila podnesena (vidjeti presudu od 24. travnja 2017., HF/Parlament, T‑584/16, EU:T:2017:282, t. 70. i navedenu sudsku praksu).
49 Naime, izričitom odlukom o odbijanju žalbe može se, imajući u vidu njezin sadržaj, i ne potvrditi pobijani akt. Takav je slučaj kada se u odluci o odbijanju žalbe situacija zainteresirane osobe preispituje na osnovi novih pravnih i činjeničnih elemenata ili kada se tom odlukom izmjenjuje ili upotpunjuje prvotna odluka. U tom slučaju odbijanje žalbe predstavlja akt koji može biti predmet nadzora suda, koji ga uzima u obzir pri ocjeni zakonitosti pobijanog akta ili ga, štoviše, smatra aktom kojim se nanosi šteta kojim se zamjenjuje pobijani akt (vidjeti presudu od 24. travnja 2017., HF/Parlament, T‑584/16, EU:T:2017:282, t. 71. i navedenu sudsku praksu).
50 U ovom se slučaju odlukom o odbijanju žalbe osobe PP – u dijelu u kojem je žalba bila usmjerena protiv odluke od 18. svibnja 2020. kojom se odobrava rad u nepunom radnom vremenu i odluke od 19. svibnja 2020. o prekidu isplate naknade za život u inozemstvu toj osobi – u dijelu u kojem se njome odbija žalba podnesena protiv tih dviju odluka one samo potvrđuju.
51 Osim toga, odlukama o odbijanju žalbi osobe PS kao i osoba PR i PT samo se potvrđuju odluke protiv kojih je svaka od tih žalbi bila usmjerena, pri čemu su pojašnjeni razlozi za njihovu osnovanost.
52 S obzirom na to, zahtjev za poništenje odluka o odbijanju žalbi osoba PP i PS kao i osoba PR i PT nema samostalan sadržaj u odnosu na pobijane odluke navedene u točki 50. ove presude te stoga o tom zahtjevu nije potrebno posebno odlučivati. Međutim, prilikom ispitivanja zakonitosti svake od pobijanih odluka nužno je uzeti u obzir obrazloženje navedeno u odluci o odbijanju žalbe jer se smatra da se to obrazloženje poklapa s obrazloženjem predmetne pobijane odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 30. travnja 2019., Wattiau/Parlament, T‑737/17, EU:T:2019:273, t. 43. i navedenu sudsku praksu).
53 U odluci o odbijanju žalbe osobe PQ glavni tajnik nije ispitao samo žalbu, koja je u biti podnesena protiv odluke od 14. travnja 2020. kojom se toj osobi odobrava rad u nepunom radnom vremenu, nego i zahtjev osobe PQ, koji je prvi put podnesen u njezinoj žalbi, a kojim se traži odobrenje da ubuduće obavlja svoj rad u punom radnom vremenu izvan mjesta rada. Iz strukture te odluke proizlazi da je glavni tajnik odbio taj zahtjev zbog istih razloga kao što su to oni na koje se poziva u prilog odbijanju žalbe.
54 Stoga, s obzirom na to da se njome odbija zahtjev za rad u punom radnom vremenu izvan mjesta rada, odluka o odbijanju žalbe osobe PQ ne može biti samo odluka kojom se potvrđuje pobijani akt te ona stoga predstavlja akt koji podliježe nadzoru Općeg suda.
2. Dopuštenost
a) Dopuštenost zahtjeva za poništenje općenito
55 Parlament smatra da tužba nije dovoljno jasna u pogledu odluka na koje se odnose različiti tužbeni razlozi u zahtjevu za poništenje. Stoga sumnja u poštovanje zahtjeva jasnoće, propisanih člankom 76. točkom (d) Poslovnika Općeg suda.
56 Parlament također smatra da su tužitelji u replici proširili doseg prigovora nezakonitosti odluke glavnog tajnika od 31. ožujka 2020. na drugi, treći i četvrti tužbeni razlog, koji su istaknuti kako bi se osporila zakonitost pobijanih odluka. Takvo pojašnjenje u fazi replike bilo bi jednako izmjeni tužbe, koja je nedopuštena.
57 Valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 21. Statuta Suda Europske unije i člankom 76. točkom (d) Poslovnika, akt kojim se pokreće postupak mora sadržavati predmet spora i kratak opis razloga na kojima se tužba temelji. U skladu sa sudskom praksom, te naznake moraju biti dovoljno jasne i precizne kako bi se tuženiku omogućilo da pripremi svoju obranu, a Općem sudu da izvrši svoj nadzor, prema potrebi, bez dodatnih informacija (vidjeti u tom smislu presudu od 2. travnja 2019., Fleig/ESVD, T‑492/17, neobjavljenu, EU:T:2019:211, t. 41.).
58 Osim toga, može biti dovoljno iznošenje tužbenih razloga prema njihovoj biti, a ne prema njihovoj pravnoj kvalifikaciji, pod uvjetom da navedeni tužbeni razlozi dovoljno jasno proizlaze iz tužbe (presuda od 13. svibnja 2020., Agmin Italy/Komisija, T‑290/18, neobjavljena, EU:T:2020:196, t. 96.). Usto, prigovor nezakonitosti implicitno je istaknut ako relativno jasno proizlazi da je tužitelj zapravo podnio takav prigovor (vidjeti presudu od 30. lipnja 2021., GY/ESB, T‑746/19, neobjavljenu, EU:T:2021:390, t. 21. i navedenu sudsku praksu).
59 U ovom slučaju, iako je točno da u tekstu tužbe nisu uvijek izričito navedeni akti protiv kojih su usmjereni različiti tužbeni razlozi i argumenti, iz točaka 2. do 6. tužbe kao i iz u njoj iznesenih zahtjeva ipak jasno proizlazi da su odluke na koje se odnosi zahtjev za poništenje pobijane odluke, kako su utvrđene u točki 45. ove presude, kao i, prema potrebi, u biti, odluke kojima se odbija žalba svakog od tužitelja protiv tih odluka. Tužitelji su, uostalom, u replici potvrdili da su te odluke bile predmet spora, što je Parlament priznao u odgovoru na repliku.
60 Usto, iz tužbe i replike dovoljno jasno proizlazi da se prvi tužbeni razlog odnosi na prigovor nezakonitosti odluke glavnog tajnika od 31. ožujka 2020.
61 Drugi tužbeni razlog odnosi se istodobno na zakonitost odluke glavnog tajnika od 31. ožujka 2020. i na zakonitost pobijanih odluka. Iako je u replici navedeno da je drugi dio drugog tužbenog razloga istaknut samo za slučaj da se odbije prigovor nezakonitosti odluke glavnog tajnika od 31. ožujka 2020., argumenti izneseni u tom dijelu ipak se odnose i na zakonitost te odluke.
62 Osim toga, iz argumenata istaknutih u okviru trećeg tužbenog razloga, kako u tužbi tako i u replici, proizlazi da tužitelji njima osporavaju zakonitost pobijanih odluka jer su donesene povredom, s jedne strane, načela jednakog postupanja i nediskriminacije te, s druge strane, načela dobre uprave i dužnosti brižnog postupanja. Kao što su to tužitelji potvrdili na raspravi, ti se prigovori na sličan način u tužbi i u replici odnose na zakonitost pobijanih odluka.
63 Osim toga, četvrti tužbeni razlog, koji se odnosi na nepoštovanje uvjeta propisanih člankom 85. Pravilnika o osoblju za povrat preplaćenih iznosa dužnosniku ili službeniku, istaknut je podredno, za slučaj da se odbiju prva tri tužbena razloga. Taj se tužbeni razlog odnosi samo na zakonitost odluka o povratu preplaćenih iznosa.
64 Stoga, suprotno onomu što tvrdi Parlament, valja utvrditi da su u ovom slučaju poštovani zahtjevi iz članka 76. točke (d) Poslovnika i da replika ne sadržava nikakvu izmjenu dosega prigovora nezakonitosti odluke glavnog tajnika od 31. ožujka 2020.
b) Dopuštenost zahtjeva za poništenje odluka kojima se odobrava rad u nepunom radnom vremenu i odluke o odbijanju žalbe osobe PQ u dijelu u kojem se njome odbija njezin zahtjev za rad u punom radnom vremenu
65 U okviru svojih odgovora na mjere upravljanja postupkom Parlament osporava dopuštenost zahtjeva za poništenje odluka kojima se odobrava rad u nepunom radnom vremenu. Naime, Parlament smatra, među ostalim, da je donošenjem tih odluka udovoljio zahtjevima osoba PP i PS te osobe PQ, tako da ti tužitelji nemaju nikakav pravni interes za njihovo poništenje.
66 Uvodno valja utvrditi da samo osobe PP i PS te osoba PQ zahtijevaju poništenje odluka kojima se odobrava rad u nepunom radnom vremenu donesenih u odnosu na njih.
67 Valja podsjetiti na to da dopuštenost tužbe za poništenje ovisi o uvjetu ima li fizička ili pravna osoba koja ju je podnijela stvaran i postojeći interes za poništenje pobijanog akta. Takav interes pretpostavlja, među ostalim, da pobijani akt negativno utječe na osobu koja je podnijela tužbu i da joj stoga poništenje tog akta može donijeti korist. Stoga akt kojim je u cijelosti udovoljeno zahtjevima te osobe po definiciji ne može negativno utjecati na nju i ta osoba nema interes zahtijevati njegovo poništenje (vidjeti presudu od 1. veljače 2012., mtronix/OHIM – Growth Finance (mtronix), T‑353/09, neobjavljenu, EU:T:2012:40, t. 16. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također u tom smislu presudu od 11. ožujka 2009., TF1/Komisija, T‑354/05, EU:T:2009:66, t. 85. i navedenu sudsku praksu).
68 U ovom slučaju valja utvrditi da su odluke kojima se osobama PP i PS te osobi PQ odobrava rad u nepunom radnom vremenu donesene na njihov zahtjev, na temelju odluke glavnog tajnika od 31. ožujka 2020., kako bi se mogle pridružiti članovima obitelji izvan svojeg mjesta rada, te da je Parlament u cijelosti prihvatio te zahtjeve.
69 Budući da je Parlament udovoljio zahtjevima tih tužitelja, oni nemaju interes zahtijevati poništenje odluka kojima se odobrava rad u nepunom radnom vremenu, tako da njihov zahtjev u tom pogledu treba odbaciti kao nedopušten.
70 Točno je da su tužitelji tvrdili da su bili prisiljeni podnijeti zahtjev za rad u nepunom radnom vremenu na temelju odluke glavnog tajnika od 31. ožujka 2020., s obzirom na to da je ta odluka bila jedina mogućnost da napuste svoje mjesto rada kako bi se pridružili članovima svoje obitelji a da pritom nastave raditi.
71 Međutim, iako je točno da nije postojala nikakva odluka glavnog tajnika Parlamenta kojom bi se dužnosnicima pružila mogućnost da podnesu zahtjev za mogućnost rada u punom radnom vremenu izvan mjesta rada, tužitelji su ipak imali mogućnost podnijeti TZI‑ju zahtjev u tom smislu, na temelju članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju, istodobno navodeći konkretne razloge svojeg zahtjeva.
72 Prema tome, zahtjev za poništenje odluka kojima se odobrava rad u nepunom radnom vremenu treba odbaciti kao nedopušten.
73 Osim toga, kao što to proizlazi iz točaka 53. i 54. ove presude, osoba PQ u svojoj žalbi zatražila je od Parlamenta da iskoristi mogućnost rada u punom radnom vremenu izvan svojeg mjesta rada. Stoga je TZI‑ju podnijela zahtjev kojim ga je pozvala da u odnosu na nju donese odluku u smislu članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju, koji je odbijen u odluci o odbijanju njezine žalbe.
74 S obzirom na to, valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, dopuštenost tužbe podnesene Općem sudu na temelju članka 270. UFEU‑a i članka 91. Pravilnika o osoblju ovisi o pravilnom odvijanju predsudskog postupka i poštovanju predviđenih rokova (vidjeti presudu od 24. travnja 2017., HF/Parlament, T‑584/16, EU:T:2017:282, t. 64. i navedenu sudsku praksu). Konkretno, svakoj tužbi protiv akta TZI‑ja kojim se nanosi šteta u pravilu mora prethoditi predsudska žalba koja je odbijena izričitom ili prešutnom odlukom (vidjeti u tom smislu presudu od 23. ožujka 2000., Rudolph/Komisija, T‑197/98, EU:T:2000:86, t. 53.).
75 Međutim, u ovom slučaju osoba PQ nije podnijela žalbu protiv odluke o odbijanju svojeg zahtjeva za rad u punom radnom vremenu, kako je sadržana u izričitoj odluci o odbijanju žalbe o kojoj je riječ. Budući da nije poštovan obvezni predsudski postupak, tužba za poništenje protiv te odluke o odbijanju njezina zahtjeva za rad u punom radnom vremenu stoga je očito nedopuštena.
76 Nadalje, iako tužitelji namjeravaju prigovoriti Parlamentu da je izvršavao psihički pritisak na njih kako bi zahtijevali primjenu odluke glavnog tajnika od 31. ožujka 2020., takav pritisak ne predstavlja akt kojim se nanosi šteta koji se može pobijati tužbom za poništenje, nego postupanje Parlamenta koje nema narav odluke, a koje tužitelji mogu osporavati u okviru tužbe za naknadu štete.
77 U tom pogledu valja podsjetiti na to da tužbi za naknadu štete koja se odnosi na naknadu štete koja nije uzrokovana aktom koji negativno utječe, a čije se poništenje traži, nego postupanjem uprave koje nema svojstvo odluke, mora, pod prijetnjom nedopuštenosti, prethoditi upravni postupak u dvije faze. Taj postupak mora obvezno početi podnošenjem zahtjeva, u smislu članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju, kojim se TZI poziva da naknadi navodnu štetu te se, ovisno o slučaju, nastavlja podnošenjem žalbe u smislu članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju protiv odluke o odbijanju zahtjeva (vidjeti u tom smislu presudu od 19. svibnja 1999., Connolly/Komisija, T‑214/96, EU:T:1999:103, t. 34.). Dužnosnici ili službenici moraju instituciji podnijeti takav zahtjev u razumnom roku, računajući od trenutka kada su saznali za situaciju na koju se žale. Razumnost roka treba se ocijeniti s obzirom na okolnosti svakog pojedinog predmeta, a osobito s obzirom na značaj spora za zainteresiranu osobu, složenost predmeta i ponašanje stranaka u postupku (vidjeti u tom smislu presudu od 28. veljače 2013., Preispitivanje Arango Jaramillo i dr./EIB, C‑334/12 RX‑II, EU:C:2013:134, t. 28.).
78 Međutim, u ovom slučaju tužitelji nisu podnijeli zahtjev za naknadu štete zbog postupanja Parlamenta kojim se na njih izvršavao pritisak kako bi podnijeli zahtjev za rad u nepunom radnom vremenu.
3. Meritum
79 U prilog svojem zahtjevu za poništenje tužitelji ističu četiri tužbena razloga, od kojih se prvi temelji na nezakonitosti odluke glavnog tajnika od 31. ožujka 2020., drugi na povredi članka 4. Priloga VII. Pravilniku o osoblju, na postojanju očite pogreške u ocjeni, na očitoj povredi pojma „život u inozemstvu”, na povredi članaka 62. i 69. Pravilnika o osoblju te na povredi načela zakonitosti i pravne sigurnosti, treći na povredi načela jednakog postupanja i nediskriminacije kao i na povredi načela dobre uprave i dužnosti brižnog postupanja, a četvrti na povredi članka 85. Pravilnika o osoblju i načela zaštite legitimnih očekivanja.
80 Najprije valja utvrditi da se samo prva tri tužbena razloga odnose na odluke o prekidu isplate naknade za život u inozemstvu, tako da će se zakonitost tih odluka ispitati s obzirom na ta tri tužbena razloga.
81 Četvrti tužbeni razlog, koji se odnosi na odluke o povratu preplaćenih iznosa, istaknut je podredno, za slučaj da se odbije zahtjev za poništenje drugih pobijanih odluka. Stoga će taj četvrti tužbeni razlog trebati ispitati samo ako i u mjeri u kojoj se prva tri tužbena razloga, u dijelu u kojem se tiču drugih pobijanih odluka, odbiju.
a) Tužbeni zahtjev za poništenje odluka o prekidu isplate naknade za život u inozemstvu
82 Kao što to proizlazi iz točaka 79. i 80. ove presude, tužitelji u prilog zahtjevu za poništenje odluka o prekidu isplate naknade za život u inozemstvu ističu tri tužbena razloga.
83 Konkretno, u okviru prvog tužbenog razloga tužitelji ističu da se glavni tajnik, kako bi izmijenio prava koja imaju na temelju odredbi Pravilnika o osoblju u području naknade za život u inozemstvu, nije mogao osloniti na članak 234. stavak 2. Poslovnika Parlamenta.
84 Usto, prvim dijelom drugog tužbenog razloga tužitelji tvrde da je opći prekid isplate naknade za život u inozemstvu, kako je predviđen odlukom glavnog tajnika od 31. ožujka 2020., protivan članku 4. stavku 1. točki (a) Priloga VII. Pravilniku o osoblju. Naime, pravo na naknadu za život u inozemstvu ocjenjuje se s obzirom na situaciju svakog dužnosnika ili službenika na dan stupanja u službu Unije i stečeno je kada su ispunjeni uvjeti predviđeni tom odredbom Pravilnika o osoblju. Međutim, u ovom slučaju nije postojao nikakav događaj koji bi značajno izmijenio položaj tužiteljâ, što bi Parlamentu omogućilo da preispita njihovu situaciju s obzirom na dodjelu naknade za život u inozemstvu.
85 Tužitelji također ističu da dužnosnik, kako bi imao pravo na naknadu za život u inozemstvu, nije dužan boraviti u mjestu rada. U najboljem slučaju, on ima obvezu boraviti na takvoj udaljenosti od njega koja mu omogućuje nesmetano obavljanje poslova, u skladu s člankom 20. Pravilnika o osoblju. Međutim, u trenutku donošenja odluka o prekidu isplate naknade za život u inozemstvu, s obzirom na zdravstvenu situaciju, na cjelokupno osoblje primjenjivao se sustav obveznog rada na daljinu. Stoga udaljenost od mjesta iz kojeg dužnosnik obavlja svoj posao treba tumačiti uzimajući u obzir iznimne okolnosti koje proizlaze iz pandemije bolesti COVID-19.
86 Parlament odgovara da je, iako članak 234. stavak 2. njegova Poslovnika ne sadržava nikakvo delegiranje ovlasti koje bi glavnog tajnika izravno ovlastilo na donošenje konkretnih mjera u vezi s radnim uvjetima osoblja tajništva Parlamenta, predsjedništvo Parlamenta ipak ovlastilo glavnog tajnika na donošenje internih pravila o uvjetima rada dužnosnikâ. Predsjednik Parlamenta također ga je u tu svrhu odlukom ovlastio s obzirom na brzi razvoj pandemije bolesti COVID-19.
87 Parlament dodaje da se odlukom glavnog tajnika od 31. ožujka 2020. ne predviđa ukidanje naknade za život u inozemstvu, nego samo prekid njezine isplate za trajanja sustava rada u nepunom radnom vremenu odobrenog na zahtjev dotične osobe. Nije bilo nikakva preispitivanja prava tužiteljâ na naknadu za život u inozemstvu jer se nisu promijenili ni njihovo mjesto rada ni stupanj njihove integracije u mjestu rada.
88 Prema mišljenju Parlamenta, isplata naknade za život u inozemstvu ima za cilj naknaditi posljedice dužnosnikova udaljavanja od njegova matičnog mjesta. Isplata te naknade dužnosnicima koji su radili na daljinu izvan svojeg mjesta rada stoga više nije bila opravdana.
89 Osim toga, obveza boravka u mjestu rada, predviđena člankom 20. Pravilnika o osoblju, primjenjuje se na sve dužnosnike, uključujući tužitelje koji rade u GU‑u za prevođenje i one koji se koriste sustavom rada u nepunom radnom vremenu, kako je predviđen člankom 55.a i Prilogom IV.a Pravilniku o osoblju. Ta je obveza opravdana potrebom da se osigura dobro funkcioniranje institucije. Rad na daljinu također nije pravo na temelju Pravilnika o osoblju i dužnosnike ne oslobađa obveze da u svakom trenutku budu na raspolaganju svojoj instituciji. Međutim, na početku zdravstvene krize blizina dužnosnika njihovu radnom mjestu bila je ključna za osiguranje kontinuiteta rada Parlamenta.
90 U ovom slučaju iz odluke glavnog tajnika od 31. ožujka 2020. proizlazi da za razdoblje obuhvaćeno odobrenjem za rad u nepunom radnom vremenu na temelju te odluke dužnosnik ne bi primao naknadu za život u inozemstvu predviđenu člankom 4. Priloga VII. Pravilniku o osoblju, na koju je inače imao pravo. Ta odluka stoga odstupa od te odredbe kad je riječ o predmetnim članovima osoblja Parlamenta.
91 Člankom 4. stavkom 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju, u verziji koja se primjenjuje u ovom slučaju (od 1. siječnja 2020.), predviđa se sljedeće:
„Na naknadu za život u inozemstvu koja iznosi 16 % zbroja osnovne plaće, naknade za kućanstvo i naknade za uzdržavano dijete, koje se isplaćuju dužnosniku imenovanom na stalno radno mjesto imaju pravo:
(a) dužnosnici:
– koji nisu državljani i nisu nikad bili državljani države na čijem se državnom području nalazi njihovo mjesto rada i
– koji u razdoblju od pet godina koje je završilo šest mjeseci prije njihova stupanja u službu nisu imali uobičajeno boravište niti su svoju glavnu djelatnost obavljali na europskom području te države. Za potrebe ove odredbe u obzir se ne uzimaju okolnosti koje proizlaze iz rada za drugu državu ili međunarodnu organizaciju.
(b) dužnosnici koji su državljani ili su bili državljani države na čijem se državnom području nalazi njihovo mjesto rada, ali koji su tijekom razdoblja od deset godina koje je završilo na datum njihova stupanja u službu imali uobičajeno boravište izvan europskog područja te države zbog razloga koji nisu povezani s radom u nekoj drugoj državnoj službi ili međunarodnoj organizaciji.
Naknada za život u inozemstvu mjesečno iznosi najmanje 567,38 [eura].”
92 Odluka glavnog tajnika od 31. ožujka 2020. donesena je na temelju članka 234. stavka 2. Poslovnika Parlamenta. U skladu s tom odredbom, glavni tajnik je na čelu tajništva, o čijem sastavu i organizaciji odlučuje predsjedništvo Parlamenta.
93 Valja podsjetiti na to da se članak 234. stavak 2. Poslovnika Parlamenta ne može tumačiti na način da je glavni tajnik ovlašten, čak i u iznimnim okolnostima poput onih povezanih s pandemijom bolesti COVID-19, donositi interne smjernice kojima se odstupa od hijerarhijski viših odredbi, kao što su to odredbe Pravilnika o osoblju (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 20. studenoga 2007., Ianniello/Komisija, T‑308/04, EU:T:2007:347, t. 38. i od 20. ožujka 2018., Argyraki/Komisija, T‑734/16, neobjavljenu, EU:T:2018:160, t. 66. i 67.).
94 Usto, valja utvrditi da članak 4. stavak 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju ne predviđa izričito mogućnost preispitivanja prava na naknadu za život u inozemstvu s obzirom na promijenjene okolnosti do kojih je došlo tijekom dužnosnikove karijere (presuda od 5. listopada 2020., Brown/Komisija, T‑18/19, EU:T:2020:465, t. 36.) ni, a fortiori, prekida isplate te naknade dužnosniku kada on tijekom svoje karijere mora privremeno obavljati rad na daljinu izvan svojeg mjesta rada.
95 Osim toga, iz teksta članka 4. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju ni na koji način ne proizlazi da je pravo na naknadu za život u inozemstvu stečeno pravo (vidjeti u tom smislu presudu od 28. rujna 1993., Magdalena Fernández/Komisija, T‑90/92, EU:T:1993:78, t. 32.). Dužnosniku institucija koja ga zapošljava može izmijeniti njegova financijska prava u slučaju nepravilne dodjele ili nepravilnog nastavka isplate (vidjeti u tom smislu presudu od 9. ožujka 1978., Herpels/Komisija, 54/77, EU:C:1978:45, t. 39.).
96 Usto, naknada se isplaćuje mjesečno dužnosnicima koji ispunjavaju uvjete za nju. Uprava je stoga ne može nastaviti isplaćivati ako nastane događaj koji značajno mijenja položaj osobe koja je prima u mjeri u kojoj to utječe na uvjete o kojima ovisi dodjela te naknade. Naime, za razliku od ukidanja odluke s retroaktivnim učinkom, stavljanje izvan snage pro futuro uvijek je moguće ako više nisu ispunjene okolnosti koje su opravdale tu odluku (presuda od 5. listopada 2020., Brown/Komisija, T‑18/19, EU:T:2020:465, t. 37.).
97 Stoga valja provjeriti je li u ovom slučaju privremena praksa rada na daljinu izvan mjesta rada u kontekstu pandemije bolesti COVID-19 bila događaj koji može značajno izmijeniti činjenični ili pravni položaj dužnosnika koji ima pravo na naknadu za život u inozemstvu na temelju članka 4. stavka 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju.
98 U tom pogledu, cilj je naknade za život u inozemstvu, predviđene člankom 69. Pravilnika o osoblju, a čija su pravila za dodjelu precizirana u članku 4. stavku 1. Priloga VII. tom Pravilniku, nadoknaditi posebne troškove i nepogodnosti koji proizlaze iz stupanja u službu Unije za dužnosnike koji su zbog toga dužni premjestiti svoje boravište iz države prebivališta u državu rada i integrirati se u novu sredinu (vidjeti presude od 2. svibnja 1985., De Angelis/Komisija, 246/83, EU:C:1985:165, t. 13. i navedenu sudsku praksu; od 29. studenoga 2007., Salvador García/Komisija, C‑7/06 P, EU:C:2007:724, t. 43. i navedenu sudsku praksu i od 24. siječnja 2008., Adam/Komisija, C‑211/06 P, EU:C:2008:34, t. 38. i navedenu sudsku praksu).
99 Pojam „posebni troškovi i nepogodnosti” pojašnjen je u informativnoj napomeni Vijeća GS/84/59 od 11. prosinca 1959. o naknadi za boravak u stranoj državi ili za razdvajanje. Kao što je to istaknuo Parlament, iz te napomene, koja je dio pripremnih akata koji se odnose na članak 4. Priloga VII. Pravilniku o osoblju, proizlazi da se naknada „za boravak u stranoj državi ili za razdvajanje” dodjeljuje kao naknada za materijalne troškove i moralne nepogodnosti koji proizlaze iz činjenice da je dužnosnik udaljen od svojeg matičnog mjesta te da općenito održava obiteljske odnose s krajem odakle potječe.
100 S obzirom na navedeno, valja provjeriti jesu li u kontekstu pandemije bolesti COVID-19 dužnosnici koji su, poput tužiteljâ, privremeno promijenili svoje mjesto stvarnog boravka kako bi se brinuli za članove svoje obitelji nastavili snositi financijske troškove i moralne nepogodnosti koji proizlaze iz njihova stupanja u službu Unije u novoj sredini.
101 Kad je riječ o financijskim troškovima, iz spisa proizlazi da su tužitelji radili izvan svojeg mjesta rada u kratkom razdoblju, tijekom kojeg su nastavili snositi troškove povezane sa svojim boravištem u navedenom mjestu rada, kao što su najamnina ili povrat kredita, računi za struju, vodu ili održavanje zajedničkog vlasništva. Te su troškove i dalje snosili, s obzirom na činjenicu da im je odluka glavnog tajnika od 31. ožujka 2020., koja je bila privremena izvanredna mjera, omogućavala da rade izvan mjesta rada samo tijekom razdoblja početnog trajanja od tri mjeseca, tijekom pandemije bolesti COVID-19 čije trajanje nitko nije mogao predvidjeti.
102 S obzirom na to, u iznimnim okolnostima povezanima s pandemijom bolesti COVID-19 isplata tužiteljima naknade za život u inozemstvu ni na koji način nije izgubila svoju svrhu.
103 Točno je da je dodjela naknade za život u inozemstvu u skladu s člankom 4. stavkom 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju neodvojivo povezana s obvezom boravka dužnosnikâ Unije, predviđenom u članku 20. Pravilnika o osoblju, u skladu s kojim je, s jedne strane, svaki dužnosnik dužan boraviti u mjestu rada ili na takvoj udaljenosti od njega koja mu omogućuje nesmetano obavljanje poslova i, s druge strane, dostavlja svoju adresu TZI‑ju i odmah ga obavješćuje o svakoj njezinoj promjeni.
104 Međutim, članak 20. Pravilnika o osoblju treba tumačiti u vezi s njegovim člankom 55. stavkom 1., u skladu s kojim su dužnosnici u aktivnoj službi na raspolaganju svojoj instituciji u bilo koje vrijeme. Iz toga proizlazi da dužnosnik koji ne boravi u mjestu rada ipak mora biti u mogućnosti u svakom trenutku doći na radno mjesto, u skladu s pravilima o organizaciji rada koja se na njega primjenjuju, kako bi ondje obavljao poslove koji su mu povjereni u interesu službe.
105 Međutim, u iznimnim okolnostima povezanima s pandemijom bolesti COVID-19 interna pravila o radu na daljinu i o fizičkoj prisutnosti članova osoblja u prostorima Parlamenta privremeno se više nisu primjenjivala, o čemu svjedoče različite odluke koje je glavni tajnik donio na početku pandemije, spomenute u točkama 4. do 7. ove presude. Naime, svi članovi osoblja čija se prisutnost nije smatrala nužnom, uključujući tužitelje, od 16. ožujka 2020. bili su obvezni raditi na daljinu u punom radnom vremenu, kao što to proizlazi iz točke 5. ove presude.
106 Parlament stoga ne može tvrditi da je „opći prekid” isplate naknade za život u inozemstvu, uključujući i tužiteljima, predviđen odlukom glavnog tajnika od 31. ožujka 2020., bio povezan s nepoštovanjem obveze boravka, predviđene člankom 20. Pravilnika o osoblju.
107 Osim toga, Pravilnik o osoblju ne sadržava nijednu odredbu kojom se predviđa mogućnost da institucija, tijelo, ured ili agencija Unije prekine isplatu naknade za život u inozemstvu, čak i u iznimnim okolnostima poput onih povezanih s pandemijom bolesti COVID-19.
108 Stoga je prekid isplate naknade za život u inozemstvu, predviđen odlukom glavnog tajnika od 31. ožujka 2020., protivan članku 4. stavku 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju.
109 Usto, valja primijetiti da – iako odlukom glavnog tajnika od 31. ožujka 2020. nije konačno oduzeto pravo na naknadu za život u inozemstvu, nego je njezina isplata samo prekinuta na ograničeno razdoblje – taj prekid isplate ipak je imao za učinak smanjenje primitaka od rada tužiteljâ tijekom tog razdoblja, bez mogućnosti povrata te naknade.
110 Prema tome, na temelju činjenice da je odlukom glavnog tajnika od 31. ožujka 2020. predviđen samo prekid isplate naknade za život u inozemstvu dotičnim dužnosnicima Parlamenta, kao što su tužitelji, a ne ukidanje te naknade, ne može se isključiti nezakonitost te odluke.
111 S obzirom na navedeno, valja zaključiti da je odluka glavnog tajnika od 31. ožujka 2020. donesena povredom hijerarhijski nadređenih odredbi, tako da je glavni tajnik u tom pogledu prekoračio granice svojih ovlasti. Tom se odlukom povređuje članak 4. stavak 1. Priloga VII. Pravilniku o osoblju, u dijelu u kojem se njome predviđa prekid isplate naknade za život u inozemstvu dužnosnicima koji privremeno obavljaju rad na daljinu izvan mjesta rada kako bi se brinuli za članove svoje obitelji u kontekstu pandemije bolesti COVID-19.
112 Posljedično, odluke o prekidu isplate naknade za život u inozemstvu nemaju pravnu osnovu, tako da ih treba poništiti a da pritom nije potrebno odlučiti o drugim tužbenim razlozima i argumentima koje su tužitelji istaknuli u prilog svojem zahtjevu za poništenje tih odluka.
b) Tužbeni zahtjev za poništenje odluka o povratu preplaćenih iznosa
113 Valja utvrditi da samo osobe PT i PR zahtijevaju poništenje odluka o povratu preplaćenih iznosa koje su predmet ove tužbe za poništenje.
114 U okviru četvrtog tužbenog razloga, koji je jedini tužbeni razlog istaknut u prilog zahtjevu za poništenje odluka o povratu preplaćenih iznosa, tužitelji podredno tvrde, za slučaj da se odbije zahtjev za poništenje drugih pobijanih odluka, da nisu ispunjeni uvjeti predviđeni člankom 85. Pravilnika o osoblju za povrat preplaćenih iznosa. Dodaju da su, kada je donesena odluka glavnog tajnika od 31. ožujka 2020., osobe PT i PR već bile organizirale putovanje svojoj obitelji izvan mjesta rada, tako da su imale legitimna očekivanja da će zadržati sve svoje primitke od rada.
115 Parlament osporava argumente tužiteljâ.
116 U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz točke 112. ove presude, odluke o prekidu isplate naknade za život u inozemstvu nemaju pravnu osnovu i moraju se poništiti. S druge strane, zahtjev za poništenje odluka kojima se odobrava rad u nepunom radnom vremenu odbačen je kao nedopušten, kao i tužba u dijelu u kojem je podnesena protiv odluke o odbijanju zahtjeva osobe PQ za rad u punom radnom vremenu. Budući da je četvrti tužbeni razlog istaknut samo podredno, za slučaj da se odbije zahtjev za poništenje drugih pobijanih odluka, taj tužbeni razlog valja ispitati samo u dijelu u kojem se odnosi na povrat dijela primitaka od rada osobama PT i PR koji proizlazi iz ograničenja njihova radnog vremena na 75 %.
117 U tom pogledu, kao prvo, valja podsjetiti na to da se člankom 85. prvim stavkom Pravilnika o osoblju predviđa da se mora osigurati povrat svakog preplaćenog iznosa ako je primatelj bio svjestan da za njegovu isplatu nema valjanog razloga odnosno ako je nepostojanje valjanog razloga bilo toliko očito da je toga morao biti svjestan.
118 Međutim, u ovom slučaju iz odluke glavnog tajnika od 31. ožujka 2020. jasno proizlazi da dužnosnici kojima je odobren sustav odstupanja uspostavljen tom odlukom primaju primitke od rada izračunane razmjerno radnom vremenu, odnosno 75 %. Osobe PR i PT, koje su zatražile korištenje sustavom uspostavljenim tom odlukom, stoga nisu mogle zanemariti barem financijske posljedice odobrenja koje će im biti dodijeljeno.
119 Kao drugo, što se tiče navodnog nepoštovanja načela zaštite legitimnih očekivanja, valja podsjetiti na to da pravo na zahtijevanje takve zaštite pretpostavlja ispunjenje triju uvjeta. Kao prvo, uprava Unije mora zainteresiranoj osobi pružiti precizna, bezuvjetna i dosljedna jamstva koja dolaze od ovlaštenih i pouzdanih izvora. Kao drugo, ta jamstva moraju biti takva da kod onih kojima su upućena stvore legitimno očekivanje. Kao treće, dana jamstva moraju biti u skladu s primjenjivim pravilima (presuda od 12. veljače 2020., ZF/Komisija, T‑605/18, EU:T:2020:51, t. 151.).
120 Međutim, u ovom slučaju tužitelji ne iznose nijedan element kojim bi se moglo dokazati da je Parlament osobi PR ili osobi PT dao precizna, bezuvjetna i dosljedna jamstva, što je stvorilo legitimno očekivanje u pogledu zadržavanja svih njihovih primitaka od rada za razdoblje rada u nepunom radnom vremenu izvan njihova mjesta rada. Usto, takvo zadržavanje bilo bi protivno Prilogu IV.a članku 3. prvom stavku Pravilniku o osoblju, koji predviđa da dužnosnik u razdoblju za koje mu je odobren rad u nepunom radnom vremenu ima pravo na postotak svojih primitaka od rada koji odgovara postotku odrađenog redovnog radnog vremena.
121 Četvrti tužbeni razlog stoga nije osnovan.
122 S obzirom na to, treba odbiti zahtjev za poništenje odluka o povratu preplaćenih iznosa, koji se temelji na četvrtom tužbenom razlogu, a da pritom nije potrebno ispitivati dopuštenost tog zahtjeva kako ga je postavila osoba PT.
4. Zaključak o zahtjevima za poništenje
123 Iz navedenog proizlazi da zahtjev za poništenje odluka o prekidu isplate naknade za život u inozemstvu treba prihvatiti na temelju prvog dijela drugog tužbenog razloga.
124 S druge strane, zahtjev za poništenje odluka kojima se odobrava rad u nepunom radnom vremenu odbacuje se kao nedopušten, a zahtjev za poništenje odluke o odbijanju žalbe osobe PQ, u dijelu u kojem se njome odbija njezin zahtjev za rad u punom radnom vremenu, kao očito nedopušten. Osim toga, zahtjev za poništenje odluka o povratu preplaćenih iznosa treba odbiti kao u svakom slučaju neosnovan.
B. Zahtjev za naknadu štete
125 U okviru svojeg zahtjeva za naknadu štete tužitelji zahtijevaju, s jedne strane, naknadu imovinske štete koja odgovara 25 % njihovih primitaka od rada, uvećanih za kompenzacijske kamate i zatezne kamate koje su u međuvremenu dospjele, te, s druge strane, naknadu pretrpljene neimovinske štete, koju procjenjuju ex aequo et bono na 1000 eura za svakog od njih.
126 Tužitelji tvrde da je ta šteta posljedica nepostojanja pravne osnove i nezakonitosti odluke glavnog tajnika od 31. ožujka 2020. kao i nepravilnosti u postupanju i nepostojanja brižnog postupanja Parlamenta prema njima. Također se pozivaju na povredu svojeg prava na radne uvjete kojima bi se trebalo poštovati njihovo zdravlje i dostojanstvo kao i na postojanje povrede dužnosti Parlamenta jer im nije povjerio rad u punom radnom vremenu.
127 Parlament osporava argumente tužiteljâ.
128 Prije svega, valja podsjetiti na to da osnovanost tužbe za naknadu štete podnesene na temelju članka 270. UFEU‑a pretpostavlja ispunjenje niza uvjeta, odnosno nezakonitosti postupanja koje se pripisuje institucijama, stvarnom postojanju navodne štete i postojanju uzročne veze između postupanja i štete koja se navodi (presude od 1. lipnja 1994., Komisija/Brazzelli Lualdi i dr., C‑136/92 P, EU:C:1994:211, t. 42. i od 21. veljače 2008., Komisija/Girardot, C‑348/06 P, EU:C:2008:107, t. 52.). Ta su tri uvjeta kumulativna, tako da je neispunjenje jednog od njih dostatno za odbijanje odštetnog zahtjeva.
1. Imovinska šteta
129 Kad je riječ o navodnoj imovinskoj šteti, valja utvrditi da tužitelji zahtijevaju samo naknadu imovinske štete koja odgovara 25 % njihovih primitaka od rada, uvećane za kompenzacijske kamate i zatezne kamate koje su u međuvremenu dospjele. Ta je šteta u biti povezana sa smanjenjem njihova radnog vremena na 75 % nakon donošenja odluka kojima se odobrava rad u nepunom radnom vremenu.
130 Prema ustaljenoj sudskoj praksi u području javne službe, zahtjev za naknadu štete treba odbiti u dijelu u kojem je usko povezan sa zahtjevom za poništenje koji je sam odbačen kao nedopušten ili odbijen kao neosnovan (presuda od 30. rujna 2003., Martínez Valls/Parlament, T‑214/02, EU:T:2003:254, t. 43.; vidjeti u tom smislu i presudu od 9. travnja 2019., Aldridge i dr./Komisija, T‑319/17, neobjavljenu, EU:T:2019:231, t. 64.).
131 U ovom slučaju zahtjev za naknadu imovinske štete usko je povezan sa zahtjevom za poništenje odluka kojima se odobrava rad u nepunom radnom vremenu, koji je odbačen kao nedopušten, i sa zahtjevom za poništenje odluke o odbijanju žalbe osobe PQ, u dijelu u kojem se njome odbija njezin zahtjev za rad u punom radnom vremenu, koji je odbačen kao očito nedopušten.
132 Osim toga, tužitelji ne iznose nijedan argument na temelju kojeg bi se moglo shvatiti na koji je način odlukom glavnog tajnika od 31. ožujka 2020. – kojom se dužnosnicima omogućilo da, u kontekstu pandemije bolesti COVID-19, obavljaju rad kod svojih članova obitelji – povrijeđeno njihovo pravo na radne uvjete kojima se poštuje njihovo zdravlje i dostojanstvo.
133 Slijedom toga, zahtjev za naknadu imovinske štete treba odbiti.
2. Neimovinska šteta
134 Što se tiče zahtjeva za naknadu neimovinske štete koja proizlazi iz donošenja odluka kojima se odobrava rad u nepunom radnom vremenu, valja ga odbiti zbog istih razloga kao što su to oni izneseni u točkama 130. do 132. ove presude.
135 Kad je riječ o naknadi neimovinske štete pretrpljene zbog donošenja odluka o prekidu isplate naknade za život u inozemstvu, iz točke 112. ove presude proizlazi da te odluke treba poništiti zbog toga što je odluka glavnog tajnika od 31. ožujka 2020., na kojoj se temelje, nezakonita. Stoga je ispunjen uvjet koji se odnosi na nezakonitost postupanja uprave, naveden u točki 128. ove presude.
136 Međutim, valja podsjetiti na to da poništenje nezakonitog akta može samo po sebi predstavljati primjerenu i načelno dostatnu naknadu svake neimovinske štete koju je taj akt mogao prouzročiti, osim ako tužitelj ne dokaže da je pretrpio neimovinsku štetu koja se ne može u potpunosti popraviti tim poništenjem (presuda od 28. travnja 2021., Correia/EGSO, T‑843/19, EU:T:2021:221, t. 86.).
137 U ovom slučaju tužitelji tvrde da poništenje odluka o prekidu isplate naknade za život u inozemstvu ne predstavlja primjerenu i dostatnu naknadu neimovinske štete, uzimajući u obzir štetu njihovu dostojanstvu i kvaliteti njihova profesionalnog života, kao i prouzročenu anksioznost i zdravstvene probleme, od kojih osobito pati osoba PP. Tužitelji u replici dodaju da je gubitak dijela njihovih primitaka od rada uzrokovao nesanice i napadaje stresa.
138 Međutim, valja utvrditi da tužitelji nisu podnijeli nijedan dokaz kojim bi potkrijepili svoje tvrdnje. Također ne objašnjavaju zašto su odluke o prekidu isplate naknade za život u inozemstvu mogle ugroziti njihovo dostojanstvo i kvalitetu njihova profesionalnog života.
139 Slijedom toga, zahtjev za naknadu imovinske i neimovinske štete treba odbiti.
IV. Troškovi
140 U skladu s člankom 134. stavkom 3. Poslovnika, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi vlastite troškove. Međutim, ako se to čini opravdanim u danim okolnostima, Opći sud može odlučiti da, osim vlastitih troškova, jedna stranka snosi i dio troškova druge stranke.
141 U ovom slučaju zahtjev za poništenje prihvaćen je u dijelu u kojem se odnosi na odluke o prekidu isplate naknade za život u inozemstvu. Nasuprot tomu, odbijen je u dijelu u kojem se odnosi na odluke kojima se odobrava rad u nepunom radnom vremenu kao i na odluke o povratu preplaćenih iznosa te u dijelu u kojem je bio usmjeren protiv odluke o odbijanju zahtjeva osobe PQ za rad u punom radnom vremenu, sadržan u odluci o odbijanju njezine žalbe. Zahtjev za naknadu štete također je odbijen.
142 U okolnostima ovog slučaja valja odlučiti da će tužitelji snositi polovicu svojih troškova. Parlament će, osim vlastitih troškova, snositi i polovicu troškova tužiteljâ.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (sedmo prošireno vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se odluka Europskog parlamenta od 19. svibnja 2020. o prekidu isplate naknade za život u inozemstvu osobi PP.
2. Poništava se odluka Parlamenta od 7. travnja 2020. o prekidu isplate naknade za život u inozemstvu osobi PR.
3. Poništava se odluka Parlamenta od 15. travnja 2020. o prekidu isplate naknade za život u inozemstvu osobi PQ.
4. Poništava se odluka Parlamenta od 15. travnja 2020. o prekidu isplate naknade za život u inozemstvu osobi PS.
5. Poništava se odluka Parlamenta od 16. travnja 2020. o prekidu isplate naknade za život u inozemstvu osobi PT.
6. U preostalom dijelu tužba se odbija.
7. Osobe PP, PS, PR, PQ i PT snosit će polovicu svojih troškova.
8. Parlament će, osim vlastitih troškova, snositi i polovicu troškova osoba PP i PS kao i osoba PR, PQ i PT.
da Silva Passos | Valančius | Truchot |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 19. travnja 2023.
Potpisi