PRESUDA OPĆEG SUDA (treće vijeće)
12. prosinca 2014.(*)
„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Tržište parafinskog voska – Odluka kojom se utvrđuje povreda članka 81. UEZ‑a – Utvrđivanje cijena – Dokaz o povredi – Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. – Jednako postupanje – Otegotne okolnosti – Ponavljanje povrede – Obveza obrazlaganja – Olakotne okolnosti – Znatno smanjeno sudjelovanje – Povreda počinjena iz nemara – Pravo na obranu – Puna nadležnost“
U predmetu T‑558/08,
Eni SpA, sa sjedištem u Rimu (Italija), koji zastupaju M. Siragusa, D. Durante, G. Rizza, S. Valentino i L. Bellia, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju F. Castillo de la Torre i V. Di Bucci, u svojstvu agenata,
tuženik,
povodom zahtjeva za poništenje Odluke Komisije C (2008) 5476 final od 1. listopada 2008. o postupku primjene članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/39.181 – Vosak za svijeće), [neslužbeni prijevod] i, podredno, zahtjeva za ukidanje ili smanjenje iznosa novčane kazne koja je izrečena tužiteljima,
OPĆI SUD (treće vijeće),
u sastavu: O. Czúcz (izvjestitelj), predsjednik, I. Labucka i D. Gratsias, suci,
tajnik: J. Palacio González, glavni administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 19. ožujka 2013.,
donosi sljedeću
Presudu
Činjenice iz kojih proizlazi spor
1. Upravni postupak i donošenje pobijane odluke
1 Komisija Europskih zajednica utvrdila je Odlukom C (2008) 5476 final od 1. listopada 2008. o postupku primjene članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/39.181 – Vosak za svijeće) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) da je tužitelj, društvo Eni SpA, sudjelujući u zabranjenom sporazumu koji se odnosi na tržište parafinskog voska u EGP‑u i njemačko tržište prešanog parafina, zajedno s drugim poduzetnicima, povrijedio članak 81. stavak 1. UEZ‑a i članak 53. stavak 1. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (EGP).
2 Uz tužitelja adresati pobijane odluke su sljedeća društva: Esso Deutschland GmbH, Esso Société anonyme française, ExxonMobil Petroleum and Chemical BVBA i Exxon Mobil Corp. (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: ExxonMobil); H&R ChemPharm GmbH, H&R Wax Company Vertrieb GmbH i Hansen & Rosenthal KG (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: H&R); Tudapetrol Mineralölerzeugnisse Nils Hansen KG; MOL Nyrt.; Repsol YPF Lubricantes y Especialidades SA, Repsol Petróleo SA i Repsol YPF SA (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: Repsol), Sasol Wax GmbH, Sasol Wax International AG, Sasol Holding in Germany GmbH i Sasol Ltd (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: Sasol), Shell Deutschlad Oil GmbH, Shell Deutschland Schmierstoff GmbH, Deutsche Shell GmbH, Shell International Petroleum Company Ltd, The Shell Petroleum Company Ltd, Shell Petroleum NV i The Shell Transport and Trading Company Ltd (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: Shell); RWE Dea AG i RWE AG (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: RWE); kao i Total SA i Total France SA (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: Total) (uvodna izjava 1. pobijane odluke).
3 Parafinski vosak proizvodi se u rafinerijama od sirove nafte. Upotrebljava se za proizvodnju proizvoda poput svijeća, kemikalija, guma i automobilskih proizvoda te u industriji kaučuka, ambalaže, ljepila i žvakaćih guma (uvodna izjava 4. pobijane odluke).
4 Prešani parafin sirovina je potrebna za proizvodnju parafinskog voska. Nastaje u rafinerijama kao nusproizvod prilikom proizvodnje temeljnih ulja iz sirove nafte. Također se prodaje krajnjim kupcima, primjerice proizvođačima iverice (uvodna izjava 5. pobijane odluke).
5 Komisija je svoju istragu započela nakon što ju je društvo Shell Deutschland Schmierstoff dopisom od 17. ožujka 2005. obavijestilo o postojanju zabranjenog sporazuma, podnijevši zahtjev za dodjelu oslobađanja od kazni na temelju Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2002, C 45, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62., u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji iz 2002.) (uvodna izjava 72. pobijane odluke).
6 Komisija je 28. i 29. travnja 2005., primjenom članka 20. stavka 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora o EZ‑u (SL 2003, L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.), provela provjere na terenu u službenim prostorijama društava H&R/Tudapetrol, Eni, MOL kao i u onima koje pripadaju društvima grupâ Sasol, ExxonMobil, Repsol i Total (uvodna izjava 75. pobijane odluke).
7 Između 25. i 29. svibnja 2007. Komisija je uputila Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama svakom od društava navedenih gore u točki 2. pa tako i tužitelju (uvodna izjava 85. pobijane odluke). Dopisom od 14. kolovoza 2007. društvo Eni odgovorilo je na Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama.
8 Dana 10. i 11. prosinca 2007. Komisija je organizirala saslušanje na kojem je sudjelovao Eni (uvodna izjava 91. pobijane odluke).
9 S obzirom na dokaze kojima je raspolagala, Komisija je u pobijanoj odluci smatrala da su adresati, koji čine većinu proizvođača parafinskog voska i prešanog parafina u EGP‑u, sudjelovali u jedinstvenoj, složenoj i trajnoj povredi članka 81. UEZ‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u, koja je obuhvaćala područje EGP‑a. Ta povreda sastojala se od sporazuma ili usklađenih djelovanja koja su se odnosila na određivanje cijena i razmjenu i otkrivanje osjetljivih poslovnih informacija o parafinskom vosku (u daljnjem tekstu: glavni dio povrede). Vezano uz društva RWE (kasnije Shell), ExxonMobil, MOL, Repsol, Sasol i Total, povreda koja se odnosila na parafinski vosak obuhvaćala je i podjelu kupaca ili tržištâ (u daljnjem tekstu: drugi dio povrede). Usto se povreda koju su počinila društva RWE, ExxonMobil, Sasol i Total odnosila i na prešani parafin koji se prodavao krajnjim kupcima na njemačkom tržištu (u daljnjem tekstu: dio povrede „prešani parafin“) (uvodne izjave 2., 95. i 328. te članak 1. pobijane odluke).
10 Postupanja koja čine povredu ostvarena su tijekom protutržišnih sastanaka koje su sudionici nazivali „tehničkim sastancima“ ili katkad sastancima „Blauer Salon“ te tijekom „sastanaka o prešanom parafinu“ koji su bili posebno posvećeni pitanjima u vezi s prešanim parafinom.
11 Iznos novčanih kazni izrečenih u ovom slučaju izračunat je na temelju Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006, C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 58.) (u daljnjem tekstu: Smjernice iz 2006.), koje su bile na snazi u trenutku dostave Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama društvima navedenima gore u točki 2.
12 Pobijana odluka sadrži, među ostalim, sljedeće odredbe:
„Članak 1.
Sljedeći poduzetnici povrijedili su članak 81. stavak 1. [EZ] i, počevši od 1. siječnja 1994., članak 53. Sporazuma o EGP‑u sudjelujući tijekom navedenih razdoblja u trajnom sporazumu i/ili [trajnom] usklađenom djelovanju u sektoru parafinskog voska na zajedničkom tržištu i, od 1. siječnja 1994., u EGP‑u:
Eni SpA: dana [30. i 31.] listopada 1997. te između 21. veljače 2002. i 28. travnja 2005;
[…]
Članak 2.
Za povrede iz članka 1. izriču se sljedeće novčane kazne:
Eni SpA: 29.120.000 eura;
Esso Société anonyme française: 83.588.400 eura,
od toga solidarno s
ExxonMobil Petroleum and Chemical BVBA i ExxonMobi1 Corporation 34.670.400 eura, od toga solidarno s Esso Deutschland GmbH 27.081.600 eura;
Tudapetrol Mineralölerzeugnisse Nils Hansen KG: 12.000.000 eura;
Hansen & Rosenthal KG i solidarno s H&R Wax Company Vertrieb GmbH: 24.000.000 eura,
od toga solidarno s
H&R ChemPharm GmbH 22.000.000 eura;
MOL Nyrt.: 23.700.000 eura;
Repsol YPF Lubricantes y Especialidades SA solidarno s Repsol Petróleo SA i Repsol YPF SA: 19.800 000 eura;
Sasol Wax GmbH: 318.200.000 eura,
od toga solidarno s
Sasol Wax International AG, Sasol Holding in Germany GmbH i Sasol [Ltd] 250.700.000 eura;
Shell Deutschland Oil GmbH, Shell Deutschland Schmierstoff GmbH, Deutsche Shell GmbH, Shell International Petroleum Company Limited, The Shell Petroleum Company Limited, Shell Petroleum NV i The Shell Transport and Trading Company Limited: 0 eura;
RWE‑Dea AG solidarno s RWE AG: 37.440.000 eura;
Total France SA solidarno s Total SA: 128.163.000 eura.“
2. O grupi Eni
13 Što se tiče tužiteljevog sudjelovanja u povredi, Komisija je u pobijanoj odluci zaključila sljedeće:
„[…]
(342) U poglavlju 4. utvrđeno je da je društvo Eni tijekom razdoblja svojeg sudjelovanja sudjelovalo u povredi putem posrednika koji su zastupali zaposlenike u društvima AgipPetroli SpA i Eni SpA […]
(343) Društvo AgipPetroli SpA bilo je predstavljeno na sastanku 30. i 31. listopada 1997. te na sastancima od 21. i 22. veljače 2002. do 31. prosinca 2002. (kada je pripojeno društvu Eni SpA i od kada je prestalo postojati), a društvo Eni SpA sudjelovalo je od 1. siječnja 2003. (od tog datuma su odjeli za rafiniranje i marketing društva Eni bili zaduženi za prodaju parafinskog voska i prešanog parafina) do 28. travnja 2005. (datum kraja povrede).
(344) Društvo AgipPetroli SpA pripojeno je društvu Eni SpA 31. prosinca 2002. Zbog toga se na temelju načela određenih u uvodnoj izjavi (334.) treba smatrati da je društvo Eni SpA preuzelo odgovornost za djelovanja društva AgipPetroli SpA prije 31. prosinca 2002. […]
(345) Stoga društvo Eni SpA valja smatrati odgovornim ne samo za njegovo izravno sudjelovanje u zabranjenom sporazumu nakon pripajanja društva AgipPetroli SpA (31. prosinca 2002.), već i za radnje društva AgipPetroli SpA u okviru zabranjenog sporazuma koje su prethodile tom datumu.
(346) Eni u svojem odgovoru na Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama nije doveo u pitanje Komisijine zaključke u vezi s njegovom odgovornošću.
(347) Eni SpA je iz gore utvrđenih razloga odgovoran za svoje sudjelovanje na sastancima 30. i 31. listopada 1997. te od 21. i 22. veljače 2002. do 28. travnja 2005. (datum kraja povrede).“
Postupak i tužbeni zahtjevi stranaka
14 Tužitelj je ovu tužbu podnio zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 17. prosinca 2008.
15 Opći sud (treće vijeće) odlučio je na temelju izvještaja suca izvjestitelja otvoriti usmeni dio postupka. U okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 64. Poslovnika Općeg suda pozvao je stranke da u pisanom obliku odgovore na određena pitanja i dostave određene dokumente. Stranke su tom zahtjevu udovoljile u dodijeljenom im roku.
16 Usmena izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi održanoj 19. ožujka 2013.
17 S obzirom na činjeničnu povezanost s predmetima T‑540/08, Esso i dr./Komisija, T‑541/08, Sasol i dr./Komisija, T‑543/08, RWE i RWE Dea/Komisija, T‑544/08, Hansen & Rosenthal i H&R Wax Company Vertrieb/Komisija, T‑548/08, Total/Komisija, T‑550/08, Tudapetrol/Komisija, T‑551/08, H&R ChemPharm/Komisija, T‑562/08, Repsol YPF Lubricantes y especialidades i dr./Komisija i T‑566/08, Total Raffinage i Marketing/Komisija, kao i na sličnost postavljenih pravnih pitanja, Opći sud odlučio je da će presudu u ovom predmetu donijeti tek nakon usmenih rasprava u navedenim povezanim predmetima, od kojih je zadnja održana 3. srpnja 2013.
18 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– u cijelosti ili djelomično poništi pobijanu odluku i iz toga izvede posljedice u vezi s iznosom novčane kazne koja mu je izrečena;
– podredno, poništi ili smanji iznos novčane kazne koja mu je izrečena;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
19 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
20 U prilog svojoj tužbi tužitelj iznosi šest tužbenih razloga.
21 Tužitelj radi osporavanja svojeg sudjelovanja u zabranjenom sporazumu ističe prva dva tužbena razloga, koja se temelje na povredi članka 81. UEZ‑a. Prvi se tiče utvrđivanja njegovog sudjelovanja zbog njegove prisutnosti na tehničkom sastanku 30. i 31. listopada 1997. Drugi se tiče njegovog sudjelovanja u povredi između 21. veljače 2002. i 28. travnja 2005.
22 Tužitelj usto ističe četiri tužbena razloga koja se odnose na utvrđivanje iznosa novčane kazne u odnosu na njega. Treći tužbeni razlog temelji se na povredi članka 81. UEZ‑a, članka 23. Uredbe br. 1/2003, Smjernica iz 2006., kao i na povredi načela proporcionalnosti i jednakog postupanja zbog pogrešnog određivanja koeficijenta na 17 % na temelju težine povrede i zbog dodatnog iznosa znanog kao „ulazna naknada“. Četvrti tužbeni razlog temelji se na povredi članka 81. UEZ‑a, članka 23 Uredbe br. 1/2003, Smjernica iz 2006., načela pravne sigurnosti i jednakog postupanja, kao i zloupotrebe ovlasti iz razloga povećanja iznosa novčane kazne za 60 % zbog otegotne okolnosti ponavljanja povrede. Peti tužbeni razlog temelji se na povredi članka 81. UEZ‑a, članka 23. Uredbe br. 1/2003, Smjernica iz 2006., načela jednakog postupanja i obveze obrazlaganja zato što Komisija nije prepoznala postojanje olakotne okolnosti vezano uz znatno smanjeno sudjelovanje tužitelja u zabranjenom sporazumu i njegovom nesudjelovanju u provođenju istoga. Šesti tužbeni razlog temelji se na povredi članka 81. UEZ‑a, članka 23. Uredbe br. 1/2003 i Smjernica iz 2006. zbog nepriznavanja olakotne okolnosti koja se odnosi na nemar.
23 Budući da se prvi i drugi tužbeni razlog tiču ocjene dokaza koji dokazuju sudjelovanje Enija u zabranjenom sporazumu, Opći sud smatra korisnim ispitati ih zajedno.
1. Prvi i drugi tužbeni razlog u vezi s tužiteljevim sudjelovanjem u zabranjenom sporazumu koji se temelje na povredi članka 81. UEZ‑a
24 Tužitelj svojim prvim tužbenim razlogom ističe da je Komisija nezakonito utvrdila njegovo sudjelovanje u sporazumu ili usklađenom djelovanju na temelju njegove prisutnosti na tehničkom sastanku 30. i 31. listopada 1997. u Hamburgu (Njemačka). Svojim drugim tužbenim razlogom ističe nezakonitost utvrđivanja njegovog sudjelovanja u zabranjenom sporazumu između 21. veljače 2002. i 28. travnja 2005.
Pojmovi zabranjenog sporazuma i usklađenog djelovanja
25 U skladu s člankom 81. stavkom 1. UEZ‑a, nisu u skladu sa zajedničkim tržištem te su zabranjeni svi sporazumi među poduzetnicima, odluke udruženja poduzetnika i usklađena djelovanja koji bi mogli utjecati na trgovinu između država članica i koji kao cilj ili posljedicu imaju sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja unutar zajedničkog tržišta.
26 Da bi postojao sporazum u smislu članka 81. stavka 1. UEZ‑a dovoljno je da su poduzetnici o kojima je riječ izrazili zajednički interes za djelovanje na tržištu na određeni način (presude Općeg suda od 17. prosinca 1991., Hercules Chemicals/Komisija, T‑7/89, Zb., str. II‑1711., t. 256., i od 20. ožujka 2002., HFB i dr./Komisija, T‑9/99, Zb., str. II‑1487., t. 199.).
27 Može se smatrati da je sporazum u smislu članka 81. stavka 1. UEZ‑a sklopljen onda kada postoji opća suglasnost volje o samom principu ograničenja tržišnog natjecanja, iako se o određenim elementima planiranog ograničenja i dalje pregovara (presuda Općeg suda od 16. lipnja 2011., Heineken Nederland i Heineken/Komisija, T‑240/07, Zb., str. II‑3355., t. 45.; u tom smislu također vidjeti presudu HFB i dr./Komisija, u t. 26. supra, t. 151. do 157. i 206.).
28 Pojam usklađenog djelovanja odnosi se na oblik usklađivanja između poduzetnika koji, iako nije došao do stadija ostvarenja sporazuma u pravom smislu riječi, svjesno nadomješta stvarnu suradnju između njih čime ugrožava tržišno natjecanje (presude Suda od 8. srpnja 1999., Komisija/Anic Partecipazioni, C‑49/92 P, Zb., str. I‑4125., t. 115., i Hüls/Komisija, C‑199/92 P, Zb., str. I‑4287., t. 158.).
29 U tom smislu, članku 81. stavku 1. UEZ‑a protivno je svako izravno ili neizravno stupanje u kontakt gospodarskih subjekata koje je takve naravi da utječe na postupanje stvarnog ili potencijalnog konkurenta na tržištu ili koje takvom konkurentu otkriva postupanje na tržištu za koje se gospodarski subjekt odlučio ili koje razmatra usvojiti, ako je cilj ili posljedica takvih kontakata ograničenje tržišnog natjecanja (presuda Heineken Nederland i Heineken/Komisija, u t. 27. supra, t. 47., u tom smislu također vidjeti presudu Komisija/Anic Partecipazioni, u t. 28. supra, t. 116. i 117.).
Načela ocjene dokaza
30 Prema sudskoj praksi, Komisija mora dokazati povredu koju utvrđuje te ponuditi dokaze koji mogu, s dovoljnim stupnjem izvjesnosti, dokazati postojanje činjenica koje čine povredu (vidjeti presudu Suda od 17. prosinca 1998., Baustahlgewebe/Komisija, C‑185/95 P, Zb., str. I‑8417., t. 58., i presudu Općeg suda od 27. rujna 2006., Dresdner Bank i dr./Komisija, T‑44/02 OP, T‑54/02 OP, T‑56/02 OP, T‑60/02 OP i T‑61/02 OP, Zb., str. II‑3567., t. 59. i navedenu sudsku praksu).
31 Što se tiče dosega sudskog nadzora, ustaljena je sudska praksa da kada je pred Općim sudom pokrenuta tužba za poništenje odluke primjenom članka 81. stavka 1. UEZ‑a, on treba općenito provesti nadzor kako bi provjerio jesu li ispunjeni uvjeti primjene članka 81. stavka 1. UEZ‑a ili ne (vidjeti presudu Općeg suda od 26. listopada 2000., Bayer/Komisija, T‑41/96, Zb., str. II‑3383., t. 62. i navedenu sudsku praksu).
32 U tom kontekstu postojanje bilo kakve dvojbe kod suca mora ići u korist poduzetnika koji je adresat odluke kojom se utvrđuje povreda. Sudac stoga ne može zaključiti da je Komisija dovoljno izvjesno utvrdila postojanje povrede o kojoj je riječ ako u glavi suca i dalje postoji dvojba o tom pitanju, osobito u okviru tužbe za poništenje odluke kojom se izriče novčana kazna (presude Općeg suda Dresdner Bank i dr./Komisija, u t. 30. supra, t. 60., i od 12. srpnja 2011., Hitachi i dr./Komisija, T‑112/07, Zb., str. II‑3871., t. 58.).
33 Naime, u potonjoj situaciji potrebno je uzeti u obzir načelo pretpostavke nevinosti, kao što proizlazi osobito iz članka 6. stavka 2. Europske konvencije o ljudskim pravima, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950., koje je dio temeljnih prava koja čine opća načela prava Unije. S obzirom na narav povreda o kojima je riječ, kao i na narav i stupanj težine sankcija koje se uz njih vežu, načelo pretpostavke nevinosti primjenjuje se osobito na postupke u vezi s povredama pravila tržišnog natjecanja koja se primjenjuju na poduzetnike koje mogu dovesti do određivanja novčanih kazni ili periodičnih penala (presuda Hitachi i dr./Komisija, u t. 32. supra, t. 59.; u tom smislu također vidjeti presudu Dresdner Bank i dr./Komisija, u t. 30. supra, t. 61. i navedenu sudsku praksu).
34 Stoga Komisija treba ponuditi precizne i podudarajuće dokaze za utvrđenje postojanja povrede. Međutim, važno je naglasiti kako nije nužno da svaki od dokaza na koje se poziva Komisija ispunjava te kriterije za svaki element povrede. Dovoljno je da krug indicija na koje se poziva institucija, ukupno gledajući, odgovara tom zahtjevu (vidjeti presudu Dresdner Bank i dr./Komisija, u t. 30. supra, t. 62. i 63., i navedenu sudsku praksu).
35 Indicije na koje se Komisija poziva u pobijanoj odluci kako bi dokazala postojanje povrede članka 81. stavka 1. UEZ‑a koju je počinio poduzetnik ne smiju se ocjenjivati odvojeno, nego u svojoj ukupnosti (vidjeti presudu Općeg suda od 8. srpnja 2008., BPB/Komisija, T‑53/03, Zb., str. II‑1333., t. 185., i navedenu sudsku praksu).
36 Također valja utvrditi da je Komisija u praksi često dužna dokazati postojanje povrede u uvjetima koji nisu pogodni za tu zadaću, jer može proteći i nekoliko godina od događajâ koji čine povredu i da više poduzetnika koji su predmet istrage ne surađuje aktivno s njom. Premda je nužno na Komisijin da utvrdi da je sklopljen nezakonit sporazum o određivanju cijena, bilo bi pretjerano usto još i zahtijevati da dostavi dokaz o posebnom mehanizmu kojim je taj cilj trebao biti postignut. Naime, poduzetniku koji je kriv za povredu bilo bi previše lako izbjeći svaku sankciju ako bi svoj argument mogao temeljiti na neodređenosti informacija koje su dostavljene u vezi s funkcioniranjem zabranjenog sporazuma u situaciji u kojoj je ipak dovoljno utvrđeno postojanje sporazuma i njegov protutržišni cilj. Poduzetnici se mogu primjereno obraniti u takvoj situaciji ako se mogu očitovati o svim dokazima na koje se Komisija poziva na njihov teret (presuda Općeg suda od 8. srpnja 2004., JFE Engineering i dr./Komisija, T‑67/00, T‑68/00, T‑71/00 i T‑78/00, Zb., str. II‑2501., t. 203.).
37 U pogledu dokaza koji se mogu predložiti u svrhu utvrđivanja povrede članka 81. UEZ‑a, načelo koje prevladava u pravu Unije jest načelo slobode izvođenja dokaza (presude Općeg suda od 8. srpnja 2004., Dalmine/Komisija, T‑50/00, Zb., str. II‑2395., t. 72., i Hitachi i dr./Komisija, u t. 32. supra, t. 64.).
38 Što se tiče dokazne snage različitih dokaza, jedini kriterij relevantan za ocjenu podnesenih dokaza jest njihova vjerodostojnost (presuda Dalmine/Komisija, u t. 37. supra, t. 72.).
39 Prema općim pravilima u području dokazivanja, vjerodostojnost i time dokazna vrijednost dokumenta ovise o njegovom podrijetlu, okolnostima njegovog sastavljanja, njegovom adresatu i njegovom sadržaju (presude Općeg suda od 15. ožujka 2000., Cimenteries CBR i dr./Komisija, T‑25/95, T‑26/95, T‑30/95 do T‑32/95, T‑34/95 do T‑39/95, T‑42/95 do T‑46/95, T‑48/95, T‑50/95 do T‑65/95, T‑68/95 do T‑71/95, T‑87/95, T‑88/95, T‑103/95 i T‑104/95, Zb., str. II‑491., t. 1053. i 1838., i Hitachi i dr./Komisija, u t. 36. supra, t. 70.).
40 Kada se Komisija, da bi zaključila da postoji povreda, oslanja isključivo na tržišno ponašanje poduzetnika o kojima je riječ, potonjima je dovoljno da dokažu postojanje okolnosti što ih činjenice koje je ona utvrdila stavljaju u drukčije svjetlo i koje time omogućavaju da činjenice koje je ona utvrdila da bi zaključila da postoji povreda pravila tržišnog natjecanja Unije budu zamijenjene drugim prihvatljivim objašnjenjem (vidjeti u tom smislu presudu JFE Engineering i dr./Komisija, u t. 36. supra, t. 186.).
41 Suprotno tomu, u slučajevima kada se Komisija oslanja na materijalne dokaze, na poduzetnicima o kojima je riječ jest da ne dostave samo prihvatljivu alternativu Komisijinoj tezi, nego da također utvrde da su dokazi korišteni u pobijanoj odluci nedovoljni za utvrđivanje postojanja povrede (presuda JFE Engineering i dr./Komisija, u t. 36. supra, t. 187.). Takvo izvođenje dokaza ne povređuje načelo pretpostavke nevinosti (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 8. srpnja 1999., Montecatini/Komisija, C‑235/92 P, Zb., str. I‑4539., t. 181.).
42 Budući da su zabrana sudjelovanja u protutržišnim djelovanjima i sporazumima kao i sankcije koje mogu snaći prekršitelja općepoznati, uobičajeno je da se radnje obuhvaćene takvim djelovanjima i sporazumima odvijaju potajno, da se sastanci održavaju daleko od očiju javnosti i da je dokumentacija s tim u vezi svedena na minimum. Stoga se ne može zahtijevati od Komisije da dostavi dokumente koji izričito dokazuju uspostavljanje kontakta gospodarskih subjekata o kojima je riječ. Čak i ako Komisija pronađe takve dokumente, oni su nepotpuni i malobrojni, zbog čega je često potrebno određene detalje rekonstruirati dedukcijom. O postojanju protutržišnog djelovanja ili sporazuma može se stoga zaključiti iz određenog broja podudarnosti i indicija koje, promatrane kao cjelina i u nedostatku drugog dosljednog objašnjenja, mogu tvoriti dokaz povrede pravila tržišnog natjecanja (presuda Suda od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, Zb., str. I‑123., t. 55. do 57.; vidjeti također presudu Dresdner Bank i dr./Komisija, t. 30. supra, t. 64. i 65. i navedenu sudsku praksu).
43 Prilikom ocjene dokazne vrijednosti materijalnih dokaza veliku važnost treba pridati okolnosti da je dokument bio sastavljen u neposrednoj vezi s činjenicama (presude Općeg suda od 11. ožujka 1999., Ensidesa/Komisija, T 157/94, Zb., str. II‑707., t. 312., i od 16. prosinca 2003., Nederlandse Federatieve Vereniging voor de Groothandel op Elektrotechnisch Gebied i Technische Unie/Komisija, T‑5/00 i T‑6/00, Zb., str. II‑5761., t. 181.) ili da ga je sastavio izravni svjedok tih činjenica (presuda JFE Engineering i dr./Komisija, t. 36. supra, t. 207.).
44 Nepostojanje datuma ili potpisa na dokumentu ili činjenica da je loše napisan ne oduzima mu svu dokaznu snagu, osobito kada njegovo podrijetlo, njegov mogući datum i njegov sadržaj mogu biti utvrđeni s dovoljnom vjerojatnošću (presuda Općeg suda od 13. prosinca 2006., FNCBV/Komisija, T‑217/03 i T‑245/03, Zb., str. II‑4987., t. 124.; vidjeti u tom smislu također presudu Općeg suda od 10. ožujka 1992., Shell/Komisija, T‑11/89, Zb., str. II‑757., t. 86.).
45 Iz načela slobodne ocjene dokaza proizlazi da čak i ako bi se nepostojanje materijalnih dokaza moglo pokazati relevantnim u okviru ukupne ocjene kruga indicija na koje se poziva Komisija, ono sâmo po sebi ne omogućava poduzetniku o kojem je riječ da dovede u pitanje Komisijine tvrdnje dajući alternativno objašnjenje činjenica. To je slučaj samo kada dokazi koje je dostavila Komisija ne omogućavaju utvrđivanje postojanja povrede bez dvojbi i potrebe tumačenja (presuda Hitachi i dr./Komisija, t. 32. supra, t. 65.; vidjeti u tom smislu također presudu Općeg suda od 12. rujna 2007., Coats Holdings i Coats/Komisija, T‑36/05, još neobjavljena u Zborniku, t. 74.).
46 Osim toga, nijedna odredba ni opće načelo prava Unije ne zabranjuju Komisiji da se protiv poduzetnika oslanja na izjave drugih poduzetnika kojima se stavlja na teret da su sudjelovali u zabranjenom sporazumu. Kada tomu ne bi bilo tako, teret dokazivanja ponašanja protivnih članku 81. UEZ‑a, a koji je na Komisiji, bio bi neodrživ i nespojiv s njezinom zadaćom nadzora dobre primjene tih odredbi (presude JFE Engineering i dr./Komisija, t. 36. supra, t. 192., i Hitachi i dr./Komisija, t. 32. supra, t. 67.).
47 Vrlo povišena dokazna vrijednost može se priznati izjavama koje su, kao prvo, pouzdane, kao drugo, učinjene u ime poduzetnika, kao treće, potječu od osobe kojoj je profesionalna dužnost postupati u interesu toga poduzetnika, kao četvrto, idu protiv interesa osobe koja ih izjavljuje, kao peto, potječu od izravnog svjedoka okolnosti na koje se odnose i, kao šesto, dostavljene su u pisanom obliku, s namjerom i nakon pomnog razmišljanja (presuda Hitachi i dr./Komisija, t. 32. supra, t. 71.; vidjeti u tom smislu također presudu JFE Engineering i dr./Komisija, u t. 36. supra, t. 205. do 210.).
48 Međutim, izjava poduzetnika kojem se stavlja na teret da je sudjelovao u zabranjenom sporazumu i čiju točnost osporava niz poduzetnika na koje se odnosi ne može se smatrati dovoljnim dokazom postojanja povrede koju su počinili potonji ako nije potkrijepljena drugim dokazima, iako zahtijevani stupanj potvrde može biti niži u pogledu pouzdanosti izjava o kojima je riječ (presude JFE Engineering i dr./Komisija, u t. 36. supra, t. 219. i 220., i Hitachi i dr./Komisija, u t. 36. supra, t. 68.).
49 Osim toga, iako je općenito potreban određeni oprez u pogledu dobrovoljnih iskaza glavnih sudionika u nezakonitom zabranjenom sporazumu jer je moguće da ti sudionici žele što više umanjiti važnost svojeg doprinosa povredi i uvećati onaj drugih, ipak je činjenica da zahtijevanje pogodnosti na temelju Obavijesti o suradnji iz 2002. radi dodjele oslobađanja od kazni ili smanjenja iznosa novčane kazne ne potiče nužno na dostavljanje iskrivljenih dokaza što se tiče sudjelovanja drugih članova zabranjenog sporazuma. Naime, svaki pokušaj obmane Komisije može dovesti u pitanje iskrenost i potpunost suradnje podnositelja zahtjeva pa stoga i ugroziti mogućnost da u potpunosti iskoristi pogodnosti koje nudi Obavijest o suradnji iz 2002. (presuda Hitachi i dr./Komisija, t. 32. supra, t. 72.; vidjeti također u tom smislu presudu Općeg suda od 16. studenoga 2006., Peróxidos Orgánicos/Komisija, T‑120/04, Zb., str. II‑4441., t. 70.).
50 Svakako valja smatrati da, kada osoba priznaje činjenicu da je počinila povredu i time priznaje postojanje činjenica koje nadilaze one o čijem se postojanju može izravno zaključiti iz dokumenata o kojima je riječ, to, u nedostatku posebnih okolnosti koje mogu upućivati na suprotno, a priori znači da je ta osoba odlučila reći istinu. Stoga izjave koje idu protiv interesa osoba koje ih daju treba načelno smatrati osobito pouzdanim dokazima (presude Općeg suda JFE Engineering i dr./Komisija, t. 36. supra, t. 211. i 212.; od 26. travnja 2007., Bolloré i dr./Komisija, T‑109/02, T‑118/02, T‑122/02, T‑125/02, T‑126/02, T‑128/02, T‑129/02, T‑132/02 i T‑136/02, Zb., str. II‑947., t. 166., i od 8. srpnja 2008., Lafarge/Komisija, T‑54/03, još neobjavljena u Zborniku, t. 59.).
51 Prethodno navedena sudska praksa analogijom je primjenjiva na članak 53. Sporazuma o EGP‑u.
Opis glavnog dijela povrede u pobijanoj odluci
52 Najprije valja podsjetiti da je Komisija u uvodnoj izjavi 2. pobijane odluke, naslovljenoj „Sažetak povrede“, smatrala da su adresati spomenute odluke sudjelovali u jedinstvenoj, složenoj i trajnoj povredi članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u. Glavni dio te povrede sastojao se od „sporazuma ili usklađenih djelovanja koja se odnose na određivanje cijena i razmjenu i otkrivanje osjetljivih poslovnih informacija“ vezano uz parafinski vosak. Taj glavni dio bio je jedini dio povrede u kojemu je prema pobijanoj odluci sudjelovao tužitelj.
53 Komisiji je u pobijanoj odluci pod naslovom „4.1. Osnovna načela i funkcioniranje zabranjenog sporazuma“, u uvodnim izjavama 106. i pratećim uvodnim izjavama spomenute odluke, opisala glavni dio povrede na sljedeći način:
„[…]
(106) Tehnički sastanci uvijek su bili podijeljeni u dva dijela: početna rasprava o tehničkim pitanjima nakon koje su uslijedile protutržišne rasprave u vezi s, među ostalim, određivanjem cijena, podjelom tržištâ i kupaca (u određenim slučajevima) te razmjenom i otkrivanjem osjetljivih poslovnih informacija kao što su trenutne i buduće politike cijena, kupci, proizvodne mogućnosti i obujam prodaje.
(107) Rasprave u vezi s cijenom i potencijalnim povećanjem cijena najčešće su se odvijale na kraju tehničkih sastanaka. Sasol je općenito razmatrao rasprave u vezi s cijenama, ali su zatim svi sudionici raspravljali u vidu okruglog stola o cijenama i strategijama politike cijena [...] Rasprave su se odnosile na povećanje cijena i indikativnih cijena za posebne kupce, opća povećanja cijena kao i na minimalne i indikativne cijene za čitavo tržište [...] Povećanja cijena uobičajeno su se dogovarala u apsolutnim brojkama, a ne u postocima (primjerice, 60 [eura] po toni potpuno rafiniranog parafinskog voska) [...] Minimalne cijene nisu se ugovarale samo kad je postojao dogovor o povećanju cijene, već i kad povećanje cijene ne bi bilo ostvarivo (primjerice u razdoblju pada cijene) [...]
[…]
(109) Predstavnici poduzetnikâ usto su razmjenjivali osjetljive poslovne informacije i otkrivali svoju opću strategiju [...]
(110) Poduzetnike su, osim MOL‑a, predstavljale odgovorne osobe koje su imale ovlast utvrđivanja strategije cijena svojih poduzetnika te određivanja cijena za pojedine kupce. […]
(111) Tijekom većine tehničkih sastanaka rasprave o cijenama odnosile su se općenito na parafinski vosak […], a rijetko samo na različite vrste parafina (kao što su potpuno rafinirani parafinski vosak, polurafinirani parafinski vosak, mješavine voska/posebni pripravci, čvrsti parafinski voskovi ili vodeni voskovi). Usto je svim poduzetnicima bilo jasno da će se cijene svih vrsta parafinskog voska povećati za isti iznos ili isti postotak […]
[…]
(113) Dogovor s tehničkih sastanaka uglavnom se provodio najavljivanjem kupcima povećanja cijena ili ukidanja postojećih dogovora o cijenama [...] O povremenim slučajevima prevara ili neprimjene raspravljalo se na sastancima koji su uslijedili [vidjeti primjerice uvodne izjave (149) i (157)]. Obično bi jedan od poduzetnika koji su bili prisutni na sastanku preuzeo inicijativu i počeo povećavati svoje cijene. Obično bi to bio Sasol, iako je on povremeno zamolio drugog poduzetnika da on počne s podizanjem cijene. Nakon što bi poduzetnik kupcima najavio svoju namjeru povećanja cijena ubrzo bi i drugi isporučitelji slijedili taj čin i također najavili povećanja svojih cijena [...] Osobe koje su zastupale poduzetnike na tehničkim sastancima obavještavale bi druge o postupcima poduzetnika kako bi se proveli dogovori s tehničkih sastanaka. Te su se informacije prenosile usmenim putem […] ili slanjem preslike najava povećanja cijene ili ukidanja predmetne cijene jednom ili svim drugim poduzetnicima [sudionicima]. Komisija je naime otkrila da su stranke međusobno razmijenile takve najave. Utvrđeno je da je u razdoblju od šest tjedana nakon tehničkih sastanaka razmijenjen uzorak od oko 150 pisama te vrste [...] Također je utvrđeno da zastupljeni poduzetnici, prema dogovoru, primjenu dogovorenog povećanja cijene nisu smjeli koristi da bi povećali vlastiti udjel u tržištu [...] To utvrđenje nije osporavano u odgovorima na Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama.“
54 Pod naslovom „4.2. Detaljne informacije o tehničkim sastancima“ Komisija je najprije u pobijanoj odluci iznijela zaključnu tablicu u kojoj je navela mjesto, datum tehničkih sastanaka i imena poduzetnika koji su na njima sudjelovali (uvodna izjava 124. pobijane odluke). Zatim je ispitala raspoložive dokaze u vezi sa svakim pojedinim tehničkim sastankom (uvodne izjave 126. do 177. pobijane odluke).
55 Pod naslovom „5.3. Narav predmetne povrede“ Komisija je u pobijanoj odluci pojasnila načela koja uređuju određivanje protutržišnih ponašanja i koja su primjenjiva u ovom slučaju:
„5.3.1. Načela
[…]
(205) U slučaju složene trajne povrede, nije potrebno da je Komisija kvalificira kao sporazum ili usklađeno djelovanje. Pojmovi sporazum ili usklađeno djelovanje nejasni su i mogu se iskriviti. Protutržišno ponašanje doista može biti različito u različitim trenucima, ili su se njegovi mehanizmi mogli prilagođavati ili osnaživati ovisno već o razvoju situacije. Naime, takvo bi se razlikovanje moglo čak pokazati nemogućim jer jedna povreda može istovremeno imati obilježja svakog pojedinog od zabranjenih oblika ponašanja, dok se neke od njezinih manifestacija, promatrane odvojeno, mogu definirati kao više slične jednom nego drugom obliku. U analizi bi međutim bilo neprirodno razdvojiti u nekoliko različitih oblika povreda ono što je očito uspostavljanje ponašanja koja imaju jedan zajednički opći cilj. Stoga jedan zabranjeni sporazum može činiti i sporazum i usklađeno djelovanje. Članak 81. [UEZ‑a] ne predviđa posebno kvalificiranje složene povrede kao što je ona opisana u ovoj odluci [...]
(206) Budući da postoji veći broj članova zabranjenog sporazuma čije bi se protutržišno ponašanje tijekom duljeg razdoblja moglo kvalificirati kao sporazum ili usklađeno djelovanje (složene povrede), nema potrebe da Komisija detaljno ocjenjuje kojoj kategoriji pripada pojedina vrsta ponašanja.“
56 Nadalje, Komisija je pod istim naslovom pobijane odluke sadržaj povrede opisala kako slijedi:
„5.3.2. Primjena
(210) Na temelju činjenica opisanih u poglavlju 4. ove odluke utvrđeno je da su svi poduzetnici koji su bili predmet ovog postupka sudjelovali u tajnim djelatnostima u vezi s parafinskim voskom i, za društva navedena u uvodnoj izjavi (2), u vezi s prešanim parafinom, […] i da su redovito sudjelovali u sastancima na kojima se raspravljalo o sljedećim stvarima:
1) određivanju cijene [;]
2) […] podjeli kupaca i/ili podjeli tržištâ [;]
3) otkrivanju i razmjeni osjetljivih poslovnih informacija, osobito onih o kupcima, određivanju cijena, proizvodnima mogućnostima i obujmu prodaje […]
5.3.2.2. Određivanje cijena
(240) Uvodne izjave (98), (107), (126), (128), (131), (133), (135), (137), (139), (140), (142), (145), (147), (149), (152), (153), (156), (157), (163), (168), (174), (176) i (177) pokazuju da su predmetni poduzetnici određivali minimalne cijene i ugovarali cjenovna povećanja (‘određivanje cijene’).
(241) ExxonMobil, Repsol, Sasol i Shell potvrdili su postojanje praksi određivanja cijene [vidjeti uvodnu izjavu (107)] i ponovno potvrdili tu informaciju tijekom njihovog saslušanja kao i u njihovom pisanom odgovoru na Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama.“
57 Komisija je u uvodnoj izjavi 298. pobijane odluke sljedećim riječima zaključila o sudjelovanju društva Eni u zabranjenom sporazumu:
„Kao što je dokazano u poglavlju 4., društvo Eni sudjelovalo je na jednom sastanku 1997. i na jedanaest sastanaka između veljače 2002. i veljače 2005. Sastanak u 1997. (vidjeti uvodnu izjavu 145.) omogućio je sklapanje ugovora u vezi s cijenama u smislu članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u. Što se tiče sastanaka nakon veljače 2002. [vidjeti uvodne izjave (165) do (178)], Komisija je zaključila da je Eni, s obzirom na raspoložive dokaze i prema općem opisu uobičajene strukture tehničkih sastanaka, bio prisutan, sudjelovao i pridonio određivanju cijene i razmjeni osjetljivih informacija. Komisija smatra da je društvo Eni, s obzirom na to da je nakon 2002. sudjelovalo na jedanaest od trinaest sastanaka, znalo za protutržišni cilj i mjere koje su bile usvojene tijekom tehničkih sastanaka, ili je o tome trebalo znati. Premda ne postoji nikakav dokaz o tome da je društvo Eni sudjelovalo na sastancima 14. i 15. siječnja 2004. te na onima 11. i 12. svibnja 2004., Komisija smatra da je kontinuirano sudjelovanje društva Eni u povredi dokazano za razdoblje između 21. i 22. veljače 2002. i 28. travnja 2005. […] Komisija osobito smatra da događaji opisani u uvodnoj izjavi (165) dokazuju da je društvo Eni vodilo računa o informacijama dobivenima u vezi s tržišnim ponašanjem svojih konkurenata, prilagodilo vlastito ponašanje i usvojilo mjere primjene. Tu situaciju može se kvalificirati kao usklađeno djelovanje.“
Sudjelovanje društva Eni u zabranjenom sporazumu zbog njegove prisutnosti na tehničkom sastanku od 30. i 31. listopada 1997.
58 Tužitelj ističe da Komisija nije mogla valjano zaključiti na temelju njegove prisutnosti na tehničkom sastanku 30. i 31. listopada 1997. da je sudjelovao u zabranjenom sporazumu. Naime, njegova prisutnost može se objasniti posjetom njegovog predstavnika Hamburgu radi legitimnih pregovora sa Sasolom. Osim toga, spomenuti predstavnik se ogradio od protutržišnog sadržaja predmetnog tehničkog sastanka.
Ispitivanje dokaza
59 U uvodnoj izjavi 145. pobijane odluke, koja se odnosi na tehnički sastanak od 30. i 31. listopada 1997., Komisija se oslanja na zapisnik sa sastanka „Blauer Salon“ društva Sasol, koji sadrži sljedeće podatke:
. | „Datum | Povećanje | Min. cijena |
√ SCHS, D | . | . | . |
√ Dea, D | . | . | . |
√ SRS‑Tuda, D | . | . | . |
√ MOL, HU | 1.1. | . | . |
√ Total, F | 1.1. | DEM 10,- | DEM 120 |
Mobil‑Bp, F | . | . | . |
√ Repsol, E | . | . | . |
√ Agip, I | 1.1. | DEM 10 » | . |
60 Sasol je izjavio da iz tog zapisnika proizlazi da su se svi sudionici obvezali povećati cijene s 10 na 12 njemačkih maraka (DEM) za 100 kg, da su Total i Agip željeli povećati cijene s 10 DEM i da je to trebalo dovesti do minimalne cijene od 120 DEM za 100 kg, barem što se tiče Totala.
61 Razine i datumi povećanja u cijelosti su potvrđeni dvjema bilješkama koje se odnose na taj sastanak, a koje su pronađene u prostorijama društva MOL.
62 Komisija je u uvodnoj izjavi 145. pobijane odluke na temelju tih dokumenata i izjava poduzetnika koje ih objašnjavaju zaključila sljedeće:
„[P]oduzetnici koji su sudjelovali dogovorili su strategiju za usklađivanje i povećanje cijena. Bilješka se tiče i parafinskog voska i prešanog parafina. Usto bilješka [društva MOL] otkriva da su poduzetnici razmijenili informacije o održavanju i općoj cjenovnoj strategiji“.
63 U tom pogledu na prvom mjestu valja utvrditi da su Sasol i Repsol izjavili da je tehnički sastanak od 30. i 31. listopada 1997. sadržajno bio protutržišni. Štoviše, Sasol je također dokumente koje je Komisija pronašla tumačio tako što je istaknuo osobito to da su se svi sudionici obvezali povećati cijene (vidjeti t. 60. gore). Te izjave su dale, nakon pomnog razmišljanja, osobe koje su sudjelovale na tehničkim sastancima, a i one također inkriminiraju poduzetnike u ime kojih su dane. Stoga su one u smislu sudske prakse navedene u t. 47. gore osobito pouzdane.
64 Na drugom mjestu, valja utvrditi da je sadržaj rasprava vođenih tijekom tehničkog sastanka od 30. i 31. listopada 1997. posebice dobro dokumentiran u bilješkama MOL‑a i u Sasolovom zapisniku sastanaka „Blauer Salon“. Valja dodati, kao što je Komisija smatrala u uvodnoj izjavi 215. pobijane odluke, da je MOL‑ove bilješke tijekom sastanaka pisala osoba koja je na njima sudjelovala te da je njihov sadržaj strukturiran i relativno detaljan. Stoga je dokazna vrijednost tih bilješki vrlo velika. Što se tiče Sasolovih zapisnika sa sastanaka „Blauer Salon“, riječ je o dokumentima koji potječu iz razdoblja nastanka činjenica i koji su sastavljeni in tempore non suspecto, to jest ubrzo nakon svakog tehničkog sastanka. Iako osoba koja ih je sastavila nije bila prisutna na tehničkim sastancima, ona se oslonila na informacije koje je dobila od jednog od sudionika. Stoga je dokazna vrijednost tih zapisnika također velika.
65 Zbog toga Opći sud zaključuje da svi dokazi koje je Komisija navela u uvodnoj izjavi 145. pobijane odluke potvrđuju da su sudionici tijekom tehničkog sastanka od 30. i 31. listopada 1997. doista ugovorili povećanja cijene parafinskog voska.
O prisutnosti društva Eni na tehničkom sastanku od 30. i 31. listopada 1997. i pitanju njegova distanciranja
66 Tužitelj ne osporava da je njegov predstavnik, DS., sudjelovao na tehničkom sastanku od 30. i 31. listopada 1997.
67 Međutim, ističe da je prisutnost DS.-a na tom tehničkom sastanku bila sasvim slučajna. Naime, nakon bilateralnog sastanka s predstavnikom društva Sasol, Enijevim kupcem, potonji ga je pozvao da mu se pridruži i na sastanku koji je Sasol organizirao za veći broj sudionika, s drugim europskim proizvođačima parafina.
68 Usto, tužitelj se distancirao od protutržišnog sadržaja predmetnog tehničkog sastanka. Budući da DS. nije bio zainteresiran za pitanja u vezi s dogovaranjem cijena i ponuđenim količinama, on nije sudjelovao u raspravi nego je samo nazočio do kraja tom sastanku iz čiste ljubaznosti prema Sasolu. Međutim, tužitelj je od početka svojim kolegama iz Sasola objasnio činjenicu da takvi sastanci nisu zanimali ni Eni ni njega, kao što i proizlazi iz njegove izjave. Činjenica da je društvo Sasol razumjelo njegovu distanciranost pokazuje i činjenica da društvo Eni nije bilo pozvano na tehničke sastanke sve do 21. veljače 2002. Usto, društvo Eni je 12. lipnja 1998. istupilo iz udruge European Wax Federation (EWF).
69 Prema sudskoj praksi, što se tiče sporazuma protutržišne naravi koji se kao u ovom slučaju ostvaruju tijekom sastanaka konkurentnih poduzetnika, do povrede članka 81. UEZ‑a dolazi kada je cilj tih sastanaka ograničiti, spriječiti ili narušiti tržišnu utakmicu radi organiziranja umjetnog funkcioniranja tržišta. U takvom slučaju dovoljno je da Komisija dokaže da je dotični poduzetnik sudjelovao u sastancima tijekom kojih su sklopljeni sporazumi protutržišne naravi kako bi dokazala sudjelovanje navedenog poduzetnika u zabranjenom sporazumu. Ako je utvrđeno sudjelovanje na takvim sastancima, na tom je poduzetniku da istakne indicije kojima se može utvrditi da je njegovo sudjelovanje na tim sastancima bilo lišeno svake protutržišne namjere i da dokaže da je svoje konkurente uputio u to da će na tim sastancima sudjelovati s drukčijim ciljevima od njihovih (presude Suda Aalborg Portland i dr./Komisija, t. 29. supra, t. 81. i od 25. siječnja 2007., Sumitomo Metal Industries i Nippon Steel/Komisija, C‑403/04 P i C‑405/04 P, Zb., str. I‑729., t. 47.).
70 Razlog koji podržava to pravilo jest taj da je poduzetnik koji je sudjelovao na navedenom sastanku, a da se pritom nije javno distancirao od njegovog sadržaja, drugim sudionicima dao do znanja da se slaže s njegovim ishodom i da će se s njim uskladiti (presuda Aalborg Portland i dr./Komisija, t. 42. supra, t. 82., i Sumitomo Metal Industries i Nippon Steel/Komisija, t. 69. supra, t. 48.).
71 Valja utvrditi da i bilješke društva MOL kao i Sasolov zapisnik sa sastanka „Blauer Salon“ upućuju na društvo Eni, spominjući kako ime društva Agip, društva kćeri društva Eni aktivnog u području proizvodnje parafinskog voska, tako i mjeru povećanja cijena koju je predvidio Agip (prema MOL‑ovoj bilješci 100 DEM za tonu i, prema zapisniku sa sastanka „Blauer Salon“, 10 DEM za 100 kg) te predviđeni datum povećanja cijene (1. siječnja 1998.). Razmjena bilješki o tim detaljima nesumnjivo pokazuje da je predstavnik društva Eni doista najavio mjeru i datum povećanja cijena svojih proizvoda koji odgovaraju parafinskom vosku, kao što su učinili i predstavnici drugih poduzetnika koji su bili prisutni na tom tehničkom sastanku. Taj zaključak je potkrijepljen izjavom društva Sasol, prema kojoj tablice koje se nalaze u predmetnim dokumentima valja tumačiti na način da su svi sudionici bili obvezni povećati cijenu s 10 na 12 DEM za 100 kg (vidjeti t. 60. gore).
72 Osim toga, tužitelj navodi da je DS. samo predstavnicima društva Sasol naznačio da nije zainteresiran. Spominjanje predmetne mjere i datuma povećanja cijena koje je Eni predvidio u dvjema bilješkama, koje su dva poduzetnika neovisno utvrdila, a koje odražavaju sadržaj rasprava sa spomenutog tehničkog sastanka, naznačuje da su drugi sudionici smatrali da Eni staje uz dogovore konkurenata. Stoga treba odbiti tužiteljev argument prema kojem se on javno distancirao od protutržišnog sadržaja tog tehničkog sastanka.
Zaključak o sudjelovanju tužitelja u zabranjenom sporazumu 30. i 31. listopada 1997.
73 Na temelju prethodne analize valja zaključiti da je tužitelj 30. i 31. listopada 1997. sudjelovao na tehničkom sastanku čiji sadržaj čini glavni dio povrede, odnosno sporazume ili usklađena djelovanja koji se odnose na određivanje cijena i razmjenu te otkrivanje osjetljivih poslovnih informacija koje se tiču parafinskog voska. Osim izravnih dokaza, koji dokazuju sudjelovanje tužitelja u dogovorima koji se tiču određivanja cijena parafinskog voska, valja imati na umu da se tužitelj nije javno distancirao od protutržišnog sadržaja spomenutog tehničkog sastanka. Stoga je Komisija s pravom smatrala da je tužitelj 30. i 31. listopada 1997. sudjelovao u prvom dijelu povrede.
74 Drugi tužiteljevi argumenti ne dovode u pitanje ovaj zaključak.
75 Što se tiče činjenice da Sasol nije pozvao tužitelja na tehničke sastanke koji su uslijedili i što se tiče njegovog istupanja iz EWF‑a, dovoljno je utvrditi da je činjenica da društvo Eni nije bilo pozvano na tehničke sastanke koji su uslijedili ispravno sadržana u pobijanoj odluci kroz utvrđenje trajanja sudjelovanja u povredi. Naime, Komisija se ograničila na zaključak da je društvo Eni sudjelovalo u zabranjenom sporazumu 30. i 31. listopada 1997. a da nije uračunala dodatno razdoblje nakon predmetnog tehničkog sastanka.
76 Isto vrijedi i za tužiteljev argument prema kojem je Komisija pogriješila u vezi s mjerom kojom je on uvećao svoje cijene nakon tehničkog sastanka od 30. i 31. listopada 1997. Budući da sudjelovanje društva Eni u zabranjenom sporazumu nije utvrđeno za razdoblje između 1. studenoga 1997. i 20. veljače 2002., argumenti koji se tiču mjere povećanja cijena društva Eni 1. siječnja 1998. ne mogu ugroziti valjanost zaključka o njegovom sudjelovanju u zabranjenom sporazumu 30. i 31. listopada 1997., koje je jasno potvrđeno dokazima kojima Komisija raspolaže.
77 Naposljetku, ne mogu se prihvatiti tužiteljevi argumenti koji se odnose na pogrešno utvrđenje njegovog sudjelovanja u trajnom sporazumu i/ili trajnom usklađenom djelovanju na temelju njegove prisutnosti na tehničkom sastanku od 30. i 31. listopada 1997. Naime, pridjev „trajni“ upotrijebljen je u članku 1. pobijane odluke kako bi se utvrdila dulja razdoblja sudjelovanja u sporazumu na osnovi redovite prisutnosti na tehničkim sastancima dotičnih poduzetnika. U slučaju društva Eni, njegovo sudjelovanje u trajnom sporazumu i/ili trajnom usklađenom djelovanju utvrđeno je za razdoblje između 21. veljače 2002. i 28. travnja 2005. S druge strane, Komisija je na osnovi izravnih dokaza koji se odnose na tehnički sastanak u pitanju valjano mogla utvrditi sudjelovanje društva Eni u sporazumu 30. i 31. listopada 1997. a da nije morala zadovoljiti elemente koji proizlaze iz pojma trajne povrede.
78 Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, valja potvrditi Komisijin zaključak prema kojem je tužitelj sudjelovao u povredi 30. i 31. listopada 1997.
O sudjelovanju društva Eni u povredi između 21. veljače 2002. i 28. travnja 2005.
79 Tužitelj je priznao da je sudjelovao na deset tehničkih sastanaka između 21. veljače 2002. i 28. travnja 2005. Međutim, smatra da Komisija nije mogla, uzimajući u obzir prisutnost na tim tehničkim sastancima, valjano zaključiti da je društvo Eni sudjelovalo u sporazumu i/ili usklađenom djelovanju kojega je cilj bio određivanje cijena (prvi dio) i/ili razmjena osjetljivih informacija (drugi dio).
O nesudjelovanju društva Eni u sporazumu i/ili usklađenom djelovanju kojega je cilj određivanje cijena parafinskog voska
– Ispitivanje dokaza
80 Tužitelj ističe da Komisija nije dokazala njegovo sudjelovanje u sporazumu ili u usklađenom djelovanju kojega je cilj određivanje cijena parafinskog voska.
81 Na prvom mjestu, valja utvrditi da Komisija raspolaže dokazima da se tijekom tehničkih sastanaka općenito vodila barem jedna rasprava o cijenama.
82 Točnije, prema izjavi društva Sasol od 12. svibnja 2005., tehnički sastanci su općenito bili mjesto tajne djelatnosti zato što se na njima raspravljalo o povećanjima i smanjenjima cijena parafinskog voska i zato što su se razmjenjivale informacije o bruto cijenama i planovi vezani uz kapacitete.
83 Prema izjavi društva Repsol od 19. svibnja 2005., dio tehničkih sastanaka bila je i rasprava o razinama cijene parafinskog voska koju su primjenjivali sudionici.
84 Društvo Shell je izjavilo da su svi tehnički sastanci bilu u vezi s određivanjem cijena. Prema njegovoj izjavi od 14. lipnja 2006., o cijenama parafinskog voska nije se odlučivalo jednostrano barem od 1999., kad je njegov predstavnik koji je svjedočio počeo sudjelovati u tehničkim sastancima, već su se konkurenti o njima uvijek dogovarali tijekom tehničkih sastanaka.
85 Osim toga, isti poduzetnici su u istim izjavama također potvrdili da su se sudionici tijekom nekoliko tehničkih sastanaka doista složili oko minimalnih cijena ili povećanja cijena, katkad čak i oko mjera povećanja.
86 Te izjave, na koje se Komisija osim toga osobito pozivala u uvodnim izjavama 107. i 113. pobijane odluke, dane su nakon pomnog razmišljanja na osnovi svjedočanstava osoba koje su sudjelovale na tehničkim sastancima i također inkriminiraju poduzetnike u čije ime su dane. Usto, izjave se u glavnim crtama slažu s opisom povrede, što još više povećava njihovu pouzdanost. Stoga su one u smislu sudske prakse navedene u točki 47. gore osobito pouzdane.
87 Osim toga, valja istaknuti da se u izjavama spomenutima u točki 82. do 84. gore, kao i u drugim izjavama na koje upućuju uvodne izjave 107., 109., 111. i 113. pobijane odluke i čije je isječke Komisija dostavila u odgovoru na pisano pitanje Općeg suda, spominje prisutnost društva Eni na predmetnim tehničkim sastancima i sudjelovanje njegovog predstavnika na raspravama koje su tamo vođene.
88 Međutim, tužitelj ističe da Komisija u izjavi društva Shell od 14. lipnja 2006. nije uzela u obzir dio prema kojem, „što se tiče cijena dogovorenih tijekom tehničkog sastanka, [S.] ne zna jesu li Eni i Repsol, čija je uloga tijekom tehničkih sastanaka prije svega bila pasivna, pristali na datum i iznos ugovorenog povećanja cijene“. Tužitelj u vezi s time zaključuje da ne postoji dokaz da je poštovao cjenovne dogovore do kojih je došlo tijekom tehničkih sastanaka.
89 Valja napomenuti da Shell u istoj izjavi spominje uz poduzetnike koji su se dogovorili oko povećanja cijene i oko minimalnih cijena također Eni. U toj se izjavi pojašnjava da MOL, Repsol i Eni nakon tehničkih sastanaka nisu kupcima slali dopise o povećanju cijene, nego da su ih o svojim povećanjima cijene radije obavještavali usmeno.
90 Stoga ta izjava čini dio skupa dokaza o sudjelovanju društva Eni u zabranjenom sporazumu i, točnije, u sporazumima ili usklađenim djelovanjima u vezi s određivanjem cijena parafinskog voska. Naime, nesigurnost S.-a iz društva Shell u pogledu detaljnih pravila provedbe dogovora koju vrši društvo Eni ne može poništiti dokaznu vrijednost drugih izjava koje ukazuju upravo na sudjelovanje društva Eni u takvim sporazumima ili usklađenim djelovanjima.
91 Na drugom mjestu valja utvrditi da su izjave spomenute u točkama 82. do 84. gore potkrijepljene pisanim bilješkama iz razdoblja tehničkih sastanaka, da ih je Komisija pronašla tijekom pretraga kojima je tužitelj imao pristup za trajanja upravnog postupka i da je jedan dio njih osobito naveden u uvodnim izjavama 165. i 177. pobijane odluke. Što se tiče bilješke društva Eni navedene u uvodnoj izjavi 165. pobijane odluke, riječ je o dokumentu iz razdoblja povrede i koji je bio sastavljen in tempore non suspecto, to jest ubrzo nakon tehničkog sastanka na koji se odnosi. Stoga je njihova dokazna vrijednost velika. Bilješka društva MOL navedena u uvodnoj izjavi 177. pobijane odluke jest bilješka pisana rukom koju je tijekom sastanaka pisala osoba koja je na njima bila prisutna, a njezin sadržaj je strukturiran i relativno detaljan. Stoga je njezina dokazna vrijednost vrlo velika.
92 Kao prvo, što se tiče sadržaja bilješke društva Eni, koja se odnosi na tehnički sastanak od 21. i 22. veljače 2002., Komisija je u uvodnoj izjavi 165. pobijane odluke navela sljedeći dio:
„Sastanak koji se odvijao u vrlo otvorenoj atmosferi potvrdio je – uzimajući također u obzir razlike u pojedinim tržištima i različite strategije što se tiče proizvoda i tržišta – mogućnost povećanja prihoda u skladu s radnjama koje smo već obavili. Zbog toga možemo nastaviti s radnjama u tijeku u vezi s revizijom ugovornih okvira i relativnih cijena koje dakako obuhvaćaju naše glavne kupce i distributere parafina.“
93 Prema pobijanoj odluci, sadržaj te bilješke pokazuje da su se rasprave vodile oko razina cijena parafinskog voska.
94 To tumačenje valja potvrditi. Naime, činjenica da se u bilješci društva Eni spominje revizija cijena, kao radnja s kojom s obzirom na rasprave vođene tijekom sastanka treba nastaviti, naznačuje da su sudionici tamo razmijenili informacije o cijenama. To je osim toga potvrđeno izjavom društva Shell od 30. ožujka 2005., koja predmetni tehnički sastanak stavlja na popis naslovljen „Pregled sastanaka i komunikacija koje se odnose na cijene“.
95 Tužitelj ističe da njegova predmetna bilješka upravo pokazuje da je on svoju poslovnu strategiju odredio neovisno o tehničkim sastancima. Naime, kao što proizlazi iz posljednjeg dijela isječka ponovljenog u točki 92. gore, tužitelj je već odlučio izmijeniti svoje poslovne strategije, i prije nego što je uspostavio bilo kakav kontakt sa svojim europskim konkurentima.
96 Opći sud smatra da to tumačenje nije prihvatljivo u pogledu teksta predmetnog isječka.
97 Naime, to što je društvo Eni potvrdilo mogućnost nastavka povećanja svojih prihoda, zahvaljujući „reviziji ugovornih okvira i relativnih cijena“ pomoću informacija primljenih tijekom „sastanka koji se odvio u vrlo otvorenoj atmosferi“ i čiji su protutržišni karakter neovisno prepoznali Shell i Sasol, bez ikakve sumnje upućuje na to da su informacije koje je Eni tijekom tehničkog sastanka dobio o cijenama bile korisne i da su mogle utjecati na njegovo poslovno ponašanje.
98 Kao drugo, valja ispitati bilješku društva MOL, navedenu u uvodnoj izjavi 177. pobijane odluke, koja se odnosi na tehnički sastanak od 23. i 24. veljače 2005. u Hamburgu, a na kojem je i Eni bio prisutan.
99 Prema spomenutoj bilješci:
„ExxonMobil | [=1. travnja] | € 15/t |
Shell | Uvećana cijena | |
Sasol | [= 12. travnja | Povećanje cijena“ |
100 Sasol je izjavio da je došlo do rasprave o povećanju cijene kao i to da je on obavijestio druge sudionike o vlastitom povećanju cijene. Shell i Sasol su taj sastanak u izjavama na koje upućuje pobijana odluka kvalificirali kao tajan.
101 Na osnovi toga valja zaključiti da Komisija raspolaže ručno pisanim bilješkama iz razdoblja spornih događajâ, a koje se odnose na sporazume i/ili usklađena djelovanja u vezi s određivanjem cijena parafinskog voska do kojih je došlo tijekom tehničkih sastanaka na kojima je Eni bio prisutan.
– O prisutnosti društva Eni na protutržišnim sastancima i nedostatku distanciranosti
102 Prema pobijanoj odluci, tužitelja je tijekom glavnog razdoblja njegovog sudjelovanja u povredi, to jest između 21. veljače 2002. i 28. travnja 2005., na deset od trinaest tehničkih sastanaka koji su se dogodili predstavljao MO. Tužitelj priznaje da je bio prisutan na deset tehničkih sastanaka, međutim osporava da je sudjelovao na onom od 27. i 28. veljače 2003. u Münchenu.
103 Nesporno je dakle da je tužitelj sudjelovao na deset od trinaest tehničkih sastanaka koji su se dogodili između 21. veljače 2002. i 28. travnja 2005.
104 Prema sudskoj praksi navedenoj u točkama 69. i 70. gore, da bi se dokazalo da je neki poduzetnik sudjelovao u zabranjenom sporazumu dovoljno je da Komisija dokaže da je on sudjelovao na sastancima tijekom kojih su se sklapali ugovori protutržišne prirode. Nakon što se utvrdi sudjelovanje na takvim sastancima na poduzetniku u pitanju je da podnese indicije koje omogućuju da se utvrdi da je njegovo sudjelovanje na spomenutim sastancima bilo lišeno bilo kakve protutržišne namjere, dokazujući da je svojim konkurentima naznačio da je na tim sastancima sudjelovao s drukčijim ciljevima od njihovih. Razlog koji stoji iza tog pravila jest da je poduzetnik, sudjelujući na spomenutom sastanku, a da se nije javno distancirao od njegovog sadržaja, drugim sudionicima dao povoda misliti da se slaže s njegovim ciljem i da će se s njime uskladiti.
105 U ovom slučaju, međutim, tužitelj ne navodi da se javno distancirao od sadržaja protutržišnih sastanaka.
106 Valja istaknuti da je postojanje izravnih dokaza o postojanju sporazuma i/ili usklađenih djelovanja na tehničkim sastancima na kojima je tužitelj sudjelovao, a da se nije distancirao od njihovog protutržišnog sadržaja, samo po sebi dovoljno da se njegovu odgovornost utemelji na povredi članka 81. UEZ‑a.
107 U ovom slučaju Komisija raspolaže nizom dokaza koji dokazuju da je tijekom tehničkih sastanaka na kojima je tužitelj bio prisutan dolazilo do sporazuma ili usklađenih djelovanja koji se odnose na određivanje cijena, kao i do razmjene i otkrivanja osjetljivih poslovnih informacija u vezi s parafinskim voskom.
– O navodnom nepostojanju interesa tužitelja da sudjeluje u sporazumima i/ili usklađenim djelovanjima kojima je cilj određivanje cijena parafinskog voska
108 Tužitelj se poziva na činjenicu da nije imao nikakvog interesa za sudjelovanje u zabranjenom sporazumu. Djelujući isključivo na talijanskom tržištu parafinskog voska, za koje je karakteristično da je potražnja daleko veća od domaće proizvodnje, tužitelj je na spomenuto tržište uvijek uspijevao plasirati svu svoju proizvodnju. Osim toga, količina od 60 do 70 % njegove proizvodnje namijenjena je njegovim glavnim kupcima, preprodavaču, društvu SIMP i prerađivaču, društvu SER, s kojima je imao poslovne odnose od 1. siječnja 2004. odnosno 1. siječnja 2005. na koje su se primjenjivali ugovori koji su predviđali „izračune cijena vezane za tijek kotacija navedenih u službenim izvještajima ICIS‑LOR“, pri čemu su se ti izračuni izravno ili neizravno temeljili na prosječnim cijenama parafinskog voska „Chinese Origin CIF NWE“ (cijena CAF NWE za proizvode podrijetlom iz Kine).
109 Stoga on nije imao nikakvog interesa za sudjelovanje u tajnom dogovoru s drugim europskim proizvođačima jer nije mogao imati nikakve koristi od zajedničkog određivanja cijena na višim razinama koje nije mogao stvarno primijeniti. Glavni poslovni problem društva Eni bio je vezan za to što se Italija otvorila jeftinom kineskom uvozu, a tome zabranjeni sporazum nije nikako mogao pomoći.
110 Osim toga, društvo Eni nije moglo biti zainteresirano za sudjelovanje u tajnom dogovoru kojemu je cilj bio opće povećanje cijena na nacionalnim tržištima članova zabranjenog sporazuma jer ono nije imalo kapacitete za izvoz u druge države članice. Isto tako drugi konkurenti proizvođači nisu imali potrebu dogovarati se s društvom Eni radi određivanja povećanja njihove prodajne cijene u Italiji, s obzirom na to da je talijansko tržište trebalo parafinski vosak iz inozemstva.
111 U tom pogledu dovoljno je utvrditi da prema sudskoj praksi, što se tiče postojanja povrede, nije važno jesu li sklapanje sporazuma ili radnje usklađenog djelovanja bile u poslovnom interesu dotičnih poduzetnika ili ne. Takav tužiteljev argument ne može navesti Opći sud da Komisiji postavi strože zahtjeve u pogledu dokaza koje treba dostaviti. Naime, kada Komisija uspije prikupiti materijalne dokaze u potporu navodnoj povredi i kada se ti dokazi, zajedno s izjavama poduzetnika, čine dovoljnima da bi se dokazalo postojanje sporazuma protutržišne naravi, kao u ovom slučaju, nije potrebno ispitivati je li predmetni poduzetnik imao poslovni interes za spomenuti sporazum (vidjeti u tom smislu presudu Sumitomo Metal Industries i Nippon Steel/Komisija, t. 69. supra, t. 44. do 46.).
112 Osim toga, tužiteljev argument nije uopće prihvatljiv zbog činjenice da je tijekom razdoblja duljeg od tri godine redovito sudjelovao na tehničkim sastancima čiji su protutržišni sadržaj neovisno potvrdila četiri poduzetnika koja su sudjelovala u zabranjenom sporazumu. Tužitelj ne objašnjava kako je razumni subjekt mogao biti naveden na sudjelovanje u nezakonitim djelovanjima, i time se izložiti opasnosti od značajne novčane kazne, a da nije bilo izgledno da će imati koristi od predmetnih dogovora.
113 Usto, tužiteljev navod koji se sastoji u pozivanju na nepostojanje njegovog interesa za sudjelovanje u zabranjenom sporazumu izravno pobija njegova bilješka koja se odnosi na tehnički sastanak od 21. i 22. veljače 2002., navedena u točki 92. gore, iz koje proizlazi da se s obzirom na rasprave vođene tijekom predmetnog tehničkog sastanka nadao da će, zahvaljujući „revizijama“ cijene, moći povećati svoje prihode.
114 Stoga valja odbiti taj argument.
– O alternativnom objašnjenju koje tužitelj nudi
115 Tužitelj ističe da je jedini razlog njegovog sudjelovanja na tehničkim sastancima bila njegova strateška odluka da izađe iz svoje međunarodne izoliranosti i da, uspostavljajući kontakte s EWF‑om, započne graditi odnose s glavnim europskim subjektima kao i svoj interes za pitanja tehničke prirode koja se osobito odnose na obilježja proizvoda od parafina.
116 Valja istaknuti da prema sudskoj praksi navedenoj u točki 41. gore, u slučajevima kada se Komisija oslonila na materijalne dokaze, na dotičnim poduzetnicima nije samo da pruže prihvatljivu alternativu Komisijinoj tezi, već i da utvrde da u pobijanoj odluci nedostaju dokazi za utvrđenje postojanja povrede.
117 Tužitelj ne ističe nikakvu argumentaciju koja bi pobila točnost i relevantnost izjava poduzetnika i rukom pisane bilješke iz razdoblja spornih događaja koje je prikupila Komisija, a na kojima se temelji zaključak u vezi sa sudjelovanjem društva Eni u sporazumima i/ili usklađenim djelovanjima kojima je cilj određivanje cijena parafinskog voska.
118 Stoga sama tvrdnja da je jedini razlog tužiteljeve zainteresiranosti za sudjelovanje na tehničkim sastancima bila njegova želja da uspostavi međunarodne kontakte i sluša rasprave tehničke vrste ne može biti dokaz o nezakonitosti pobijane odluke.
119 S druge strane, tužitelj ni na koji način ne objašnjava zašto njegov predstavnik nije napustio tehničke sastanke kada je, nakon rasprava tehničke vrste, bilo riječi o protutržišnom sadržaju.
120 Osim toga, bilješka društva Eni koja se odnosi na tehnički sastanak od 21. i 22. veljače 2002. (vidjeti t. 92. i prateće točke te t. 113. gore) daje bez ikakve sumnje naslutiti da je prilikom revizije svojih cijena i s ciljem povećanja svojih prihoda tužitelj uzeo u obzir protutržišni sadržaj spomenutog tehničkog sastanka. Ta činjenica sama po sebi pobija tvrdnju prema kojoj je jedini razlog njegove prisutnosti bio njegov interes za rasprave tehničke vrste u vezi s parafinskim voskom.
121 Stoga valja odbiti taj tužiteljev argument.
– O navodnom nepostojanju opće suglasnosti volja
122 Tužitelj navodi da ga se ne može smatrati odgovornim za zabranjeni sporazum kojemu je cilj bilo određivanje cijena zbog nepostojanja suglasnosti volja s drugim članovima zabranjenog sporazuma.
123 Tužiteljev predstavnik, MO., bio je u potpunosti svjestan da je društvu Eni bilo nemoguće povećati njegove cijene na način na koji su to željeli drugi sudionici zabranjenog sporazuma zbog konkurentskih pritisaka kineskih proizvoda i zbog činjenice da je 60 do 70 % tužiteljeve prodaje bilo namijenjeno dvama kupcima (SIMP i SER), a u pogledu kojih su cijene bile određene s obzirom na međunarodne kotacije objavljene u izvještajima ICIS‑LOR. Povećanja se nisu mogla primijeniti na neke krajnje kupce koje je Eni izravno opskrbljivao jer su oni imali mogućnost vršiti nabavu pri društvu SIMP.
124 U tom pogledu na prvom mjestu valja istaknuti da su, prema izjavi društva Shell od 14. lipnja 2006., svi sudionici zabranjenog sporazuma bili zabrinuti zbog konkurentskog pritiska kineskih proizvođača i da je to bio jedan od razloga za određivanje minimalnih cijena te da je svrha malih povećanja cijene bila uzvratiti na posljedice tog pritiska. Zbog toga taj pritisak nije zabrinjavao samo tužitelja, što bi značilo prepreku stvaranju zajedničkog interesa, već se tu radilo o razvoju tržišta, koji utječe na sve sudionike i može potaknuti njihovo zbližavanje.
125 Osim toga, prema tužiteljevim tvrdnjama, on pokriva samo 60 do 65 % prodaje u Italiji, uključujući parafinski vosak koji on sam proizvodi, a koji zatim prodaju ili prerađuju SIMP i SER. Prema vlastitim navodima, od 2002. do 2004. od 18 do 33 % parafinskog voska prodanog u Italiji potjecalo je od proizvođača sa sjedištem u drugim državama članicama Unije. S druge strane, Eni je također ostvario značajne izravne prodaje talijanskim kupcima, osim SER‑a i SIMP‑a, a koje su obuhvaćale 20 do 22 % talijanskog tržišta.
126 Stoga je tužitelj, što se tiče izravne prodaje krajnjim talijanskim kupcima, bio u konkurenciji ne samo sa SIMP‑om, SER‑om ili kineskim proizvođačima, već također s drugim proizvođačima sa sjedištem u Uniji. U zabranjenom sporazumu sudjelovali su gotovo svi značajniji europski proizvođači. Naime, kao što Komisija tvrdi u uvodnoj izjavi 67. i 68. pobijane odluke, članovi zabranjenog sporazuma držali su oko 75 % tržišta parafinskog voska EGP‑a, dok je ostatak tržišta u velikoj mjeri pokrivao uvoz podrijetlom iz Kine.
127 Također valja utvrditi da je društvo Eni na raspravi izjavilo da nije sudjelovalo u podjeli geografskih tržišta u okviru zabranjenog sporazuma, s obzirom na to da su u Italiji prodaju vršili „drugi europski proizvođači“. Tako je društvo Eni neizravno priznalo da su drugi članovi zabranjenog sporazuma vršili prodaju u Italiji. U tom pogledu valja podsjetiti da su članovi zabranjenog sporazuma dominirali proizvodnjom u EGP‑u i da je 18 do 33 % parafinskog voska prodanog u Italiji dolazilo od europskih proizvođača.
128 Društvo Eni trebalo je u najmanju ruku očekivati da će talijansku potražnju za parafinskim voskom koju ono nije moglo zadovoljiti zadovoljiti drugi članovi zabranjenog sporazuma, zbog čega je između njega i njih postojao odnos konkurencije. Usto, iz njihovog usklađenog ponašanja jasno je da su članovi zabranjenog sporazuma imali odlučujući utjecaj na razinu cijene parafinskog voska u EGP‑u zbog veličine njihovog dijela kombiniranog tržišta. U tim okolnostima tužitelj ne može valjano zanijekati potencijalne koristi koje je mogao očekivati od sudjelovanja u zabranjenom sporazumu.
129 Isto tako se ne može prihvatiti tužiteljeva teza u vezi s konkurentskim pritiskom SIMP‑a. Budući da je zabranjeni sporazum pokrivao 75 % prodaje parafinskog voska u EGP‑u i veliku većinu proizvodnje, opće povećanje cijena parafinskog voska u EGP‑u zbog zabranjenog sporazuma moglo je utjecati na cijene po kojima je SIMP od proizvođača, osim tužitelja, mogao nabaviti parafinski vosak, a što je pak dalje moglo utjecati na cijene koje je SIMP običavao određivati svojim kupcima. Stoga je tužitelj logično mogao očekivati da bi mu opće povećanje razina cijena parafinskog voska zbog zabranjenog sporazuma moglo biti korisno.
130 Naposljetku, valja utvrditi da je indeksacija tužiteljevih cijena naspram SIMP‑a prema kotacijama koje se temelje na prosječnim cijenama parafinskog voska „Chinese Origin CIF NWE“ počela tek 1. siječnja 2004. Osim toga, indeksacija tužiteljevih cijena naspram SER‑a, koja se temelji na „najboljoj cijeni koju prakticira najbolji distributer“, počela je 1. siječnja 2005. Iz toga proizlazi da tužitelj uvelike pretjeruje u vezi s ograničenjima koja su mu nametnuli njegovi sporazumi sa SIMP‑om i SER‑om. Naime, oni su istovremeno postojali samo tijekom posljednjih mjeseci tužiteljevog sudjelovanja u povredi, između 1. siječnja i 28. travnja 2005. Usto, s obzirom na to da je zabranjeni sporazum pokrivao veliku većinu proizvodnje parafinskog voska u EGP‑u, i 75 % prodaje, opravdano je smatrati da je imao posljedica ne opću razinu cijena (uključujući na „najbolje ponude“) kao i na uobičajene tužiteljeve cijene koje proizlaze iz gore spomenute indeksacije.
131 Stoga tužiteljevi argumenti nisu uvjerljivi.
132 Na drugom mjestu, u svakom slučaju treba podsjetiti da argumenti u vezi s nepostojanjem interesa za sudjelovanje u zabranjenom sporazumu, uključujući one koji ciljaju na nepostojanje volje za zaključivanje nezakonitih sporazuma, vodeći računa o navodnoj praktičnoj nemogućnosti djelovanja u skladu s istima, ne mogu opravdati to da Opći sud od Komisije traži dokaze koji nadilaze ono što je dovoljno za dokazivanje sudjelovanja u zabranjenom sporazumu prema sudskoj praksi navedenoj u točkama 30. do 50., 69. i 70. gore. Čini se da je u ovom slučaju Komisija prikupila dovoljno dokaza da bi utemeljila svoj zaključak u vezi s tužiteljevim sudjelovanjem u prvom dijelu povrede u razdoblju između 21. veljače 2002. i 28. travnja 2005., a posebno u vezi sa sporazumima i/ili usklađenim djelovanjima kojima je cilj određivanje cijena parafinskog voska.
133 Također valja podsjetiti da je, prema sudskoj praksi navedenoj u točki 27. gore, da bi se utvrdilo postojanje sporazuma koji krši članak 81. UEZ‑a, dovoljno da postoji opća suglasnost volja o samom ograničenju tržišnog natjecanja, čak i ako su posebni dijelovi predviđenog ograničenja još uvijek predmet pregovora. Stoga nisu relevantni tužiteljevi argumenti koji se temelje na njegovoj navodnoj nemogućnosti da provede povećanja cijena o kojima je odlučeno tijekom tehničkih sastanaka, zato što je postojanje opće suglasnosti volja o samom određivanju ili izjednačavanju cijena, to jest o vršenju umjetnog utjecaja na njihove razine, dovoljno da bi se utvrdila suglasnost volja sudionika u smislu navedene sudske prakse. Međutim, tužitelj ne ističe nijedan posebni argument kojim bi pobio izjave društava Sasol, Repsol i Shell, prema kojima je cilj tehničkih sastanaka bilo određivanje cijena.
134 Stoga valja odbiti tužiteljev argument koji se temelji na nepostojanju njegove volje za zaključivanje sporazuma kojima je cilj bio određivanje cijena parafinskog voska.
– O navodnom nesudjelovanju u usklađenom djelovanju
135 Tužitelj smatra da Komisija nije mogla valjano utvrditi da je sudjelovao u usklađenom djelovanju kojega je cilj bio određivanje cijena parafinskog voska.
136 Na prvom mjestu, valja podsjetiti da Komisija raspolaže izravnim dokazima koje čine izjave poduzetnika koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu i rukom pisane bilješke iz kojih proizlazi da je na tehničkim sastancima na kojima je tužitelj bio prisutan dolazilo do sporazuma i/ili usklađenih djelovanja u vezi s određivanjem cijena parafinskog voska.
137 Osim toga, iz tih dokaza proizlazi da su sudionici tijekom više od dvanaest godina, uključujući i tijekom razdoblja sudjelovanja društva Eni, na tehničkim sastancima redovito razmjenjivali informacije o svojim cijenama i o predviđenim povećanjima. Tužitelj nije pružio nikakvo suvislo objašnjenje za te radnje kojim bi doveo u pitanje Komisijinu tvrdnju prema kojoj je smisao tih djelovanja ponajprije bilo određivanje cijena. Naprotiv, dugo razdoblje tijekom kojega su se sastanci redovito održavali samo je po sebi indicija koja dokazuje da je cilj sudionika bio uskladiti njihove cjenovne politike tako što su tržišne rizike svjesno zamijenili međusobnom suradnjom.
138 Na drugom mjestu, tužitelj pri svemu tome smatra da je u svojem odgovoru na Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama pružio dokaz da njegove cjenovne strategije nisu ovisile o odabirima koji su učinjeni tijekom tehničkih sastanaka. Stoga Komisija nije mogla u uvodnoj izjavi 298. pobijane odluke valjano tvrditi da je društvo Eni „uzelo u obzir informacije dobivene o tržišnom ponašanju svojih konkurenata, prilagodilo svoje ponašanje i poduzelo provedbene mjere“.
139 U tom pogledu tužitelj je dostavio tablicu koja se tiče razvoja cijena njegove prodaje SIMP‑u vezano uz parafin „133“, između 2002. i 2005. Na temelju toga on zaključuje da ne postoji nikakav sinkronizam između cijena određenih tijekom tehničkih sastanaka i promjena cijene koje je on vršio te da je povećanje njegovih cijena s 542 eura 1. siječnja 2002. na 588 eura 1. travnja 2005. niže od inflacije i ne može biti posljedica provođenja tajnog dogovora čiji je cilj određivanje cijena. Usto, on je počevši od 1. siječnja 2004. svoje prodajne cijene za SIMP odredio s obzirom na „prosjek prosječnih mjesečnih kotacija parafina ‘Chinese Origin CIF NWE’ naveden u izvještajima ICIS‑LOR od prethodnog mjeseca“. Nadalje, istovjetan režim primjenjivao se na prodaje SER‑u. Stoga se navodno usklađeno djelovanje nije moglo odnositi na apsolutno ponderiranu kvotu (između 60 i 70 %) njegove proizvodnje koja je bila predmet ugovora s društvima SIMP i SER.
140 Kao prvo, valja primijetiti da je tablica koju je tužitelj dostavio ima vrlo selektivan prikaz razvoja njegovih cijena. Naime, ona sadrži samo informacije o parafinu „133“, tek jednom od brojnih vrsta parafinskog voska koje je društvo Eni stavljalo u promet. Usto, riječ je o cijeni koja se primjenjuje naspram SIMP‑a, društva koje je, prema samom tužitelju, imalo značajnu kupovnu moć i stoga mogućnost da od društva Eni ishodi pogodne uvjete kupnje. Tablica ne sadrži nikakvu naznaku u vezi s razvojem cijena društva Eni naspram njegovih krajnjih kupaca, a koji su logično bili najizloženiji manipulacijama cijena koje proizlaze iz zabranjenog sporazuma.
141 Kao drugo, tužitelj ne može valjano proturječiti Komisiji da ne postoji veza između informacija koje su bile dostupne na tehničkim sastancima i tablice koja se nalazi u tužbi.
142 Naime, iz nekoliko gore navedenih izjava proizlazi da se povećanja cijena dogovorena na tehničkim sastancima općenito ne mogu u cijelosti primijeniti prema kupcima. Shell je izjavio da se moglo provesti oko dvije trećine dogovorenih povećanja. Osim toga, u spisu postoji nekoliko naznaka prema kojima sudionici često nisu mogli uopće provesti dogovoreno povećanje.
143 U svakom slučaju, valja podsjetiti da su dokazi koji se odnose na zabranjene sporazume, prema sudskoj praksi navedenoj u točki 42. gore, obično nepotpuni i malobrojni. Stoga, budući da Komisija nije raspolagala detaljnim dokazima u vezi sa sadržajem rasprava koje su se vodile tijekom svakog tehničkog sastanka, tužitelj ne može utemeljiti nijedan valjani argument na navodnom nepostojanju odgovarajućeg odnosa između razvoja njegovih cijena prodaje parafina „133“ SIMP‑u i dijelu sadržaja tehničkih sastanaka koji je Komisija uspjela rekonstruirati, tim više što su postojale razlike u cijenama različitih proizvoda od parafinskog voska i što su se kupci logično pokušavali oduprijeti tim povećanjima.
144 Kao treće, prema sudskoj praksi, činjenica da su poduzetnici doista najavili dogovorena povećanja cijena i da su tako najavljene cijene služile kao temelj za određivanje cijena pojedinih transakcija, sama je po sebi dovoljna da se zaključi da su i cilj i posljedica tajnog dogovora o cijenama bili ozbiljno ograničenje tržišnog natjecanja (presuda Općeg suda od 14. svibnja 1998., Cascades/Komisija, T‑308/94, Zb., str. II‑925., t. 194.). U takvom slučaju Komisija nije dužna ispitati detalje argumentacije stranaka kojoj je cilj utvrditi da predmetni sporazumi nisu imali za posljedicu povećanje cijena više nego što bi to bio slučaj u normalnim uvjetima tržišnog natjecanja niti na nju odgovoriti točku po točku (presuda Bolloré i dr./Komisija, t. 50. supra, t. 451.).
145 Kao što proizlazi iz ispitivanja dokaza u okviru ovog tužbenog razloga, Komisija je s dovoljnim stupnjem izvjesnosti dokazala da su se tajna djelovanja u ovom slučaju odnosila na određivanje cijena parafinskog voska i da je posljedica sastanaka na kojima se raspravljalo o povećanjima cijena ili su se one određivale, da su se često provodila poništavanjem cijena naspram kupaca i najavama povećanja, kao što su i tako najavljene cijene služile kao osnova za određivanje cijena tijekom pojedinačnih transakcija. Na isti način treba smatrati da dogovor sudionika o održavanju cijena koji uzima u obzir tržišne uvjete čini dio provedbe jedinstvene, složene i trajne povrede ovog slučaja.
146 Iz toga slijedi da su tablica koja se tiče razvoja njegovih cijena prodaje parafina „133“ SIMP‑u između 2002. i 2005. i argumenti koje je tužitelj u tom kontekstu istaknuo irelevantni.
147 Uzimajući u obzir prethodno navedeno, valja zaključiti da je Komisija s pravom utvrdila da je društvo Eni sudjelovalo u sporazumima i/ili usklađenim djelovanjima kojima je cilj bilo određivanje cijena parafinskog voska pa valja odbiti prvi dio drugog tužbenog razloga.
O nesudjelovanju društva Eni u sporazumu i/ili usklađenom djelovanju u pogledu razmjene informacija
148 Tužitelj osporava da su informacije koje su razmijenjene tijekom tehničkih sastanaka za njega bile strateški ili tržišno važne. Stoga on, suprotno onome što tvrdi Komisija, nije uzeo u obzir te informacije i svoje je poslovno ponašanje odredio neovisno o razmijenjenim informacijama. U svakom slučaju nije pružio osjetljive informacije drugim sudionicima.
149 U tom pogledu je Opći sud već presudio da je, u slučaju kada su konkurenti sudjelovali na sastancima tijekom kojih su razmjenjivali informacije koje su se ponajprije odnosile na cijene koje su željeli uspostaviti na tržištu, poduzetnik svojim sudjelovanjem na sastanku s protutržišnim ciljem ne samo išao za ciljem da unaprijed ukloni neizvjesnost u vezi s budućim ponašanjem svojih konkurenata već je nužno, izravno ili neizravno, informacije dobivene tijekom tih sastanaka morao uzeti u obzir radi određivanja tržišne politike koju je namjeravao provoditi (presude Općeg suda od 24. listopada 1991., Rhône‑Poulenc/Komisija, T‑1/89, Zb., str. II‑867., t. 122. i 123., i od 8. srpnja 2008., Knauf Gips/Komisija, T‑52/03, neobjavljena u Zborniku, t. 276., koja u toj točki nije ukinuta).
150 Isto tako, prema sudskoj praksi valja pretpostaviti da, osim ako zainteresirani subjekti ne dokažu suprotno, poduzetnici koji sudjeluju u sporazumu i koji su aktivni na tržištu uzimaju u obzir informacije koje su razmijenili sa svojim konkurentima kako bi odredili svoje ponašanje na tom tržištu. Tome je još više tako kada do sporazuma dolazi redovito tijekom duljeg razdoblja (presuda Hüls/Komisija, t. 28. supra, t. 162.).
151 Stoga ovaj argument valja odbiti.
152 Osim toga, tužitelj otkriva visok stupanj transparentnosti koji općenito obilježava sektor parafinskog voska. Prosječne cijene uobičajene u različitim europskim državama redovito se objavljuju u izvještaju ICIS‑LOR. Stoga on nije imao interesa uzimati u obzir informacije koje je saznao tijekom tehničkih sastanaka.
153 Valja utvrditi da izvještaj ICIS‑LOR od 30. siječnja 2002. koji je priložen tužbi sadrži ljestvicu prosječnih cijena određenih vrsta parafinskog voska, koje se temelje na tržišnim informacijama u vezi s razvojem cijena u siječnju 2002. i neka neodređena predviđanja u vezi s razvojem cijena u budućnosti, pri čemu autor izvještaja koristi pojam „glasina“.
154 Valja napomenuti da su se sudionici tijekom tehničkih sastanaka često obavještavali o povećanjima cijena koja su namjeravali ostvariti u budućnosti, i to svaki pojedinačno a ne kao industrija u prosjeku. Usto, kao što proizlazi iz dokaza koje je Komisija sakupila, sudionici su se također obavještavali o datumu na koji će svojim kupcima najaviti nove cijene. Stoga su informacije koje su se razmjenjivale tijekom tehničkih sastanaka bile neusporedivo detaljnije i usmjerene na budućnost, a ne na prošlost.
155 Posljedično, dokument koji je tužitelj priložio ne dokazuje nepotrebnost informacija o cijenama koje su sudionici razmijenili tijekom tehničkih sastanaka, ni zakonitost takvih razmjena, te ne može opovrgnuti pretpostavku u vezi s time da je tužitelj uzimao u obzir informacije o cijenama o kojima se obavještavalo tijekom tehničkih sastanaka.
156 Stoga također valja odbiti ovaj argument.
157 U svakom slučaju, valja podsjetiti da se glavni dio povrede koja se tužitelju stavlja na teret sastojao od „sporazuma ili usklađenih djelovanja koja su se odnosila na određivanje cijena i razmjenu i otkrivanje osjetljivih poslovnih informacija“. Tužiteljevo sudjelovanje u sporazumima ili usklađenim djelovanjima koja su se odnosila na određivanje cijena uvelike je dokazano tijekom analize prvog dijela ovog tužbenog razloga. Taj dokaz je sam po sebi opravdao kvalificiranje predmetne povrede kao „vrlo ozbiljne“ i, time, određenu novčanu kaznu. Usto, ta su djelovanja također podrazumijevala razmjenu osjetljivih poslovnih informacija, to jest onih koje su se odnosile na cijene parafinskog voska. Stoga argumenti koji su istaknuti u okviru ovog dijela drugog tužbenog razloga ne mogu dovesti u pitanje zakonitost pobijane odluke.
158 Uzimajući u obzir prethodno navedeno, valja potvrditi Komisijin zaključak prema kojem je tužitelj između 21. veljače 2002. i 28. travnja 2005. sudjelovao u glavnom dijelu povrede te stoga odbiti drugi tužbeni razlog.
2. O tužbenim razlozima koji su istaknuti u pogledu izračuna iznosa novčane kazne izrečene tužitelju
159 Tužitelj drugom skupinom tužbenih razloga iznosi preliminarno utvrđene činjenice i argumente kojima dovodi u pitanje zakonitost izračuna iznosa novčane kazne koja mu je izrečena kao i prikladnost spomenute novčane kazne. Stoga je većinom cilj spomenutih prigovora i argumenata, bez jasnog razdvajanja, djelomično poništenje pobijane odluke kao i to da je Opći sud preoblikuje u okviru svoje pune nadležnosti.
160 Prema sudskoj praksi, nadzor zakonitosti Komisijinih odluka upotpunjen je ovlašću pune nadležnosti, koja je sucu Unije priznata u članku 31. Uredbe br. 1/2003 u skladu s člankom 229. UEZ‑a. Ta nadležnost ovlašćuje suca da, pored samog nadzora zakonitosti sankcije, ocjenu Komisije zamijeni svojom ocjenom i da u skladu s tim ukine, smanji ili poveća iznos kazne ili izrečene dnevne kazne. Nadzor predviđen ugovorima stoga, u skladu sa zahtjevima načela djelotvorne sudske zaštite iz članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, podrazumijeva da sudac Unije vrši i pravni i činjenični nadzor i da ima ovlast ocijeniti dokaze, poništiti pobijanu odluku i izmijeniti iznos novčanih kazni (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 8. veljače 2007., Groupe Danone/Komisija, C‑3/06 P, Zb., str. I‑1331., t. 60. do 62., i presudu Općeg suda od 21. listopada 2003., General Motors Nederland i Opel Nederland/Komisija, T‑368/00, Zb., str. II‑4491., t. 181.).
161 Stoga je na Općem sudu, u okviru njegove pune nadležnosti, da u trenutku kada donosi odluku ocijeni treba li tužitelju izreći novčanu kaznu iznos koje pravilno odražava težinu i trajanje povrede o kojoj je riječ, tako da spomenuta novčana kazna bude proporcionalna u odnosu na kriterije propisane u članku 23. stavku 3. Uredbe br. 1/2003 (vidjeti u tom smislu presude Općeg suda od 11. ožujka 1999., Aristrain/Komisija, T‑156/94, Zb., str. II‑645., t. 584. do 586., i od 9. srpnja 2003., Cheil Jedang/Komisija, T‑220/00, Zb., str. II‑2473., t. 93.).
162 Međutim, treba istaknuti da izvršavanje pune nadležnosti ne predstavlja vršenje nadzora po službenoj dužnosti i podsjetiti da je postupak pred sudovima Unije kontradiktoran.
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnom određivanju koeficijenta na 17 % na temelju težine povrede i dodatnom iznosu zvanom „ulazna naknada“
163 Komisija je u pobijanoj odluci, pod naslovom „Zaključak o težini povrede“, osobito smatrala sljedeće:
„(651) Što se tiče zemljopisnog dosega, povreda obuhvaća sav EGP, vodeći računa o činjenici da su predmetni poduzetnici [parafinski vosak] prodavali u svim zemljama EGP‑a [...]
(653) Vodeći računa o okolnostima vezanima uz ovaj slučaj, o kriterijima o kojima je prethodno raspravljano u vezi s prirodom povrede i zemljopisnim dosegom, omjer vrijednosti prodaja koju valja uzeti u obzir za Eni i H&R/Tudapetrol treba biti 17 %. Dokazano je da jedinstvenu i trajnu povredu koju su počinili ExxonMobil, MOL, Repsol, RWE, Sasol, Shell i Total također obilježava podjela kupaca i/ili tržišta. Podjela tržišta i podjela kupaca po svojoj naravi spadaju u najteža tržišna ograničenja jer ta djelovanja dovode do smanjenja ili uklanjanja konkurencije na određenim tržištima ili vezano uz određene kupce […] U pogledu te dodatne težine omjer vrijednosti prodaje koji valja uzeti u obzir za ExxonMobil, MOL, Repsol, RWE, Sasol, Shell i Total treba biti 18 %.“
164 Tužitelj kritizira činjenicu da je Komisija odlučila primijeniti koeficijent od 17 % na temelju težine povrede prema stavku 21. Smjernica iz 2006. i na temelju odvraćanja prema stavku 25. spomenutih smjernica (dodatni iznos zvan „ulazna naknada“). Naime, spomenuti koeficijent koji je primijenjen u pogledu poduzetnika koji su sudjelovali ne samo u glavnom dijelu povrede, već također u drugom dijelu koji se sastojao od podjele tržištâ i kupaca, iznosio je samo 18 %. Razlika u težini povrede nije proporcionalno odražena u razlici od samo jednog postotka. Osim toga, Komisija je povrijedila članak 81. UEZ‑a, članak 23. Uredbe (EZ) br. 1/2003, načelo jednakog postupanja, Smjernice iz 2006. i svoju obvezu obrazlaganja. Tužitelj na osnovi toga od Općeg suda zahtijeva da mu smanji spomenute koeficijente na niži iznos od 17 %.
165 Prema sudskoj praksi, iz članka 49. stavka 3. Povelje o temeljnim pravima proizlazi da visina kazni ne smije biti neproporcionalna u odnosu na nastalu povredu i da na temelju članka 23. stavka 3. Uredbe br. 1/2003, da bi se odredio iznos novčane kazne u obzir valja uzeti težinu povrede i njezino trajanje. Načela proporcionalnosti i primjerenosti kazne za povredu također predviđaju da iznos izrečene novčane kazne treba biti proporcionalan u odnosu na težinu i trajanje povrede (vidjeti u tom smislu presude Općeg suda od 12. srpnja 2001., Tate & Lyle i dr./Komisija, T‑202/98, T‑204/98 i T‑207/98, Zb., str. II‑2035., t. 106., i od 27. rujna 2006., Jungbunzlauer/Komisija, T‑43/02, Zb., str. II‑3435., t. 226.).
166 Točnije, načelo proporcionalnosti podrazumijeva da Komisija treba odrediti iznos novčane kazne proporcionalno elementima koji su uzeti u obzir radi ocjene težine povrede i da ona s tim u vezi te elemente treba primijeniti na dosljedan i objektivan način (presude Općeg suda Jungbunzlauer/Komisija, t. 165. supra, t. 226. do 228., i od 28. travnja 2010., Amann & Söhne i Cousin Filterie/Komisija, T‑446/05, Zb., str. II‑1255., t. 171.).
167 Osim toga, prilikom određivanja iznosa novčane kazne u obzir valja uzeti objektivne elemente kao što su sadržaj i trajanje protutržišnog ponašanja, njihov broj i njihovu učestalost, doseg pogođenog tržišta i narušavanje javnog gospodarskog poretka. Prilikom analize također valja uzeti u obzir relativnu važnost i dio tržišta odgovornih poduzetnika kao i moguće ponavljanje. Komisija je radi transparentnosti usvojila Smjernice iz 2006., u kojima navodi na koji će način uzeti u obzir pojedine okolnosti povrede i posljedice koje iste mogu imati na iznos novčane kazne (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 8. prosinca 2011., Chalkor/Komisija, C‑386/10 P, Zb., str. I‑13085., t. 57. do 59.).
168 Na prvom mjestu, što se tiče ovog slučaja valja utvrditi da, kao što je navedeno u stavku 23. Smjernica iz 2006., sporazumi i usklađena djelovanja kojima je cilj određivanje cijena i koji, kao u ovom slučaju, čine glavni dio povrede, po svojoj naravi spadaju u najteže povrede pravila o tržišnom natjecanju. Stoga prema stavcima 21. i 23. spomenutih smjernica, koeficijent koji odražava težinu povrede treba biti određen u gornjem dijelu ljestvice koji se proteže od 0 do 30 %. Usto, u ovom slučaju su se sporazumi i usklađena djelovanja kojima je cilj određivanje cijena odnosili na sve zemlje EGP‑a, što je prema stavku 22. Smjernica iz 2006. također relevantno (uvodne izjave 651. i 653. Odluke).
169 Uzimajući u obzir te elemente, Komisija nije prekršila ni članak 81. UEZ‑a ni članak 23. Uredbe br. 1/2003 ni Smjernice iz 2006., primijenivši u vezi s glavnim dijelom povrede na temelju težine iste koeficijent od 17 %, pri čemu se povreda sastoji od „sporazuma ili usklađenih djelovanja koja se odnose na određivanje cijena [i] razmjenu i otkrivanje osjetljivih poslovnih informacija“ vezano uz parafinski vosak. Isto vrijedi što se tiče utvrđivanja iznosa koji zbog odvraćanja valja dodati prema stavku 25. Smjernica iz 2006., to jest „ulazne naknade“. Usto, Komisija je navela veze između relevantnih čimbenika koji se na temelju težine povrede uzimaju u obzir i primijenjenog koeficijenta, čime je poštovala svoju obvezu obrazlaganja.
170 Valja dodati da je određivanje predmetnog koeficijenta na 17 % također opravdano s obzirom na kriterije ocjenjivanja koje je primijenila sudska praksa navedena u točki 167. gore. Stoga Opći sud smatra da je spomenuti koeficijent proporcionalan težini povrede koju je počinio tužitelj, drugim riječima da na prikladan način odražava težinu povrede.
171 Na drugom mjestu valja ispitati tužiteljeve argumente prema kojima razlika između koeficijenata koji su s jedne strane primijenjeni na glavni dio povrede i onih koji su s druge strane primijenjeni na prvi i drugi dio povrede, a koja iznosi jedan posto, ne odražava razliku u težini povrede kojoj valja dodati sudjelovanje u podjeli kupaca i tržištâ.
172 Tužitelj ističe da prema Smjernicama iz 2006. podjela tržištâ i kupaca također čini dio najtežih ograničenja tržišta, zbog čega nije proporcionalno primijeniti samo 1 % vrijednosti prodaje na temelju težine povrede i „ulazne naknade“, dok su ti koeficijenti za glavni dio povrede bili 17 %.
173 U tom pogledu, kao što proizlazi iz uvodnih izjava 240. i 248. pobijane odluke, valja istaknuti da je do sporazumâ koji se sastoje u podjeli tržištâ i/ili klijentela dolazilo povremeno tijekom tehničkih sastanaka u usporedbi sa sporazumima ili usklađenim djelovanjima kojih je cilj određivanje cijena parafinskog voska. Usto, prema neovisnim izjavama poduzetnika koji su također sudjelovali u zabranjenom sporazumu (vidjeti t. 82. do 84. gore), rasprava o razinama cijena koje su sudionici primjenjivali uvijek je bila dio tehničkih sastanaka, s obzirom na to da su se ti sastanci općenito odnosili na određivanje cijena.
174 Osim toga, prema uvodnoj izjavi 267. pobijane odluke, nezakoniti cilj koji je sankcioniran i kojim su se vodili sudionici u jedinstvenoj i trajnoj povredi u ovom se slučaju sastojao u smanjivanju ili ukidanju konkurentskog pritiska radi krajnjeg cilja ostvarivanja što većih koristi i, na posljednjem mjestu, radi ustaljivanja to jest povećanja tih koristi. Doduše, drugi dio povrede mogao je pogoršati štetne učinke iste u pogledu pogođenih kupaca i tržišta. Međutim, on nije ima protutržišni cilj koji se mogao jasno odvojiti od onoga koji je proizlazio iz glavnog dijela povrede, zato što je bila riječ o istim proizvodima i istom zemljopisnom tržištu te zato što je, na kraju, podjela tržištâ i kupaca također služila za ostvarivanje nadkonkurentskih razina cijena, jednako kao i radnje kojih je cilj bilo određivanje cijena.
175 Na osnovi toga Opći sud smatra da koeficijenti od 17 % koji su bili primijenjeni na poduzetnike koji su sudjelovali u glavnom dijelu povrede nisu neproporcionalni u odnosu na one koji su primjenjivani na poduzetnike koji su osim toga sudjelovali i u drugom dijelu povrede.
176 Tužitelj se također poziva na presudu Općeg suda od 11. prosinca 2003., Adriatica di Navigazione/Komisija (T‑61/99, Zb., str. II‑5349.). Ističe da je, kao i u ovom slučaju, u spomenutom predmetu Komisija utvrdila postojanje „samo jedne posve iste neprekinute povrede“. Opći sud je, prema mišljenju tužitelja, presudio da Komisija nije na isti način sankcionirala poduzetnike koji su, u stvarnosti, sudjelovali u dvije povrede i one koji su sudjelovali samo u jednoj od njih, zanemarujući pritom načelo proporcionalnosti.
177 Valja zaključiti da je u presudi Adriatica di Navigazione/Komisija, točka 176. supra (t. 188. do 190.), Opći sud kritizirao Komisijin zaključak prema kojem su dva različita zabranjena sporazuma, koja su se s jedne strane odnosila na sjeverne trajektne linije i s druge strane na južne trajektne linije između Grčke i Italije, činila jedinstvenu povredu. Nadovezujući se na taj zaključak, smatrao je da Komisija nije mogla jednako strogo sankcionirati društva kojima su se u osporavanoj odluci pripisivale dvije povrede i ona kojima se, kao što je Adriatica di Navigazione, pripisivala samo jedna od tih povreda.
178 Tužitelj u ovom slučaju ne osporava Komisijin zaključak prema kojem sporazumi ili usklađena djelovanja koja se odnose na određivanje cijena i razmjenu i otkrivanje osjetljivih poslovnih informacija koje se tiču parafinskog voska (glavni dio povrede) i podjela kupaca i/ili tržištâ u pogledu parafinskog voska (drugi dio povrede) čine dio iste jedinstvene, složene i trajne povrede.
179 U svakom slučaju, kao što je utvrđeno u točki 172. gore, podjela kupaca i/ili tržištâ nije imala protutržišni cilj koji bi se mogao jasno razdvojiti od onoga koji je imao glavni dio povrede. Općenito, podjela tržištâ i kupaca također služi za ostvarivanje nadkonkurentskih razina cijena, jednako kao i djelovanja kojima je cilj određivanje cijena. Dogovori koji proizlaze iz predmetna dva dijela povrede ticali su se istih proizvoda i zemljopisnog tržišta i postignuti su zahvaljujući istom mehanizmu utemeljenom na tehničkim sastancima. S druge strane, određivanje cijena lakše se provodi kada je zbog podjele među dobavljačima kupcima smanjena mogućnost da se okrenu drugim dobavljačima. Osim toga, svi poduzetnici koji su sudjelovali u drugom dijelu povrede također su bili upleteni u glavni dio povrede i dva dijela povrede dogodila su se tijekom istog razdoblja. Stoga je moguće zaključiti da su dva dijela povrede komplementarna (vidjeti u tom smislu presudu Amann & Söhne i Cousin Filterie/Komisija, t. 166. supra, t. 89. do 92.), zbog čega u ovom slučaju valja potvrditi Komisijin zaključak u vezi s jedinstvenošću povrede.
180 Zbog toga, suprotno činjeničnim i pravnim okolnostima predmeta u kojem je donesena presuda Adriatica di Navigazione/Komisija, točka 176. supra, u ovom slučaju postoji jedinstvena povreda. Usto, drugi dio povrede nije imao istu težinu kao i glavni dio povrede te su konačno sudionici drugog dijela povrede bili strože sankcionirani od onih koji su bili upleteni samo u glavni dio povrede. Prema tome, valja odbiti tužiteljev argument koji se temelji na spomenutoj presudi.
181 Na trećem mjestu, tužitelj navodi da postoji očita diskriminacija među poduzetnicima koji su sudjelovali u povredi. Tužitelj smatra da su dvije najteže povrede članka 81. UEZ‑a sankcionirane na potpuno različit način odnosno u ovom slučaju, što se tiče određivanja cijena, osnovnim iznosom i dodatnim iznosom od 17 % vrijednosti prodaja i, što se tiče podjele trištâ i/ili kupaca, osnovnim iznosom i dodatnim iznosom od zanemarivih 1 % referentnog prometa.
182 Prema sudskoj praksi, načelo jednakog postupanja povrijeđeno je samo ako se u usporedivim situacijama postupa na različit način ili ako se u različitim situacijama postupa na istovjetan način, osim ako takvo postupanje nije objektivno opravdano (presude Suda od 13. prosinca 1984., Sermide, 106/83, Zb., str. 4209., t. 28., i Općeg suda od 4. srpnja 2006., Hoek Loos/Komisija, T‑304/02, Zb., str. II‑1887., t. 96.).
183 U ovom slučaju su svi sudionici bili u istovjetnoj situaciji jer im je odgovornost utvrđena za glavni dio povrede. Komisija je stoga, poštujući načelo jednakog postupanja, uzela u obzir za sve sudionike 17 % vrijednosti prodaja na temelju težine povrede, kao i za izračunavanje „ulazne naknade“.
184 Uostalom, valja podsjetiti da se drugi dio povrede sastojao zapravo od povremenih dogovora, koji su uključivali manje sudionika i koji su stoga manje gospodarski važni. Osim toga, drugi dio povrede može se smatrati komplementarnim glavnom dijelu povrede. Stoga je riječ o objektivno različitoj situaciji u odnosu na glavni dio povrede, zbog čega Komisija nije povrijedila načelo jednakog postupanja time što na temelju težine povrede i „ulazne naknade“ nije koristila jednak ili približan koeficijent za, s jedne strane, glavni dio povrede i, s druge strane, gledano odvojeno, za drugi dio povrede.
185 Prema tome, prigovor koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja također valja odbiti.
186 U svakom slučaju, Opći sud u okviru izvršavanja svoje pune nadležnosti smatra da uzimanje u obzir 17 % udjela u vrijednosti prodaja poduzetnika koji su sudjelovali samo u glavnom dijelu povrede prikladno odražava težinu povrede, kao što je to propisano člankom 23. stavkom 3. Uredbe br. 1/2003 i sudskom praksom navedenom u točki 165. gore.
187 Uzimajući u obzir prethodne zaključke, valja odbiti treći tužbeni razlog.
Peti tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnom neuzimanju u obzir marginalne uloge društva Eni u zabranjenom sporazumu i na tome da neprimjena dogovora o cijenama nije uzeta u obzir kao olakotna okolnost
188 Tužitelj smatra da mu je Komisija pogrešno odbila priznati kao olakotnu okolnost njegovu marginalnu ulogu u zabranjenom sporazumu i neprovedbu protutržišnih dogovora. Time je Komisija povrijedila članak 81. UEZ‑a, članak 23. Uredbe br. 1/2003, Smjernice iz 2006., kao i načelo jednakog postupanja i svoju obvezu obrazlaganja. Posljedično, tužitelj od Općeg suda zahtijeva da u cijelosti ili djelomično poništi pobijanu odluku u dijelu koji se odnosi na iznos novčane kazne koja mu je izrečena i da ponovno izračuna iznos iste.
189 Najprije, valja podsjetiti da se prema stavku 29. trećem podstavku Smjernica iz 2006. osnovni iznos novčane kazne može smanjiti kada Komisija utvrdi postojanje olakotnih okolnosti, osobito kada poduzetnik o kojemu je riječ podnese dokaz da je njegovo sudjelovanje u povredi bilo znatno smanjeno i time dokaže da se tijekom razdoblja u kojem je pristupao zabranjenim sporazumima on doista suzdržao od njihove primjene, ponašajući se u skladu s tržišnim pravilima na tržištu. Prema istom stavku, sama činjenica da je poduzetnik sudjelovao u povredi kraće od drugih ne smatra se olakotnom okolnošću s obzirom na to da se ta okolnost već odražava u osnovnom iznosu kazne.
190 Stranke se slažu oko činjenice da je, prema tekstu i strukturi Smjernica iz 2006. za primjenu olakotne okolnosti koja proizlazi iz stavka 29. trećeg podstavka Smjernica iz 2006., osim dokazivanja „znatno smanjenog sudjelovanja“ u zabranjenom sporazumu također potrebno dokazati „suzdržavanje od njegove primjene“ jer su ta dva elementa dva kumulativna uvjeta.
191 Osim toga, valja napomenuti da, prema stavku 3. prvom podstavku Smjernica iz 1998., „isključivo pasivna uloga ili uloga promatrača“ nekog poduzetnika u ostvarivanju povrede može biti olakotna okolnost. Stranke dijele mišljenje prema kojem pojam „znatno smanjeno sudjelovanje“ iz Smjernica iz 2006. treba tumačiti analogno pojmu „isključivo pasivne uloge“ iz Smjernica iz 1998.
O pasivnoj i/ili marginalnoj ulozi društva Eni u zabranjenom sporazumu
– Osnovanost pobijane odluke
192 Komisija je u uvodnoj izjavi 690. pobijane odluke odbila argumente koje je tužitelj istaknuo kako bi dokazao svoju marginalnu ulogu u zabranjenom sporazumu, procjenjujući da u razdoblju tijekom kojeg je društvo Eni sudjelovalo u zabranjenom sporazumu njegovo ponašanje nije bilo drukčije od onoga drugih članova, uz iznimku društva Sasol. Što se tiče potonjeg, Komisija je prema uvodnim izjavama 685. i 686. pobijane odluke zaključila da je ono imalo vodeću ulogu te je na temelju te otegotne okolnosti povećala osnovni iznos primjenjive kazne na visinu od 50 %.
193 Prema tužitelju, iz spisa proizlazi je njegova uloga tijekom tehničkih sastanaka bila marginalna. Međutim, Komisija je s njime, protivno načelu jednakog postupanja, postupila kao i sa svim drugim sudionicima.
194 Prema sudskoj praksi, kada povredu počini više poduzetnika, za svakog pojedinog treba ispitati težinu njegova sudjelovanja u povredi (presuda Suda od 16. prosinca 1975., Suiker Unie i dr./Komisija, 40/73 do 48/73, 50/73, 54/73 do 56/73, 111/73, 113/73 i 114/73, Zb., str. 1663., t. 623.) kako bi se utvrdilo treba li voditi računa o olakotnim ili otegotnim okolnostima (presuda Općeg suda od 13. rujna 2010., Trioplast Industrier/Komisija, T‑40/06, Zb., str. II‑4893., t. 105.).
195 Opći sud je u kontekstu stavka 3. prvog podstavka Smjernica iz 1998. već presudio da pasivna uloga podrazumijeva to da se dotični poduzetnik „ničim ne ističe“, to jest da ne sudjeluje aktivno u izradi protutržišnih sporazuma (presuda Trioplast Industrier/Komisija, t. 194. supra, t. 106.; vidjeti u tom smislu također presudu Cheil Jedang/Komisija, t. 161. supra, t. 167.).
196 Isto tako se prema sudskoj praksi među elemente koji upućuju na pasivnu ulogu poduzetnika u okviru nekog zabranjenog sporazuma mogu uzeti u obzir njegovo osjetno rjeđe sudjelovanje na sastancima u odnosu na redovne članove zabranjenog sporazuma, kao i njegov kasniji ulazak na tržište koje je predmet povrede, neovisno o trajanju njegovog sudjelovanja u istome ili također postojanje u tom smislu izričitih izjava predstavnikâ trećih poduzetnikâ koji su sudjelovali u povredi (presude Općeg suda Cheil Jedang/Komisija, t. 161. supra, t. 168., i od 29. travnja 2004., Tokai Carbon i dr./Komisija, T‑236/01, T‑239/01, T‑244/01 do T‑246/01, T‑251/01 i T‑252/01, Zb., str. II‑1181., t. 331., i Trioplast Industrier/Komisija, t. 194. supra, t. 107.).
197 Na prvom mjestu, tužitelj smatra da je na predmetno tržište ušao kasnije. Do 2002. njegova se prodaja u biti svodila samo na opskrbu društava SIMP i SER, koja su trošila više od 80 % njegove proizvodnje parafinskog voska i prešanog parafina. Društvo Eni je postupno počelo izravno opskrbljivati veći broj konačnih kupaca tek nakon 2002.
198 U tom pogledu Komisija pred Općim sudom napominje da je društvo Agip već od 1977. bilo aktivno na tržištu parafinskog voska.
199 U svojem odgovoru na pitanje Općeg suda u pisanom obliku tužitelj ističe da je društvo Agip, koje mu je pripojeno, doista proizvodilo parafinski vosak od 1975. Međutim, naglašava da je do 2001. gotovo isključivo trgovalo s društvima SIMP i SER a da pritom nije raspolagalo pravom strukturom za prodavanje tih proizvoda.
200 Valja smatrati da sama činjenica da su prije 2002. većinu proizvodnje parafinskog voska društva Eni prodavala društva SIMP i SER nije takva da bi mogla dokazati kasniji ulazak na predmetno tržište, s obzirom na to da proizvodnja parafinskog voska i njegova prodaja preprodavateljima ili prerađivačima također čine prisutnost na tržištu.
201 U svakom slučaju, valja utvrditi da se sudska praksa koju je tužitelj spomenuo, a koju čine presude koje upućuju na kasniji ulazak na tržište, odnosi na primjenu Smjernica iz 1998. U tim smjernicama je na iznos novčane kazne manje utjecalo trajanje povrede jer je broj godina sudjelovanja u zabranjenom sporazumu bio samo dodatan iznos. Suprotno tome, u tekstu Smjernica iz 2006. broj godina je stavka kojom se umnožava vrijednost prodaja, zbog čega je iznos novčane kazne aritmetički proporcionalan trajanju sudjelovanja u povredi, osim manjeg dijela iznosa novčane kazne zvanog „ulazna naknada“.
202 Stoga se prema novom tekstu Smjernica iz 2006. kasniji ulazak na tržište načelno dovoljno odražava u smanjenoj vrijednosti koeficijenta množitelja koji je smanjen na temelju trajanja povrede.
203 Opći sud u ovom slučaju smatra da sama činjenica da je tužitelj prije 2002. veliku većinu parafinskog voska koji je proizvodio prodavao samo dvama društvima nije čimbenik koji bi mogao biti olakotna okolnost, čak ni u kombinaciji s drugim elementima koje je spomenuo tužitelj.
204 Stoga ovaj tužiteljev argument valja odbiti.
205 Na drugom mjestu, društvo Eni navodi da nije bilo upleteno u bilateralne sastanke, osim kada su unakrsne isporuke između dobavljačâ parafinskog voska ili prešanog parafina zahtijevale takve kontakte.
206 U tom pogledu valja podsjetiti na riječi iz uvodne izjave 275. pobijane odluke:
„Komisija je odabrala ne istraživati bilateralne kontakte, zato što trud koji je potreban da bi se dokazalo dodatne elemente te povrede, a koji ne bi očito izmijenio krajnji rezultat, ne bi bio proporcionalan. Iz tog je istog razloga Komisija odabrala ne istraživati druge kontakte do kojih je dolazilo izvan tehničkih sastanaka. Komisija također smatra da je s dovoljnom sigurnošću utvrdila postojanje jedinstvene i trajne povrede u vezi s djelovanjima koje je istraživala.“
207 Stoga valja zaključiti da Komisija nije uzela u obzir ni dokaze u vezi s bilateralnim kontaktima izvan tehničkih sastanaka u pogledu drugih sudionika u zabranjenom sporazumu. Naime, sudjelovanje u zabranjenom sporazumu utvrđeno je u pogledu svih poduzetnika na osnovi sadržaja tehničkih sastanaka na kojima su sudjelovali. Stoga tužiteljev argument u vezi s njegovim nesudjelovanjem u bilateralnim kontaktima nije takav da bi mogao dokazati njegovo smanjeno sudjelovanje u zabranjenom sporazumu.
208 Stoga taj argument valja odbiti kao bespredmetan.
209 Na trećem mjestu, društvo Eni ističe da nikada nije poslalo svojim konkurentima pisma u vezi s izmjenama svojih cijena. U 150 pisama koja je Komisija prikupila tužitelj je samo dvaput spomenut kao primatelj, iz razloga koji uopće nemaju veze sa zabranjenim sporazumom, to jest njegovih kupnji parafina od društva.
210 Kao prvo, iz uvodnih izjava 113. i 299. pobijane odluke proizlazi da su određeni sudionici u zabranjenom sporazumu razmijenili pisma s cijenama koje su poslali kupcima. Međutim, razmjena pisma s cijenama nije se izravno odnosila na protutržišne rasprave i dogovore koji se stavljaju na teret društvu Eni, već samo na mehanizam nadzora provedbe potonjih.
211 Kao drugo, Shell u svojoj izjavi od 14. lipnja 2006. navodi da društva MOL, Eni i Repsol nisu poslala pisma s cijenama kupcima, već da su ih o svojim cijenama obavijestili usmeno. Ni društvo Total također često nije slalo pisma s cijenama. Stoga značajan dio sudionika, to jest tri ili četiri od njih devet, nije mogao biti upleten u razmjenu pisama s cijenama između konkurenata zbog nepostojanja pisama s cijenama poslanih kupcima već zbog njihovih poslovnih djelovanja, i to neovisno o tomu je li postojala volja za takvim djelovanjem. Ti poduzetnici štoviše nisu imali pravo na olakotnu okolnost na temelju smanjenog sudjelovanja u zabranjenom sporazumu.
212 Stoga Komisija nije postupila nezakonito kada u korist društva Eni nije uzela u obzir tu olakotnu okolnost.
213 Stoga valja odbiti taj argument.
214 Na četvrtom mjestu, tužitelj neovisno o pitanjima u vezi s bilateralnim raspravama i razmjeni pisama s cijenama ističe da je njegova aktivnost tijekom tehničkih sastanaka bila smanjena u odnosu na druge sudionike. U tom pogledu upućuje na izjavu društva Sasol, prema kojoj „društvo Eni nije bio vrlo aktivan sudionik sastanka ‘Blue Saloon’“, i na izjavu društva Shell, prema kojoj, „što se tiče cijena određenih na temelju zajedničkog dogovora tijekom tehničkih sastanaka, S. nije znao hoće li društva Eni i Repsol, koja su tijekom tehničkih sastanaka imala vrlo pasivnu ulogu, pristupiti povećanju cijena i donesenim odlukama“. Osim toga, tužitelj navodi da je bio jedini poduzetnik koji je sudjelovao u tehničkim sastancima ali nije pridonio njihovoj organizaciji. Čak je i društvo Repsol organiziralo jedan.
215 U tom pogledu je Opći sud već pojasnio da činjenica da su drugi poduzetnici koji su sudjelovali samo u jednom te istom zabranjenom sporazumu bili aktivniji od nekog određenog sudionika svejedno ne znači da je potonji imao isključivo pasivnu ulogu ili ulogu promatrača. Zapravo se samo potpuna pasivnost može uzeti u obzir i nju treba utvrditi stranka koja se na nju poziva (presuda Trioplast Industrier/Komisija, t. 194. supra, t. 108.; vidjeti u tom smislu također presudu Bolloré i dr./Komisija, t. 50. supra, t. 611.).
216 Takva potpuna pasivnost ne proizlazi iz činjenice da inkriminirani poduzetnik nije i sam organizirao tajne protutržišne sastanke.
217 Osim toga, izjava društva Shell, koja je već ispitana u točki 89. gore, svakako jest relevantan dokaz koji je tužitelj istaknuo. Međutim, navedeni odjeljak koji je tužitelj naveo nije sam po sebi dovoljan da bi se utvrdilo da je njegovo sudjelovanje u zabranjenom sporazumu bilo znatno smanjeno.
218 Točno je da društvo Shell upućuje na prije svega pasivnu ulogu predstavnika društava Eni i Repsol na tehničkim sastancima. Međutim, prisutnost potonjih na spomenutim sastancima ipak je kod drugih sudionika ostavila dojam da su ta dva važna proizvođača također bila uključena u protutržišne dogovore. Osim toga, društvo Shell u istoj izjavi spominje među poduzetnicima koji su se dogovorili oko povećanja cijena i minimalnih cijena također društvo Eni.
219 U tom pogledu valja podsjetiti da je društvo Eni bilo redoviti sudionik tehničkih sastanaka između 2002. i 2005., s obzirom na to da je bilo prisutno na barem deset od trinaest tehničkih sastanaka koji su se održali u tom razdoblju.
220 S obzirom na ta razmatranja, Opći sud zaključuje da Komisija nije prekršila članak 81. UEZ‑a, ni članak 23. Uredbe br. 1/2003, ni Smjernice iz 2006., ni načelo jednakog postupanja utvrdivši u uvodnoj izjavi 690. pobijane odluke da „u razdoblju tijekom kojega je društvo Eni sudjelovalo u zabranjenom sporazumu njegovo ponašanje se nije razlikovalo od onoga drugih članova“.
221 Drugi tužiteljevi argumenti ne mogu dovesti u pitanje taj zaključak.
222 Na prvom mjestu tužitelj ističe da nije mogao imati pravo na olakotne okolnosti na temelju učinkovite suradnje s Komisijom izvan područja primjene Obavijesti o suradnji iz 2002. Premda je društvo Eni pružilo sve informacije kojima je raspolagalo, ono upravo zbog svoje marginalne uloge na tehničkim sastancima nije posjedovalo dokumente u vezi sa sastancima kojima bi podržavalo postojanje zabranjenog sporazuma. Stoga je ono dvostruko kažnjeno zato što mu nije priznato da je imalo pasivnu ulogu.
223 Kao prvo, kao što Komisija u tom pogledu ispravno tvrdi, budući da je društvo Eni bilo veoma svjesno protutržišnih djelovanja do kojih je dolazilo tijekom tehničkih sastanaka, ništa ga nije sprječavalo da prije svih drugih poduzetnika koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu podnese zahtjev za oslobađanje od kazne odnosno njezino smanjenje i da na taj način stekne pravo na potpuni ili djelomični imunitet na temelju Obavijesti o suradnji iz 2002.
224 Kao drugo, valja podsjetiti da Obavijest o suradnji iz 2002. u stavcima 3. i 4. navodi sljedeće:
„Komisija zna da određeni poduzetnici koji sudjeluju u nezakonitim zabranjenim sporazumima žele prekinuti svoje sudjelovanje i obavijestiti je o postojanju tih zabranjenih sporazuma, ali ih od toga odvraćaju visoke novčane kazne koje im mogu biti izrečene. […] Komisija smatra da je u interesu [Unije] da poduzetnici koji surađuju s njom dobiju povoljniji tretman. Korist potrošača i građana od osiguranja otkrivanja i kažnjavanja zabranjenih sporazuma premašuje korist od kažnjavanja tih poduzetnika koji omogućuju Komisiji otkrivanje i zabranu takvih djelovanja.“ [neslužbeni prijevod]
225 Iz toga slijedi da cilj programa oslobađanja od kazni odnosno njihovog smanjenja nije da se obaviješću o pokretanju Komisijinog postupka poduzetnicima koji sudjeluju u tajnim zabranjenim sporazumima pruži mogućnost da izbjegnu financijske posljedice svoje odgovornosti, nego da se olakša otkrivanje takvih djelovanja u interesu europskih potrošača i građana poticanjem sudionika da ih otkriju i, nadalje, da se tijekom upravnog postupka pomogne Komisiji u njezinim nastojanjima da što bolje rekonstruira relevantne činjenice. Stoga pogodnosti koje mogu dobiti poduzetnici koji sudjeluju u takvim postupanjima ne mogu prelaziti razinu potrebnu za osiguranje pune učinkovitosti programa oslobađanja od kazni odnosno njihovog smanjenja i upravnog postupka koji vodi Komisija.
226 Međutim, nijedan interes europskih potrošača ne zahtijeva da Komisija oslobađanje od kazni ili smanjenje njezinog iznosa dodijeli većem broju poduzetnika od onog koji je potreban za osiguranje pune učinkovitosti programa oslobađanja od kazni odnosno njihovog smanjenja i njezinog upravnog postupka. Stoga nije opravdano takvo oslobađanje ili smanjenje dodijeliti poduzetnicima koji nisu prvi dostavili dokaze koji Komisiji omogućavaju da odredi provjere ili utvrdi povredu ili joj na neki drugi način učinkovito pomažu tijekom upravnog postupka.
227 Stoga se poduzetnici koji objektivno nisu dostavili informacije koje bi značajno ubrzale istragu koju vodi Komisija ne mogu valjano pozvati na okolnosti, koje proizlaze iz njihovog vlastitog položaja a ne i iz Komisijinih mjera, koje su im tobože otežale suradnju. Naime, vrijednost suradnje mjeri se korisnošću doprinosa predmetnih poduzetnika s Komisijinog stajališta vođenja upravnog postupka.
228 Stoga valja odbiti taj tužiteljev argument.
229 Na drugom mjestu, tužitelj smatra da je, iako je redovito sudjelovao na tehničkim sastancima između 2002. i 2005., njegov interes bio ograničen na tehničke rasprave, a ne na protutržišni sadržaj spomenutih sastanaka.
230 U tom pogledu valja uputiti na analizu iznesenu u točkama 108. do 114. gore, iz koje proizlazi da tužitelj nije dokazao nepostojanje svojeg interesa i da to u svakom slučaju nije relevantan element pri ocjenjivanju njegove odgovornosti za počinjenu povredu.
231 Iz toga slijedi da Komisija nije postupila nezakonito pri ocjenjivanju navodno marginalne i/ili pasivne uloge društva Eni u zabranjenom sporazumu jer ta ocjena ulazi u ispitivanje uvjeta koji se odnosi na znatno smanjeno sudjelovanje u zabranjenom sporazumu (vidjeti t. 220. gore).
– Obrazloženje pobijane odluke
232 Naposljetku, što se tiče navodnog nedostatka u obrazloženju, valja utvrditi da su argumenti koje je tužitelj istaknuo na stranicama 41. do 43. odgovora na Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u bitnome isti kao i oni koji se nalaze u točkama 193., 197., 205., 209. i 214. gore.
233 Točno je da je Komisijino obrazloženje odbijanja tih argumenata sažeto. U uvodnoj izjavi 690. pobijane odluke Komisija je samo navela da se „u razdoblju tijekom kojega je društvo Eni sudjelovalo u zabranjenom sporazumu njegovo ponašanje nije razlikovalo od onoga drugih članova“.
234 Međutim, prema sudskoj praksi, obvezu obrazlaganja treba ocjenjivati ovisno o okolnostima slučaja, osobito o sadržaju akta u pitanju, naravi razloga koji su navedeni i interesu koji bi adresati akta ili druge osobe na koje se akt izravno i osobno odnosi mogli imati za dobivanje objašnjenja. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične i pravne elemente, jer se pitanje ispunjava li obrazloženje zahtjeve iz članka 253. UEZ‑a treba ocjenjivati ne samo s obzirom na tekst obrazloženja, nego i na njegov kontekst te na ukupnost pravnih pravila kojima se uređuje predmetno područje (presude Suda od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, Zb., str. I‑1719., t. 63., i od 10. srpnja 2008., Bertelsmann i Sony Corporation of America/Impala, C‑413/06 P, Zb., str. I‑4951., t. 166. i 178.).
235 U ovom slučaju je Komisija navela da je razmatrala samo razdoblje u kojem je tužitelj sudjelovao u zabranjenom sporazumu. Stoga je navela da argument koji se temelji na kasnijem ulasku tužitelja na tržište nije bio uzet u obzir.
236 Što se tiče tužiteljevog neuplitanja u bilateralne kontakte i razmjenu pisama s cijenama, dovoljno je podsjetiti da Komisija prilikom utvrđivanja povrede nije uzela u obzir elemente u vezi s bilateralnim kontaktima izvan tehničkih sastanaka (vidjeti t. 207. i 208. gore). Međutim, Komisiji se ne može pronaći nikakav nedostatak u obrazloženju zbog toga što nije postojalo detaljno ispitivanje argumenata koji su u bitnome irelevantni sa stajališta ocjenjivanja olakotnih okolnosti u posebnom kontekstu pobijane odluke.
237 Uostalom, što se tiče Komisijinog zaključka prema kojem se „u razdoblju tijekom kojega je društvo Eni sudjelovalo u zabranjenom sporazumu njegovo ponašanje nije razlikovalo od onoga drugih članova“, valja u tom pogledu u Komisijino obrazloženje uključiti ispitivanje, u pobijanoj odluci, sadržaja tehničkih sastanaka i dokaza o prisutnosti društva Eni na istima. To ispitivanje i zaključci koji se tamo nalaze trebaju se, osim toga, razmatrati uzimajući u obzir sve dokumente i izjave koji su tužitelju stavljeni na raspolaganje, a koji čine dio konteksta pobijane odluke.
238 Međutim, premda je točno da su društva Sasol i Shell ustanovila da je uloga predstavnika društva Eni tijekom tehničkih sastanaka bila zapravo pasivna ili „ne baš aktivna“, valja naglasiti da društvo Shell u istoj izjavi od 14. lipnja 2006. među poduzetnicima koji su se dogovorili oko povećanja cijena i oko minimalnih cijena također spominje društvo Eni i pojašnjava da društva MOL, Repsol i Eni nisu svojim kupcima nakon tehničkih sastanaka poslala pisma o povećanju cijena, već su „ih o svojim povećanjima cijene radije obavještavali usmeno“ (vidjeti t. 89. gore). Stoga, s obzirom i na osnovane tvrdnje u pobijanoj odluci u vezi s prisutnošću društva Eni na barem deset od trinaest tehničkih sastanaka koji su se održali u razdoblju između 21. veljače 2002. i 28. travnja 2005., spomenuta odluka pruža dovoljno elemenata da bi se i društvu Eni kao i sucu Unije objasnili razlozi zbog kojih se sudjelovanje društva Eni u zabranjenom sporazumu ne može smatrati znatno smanjenim.
239 Iz toga slijedi da Komisija nije povrijedila svoju obvezu obrazlaganja u vezi s ispitivanjem navodno marginalne i/ili pasivne uloge društva Eni u povredi.
240 Uzimajući u obzir prethodno ispitivanje, valja odbiti prigovor koji se temelji na nepriznavanju marginalne i/ili pasivne uloge društva Eni u povredi.
O neprimjeni od strane društva Eni sporazuma čiji je cilj određivanje cijene
241 Valja zabilježiti da su „znatno smanjeno sudjelovanje“ u zabranjenom sporazumu i suzdržavanje od njegove primjene kumulativni uvjeti za olakotnu okolnost predviđenu u stavku 29. trećem podstavku Smjernica iz 2006. Međutim, tužitelj nije dokazao da je njegovo sudjelovanje bilo znatno smanjeno. Stoga njegov prigovor koji se temelji na nezakonitosti odbijanja njegovih argumenata u vezi sa suzdržavanjem od primjene zabranjenog sporazuma u pobijanoj odluci ni u kojem slučaju ne može dovesti do utvrđenja Komisijine povrede Smjernica iz 2006.
242 U svakom slučaju, Opći sud će radi sveobuhvatnosti ispitati tužiteljeve argumente.
– Osnovanost pobijane odluke
243 U uvodnoj izjavi 695. pobijane odluke Komisija je potvrdila:
„[…] Što se tiče argumenata društva Eni, Komisija ističe da je iz podataka koje je društvo Eni dostavilo u svojem odgovoru na Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama vidljivo da je ono povećalo svoje cijene u pet navrata između 2002. i 2005. Komisija također ističe da je razlog činjenice da do pokušaja povećanja cijena nije dolazilo često taj što kupci ne bi prihvatili veće cijene, a ne ponašanje društva koje se poziva na olakotnu okolnost. Komisija stoga smatra da argumenti društva Eni […] ne dokazuju ni to da povećanja nisu primijenjena niti to da to nije bilo pokušano. U vezi s pismima s cijenama, Komisija je prethodno objasnila da ta pisma nisu bila jedini instrument provedbe. Činjenica da Komisija nije bila u mogućnosti dokazati da su ta pisma bila uvijek upućena i primljena ne dopušta zaključiti da do provedbe nije došlo. Komisija u tom kontekstu također smatra da su se informacije o povećanjima cijena među sudionicima tehničkih sastanaka mogle prenijeti i na druge načine.“
244 Prema sudskoj praksi, valja provjeriti može li se na temelju okolnosti koje je tužitelj naveo utvrditi je li se on, tijekom razdoblja u kojem je sudjelovao u protupravnim djelovanjima, doista suzdržao od njihove primjene ponašajući se na tržištu u skladu s pravilima tržišnog natjecanja (presude Općeg suda od 9. srpnja 2003., Archer Daniels Midland i Archer Daniels Midland Ingredients/Komisija, T‑224/00, Zb., str. II‑2597., t. 268., i Bolloré i dr./Komisija, t. 50. supra, t. 625.).
245 Isto tako je ustaljena sudska praksa da činjenica, da se neki poduzetnik za kojega je utvrđeno da je sa svojim konkurentima sudjelovao u usklađivanju u vezi s cijenama na tržištu nije ponašao u skladu s dogovorima koje je utvrdio sa svojim konkurentima, nije nužno element koji valja uzeti u obzir kao olakotnu okolnost prilikom određivanja iznosa novčane kazne koju treba izreći. Naime, poduzetnik koji na tržištu, unatoč usklađivanju sa svojim konkurentima, provodi više ili manje neovisnu politiku može jednostavno pokušati iskoristiti zabranjeni sporazum u svoju korist (presude Cascades/Komisija, t. 144. supra, t. 230., i Jungbunzlauer/Komisija, t. 165. supra, t. 269.).
246 U tom kontekstu valja provjeriti može li se pomoću takvih okolnosti utvrditi da se tužitelj tijekom razdoblja u kojem je sudjelovao u protupravnim dogovorima uistinu suzdržao od njihove primjene, ponašajući se u skladu s pravilima tržišta, ili je barem jasno i u znatnoj mjeri kršio obveze kojih je cilj bio provođenje tog zabranjenog sporazuma, do te mjere da je poremetio samo funkcioniranje istoga (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 15. ožujka 2006., Daiichi Pharmaceutical/Komisija, T‑26/02, Zb., str. II‑713., t. 113.).
247 Na prvom mjestu, tužitelj ističe da nikada nije primijenio povećanja cijena o kojima su drugi sudionici odlučili na tehničkim sastancima. U tom pogledu upućuje na argumente iznesene u okviru drugog tužbenog razloga. Tablica u vezi s razvojem cijena parafina „133“ koju je dostavio otkriva fluktuaciju cijena, a ne niz povećanja koja se spominju u pobijanoj odluci. On također upućuje na te argumente u vezi s indeksacijom svojih cijena na temelju kotacija koje se nalaze u izvještaju ISIS‑LOR u pogledu prodaja društvu SIMP i SER.
248 Najprije valja podsjetiti da su slični argumenti ispitani u točki 140. i točkama koje slijede gore.
249 Naime, gore spomenuta tablica tiče se samo prodaje parafina „133“ društvu SIMP, u pogledu kojeg su cijene koje je tužitelj prakticirao bile očito stabilnije i koji je zbog svoje kupovne moći bio u dobrom položaju za suprotstavljanje bilo kakvom pokušaju društva Eni da poveća cijene. Spomenuta tablica ne sadrži nikakvu naznaku u vezi s razvojem cijena društva Eni naspram njegovih krajnjih kupaca koji su bili najizloženiji manipulacijama cijena koje su proizašle iz zabranjenog sporazuma. Valja dodati da je parafin „133“ samo jedan od brojnih vrsta parafinskog voska koje tužitelj proizvodi. Stoga su informacije koje je on dostavio vrlo probrane i ni u kom se slučaju ne mogu primijeniti na čitavu paletu parafinskog voska koju on proizvodi i koja se prodaje svim kupcima.
250 Nadalje, tužitelj ne može valjano prigovoriti Komisiji da ne postoji odnos između informacija koje su bile dostupne na tehničkim sastancima i tablice iz tužbe. Naime, iz nekoliko gore navedenih izjava proizlazi da se povećanja cijena dogovorena tijekom tehničkih sastanaka u načelu nisu mogla u potpunosti primijeniti naspram kupaca. Društvo Shell izjavljuje da se moglo provesti otprilike dvije trećine dogovorenih povećanja. Osim toga, u spisu postoji nekoliko naznaka činjenice da sudionici često uopće nisu mogli provesti dogovoreno povećanje. Usto, sudionici su često svoj trud usredotočili na održavanje cijena ili prestanak pada cijena, a ne na usklađeno povećanje.
251 Valja dodati da su, prema sudskoj praksi navedenoj u točki 42. gore, dokazi u vezi sa zabranjenim sporazumima obično nepotpuni i malobrojni, kao u ovom slučaju kada je Komisija uspjela rekonstruirati samo sadržaj malog dijela tehničkih sastanaka. Već iz tog razloga je Komisija rijetko u stanju ispitati povezanost rezultata nezakonitih rasprava o cijenama i razvoju cijena koje su prakticirali pojedini sudionici zabranjenog sporazuma. Stoga nije opravdano priznati sudionicima prednost zbog neprimjene dogovorâ oko cijena u vidu olakotne okolnosti na osnovi same činjenice da se razvoj cijena određenih proizvoda, primijenjenih naspram određenih kupaca, ne može dovesti u izravan odnos s nepotpunim i malobrojnim informacijama kojima Komisija može raspolagati.
252 Naposljetku, činjenica da je cijena parafina „133“ prodavanog društvu SIMP porasla s 542 eura 1. siječnja 2002. na 588 eura 1. travnja 2005., to jest za samo 8,48 %, u svakom slučaju ne može pokazati da je društvo Eni zakočilo dogovore čiji je cilj bila provedba zabranjenog sporazuma do te mjere da je poremetilo funkcioniranje istoga.
253 Stoga tužiteljevi argumenti u vezi s predmetnom tablicom razvoja cijena ne mogu dokazati njegovo stvarno suzdržavanje od protupravnih djelovanja.
254 Na drugom mjestu, tužitelj tvrdi da nije sudjelovao u razmjeni pisama o povećanju cijena namijenjenih kupcima, već da su njih međusobno razmjenjivali određeni drugi sudionici zabranjenog sporazuma.
255 U tom pogledu je dovoljno podsjetiti na utvrđenje iz točke 211. gore prema kojem značajan dio sudionika u zabranjenom sporazumu, njih troje ili četvero od devet, među kojima i tužitelj, nije slao kupcima pisma s cijenama jer su ih o svojim cijenama obaviještavali usmeno.
256 Osim toga, provedba zabranjenog sporazuma se u bitnome sastojala od uzimanja u obzir, tijekom pregovora s kupcima u vezi s cijenama, informacija primljenih na tehničkim sastancima. Stoga nesudjelovanje društva Eni u razmjeni pisama s cijenama, s obzirom na to da je ta razmjena bila prije svega mehanizam nadzora provedbe cjenovnih dogovora, ne može dokazati da se ono suzdržavalo od primjene protupravnih djelovanja.
257 Iz prethodno navedenoga proizlazi da tužiteljev prigovor koji se temelji na njegovom navodnom suzdržavanju od povrede nije činjenično osnovan.
258 Prema tomu, Komisija u tim okolnostima nije povrijedila ni članak 81. UEZ‑a, ni članak 23. Uredbe br. 1/2003, ni Smjernice iz 2006., ni načelo jednakog postupanja.
– O obrazloženju pobijane odluke
259 Što se tiče navodne povrede obveze obrazlaganja, valja podsjetiti da se na razmatranja u uvodnoj izjavi 695. pobijane odluke nadovezuje ispitivanje koje je u pobijanoj odluci provela Komisija u pogledu sadržaja tehničkih sastanaka i dokaza o prisutnosti društva Eni na istima. To ispitivanje i zaključci koji se tamo nalaze trebaju se osim toga razmatrati s obzirom na sve dokumente i izjave koji su stavljeni na raspolaganje tužitelju i koji čine dio konteksta pobijane odluke.
260 Obrazloženje u ovom slučaju omogućuje i tužitelju i Općem sudu da shvate razloge zbog kojih im Komisija nije priznala navodno suzdržavanje od povrede.
261 Slijedom toga, u ovom slučaju nije ispunjen nijedan od dva kumulativna uvjeta za primjenu olakotne okolnosti predviđene u stavku 29. trećem podstavku Smjernica iz 2006. Naime, Komisija je s dovoljnim stupnjem izvjesnosti dokazala da sudjelovanje društva Eni u povredi nije bilo znatno smanjeno i da se ono zapravo nije suzdržalo od primjene protutržišnih dogovora ponašajući se na tržištu u skladu s pravilima tržišnog natjecanja.
262 Uostalom, valja istaknuti da je Opći sud detaljno ispitao dokumentaciju na koju se Komisija oslonila u pobijanoj odluci. Opći sud u okviru izvršavanja svoje pune nadležnosti zaključuje da nije opravdano nikakvo smanjenje iznosa izrečene novčane kazne tužitelju na temelju navodnog smanjenog sudjelovanja u zabranjenom sporazumu, njegove navodno marginalne ili pasivne uloge u istome, na temelju navodnog suzdržavanja od primjene ili navodne tužiteljeve neprovedbe zabranjenog sporazuma.
263 Uzimajući u obzir prethodno navedeno, valja odbiti peti tužbeni razlog.
Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnom neuzimanju u obzir nemara društva Eni kao olakotne okolnosti
264 Tužitelj ističe da mu je Komisija pogrešno odbila priznati pogodnost olakotne okolnosti koja se odnosi na nemar. Time je Komisija povrijedila članak 81. UEZ‑a, članak 23. Uredbe br. 1/2003 i Smjernice iz 2006. On od Općeg suda zahtijeva da poništi dio pobijane odluke, u mjeri u kojoj mu je Komisija odbila priznati pravo na tu olakotnu okolnost i posljedično preračunati iznos novčane kazne.
265 Najprije valja podsjetiti da se prema stavku 29. drugom podstavku Smjernica iz 2006., koji se odnosi na olakotne okolnosti, osnovni iznos novčane kazne može smanjiti kada poduzetnik o kojem je riječ podnese dokaz da je povreda učinjena iz nemara.
266 Prema uvodnoj izjavi 708. pobijane odluke:
„Eni također navodi da nije imao namjeru počiniti povredu, s obzirom na to da je njegov predstavnik […] bio prisutan na sastancima bez ikakve namjere kršenja pravila tržišnog natjecanja [...] Tijekom saslušanja Eni je izjavio da je njegov predstavnik mislio da sudjeluje na legitimnim sastancima EWF‑a, dok je zapravo sudjelovao na tehničkim sastancima. Komisija napominje da se izjave društva Eni ne temelje ni na kakvom dokazu. Komisija smatra da je malo vjerojatno da su predstavnici društva Eni sudjelovali na sastancima a da nisu imali tu namjeru. Što se tiče uvjerenja [MO.-a] da je sudjelovao na sastancima EWF‑a, Komisija ne shvaća kako je takav nesporazum bio moguć kad je znao da ni poziv na sastanke ni organizacija istih nisu imali nikakve naznake o povezanosti s EWF‑om.“
267 Tužitelj ističe da je podnio dokaz o svojem nemaru. U tom pogledu upućuje na MO.-ovu bilješku M. D.-u, svojem nadređenom, prema kojoj je prisustvovao „sastanku između glavnih europskih proizvođača parafina i prešanog parafina, organiziranog u okviru EWF‑a kojemu je [društvo Eni] odnedavno iznova pristupilo“. Iz toga, prema mišljenju tužitelja, proizlazi da je MO. bio uvjeren da sudjeluje na zakonitim sastancima, organiziranima u okviru EWF‑a.
268 U tom pogledu valja utvrditi da se u ovom slučaju ne može utvrditi nemar društva Eni, s obzirom na to da je protutržišni sadržaj tehničkih sastanaka bio jasan i očit i da je MO. unatoč tomu sudjelovao na barem deset od trinaest tehničkih sastanaka koji su se održali između 21. veljače 2002. i 28. travnja 2005.
269 U pogledu očito protutržišnog sadržaja tehničkih sastanaka, nije relevantna činjenica da je, prema informacijama koje je MO. pružio M. D.-u, bila riječ o sastancima organiziranim pod pokroviteljstvom EWF‑a.
270 Uostalom, pitanje je li M. D. imao ispravnu sliku o raspravama koje su se vodile na tehničkim sastancima također nije relevantno. Naime, Komisijina ovlast sankcioniranja poduzetnika kada počini povredu pretpostavlja samo protupravnu radnju osobe koja je opće ovlaštena djelovati za račun poduzetnika (presuda Suda od 7. lipnja 1983., Musique Diffusion française i dr./Komisija, 100/80 do 103/80, Zb., str. 1825., t. 97., i presuda Tokai Carbon i dr./Komisija, t. 196. supra, t. 277.). A MO. se, kao upravitelj proizvodâ, zaposlenik društva AgipPetroli, a zatim društva Eni, smatra osobom koja je opće ovlaštena djelovati u ime društva Eni.
271 Što se tiče tužiteljevih argumenata koji se temelje na nepostojanju interesa društva Eni da sudjeluje u zabranjenom sporazumu, valja uputiti na analizu koja se nalazi točkama 108. do 121. gore.
272 Stoga valja odbiti šesti tužbeni razlog.
Četvrti tužbeni razlog, koji se temlji na pogrešnom utvrđenju otegotne okolnosti ponavljanja djela
273 Tužitelj ističe da je Komisija povrijedila članak 81. UEZ‑a, članak 23. Uredbe br. 1/2003, Smjernice iz 2006., načela pravne sigurnosti i jednakog postupanja te da je zlouporabila svoju ovlast povećavši osnovni iznos novčane kazne za 60 % zbog otegotne okolnosti ponavljanja djela. Posljedično od Općeg suda zahtijeva da poništi pobijanu odluku u dijelu u kojem je Komisija iz razloga ponavljanja djela iznos izrečene mu novčane kazne uvećala za 60 %. Podredno od Općeg suda zahtijeva da smanji stopu povećanja koju je Komisija primijenila.
274 Prema stavku 28. Smjernica iz 2006., osnovni iznos novčane kazne može se uvećati kada Komisija utvrdi postojanje otegotnih okolnosti. Jedna od otegotnih okolnosti je ponavljanje djela, definirana u istom tom stavku, kao što je nastavljanje ili ponavljanje istovjetne ili slične povrede nakon što je Komisija ili neko nacionalno tijelo za tržišno natjecanje utvrdilo da je poduzetnik o kojemu je riječ povrijedio odredbe članaka 81. ili 82. UEZ‑a. U takvom slučaju će se osnovni iznos novčane kazne uvećati za do 100 % po utvrđenoj povredi.
275 Pojam ponavljanja djela, kakav poznaje određeni broj nacionalnih pravnih poredaka, podrazumijeva da je neka osoba počinila nove povrede nakon što je bila sankcionirana za slične povrede (presuda Općeg suda od 11. ožujka 1999., Thyssen Stahl/Komisija, T‑141/94, Zb., str. II‑347., t. 617., i od 30. rujna 2003., Michelin/Komisija, T‑203/01, Zb., str. II‑4071., t. 284.).
276 Moguće ponavljanje djela nalazi se među elementima koje valja uzeti u obzir prilikom analize težine povrede o kojoj je riječ (presude Aalborg Portland i dr./Komisija, t. 42. supra, t. 91., i Groupe Danone/Komisija, t. 160. supra, t. 26.).
277 U ovom slučaju su društvo Eni ili njegova društva kćeri, prema uvodnoj izjavi 673. pobijane odluke, prije početka njihovog sudjelovanja u zabranjenom sporazumu bili adresati prethodnih Komisijinih odluka u vezi sa zabranjenim sporazumima. Radilo se o odluci 86/398/EEZ Komisije od 23. travnja 1986. o postupku primjene članka [81. UEZ‑a] (IV/31.149 – Polypropylène) (SL L 230, str. 1., u daljnjem tekstu: Odluka Polypropylène) i odluci 94/599/EZ Komisije od 27. srpnja 1994. o postupku primjene članka [81. UEZ‑a] (IV/31 865 – PVC) (SL L 239, str. 14., u daljnjem tekstu: Odluka PVC II).
278 Tužitelj ističe da nikada nije bio adresat nikakve odluke u vezi s povredom. Postupci koji su doveli do donošenja Odluke Polypropylène i Odluke PVC II vodili su se protiv društva ANIC SpA odnosno društva EniChem SpA. U tim se odlukama nigdje ne spominje društvo Eni. Tužitelj nije primio nikakve zahtjeve za informacijama, ni na koji način nije sudjelovao u postupcima o kojima je riječ niti je imao priliku koristiti se svojim pravima na obranu.
279 Komisija je stoga u pobijanoj odluci objektivno pripisala društvu Eni odgovornost za djelovanja drugih pravnih subjekata, i to retroaktivno, nakon 25 godina. Prema mišljenju tužitelja, takav pristup krši načelo osobne odgovornosti, načelo pravne sigurnosti kao i prava društva Eni na obranu zbog toga što ono u vrijeme donošenja Odluke Polypropylène i Odluke PVC II nije moglo osporavati odgovornost koju mu je Komisija naknadno pripisala u pobijanoj odluci.
280 Komisija smatra da tužiteljeva teza zanemaruje sudsku praksu u vezi s presumpcijom stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja društva majke na tržišno ponašanje društva kćeri koje je u njezinom 100 %-tnom ili skoro 100 %-tnom vlasništvu. U takvom slučaju Komisija ne treba podnijeti nikakav dodatan dokaz kada ni sama društva o kojima je riječ ne podnesu nikakve dokaze da bi oborila presumpciju o kojoj je riječ, kao što je ovdje bio slučaj.
281 Iz argumentacije stranaka proizlazi da je glavno pitanje koje je u okviru ovog tužbenog razloga upućeno na analizu Općem sudu pitanje primjenjivosti presumpcije o gospodarskoj cjelini društva majke i njegovih društava kćeri, koje društvo majka ima u 100 %-tnom vlasništvu, u specifičnom kontekstu ponavljanja djela, kada su društva kćeri počinila povrede koje je Komisija sankcionirala na temelju prethodnih odluka u kojima, međutim, odgovornost za djelovanja društava kćeri nije pripisana društvu majci.
282 Valja podsjetiti da pravo Unije u području tržišnog natjecanja obuhvaća djelovanja poduzetnika i da pojam poduzetnika obuhvaća svaki subjekt koji obavlja gospodarsku djelatnost, bez obzira na pravni status tog subjekta i njegov način financiranja (vidjeti presudu Suda od 10. rujna 2009., Akzo Nobel i dr./Komisija, C‑97/08 P, Zb., str. I‑8237., t. 54. i navedenu sudsku praksu).
283 Protutržišno ponašanje nekog poduzetnika tako se može pripisati nekom drugom kada ponašanje prvog na tržištu nije bilo neovisno određeno, posebice uzimajući u obzir gospodarske i pravne veze koje su ih ujedinjavale (presude Suda od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, Zb., str. I‑5425., t. 117., i Akzo Nobel i dr./Komisija, t. 282. supra, t. 58.).
284 U posebnom slučaju kada društvo majka drži 100 % kapitala svog društva kćeri koje je prekršilo pravila tržišnog natjecanja u Uniji, s jedne strane, to društvo majka može imati odlučujući utjecaj na ponašanje tog društva kćeri i, s druge strane, postoji oboriva presumpcija prema kojoj spomenuto društvo majka ima stvarno odlučujuć utjecaj na ponašanje svojeg društva kćeri. U tim je okolnostima za presumpciju da društvo majka izvršava odlučujući utjecaj na poslovne odluke društva kćeri dovoljno da Komisija dokaže da društvo majka drži cijeli kapital društva kćeri. Komisija je slijedom toga u mogućnosti smatrati društvo majku solidarno odgovornim za plaćanje novčane kazne izrečene njegovom društvu kćeri, osim ako to društvo majka na kojemu je da obori tu presumpciju ne dostavi dokaze koji s dovoljnom sigurnošću dokazuju da njegovo društvo kći na tržištu djeluje samostalno (vidjeti presudu Akzo Nobel i dr./Komisija, t. 282. supra, t. 60. i 61. i navedenu sudsku praksu).
285 Prema sudskoj praksi, kako bi oborili tu presumpciju, na društvima o kojima je riječ je da dostave sve dokaze o organizacijskim, gospodarskim i pravnim vezama koje postoje između društva kćeri i društva majke, a za koje smatraju da mogu dokazati da ona ne čine jedinstven gospodarski subjekt. Naime, tijekom svoje ocjene Opći sud treba uzeti u obzir ukupnost dostavljenih dokaza čija se narav i važnost mogu razlikovati ovisno o njihovim posebnostima u svakom konkretnom slučaju (presuda Općeg suda od 12. prosinca 2007., Akzo Nobel i dr./Komisija, T‑112/05, Zb., str. II‑5049., t. 65., i presuda Općeg suda od 13. srpnja 2011., Eni/Komisija, T‑39/07, Zb., str. II‑4457., t. 95.).
286 U ovom slučaju tužitelj ističe da bi a posteriori pripisivanje fiktivne odgovornosti zbog ponavljanja djela, na osnovi presumpcije o gospodarskoj cjelini društva kćeri i društva majke utemeljenoj na povezanosti kapitala, učinilo spomenutu presumpciju neoborivom jer to društvo ne bi moglo koristiti svoja prava na obranu u postupcima koji su doveli do donošenja Odluke Polypropylène i Odluke PVC II.
287 Komisija je u uvodnim izjavama 674. do 676. pobijane odluke samo navela da je Odluka Polypropylène bila osobito upućena ANIC‑u, dok je odluka Odluka PVC II bila osobito upućena EniChemu. Prema Komisiji, ti su adresati na dan odnosnih povreda činili dio „grupa koje su tijekom kasnijeg razvoja postale današnja grupa Eni“, zbog čega je društvo Eni već bilo adresat prethodnih odluka kojima se utvrdila povreda članka 81. UEZ‑a.
288 Nadalje, temeljeći se na presudi Michelin/Komisija, t. 275. supra (t. 290.), Komisija je u uvodnoj izjavi 678. pobijane odluke navela sljedeće:
„[…] Odluke [Polypropylène i PVC II] donesene su protiv subjekata koji su na dan počinjenja povrede bili jedan poduzetnik. […] Ponavljanje se također može utvrditi naspram društva kćeri neke grupe u odnosu na povredu koju je u prošlosti učinilo neko drugo društvo kći iste grupe, premda društvo majka nije bilo adresat prethodne odluke o zabrani [...] U svakom slučaju, unutarnje promjene u ogranizaciji ne mogu utjecati na ocjenu o postojanju te otegotne okolnosti. Komisija također napominje da ona nije obvezna uputiti odluku na društvo majku već da sama može odrediti adresata neke odluke.“
289 Na prvom mjestu valja zabilježiti da, suprotno ovom slučaju, u presudi donesenoj u predmetu Michelin/Komisija, t. 275. supra, tužitelj nije osporavao pripadnost dvaju društava kćeri i društva majke istom poduzetniku i da, štoviše, nije tvrdio da postoji povreda prava društva majke na obranu u vezi s retroaktivnim pripisivanjem odgovornosti za povredu koju je počinilo neko drugo društvo kći iz prethodne odluke. Iz tog razloga je Opći sud u spomenutoj presudi mogao odbiti tužbu, a da se nije izjasnio o mogućem uzimanju u obzir dokaza koji obaraju presumpciju odgovornosti ni o korištenju prava na obranu u tom kontekstu. Suprotno tomu, budući da u ovom predmetu društvo Eni u tom pogledu ističe snažne argumente, Opći sud ne može na ovaj slučaj automatski primijeniti rješenje iz presude Michelin/Komisija, t. 275. supra.
290 Na drugom mjestu, valja uputiti na razvoj sudske prakse suda Unije od presude Michelin/Komisija, t. 275. supra, s obzirom na presumpciju stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja društva majke na društvo kćer, utemeljenu na samoj činjenici da društvo majka drži cijeli ili gotovo cijeli kapital društva kćeri.
291 Točnije, Sud je u svojim presudama od 20. siječnja 2011., General Química i dr./Komisija (C‑90/09 P, Zb., str. I‑1., t. 104. do 109.) i od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija (C‑521/09 P, Zb., str. I‑8947., t. 153., 167. i 168.), istaknuo važnost ispitivanja argumenata sankcioniranih poduzetnika u vezi s obaranjem presumpcije stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja društva majke na svoje društvo kćer.
292 Na trećem mjestu valja utvrditi da u ovom slučaju društvo Eni, budući da nije bilo adresat Odluke Polypropylène ni Odluke PVC II, nije imalo nikakvu mogućnost da u upravnim postupcima koji su doveli do donošenja spomenutih odluka iznese dokaze koji su mogli oboriti presumpciju stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja društva majke na svoje društvo kćer, na temelju koje je, više od četrnaest godina kasnije, Komisija utvrdila da je u pogledu njega došlo do ponavljanja djela u okviru pobijane odluke.
293 Doduše, Komisija je u Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama poslanoj u okviru postupka koji je doveo do pobijane odluke, vezano uz otegotne okolnosti navela da su „prije ili tijekom povrede, u najmanju ruku društva Eni, Shell i Total već bili adresati prethodnih odluka Komisije u vezi sa zabranjenim sporazumima“, i pojasnila da je bila riječ o Odluci Polypropylène i Odluci PVC II.
294 Međutim, taj navod u Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama ne zadovoljava zahtjeve koji proizlaze iz poštovanja prava na obranu, a koji se sastoje u mogućnosti stvarnog podnošenja dokaza koji mogu oboriti presumpciju o kojoj je riječ.
295 U tom pogledu valja istaknuti da prema sudskoj praksi Suda, s jedne strane, načelo poštovanja prava na obranu isključuje mogućnost da se odluku Komisije kojom se poduzetniku nameće novčana kazna u vezi s tržišnim natjecanjem smatra zakonitom a da ga prethodno nije obavijestila o preliminarno utvrđenim činjenicama protiv njega i da, s druge strane, ta obavijest mora, s obzirom na svoju važnost, nedvosmisleno navesti kojoj se pravnoj osobi mogu izreći novčane kazne i mora biti upućena toj osobi (presude Suda od 3. rujna 2009., Papierfabrik August Koehler i dr./Komisija, C‑322/07 P, C‑327/07 P i C‑338/07 P, Zb., str. I‑7191., t. 37. i 38., i Akzo Nobel i dr./Komisija, t. 282. supra, t. 57.).
296 Stoga se ne može prihvatiti da Komisija može smatrati da se, u okviru utvrđivanja otegotne okolnosti ponavljanja djela, društvo treba držati odgovornim za prethodnu povredu za koju ga Komisija nije sankcionirala odlukom i u okviru čijeg utvrđenja to društvo nije bilo adresat obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama. Naime, takvo društvo tijekom postupka koji je doveo do donošenja odluke kojom je utvrđena prethodna povreda nije bilo u mogućnosti iznijeti svoje argumente radi osporavanja, u dijelu u kojem ga se tiče, mogućeg postojanja gospodarske cjeline između njega i drugih društava iz prethodne odluke (presuda Općeg suda od 13. srpnja 2011., ThyssenKrupp Liften Ascenseurs i dr./Komisija, T‑144/07, T‑147/07 do T‑150/07 i T‑154/07, Zb., str. II‑5129., t. 319.).
297 Takav zaključak vrijedi tim više što je Sud već istaknuo da, iako načelo proporcionalnosti zahtijeva da se radi ocjene koliko se poduzetnik trudio uskladiti s pravilima tržišnog natjecanja uzme u obzir vrijeme koje je proteklo između povrede o kojoj je riječ i prethodnog nepoštovanja pravila tržišnog natjecanja, Komisija nije vezana mogućim rokom zastare radi utvrđenja ponavljanja (presuda Groupe Danone/Komisija, t. 160. supra, t. 38., i presuda Općeg suda od 18. lipnja 2008., Hoechst/Komisija, T‑410/03, Zb., str. II‑881., t. 462.) i da stoga do takvog utvrđenja može doći i mnogo godina nakon utvrđenja povrede, u trenutku kada poduzetnik u pitanju u svakom slučaju ne bi bio u mogućnosti osporiti postojanje takve gospodarske cjeline, osobito ako je riječ o primjeni presumpcije navedene u točki 284. gore (presuda ThyssenKrupp Liften Ascenseurs i dr./Komisija, t. 296. supra, t. 320.).
298 Naposljetku, ne može se prihvatiti da je, u slučaju kada društvo majka drži cijeli ili gotovo cijeli kapital društva kćeri, društvo majka također adresat upozorenja društvu kćeri koje proizlazi iz prethodne odluke Komisije kojom ga se sankcionira za povredu prava tržišnog natjecanja. Naime, iako je doista razumno dopustiti pretpostavku da bi društvo majka moralo znati za prethodnu odluku Komisije čiji je adresat bilo njezino društvo kći, u kojem ono drži gotovo cijeli kapital, takvo saznanje ne može opravdati činjenicu da u prethodnoj odluci nije bila utvrđena gospodarska cjelina društva majke i njegovog društva kćeri radi pripisivanja spomenutom društvu majci odgovornosti za prethodnu povredu i uvećanja iznosa izrečenih mu novčanih kazni i to zbog ponavljanja (presuda ThyssenKrupp Liften Ascenseurs i dr./Komisija, t. 296. supra, t. 322.).
299 Stoga Opći sud smatra da je Komisija, utvrdivši postojanje ponavljanja djela na temelju Odluke Polypropylène i Odluke PVC II čiji adresat nije bilo društvo Eni i pripisavši retroaktivno društvu Eni odgovornost za povrede koje su počinili ANIC i EniChem, povrijedila prava na obranu društva Eni.
300 Drugi Komisijini argumenti ne mogu dovesti u pitanje taj zaključak.
301 Komisija navodi presude Općeg suda od 8. srpnja 2008., BPB/Komisija (T‑53/03, Zb., str. II‑1333., t. 368. i 389.), i od 30. rujna 2009., Hoechst/Komisija, T‑161/05, Zb., str. II‑3555., t. 147.). U tim je presudama sud Unije potvrdio mogućnost utvrđivanja otegotne okolnosti ponavljanja vezano uz povrede koje su izravno počinila različita društva kćeri istog društva majke.
302 U tom pogledu valja utvrditi da Opći sud u presudama koje je spomenula Komisija nije, sa stajališta poštovanja prava na obranu, ispitao je li Komisija mogla zakonito retroaktivno pripisati društvu majci odgovornost na temelju povrede koju je počinilo društvo kći koje je bilo sankcinirano prethodnom odlukom. Stoga te odluke ne mogu utjecati na analizu ovog tužbenog razloga.
303 Isto vrijedi i za presudu Općeg suda od 27. rujna 2012., Shell Petroleum i dr./Komisija (T‑343/06).
304 U presudi donesenoj u predmetu Shell Petroleum i dr./Komisija, točka 303. supra, tužitelji su po prvi puta na raspravi istaknuli činjenicu da je Komisija zanemarila njihova prava na obranu time što im nije pružila priliku da obore presumpciju stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja društava majki na njihova društva kćeri koja su bila sankcionirana zbog dviju prethodnih povreda, a koje su uzete u obzir radi utvrđivanja ponavljanja.
305 Međutim, Opći sud taj navod nije meritorno ispitao, već ga je zbog njegovog kašnjena odbacio kao nedopušten na osnovi članka 44. stavka 1. točke (c) i članka 48. stavka 2. Poslovnika Općeg suda.
306 Stoga presuda Shell Petroleum i dr./Komisija, točka 303. supra, nije protivna rješenju usvojenom u točki 299. gore.
307 Iz prethodno navedenog proizlazi da treba prihvatiti četvrti tužbeni razlog i da valja izmijeniti pobijanu odluku, a da nije potrebno ispitati druge tužiteljeve navode istaknute u okviru ovog tužbenog razloga.
308 Posljedice nezakonitosti utvrđene u točki 299. gore bit će ispitane u točki 309. i sljedećim točkama niže.
Izvršavanje ovlasti pune nadležnosti i određivanje konačnog iznosa novčane kazne
309 Prema uvodnoj izjavi 662. pobijane odluke, osnovni iznos novčane kazne izrečene društvu Eni bio je određen na 13.000.000 eura.
310 Prema uvodnoj izjavi 680. pobijane odluke, Komisija je na temelju ponavljanja osnovni iznos novčane kazne uvećala za 60 %, čime je osnovni iznos dosegnuo svotu od 20.800.000 eura.
311 Nadalje, u uvodnoj izjavi 713. pobijane odluke, Komisija je pojasnila da je zbog veličine društva Eni osnovni iznos novčane kazne radi odvraćanja, na temelju stavka 30. Smjernica iz 2006., još bio uvećan primjenom koeficijenta od 1,4. Tako je Komisija došla do prilagođenog osnovnog iznosa od 29.120.000 eura. Taj iznos odgovara novčanoj kazni izrečenoj društvu Eni u pobijanoj odluci.
312 Uzimajući u obzir zaključak do kojeg je Opći sud došao nakon ispitivanja četvrtog tužbenog razloga (vidjeti t. 307. i 308. gore), valja preračunati iznos novčane kazne uzimajući u obzir osnovni iznos od 13.000.000 eura, ali bez uvećanja za 60 % zbog ponavljanja.
313 Budući da su drugi elementi izračuna iznosa novčane kazne ostali nepromijenjeni, iznos novčane kazne izrečene društvu Eni treba biti određen na 18.200.000 eura.
314 Opći sud u okviru izvršavanja svoje ovlasti pune nadležnosti smatra da je tako određen iznos novčane kazne prikladan, s obzirom na težinu i trajanje povrede koju je počinio tužitelj.
Troškovi
315 U skladu s člankom 87. stavkom 3. Poslovnika Općeg suda, Opći sud može podijeliti troškove ili odlučiti da svaka stranka snosi vlastite troškove ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima.
316 U ovom slučaju su odbijeni tužbeni razlozi čiji je cilj bio osporiti sudjelovanje društva Eni u zabranjenom sporazumu. Opći sud je prihvatio samo jedan od šest tužbenih razloga koje je istaknuo, zbog čega je iznos novčane kazne izrečene tužitelju smanjen za 37,5 %. Stoga je s obzirom na okolnosti ovog slučaja pravično odlučiti da će tužitelj snositi polovinu vlastitih troškova i polovinu troškova koje je imala Komisija. Komisija će snositi polovinu vlastitih troškova i polovinu troškova koje je imao tužitelj.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (treće vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Iznos novčane kazne izrečene društvu Eni SpA u članku 2. Odluke Komisije C (2008) 5476 final od 1. listopada 2008. o postupku primjene članka 81. [UEZ] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/39.181 – parafinski vosak), određuje se na 18.200.000 eura.
2. U preostalom dijelu tužba se odbija.
3. Europska komisija će snositi polovinu vlastitih troškova i polovinu troškova koje je imalo društvo Eni. Društvo Eni će snositi polovinu vlastitih troškova i polovinu troškova koje je imala Komisija.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu, 12. prosinca 2014.
Potpisi
Sadržaj
Činjenice iz kojih proizlazi sporII – 2
1. Upravni postupak i donošenje pobijane odlukeII – 2
2. O grupi EniII – 5
Postupak i tužbeni zahtjevi stranakaII – 6
PravoII – 6
1. Prvi i drugi tužbeni razlog u vezi s tužiteljevim sudjelovanjem u zabranjenom sporazumu koji se temelje na povredi članka 81. UEZ‑aII – 7
Pojmovi zabranjenog sporazuma i usklađenog djelovanjaII – 7
Načela ocjene dokazaII – 8
Opis glavnog dijela povrede u pobijanoj odluciII – 12
Sudjelovanje društva Eni u zabranjenom sporazumu zbog njegove prisutnosti na tehničkom sastanku od 30. i 31. listopada 1997.II – 16
Ispitivanje dokazaII – 16
O prisutnosti društva Eni na tehničkom sastanku od 30. i 31. listopada 1997. i pitanju njegova distanciranjaII – 17
Zaključak o sudjelovanju tužitelja u zabranjenom sporazumu 30. i 31. listopada 1997.II – 19
O sudjelovanju društva Eni u povredi između 21. veljače 2002. i 28. travnja 2005.II – 20
O nesudjelovanju društva Eni u sporazumu i/ili usklađenom djelovanju kojega je cilj određivanje cijena parafinskog voskaII – 20
– Ispitivanje dokazaII – 20
– O prisutnosti društva Eni na protutržišnim sastancima i nedostatku distanciranostiII – 23
– O navodnom nepostojanju interesa tužitelja da sudjeluje u sporazumima i/ili usklađenim djelovanjima kojima je cilj određivanje cijena parafinskog voskaII – 23
– O alternativnom objašnjenju koje tužitelj nudiII – 25
– O navodnom nepostojanju opće suglasnosti voljaII – 25
– O navodnom nesudjelovanju u usklađenom djelovanjuII – 28
O nesudjelovanju društva Eni u sporazumu i/ili usklađenom djelovanju u pogledu razmjene informacijaII – 30
2. O tužbenim razlozima koji su istaknuti u pogledu izračuna iznosa novčane kazne izrečene tužiteljuII – 32
Treći tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnom određivanju koeficijenta na 17 % na temelju težine povrede i dodatnom iznosu zvanom „ulazna naknada“II – 32
Peti tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnom neuzimanju u obzir marginalne uloge društva Eni u zabranjenom sporazumu i na tome da neprimjena dogovora o cijenama nije uzeta u obzir kao olakotna okolnostII – 37
O pasivnoj i/ili marginalnoj ulozi društva Eni u zabranjenom sporazumuII – 38
– Osnovanost pobijane odlukeII – 38
– Obrazloženje pobijane odlukeII – 43
O neprimjeni od strane društva Eni sporazuma čiji je cilj određivanje cijeneII – 44
– Osnovanost pobijane odlukeII – 44
– O obrazloženju pobijane odlukeII – 47
Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnom neuzimanju u obzir nemara društva Eni kao olakotne okolnostiII – 48
Četvrti tužbeni razlog, koji se temlji na pogrešnom utvrđenju otegotne okolnosti ponavljanja djelaII – 49
Izvršavanje ovlasti pune nadležnosti i određivanje konačnog iznosa novčane kazneII – 55
TroškoviII – 55