PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo prošireno vijeće)

21. veljače 2024.(*)(i)

„Ekonomska i monetarna unija – Bankovna unija – Jedinstveni mehanizam za sanaciju kreditnih institucija i određenih investicijskih društava (SRM) – Jedinstveni fond za sanaciju (SRF) – Odluka SRB‑a o izračunu ex ante doprinosâ za 2016. – Obveza obrazlaganja – Načelo neretroaktivnosti – Članak 5. stavak 1. točka (f) Delegirane uredbe (EU) 2015/63 – Isključenje određenih obveza iz izračuna ex ante doprinosâ – Promotivni krediti – Pomoćne razvojne djelatnosti – Prigovor nezakonitosti”

U predmetu T‑466/16 RENV,

NRW.Bank, sa sjedištem u Düsseldorfu (Njemačka), koju zastupaju J. Seitz i C. Marx, odvjetnici,

tužitelj,

protiv

Jedinstvenog sanacijskog odbora (SRB), koji zastupaju H. Ehlers, J. Kerlin i C. De Falco, u svojstvu agenata, uz asistenciju B. Meyringa, S. Schela, T. Klupscha i S. Ianca, odvjetnikâ,

tuženik,

koji podupiru

Vijeće Europske unije, koje zastupaju A. Sikora‑Kalėda i J. Bauerschmidt, u svojstvu agenata,

i

Europska komisija, koju zastupaju D. Triantafyllou, A. Steiblytė i A. Nijenhuis, u svojstvu agenata,

intervenijenti,

OPĆI SUD (osmo prošireno vijeće),

u sastavu: A. Kornezov, predsjednik, G. De Baere, D. Petrlík (izvjestitelj), K. Kecsmár i S. Kingston, suci,

tajnik: S. Jund, administratorica,

uzimajući u obzir presudu od 14. listopada 2021., NRW.Bank/SRB (C‑662/19 P, EU:C:2021:846),

nakon rasprave održane 9. ožujka 2023.,

donosi sljedeću

Presudu

1        Tužbom koja se temelji na članku 263. UFEU‑a tužitelj, društvo NRW.Bank, zahtijeva poništenje Odluke Jedinstvenog sanacijskog odbora (SRB) SRB/ES/2022/23 od 27. travnja 2022. o povlačenju Odluke SRB/ES/SRF/2016/06 od 15. travnja 2016. o ex ante doprinosima Jedinstvenom fondu za sanaciju za 2016. u dijelu u kojem se odnosi na društvo NRW.Bank, i SRB‑ove odluke SRB/ES/SRF/2016/13, od 20. svibnja 2016. o prilagodbi ex ante doprinosâ Jedinstvenom fondu za sanaciju za 2016., kojom se dopunjuje Odluka SRB/ES/SRF/2016/06, u dijelu u kojem se odnosi na društvo NRW.Bank, i o izračunu ex ante doprinosâ Jedinstvenom fondu za sanaciju za 2016. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

I.      Okolnosti spora i činjenice nastale nakon podnošenja tužbe

2        Tužitelj je banka koja odobrava promotivne kredite Landa Nordrhein‑Westfalen (savezna zemlja Sjeverna Rajna‑Vestfalija, Njemačka). U skladu s Gesetzom über die NRW.BANK (Zakon o NRW.Banku) od 16. ožujka 2004. (GV. NRW. 2004., str. 126., u daljnjem tekstu: Zakon o NRW.Banku), ta banka obavlja zadaću pružanja javne usluge koja se sastoji od pružanja pomoći Landu i njegovim lokalnim tijelima u strukturnim, gospodarskim i socijalnim politikama te politici prostornog planiranja, provedbom i upravljanjem mjerama potpore u tu svrhu, osobito odobravanjem kredita. Tužitelj u tu svrhu izvršava bankovne transakcije i ima odobrenje za pružanje bankovnih usluga.

3        Tužiteljeve djelatnosti uglavnom se dijele na dvije kategorije. Kao prvo, on obavlja takozvane „razvojne” djelatnosti u okviru kojih, među ostalim, dodjeljuje subvencionirane kredite u područjima navedenima u članku 3. stavku 2. Zakona o NRW.Banku (u daljnjem tekstu: razvojne djelatnosti).

4        Kao drugo, tužitelj obavlja djelatnosti koje naziva „pomoćne razvojne djelatnosti”, o kojima je riječ u ovom predmetu i koje su predviđene člankom 3. stavkom 5. Zakona o NRW.Banku. U skladu s tom odredbom, tužitelj može, kako bi ispunio svoje zadaće, „izvršavati transakcije i pružati usluge koje su izravno povezane s obavljanjem njegovih zadaća [podrazumijeva se da po toj osnovi] može obavljati poslove upravljanja riznicom i rizikom, prikupiti podređeni jamstveni kapital, trgovati vrijednosnim papirima, javnim obveznicama i drugim obveznicama te stjecati i ustupati potraživanja” (u daljnjem tekstu: pomoćne razvojne djelatnosti). U okviru tih djelatnosti tužitelj osobito stječe sredstva na tržištu kapitala te ih dugoročno plasira u obliku obveznica koje većinom imaju oblik vrijednosnih papira javnog sektora.

5        Odlukom SRB/ES/SRF/2016/06 od 15. travnja 2016. o ex ante doprinosima Jedinstvenom fondu za sanaciju za 2016. SRB je utvrdio, u skladu s člankom 70. stavkom 2. Uredbe (EU) br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. srpnja 2014. o utvrđivanju jedinstvenih pravila i jedinstvenog postupka za sanaciju kreditnih institucija i određenih investicijskih društava u okviru jedinstvenog sanacijskog mehanizma i jedinstvenog fonda za sanaciju te o izmjeni Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL 2014., L 225, str. 1. i ispravak SL 2015., L 101, str. 62.) ex ante doprinose Jedinstvenom fondu za sanaciju (SRF) (u daljnjem tekstu: ex ante doprinosi) za 2016. godinu (u daljnjem tekstu: razdoblje doprinosa 2016.) institucija obuhvaćenih člankom 2. u vezi s člankom 67. stavkom 4. te uredbe (u daljnjem tekstu: institucije), među kojima je i tužitelj.

6        SRB je svojom Odlukom SRB/ES/SRF/2016/13 od 20. svibnja 2016. o prilagodbi ex ante doprinosa SRF‑u za 2016. kojom je dopunjena Odluka SRB/ES/SRF/2016/06 povećao tužiteljev ex ante doprinos nakon ispravka izračuna ex ante doprinosâ svih institucija za razdoblje doprinosa 2016.

7        Rješenjem o prikupljanju doprinosâ od 22. travnja 2016. i 10. lipnja 2016. Bundesanstalt für Finanzmarktstabilisierung (FMSA, Savezna agencija za stabilizaciju financijskog tržišta, Njemačka), u svojstvu nacionalnog sanacijskog tijela u smislu članka 3. stavka 1. točke 3. Uredbe br. 806/2014, naložio je tužitelju da plati svoj ex ante doprinos za razdoblje doprinosa za 2016., kako ga je odredio SRB.

8        SRB je 27. travnja 2022. donio pobijanu odluku kojom je povukao i zamijenio odluke navedene u točkama 5. i 6. ove presude (u daljnjem tekstu: prvotne odluke). U skladu s uvodnim izjavama 19. i 20. pobijane odluke, njezin je cilj bio otkloniti nedostatak u obrazloženju prvotnih odluka koji je SRB utvrdio u presudama od 28. studenoga 2019., Hypo Vorarlberg Bank/SRB (T‑377/16, T‑645/16 i T‑809/16, EU:T:2019:823) i od 28. studenoga 2019., Portigon/SRB (T‑365/16, EU:T:2019:824).

II.    Pobijana odluka

9        Pobijana odluka sadržava osnovni dio koji je popraćen trima prilozima.

10      U osnovnom dijelu pobijane odluke opisan je, u odjeljcima 3. do 9. i 11., postupak utvrđivanja ex ante doprinosâ za razdoblje doprinosa 2016. koji se primjenjuje na sve institucije.

11      Konkretnije, u odjeljku 6. pobijane odluke SRB je utvrdio godišnju ciljnu razinu navedenu u članku 4. Provedbene uredbe Vijeća (EU) 2015/81 od 19. prosinca 2014. o utvrđivanju jedinstvenih uvjeta primjene Uredbe (EU) br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća u vezi s ex ante doprinosima jedinstvenom fondu za sanaciju (SL 2015., L 15, str. 1.) za razdoblje doprinosâ 2016. (u daljnjem tekstu: godišnja ciljna razina).

12      SRB je objasnio da je tu godišnju ciljnu razinu utvrdio na osminu od 1,05 % iznosa osiguranih depozita, izračunanog na kraju godine, svih institucija u 2015., kako je dobiven na temelju podataka koje su institucije dostavile u skladu s člankom 14. stavkom 2. Delegirane uredbe Komisije (EU) 2015/63 оd 21. listopada 2014. o dopuni Direktive 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća u vezi s ex ante doprinosima aranžmanima financiranja sanacije (SL 2015., L 11, str. 44. i ispravak SL 2017., L 156, str. 38.).

13      U odjeljku 7. pobijane odluke SRB je opisao metodu koju treba primijeniti za izračun ex ante doprinosâ za razdoblje doprinosa 2016. U tom je pogledu u uvodnoj izjavi 91. navedene odluke pojasnio da je za to razdoblje 60 % ex ante doprinosâ izračunano na „nacionalnoj razini”, odnosno na temelju podataka koje su dostavile institucije s odobrenjem za rad na državnom području države članice sudionice o kojoj je riječ (u daljnjem tekstu: nacionalna osnova) u skladu s člankom 103. Direktive 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o uspostavi okvira za oporavak i sanaciju kreditnih institucija i investicijskih društava te o izmjeni Direktive Vijeća 82/891/EEZ i direktiva 2001/24/EZ, 2002/47/EZ, 2004/25/EZ, 2005/56/EZ, 2007/36/EZ, 2011/35/EU, 2012/30/EU i 2013/36/EU te uredbi (EU) br. 1093/2010 i (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2014., L 173, str. 190. i ispravak SL 2015., L 216, str. 9.), te u skladu s člankom 4. Delegirane uredbe 2015/63. Ostatak ex ante doprinosâ (odnosno 40 %) izračunan je na „razini bankovne unije”, odnosno na temelju podataka koje su dostavile sve institucije s odobrenjem za rad na državnim područjima svih država članica sudionica u jedinstvenom sanacijskom mehanizmu (SRM) (u daljnjem tekstu: razina Unije i države članice sudionice), u skladu s člancima 69. i 70. Uredbe br. 806/2014 i člankom 4. Provedbene uredbe 2015/81.

14      Nadalje, SRB je izračunao ex ante doprinose institucija, kao što je tužitelj, prateći sljedeće glavne korake.

15      U prvom koraku SRB je, u skladu s člankom 70. stavkom 2. podstavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 806/2014, izračunao osnovni godišnji doprinos svake institucije, koji je razmjeran iznosu obveza predmetne institucije, isključujući regulatorni kapital i osigurane depozite, u odnosu na ukupne obveze, isključujući regulatorni kapital i osigurane depozite, svih institucija s odobrenjem za rad na državnim područjima svih država članica sudionica. U skladu s člankom 5. stavkom 1. Delegirane uredbe 2015/63, SRB je odbio određene vrste obveza od neto obveza institucije koje treba uzeti u obzir za određivanje tog doprinosa.

16      U drugom koraku izračuna ex ante doprinosâ SRB je proveo prilagodbu osnovnog godišnjeg doprinosa profilu rizičnosti institucije o kojoj je riječ, u skladu s člankom 70. stavkom 2. podstavkom 2. točkom (b) Uredbe br. 806/2014. Taj je profil rizičnosti procijenio na temelju četiriju stupova rizika navedenih u članku 6. Delegirane uredbe 2015/63, koji se sastoje od pokazatelja rizika. Kako bi se institucije klasificirale u skladu s njihovom razinom rizika, SRB je najprije za svaki pokazatelj rizika koji se primjenjuje za razdoblje doprinosa 2016. utvrdio „bins” („skupovi”) u koje su institucije objedinjene, u skladu s Prilogom I. toj delegiranoj uredbi, pod naslovom „Korak 2.”, u točki 3. institucijama koje pripadaju istom skupu dodijeljena je zajednička vrijednost za određeni pokazatelj rizika, takozvana „diskretizirana vrijednost”. Kombinacijom diskretiziranih vrijednosti za svaki pokazatelj rizika SRB je izračunao „multiplikator za prilagodbu profilu rizičnosti” institucije o kojoj je riječ (u daljnjem tekstu: multiplikator za prilagodbu). Množenjem osnovnog godišnjeg doprinosa te institucije s njezinim multiplikatorom za prilagodbu, SRB je dobio „osnovni godišnji doprinos prilagođen profilu rizičnosti” navedene institucije.

17      Nadalje, SRB je pribrojio sve osnovne godišnje doprinose prilagođene profilima rizičnosti kako bi dobio „zajednički nazivnik” koji se koristi za izračun dijela godišnje ciljne razine koji je svaka institucija morala platiti.

18      Naposljetku, SRB je ex ante doprinos svake institucije izračunao raspodjelom godišnje ciljne razine među svim institucijama na temelju postojećeg omjera između osnovnog doprinosa prilagođenog profilu rizičnosti, s jedne strane, i zajedničkog nazivnika, s druge strane.

19      Prilog I. pobijanoj odluci sadržava tužiteljev pojedinačni informativni sažetak u kojem se nalaze rezultati izračuna njegova ex ante doprinosa (u daljnjem tekstu: pojedinačni informativni sažetak). U tom se sažetku navodi iznos tužiteljeva osnovnog godišnjeg doprinosa, kao i vrijednost njegova multiplikatora za prilagodbu, kako na razini Unije, tako i na nacionalnoj razini, pri čemu se za svaki pokazatelj rizika navodi broj skupa u koji je tužitelj bio raspoređen. Osim toga, u pojedinačnom se informacijskom sažetku navode podaci koji se upotrebljavaju za izračun ex ante doprinosâ svih institucija o kojima je riječ i koje je SRB utvrdio zbrajanjem ili kombiniranjem pojedinačnih podataka svih tih institucija. Naposljetku, taj sažetak sadržava podatke koje je tužitelj prijavio u obrascu za izvješćivanje i koji su upotrijebljeni u izračunu njegova ex ante doprinosa.

20      Prilog II. pobijanoj odluci sadržava statističke podatke o izračunu ex ante doprinosâ za svaku državu članicu sudionicu u SRM‑u, u sažetom i agregiranom obliku. U tom se prilogu navodi, među ostalim, ukupni iznos ex ante doprinosâ koje trebaju platiti institucije o kojima je riječ za svaku od tih država članica. Nadalje, navedeni prilog za svaki pokazatelj rizika nabraja broj skupova, broj institucija koje pripadaju svakom od skupova, kao i minimalne i maksimalne vrijednosti tih skupova. U slučaju skupova koji se odnose na nacionalnu razinu, te se vrijednosti zbog povjerljivosti smanjuju ili povećavaju za nasumični iznos, zadržavajući izvornu raspodjelu institucija.

21      Prilog III. pobijanoj odluci, naslovljen „Procjena [tužiteljevih] komentara podnesenih u okviru savjetovanja o ex ante doprinosima Jedinstvenom fondu za sanaciju za 2016.”, ispituje očitovanja koja je tužitelj podnio tijekom postupka savjetovanja koji je SRB proveo prije donošenja pobijane odluke.

22      Konkretno, SRB je u točkama 21. i 27. do 31. Priloga III. pobijanoj odluci iznio razloge zbog kojih obveze povezane s pomoćnim razvojnim djelatnostima nisu isključene, na temelju članka 5. stavka 1. točke (f) Delegirane uredbe 2015/63, iz izračuna tužiteljeva ex ante doprinosa.

III. Zahtjevi stranaka

23      Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku, uključujući priloge, u dijelu koji se potonji odnose na njega;

–        naloži SRB‑u snošenje troškova.

24      SRB od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova;

–        podredno, u slučaju da Opći sud smatra da pobijana odluka nije trebala biti donesena s retroaktivnim učinkom, poništi tu odluku samo u tom dijelu ili poništi samo njezin članak 4. i održi je na snazi u preostalom dijelu;

–        još podrednije, u slučaju poništenja pobijane odluke u cijelosti, održi na snazi učinke navedene odluke do njezine zamjene ili barem tijekom razdoblja od šest mjeseci od dana kada presuda postane pravomoćna.

25      Vijeće Europske unije i Europska komisija od Općeg suda zahtijevaju da:

–        odbije tužbu;

–        tužitelju naloži snošenje troškova.

IV.    Pravo

26      Tužitelj je u tužbi u biti istaknuo dva tužbena razloga. Prvim tužbenim razlogom istaknuo je prigovor nezakonitosti u odnosu na članak 5. stavak 1. točku (f) Delegirane uredbe 2015/63 i na Provedbenu uredbu 2015/81. U tom je pogledu tvrdio da se, u slučaju da se na temelju tih odredbi ne mogu isključiti obveze povezane s pomoćnim razvojnim djelatnostima iz izračuna njegova ex ante doprinosa, njima povređuju članak 103. stavci 2. i 7. Direktive 2014/59 i članak 70. stavci 2. i 7. Uredbe br. 806/2014. Drugim tužbenim razlogom tužitelj je smatrao da je SRB, time što iz izračuna navedenog doprinosa nije isključio obveze povezane s navedenim djelatnostima, pogrešno protumačio članak 5. stavak 1. točku (f) Delegirane uredbe 2015/63.

27      U podnesku kojim se vrši prilagodba, podnesenom tajništvu Općeg suda 11. srpnja 2022. na temelju članka 86. Poslovnika Općeg suda, tužitelj navodi da ostaje pri svojoj argumentaciji iznesenoj u tužbi, pri čemu pojašnjava da iznosi nove tužbene razloge kao odgovor na zamjenu prvotnih odluka pobijanom odlukom.

28      Stoga, tužitelj ističe ukupno jedanaest tužbenih razloga, koji se temelje:

–        prvi i sedmi, na povredi članka 41. stavka 1. i stavka 2. točke (a) Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) jer ga je SRB propustio redovito saslušati o retroaktivnoj zamjeni prvotnih odluka pobijanom odlukom, kao i o donošenju te potonje odluke;

–        drugi, na povredi pravnih pravila više pravne snage jer ne postoji pravna osnova za zamjenu, s retroaktivnim učinkom, prvotnih odluka pobijanom odlukom;

–        treći, na povredi članka 296. drugog stavka UFEU‑a i članka 41. stavka 2. točke (c) Povelje jer se u pobijanoj odluci ne navodi nikakva pravna osnova na kojoj bi se temeljila zamjena prvotnih odluka s retroaktivnim učinkom;

–        četvrti, na povredi članka 296. drugog stavka UFEU‑a jer pobijana odluka nije dovoljno obrazložena u pogledu izračuna njezina ex ante doprinosa;

–        peti, na povredi prava na djelotvornu sudsku zaštitu utvrđenog u članku 47. stavku 1. Povelje jer pobijana odluka nije dovoljno obrazložena;

–        šesti, na tome da su pobijanom odlukom povrijeđeni opći postupovni zahtjevi koji proizlaze iz članka 41. Povelje, članka 298. UFEU‑a, općih načela prava i Poslovnika SRB‑a;

–        osmi, na povredi članka 5. stavka 1. točke (f) Delegirane uredbe 2015/63, članka 103. stavaka 2. i 7. Direktive 2014/59, članka 70. stavaka 2. i 7. Uredbe br. 806/2014, načela jednakog postupanja, volje zakonodavca Unije da u potpunosti dodijeli prednost bankama koje odobravaju promotivne kredite i cilja smanjenja javnih proračuna jer SRB iz izračuna svojeg ex ante doprinosa nije isključio obveze povezane s njegovim pomoćnim razvojnim djelatnostima;

–        deveti, podredno, na nezakonitosti članka 5. stavka 1. točke (f) Delegirane uredbe 2015/63 i Provedbene uredbe 2015/81 jer su protivne pravnim pravilima višeg prava;

–        deseti, na nezakonitosti članka 6. stavka 5. prvog podstavka točke (b) i Priloga I., naslovljenog „Korak 2.”, Delegirane uredbe 2015/63 jer su te odredbe protivne pravnim pravilima višeg prava;

–        jedanaesti, na povredi općih pravnih načela jer se SRB pogrešno nije oslonio na važeće pravne čimbenike koji su postojali na dan donošenja pobijane odluke.

29      Najprije valja ispitati tužbene razloge na temelju kojih tužitelj ističe nezakonitost članka 5. stavka 1. točke (f), članka 6. stavka 5. prvog podstavka točke (b), kao i Priloga I. pod naslovom „Korak 2.” Delegiranoj uredbi 2015/63, a zatim tužbene razloge koji se izravno odnose na zakonitost pobijane odluke.

A.      Prigovori nezakonitosti članka 5. stavka 1. točke (f), članka 6. stavka 5. prvog podstavka točke (b) kao i Priloga I., naslovljenog „Korak 2.”, Delegiranoj uredbi 2015/63

1.      Deveti tužbeni razlog, koji se temelji na prigovoru nezakonitosti članka 5. stavka 1. točke (f) Delegirane uredbe 2015/63

a)      Uvodna očitovanja

30      Kao prvo, valja istaknuti da, iako tužitelj u tužbi osporava valjanost, kako članka 5. stavka 1. točke (f) Delegirane uredbe 2015/63, tako i Provedbene uredbe 2015/81 u cijelosti, njegovi se argumenti u biti odnose samo na prvu odredbu. To potvrđuje tužiteljev odgovor od 13. lipnja 2022. na mjeru upravljanja postupkom od 20. svibnja 2022., u kojem je naveo da nezakonitost članka 5. stavka 1. točke (f) Delegirane uredbe 2015/63 dovodi i do nezakonitosti članka 4. Provedbene uredbe 2015/81 jer potonja odredba upućuje na metodu izračuna iznesenu u Delegiranoj uredbi 2015/63.

31      U tim okolnostima, najprije valja ocijeniti valjanost članka 5. stavka 1. točke (f) Delegirane uredbe 2015/63.

32      Kao drugo, valja ispitati SRB‑ov argument prema kojem je deveti tužbeni razlog dopušten samo u dijelu u kojem je istaknut u tužbi, s obzirom na to da, prema SRB‑ovu mišljenju, tužba sadržava samo sažet i hipotetski prikaz argumenata iznesenih u potporu tom tužbenom razlogu. Stoga SRB u biti smatra da Opći sud ne može uzeti u obzir dodatna razmatranja koja su u prilog tom tužbenom razlogu iznesena u podnesku kojim se vrši prilagodba tužbe jer su ta razmatranja bitna i nisu „opravdana” donošenjem pobijane odluke u smislu članka 86. Poslovnika.

33      U skladu s člankom 86. stavkom 1. Poslovnika, kad se akt čije se poništenje zahtijeva zamijeni ili izmijeni drugim aktom istog predmeta, tužitelj može, prije zatvaranja usmenog dijela postupka ili prije odluke Općeg suda o neprovođenju usmenog dijela postupka, prilagoditi tužbu kako bi se uzeo u obzir taj novi čimbenik.

34      U ovom slučaju valja primijetiti, s jedne strane, da se razmatranja iznesena u podnesku kojim se provodi prilagodba u prilog devetom tužbenom razlogu temelje na razlozima nezakonitosti i argumentima koji su istaknuti u tužbi i koji se odnose, kako na doseg članka 5. stavka 1. točke (f) Delegirane uredbe 2015/63, tako i na sve dijelove devetog tužbenog razloga, kako su ispitani u nastavku.

35      S druge strane, što se tiče dosega članka 5. stavka 1. točke (f) Delegirane uredbe 2015/63, pobijana odluka sadržava novo obrazloženje razlogâ zbog kojih je SRB smatrao da se na temelju te odredbe ne mogu isključiti obveze povezane s tužiteljevim pomoćnim razvojnim djelatnostima iz izračuna njegova ex ante doprinosa, dok prvotne odluke nisu sadržavale nikakvo izričito obrazloženje u tom pogledu.

36      U tim okolnostima SRB‑ov prigovor može se samo odbiti.

37      Kao treće, valja istaknuti da je nakon održavanja rasprave od 9. ožujka 2023. tužitelj zatražio od Općeg suda da donese mjeru upravljanja postupkom kako bi se strankama omogućilo da zauzmu pisano stajalište o odvojivosti razvojnih djelatnosti i pomoćnih razvojnih djelatnosti. U tom je pogledu potvrdio da je SRB na raspravi prvi put tvrdio da nije moguće jasno razlikovati te dvije vrste djelatnosti koje je tužitelj obavljao. Odlukom od 16. svibnja 2023. predsjednik osmog proširenog vijeća Općeg suda odbio je taj zahtjev uz obrazloženje da je tužitelj imao mogućnost zauzeti stajalište o SRB‑ovim argumentima iznesenima na raspravi tijekom njegove konačne replike.

38      Kao četvrto, tužitelj je protiv članka 5. stavka 1. točke (f) Delegirane uredbe 2015/63 istaknuo prigovor nezakonitosti samo podredno, u slučaju da Opći sud bude smatrao da se na temelju te odredbe ne mogu isključiti obveze povezane s njegovim pomoćnim razvojnim djelatnostima iz izračuna njegova ex ante doprinosa.

39      Stoga valja ispitati, kao prvo, omogućuje li se člankom 5. stavkom 1. točkom (f) Delegirane uredbe 2015/63 da se obveze povezane s pomoćnim razvojnim djelatnostima isključe iz izračuna tužiteljeva ex ante doprinosa i, ako to nije slučaj, kao drugo, valja ocijeniti je li ta odredba u skladu s člankom 103. stavcima 2. i 7. Direktive 2014/59 i člankom 70. stavcima 2. i 7. Uredbe br. 806/2014.

b)      Doseg članka 5. stavka 1. točke (f) Delegirane uredbe 2015/63

40      U skladu s člankom 5. stavkom 1. točkom (f) Delegirane uredbe 2015/63, iz izračuna ex ante doprinosâ isključeni su „u slučaju institucija koje posluju u području promotivnih kredita, obveze institucije posrednika prema početnoj ili drugoj banci koja odobrava promotivne kredite ili drugoj posredničkoj instituciji i obveze izvorne banke koja odobrava promotivne kredite prema njezinim partnerima koji sudjeluju u financiranju, u mjeri u kojoj iznos tih obveza odgovara iznosu promotivnih kredita te institucije”.

41      U skladu s člankom 3. točkom 28. Delegirane uredbe 2015/63, „promotivni kredit” znači „kredit koji odobrava banka koja odobrava promotivne kredite ili posrednička institucija pod nekonkurentnim i neprofitnim uvjetima s ciljem promoviranja ciljeva javne politike središnje države ili regionalne samouprave države članice”.

42      Tužitelj tvrdi da te odredbe treba tumačiti na način da omogućuju da su iz izračuna ex ante doprinosâ isključene obveze povezane s pomoćnim razvojnim djelatnostima, poput onih opisanih u točki 4. ove presude.

43      SRB, koji podupire Vijeće, osporava tu argumentaciju.

44      Iz sudske prakse proizlazi da članak 5. stavak 1. Delegirane uredbe 2015/63 SRB‑u ne daje diskrecijsku ovlast prilikom isključenja određenih obveza na temelju usklađivanja ex ante doprinosâ, nego, suprotno tomu, precizno navodi uvjete za takvo isključenje obveze (vidjeti u tom smislu presudu od 3. prosinca 2019., Iccrea Banca, C‑414/18, EU:C:2019:1036, t. 93.). Prema toj istoj sudskoj praksi, uzimanje u obzir načela jednakog postupanja, nediskriminacije i proporcionalnosti ne može opravdati drukčiji rezultat s obzirom na to da su u Delegiranoj uredbi 2015/63 izdvojene situacije s vrlo specifičnim značajkama izravno povezanima s rizicima koji su svojstveni predmetnim obvezama (presuda od 3. prosinca 2019., Iccrea Banca, C‑414/18, EU:C:2019:1036, t. 95.).

45      U tom kontekstu, valja istaknuti da članak 5. stavak 1. točka (f) Delegirane uredbe 2015/63 predviđa tri uvjeta za isključenje dotičnih obveza iz izračuna ex ante doprinosâ, s obzirom na to da su ti uvjeti kumulativni, tako da nepoštovanje jednog od njih sprečava isključenje predmetnih obveza iz navedenog izračuna.

46      Kao prvo, kako bi ih se moglo isključiti iz izračuna ex ante doprinosâ, obveze mora imati institucija koja upravlja promotivnim kreditima.

47      Kao drugo, te obveze moraju predstavljati „obveze institucije posrednika prema početnoj ili drugoj banci koja odobrava promotivne kredite ili drugoj instituciji posredniku” ili „obveze izvorne banke koja odobrava promotivne kredite prema njezinim partnerima koji sudjeluju u financiranju”.

48      Kao treće, predmetne obveze mogu se isključiti iz izračuna obveza za određivanje ex ante doprinosa samo u mjeri u kojoj iznos tih obveza odgovara iznosu promotivnih kredita te institucije”.

49      U ovom slučaju, stranke se ne slažu oko pitanja ispunjavaju li obveze povezane s pomoćnim razvojnim djelatnostima, poput onih navedenih u točki 4. ove presude, treći uvjet iz točke 48. ove presude, odnosno onaj prema kojem iznos tih obveza mora biti pokriven iznosom promotivnih kredita kojima upravlja banka koja odobrava promotivne kredite o kojoj je riječ.

50      U tom pogledu, iz teksta članka 5. stavka 1. točke (f) Delegirane uredbe 2015/63, navedenog u točki 48. ove presude, osobito iz upotrebe izraza „u mjeri u kojoj”, proizlazi da se predmetne obveze mogu isključiti iz izračuna ex ante doprinosâ institucije o kojoj je riječ samo do visine iznosa promotivnih kredita kojima upravlja ta institucija, kako su definirani u članku 3. točki 28. Delegirane uredbe 2015/63.

51      Stoga, suprotno onomu što se čini da tvrdi tužitelj, ta odredba ne dopušta da se iz tog izračuna ex ante doprinosa isključe sve obveze banke koja odobrava promotivne kredite koje su na ovaj ili onaj način povezane s ispunjavanjem njezine razvojne zadaće, nego samo obveze čiji iznos točno odgovara iznosu promotivnih kredita kojima upravlja takva banka.

52      Osim toga, što se tiče pitanja mogu li pomoćne razvojne djelatnosti, poput onih opisanih u točki 4. ove presude, biti obuhvaćene pojmom „promotivni kredit” u smislu članka 3. točke 28. Delegirane uredbe 2015/63, iz pojašnjenja koja je tužitelj iznio u svojem podnesku kojim se vrši prilagodba tužbe i na raspravi proizlazi da se djelatnosti koje su relevantne za ovaj prigovor nezakonitosti sastoje, među ostalim, od stjecanja dužničkih instrumenata na tržištu kapitala.

53      U tom pogledu, a da nije potrebno ispitati mogu li se takve transakcije kvalificirati kao „krediti”, iz teksta članka 3. točke 28. te delegirane uredbe, kako je naveden u točki 41. ove presude, proizlazi da te transakcije, kako bi bile promotivni krediti, u svakom slučaju moraju ispunjavati uvjet prema kojem ih treba obavljati „pod nekonkurentnim i neprofitnim uvjetima”.

54      Naime, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, taj uvjet ne mora biti ispunjen samo u slučaju kredita koji je dodijelila posrednička institucija, nego i u slučaju kredita koji dodjeljuje banka koja odobrava promotivne kredite. Taj zaključak nije doveden u pitanje engleskom i francuskom verzijom članka 3. točke 28. Delegirane uredbe 2015/63, na koju se tužitelj poziva. U tom pogledu, iz teksta tih dviju jezičnih verzija – kao i iz drugih jezičnih verzija, među kojima su osobito španjolska, talijanska ili poljska – proizlazi da je uvjet koji proizlazi iz upotrebe izraza „pod nekonkurentnim i neprofitnim uvjetima” povezan s izrazom „odobrava”, tako da se odnosi, kako na izraz „banka koja odobrava promotivne kredite” tako i na izraz „posrednička institucija”. U tom pogledu, sama činjenica da navedeni uvjet neposredno slijedi potonje riječi ne znači da se on odnosi samo na promotivne kredite koje dodjeljuju posredničke institucije.

55      To tumačenje usto potvrđuje njemačka verzija članka 3. točke 28. Delegirane uredbe 2015/63. Naime, u toj verziji uvjet koji proizlazi iz upotrebe izraza „pod nekonkurentnim i neprofitnim uvjetima” prethodi pojmu „kredit” te je stoga bez razlike primjenjiv na dva slučaja o kojima je riječ, to jest na odobravanje promotivnih kredita od strane posredničke institucije i banke koja odobrava promotivne kredite.

56      Zaključak naveden u točki 54. ove presude također je potvrđen u prvoj rečenici uvodne izjave 13. Delegirane uredbe 2015/63, u kojoj se uvjet koji proizlazi iz uporabe izraza „pod nekonkurentnim i neprofitnim uvjetima” izričito spominje u kontekstu kredita koje izravno odobrava banka koja odobrava promotivne kredite.

57      Isto tako, navedeni uvjet sastavni je dio članka 3. točke 27. Delegirane uredbe 2015/63, koji pojam „banka koja odobrava promotivne kredite” definira na način da upućuje na svakog poduzetnika ili subjekt koji je osnovala država članica, središnja država ili regionalna samouprava, koji odobrava promotivne kredite pod nekonkurentnim i neprofitnim uvjetima.

58      Iz toga slijedi da, kako bi se transakcija mogla smatrati promotivnim kreditom za potrebe članka 5. stavka 1. točke (f) Delegirane uredbe 2015/63, uvjet koji proizlazi iz upotrebe izraza „pod nekonkurentnim i neprofitnim uvjetima” ne mora biti ispunjen samo u slučaju posredničke institucije, nego i u slučaju banke koja odobrava promotivne kredite.

59      Međutim, što se tiče pomoćnih razvojnih djelatnosti koje se sastoje od stjecanja dužničkih instrumenata na tržištu kapitala, poput onih navedenih u točki 52. ove presude, ništa ne upućuje na to da takve transakcije stjecanja ispunjavaju uvjet naveden u točki 58. ove presude.

60      Naime, s jedne strane, nije sporno da su takve transakcije provedene na otvorenom tržištu kapitala na kojem djeluju drugi akteri, koji obavljaju iste vrste transakcija i mogu stjecati iste dužničke instrumente kao i banke koja odobravaju promotivne kredite, i to pod istim tržišnim uvjetima kao i potonje. Međutim, na takvom su tržištu banke koje odobravaju promotivne kredite po definiciji u izravnom tržišnom natjecanju s tim drugim sudionicima na tržištu, tako da se ne može smatrati da se djelatnost o kojoj je riječ obavlja na nekonkurentnoj osnovi.

61      S druge strane, sam tužitelj priznaje da djelatnosti koje se sastoje od takvog stjecanja dužničkih instrumenata na tržištu kapitala imaju za cilj stvaranje i ostvarivanje prihoda jer se sastoje od stvaranja kamatnih marži radi financiranja bankarske djelatnosti banaka koje odobravaju promotivne kredite poput banaka kao što je tužitelj. Stoga se ne može smatrati da se te djelatnosti obavljaju pod neprofitnim uvjetima.

62      Taj zaključak nije doveden u pitanje tužiteljevim argumentom prema kojem svrha „krajnjeg cilja” navedenih djelatnosti nije ostvarivanje dobiti zbog tužiteljeve zabrane isplate dividendi. Naime, neprofitabilnost djelatnosti, u svrhu primjene članka 3. točke 28. Delegirane uredbe 2015/63, ocjenjuje se s obzirom na prirodu svake djelatnosti o kojoj je riječ, pri čemu nije relevantno hoće li se dobit od te djelatnosti naknadno upotrijebiti za financiranje razvojnih djelatnosti koje se pak obavljaju na neprofitnoj osnovi. Svako drugo tumačenje značilo bi smatrati da djelatnosti o kojima je riječ imaju neprofitnu narav samo zato što ih obavlja banka koja odobrava promotivne kredite, što bi uvjet koji proizlazi iz upotrebe izraza „pod nekonkurentnim i neprofitnim uvjetima” lišilo njegova sadržaja, a koji je predviđen u članku 3. točki 28. Delegirane uredbe 2015/63.

63      S obzirom na prethodno navedeno, članak 5. stavak 1. točku (f) Delegirane uredbe 2015/63, u vezi s člankom 3. točkama 27. i 28. te iste delegirane uredbe, treba tumačiti na način da ne dopušta isključivanje obveza povezanih s pomoćnim razvojnim djelatnostima banaka koje odobravaju promotivne kredite, poput tužitelja, iz izračuna njegova ex ante doprinosa.

c)      Zakonitost članka 5. stavka 1. točke (f) Delegirane uredbe 2015/63

64      U slučaju da članak 5. stavak 1. točku (f) Delegirane uredbe 2015/63 treba tumačiti na način da ne dopušta isključenje obveza povezanih s njegovim pomoćnim razvojnim djelatnostima iz izračuna njegova ex ante doprinosa, tužitelj ističe prigovor nezakonitosti protiv te odredbe tvrdeći da ona nije u skladu s člankom 103. stavcima 2. i 7. Direktive 2014/59 i člankom 70. stavcima 2. i 7. Uredbe br. 860/2014.

65      Uvodno, s jedne strane, valja pojasniti da tužitelj svoju argumentaciju iznosi uglavnom s obzirom na članak 103. stavke 2. i 7. Direktive 2014/59 i da se poziva na povredu članka 70. stavaka 2. i 7. Uredbe br. 860/2014 samo zbog upućivanja Provedbene uredbe 2015/81 na metodu izračuna iznesenu u Delegiranoj uredbi 2015/63.

66      S druge strane, iz tužbe proizlazi da tužitelj ističe nezakonitost članka 5. stavka 1. točke (f) Delegirane uredbe 2015/63 navodeći u stvarnosti tri dijela koji se temelje, kao prvo, na nepoštovanju pripremnih akata za Direktivu 2014/59, kao drugo, na povredi cilja smanjenja javnih proračuna i, kao treće, na povredi načela usklađivanja ex ante doprinosâ s profilom rizičnosti i načela jednakog postupanja.

1)      Prvi dio, koji se temelji na nepoštovanju pripremnih akata za Direktivu 2014/59

67      Tužitelj tvrdi da članak 5. stavak 1. točka (f) Delegirane uredbe 2015/63 nije u skladu s pripremnim aktima Direktive 2014/59 jer ne isključuje sve obveze povezane s djelatnostima banaka koje odobravaju promotivne kredite o kojima je riječ koje imaju javno jamstvo iz izračuna njihova ex ante doprinosa, uključujući one povezane s njihovim pomoćnim razvojnim djelatnostima. Naime, Parlament je tijekom zakonodavnog postupka predložio uzimanje u obzir osobite važnosti tih banaka, kao i njihove zadaće pružanja javne usluge prilikom određivanja ex ante doprinosâ, a da nije uključio takve obveze u izračun tih doprinosa. Činjenica da Parlamentova izmjena u vezi s takvim isključenjem nije preuzeta u konačnom tekstu te direktive nije posljedica neslaganja u meritumu, nego nesporazuma. Stoga je navedeno isključenje već bilo predviđeno prilikom donošenja navedene direktive i trebalo ga je uzeti u obzir u trenutku donošenja Delegirane uredbe 2015/63.

68      SRB, Vijeće i Komisija osporavaju tu argumentaciju.

69      U tom pogledu valja podsjetiti na to da se ex ante doprinosi određuju i izračunavaju na temelju članka 70. stavka 2. Uredbe br. 806/2014.

70      Iz te odredbe proizlazi da „institucije” u smislu članka 3. stavka 1. točke 13. te uredbe moraju doprinositi SRF‑u.

71      Iz članka 3. stavka 1. točke 13. Uredbe br. 806/2014, u vezi s člankom 3. stavkom 2. te iste uredbe i člankom 2. stavkom 1. točkom 2. Direktive 2014/59, proizlazi da su te institucije među ostalim kreditne institucije u smislu članka 4. stavka 1. točke 1. Uredbe (EU) br. 575/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o bonitetnim zahtjevima za kreditne institucije i investicijska društva i o izmjeni Uredbe (EU) br. 648/2012 (SL 2013., L 176, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 13., str. 3. i ispravak SL 2017., L 20, str. 2.), koje se ne nalaze među subjektima iz članka 2. stavka 5. Direktive 2013/36/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o pristupanju djelatnosti kreditnih institucija i bonitetnom nadzoru nad kreditnim institucijama i investicijskim društvima, izmjeni Direktive 2002/87/EZ te stavljanju izvan snage direktiva 2006/48/EZ i 2006/49/EZ (SL 2013., L 176, str. 338.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 14., str. 105. i ispravak SL 2017., L 20, str. 1.).

72      S obzirom na te odredbe, regionalne banke koje odobravaju promotivne kredite Savezne Republike Njemačke koje su kreditne institucije u smislu članka 4. stavka 1. točke 1. Uredbe br. 575/2013 (u daljnjem tekstu: regionalne banke koje odobravaju promotivne kredite) poput tužitelja, nisu bile izuzete od općeg sustava plaćanja ex ante doprinosâ, s obzirom na to da nisu bile među subjektima koji su isključeni iz područja primjene Uredbe br. 806/2014 na temelju članka 2. stavka 5. Direktive 2013/36, u verziji primjenjivoj na razdoblje doprinosa 2016.

73      Naime, s jedne strane, za razliku od Kreditanstalt für Wiederaufbau (KfW), koji je nacionalna banka koja odobrava promotivne kredite Savezne Republike Njemačke, regionalne banke koje odobravaju promotivne kredite, poput tužitelja, nisu se nalazile u članku 2. stavku 5. točki 6. Direktive 2013/36 u verziji koja se primjenjivala prije njezine izmjene Direktivom 2019/878 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2019. (SL 2019., L 150, str. 253. i ispravak SL 2020., L 212, str. 20.).

74      S druge strane, iako iz pripremnih akata Direktive 2014/59 proizlazi da je tijekom zakonodavnog postupka Parlament u biti predložio isključenje obveza banaka koje odobravaju promotivne kredite iz izračuna ex ante doprinosâ, konačna verzija navedene direktive nije prihvatila takav prijedlog.

75      Međutim, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, činjenica da taj prijedlog nije prihvaćen ne može se smatrati „nesporazumom” do kojeg je došlo tijekom zakonodavnog postupka. Naime, osim činjenice da ta tvrdnja nije potkrijepljena, ona se ne može prihvatiti zato što je odbijanje prijedloga izmjena indicija o tumačenju a contrario odredbe o kojoj je riječ, s obzirom na to da je zakonodavac izričito i namjerno odlučio odbaciti izmjenu o kojoj je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 12. prosinca 1996., RTI i dr., C‑320/94, C‑328/94, C‑329/94 i C‑337/94 do C‑339/94, EU:C:1996:486, t. 44.).

76      Iz prethodno navedenog proizlazi da ni Uredba br. 806/2014 ni Direktiva 2014/59 općenito ne isključuju regionalne banke koje odobravaju promotivne kredite iz obveze plaćanja ex ante doprinosâ – unatoč činjenici da uživaju javno jamstvo – i da ta uredba i ta direktiva stoga ne isključuju sve obveze povezane s djelatnostima tih banaka iz izračuna njihova ex ante doprinosa.

77      Isto tako, nijedan od tih akata nije predvidio mogućnost da Komisija isključi određene institucije, kao što su regionalne banke koje odobravaju promotivne kredite, iz osobnog područja primjene obveze plaćanja ex ante doprinosa.

78      Stoga valja odbiti prvi dio devetog tužbenog razloga.

2)      Drugi dio, koji se temelji na povredi cilja smanjenja javnih proračuna

79      Tužitelj smatra da odbijanje da se iz izračuna ex ante doprinosa banaka koje odobravaju promotivne kredite isključe obveze povezane s njihovim pomoćnim razvojnim djelatnostima, kao što to proizlazi iz Delegirane uredbe 2015/63, zanemaruje volju zakonodavca Unije i cilj smanjenja javnih proračuna utvrđen Direktivom 2014/59. Tako bi postojao dvostruki pritisak na javne proračune jer bi se iznos koji treba platiti u obliku ex ante doprinosâ naplatio regionalnim bankama koje odobravaju promotivne kredite, kao što je tužitelj, ali i neizravno javnim tijelima koja drže takve banke i, slijedom toga, iz javnih proračuna.

80      SRB i Komisija osporavaju tužiteljevu argumentaciju.

81      Uvodno valja ponoviti da, kao što to proizlazi iz točaka 69. do 77. ove presude, ni Uredba br. 806/2014 ni Direktiva 2014/59 za razdoblje doprinosa 2016. ne isključuju regionalne banke koje odobravaju promotivne kredite iz obveze plaćanja ex ante doprinosâ, i to unatoč činjenici da imaju pravo na državno jamstvo.

82      Taj zaključak nije doveden u pitanje ciljem smanjenja javnih proračuna koji se nastoji postići Direktivom 2014/59, na koji se tužitelj poziva u okviru ovog dijela.

83      Točno je da se, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 109. Direktive 2014/59, njome nastoji postići cilj koji zahtijeva priljev financijskih sredstava institucija o kojima je riječ ponajprije od dioničara i vjerovnika institucije u sanaciji, tek potom iz dotične djelatnosti, a ne iz javnih sredstava.

84      Međutim, budući da je javno tijelo dioničar, vjerovnik ili jamac takve institucije, nije nespojivo s ciljem spomenutim u točki 83. ove presude da ono u tom svojstvu sudjeluje u financiranju SRF‑a i da na taj način pridonosi osiguravanju stabilnosti sustava Unije za aranžmane financiranja sanacije.

85      Stoga navedeni cilj ne može dovesti u pitanje utvrđenje iz točke 76. ove presude.

86      S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti drugi dio devetog tužbenog razloga.

3)      Treći dio, koji se temelji na povredi načela usklađivanja ex ante doprinosâ s profilom rizičnosti i načela jednakog postupanja

87      Kao prvo, tužitelj smatra da, s obzirom na to da iz izračuna ex ante doprinosâ regionalnih banaka koje odobravaju promotivne kredite ne isključuje obveze povezane s njihovim pomoćnim razvojnim djelatnostima, članak 5. stavak 1. točka (f) Delegirane uredbe 2015/63 povređuje članak 103. stavke 2. i 7. Direktive 2014/59, kojim se zahtijeva da iznos ex ante doprinosâ bude usklađen s profilom rizičnosti institucija.

88      Tužitelj smatra da bi, s obzirom na logiku koja je svojstvena aranžmanima financiranja sanacije, koja je utvrđena u uvodnoj izjavi 103. Direktive 2014/59, vjerojatnost da institucija bude u sanaciji u određenom slučaju mogla imati odlučujuću važnost u odnosu na druge parametre koji omogućuju usklađivanje ex ante doprinosâ s profilom rizičnosti, kako su navedeni u članku 103. stavku 7. te direktive. Tako je Delegirana uredba 2015/63, koja se u dijelu u kojem predviđa metodu prilagodbe ex ante doprinosâ profilu rizičnosti institucija temelji na tom članku 103. stavku 7. zakonita samo u dijelu u kojem u načine izračuna ex ante doprinosâ dovoljno uključuje vjerojatnost da će se dotične institucije podvrgnuti postupku sanacije.

89      Međutim, sa stajališta te vjerojatnosti ne postoji razlika između obveza povezanih s razvojnim djelatnostima i obveza povezanih s pomoćnim razvojnim djelatnostima. S jedne strane, Land osigurava, kao tužiteljev jamac, potpuno pokriće tih dviju kategorija obveza. S druge strane, zbog jamstva Landa, tužiteljeva bi propast bila praktično isključena, što znači da on nema nikakvu potrebu za primjenom sanacijskih instrumenata.

90      Uvodno valja naglasiti da, u kontekstu delegirane ovlasti u smislu članka 290. UFEU‑a, Komisija u okviru izvršavanja nadležnosti koje su joj povjerene ima široku marginu prosudbe kada je pozvana, među ostalim, provesti složene ocjene i procjene (vidjeti u tom smislu presudu od 11. svibnja 2017., Dyson/Komisija, C‑44/16 P, EU:C:2017:357, t. 53. i navedenu sudsku praksu).

91      To je slučaj kad je riječ o utvrđivanju kriterija za prilagodbu ex ante doprinosâ profilu rizičnosti na temelju članka 103. stavka 7. Direktive 2014/59.

92      U tom pogledu, valja podsjetiti na to da se posebna narav tih doprinosa sastoji, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 105. do 107. Direktive 2014/59 i uvodne izjave 41. Uredbe br. 806/2014, od toga da se u okviru osigurateljne logike zajamči da financijski sektor pribavi dostatna financijska sredstva za SRF kako bi potonji mogao ispunjavati svoje funkcije, potičući poslovanje dotičnih institucija po modelu koji predstavlja manji rizik (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 113.).

93      U tom kontekstu i kao što to proizlazi iz uvodne izjave 114. Direktive 2014/59, zakonodavac Unije zadužio je Komisiju da delegiranim aktom pojasni način na koji bi se trebali prilagođavati doprinosi institucija aranžmanima financiranja sanacije u skladu s njihovim profilom rizičnosti.

94      U tom smislu, uvodna izjava 107. te direktive precizira da bi se, kako bi se osigurao pošten izračun ex ante doprinosâ i omogućili poticaji za poslovanje po modelu koji predstavlja manji rizik, kod doprinosa nacionalnim aranžmanima financiranja trebao uzeti u obzir stupanj kreditnog, likvidnosnog i tržišnog rizika, a koji snose institucije.

95      Iz prethodno navedenog proizlazi da je Komisija trebala izraditi pravila za prilagodbu ex ante doprinosâ razmjerno profilu rizičnosti institucija nastojeći postići dva povezana cilja, odnosno, s jedne strane, osigurati uzimanje u obzir različitih rizika koje stvaraju djelatnosti institucija, banaka ili šire financijske djelatnosti, i, s druge strane, poticati te iste institucije da slijede manje rizične načine poslovanja.

96      Međutim, kao što to proizlazi iz dokumenata povezanih s donošenjem Delegirane uredbe 2015/63, osobito dokumenata „JRC technical work supporting Commission second level legislation on risk based contributions to the (single) resolution fund” (Tehnička studija JRC‑a u potporu Komisijinu zakonodavstvu druge razine o doprinosima koji se temelje na riziku u (jedinstveni) sanacijski fond) i „Commission Staff Working Document: estimates of the application of the proposed methodology for the calculation of contributions to resolution financing arrangements” (Radni dokument službi Komisije: procjene primjene predložene metodologije za izračun doprinosâ financijskim aranžmanima za sanaciju), izrada takvih pravila uključivala je složene ocjene i procjene koje je provela Komisija jer je ona trebala ispitati različite čimbenike s obzirom na koje su se različite vrste rizika razmatrale u bankarskom i financijskom sektoru.

97      S obzirom na prethodno navedeno, Komisija je raspolagala širokom diskrecijskom ovlašću za donošenje, na temelju članka 103. stavka 7. Direktive 2014/59, pravilâ kojima se pojašnjava pojam prilagodbe ex ante doprinosâ razmjerno profilu rizičnosti.

98      U tim okolnostima, što se tiče metode prilagodbe osnovnih godišnjih doprinosa na temelju članka 103. stavka 7. Direktive 2014/59, nadzor suda Unije treba se ograničiti na ispitivanje sadržava li izvršavanje diskrecijske ovlasti dodijeljene Komisiji očitu pogrešku ili zlouporabu ovlasti ili pak nije li ona očito prekoračila granice te ovlasti (vidjeti u tom smislu presudu od 21. srpnja 2011., Etimine, C‑15/10, EU:C:2011:504, t. 60.).

99      Slijedom toga, na tužitelju je da dokaže da članak 5. stavak 1. točka (f) Delegirane uredbe 2015/63 sadržava takve nedostatke jer iz izračuna ex ante doprinosâ ne isključuje obveze povezane s pomoćnim razvojnim djelatnostima regionalnih banaka koje odobravaju promotivne kredite.

100    U tom pogledu, najprije valja podsjetiti na to da za razdoblje doprinosa 2016. ni Uredba br. 806/2014, ni Direktiva 2014/59 ne isključuju regionalne banke koje odobravaju promotivne kredite iz obveze plaćanja ex ante doprinosâ, i to unatoč činjenici da imaju pravo na državno jamstvo i neovisno o vjerojatnosti njihove sanacije (vidjeti točke 69. i 77. ove presude).

101    Isto tako, ni Direktiva 2014/59, ni Uredba br. 806/2014 ne obvezuju Komisiju da iz izračuna ex ante doprinosâ isključi određene obveze takvih institucija.

102    Stoga, u skladu s člankom 70. stavkom 1. Uredbe br. 806/2014 i člankom 103. stavkom 2. Direktive 2014/59, sve obveze navedenih institucija, isključujući regulatorni kapital i osigurane depozite, u načelu se uzimaju u obzir za potrebe izračuna tih doprinosa, pod uvjetom da se navedeni doprinosi prilagode riziku institucija.

103    Takav pristup odgovara osigurateljnoj logici sustava ex ante doprinosâ, u kojoj cjelokupni financijski sektor mora SRM‑u osigurati dostatna financijska sredstva kako bi mogao obavljati svoje funkcije (presuda od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 113.). Naime, u skladu s tom logikom, sve institucije, uključujući one čija je vjerojatnost sanacije manja, ostvaruju korist od ex ante doprinosâ putem stabilnosti financijskog sustava koju osigurava SRF.

104    U tim okolnostima tužitelj ne može tvrditi da je Komisija bila dužna isključiti određene obveze regionalnih banaka koje odobravaju promotivne kredite, kao što su obveze povezane s pomoćnim razvojnim djelatnostima, iz izračuna ex ante doprinosâ samo zato što te banke imaju manju vjerojatnost sanacije.

105    To vrijedi tim više što tužitelj nije osporavao da s pravnog stajališta nije isključeno da regionalna banka koja odobrava promotivne kredite može, unatoč činjenici da dobiva državna jamstva, biti predmet sanacije i da se stoga može koristiti SRF‑om.

106    Osim toga, u skladu s člankom 70. stavkom 2. Uredbe br. 806/2014, ex ante doprinos ne izračunava se samo na temelju obveza dotičnih institucija, nego se taj doprinos zatim usklađuje s njihovim profilom rizičnosti. Stoga, na temelju članka 103. stavka 7. Direktive 2014/59, Komisija je ovlaštena delegiranim aktom odrediti načine te prilagodbe ex ante doprinosâ razmjerno profilu rizičnosti navedenih institucija.

107    U tom se pogledu člankom 103. stavkom 7. Direktive 2014/59 predviđa osam okolnosti koje Komisija mora uzeti u obzir za potrebe takve prilagodbe. Međutim, iako se „vjerojatnost da će institucija krenuti u sanaciju” i „izloženost institucije riziku” nalaze među takvim okolnostima, tako da ih je Komisija dužna uzeti u obzir prilikom donošenja delegiranog akta kao što je Delegirana uredba 2015/63, ti su čimbenici samo dva od osam drugih čimbenika koje Komisija mora uzeti u obzir prilikom izrade takvog akta.

108    Usto, ništa u članku 103. stavku 7. Direktive 2014/59 ne upućuje na to da je Komisija dužna dati prevladavajuću važnost jednoj ili više navedenih okolnosti, kao što je vjerojatnost da će institucija biti predmet postupka sanacije.

109    Taj zaključak potvrđuje kontekst u kojem se nalazi članak 103. stavak 7. Direktive 2014/59.

110    S jedne strane, iz uvodne izjave 105. te direktive proizlazi da bi se ex ante doprinosi financijskog sektora trebali prikupiti prije pokretanja postupka sanacije i neovisno o njemu. S druge strane, instrumenti sanacije mogu se primjenjivati samo na subjekte koji propadaju ili im prijeti propast i to samo kad je to potrebno da bi se ostvario cilj financijske stabilnosti u javnom interesu. Stoga se propisom ne utvrđuje nikakva automatska veza između plaćanja ex ante doprinosa i sanacije institucije o kojoj je riječ jer je jedino očuvanje javnog interesa, a ne pojedinačnog interesa institucije, odlučujući čimbenik za korištenje SRF‑a (presuda od 20. siječnja 2021., ABLV Bank/SRB, T‑758/18, EU:T:2021:28, t. 70.). Iz toga proizlazi da vjerojatnost sanacije institucije nije jedini čimbenik koji treba uzeti u obzir prilikom izračuna njezina ex ante doprinosa.

111    To vrijedi tim više što isključenje obveza povezanih s razvojnim djelatnostima iz izračuna ex ante doprinosâ, predviđeno člankom 5. stavkom 1. točkom (f) Delegirane uredbe 2015/63, nije opravdano činjenicom da banke koje odobravaju promotivne kredite, koje drže te obveze, imaju manju vjerojatnost sanacije. Naime, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 13. te delegirane uredbe, isključenje navedenih obveza temelji se na činjenici da se promotivnim kreditima nastoji ostvariti cilj javne politike, da se dodjeljuju pod nekonkurentnim i neprofitnim uvjetima te da ih izravno ili neizravno djelomično jamči središnja država ili regionalna samouprava ili lokalno tijelo države članice. Stoga se to isključenje temelji na obilježjima svojstvenima određenoj kategoriji djelatnosti, a ne na ukupnom profilu rizičnosti banaka koje odobravaju promotivne kredite koje obavljaju te djelatnosti, s obzirom na to da takve banke nemaju nužno isti profil rizičnosti samo zato što, među ostalim djelatnostima, obavljaju razvojne djelatnosti.

112    S obzirom na prethodno navedeno, tužitelj nije dokazao da članak 5. stavak 1. točka (f) Delegirane uredbe 2015/63 sadržava očitu pogrešku ili zlouporabu ovlasti ili da je očito prekoračio granice Komisijine diskrecijske ovlasti zbog toga što iz izračuna ex ante doprinosa ne isključuje obveze povezane s pomoćnim razvojnim djelatnostima regionalnih banaka koje odobravaju promotivne kredite.

113    Kao drugo, tužitelj ističe da se člankom 5. stavkom 1. točkom (f) Delegirane uredbe 2015/63 povređuje načelo jednakog postupanja, dok se člankom 103. Direktive 2014/59 zahtijeva jednako postupanje prema bankama s istim profilom rizičnosti.

114    Kao prvo, člankom 5. stavkom 1. točkom (f) Delegirane uredbe 2015/63 uspostavlja se neopravdana razlika u postupanju između obveza povezanih s pomoćnim razvojnim djelatnostima i obveza povezanih s razvojnim djelatnostima. U tom pogledu, iz uvodne izjave 13. Delegirane uredbe 2015/63 proizlazi da je privilegirani sustav obveza banaka koje odobravaju promotivne kredite namijenjenih refinanciranju određenih kredita obrazložen činjenicom da za te kredite izravno ili neizravno jamči središnja država ili regionalna samouprava ili lokalno tijelo. Međutim, jamstvo za nastavak poslovanja, i stoga „iznimno niska” vjerojatnost njegove sanacije, nikako ne ovisi o tome odgovaraju li obveze potonjega potraživanjima povezanima s njegovom razvojnom djelatnošću ili njegovim pomoćnim razvojnim djelatnostima. Razlika u postupanju nije opravdana ni s gledišta prirode tih djelatnosti jer su razvojne djelatnosti gospodarski neodvojive od pomoćnih razvojnih djelatnosti.

115    Kao drugo, članak 5. stavak 1. točka (f) Delegirane uredbe 2015/63, u vezi s člankom 5. stavkom 1. točkom (b) te delegirane uredbe, dovodi do neopravdane razlike u postupanju između obveza povezanih s pomoćnim razvojnim djelatnostima i obveza koje proizlaze iz obveza prema drugim ugovornim stranama s kojima je institucija uspostavila institucionalni sustav zaštite (u daljnjem tekstu: ISZ), s obzirom na to da su potonje obveze isključene iz izračuna ex ante doprinosâ u skladu s člankom 5. stavkom 1. točkom (b) navedene delegirane uredbe. Naime, tužitelj, u pogledu sredstava koja se koriste za njegove pomoćne razvojne djelatnosti, također ima mehanizam zaštite neovisan o SRF‑u, odnosno jamstvo Landa, što je usporedivo s jamstvom ISZ‑a.

116    Kao treće, prema regionalnim bankama koje odobravaju promotivne kredite različito se postupalo nego s nacionalnim bankama koje odobravaju promotivne kredite, koje se ne smatraju kreditnim institucijama u smislu Uredbe br. 575/2013 i koje su stoga izuzete od obveze plaćanja ex ante doprinosâ, iako regionalne banke koje odobravaju promotivne kredite, kao i nacionalne banke koje odobravaju promotivne kredite, obavljaju posebne zadaće financiranja u općem interesu i raspolažu jamstvom za nastavak poslovanja.

117    U tom pogledu valja podsjetiti na to da načelo jednakog postupanja, kao opće načelo prava Unije, zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (presuda od 3. veljače 2021., Fussl Modestraße Mayr, C‑555/19, EU:C:2021:89, t. 95.).

118    Budući da je tužitelj istaknuo povredu načela jednakog postupanja, na njemu je da precizno utvrdi usporedive situacije za koje smatra da se u njima postupalo na različit način ili različite situacije za koje smatra da se u njima postupalo na jednak način (presuda od 12. travnja 2013., Du Pont de Nemours (Francuska) i dr./Komisija, T‑31/07, neobjavljena, EU:T:2013:167, t. 311.).

119    U skladu s ustaljenom praksom, usporedivost takvih situacija utvrđuje se s obzirom na sve elemente koji ih obilježavaju. Te elemente valja utvrđivati i ocjenjivati osobito vodeći računa o predmetu i cilju akta kojim se provodi razlikovanje u pitanju. Nadalje, treba uzeti u obzir načela i ciljeve područja u koje taj akt pripada (vidjeti presudu od 3. veljače 2021., Fussl Modestraße Mayr, C‑555/19, EU:C:2021:89, t. 99. i navedenu sudsku praksu).

120    Što se tiče predmeta i cilja Direktive 2014/59, Uredbe br. 806/2014 i Delegirane uredbe 2015/63, valja podsjetiti na to da su ti akti obuhvaćeni područjem SRM‑a, čije je stvaranje, u skladu s uvodnom izjavom 12. Uredbe br. 806/2014, namijenjeno osiguranju neutralnog pristupa u postupanju s institucijama koje propadaju, povećanju stabilnosti institucija u državama članicama sudionicama i sprečavanju prelijevanja mogućih kriza na države članice koje ne sudjeluju u tom mehanizmu, kako bi se olakšalo funkcioniranje unutarnjeg tržišta u cjelini.

121    Kako bi se osiguralo financiranje aktivnosti SRM‑a, Direktivom 2014/59, Uredbom br. 806/2014 i Delegiranom uredbom 2015/63 uvedeni su ex ante doprinosi čija se posebna priroda sastoji, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 105. do 107. te direktive i uvodne izjave 41. te uredbe, od toga da se u okviru osigurateljne logike zajamči da financijski sektor pribavi dostatna financijska sredstva za SRM kako bi potonji mogao ispunjavati svoje funkcije, potičući poslovanje dotičnih institucija po modelu koji predstavlja manji rizik (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 113.).

122    U tom kontekstu, isključenje predviđeno u članku 5. stavku 1. točki (f) Delegirane uredbe 2015/63 obrazloženo je, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 13. te delegirane uredbe, činjenicom da se promotivnim kreditima nastoji ostvariti cilj javne politike, da se dodjeljuju pod nekonkurentnim i neprofitnim uvjetima te ih izravno ili neizravno djelomično jamči središnja država ili regionalna samouprava ili lokalno tijelo države članice.

123    Što se tiče prvog dijela tužbenog razloga, treba ga shvatiti na način da tužitelj u biti tvrdi da su pomoćne razvojne djelatnosti usporedive s razvojnim djelatnostima, tako da obveze regionalne banke koje odobravaju promotivne kredite koja obavlja dvije kategorije djelatnosti nisu trebale biti isključene iz izračuna ex ante doprinosâ ne samo do visine iznosa koji odgovara razvojnim djelatnostima, nego do iznosa koji odgovara dvjema kategorijama djelatnosti.

124    U tom pogledu, iz točke 60. ove presude najprije proizlazi da se pomoćne razvojne djelatnosti obavljaju na otvorenom tržištu kapitala s ciljem ostvarivanja dobiti, da ih mogu obavljati institucije različite od regionalnih banaka koje odobravaju promotivne kredite i da se obavljaju u tržišnom natjecanju s drugim institucijama. S druge strane, razvojne djelatnosti obavljaju se na temelju pravne obveze pružanja pomoći središnjoj državi ili regionalnoj samoupravi ili lokalnom tijelu države članice u obavljanju njezinih zadaća od javnog interesa.

125    Osim toga, uzimajući u obzir utvrđenja iz točaka 62. i 124. ove presude i suprotno onomu što tvrdi tužitelj, činjenica da su te dvije kategorije djelatnosti komplementarne s gospodarskog stajališta ne znači da su usporedive.

126    Naposljetku, okolnost na koju se poziva tužitelj, prema kojoj se jamstvo Landa koje on ima u njegovu pojedinačnom slučaju odnosi na sve njegove djelatnosti, bilo da se radi o razvojnim djelatnostima ili pomoćnim razvojnim djelatnostima, nije relevantna za ocjenu usporedivosti tih dviju kategorija djelatnosti s obzirom na cilj koji se želi postići člankom 5. stavkom 1. točkom (f) Delegirane uredbe 2015/63. Naime, s jedne strane, kao što to proizlazi iz točke 122. ove presude, cilj te odredbe nije bio da se iz izračuna ex ante doprinosâ isključe sve obveze svih regionalnih banaka koje odobravaju promotivne kredite koje imaju jamstva poput onih koja ima tužitelj. S druge strane, nije utvrđeno da se javna jamstva koja u pravilu ostvaruju djelatnosti razvoja regionalnih banaka koje odobravaju promotivne kredite odnose, u slučaju svih tih banaka, i na pomoćne razvojne djelatnosti potonjih. U tom pogledu, tužitelj osobito nije osporavao Komisijin argument prema kojem postoje situacije u kojima pomoćne razvojne djelatnosti određenih regionalnih banaka koje odobravaju promotivne kredite nisu pokrivene nikakvim državnim jamstvom ili jednakovrijednim jamstvom.

127    U tim se okolnostima pomoćne razvojne djelatnosti ne mogu smatrati usporedivima s razvojnim djelatnostima. Slijedom toga, nije utvrđeno da se s njima treba postupati na isti način kad je riječ o isključenju obveza povezanih s tim djelatnostima u svrhu izračuna ex ante doprinosâ.

128    Što se tiče drugog dijela tužbenog razloga, tužitelj pogrešno tvrdi da su, s obzirom na poseban cilj koji se nastoji postići člankom 5. stavkom 1. točkom (b) Delegirane uredbe 2015/63, obveze povezane s pomoćnim razvojnim djelatnostima usporedive s obvezama povezanima s obvezama prema drugim ugovornim stranama s kojima je predmetna institucija osnovala ISZ. Naime, u skladu s uvodnom izjavom 8. te delegirane uredbe, isključenje obveza koje se odnose na ISZ proizlazi iz želje da se izbjegne dvostruko uračunavanje određenih obveza pri utvrđivanju ex ante doprinosâ institucija koje su članovi ISZ‑a ili su trajno povezane sa središnjim tijelom. Međutim, tužitelj nije tvrdio da uključivanje obveza povezanih s pomoćnim razvojnim djelatnostima u izračun ex ante doprinosâ predstavlja dvostruko uračunavanje takvih obveza.

129    Što se tiče trećeg dijela tužbenog razloga, koji se temelji na tome da se u pogledu obveze plaćanja ex ante doprinosâ s regionalnim bankama koje odobravaju promotivne kredite postupa različito nego s nacionalnim bankama koje odobravaju promotivne kredite, valja istaknuti sljedeće.

130    Prije svega, ta razlika u postupanju proizlazi iz odredbi zakonodavnih akata navedenih u točkama 70. do 73. ove presude. Naime, kao što je to objašnjeno u tim točkama, člankom 2. stavkom 5. točkom 6. Direktive 2013/36, u verziji koja se primjenjivala prije njezine izmjene Direktivom 2019/878, KfW je poimence isključen iz područja primjene Direktive 2013/36 i, slijedom toga, iz općeg sustava plaćanja ex ante doprinosâ. Međutim, tužitelj nije osporavao valjanost te odredbe ili drugih odredbi navedenih u točkama 70. do 73. ove presude.

131    Nasuprot tomu, članak 5. stavak 1. točka (f) Delegirane uredbe 2015/63, čija se nezakonitost ističe ovim tužbenim razlogom, primjenjuje se na sve banke koje odobravaju promotivne kredite u smislu članka 3. točke 27. Delegirane uredbe 2015/63, koje ulaze u osobno područje primjene općeg sustava plaćanja ex ante doprinosâ. Ta odredba stoga ne uspostavlja nikakvu razliku u postupanju prema tim bankama ovisno o tome je li ih osnovala središnja država ili regionalna samouprava države članice.

132    Osim toga, kao što je to utvrđeno u točki 77. ove presude, ni članak 103. stavak 7. Direktive 2014/59 ni bilo koja druga odredba te direktive ili Uredbe br. 806/2014 ne ovlašćuje Komisiju da delegiranim aktom u potpunosti isključi određene institucije, kao što su regionalne ili nacionalne banke koje odobravaju promotivne kredite, iz obveze plaćanja ex ante doprinosâ.

133    U tim okolnostima, na zakonitost članka 5. stavka 1. točke (f) Delegirane uredbe 2015/63 ne može se utjecati samo zato što je zakonodavac Unije odlučio pojedinačno izuzeti KfW, koji je poimence naveden u članku 2. stavku 5. točki 6. Direktive 2013/36, u verziji primjenjivoj prije nego što je izmijenjena Direktivom 2019/878, iz općeg sustava plaćanja ex ante doprinosâ.

134    Kao treće, što se tiče Provedbene uredbe 2015/81, tužitelj smatra da metoda izračuna koja je predviđena tom uredbom i primijenjena u pobijanoj odluci povređuje načelo proporcionalnosti i narušava strukture bankovnog sektora država članica jer ta metoda dovodi do unakrsnog subvencioniranja komercijalnih banaka od strane sektora banaka koje odobravaju promotivne kredite. Stoga se tom metodom stvaraju poremećaji između struktura bankovnog sektora država članica, čime se povređuje članak 70. stavak 2. prvi podstavak točka (b) Uredbe br. 806/2014.

135    U tom pogledu, valja podsjetiti na to da načelo proporcionalnosti, kao jedno od općih načela prava Unije, zahtijeva da akti institucija Unije mogu ostvariti legitimne ciljeve koje slijedi zakonodavstvo o kojem je riječ i da ne prelaze granice onoga što je nužno za postizanje tih ciljeva, pri čemu, u slučaju kada postoji izbor između više prikladnih mjera, valja upotrijebiti najmanje ograničavajuću, a uzrokovane nepovoljnosti ne smiju biti neproporcionalne u odnosu na ciljeve koje se želi postići (presude od 4. svibnja 2016., Philip Morris Brands i dr., C‑547/14, EU:C:2016:325, t. 165. i od 20. siječnja 2021., ABLV Bank/SRB, T‑758/18, EU:T:2021:28, t. 142.; vidjeti u tom smislu i presudu od 8. lipnja 2010., Vodafone i dr., C‑58/08, EU:C:2010:321, t. 51.).

136    Međutim, tužitelj nije podnio nijedan dokaz kojim bi dokazao da je uključivanje obveza povezanih s pomoćnim razvojnim djelatnostima u izračun ex ante doprinosâ neprimjereno u odnosu na ciljeve koje zakonodavac Unije i Komisija namjeravaju postići, kako su navedeni u točkama 120. do 122. ove presude.

137    Isto tako, nije istaknuo nijedan razlog kojim bi dokazao da uključivanje tih obveza u izračun ex ante doprinosâ prekoračuje ono što je nužno za postizanje ciljeva navedenih u točkama 120. do 122. ove presude ili uzrokuje neugodnosti koje su neproporcionalne u odnosu na navedene ciljeve.

138    Što se tiče jedinog konkretnog argumenta koji je tužitelj istaknuo u okviru ovog prigovora, odnosno činjenice da uključivanje navedenih obveza u izračun ex ante doprinosâ prema njegovu mišljenju dovodi do „prekomjernog subvencioniranja” poslovnih banaka od strane sektora banaka koje odobravaju promotivne kredite, tužitelj nije u dovoljnoj mjeri objasnio razloge zbog kojih takvo uključivanje ne ispunjava kriterije navedene u točki 135. ove presude. Usto i u svakom slučaju, kao što je to već navedeno u točki 124. ove presude, pomoćne razvojne djelatnosti obavljaju se na otvorenom tržištu kapitala s ciljem stjecanja dobiti, tako da bi eventualno isključenje obveza povezanih s tim djelatnostima iz izračuna ex ante doprinosâ moglo dovesti do rezultata suprotnog onomu koji je predvidio tužitelj, odnosno do stvaranja poremećaja između različitih institucija koje djeluju na takvom tržištu.

139    Iz svih tih razmatranja proizlazi da valja odbiti treći dio devetog tužbenog razloga i, zajedno s njim, taj tužbeni razlog u cijelosti.

2.      Deseti tužbeni razlog, koji se temelji na prigovorima nezakonitosti članka 6. stavka 5. prvog podstavka točke (b) i Priloga I., naslovljenog „Korak 2.” Delegiranoj uredbi 2015/63

140    U okviru desetog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da se „metodom izračuna utvrđenom u Delegiranoj uredbi […] 2015/63” povređuju Uredba br. 806/2014, Direktiva 2014/59 i načelo jednakog postupanja.

141    U tom pogledu, valja pojasniti da, iako tužitelj općenito ističe da metoda izračuna predviđena Delegiranom uredbom 2015/63 povređuje, kao takva, pravna pravila višeg prava na koja se poziva te pojašnjava da se njegova argumentacija koja se odnosi na članak 6. stavak 5. prvi podstavak točku (b) i Prilog I. pod naslovom „Korak 2.” te delegirane uredbe navodi samo kao primjer, njegova pismena ne sadržavaju razmatranja o drugim aspektima metode izračuna osim onih predviđenih tim odredbama.

142    U tim okolnostima, ispitivanje ovog tužbenog razloga valja ograničiti na navodnu nezakonitost članka 6. stavka 5. prvog podstavka točke (b) i Priloga I. pod naslovom „Korak 2.” navedenoj delegiranoj uredbi.

143    Kao prvo, tužitelj tvrdi da se činjenicom da njegovo državno jamstvo nije uzeto u obzir u okviru stupa rizika naslovljenog „dodatni pokazatelji rizika koje određuje sanacijsko tijelo”, predviđenom u članku 6. stavku 5. Delegirane uredbe 2015/63, povređuje načelo jednakog postupanja, kao i Uredba br. 806/2014 i Direktiva 2014/59 jer se tim aktima nalaže usklađivanje izračuna ex ante doprinosâ s profilom rizičnosti institucija. Potpokazatelj rizika „članstvo u [ISZ‑u]”, predviđen u članku 6. stavku 5. prvom podstavku točki (b) Delegirane uredbe 2015/63, trebao je osobito uzeti u obzir državna jamstva, poput onog koje uživa tužitelj, koja su potencijalno čak i relevantnija za ocjenu profila rizičnosti institucija, nego što je to pripadnost ISZ‑u.

144    Kao drugo, prema tužiteljevu mišljenju, mehanizmom pripisivanja institucija skupovima, koji je utvrđen u Prilogu I., pod naslovom „Korak 2.”, Delegiranoj uredbi 2015/63, povređuje se Direktiva 2014/59, načelo usklađivanja ex ante doprinosâ s profilom rizičnosti i načelom jednakog postupanja. S jedne strane, ta se dodjela provodi na temelju usporedbe profila rizičnosti svih institucija država članica sudionica, što bi moglo dovesti do očito nepravednih rezultata. S druge strane, s obzirom na to da se metoda predviđena u Prilogu I. pod naslovom „Korak 2.” navedenoj delegiranoj uredbi sastoji u tome da se, koliko je to moguće, isti broj institucija pripiše svakom skupu, ona bi mogla dovesti do toga da se prema institucijama sa sličnim bruto pokazateljima rizika postupa na različit način i prema institucijama s različitim pokazateljima, na jednak način.

145    Tako, primjerice, iz Priloga II. pobijanoj odluci proizlazi da, u okviru pokazatelja rizika „omjer ukupne izloženosti riziku i ukupne imovine” što se tiče njemačkih institucija, skupove 1 do 15 zauzima 646 institucija u vrijednosti od 0 %, a institucija s najvećim profilom rizičnosti za taj pokazatelj, s vrijednošću od oko 1121,1 %, pripisana je samo skupu 18, odnosno samo skupu iznad tužiteljeva, čija je vrijednost 0,05 % pripisana skupu 17. Slijedom toga, institucije koje imaju potpuno različit profil rizičnosti nalaze se u istom skupu.

146    SRB tvrdi da deseti tužbeni razlog treba u cijelosti odbaciti kao nedopušten jer ga je trebalo istaknuti prilikom podnošenja tužbe 2016. U svakom slučaju je neosnovan.

147    U tom pogledu, valja podsjetiti na to da je, u skladu s člankom 84. stavkom 1. Poslovnika Suda, zabranjeno iznošenje novih pravnih navoda tijekom postupka, osim ako se isti ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka. Međutim, pravni navod ili argument koji predstavlja dopunu tužbenog razloga iznesenog ranije, izravno ili implicitno, u tužbi kojom je postupak pokrenut i koji je usko vezan uz isti, valja proglasiti dopuštenim (presuda od 11. srpnja 2013., Ziegler/Komisija, C‑439/11 P, EU:C:2013:513, t. 46.).

148    Osim toga, u skladu s člankom 86. stavkom 1. Poslovnika, kad se akt čije se poništenje zahtijeva zamijeni ili izmijeni drugim aktom istog predmeta, tužitelj može prilagoditi tužbu kako bi se uzeo u obzir taj novi čimbenik.

149    Osim toga, članke 84. i 86. Poslovnika treba usko tumačiti, s obzirom na to da postupovna pravila imaju prisilni karakter (vidjeti u tom smislu presude od 26. ožujka 2009., SELEX Fluggesellschaft, C‑113/07 P, EU:C:2009:191, t. 48. i od 20. rujna 2018., SELEX Sistemi Integrati/Komisija, C‑114/17 P, EU:C:2018:753, t. 54.).

150    U ovom slučaju, tužitelj je prigovor nezakonitosti protiv članka 6. stavka 5. prvog podstavka točke (b) i Priloga I., naslovljenog „Korak 2.”, Delegirane uredbe 2015/63 istaknuo samo u podnesku kojim se vrši prilagodba.

151    Naime, tužba kojom se pokreće postupak ne sadržava nikakvu argumentaciju za koju bi se moglo smatrati da je povezana, čak i implicitno, sa zakonitošću odredaba navedenih u točki 150. ove presude. Točno je da tužba sadržava argumentaciju koja se odnosi na pripadnost institucija sustavu zaštite, ali ona se odnosi na isključenje određenih obveza iz izračuna ex ante doprinosâ u skladu s člankom 5. Delegirane uredbe 2015/63, a ne na prilagodbu tih doprinosa razmjerno profilu rizičnosti institucija u skladu s člancima 6. do 9. iste delegirane uredbe. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da ovaj prigovor nezakonitosti predstavlja proširenje tužbenog razloga koji je već istaknut u tužbi u smislu sudske prakse navedene u točki 147. ove presude.

152    Usto, pobijana odluka temelji se na pravnim odredbama koje su bile na snazi prilikom donošenja prvotnih odluka, što osobito vrijedi za članak 6. stavak 5. prvi podstavak točku (b) i Prilog I., pod naslovom „Korak 2.” Delegiranoj uredbi 2015/63. U tom pogledu, ništa ne upućuje na to da tužitelj već u stadiju tužbe nije raspolagao svim elementima na koje se oslonio u svojem podnesku kojim se vrši prilagodba kako bi osporio valjanost tih odredbi.

153    U tom pogledu, valja pojasniti da okolnost, koju tužitelj dovodi u pitanje, da se pripisivanje institucija skupovima provodi na temelju vrijednosti pokazatelja bruto rizika svih institucija za koje je pokazatelj izračunan proizlazi izravno iz Priloga I., pod naslovom „Korak 2.”, Delegiranoj uredbi 2015/63.

154    Isto vrijedi za izračun broja skupova unutar određenog pokazatelja rizika i broja institucija pripisanih svakom skupu, s obzirom na to da, u skladu s Prilogom I. pod naslovom „Korak 2.”, točkom 3. Delegirane uredbe 2015/63, SRB u načelu svakom skupu pripisuje isti broj institucija, počevši tako da institucije s najmanjim vrijednostima sirovog pokazatelja pripisuje prvom skupu.

155    Međutim, tužitelj dovodi u pitanje Prilog I., pod naslovom „Korak 2.”, Delegiranoj uredbi 2015/63 upravo zato što predviđa pripisivanje istog broja institucija svakom skupu.

156    S obzirom na prethodno navedeno, ovaj prigovor nezakonitosti ne temelji se ni na kakvom pravnom ili činjeničnom pitanju za koje se saznalo tijekom postupka u smislu članka 84. Poslovnika. Isto tako, on se ne temelji na čimbeniku koji je tužitelj prvi put mogao uzeti u obzir u okviru prilagodbe svoje tužbe na temelju članka 86. stavka 1. Poslovnika.

157    Prema tome, ovaj prigovor nezakonitosti treba odbaciti kao nedopušten zbog nepravodobnosti.

B.      Tužbeni razlozi koji se odnose na nezakonitost pobijane odluke

1.      Drugi i treći tužbeni razlog, koji se temelje na tome da je pobijanom odlukom povrijeđen članak 41. Povelje i obveza obrazlaganja zbog nepostojanja pravne osnove za zamjenu prvotnih odluka s retroaktivnim učinkom

158    Tužitelj u okviru svojeg drugog tužbenog razloga tvrdi da pobijana odluka, time što s retroaktivnim učinkom zamjenjuje prvotne odluke, povređuje članak 41. Povelje u vezi s člankom 4. Europskog kodeksa dobrog administrativnog postupanja, načelo vladavine prava i načelo dobre uprave jer nije postojala pravna osnova za donošenje pobijane odluke s retroaktivnim učinkom. U tom pogledu, ni članak 70. stavak 1. Uredbe br. 806/2014 ni članak 17. stavak 4. Delegirane uredbe 2015/63 nisu takva pravna osnova.

159    U svakom slučaju, ne postoji objektivno opravdanje za zamjenu prvotnih odluka s retroaktivnim učinkom. Konkretno, ne postoji dokazani rizik da bi nepostojanje takvog učinka ugrozilo cilj postizanja konačne ciljne razine. U tom pogledu, eventualni manjak financiranja SRB‑a mogao bi se nadoknaditi većim ex ante doprinosima tijekom sljedećih godina ili produljenjem početne faze na temelju članka 69. stavka 4. Uredbe br. 806/2014. Osim toga, izostanak retroaktivnosti pobijane odluke tužitelju ne daje nepoštenu konkurentsku prednost u odnosu na druge institucije, s obzirom na to da on kao banka koja odobrava promotivne kredite nije u tržišnom natjecanju s tim drugim institucijama. Nije imao ni nepoštenu prednost zbog činjenice da je njegov ex ante doprinos za razdoblje doprinosa 2016. dospio kasnije od doprinosa drugih institucija jer je u svakom slučaju već platio taj doprinos 2016. godine.

160    Osim toga, u okviru svojeg trećeg tužbenog razloga tužitelj tvrdi da se pobijanom odlukom povređuje obveza obrazlaganja propisana člankom 296. drugim stavkom UFEU‑a i člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje jer se u njoj ne navodi pravna osnova na temelju koje je SRB donio pobijanu odluku s retroaktivnim učinkom.

161    SRB osporava tužiteljevu argumentaciju.

162    Pobijana odluka donesena je 27. travnja 2022. te je, u skladu s onim što se predviđa člankom 4. njezine izreke, stupila na snagu 15. travnja 2016., odnosno u trenutku stupanja na snagu prve od prvotnih odluka.

163    U uvodnim izjavama 177. do 184. pobijane odluke SRB je iznio razloge zbog kojih je vremenski učinak te odluke utvrdio na način opisan u točki 162. ove presude. Osobito je pojasnio da je tako postupio kako bi zadržao pravnu osnovu kojom su tužiteljevi ex ante doprinosi za 2016. prikupljeni u 2016. godini i kako bi zadržao valjanost tužiteljeva plaćanja tih doprinosa.

164    Prema sudskoj praksi, načelu pravne sigurnosti protivi se to da akt Unije proizvodi učinak prije svojeg donošenja, iznimno može biti drukčije onda kada cilj koji se treba postići to zahtijeva i kada se uredno poštuju legitimna očekivanja zainteresiranih osoba (vidjeti u tom smislu presude od 13. studenoga 1990., Fedesa i dr., C‑331/88, EU:C:1990:391, t. 45. i od 5. rujna 2014., Éditions Odile Jacob/Komisija, T‑471/11, EU:T:2014:739, t. 102. i navedenu sudsku praksu).

165    Iz te sudske prakse proizlazi da, kada su uvjeti koje potonja spominje ispunjeni, ovlast institucija, tijela, ureda i agencija Unije da donesu akt s retroaktivnim učinkom proizlazi iz općih načela prava Unije, a da se ta ovlast pritom ne uvjetuje postojanjem izričite pravne osnove u predmetnom propisu.

166    U tim okolnostima, suprotno onomu što tužitelj tvrdi u svojem trećem tužbenom razlogu, činjenica da se u pobijanoj odluci ne upućuje na izričitu odredbu predmetnog propisa kojom se SRB‑u dodjeljuje takva ovlast ne može predstavljati povredu obveze obrazlaganja.

167    Osim toga, valja istaknuti da su uvjeti navedeni u točki 164. ove presude svakako ispunjeni u ovom slučaju, a da pritom nije potrebno ispitati ima li pobijana odluka pravi retroaktivni učinak, kao što to tužitelj ističe u okviru svojeg drugog tužbenog razloga.

168    Naime, s jedne strane, tužitelj ne tvrdi da retroaktivna narav pobijane odluke ne poštuje načelo zaštite legitimnih očekivanja. Uostalom, ništa ne upućuje na to da u okolnostima ovog slučaja tužiteljeva legitimna očekivanja ili legitimna očekivanja trećih nisu bila uredno poštovana.

169    S druge strane, što se tiče pitanja zahtijevaju li ciljevi koje treba postići pobijanom odlukom da potonja stupi na snagu prije datuma njezina donošenja, valja uzeti u obzir kontekst u kojem je ta odluka donesena.

170    Kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 19., 20. i 183. pobijane odluke, ona je donesena kako bi se ispravio nedostatak u obrazloženju prvotnih odluka, koje je SRB utvrdio nakon presuda od 28. studenoga 2019., Hypo Vorarlberg Bank/SRB (T‑377/16, T‑645/16 i T‑809/16, EU:T:2019:823) i od 28. studenoga 2019., Portigon/SRB (T‑365/16, EU:T:2019:824), a da ta odluka ili te presude nisu izmijenile doseg tužiteljeve obveze plaćanja ex ante doprinosâ za razdoblje doprinosa 2016., kako je donesena prvotnim odlukama i kako je postojala za to razdoblje doprinosa.

171    Naime, izračun tužiteljeva ex ante doprinosa za navedeno razdoblje doprinosa, kao i iznos tog doprinosa bili su isti, kako u drugoj od prvotnih odluka, tako i u pobijanoj odluci. U tom pogledu, SRB je u uvodnoj izjavi 22. pobijane odluke osobito istaknuo da se ona „temelji na prikupljenim podacima, iznesenim pretpostavkama, pripremnim koracima i metodologiji primijenjenoj u okviru postupka iz 2016. koji je doveo do donošenja [prvotnih odluka]”. Stoga je jedini novi čimbenik uveden pobijanom odlukom bilo šire obrazloženje izračuna tužiteljeva ex ante doprinosa za 2016.

172    U tim posebnim okolnostima, da SRB nije donio pobijanu odluku time što je počeo provoditi njezine učinke od datuma stupanja na snagu prve od prvotnih odluka, pobijana odluka ne bi mogla proizvoditi učinke tijekom razdoblja od 15. travnja 2016. do 27. travnja 2022., tijekom kojeg bi tužitelj bio oslobođen svoje obveze plaćanja ex ante doprinosa za razdoblje doprinosa 2016., iako je bio podvrgnut toj obvezi na temelju članka 2., članka 67. stavka 4. i članaka 69. i 70. Uredbe br. 806/2014. Isto tako, tijekom tog razdoblja SRF je, protivno tim istim odredbama, bio lišen sredstava koja potječu od tužiteljevih ex ante doprinosâ, što je ugrozilo provedbu Direktive 2014/59, Uredbe br. 806/2014 i Delegirane uredbe 2015/63 (vidjeti po analogiji presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 176. i 177.).

173    Slijedom toga, cilj je donošenja pobijane odluke s učinkom od 15. travnja 2016. bio osigurati podudarnost između primjenjivosti pobijane odluke i trenutka u kojem je nastala tužiteljeva obveza isplate ex ante doprinosa za 2016. te tako izbjeći rezultat suprotan primjenjivim propisima. Međutim, ostvarenje takvog cilja zahtijevalo je da ta odluka stupi na snagu prije njezina donošenja.

174    S obzirom na prethodno navedeno, drugi i treći tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovane.

2.      Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na nedostatnom obrazloženju pobijane odluke u vezi s izračunom tužiteljeva ex ante doprinosa

175    Tužitelj ističe da pobijana odluka nije dostatno obrazložena u pogledu izračuna njegova ex ante doprinosa i da stoga povređuje članak 296. drugi stavak UFEU‑a.

176    Četvrti tužbeni razlog sastoji se, u biti, od triju dijelova koji se temelje, kao prvo, na nepostojanju pojedinačnog obrazloženja pobijane odluke, kao drugo, na nepriopćavanju pojedinačnih podataka drugih institucija i, kao treće, na nedostatnom obrazloženju u pogledu stvaranja skupova.

a)      Uvodna očitovanja

177    Članak 296. drugi stavak UFEU‑a određuje da se u pravnim aktima navode razlozi na kojima se akti temelje. Isto tako, pravo na dobru upravu, utvrđeno u članku 41. Povelje, predviđa obvezu institucija, tijela, ureda i agencija Unije da obrazlože svoje odluke.

178    Posve posebnu važnost ima obrazloženje odluke institucije, tijela, ureda ili agencije Unije zato što zainteresiranoj osobi omogućuje da pri punom poznavanju predmeta odluči je li korisno podnijeti pravni lijek protiv te odluke, a nadležnom sudu da provede svoj nadzor, tako da je ono, dakle, jedan od uvjeta za djelotvornost sudske zaštite, zajamčene člankom 47. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 103. i navedenu sudsku praksu).

179    Iz sudske prakse Suda također proizlazi da se takvo obrazloženje mora prilagoditi prirodi predmetnog akta i kontekstu u kojem je on donesen. S tim u vezi, obrazloženje ne mora sadržavati napomenu o svim pravnim ili činjeničnim elementima koji su relevantni, s obzirom na to da se dostatnost obrazloženja mora ocjenjivati ne samo s obzirom na tekst akta, nego i na njegov kontekst te na sva pravna pravila kojima se uređuje dotično područje i, osobito, s obzirom na interes koji adresati mogu imati za dobivanje objašnjenja. Slijedom toga, akt koji negativno utječe na neku osobu u dovoljnoj je mjeri obrazložen ako je donesen u kontekstu poznatom zainteresiranoj osobi, što joj omogućuje da razumije doseg mjere koja se na nju odnosi (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 104. i navedenu sudsku praksu).

180    Kako bi se ispitalo je li to obrazloženje dostatno u pogledu odluke kojom se određuju ex ante doprinosi, valja podsjetiti, kao prvo, na to da se iz sudske prakse Suda ne može zaključiti da obrazloženje svake odluke institucije, tijela, ureda ili agencije Unije kojom se privatnom subjektu nalaže plaćanje novčanog iznosa mora nužno sadržavati sve elemente na temelju kojih njezin adresat može provjeriti točnost izračuna visine tog novčanog iznosa (vidjeti presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 105. i navedenu sudsku praksu).

181    Drugo, institucije, tijela, uredi i agencije Unije načelno ne smiju, na temelju načela zaštite poslovne tajne, koje je opće načelo prava Unije, a koje je konkretizirano, među ostalim, u članku 339. UFEU‑a, odati konkurentima privatnog subjekta povjerljive informacije koje je on pružio (vidjeti presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 109. i navedenu sudsku praksu).

182    Treće, smatrati da obrazloženje SRB‑ove odluke kojom se utvrđuju ex ante doprinosi mora nužno omogućiti institucijama da provjere točnost izračuna svojeg ex ante doprinosa značilo bi nužno zabraniti zakonodavcu Unije da uvede način izračuna tog doprinosa koji uključuje podatke čija je povjerljivost zaštićena pravom Unije i, prema tome, prekomjerno umanjiti diskrecijsku ovlast kojom taj zakonodavac mora raspolagati u tu svrhu, sprečavajući ga da se, među ostalim, odluči za metodu koja može osigurati dinamičnu prilagodbu financiranja SRF‑a razvoju financijskog sektora, tako da se komparativno uzima u obzir, osobito, financijsko stanje svake institucije s odobrenjem za rad na državnom području države članice sudionice (presuda od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 118.).

183    Četvrto, iako iz prethodno navedenog proizlazi da, zbog logike sustava financiranja SRF‑a i metode izračuna koju je zakonodavac Unije utvrdio, SRB‑ovu obvezu obrazlaganja treba odvagnuti s njegovom obvezom poštovanja poslovne tajne dotičnih institucija, ostaje činjenica da se potonja obveza ne smije tumačiti tako široko da obvezu obrazlaganja liši njezine biti (presuda od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 120.).

184    Međutim, u okviru odvagivanja obveze obrazlaganja s načelom zaštite poslovne tajne ne može se smatrati da obrazlaganje odluke kojom se privatnom subjektu nalaže plaćanje novčanog iznosa a da mu se ne iznesu svi elementi na temelju kojih se može točno provjeriti izračun visine tog novčanog iznosa u svakom slučaju nužno ugrožava bit obveze obrazlaganja (presuda od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 121.).

185    Što se tiče SRB‑ove odluke kojom se utvrđuju ex ante doprinosi, obvezu obrazlaganja mora se smatrati poštovanom kada osobe na koje se odnosi ta odluka, iako im nisu dostavljeni podaci obuhvaćeni poslovnom tajnom, raspolažu metodom izračuna koju je SRB upotrijebio te dovoljnim informacijama da shvate, u biti, na koji je način njihov osobni položaj bio uzet u obzir u svrhu izračuna njihova ex ante doprinosa. s obzirom na položaj svih ostalih dotičnih institucija (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 122.).

186    Naime, u takvom su slučaju te osobe u mogućnosti provjeriti je li njihov ex ante doprinos proizvoljno utvrđen zanemarujući stvarnost njihova ekonomskog položaja ili upotrebljavajući neuvjerljive podatke o ostatku financijskog sektora. Stoga navedene osobe mogu shvatiti opravdanja odluke kojom je utvrđen njihov ex ante doprinos i procijeniti je li svrsishodno podnijeti tužbu protiv te odluke, tako da bi bilo pretjerano zahtijevati od SRB‑a da priopći svaki od brojčanih elemenata na koje se oslanja izračun doprinosa svake dotične institucije (presuda od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 123.).

187    Iz prethodno navedenog proizlazi da SRB nije, među ostalim, dužan instituciji dostaviti podatke koji joj omogućuju da u cijelosti provjeri točnost vrijednosti multiplikatora za prilagodbu jer bi ta provjera pretpostavljala raspolaganje podacima koji su obuhvaćeni poslovnom tajnom i odnose se na ekonomski položaj svake od ostalih dotičnih institucija (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 135.).

188    Nasuprot tomu, SRB mora objaviti ili dostaviti institucijama o kojima je riječ, u agregiranom i anonimiziranom obliku, informacije o tim institucijama upotrijebljene za izračun tog doprinosa, ako se te informacije mogu priopćiti bez ugrožavanja poslovne tajne (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 166.).

189    Među informacijama koje se tako moraju staviti na raspolaganje institucijama nalaze se, među ostalim, granične vrijednosti svakog skupa i vrijednosti pokazatelja rizika koji se odnose na njih, na temelju kojih je ex ante doprinos institucija prilagođen njihovu profilu rizičnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 167.).

190    S obzirom na ta razmatranja valja ispitati tužiteljeve argumente iznesene u okviru četvrtog tužbenog razloga.

b)      Prvi dio koji se odnosi na nepostojanje pojedinačnog obrazloženja pobijane odluke

191    Prema tužiteljevu mišljenju, pobijana odluka povređuje članak 296. drugi stavak UFEU‑a jer ne sadržava dostatno pojedinačno obrazloženje. Osobito, u uvodnim izjavama 24. do 164. te odluke nigdje se ne spominje tužitelj i prilozi navedenoj odluci nisu sadržavali dovoljno konkretno ispitivanje njegovih pojedinačnih posebnosti.

192    Konkretnije, pobijana odluka, osobito njezine uvodne izjave 53. do 57., ne sadržava ispitivanje tužiteljeve posebne situacije u pogledu kvalifikacije pomoćnih razvojnih djelatnosti potonjega s obzirom na članak 5. stavak 1. točku (f) Delegirane uredbe 2015/63. Osim toga, prikaz u vezi s tim pitanjem iz Priloga III. pobijanoj odluci temelji se na pogrešnom razumijevanju koncepta pomoćnih razvojnih djelatnosti. Štoviše, taj je prikaz ograničen na puko nepriznavanje povlastice za pomoćne razvojne djelatnosti za tužitelja i uključuje argumente koji nemaju nikakve veze s navedenim djelatnostima.

193    Naposljetku, u pobijanoj odluci nisu objašnjeni razlozi zbog kojih se SRB udaljio od ranije prakse njemačkog sanacijskog tijela koje je za godinu doprinosa 2015. primijenilo članak 5. stavak 1. točku (f) Delegirane uredbe 2015/63 na tužiteljeve pomoćne razvojne djelatnosti.

194    SRB osporava tužiteljevu argumentaciju.

195    Kao prvo, valja podsjetiti na to da se, kao što je već navedeno u točkama 9. do 21. ove presude, pobijana odluka sastoji od četiriju različitih dijelova. Tako uvodne izjave 24. do 164. i 167. do 175. osnovnog dijela te odluke i njezin Prilog II. iznose razmatranja i čimbenike izračuna koji se primjenjuju na sve institucije. Međutim, Prilog I. pobijanoj odluci, naslovljen „Pojedinosti izračuna (prilagođenog riziku)” i njezin Prilog III., koji obuhvaća procjenu tužiteljevih primjedbi u okviru savjetovanja koje je SRB proveo prije donošenja pobijane odluke, sadržavaju čimbenike izračuna i razloge koji su specifični za pojedinačni doprinos koji tužitelj treba platiti SRF‑u.

196    U tim je okolnostima pobijana odluka dovoljno individualizirana u odnosu na tužitelja.

197    Što se tiče, kao drugo, konkretnog sadržaja pobijane odluke, tužitelj je – osim pripisivanja institucija skupovima, što će se ispitati u drugom dijelu ovog tužbenog razloga – utvrdio samo jedan čimbenik koji nije dostatno obrazložen, odnosno neprimjenu članka 5. stavka 1. točke (f) Delegirane uredbe 2015/63 na njegove pomoćne razvojne djelatnosti.

198    Međutim, u uvodnoj izjavi 55. pobijane odluke SRB je naveo da nije primijenio članak 5. stavak 1. točku (f) Delegirane uredbe 2015/63 na obveze koje ne ispunjavaju sve uvjete da ih se isključi iz tog izračuna ako tumačenje koje omogućuje takvo isključenje nije u skladu s tekstom te odredbe. SRB je u toj istoj uvodnoj izjavi također pojasnio da, s obzirom na derogatornu narav navedene odredbe, tu odredbu treba usko tumačiti i da je ne treba primjenjivati široko ili po analogiji, ni u pogledu njezina „subjektivnog” područja primjene, odnosno u pogledu institucija na koje se primjenjuje, ni u pogledu njezina „objektivnog” područja primjene, odnosno s obzirom na vrste obveza koje mogu biti obuhvaćene isključenjem iz izračuna ex ante doprinosâ.

199    Osim toga, SRB je u točkama 21. do 23. i 27. Priloga III. pobijanoj odluci iznio razloge zbog kojih smatra da tužiteljeve pomoćne razvojne djelatnosti nisu obuhvaćene člankom 5. stavkom 1. točkom (f) Delegirane uredbe 2015/63. U uvodnoj izjavi 22. tog priloga osobito je pojasnio da su tužiteljeve pomoćne razvojne djelatnosti i njegove razvojne djelatnosti neovisne i različite. U istoj uvodnoj izjavi smatrao je da se razvojne djelatnosti ne temelje na tržišnom gospodarstvu i tržišnom natjecanju te se obavljaju na temelju ovlaštenja javnih tijela, dok se pomoćne razvojne djelatnosti obavljaju pod tržišnim uvjetima te su dobrovoljne, konkurentne i profitne. SRB je stoga u točki 27. Priloga III. pobijanoj odluci zaključio da se ne može smatrati da se tužiteljeve pomoćne razvojne djelatnosti po svojoj istoj prirodi obavljaju pod nekonkurentnim i neprofitnim uvjetima, bez obzira na način na koji je upotrijebljena dobit koja proizlazi iz njegovih djelatnosti.

200    Na temelju takvih elemenata tužitelj je mogao utvrditi razloge zbog kojih je SRB smatrao da obveze povezane s njegovim pomoćnim razvojnim djelatnostima nisu isključene iz izračuna njegova ex ante doprinosa na temelju članka 5. stavka 1. točke (f) Delegirane uredbe 2015/63.

201    U tim okolnostima, ništa ne upućuje na tvrdnju da se SRB ograničio na jednostavno odbijanje primjene članka 5. stavka 1. točke (f) Delegirane uredbe 2015/63 na tužitelja ili da se koristio argumentima koji nemaju nikakve veze s tužiteljevim pomoćnim razvojnim djelatnostima.

202    Kao treće, tužiteljev argument koji se odnosi na to da je SRB navodno pogrešno shvatio pojam „pomoćnih razvojnih djelatnosti” ne temelji se na povredi obveze obrazlaganja, nego na osporavanju osnovanosti razloga zbog kojih SRB nije primijenio članak 5. stavak 1. točku (f) Delegirane uredbe 2015/63 na navedene tužiteljeve djelatnosti. Isto vrijedi za argument kojim se osporava SRB‑ovo mišljenje prema kojem su takve djelatnosti konkurentne i profitabilne po samoj svojoj prirodi. Međutim, prema sudskoj praksi, pitanje obveze obrazlaganja različito je od pitanja osnovanosti obrazloženja pobijane odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 23. studenoga 2006., Ter Lembeek/Komisija, T‑217/02, EU:T:2006:361, t. 234.).

203    Osim toga, ako bi tu argumentaciju trebalo shvatiti na način da tužitelj osporava osnovanost navedenih razloga, ona se zapravo preklapa s osmim tužbenim razlogom koji će se ispitati u točkama 258. do 262. ove presude.

204    Kao četvrto, što se tiče argumenta prema kojem se SRB udaljio od ranije prakse njemačkog sanacijskog tijela koja se sastojala od primjene, 2015. godine, članka 5. stavka 1. točke (f) Delegirane uredbe 2015/63 na tužiteljeve pomoćne razvojne djelatnosti, valja pojasniti da tužitelj osporava samo nedostatak u obrazloženju u pogledu odstupanja od ranije prakse, a da se ne poziva na povredu drugog pravnog pravila.

205    U tom pogledu, s jedne strane, iz točaka 198. do 200. ove presude proizlazi da je SRB dostatno iznio razloge zbog kojih je smatrao da tužiteljeve pomoćne razvojne djelatnosti nisu obuhvaćene iznimkom predviđenom u članku 5. stavku 1. točki (f) Delegirane uredbe 2015/63. S druge strane, u točki 23. Priloga III. pobijanoj odluci objasnio je da procjena provedena za određeni ciklus doprinosa ne može obvezivati sanacijsko tijelo kada provodi procjenu za drukčiji ciklus, osobito kada su ti ciklusi doprinosa u nadležnosti drugog sanacijskog tijela. Dodao je da nije na njemu da odluči o procjeni koju je provelo drugo sanacijsko tijelo.

206    Takvi čimbenici omogućuju tužitelju da shvati razloge koji su naveli SRB da članak 5. stavak 1. točku (f) Delegirane uredbe 2015/63 ne primijeni na njegove pomoćne razvojne djelatnosti za godinu doprinosa 2016., unatoč tomu što tužitelj smatra da je riječ o različitoj ranijoj praksi. Stoga ti čimbenici ispunjavaju zahtjeve obveze obrazlaganja koji proizlaze iz sudske prakse navedene u točki 179. ove presude.

207    S obzirom na prethodno navedeno, prvi dio četvrtog tužbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

c)      Drugi dio, koji se odnosi na nepriopćavanje pojedinačnih podataka drugih institucija

208    Tužitelj ističe da se na temelju pobijane odluke ne može provjeriti je li izračun ex ante doprinosâ u skladu s primjenjivim propisima. Osim toga, pojedinosti izračuna iz priloga I. i II. toj odluci ne omogućuju da se provjeri je li tužitelj provjerio pripisivanje tužitelja skupovima i utvrdio njegov ex ante doprinos. Konkretno, navedena odluka trebala je sadržavati pojedinačne podatke drugih institucija, barem u anonimiziranom obliku, bez kojih tužitelj nije bio u mogućnosti provjeriti svoje pripisivanje skupovima.

209    SRB osporava tužiteljevu argumentaciju.

210    U uvodnoj izjavi 118. pobijane odluke SRB je napomenuo da se „poslovne tajne institucija – to jest sve informacije o profesionalnoj djelatnosti institucija koje bi, u slučaju otkrivanja konkurentu i/ili široj javnosti, mogle ozbiljno ugroziti interese institucija – smatraju povjerljivim informacijama”. Dodao je da se „[u] okviru izračuna ex ante doprinosâ […], pojedinačne informacije koje su institucije dostavile putem svojih obrazaca za [izvješćivanje] […], na koje se [on] oslanjao na izračun njihova ex ante doprinosa, smatraju poslovnim tajnama”.

211    Osim toga, SRB je u uvodnim izjavama 120., 122. i 123. pobijane odluke istaknuo da mu je zabranjeno „otkriti točke podataka svake institucije koje čine osnovu izračuna u [navedenoj odluci]”, iako je bio ovlašten „otkriti agregirane i zajedničke točke podataka, ako su ti podaci kumulirani”. S obzirom na to, institucije su, u skladu s navedenom odlukom, imale „ukupnu transparentnost u pogledu izračuna njihova [osnovnog godišnjeg doprinosa] i njihova multiplikatora za prilagodbu” za korake izračuna tog doprinosa, kako su bili definirani u Prilogu I. Delegiranoj uredbi 2015/63, koji su se odnosili na „izračunavanje sirovih pokazatelja” (Korak 1.), „razvrstavanje pokazatelja” (Korak 3.) i „izračunavanje kompozitnog pokazatelja” (Korak 5.). Osim toga, institucije su mogle dobiti „zajedničke točke podataka koje SRB upotrebljava bez razlikovanja za sve institucije prilagođene njihovu profilu rizičnosti” za korake izračuna koji su se odnosili na „diskretizaciju pokazatelja” (Korak 2.), „uključivanje pripisanog predznaka” (Korak 4.) i „izračunavanje godišnjih doprinosa” (Korak 6.).

212    U tom pogledu, najprije valja podsjetiti na to da sâmo načelo metode izračuna ex ante doprinosâ, kako proizlazi iz Direktive 2014/59 i Uredbe br. 806/2014, podrazumijeva SRB‑ovu upotrebu podataka koji su obuhvaćeni poslovnom tajnom i ne se mogu preuzeti u obrazloženju odluke o utvrđivanju ex ante doprinosâ (presuda od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 114.).

213    Nadalje, iz sudske prakse navedene u točkama 177. do 189. ove presude proizlazi da, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, SRB nije bio dužan omogućiti mu da u potpunosti provjeri određivanje broja skupova i pripisivanje institucija tim skupovima tako da mu dostavi pojedinačne podatke drugih institucija jer takav pristup podrazumijeva dostavu tužitelju podataka koji su obuhvaćeni poslovnom tajnom.

214    Budući da tužitelj nije podnio nijedan dokaz kojim se nastoji dovesti u pitanje SRB‑ovo stajalište prema kojem su vrijednosti sirovih pokazatelja obuhvaćene poslovnom tajnom, on ne može prigovoriti SRB‑u da ih nije otkrio institucijama.

215    Naposljetku, ako tužiteljevu primjedbu o anonimizaciji vrijednosti sirovih pokazatelja treba shvatiti na način da se odnosi na situaciju u kojoj bi naziv institucije bio zamijenjen pseudonimom, takav postupak ne bi mogao jamčiti da se institucije ne bi mogle identificirati na temelju tako dostavljenih podataka. Doista nije isključeno da se određene institucije, čak i pseudonimizirane, ipak mogu identificirati zbog pojedinačnih podataka koji su već objavljeni, osobito u slučaju velikih institucija i država članica sa samo nekoliko institucija.

216    S obzirom na prethodno navedeno, drugi dio četvrtog tužbenog razloga treba odbiti kao neosnovan.

d)      Treći dio, koji se odnosi na nedostatnost obrazloženja u vezi sa stvaranjem skupova

217    Tužitelj tvrdi da se u pobijanoj odluci ne objašnjava zašto se broj institucija u svakom skupu, kao i ukupan broj skupova, razlikuju od jednog pokazatelja rizika do drugog.

218    SRB osporava tužiteljevu argumentaciju.

219    Što se tiče broja skupova unutar svakog pokazatelja rizika, SRB taj broj izračunava prema pravilima utvrđenima u Prilogu I., pod naslovom „Korak 2.”, Delegiranoj uredbi 2015/63, na koju je SRB uputio u uvodnim izjavama 85., 117. i 138. pobijane odluke i, konkretnije, u skladu s formulom predviđenom u Prilogu I., pod naslovom „Korak 2.”, točki 2. te delegirane uredbe. U skladu s tom formulom „broj skupova” () za svaki sirovi pokazatelj, osim pokazatelja „razina prethodnih izvanrednih javnih financijskih potpora”, izračunava se osobito na temelju „broja institucija koje pridonose aranžmanu financiranja sanacije za koje se izračunava pokazatelj” (N) i vrijednosti sirovih pokazatelja o kojima je riječ (). Stoga se broj skupova može razlikovati ovisno o ulaznim podacima unesenima u tu formulu.

220    U tim okolnostima, tužitelj pogrešno tvrdi da pobijana odluka nije pružila objašnjenja u pogledu promjena ukupnog broja skupova od jednog pokazatelja rizika do drugog.

221    Isto tako, što se tiče nejednakog broja institucija pripisanih svakom skupu, SRB je u uvodnoj izjavi 140. pobijane odluke dovoljno objasnio razloge takve raspodjele, pri čemu je naveo da se njome nastoji izbjeći to da se institucije koje imaju istu vrijednost za pokazatelj bruto rizika razvrstaju u različite skupove, tako da su institucije koje imaju istu vrijednost za takav pokazatelj razvrstane u isti skup, što je moglo dovesti do toga da postoji različiti broj institucija razvrstanih u svaki skup.

222    S obzirom na prethodno navedeno, treći dio četvrtog tužbenog razloga treba odbiti kao neosnovan i, zajedno s njim, četvrti tužbeni razlog u cijelosti.

3.      Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi „općih postupovnih zahtjeva” koji proizlaze iz članka 41. Povelje, članka 298. UFEU‑a, općih načela prava i Poslovnika SRB‑a

223    Tužitelj tvrdi da se pobijanom odlukom povređuju „opći postupovni zahtjevi” koji proizlaze iz članka 41. Povelje, članka 298. UFEU‑a, općih načela prava i Poslovnika SRB‑a. Među ostalim, nije dokazano da ta odluka poštuje „minimalno trajanje pisanog postupka” i da je tužitelj nije mogao provjeriti. Također nije moguće provjeriti jesu li poštovana druga postupovna pravila. Opći sud stoga treba provesti provjeru po službenoj dužnosti.

224    SRB tvrdi da taj tužbeni razlog nije potkrijepljen i da ga treba odbiti kao čisto nagađanje.

225    U tom pogledu valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 76. točkom (d) Poslovnika, svaka tužba mora sadržavati naznaku predmeta spora i sažeti prikaz tužbenih razloga te da ta naznaka mora biti dovoljno jasna i precizna kako bi se tuženiku omogućilo da pripremi svoju obranu, a Općem sudu da provede nadzor, ovisno o slučaju, bez drugih pomoćnih informacija (presuda od 7. ožujka 2017., United Parcel Service/Komisija, T‑194/13, EU:T:2017:144, t. 191.).

226    Kako bi se zajamčila pravna sigurnost i dobro sudovanje nužno je, kako bi tužba bila dopuštena, da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se tužba temelji proizlaze, makar i sažeto, ali na smislen i razumljiv način, iz samog njezina teksta (vidjeti presudu od 25. siječnja 2018., BSCA/Komisija, T‑818/14, EU:T:2018:33, t. 95. i navedenu sudsku praksu). Identični su zahtjevi i kada se neki prigovor poziva u potporu tužbenom zahtjevu istaknutom pred Općim sudom (vidjeti presudu od 25. ožujka 2015., Belgija/Komisija, T‑538/11, EU:T:2015:188, t. 131. i navedenu sudsku praksu).

227    Konkretno, puko pozivanje na načelo prava Unije čija se povreda ističe, a da se pritom na navedu činjenični i pravni elementi na kojima se ta tvrdnja temelji, ne udovoljava zahtjevima članka 76. točke (d) Poslovnika (vidjeti presudu od 7. studenoga 2019., ADDE/Parlament, T‑48/17, EU:T:2019:780, t. 22. i navedenu sudsku praksu).

228    U ovom slučaju, s jedne strane, valja istaknuti da tužitelj samo tvrdi da su pobijanom odlukom povrijeđeni „opći postupovni zahtjevi koji proizlaze iz članka 41. Povelje, članka 298. [UFEU‑a], općih načela prava i Poslovnika SRB‑a” jer nije dokazano da je tom odlukom poštovano „minimalno trajanje pisanog postupka” i druga postupovna pravila, a da pritom nije iznesena relevantna argumentacija u tom pogledu.

229    S druge strane, što se tiče tužiteljeva zahtjeva da Opći sud po službenoj dužnosti provede nadzor što se tiče povrede tih načela, iz njegova odgovora na pitanja Općeg suda od 31. siječnja 2023. proizlazi da on svojim šestim tužbenim razlogom od njega zahtijeva da naloži „podnošenje dokumenata koji omogućuju provjeru pravilnosti postupka” koji je doveo do donošenja pobijane odluke. Međutim, kao što to proizlazi iz točke 228. ove presude, tužitelj nije precizno naveo točne razloge koji bi opravdali takvo podnošenje, tako da taj zahtjev ni u kojem slučaju ne ispunjava zahtjeve iz članka 88. stavka 2. Poslovnika.

230    U tim okolnostima, šesti tužbeni razlog valja odbaciti kao nedopušten.

4.      Prvi i sedmi tužbeni razlog, koji se temelje na povredi članka 41. stavka 1. i stavka 2. točke (a) Povelje zbog nepoštovanja prava na saslušanje

231    U okviru prvog i sedmog tužbenog razloga, koje valja ispitati zajedno, tužitelj tvrdi da postupak savjetovanja koji je SRB proveo radi donošenja pobijane odluke kako bi zamijenio prvotne odluke nije bio u skladu sa zahtjevima prava na saslušanje iz članka 41. stavka 1. i članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje.

232    Ovaj tužbeni razlog sastoji se od dvaju dijelova, od kojih se prvi temelji na nedostatnosti roka za podnošenje očitovanja u okviru tog postupka savjetovanja, a drugi na činjenici da je pobijana odluka postala konačna prije navedenog postupka.

a)      Prvi dio, koji se odnosi na nedostatnost roka za podnošenje očitovanja u okviru postupka savjetovanja

233    Tužitelj ističe da, s obzirom na „složenost postupka” i količinu dokumenata koje je dostavio SRB, rok od deset radnih dana koji mu je potonji dodijelio za podnošenje očitovanja prije donošenja pobijane odluke nije bio dovoljno dug da bi mu omogućio da provede potpuno ispitivanje dostavljenih dokumenata. Naime, SRB nije tužitelju dostavio samo nacrt pobijane odluke koji se sastoji od 39 stranica, nego i „različite priloge” koji su sadržavali pojedinosti izračuna i nerazumljive brojke.

234    SRB osporava tužiteljevu argumentaciju.

235    Pravo na saslušanje iz članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje jamči svakoj osobi mogućnost da na smislen i učinkovit način iznese svoje stajalište u upravnom postupku i prije donošenja bilo koje odluke koja bi mogla nepovoljno utjecati na njezine interese (vidjeti presudu od 22. studenoga 2012., M., C‑277/11, EU:C:2012:744, t. 87. i navedenu sudsku praksu).

236    U ovom slučaju, prije donošenja pobijane odluke, Bundesanstalt für Finanzdienstleistungsaufsicht (Savezni ured za nadzor financijskih usluga, Njemačka) (u daljnjem tekstu BaFin) proslijedio je tužitelju SRB‑ovu obavijest od 2. ožujka 2022. u kojoj je potonji izrazio svoju namjeru povlačenja i zamjene prvotnih odluka. Ta je obavijest sadržavala nacrt nove odluke SRB‑a i njezinih priloga I. i II. za razdoblje doprinosa 2016. U navedenoj obavijesti SRB je pozvao tužitelja da najkasnije 23. ožujka 2022. podnese očitovanja o tako dostavljenim dokumentima.

237    Tužitelj je podnio svoja očitovanja dopisom od 23. ožujka 2022. upućenim BaFin‑u.

238    Nesporno je da je tužitelju određen rok od deset radnih dana za podnošenje tih očitovanja.

239    Što se tiče dostatnosti tog roka, kao prvo, valja podsjetiti na kontekst pobijane odluke. Kao što je to istaknuto u točkama 170. i 171. ove presude, pobijanom odlukom zamijenjene su prvotne odluke kako bi se ispravio njihov nedostatak u obrazloženju koji je utvrdio SRB, s obzirom na to da su izračun tužiteljeva ex ante doprinosa za razdoblje doprinosa 2016. kao i iznos tog doprinosa bili isti u drugoj od prvotnih odluka i u pobijanoj odluci. Stoga su tužitelju od donošenja prvotnih odluka bili poznati brojni čimbenici na kojima se temelji pobijana odluka, kao što je neisključivanje obveza povezanih s tužiteljevim pomoćnim razvojnim djelatnostima iz izračuna obveza koje služe za određivanje njegova ex ante doprinosa, što je uostalom potvrđeno tužbenim razlozima koje je tužitelj istaknuo u stadiju tužbe.

240    Kao drugo, iako tužitelj tvrdi da je postupak savjetovanja koji je vodio SRB bio složen, on ne objašnjava u čemu se sastoji ta složenost. Među ostalim, ne upućuje na konkretne nesigurnosti u pogledu sadržaja dokumenata dostavljenih u okviru tog postupka ni na praktične poteškoće koje su ga spriječile da podnese svoja očitovanja u određenom roku.

241    Kao treće, ne može se prihvatiti tužiteljev zaključak ako se on, kako bi dokazao nedostatnost roka za savjetovanje, oslanja na „količinu dokumenata koje je dostavio SRB”. Naime, kao što je to pojasnio na raspravi, tužiteljevo upućivanje na „različite priloge” dostavljene u okviru postupka savjetovanja treba shvatiti kao da se odnosi na priloge I. i II. nacrtu pobijane odluke. Međutim, taj Prilog I. sadržavao je tri stranice, od kojih je jedna stranica sadržavala samo popis podataka koje je dostavio tužitelj. Osim toga, iako je Prilog II. sadržavao 105 stranica, on je sadržavao statističke podatke o izračunu ex ante doprinosâ za svaku državu članicu sudionicu u sažetom i agregiranom obliku. Stoga je za tužitelja bio samo ograničen dio tog priloga koji je bio izravno relevantan. U tim okolnostima ništa ne upućuje na to da je opsežnost dokumenata koje je dostavio SRB spriječila tužitelja da učinkovito i djelotvorno iznese svoje stajalište o nacrtu pobijane odluke u za to određenom roku.

242    Kao četvrto, valja dodati da tužiteljeva argumentacija iz točaka 18. do 22. njegova podneska kojim se vrši prilagodba tužbe, kojom se nastoji pojedinačno osporiti svaki od argumenata koje je SRB istaknuo kako bi opravdao dostatnost roka koji je odobrio institucijama, ne sadržava nijedan element koji bi mogao poduprijeti njegovu tezu prema kojoj su složenost postupka savjetovanja i količina dostavljenih dokumenata bili takvi da je rok od deset dana koji mu je dodijeljen bio nedostatan.

243    S obzirom na prethodno navedeno, ništa ne upućuje na zaključak da taj rok tužitelju nije omogućio da svrsishodno i djelotvorno iznese svoje stajalište o nacrtu pobijane odluke.

244    Prema tome, ovaj dio valja odbiti kao neosnovan.

b)      Drugi dio, koji se odnosi na činjenicu da je pobijana odluka utvrđena konačnom prije postupka savjetovanja

245    Tužitelj tvrdi da je SRB smatrao da je savjetodavni postupak samo formalnost jer je prvotno, prije provođenja tog postupka, najavio svoju namjeru donošenja pobijane odluke tijekom prvog tromjesečja 2022., odnosno samo šest radnih dana nakon isteka roka koji mu je bio dodijeljen za podnošenje očitovanja. Stoga tužitelj nije mogao očekivati da će SRB ozbiljno ispitati njegova očitovanja. U tom pogledu, nije relevantno to što je SRB zatim odlučio predvidjeti više od šest radnih dana nakon isteka tog roka prije donošenja te odluke.

246    Osim toga, iz njegova utvrđenja iz točke 9. Priloga III. pobijanoj odluci, prema kojem se nije očekivalo da će ocjena argumentacije biti dugotrajan proces, proizlazi da SRB nije bio spreman preispitati nacrt pobijane odluke. Osim toga, Prilog III. pobijanoj odluci pobuđuje dojam da su tužiteljeva očitovanja obrađena samo djelomično i odbijena zbog „djelomično neprimjerenih razmatranja”.

247    SRB osporava tužiteljevu argumentaciju.

248    U tom pogledu, na temelju okolnosti koje je tužitelj naveo, poput rasporeda koji je SRB slijedio za donošenje pobijane odluke i njezine naknadne izmjene, ne može se utvrditi da on nije namjeravao posvetiti svu potrebnu pažnju očitovanjima koja je tužitelj potencijalno podnio. Navodi koje tužitelj izvodi iz navedenih okolnosti zapravo su isključivo špekulativni.

249    Osim toga, što se tiče tužiteljeve tvrdnje prema kojoj su njegova očitovanja obrađena samo djelomice i odbijena zbog razmatranja koja su „djelomično neprimjerena”, tužitelj nije naveo nikakvo posebno očitovanje na koje SRB nije odgovorio.

250    Usto, budući da se tužitelj ne slaže s ocjenom SRB‑a iz pobijane odluke, takvo neslaganje ne može predstavljati povredu tužiteljeva prava na saslušanje, nego je obuhvaćeno ispitivanjem osnovanosti takve ocjene (vidjeti u tom smislu presudu od 25. ožujka 2015., Slovenská pošta/Komisija, T‑556/08, neobjavljenu, EU:T:2015:189, t. 89.).

251    Naposljetku, tužitelj se ne može pozvati na točku 31. presude od 10. srpnja 2001., Ismeri Europa/Revizorski sud (C‑315/99 P, EU:C:2001:391), u kojoj je Sud utvrdio da je institucija Unije prirodno voljnija prihvatiti komentare prije nego što je zauzela svoje konačno stajalište, nego nakon njegove objave, s obzirom na to da bi je prihvaćanje osnovanosti kritika nakon njegove objave obvezalo da se preispita tako da donese ispravak. Naime, u ovom predmetu tužitelj nije bio pozvan podnijeti očitovanja o SRB‑ovu konačnom stajalištu čija bi izmjena zahtijevala ispravak, nego o nacrtu odluke prije nego što je donesena konačna odluka.

252    Stoga ovaj dio treba odbiti kao neosnovan, a zajedno s njim prvi i sedmi tužbeni razlog u cijelosti.

5.      Peti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na djelotvornu sudsku zaštitu

253    Tužitelj tvrdi da mu nedostaci u obrazloženju izneseni u okviru četvrtog tužbenog razloga znatno otežavaju ostvarivanje njegova prava na djelotvornu sudsku zaštitu. Naime, praktički mu je nemoguće razumjeti obrazloženje pobijane odluke i stoga iznijeti tužbene razloge svoje tužbe. Ta odluka stoga povređuje članak 47. Povelje i načelo kontradiktornosti.

254    SRB osporava tužiteljevu argumentaciju.

255    U tom pogledu, iz sudske prakse proizlazi da ne treba samostalno ispitati prigovor koji se temelji na povredi prava na djelotvornu sudsku zaštitu kada se taj prigovor ne temelji na konkretnim argumentima, nego samo upućuje na argumente izložene u okviru drugih prigovora (vidjeti u tom smislu presude od 22. rujna 2015., First Islamic Investment Bank/Vijeće, T‑161/13, EU:T:2015:667, t. 68. i od 27. srpnja 2022., RT France/Vijeće, T‑125/22, EU:T:2022:483, t. 101.).

256    U ovom se predmetu tužitelj poziva na povredu prava na djelotvornu sudsku zaštitu, a da to ipak ne podupire posebnim argumentima, osim onih koje je istaknuo u okviru svojeg četvrtog tužbenog razloga.

257    Stoga peti tužbeni razlog valja odbiti iz istih razloga kao što su oni izneseni u točkama 175. do 222. ove presude u okviru ocjene četvrtog tužbenog razloga.

6.      Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitosti pobijane odluke s obzirom na članak 3. točku 28. i članak 5. stavak 1. točku (f) Delegirane uredbe 2015/63

258    Tužitelj ističe da je SRB – time što iz izračuna tužiteljeva ex ante doprinosa nije isključio obveze povezane s njegovim pomoćnim razvojnim djelatnostima – pogrešno protumačio Delegiranu uredbu 2015/63, osobito njezin članak 3. točku 28. i njezin članak 5. stavak 1. točku (f).

259    SRB, koji podupiru Vijeće i Komisija, osporava tu argumentaciju. Usto, smatra da je osmi tužbeni razlog dopušten samo u dijelu u kojem je istaknut u tužbi, i to zbog istih razloga kao što su oni sažeti u točki 32. ove presude.

260    U točki 27. Priloga III. pobijanoj odluci SRB je smatrao da se za tužiteljeve pomoćne razvojne djelatnosti, „po samoj svojoj prirodi, ne može smatrati da se obavljaju pod nekonkurentnim i neprofitnim uvjetima, neovisno o načinu ulaganja prihoda koje proizvode i, u svakom slučaju, [da] iznos [navedenih djelatnosti] ne obuhvaća iznos [tužiteljevih] promotivnih kredita”.

261    U tom pogledu, a da nije potrebno odlučiti o dopuštenosti razmatranja koja je tužitelj iznio u svojem podnesku kojim se vrši prilagodba tužbe, iz točaka 44. do 63. ove presude proizlazi da je SRB pravilno smatrao, u okviru izračuna tužiteljeva ex ante doprinosa za razdoblje doprinosa 2016., da pomoćne razvojne djelatnosti potonjega nisu obuhvaćene pojmom „promotivni kredit”, kako je definiran u članku 3. točki 28. Delegirane uredbe 2015/63, i da tužiteljeve obveze povezane s navedenim djelatnostima stoga nisu trebale biti isključene iz izračuna njegova ex ante doprinosa na temelju članka 5. stavka 1. točke (f) te delegirane uredbe.

262    Slijedom navedenog, osmi tužbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

7.      Jedanaesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi općih pravnih načela jer pobijana odluka nije utemeljena na pravnim čimbenicima koji su bili na snazi na dan njezina donošenja

263    Tužitelj navodi da je pobijanom odlukom povrijeđen zahtjev koji proizlazi iz općih načela prava i sudske prakse prema kojem se akt koji je donijela institucija Unije mora temeljiti na pravnim čimbenicima koji su bili na snazi na dan njezina donošenja. Stoga je SRB prilikom donošenja pobijane odluke 2022. trebao uzeti u obzir činjenicu da tužitelj od donošenja Direktive 2019/878 više nije institucija obuhvaćena Uredbom br. 806/2014, tako da više nije obvezan plaćati ex ante doprinose. Naime, zamjena prvotnih odluka o razdoblju doprinosa 2016. novom odlukom zapravo je jednostavno donošenje nove odluke 2022.

264    SRB osporava tužiteljevu argumentaciju.

265    U tom pogledu, iz sudske prakse proizlazi da poštovanje načela o vremenskoj primjeni propisa kao i uvjeti u vezi s načelima pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja traže da se primijene materijalna pravila na snazi u vrijeme nastanka činjenica o kojima je riječ iako ta pravila više nisu na snazi na dan kada institucija, tijelo, ured ili agencija Unije usvajaju akt (vidjeti u tom smislu presudu od 14. lipnja 2016., Komisija/McBride i dr., C‑361/14 P, EU:C:2016:434, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

266    Odredbe o plaćanju ex ante doprinosâ temelje se na tim istim načelima.

267    U ovom slučaju, pobijana odluka utvrđuje ex ante doprinose za razdoblje doprinosa 2016. na temelju godišnje ciljne razine utvrđene za to razdoblje.

268    Međutim, nesporno je da je tijekom razdoblja doprinosa 2016. tužitelj bio institucija u smislu članka 2. i članka 3. stavka 1. točke 13. Uredbe br. 806/2014, tako da je on institucija koja je, u skladu s člankom 4. Provedbene uredbe 2015/81, u vezi s člankom 2., člankom 67. stavkom 4. i člankom 70. stavkom 1. Uredbe br. 806/2014, imala obvezu platiti ex ante doprinos za to razdoblje.

269    U tim okolnostima, na tužiteljevu obvezu plaćanja ex ante doprinosa za 2016. godinu ne može utjecati naknadno donošenje Direktive 2019/878, koja je objavljena u Službenom listu Europske unije 7. lipnja 2019., i stupila je na snagu dvadesetog dana od dana njezine objave, s rokom za prenošenje koji je načelno istekao najkasnije 28. prosinca 2020. Naime, nijedna odredba te direktive ne predviđa ex tunc isključenje tužitelja iz osobnog područja primjene obveze plaćanja ex ante doprinosâ. Slijedom toga, SRB nije trebao uzeti u obzir tu okolnost u pobijanoj odluci u svrhu utvrđivanja tog doprinosa.

270    S obzirom na prethodno navedeno, jedanaesti tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

8.      Obrazloženje određivanja godišnje ciljne razine

271    Valja podsjetiti na to da nepostojanje obrazloženja ili nedostatnost obrazloženja predstavlja razlog koji se odnosi na javni poredak koji sud Unije može, čak i mora, istaknuti po službenoj dužnosti (vidjeti presudu od 2. prosinca 2009., Komisija/Irska i dr., C‑89/08 P, EU:C:2009:742, t. 34. i navedenu sudsku praksu).

272    U ovom slučaju, mjerom upravljanja postupkom i na raspravi stranke su ispitane o eventualnim nedostacima u obrazloženju pobijane odluke u pogledu određivanja godišnje ciljne razine.

273    Iz odgovora stranaka proizlazi da se one ne slažu oko pitanja je li pobijana odluka u tom pogledu dostatno obrazložena, s obzirom na to da tužitelj smatra da to nije slučaj, dok SRB ima suprotno mišljenje.

274    U tim okolnostima i iako tužitelj ne kritizira obrazloženje utvrđivanja godišnje ciljne razine u svojoj tužbi i svojem podnesku kojim se vrši prilagodba, Opći sud smatra da je na njemu da po službenoj dužnosti ispita je li SRB u pobijanoj odluci u dovoljnoj mjeri obrazložio utvrđivanje godišnje ciljne razine.

275    Uvodno valja podsjetiti na to da, u skladu s člankom 69. stavkom 1. Uredbe br. 806/2014, na kraju početnog razdoblja financijska sredstva dostupna u SRF‑u moraju doseći konačnu ciljnu razinu, koja odgovara najmanje 1 % iznosa osiguranih depozita svih institucija s odobrenjem za rad na državnom području svih država članica sudionica.

276    Prema članku 69. stavku 2. Uredbe br. 806/2014, tijekom početnog razdoblja ex ante doprinosi vremenski se raspodjeljuju što je moguće ravnomjernije dok se ne postigne ciljna razina, navedena u točki 275. ove presude, no uzimajući u obzir fazu poslovnog ciklusa i utjecaj koji prociklički doprinosi mogu imati na financijski položaj institucija koje daju doprinos.

277    U članku 70. stavku 2. Uredbe br. 806/2014 pojašnjava se da svake godine doprinosi svih institucija s ovlaštenjem na državnim područjima svih država članica sudionica ne prelaze 12,5 % ciljne razine.

278    Što se tiče načina izračuna doprinosa, članak 4. stavak 2. Delegirane uredbe 2015/63 predviđa da SRB određuje njihov iznos na temelju godišnje ciljne razine uzimajući u obzir konačnu ciljnu razinu, te na temelju prosječnog iznosa osiguranih depozita u prethodnoj godini, koji se izračunava tromjesečno, za sve institucije s odobrenjem za rad na državnom području svih država članica sudionica.

279    Isto tako, u skladu s člankom 4. Provedbene uredbe 2015/81, SRB izračunava doprinos za svaku instituciju na temelju godišnje ciljne razine, koju treba utvrditi u odnosu na konačnu ciljnu razinu i u skladu s metodologijom navedenom u Delegiranoj uredbi 2015/63.

280    Kako bi se ispitalo je li SRB poštovao svoju obvezu obrazlaganja u pogledu određivanja godišnje ciljne razine, najprije valja podsjetiti na to da, iako donositelj odluke u njezinu obrazloženju nije dužan navesti sve relevantne činjenične i pravne čimbenike, u tom se obrazloženju ipak moraju iznijeti barem činjenice i pravna razmatranja koja imaju ključnu važnost u strukturi odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 10. srpnja 2008., Bertelsmann i Sony Corporation of America/Impala, C‑413/06 P, EU:C:2008:392, t. 169. i navedenu sudsku praksu).

281    Nadalje, SRB, kada donosi odluku kojom se utvrđuju doprinosi, mora obavijestiti dotične institucije o metodi izračuna tih doprinosa (vidjeti presudu od 15. srpnja 2021., Komisija/Landesbank Baden‑Württemberg i SRB, C‑584/20 P i C‑621/20 P, EU:C:2021:601, t. 122.).

282    Isto treba vrijediti i za metodu utvrđivanja iznosa godišnje ciljne razine, s obzirom na to da je taj iznos od ključne važnosti za strukturu takve odluke. Naime, kao što to proizlazi iz članka 4. Provedbene uredbe 2015/81, način izračuna doprinosa sastoji se od raspodjele navedenog iznosa među svim predmetnim institucijama, tako da povećanje ili smanjenje tog iznosa dovodi do odgovarajućeg povećanja ili smanjenja doprinosa svake od tih institucija.

283    Iz prethodno navedenog proizlazi da institucije koje su obveznici plaćanja ex ante doprinosâ moraju moći prilikom čitanja pobijane odluke razumjeti barem glavne korake metode izračuna iznosa godišnje ciljne razine za predmetno razdoblje doprinosâ.

284    U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 80. pobijane odluke, SRB je iznos godišnje ciljne razine utvrdio na 7 007 654 704 eura.

285    U uvodnoj izjavi 60. pobijane odluke SRB je podsjetio na to da je utvrdio tu ciljnu razinu uzimajući u obzir, među ostalim, očekivani iznos konačne ciljne razine, koju je trebalo postići na kraju početnog razdoblja, kao i financijska sredstva koja su već dostupna u SRF‑u.

286    SRB je u uvodnim izjavama 62. do 79. pobijane odluke iznio pristup koji se slijedio za utvrđivanje godišnje ciljne razine.

287    U uvodnoj izjavi 62. pobijane odluke SRB je objasnio da utvrđivanje godišnje ciljne razine na osminu od 1 % iznosa osiguranih depozita u prethodnoj godini nije dovoljno za postizanje konačne ciljne razine u slučaju da se očekuje rast osiguranih depozita u budućnosti.

288    U uvodnim izjavama 63. do 66. pobijane odluke SRB je pojasnio da je, kako bi uzeo u obzir predviđeni razvoj osiguranih depozita tijekom prvotnog razdoblja, analizirao – u nedostatku pouzdanih podataka o razvoju osiguranih depozita institucija – stope rasta depozita kućanstava i depozita nefinancijskih trgovačkih društava, oslanjajući se na podatke koje je objavila Europska središnja banka (ESB). Na temelju te analize primijetio je da je godišnja stopa rasta osiguranih depozita od oko 3 % najrealističniji scenarij.

289    Usto, SRB je u uvodnim izjavama 67. do 77. pobijane odluke proveo procjenu faze poslovnog ciklusa i potencijalnog procikličkog utjecaja koji bi ex ante doprinosi mogli imati na financijsko stanje institucija. U tom je pogledu, među ostalim, naveo da je uzeo u obzir činjenicu da će ex ante doprinosi za 2016. biti znatno veći od doprinosa koje nacionalna sanacijska tijela prikupljaju za 2015. na temelju Direktive 2014/59.

290    Nakon te procjene SRB je u uvodnoj izjavi 78. pobijane odluke zaključio da je, s obzirom na nepovoljna kretanja unutar bankarskog sektora i razinu neizvjesnosti koja obilježava svjetsko gospodarstvo u 2016., bilo primjereno, kako se ne bi pogoršali prociklički učinci ex ante doprinosâ na solventnost bankarskog sektora, primijeniti stopu rasta manju od one koja je očekivana na temelju stopa rasta depozita kućanstava i depozita nefinancijskih trgovačkih društava, odnosno stope rasta ispod 3 %.

291    S obzirom na ta razmatranja, SRB je u uvodnoj izjavi 80. pobijane odluke predvidio koeficijent koji je primijenio kako bi utvrdio godišnju ciljnu razinu (u daljnjem tekstu: koeficijent) te je njegovu vrijednost utvrdio na 1,05 %. Zatim je izračunao iznos godišnje ciljne razine množeći iznos osiguranih depozita svih institucija u 2015. s tim koeficijentom i podijelivši rezultat tog izračuna s osam, u skladu sa sljedećom matematičkom formulom:

„Cilj0 [iznos godišnje ciljne razine] = 5 339 158 631 522 [ukupni osigurani depoziti 2015] * 0.0105 * ⅛ = 7 007 654 704 eura”.

292    Što se tiče dostatnosti tog obrazloženja, kao prvo valja podsjetiti na to da razdoblje doprinosa 2016. odgovara prvoj godini početnog razdoblja od osam godina. Stoga, iako iz uvodne izjave 60. pobijane odluke proizlazi da godišnju ciljnu razinu treba utvrditi uzimajući u obzir financijska sredstva koja su već bila dostupna u SRF‑u, institucije su mogle znati da taj čimbenik nije imao nikakav utjecaj na izračun godišnje ciljne razine za razdoblje doprinosa 2016.

293    Osim toga, iz uvodnih izjava 60. i 80. pobijane odluke osobito proizlazi da je SRB utvrdio godišnju ciljnu razinu u dvama glavnim koracima. Kao prvo, utvrdio je očekivani iznos konačne ciljne razine i, kao drugo, podijelio je taj iznos s osam kako bi uzeo u obzir činjenicu da početno razdoblje obuhvaća osam godina doprinosa.

294    Suprotno tomu, ništa ne upućuje na to da je izračun godišnje ciljne razine za razdoblje doprinosa 2016. izvršen prema matematičkoj formuli različitoj od one iz uvodne izjave 80. pobijane odluke ili da je sadržavao druge dodatne faze koje nisu navedene u pobijanoj odluci.

295    U tim se okolnostima ne može smatrati da SRB u pobijanoj odluci nije iznio glavne korake metode izračuna iznosa godišnje ciljne razine za to razdoblje doprinosa.

296    Što se tiče, kao drugo, očekivanog iznosa konačne ciljne razine, valja istaknuti da se taj iznos može oduzeti od matematičke formule iz uvodne izjave 80. pobijane odluke, kao što to priznaje sam tužitelj i kao što je to SRB potvrdio na raspravi. Konkretnije, navedeni je iznos moguće dobiti množenjem prvih dvaju elemenata te formule, to jest iznosa osiguranih depozita institucija u 2015. (odnosno 5 339 158 631 522 eura) i koeficijenta (odnosno 0,0105), kako bi se dobio očekivani iznos konačne ciljne razine, odnosno oko 56 milijardi eura.

297    Kao treće, što se tiče načina na koji je SRB utvrdio očekivani iznos konačne ciljne razine, iz uvodne izjave 59. pobijane odluke proizlazi da je SRB utemeljio svoju analizu na činjenici da, u skladu s člankom 69. stavkom 1. Uredbe br. 806/2014, taj iznos treba odgovarati najmanje 1 % iznosa osiguranih depozita na kraju početnog razdoblja svih institucija s odobrenjem za rad u svim državama članicama sudionicama.

298    U tom pogledu, iz uvodnih izjava 62. i 63. pobijane odluke proizlazi da je SRB uzeo u obzir očekivani razvoj osiguranih depozita svih navedenih institucija s odobrenjem za rad u svim državama članicama sudionicama, i to od iznosa tih depozita kakav je bio u 2015. do kraja početnog razdoblja, odnosno do kraja 2023.

299    Osim toga, iz uvodnih izjava 66. i 78. pobijane odluke osobito proizlazi da je SRB najprije utvrdio godišnju stopu rasta navedenih osiguranih depozita od 3 % između 2015. i 2023., ali da je zatim smanjio taj postotak kako bi uzeo u obzir analizu faze poslovnog ciklusa i potencijalni prociklički učinak koji bi ex ante doprinosi mogli imati na financijski položaj institucija (vidjeti točke 289. i 290. ove presude).

300    Stoga iz pobijane odluke proizlazi da je SRB primijenio godišnju stopu rasta osiguranih depozita manju od 3 % između 2015. i 2023. kako bi utvrdio konačnu ciljnu razinu.

301    Naposljetku, valja istaknuti da, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 64. i 79. pobijane odluke, SRB u trenutku određivanja godišnje ciljne razine za razdoblje doprinosa 2016. nije raspolagao pouzdanim podacima o vjerojatnom razvoju osiguranih depozita institucija između 2015. i 2023. zbog činjenice da je nova definicija osiguranih depozita uvedena tek godinu dana ranije Direktivom 2014/49/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 16. travnja 2014. o sustavima osiguranja depozita (SL 2014., L 173, str. 149. i ispravak SL 2014., L 212, str. 47.). U nedostatku takvih podataka, SRB je morao procijeniti očekivani razvoj navedenih depozita na temelju stopa rasta depozita kućanstava i depozita nefinancijskih trgovačkih društava, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 64. pobijane odluke.

302    U tim posebnim okolnostima i uzimajući u obzir, usto, činjenicu da se pobijana odluka odnosila na prvo razdoblje doprinosa nakon donošenja Uredbe br. 806/2014, institucije su, kao razboriti subjekti, mogle razumno očekivati da SRB, kako bi utvrdio godišnju ciljnu razinu za to razdoblje, uzme u obzir i očekivani iznos konačne ciljne razine, kako je naveden u obrazloženju Komisijina prijedloga COM(2013) 520 final od 10. srpnja 2013., koji je doveo do donošenja te uredbe, prema kojem je Komisija procijenila da konačna ciljna razina odgovara 55 milijardi eura.

303    S obzirom na navedeno, institucije su mogle razumjeti glavne načine na koje je SRB utvrdio konačnu ciljnu razinu za potrebe određivanja godišnje ciljne razine za razdoblje doprinosa 2016.

304    Taj zaključak nije doveden u pitanje drugim tužiteljevim argumentima.

305    Kao prvo, tužitelj kritizira činjenicu da pobijana odluka ne sadržava ni iznos osiguranih depozita svih institucija s odobrenjem za rad na području svih država članica sudionica koje je bilo očekivano za kraj početnog razdoblja ni očekivani iznos konačne ciljne razine.

306    U tom pogledu, dovoljno je podsjetiti na to da se, kao što je to istaknuto u točki 296. ove presude, očekivani iznos konačne ciljne razine može izvesti iz matematičke formule iz uvodne izjave 80. pobijane odluke.

307    Osim toga, što se tiče iznosa osiguranih depozita koji je očekivan za kraj početnog razdoblja, taj iznos u strukturi pobijane odluke nije ključan podatak bez kojeg tužitelj nije mogao razumjeti glavne korake SRB‑ove metode opisane u točki 293. ove presude.

308    Kao drugo, tužitelj tvrdi da se pobijanom odlukom ne pružaju brojčani čimbenici na temelju kojih se mogu razumjeti razlozi zbog kojih je SRB koeficijent utvrdio upravo na 1,05 %. Osim toga, brojčani čimbenici sadržani u pobijanoj odluci proturječni su. Naime, činjenica da je SRB primijenio koeficijent od 1,05 % znači da se utvrđivanje godišnje ciljne razine temelji na kumulativnom rastu osiguranih depozita od 5 % na osam godina početnog razdoblja, dok se u pobijanoj odluci pojašnjava da se to određivanje temelji na „godišnjoj” stopi rasta osiguranih depozita od oko 3 %. Potonja stopa dovela bi do kumulativnog rasta osiguranih depozita znatno više od 5 % na kraju početnog razdoblja. Osim toga, nije pojašnjeno znači li upućivanje na „konzervativni pristup” u uvodnoj izjavi 79. pobijane odluke da se godišnja ciljna razina morala odrediti, kao sigurnosna mjera, na visokoj razini, ili to više znači da se SRB oslonio na slab rast osiguranih depozita.

309    Ta se argumentacija temelji, s jedne strane, na pogrešnoj pretpostavci prema kojoj je SRB u svrhu određivanja konačne ciljne razine utvrdio godišnju stopu rasta osiguranih depozita „od oko 3 %”. Naime, kao što je to već istaknuto u točki 300. ove presude, iz pobijane odluke, osobito njezine uvodne izjave 78., proizlazi da je SRB smatrao da je prikladno „utvrditi godišnju ciljnu razinu za 2016. na temelju očekivane stope rasta osiguranih depozita koja je niža od one utvrđene na temelju zabilježene stope rasta depozita kućanstava i depozita nefinancijskih trgovačkih društava”, odnosno stope niže od 3 %. Stoga se iz te uvodne izjave može zaključiti da je SRB primijenio stopu između 0 % i 3 %. Usto, time što je naglasio da je slijedio „konzervativni pristup”, SRB je u biti naveo da je smatrao da je zbog razloga koje je iznio u pobijanoj odluci prikladno primijeniti godišnju stopu rasta koja se nalazi u donjem dijelu tog raspona.

310    U tom je pogledu SRB na raspravi pojasnio, a da mu tužitelj u tom pogledu nije proturječio, da iznos konačne ciljne razine od 56 milijardi eura, određen pobijanom odlukom, odgovara godišnjoj stopi rasta osiguranih depozita od oko 0,6 %. Međutim, takva godišnja stopa rasta primijenjena na iznos od 5 339 158 631 522 eura odgovara, nakon osam godina, kumulativnoj stopi od 4,92 % i stoga nije nedosljedna, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, kumulativnoj stopi rasta nakon navedenog osmogodišnjeg razdoblja od oko 5 %, kako se to odražava u koeficijentu od 1,05 %.

311    U tom pogledu, pobijana odluka stoga nije nedosljedna.

312    S druge strane, što se tiče tužiteljeve kritike prema kojoj pobijana odluka ne sadržava brojčane čimbenike koji omogućuju razumijevanje razloga zbog kojih je SRB utvrdio koeficijent na 1,05 %, valja istaknuti, kao prvo, da se iz čimbenika navedenih u pobijanoj odluci i onih navedenih u točkama 309. i 310. ove presude može zaključiti da taj koeficijent odgovara kumulativnoj stopi rasta osiguranih depozita koja se očekuje nakon početnog razdoblja od oko 5 godina, što se u ovom slučaju očituje godišnjom stopom rasta od oko 0,6 %. Potonja stopa stoga se nalazi u donjem dijelu raspona od 0 % do 3 % koji je utvrdio SRB, što je u skladu s njegovim konzervativnim pristupom koji je opravdan procjenom faze poslovnog ciklusa i mogućeg procikličkog učinka koji bi ex ante doprinosi mogli imati na financijsko stanje institucija. Stoga je razuman gospodarski subjekt, kao i tužitelj, mogao razumjeti odnos između tih čimbenika. Kao drugo, koeficijent od 1,05 % omogućio je SRB‑u da, u posebnim okolnostima ovog slučaja navedenima u točki 302. ove presude, približi konačnu ciljnu razinu očekivanog iznosa toj razini, kako proizlazi iz pripremnih akata Uredbe br. 806/2014. Kao treće, što se tiče određivanja koeficijenta koji u biti odražava gospodarsku prognozu koja se temelji na više promjenjivih, neizvjesnih ili promjenjivih čimbenika, bilo bi pretjerano zahtijevati posebno obrazloženje za svaki tehnički odabir ili svaki brojčani čimbenik na kojem se temelji rasuđivanje, s obzirom na to da iz pobijane odluke jasno proizlazi rasuđivanje koje je primijenjeno kako bi se omogućilo naknadno osporavanje njezine osnovanosti pred nadležnim sudom (vidjeti u tom smislu presudu od 1. srpnja 2008., Chronopost i La Poste/UFEX i dr., C‑341/06 P i C‑342/06 P, EU:C:2008:375, t. 108. i navedenu sudsku praksu).

313    S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, pobijana odluka nije zahvaćana nepostojanjem obrazloženja u pogledu utvrđivanja godišnje ciljne razine za razdoblje doprinosa 2016.

C.      Zaključak

314    Budući da nijedan od tužbenih razloga koje je istaknuo tužitelj nije osnovan, tužbu valja odbiti u cijelosti.

V.      Troškovi

315    U skladu s člankom 133. Poslovnika, odluka o troškovima donosi se u presudi kojom se završava postupak. U skladu s člankom 219. navedenog Poslovnika, koji se primjenjuje na ovaj postupak nakon vraćanja predmeta na ponovno suđenje, na Općem je sudu da odluči o troškovima postupka pred Općim sudom, s jedne strane, i žalbenog postupka pred Sudom, s druge strane.

316    Usto, u skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

317    U ovom slučaju, Sud je u presudi povodom žalbe ukinuo prvotnu presudu i odredio da će se o troškovima odlučiti naknadno. Stoga u ovoj presudi valja odlučiti o troškovima povezanima s prvotnim postupkom pred Općim sudom, žalbenim postupkom pred Sudom i ovim postupkom nakon vraćanja predmeta na ponovno suđenje.

318    Budući da SRB nije uspio u žalbenom postupku pred Sudom, valja mu naložiti snošenje vlastitih troškova kao i tužiteljevih troškova u vezi s tim postupkom.

319    Budući da tužitelj nije uspio u ponovnom postupku pred Općim sudom, na temelju argumenata koje je istaknuo u okviru postupka pred Općim sudom koji je prethodio žalbi, valja odlučiti da će on snositi vlastite troškove, kao i SRB‑ove troškove u vezi s tim dvama postupcima.

320    Naposljetku, u skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, Komisija će snositi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (osmo prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Jedinstveni sanacijski odbor (SRB) snosit će vlastite troškove, kao i troškove društva NRW.Bank u vezi sa žalbenim postupkom pred Sudom u okviru predmeta C‑662/19 P.

3.      Društvo NRW.Bank snosit će vlastite troškove, kao i SRB‑ove troškove u vezi s ponovnim postupkom pred Općim sudom, u okviru predmeta T‑466/16 RENV, kao i s prvotnim postupkom pred Općim sudom, u okviru predmeta T‑466/16.

4.      Vijeće Europske unije i Europska komisija snosit će vlastite troškove.

Kornezov De Baere Petrlík

Kecsmár Kingston

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 21.veljače 2024.      

Tajnik Predsjednik

T. Henze, zamjenik tajnika

Sadržaj

I. Okolnosti spora i činjenice nastale nakon podnošenja tužbe

II. Pobijana odluka

III. Zahtjevi stranaka

IV. Pravo

A. Prigovori nezakonitosti članka 5. stavka 1. točke (f), članka 6. stavka 5. prvog podstavka točke (b) kao i Priloga I., naslovljenog „Korak 2.”, Delegiranoj uredbi 2015/63

1. Deveti tužbeni razlog, koji se temelji na prigovoru nezakonitosti članka 5. stavka 1. točke (f) Delegirane uredbe 2015/63

a) Uvodna očitovanja

b) Doseg članka 5. stavka 1. točke (f) Delegirane uredbe 2015/63

c) Zakonitost članka 5. stavka 1. točke (f) Delegirane uredbe 2015/63

1) Prvi dio, koji se temelji na nepoštovanju pripremnih akata za Direktivu 2014/59

2) Drugi dio, koji se temelji na povredi cilja smanjenja javnih proračuna

3) Treći dio, koji se temelji na povredi načela usklađivanja ex ante doprinosâ s profilom rizičnosti i načela jednakog postupanja

2. Deseti tužbeni razlog, koji se temelji na prigovorima nezakonitosti članka 6. stavka 5. prvog podstavka točke (b) i Priloga I., naslovljenog „Korak 2.” Delegiranoj uredbi 2015/63

B. Tužbeni razlozi koji se odnose na nezakonitost pobijane odluke

1. Drugi i treći tužbeni razlog, koji se temelje na tome da je pobijanom odlukom povrijeđen članak 41. Povelje i obveza obrazlaganja zbog nepostojanja pravne osnove za zamjenu prvotnih odluka s retroaktivnim učinkom

2. Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na nedostatnom obrazloženju pobijane odluke u vezi s izračunom tužiteljeva ex ante doprinosa

a) Uvodna očitovanja

b) Prvi dio koji se odnosi na nepostojanje pojedinačnog obrazloženja pobijane odluke

c) Drugi dio, koji se odnosi na nepriopćavanje pojedinačnih podataka drugih institucija

d) Treći dio, koji se odnosi na nedostatnost obrazloženja u vezi sa stvaranjem skupova

3. Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi „općih postupovnih zahtjeva” koji proizlaze iz članka 41. Povelje, članka 298. UFEUa, općih načela prava i Poslovnika SRBa

4. Prvi i sedmi tužbeni razlog, koji se temelje na povredi članka 41. stavka 1. i stavka 2. točke (a) Povelje zbog nepoštovanja prava na saslušanje

a) Prvi dio, koji se odnosi na nedostatnost roka za podnošenje očitovanja u okviru postupka savjetovanja

b) Drugi dio, koji se odnosi na činjenicu da je pobijana odluka utvrđena konačnom prije postupka savjetovanja

5. Peti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na djelotvornu sudsku zaštitu

6. Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitosti pobijane odluke s obzirom na članak 3. točku 28. i članak 5. stavak 1. točku (f) Delegirane uredbe 2015/63

7. Jedanaesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi općih pravnih načela jer pobijana odluka nije utemeljena na pravnim čimbenicima koji su bili na snazi na dan njezina donošenja

8. Obrazloženje određivanja godišnje ciljne razine

C. Zaključak

V. Troškovi

*      Jezik postupka: njemački

i      Nakon prvotne objave ovog teksta na internetu, u dio koji sadržava potpise unesena je jezična izmjena.