PRESUDA OPĆEG SUDA (prvo vijeće)
19. siječnja 2016.(*)
„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Tržište projekata koji se odnose na plinom izolirane sklopne uređaje – Odluka donesena nakon djelomičnog poništenja prvotne odluke Općeg suda – Novčane kazne – Prava obrane – Obveza obrazlaganja – Jednako postupanje – Početni iznos – Stupanj doprinosa povredi“
U predmetu T‑404/12,
Toshiba Corp., sa sjedištem u Tokiju (Japan), koje zastupaju J. MacLennan, solicitor, A. Schulz i S. Sakellariou, odvjetnici,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju N. Khan i F. Ronkes Agerbeek, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom, najprije, zahtjeva za poništenje Odluke Komisije C (2012) 4381 od 27. lipnja 2012. o izmjeni Odluke C (2006) 6762 final od 24. siječnja 2007. o postupku primjene članka 81. [UEZ‑a] (koji je postao članak 101. UFEU‑a) i članka 53. Sporazuma o EGP‑u u dijelu u kojem se odnosi na Mitsubishi Electric Corp. i Toshiba Corp. (predmet COMP/39.966 – plinom izolirani sklopni uređaji – novčane kazne), i, podredno, zahtjeva za smanjenje iznosa novčane kazne izrečene tužitelju,
OPĆI SUD (prvo vijeće),
u sastavu: H. Kanninen, predsjednik, I. Pelikánová (izvjestiteljica) i E. Buttigieg, suci,
tajnik: L. Grzegorczyk, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 21. travnja 2015.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Tužitelj, Toshiba Corp., japansko je društvo koje djeluje u različitim sektorima te osobito u području plinom izoliranih sklopnih uređaja (u daljnjem tekstu: GIS). Između listopada 2002. i travnja 2005., njegovu je djelatnost u području GIS‑a izvršavalo zajedničko društvo, odnosno TM T&D Corp., u kojem je tužitelj držao jednake udjele kao društvo Mitsubishi Electric Corp. (u daljnjem tekstu: Melco) i koje je likvidirano 2005.
2 Komisija Europskih zajednica donijela je 24. siječnja 2007. Odluku C (2006) 6762 final o postupku primjene članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/F/38.899 – Plinom izolirani sklopni uređaji) (u daljnjem tekstu: Odluka iz 2007.).
3 Komisija je u svojoj Odluci iz 2007. utvrdila da je na tržištu GIS‑a Europskog gospodarskog prostora (EGP) između 15. travnja 1988. i 11. svibnja 2004. postojala jedinstvena i trajna povreda članka 81. UEZ‑a i članka 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru te je adresatima navedene odluke, odnosno europskim i japanskim proizvođačima GIS‑a, izrekla novčane kazne čiji je iznos izračunat na temelju metodologije navedene u Smjernicama o metodi za utvrđivanje novčanih kazni koje se propisuju u skladu s člankom 15. stavkom 2. Uredbe br. 17. i člankom 65. stavkom 5. Ugovora o EZUČ-u (SL 1998, C 9. str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 6.; u daljnjem tekstu: Smjernice o metodi za utvrđivanje novčanih kazni), kao i u Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2002, C 45., str. 3.).
4 Povreda na koju se odnosi Odluka iz 2007. sastojala se od tri ključna elementa:
– sporazuma potpisanog u Beču 15. travnja 1988. (u daljnjem tekstu: sporazum GQ) čiji je predmet bila dodjela projekata GIS‑a diljem svijeta prema dogovorenim pravilima, radi održavanja kvota koje uglavnom odražavaju „procijenjene povijesne tržišne udjele“; taj sporazum, koji se primjenjivao u cijelom svijetu, osim u Sjedinjenim Američkim državama, Kanadi, Japanu i 17 zemalja Zapadne Europe, temeljio se na dodjeli „zajedničke japanske kvote“ japanskim proizvođačima i „zajedničke europske kvote“ europskim proizvođačima;
– usporednog dogovora (u daljnjem tekstu: zajednički dogovor) na temelju kojeg su, s jedne strane, projekti GIS‑a u Japanu i državama europskih članova zabranjenog sporazuma bili predviđeni za japanske članove, odnosno za europske članove zabranjenog sporazuma te, s druge strane, projekti GIS‑a u drugim europskim zemljama također bili predviđeni za europsku skupinu, s obzirom na to da su se japanski proizvođači obvezali da neće dostaviti ponude za projekte u Europi; ipak, takve je projekte u zamjenu za tu obvezu trebalo prijaviti japanskoj skupini te ih pripisati „zajedničkoj europskoj kvoti“ predviđenoj sporazumom GQ;
– sporazuma potpisanog u Beču 15. travnja 1988., naslovljenog „E‑Group Operation Agreement for GQ‑Agreement“ (u daljnjem tekstu: sporazum EQ), koji su potpisali članovi europske skupine proizvođača i čiji je cilj bio podjela projekata GIS‑a dodijeljenih navedenoj skupini na temelju sporazuma GQ.
5 Komisija je u članku 1. Odluke iz 2007. utvrdila da je tužitelj sudjelovao u povredi u razdoblju od 15. travnja 1988. do 11. svibnja 2004.
6 Tužitelju je, u članku 2. Odluke iz 2007., za povredu iz članka 1. Odluke iz 2007. izrečena novčana kazna u iznosu od 90 900 000 eura, od čega 4 650 000 eura, što odgovara povredi koju je počinilo društvo TM T&D, treba solidarno platiti s društvom Melco.
7 Tužitelj je 18. travnja 2007. podnio tužbu protiv Odluke iz 2007.
8 Presudom od 12. srpnja 2011., Toshiba/Komisija (T‑113/07, Zb., EU:T:2011:343), s jedne strane, Opći sud odbio je tužiteljevu tužbu u dijelu u kojem se odnosila na poništenje članka 1. Odluke iz 2007. S druge strane, Opći sud je poništio članak 2. točke (h) i (i) Odluke iz 2007. u dijelu u kojem se odnosio na tužitelja zbog toga što je Komisija povrijedila načelo jednakog postupanja time što je, u okviru izračuna iznosa novčane kazne, kao referentnu godinu za tužitelja odabrala godinu različitu od one koju je odabrala za europske sudionike u povredi.
9 Tužitelj je 23. rujna 2011. pred Sudom podnio žalbu protiv presude Toshiba/Komisija, točka 8. supra (EU:T:2011:343).
10 Komisija je 15. veljače 2012. tužitelju poslala dopis o činjeničnom stanju u kojem je navela da namjerava donijeti novu odluku kojom će mu izreći novčanu kaznu (u daljnjem tekstu: dopis o činjeničnom stanju). Komisija je iznijela činjenice koje su, prema njezinom mišljenju, bile relevantne za izračun iznosa te novčane kazne, s obzirom na presudu Toshiba/Komisija, točka 8. supra (EU:T:2011:343).
11 Tužitelj je podnio svoja očitovanja o dopisu o činjeničnom stanju 7. i 23. ožujka 2012.
12 Dana 12. lipnja 2012. održan je sastanak između zastupnika tužitelja i skupine Komisije zadužene za predmet.
13 Odlukom Komisije C (2012) 4381 od 27. lipnja 2012. o izmjeni Odluke iz 2007. u dijelu u kojem se odnosi na društvo Melco i tužitelja (predmet COMP/39.966 – Plinom izolirani sklopni uređaji – Novčane kazne) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) izmijenjen je članak 2. Odluke iz 2007. dodavanjem novih točaka (h) i (i). Točkom (h) tužitelju je izrečena novčana kazna u iznosu od 4 650 000 eura koje treba solidarno platiti s društvom Melco. Točkom (i) tužitelju je, kao jedinom odgovornom, izrečena novčana kazna u iznosu od 56 793 000 eura.
14 Kako bi ispravila nejednako postupanje koje Opći sud kritizira u presudi Toshiba/Komisija, točka 8. supra (EU:T:2011:343), Komisija se u pobijanoj odluci oslonila na ukupni prihod od GIS‑a u 2003. Budući da je te godine tužiteljeve djelatnosti i djelatnosti društva Melco u području GIS‑a obavljalo društvo TM T&D, Komisija je uzela u obzir njegov prihod iz 2003. (uvodne izjave 59. i 60. pobijane odluke).
15 Tako je Komisija, kao prvo, u okviru nejednakog postupanja u svrhu odražavanja doprinosa različitih sudionika u zabranjenom sporazumu, izračunala tržišni udio društva TM T&D u pogledu GIS‑a za 2003. (15 do 20 %) te ga je uvrstila u drugu kategoriju u skladu s kategorizacijom utvrđenom u uvodnim izjavama 482. do 488. Odluke iz 2007. Slijedom toga, društvu TM T&D bio je dodijeljen hipotetski početni iznos od 31 000 000 eura (uvodna izjava 61. pobijane odluke).
16 Kao drugo, kako bi se odrazile nejednake sposobnosti tužitelja i društva Melco da pridonesu povredi u razdoblju koje je prethodilo osnivanju društva TM T&D, početni iznos tog društva bio je podijeljen među njegovim dioničarima razmjerno njihovoj prodaji GIS‑a u 2001., posljednjoj punoj godini koja je prethodila osnivanju društva TM T&D. Slijedom toga, tužitelju je dodijeljen početni iznos od 10 863 199 eura, a društvu Melco početni iznos od 20 136 801 eura (uvodne izjave 62. i 63. pobijane odluke).
17 Kao treće, kako bi se osiguralo da novčana kazna ima odvraćajući učinak, Komisija je na tužitelja, na temelju njegova prihoda u 2005., primijenila odvraćajući koeficijent 2 (uvodne izjave 69. do 71. pobijane odluke).
18 Kao četvrto, kako bi se odrazilo trajanje povrede tijekom razdoblja koje je prethodilo osnivanju društva TM T&D, tužiteljev početni iznos povećan je za 140 % (uvodne izjave 73. do 76. pobijane odluke).
19 Kao peto, kako bi se odrazilo trajanje povrede tijekom razdoblja djelovanja društva TM T&D, tužitelju i društvu Melco solidarno je izrečen iznos od 15 % hipotetskog početnog iznosa društva TM T&D (uvodna izjava 77. pobijane odluke).
20 Naposljetku, kao šesto, iznos solidarne novčane kazne pomnožen je s odvraćajućim koeficijentom dodijeljenim tužitelju te mu je pojedinačno izrečen iznos koji proizlazi iz tog umnoška i koji je veći od iznosa solidarne novčane kazne (uvodna izjava 78. pobijane odluke).
Postupak i zahtjevi stranaka
21 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 12. rujna 2012. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
22 Rješenjem predsjednika četvrtog vijeća Općeg suda od 2. svibnja 2013., postupak je prekinut do objave presude u predmetu C‑498/11 P, Toshiba Corp./Komisija.
23 Budući da je sastav vijećâ Općeg suda izmijenjen, sudac izvjestitelj raspoređen je u prvo vijeće, kojemu je, slijedom toga, dodijeljen ovaj predmet.
24 Presudom od 19. prosinca 2013., Siemens/Komisija (C‑239/11 P, C‑489/11 P i C‑498/11 P, EU:C:2013:866), Sud je odbio žalbu koju je tužitelj podnio protiv presude Toshiba/Komisija, t. 8. supra (EU:T:2011:343). Stoga je nastavljen postupak u ovom predmetu.
25 Na temelju izvještaja suca izvjestitelja, Opći sud (prvo vijeće) odlučio je 3. veljače 2015. otvoriti usmeni postupak te je u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 64. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991. pozvao stranke da podnesu dokument te im je postavio pitanja u pisanom obliku . Stranke su postupile u skladu sa zahtjevima Općeg suda.
26 Dopisom od 15. travnja 2015., uloženim u spis, tužitelj je podnio svoja očitovanja o odgovorima Komisije na pitanja koja je postavio Opći sud. U prilogu tom dopisu, Općem sudu je dostavio sažetak koji su njegovi odvjetnici pripremili nakon sastanka od 12. lipnja 2012.
27 Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi od 21. travnja 2015.
28 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku,
– podredno, smanji iznos novčane kazne,
– naloži Komisiji snošenje troškova, uključujući troškove koji se odnose na bankarsku garanciju.
29 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu kao djelomično očito nedopuštenu i djelomično očito pravno neosnovanu,
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
Glavni zahtjev kojim se traži poništenje pobijane odluke
30 Tužitelj u svojoj tužbi ističe pet tužbenih razloga u potporu svojem glavnom zahtjevu. Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi načela dobre uprave i proporcionalnosti. Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi njegovih prava obrane. Treći tužbeni razlog temelji se na povredi načela jednakog postupanja u pogledu početnog iznosa novčane kazne. Četvrti tužbeni razlog temelji se na povredi obveze obrazlaganja. Peti tužbeni razlog temelji se na povredi načela jednakog postupanja u pogledu utvrđivanja razine odgovornosti tužitelja u odnosu na europske sudionike u povredi.
31 Tužitelj je u odgovoru na pisano pitanje Općeg suda izjavio da, nakon objave presude Siemens/Komisija, točka 24. supra (EU:C:2013:866), odustaje od svojeg prvog tužbenog razloga. Stoga valja ispitati samo drugi do peti tužbeni razlog. Opći sud u tom pogledu smatra primjerenim ispitati tužbene razloge koji se odnose na postupak u kojem je donesena pobijana odluka te na njezino obrazloženje, odnosno drugi i četvrti tužbeni razlog, prije nego što se razmotre treći i peti tužbeni razlog, koji se odnose na osnovanost izračuna iznosa novčane kazne iz navedene odluke.
Drugi tužbeni razlog koji se temelji na povredi tužiteljevih prava obrane
32 Tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila njegova prava obrane jer, s jedne strane, prije donošenja pobijane odluke nije poslala novu obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku u postupku te, s druge strane, u dopisu o činjeničnom stanju nije razmotrila sve važne elemente izračuna iznosa izrečene novčane kazne.
33 Komisija osporava osnovanost argumenata tužitelja.
– Prvi dio drugog tužbenog razloga koji se temelji na nepostojanju nove obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku
34 Prvim dijelom drugog tužbenog razloga tužitelj tvrdi da mu je Komisija, prije donošenja pobijane odluke, trebala poslati novu obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, umjesto toga da mu uputi samo dopis o činjeničnom stanju.
35 Tužitelj u tom pogledu podsjeća da obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku predstavlja „bitno postupovno jamstvo“ kojim se adresatu odluke Komisije osigurava pravo na saslušanje te tvrdi da se dopisom o činjeničnom stanju ne daju ista jamstva, osobito zbog toga što se njime ne omogućuje podnošenje zahtjeva za raspravu pred službenikom za usmene rasprave koji je neovisan u odnosu na skupinu zaduženu za predmetni spis.
36 U tom pogledu, prema mišljenju tužitelja, Komisija pogrešno tvrdi da je obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku potrebna samo kada su istaknuti novi prigovori. Naime, prema sudskoj praksi, obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku potrebna je kako bi se predmetnom poduzetniku omogućilo da se brani ne samo od utvrđivanja povrede, nego i od izricanja nove novčane kazne. Taj zaključak potvrđuje Obavijest Komisije o najboljoj praksi za vođenje postupka u vezi s člancima 101. [UFEU‑a] i 102. [UFEU‑a] (SL 2011, C 308, str. 6., u daljnjem tekstu: Obavijest o najboljoj praksi), kao i izjavama člana Komisije zaduženog za tržišno natjecanje. Isto tako, donošenje nove obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku bilo bi u skladu s praksom odlučivanja Komisije u predmetima sličnima ovom predmetu, u kojima je sud Europske unije poništio odluku.
37 Tužitelj dodaje da se, prema sudskoj praksi, postupak koji se primjenjuje umjesto poništenog postupka načelno treba nastaviti točno u onoj fazi u kojoj je nastala nezakonitost. U ovom je slučaju pogreška kojom je opravdano poništenje Odluke iz 2007. pogreška koja se tiče prava ratione materiae koja je neizbježno utjecala na valjanost pripremnih mjera za tu odluku, što znači da je bila potrebna nova obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.
38 Komisija smatra da, s obzirom na to da nije utvrdila nove elemente protiv tužitelja, nova obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku u ovom slučaju nije bila potrebna.
39 Prema sudskoj praksi, obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku treba sadržavati dovoljno jasan opis činjenica, makar i sažet, kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da doista saznaju za koja ih ponašanja Komisija tereti. Naime, samo pod tim uvjetom obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku može ispuniti funkciju koja joj je dana uredbama Unije, odnosno poduzetnicima pružiti sve potrebne elemente kako bi mogli učinkovito izložiti svoju obranu prije nego što Komisija donese konačnu odluku (vidjeti presudu od 15. ožujka 2006., BASF/Komisija, T‑15/02, Zb., EU:T:2006:74, t. 46. i navedenu sudsku praksu).
40 Što se tiče ostvarivanja prava obrane u pogledu izricanja novčanih kazni, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, ako Komisija u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku izričito navede da će ispitati treba li poduzetnicima u pitanju odrediti novčane kazne i ako iznese glavne činjenične i pravne elemente koji bi mogli dovesti do novčane kazne, kao što su težina i trajanje povrede i je li ona počinjena namjerno ili iz nepažnje, ona će ispuniti obvezu poštovanja prava poduzetnikâ na saslušanje. Ona im time pruža elemente koji su potrebni da iznesu svoju obranu ne samo protiv utvrđenja povrede, nego i protiv izricanja novčane kazne (vidjeti presudu BASF/Komisija, t. 39. supra, EU:T:2006:74, t. 48. i navedenu sudsku praksu).
41 Komisija u tim okolnostima, ako je navela činjenične i pravne elemente na kojima će temeljiti svoj izračun iznosa novčane kazne, nije obvezna pojasniti način na koji će upotrijebiti svaki od tih elemenata za određivanje iznosa novčane kazne. Davanje informacija o iznosu predviđenih novčanih kazni, prije nego što su poduzetnici imali mogućnost iznijeti svoja očitovanja o činjenicama koje ih terete, dovelo bi do neprimjerenog anticipiranja Komisijinih odluka (vidjeti presudu BASF/Komisija, t. 39. supra, EU:T:2006:74, t. 62. i navedenu sudsku praksu).
42 U ovom se slučaju ne osporava da je donošenju Odluke iz 2007. prethodilo slanje obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku tužitelju 20. travnja 2006. (u daljnjem tekstu: Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku iz 2006.). S obzirom na to da se u pobijanoj odluci izričito navodi da je njome izmijenjena Odluka iz 2007., postupak njezina donošenja dio je nastavka postupka u kojem je donesena Odluka iz 2007. U tim se okolnostima pri provjeri poštovanja tužiteljevih prava obrane u postupku u kojem je donesena pobijana odluka može uzeti u obzir sadržaj Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku iz 2006. jer on presudom Toshiba/Komisija, točka 8. supra (EU:T:2011:343), nije doveden u pitanje.
43 Komisija je u tom pogledu, u točki 9.2. Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku iz 2006., izričito navela da adresatima navedenog dokumenta namjerava izreći novčane kazne (uvodna izjava 408.) te je pojasnila ključne čimbenike za određivanje iznosa tih novčanih kazni (uvodne izjave 409. do 416.), među kojima su osobito težina povrede, njezina dugotrajnost i činjenica da je počinjena namjerno, tajnost i institucionaliziranost zabranjenog sporazuma, njegov zemljopisni opseg, relativna težina povrede koju su počinili različiti poduzetnici, osobito s obzirom na trajanje njihova sudjelovanja i njihovu važnost na tržištu GIS‑a, te želja da se osigura odvraćajući učinak novčanih kazni.
44 Stoga, suprotno tvrdnjama tužitelja na raspravi, Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku iz 2006. ispunjava zahtjeve koja postavlja sudska praksa navedena u točki 40. ove presude u pogledu poštovanja prava obrane.
45 Osim toga, iako je presudom Toshiba/Komisija, točka 8. supra (EU:T:2011:343), Odluka iz 2007. poništena u dijelu u kojem je tužitelju izrečena novčana kazna, njome nisu dovedene u pitanje istinitost, relevantnost ili osnovanost pravnih i činjeničnih elemenata koji se odnose na izračun iznosa novčane kazne, a koji su navedeni u Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku iz 2006. i sažeti u točki 43. ove presude.
46 Točnije, Opći sud nije kritizirao ni želju Komisije da osigura odvraćajući učinak novčanih kazni, ni njezinu odluku da odrazi relativnu težinu povrede koju su počinili različiti poduzetnici u pogledu njihove važnosti na tržištu GIS‑a jer je samo istaknuo da, u okolnostima tog slučaja, za tu potonju odluku nije bilo opravdano upotrijebiti različite referentne godine za različite poduzetnike.
47 Slijedom toga, utvrđenja iznesena u presudi Toshiba/Komisija, točka 8. supra (EU:T:2011:343), nisu protivna tomu da se pri provjeri poštovanja tužiteljevih prava obrane u okviru postupka u kojem je donesena pobijana odluka uzmu u obzir informacije navedene u Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku iz 2006. u pogledu određivanja iznosa novčane kazne.
48 Drugim argumentima koje je tužitelj istaknuo u prilog prvom dijelu drugog tužbenog razloga ne može se dovesti u pitanje ovaj zaključak.
49 Tako se tužitelj poziva na sudsku praksu prema kojoj je obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku potrebna kako bi se predmetnom poduzetniku omogućilo da se brani ne samo od utvrđivanja povrede, nego i od izricanja novčane kazne koja nije bila navedena u prethodnoj obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku (presuda od 15. ožujka 2000., Cimenteries CBR i dr./Komisija, T‑25/95, T‑26/95, T‑30/95 do T‑32/95, T‑34/95 do T‑39/95, T‑42/95 do T‑46/95, T‑48/95, T‑50/95 do T‑65/95, T‑68/95 do T‑71/95, T‑87/95, T‑88/95, T‑103/95 i T‑104/95, Zb., EU:T:2000:77, t. 480.).
50 Međutim, ta se sudska praksa odnosi na slučaj kada je Komisija u konačnoj odluci istodobno izrekla novčane kazne poduzetnicima i stručnim udruženjima, dok se u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku samo upućivalo na namjeru Komisije da izrekne novčane kazne poduzetnicima. Tako su prava obrane predmetnih stručnih udruženja bila povrijeđena jer tijekom upravnog postupka nisu bila pozvana da podnesu svoja očitovanja na mogućnost da im Komisija, u okviru izvršavanja svojih ovlasti, izrekne novčanu kaznu (presuda Cimenteries CBR i dr./Komisija, t. 49. supra, EU:T:2000:77, t. 480.).
51 Suprotno tomu, u ovom je slučaju u uvodnoj izjavi 408. Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku iz 2006. izričito navedena namjera Komisije da adresatima navedenog dokumenta, uključujući tužitelja, izrekne novčane kazne. Slijedom toga, presuda Cimenteries CBR i dr./Komisija, točka 49. supra (EU:T:2000:77), donesena je u bitno drukčijim činjeničnim okolnostima te se stoga njome ne može potkrijepiti osnovanost tužiteljevih argumenata.
52 Isto se treba utvrditi za navodnu praksu odlučivanja Komisije, koja uključuje tri odluke.
53 Naime, što se tiče Odluke Komisije 94/215/EZUČ od 16. veljače 1994., ponovno donesene 8. studenoga 2006. (predmet COMP/38.907 – Čelični nosači), nova obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku poslana je zbog toga što je prethodna obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku bila poslana društvu TradeArbed SA, dok je novčana kazna u konačnici bila izrečena njegovom društvu majci, Arbed SA. Što se tiče Odluke Komisije 98/247/EZUČ od 21. siječnja 1998., ponovno donesene 20. prosinca 2006. (predmet COMP/39.234 – Dodatne naknade za slitine, ponovno donošenje odluke), nezakonitost je proizlazila iz toga što se, u konačnoj odluci, društvo ThyssenKrupp Stainless AG smatralo odgovornim za sudjelovanje društva Thyssen Stahl AG u zabranjenom sporazumu, a da to utvrđenje odgovornosti nije bilo prethodno navedeno u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku te se, slijedom toga, društvo ThyssenKrupp Stainless u tom pogledu nije moglo braniti. Što se tiče Odluke Komisije od 20. prosinca 2001., ponovno donesene 23. lipnja 2010. (predmet COMP/36.212 – Samokopirajući papir), nezakonitost je, suprotno tomu, nastala zbog toga što društvo Bolloré SA iz prethodne obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku nije moglo zaključiti da se Komisija namjerava osloniti na njegovu izravnu uključenost u zabranjeni sporazum, a ne samo na uključenost njegova društva kćeri Copigraph.
54 Tako je, u sva tri slučaja, slanje nove obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku proizašlo iz odluke Komisije da poduzetnike tereti za ponašanja koja nisu bila navedena u prethodnoj obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku. To ovdje nije slučaj, što tužitelj, uostalom, i ne osporava.
55 Što se tiče Obavijesti o najboljoj praksi, točke koje se odnose na sadržaj obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku u pogledu izricanja novčanih kazni glase kako slijedi:
„84. U obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku jasno se navodi namjerava li Komisija predmetnim poduzetnicima izreći novčane kazne ako se prigovori prihvate [članak 23. Uredbe (EZ) br. 1/2003]. U takvim se slučajevima u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku upućuje na primjenjiva načela navedena u Smjernicama o metodi za utvrđivanje novčanih kazni. Komisija u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku pojašnjava glavne činjenične i pravne elemente koji mogu dovesti do izricanja novčane kazne, kao što su trajanje i težina povrede, te navodi je li ta povreda počinjena namjerno ili iz nepažnje. Ako je to slučaj, u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku također se dovoljno jasno navodi da određeni elementi mogu predstavljati otegotne okolnosti i, koliko je to moguće, olakotne okolnosti.
85. Iako na to nije pravno obvezana, Komisija nastoji, s ciljem povećanja transparentnosti, u obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku (oslanjajući se na informacije kojima raspolaže) uključiti druge korisne elemente za naknadni izračun novčanih kazni, osobito predmetne podatke o prodaji koje treba uzeti u obzir, kao i godinu (ili godine) koje treba uzeti u obzir za izračun vrijednosti prihoda od te prodaje. Te se informacije također mogu dostaviti strankama nakon obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku. U oba slučaja stranke imaju mogućnost iznijeti svoja očitovanja.“
56 Međutim, najprije, kao što to tvrdi Komisija, u točki 7. Obavijesti o najboljoj praksi izričito se navodi da „[navedenom] obaviješću ne stvara nikakvo novo pravo ni [ikakva] nova obveza te se njome ni na koji način ne mijenjaju prava i obveze koje proizlaze iz [UFEU‑a], Uredbe (EZ) br. 1/2003, provedbene uredbe i sudske prakse Suda Europske unije“. Tako Obavijest o najboljoj praksi ne može ni u kojem slučaju odstupati od sudske prakse navedene u točkama 39. do 41. ove presude.
57 Nadalje, isto utvrđenje tim više vrijedi za elemente iz točke 85. Obavijesti o najboljoj praksi s obzirom na to da je Komisija izričito pojasnila da njihovo navođenje u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku ne proizlazi iz pravne obveze i da ih je u svakom slučaju mogla naknadno dostaviti predmetnim poduzetnicima.
58 Naposljetku, elementi iz točke 84. Obavijesti o najboljoj praksi odgovaraju elementima iz sudske prakse navedene u točkama 39. do 41. ove presude. U tim okolnostima iz ispitivanja iznesenog u točkama 43. i 44. ove presude proizlazi da Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku iz 2006. ispunjava zahtjeve postavljene u točki 84. Obavijesti o najboljoj praksi.
59 Stoga ispitivanje Obavijesti o najboljoj praksi ne potkrjepljuje tvrdnje tužitelja.
60 Isto vrijedi u pogledu izjava člana Komisije zaduženog za tržišno natjecanje od 14. travnja 2011. na koje se poziva tužitelj. Naime, s jedne strane, takve izjave ne mogu obvezati Komisiju pri donošenju odluka kojima se izriču novčane kazne za povredu pravila tržišnog natjecanja. S druge strane, stajalište navedenog člana Komisije, koje je iznio tužitelj, upućuje na moguću političku obvezu te ne predstavlja izraz postojećeg, obvezujućeg pravnog pravila.
61 Tužitelj također tvrdi da je pogreška kojom je opravdano poništenje Odluke iz 2007. pogreška koja se tiče prava ratione materiae koja je neizbježno utjecala na valjanost pripremnih mjera za tu odluku, što znači da je, prema njegovom mišljenju, bila potrebna nova obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.
62 Međutim, tužitelj ne pojašnjava kako su pripremne mjere za Odluku iz 2007. bile zahvaćene pogreškom zbog presude Toshiba/Komisija, točka 8. supra (EU:T:2011:343).
63 Osim toga i u svakom slučaju, kao što je u biti već istaknuto u točkama 45. i 46. ove presude, kritike koje je Opći sud iznio u presudi Toshiba/Komisija, točka 8. supra (EU:T:2011:343), ne odnose se ni na činjenično utvrđivanje i pravnu ocjenu povrede koju je počinio tužitelj ni na utvrđivanje čimbenika koje treba uzeti u obzir pri određivanju iznosa novčane kazne. Opći sud kritizirao je samo izbor referentnih podataka koji su se trebali upotrijebiti za detaljni izračun, koji, slijedom toga, predstavlja jedinu pripremnu mjeru koja može biti zahvaćena pogreškom zbog presude Toshiba/Komisija, točka 8. supra (EU:T:2011:343). Međutim, iz sudske prakse navedene u točkama 39. do 41. ove presude proizlazi da se taj izračun ne treba provesti u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku jer je, u pogledu prava obrane predmetnih poduzetnika, dovoljno navesti relevantne čimbenike. Stoga se niti argumentom u pogledu pripremnih mjera ne dokazuje da je u ovom slučaju bila potrebna nova obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.
64 S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti, najprije, da su tužitelju u Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku iz 2006. pruženi elementi koji su potrebni da bi mogao učinkovito izložiti svoju obranu, uključujući u pogledu izricanja novčane kazne, zatim, da presuda Toshiba/Komisija, točka 8. supra (EU:T:2011:343), nije utjecala na istinitost, relevantnost i osnovanost tih elemenata te, naposljetku, da Komisija u pobijanoj odluci nije pronašla nove elemente protiv tužitelja u odnosu na elemente navedene u Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku iz 2006.
65 Komisija u tim okolnostima nije bila dužna tužitelju poslati novu obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, što znači da valja odbiti prvi dio drugog tužbenog razloga.
– Drugi dio drugog tužbenog razloga koji se temelji na povredi tužiteljeva prava na saslušanje u pogledu dodatnog iznosa
66 Drugim dijelom drugog tužbenog razloga, tužitelj tvrdi da su njegova prava obrane povrijeđena jer Komisija u dopisu o činjeničnom stanju nije razmotrila sve važne elemente za izračun iznosa izrečene novčane kazne, unatoč obvezi da u taj dopis uključi što je moguće više detalja u pogledu metodologije tog izračuna.
67 Naime, u dopisu o činjeničnom stanju ne razmatra se namjera Komisije da izrekne dodatni iznos novčane kazne od 4,65 milijuna eura koji proizlazi iz primjene odvraćajućeg koeficijenta za tužitelja za razdoblje djelovanja društva TM T&D, naveden u točki 20. ove presude (u daljnjem tekstu: dodatni iznos).
68 Slijedom toga, tužitelj tvrdi da nije mogao podnijeti svoja očitovanja o primjeni dodatnog iznosa iz uvodne izjave 78. pobijane odluke, što znači da je Komisija povrijedila njegova prava obrane.
69 Osim toga, tužitelj smatra da je izricanje dodatnog iznosa, uz novčanu kaznu koja je izrečena društvu TM T&D, pogrešno.
70 Komisija osporava osnovanost argumenata tužitelja.
71 Što se tiče prigovora koji se temelji na povredi prava obrane, valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, poštovanje tih prava zahtijeva da zainteresirana osoba u upravnom postupku može učinkovito iznijeti svoje stajalište o postojanju i važnosti navodnih činjenica i okolnosti, kao i o dokumentima koje je Komisija priložila u prilog svojoj tvrdnji o postojanju povrede Ugovora (presuda od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, Zb., EU:C:2004:6, t. 66.).
72 Osim toga, u točki 40. ove presude već je navedeno da, kada Komisija u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku izričito navede da će ispitati treba li predmetnim poduzetnicima izreći novčane kazne i iznese glavne činjenične i pravne elemente koji bi mogli dovesti do novčane kazne, time ispunjava svoju obvezu poštovanja prava poduzetnika na saslušanje jer im daje potrebne elemente za obranu ne samo od utvrđene povrede, nego i od činjenice da im se izriče novčana kazna (vidjeti presudu BASF/Komisija, t. 39. supra, EU:T:2006:74, t. 48. i navedenu sudsku praksu).
73 U ovom slučaju, iz uvodne izjave 78. pobijane odluke izričito proizlazi da se dodatnim iznosom želi osigurati odvraćajući učinak novčane kazne izrečene tužitelju. Međutim, kao što je utvrđeno u točki 43. ove presude, želja da se osigura odvraćajući učinak novčane kazne primjereno je navedena u točki 9.2. Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku iz 2006., koja se u ovom slučaju može uzeti u obzir (vidjeti točku 42. ove presude). Slijedom toga, Komisija je poštovala zahtjeve u pogledu dodatnog iznosa koje postavlja sudska praksa navedena u točkama 40. i 72. ove presude.
74 Tim se utvrđenjem ipak ne dovodi u pitanje to da je Komisija, nakon slanja obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, na temelju sudske prakse navedene u točki 71. ove presude, bila dužna tužitelju pružiti dodatne elemente o načinima provedbe svoje namjere da osigura odvraćajući učinak novčane kazne kako bi mu omogućila da učinkovito iznese svoje stajalište u tom pogledu, uključujući u pogledu izricanja dodatnog iznosa.
75 Ipak, suprotno navodima tužitelja, s obzirom na to da dopis o činjeničnom stanju nema posebnu postupovnu važnost, nije potrebno da je Komisija izričito navela predmetne elemente upravo u tom dokumentu. Važnije je provjeriti je li tužitelj mogao na primjeren način, s obzirom na odvijanje cijelog postupka u kojem je donesena pobijana odluka, razumjeti tu namjeru i na nju odgovoriti.
76 Kao prvo, u tom pogledu valja istaknuti da elementi koji su u tim okolnostima relevantni proizlaze iz Odluke iz 2007. Naime, uvodnom izjavom 491. te odluke utvrđuje se odvraćajući koeficijent koji je primjenjiv na tužitelja, dok se njezinom uvodnom izjavom 503. izričito predviđa, suprotno tvrdnjama tužitelja na raspravi, da će se tužitelju izreći dodatni iznos za razdoblje djelovanja društva TM T&D, izračunan na temelju tog istog koeficijenta. S obzirom na te uvodne izjave, tužitelj je dakle mogao razumjeti da Komisija namjerava osigurati odvraćajući učinak novčane kazne i za razdoblje djelovanja društva TM T&D.
77 Kao drugo, na temelju presude Toshiba/Komisija, točka 8. supra (EU:T:2011:343), ni po čemu se ne može smatrati da je izbor Komisije da osigura odvraćajući učinak novčane kazne, koja je tužitelju izrečena i za razdoblje djelovanja društva TM T&D, nezakonit ili neprimjeren jer se u toj presudi ne razmatra to pitanje.
78 Kao treće, Komisija je u točki 20. dopisa o činjeničnom stanju navela da u novoj odluci koju treba donijeti nakon presude Toshiba/Komisija, točka 8. supra (EU:T:2011:343), neće iznijeti nove prigovore protiv tužitelja i da će se izračun nove novčane kazne temeljiti na ocjeni činjenica iz Odluke iz 2007., pri čemu će se poštovati načela postavljena presudom Toshiba/Komisija, točka 8. supra (EU:T:2011:343), i presudom od 12. srpnja 2011., Mitsubishi Electric/Komisija (T‑133/07, Zb., EU:T:2011:345). Komisija je u točkama 22., 31. i 32. dopisa o činjeničnom stanju podsjetila na svoju namjeru da utvrdi dovoljno visok iznos novčane kazne kojim će se osigurati odvraćajući učinak te je pojasnila da će se njezina ocjena u tom pogledu temeljiti na ukupnom prihodu tužitelja i društva Melco. Komisija je u točkama 21. i 41. dopisa o činjeničnom stanju pozvala tužitelja i društvo Melco da podnesu svoja očitovanja, osobito u pogledu metode izračuna i relevantnih parametara, te im je u tom pogledu odredila rok.
79 Tako je tužitelj uvidom u dopis o činjeničnom stanju mogao razumjeti, s jedne strane, da će se parametri izračuna iznosa novčane kazne koja je izrečena Odlukom iz 2007., ako su u skladu s presudom Toshiba/Komisija, točka 8. supra (EU:T:2011:343), ponovno upotrijebiti u odluci koju treba donijeti te, s druge strane, da ti parametri uključuju želju da se osigura odvraćajući učinak novčane kazne. Međutim, s obzirom na to da je Komisija, zbog te iste želje, u Odluci iz 2007. tužitelju izrekla dodatni iznos za razdoblje djelovanja društva TM T&D, tužitelj je mogao razumjeti da mu Komisija u pobijanoj odluci može izreći sličan dodatni iznos.
80 Tužitelj u tom pogledu tvrdi da se u dopisu o činjeničnom stanju u točkama 31. i 32., u pogledu izricanja dodatnog iznosa, nije upućivalo na Odluku iz 2007., dok se u pogledu drugih aspekata izračuna iznosa novčane kazne na nju jest upućivalo, osobito u njegovim točkama 26. i 39.
81 Dovoljno je napomenuti, kao što je utvrđeno u točkama 78. i 79. ove presude, a da pri tome nije potrebno razmotriti dopuštenost tog argumenta koji Komisija osporava, da iz dopisa o činjeničnom stanju i osobito iz njegove točke 20. jasno proizlazi činjenica da će se odluka koju treba donijeti temeljiti, koliko je to moguće, na parametrima iz Odluke iz 2007., unatoč tome što se u točkama 31. i 32. navedenog dopisa izričito ne upućuje na Odluku iz 2007.
82 Kao četvrto, tužitelj se u točkama 21. i 22. svojih očitovanja o dopisu o činjeničnom stanju poziva na odvraćajući koeficijent koji se na njega treba primijeniti, a da pri tome ne postavlja pitanje o razdoblju za koje se taj koeficijent treba primijeniti. Tako se u očitovanjima tužitelja o dopisu o činjeničnom stanju ne upućuje na nejasnoće u pogledu utvrđivanja tog razdoblja.
83 Kao peto, stranke se ne slažu u pogledu toga je li na sastanku održanom 12. lipnja 2012. istaknuto pitanje primjene odvraćajućeg koeficijenta za razdoblje djelovanja društva TM T&D. Komisija tvrdi da je to bio slučaj, pri čemu se oslanja na interni zapisnik s tog sastanka. Tužitelj se protivi tumačenju Komisije, pri čemu se poziva na sažetak koji su njegovi odvjetnici pripremili nakon navedenog sastanka, a koji se nalazi u prilogu njegovom dopisu od 15. travnja 2015.
84 U tom pogledu valja istaknuti da, iako se na trećoj stranici internog zapisnika Komisije u drugoj alineji nalazi odlomak koji bi se eventualno mogao tumačiti kao da upućuje na primjenu odvraćajućeg koeficijenta za razdoblje djelovanja društva TM T&D, taj odlomak nije dovoljno jasan, kao što je priznala sama Komisija, što znači da ga Opći sud ne može uzeti u obzir.
85 Bez obzira na to, iz drugih dijelova internog zapisnika Komisije, koji su jasni i precizni, te iz sažetka koji su pripremili tužiteljevi odvjetnici, a koji se može uzeti u obzir jer predstavlja odgovor na tvrdnje Komisije iznesene u odgovoru na pitanja koja je postavio Opći sud (vidjeti u tom smislu presudu od 14. travnja 2005., Gaki‑Kakouri/Sud, C‑243/04 P, EU:C:2005:238, t. 32.), izričito proizlazi da, prema mišljenju Komisije, nije bilo potrebno promijeniti parametre izračuna iznosa novčane kazne, koji su navedeni u Odluci iz 2007. i koje Opći sud nije kritizirao, te da se, slijedom toga, jedina izmjena metodologije trebala odnositi na referentnu godinu. Međutim, kao što je već utvrđeno u točkama 76. i 77. ove presude, Komisija je u Odluci iz 2007. primijenila odvraćajući koeficijent za razdoblje djelovanja društva TM T&D, a da Opći sud nakon toga nije kritizirao taj element izračuna iznosa novčane kazne.
86 U tim okolnostima valja smatrati da su stajalištem koje je Komisija zauzela na sastanku održanom 12. lipnja 2012., koje se odražava u njezinom internom zapisniku, kao i u sažetku koji su pripremili tužiteljevi odvjetnici, potkrijepljeni drugi relevantni elementi iz kojih proizlazi da je Komisija za razdoblje djelovanja društva TM T&D namjeravala primijeniti odvraćajući koeficijent te stoga tužitelju izreći dodatni iznos.
87 S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da je tužitelj nakon Obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku iz 2006. znao da Komisija namjerava osigurati odvraćajući učinak izrečene novčane kazne. Barem je nakon Odluke iz 2007. mogao razumjeti da ta namjera uključuje izricanje dodatnog iznosa za razdoblje djelovanja društva TM T&D. Ta namjera nije dovedena u pitanje presudom Toshiba/Komisija, točka 8. supra (EU:T:2011:343), te je bila ponovno potvrđena u dopisu o činjeničnom stanju i na sastanku održanom 12. lipnja 2012.
88 U tim se okolnostima na temelju argumenata tužitelja ne može utvrditi da su njegova prava obrane bila povrijeđena s obzirom na namjeru Komisije da mu izrekne dodatni iznos. Stoga valja odbiti drugi dio jer se temelji na povredi navedenih prava.
89 U dijelu u kojem tužitelj, osim toga, tvrdi da se izricanje dodatnog iznosa temelji na pogrešci, valja istaknuti da je njegov argument u okviru ovog tužbenog razloga bespredmetan jer se njime ne utvrđuje povreda njegovih prava obrane.
90 Uostalom, tužitelj je u svakom slučaju u tom pogledu samo istaknuo da se, s obzirom na to da su pobijanom odlukom izrečene različite novčane kazne „društvu Toshiba“ i „društvu TM T&D“, uz drugu novčanu kaznu ne može izreći dodatni iznos jer je društvo TM T&D bilo zasebni subjekt od svojih dioničara te njegov prihod nije bio dovoljno velik da bi se opravdala primjena odvraćajućeg koeficijenta. Međutim, taj se argument temelji na pogrešnoj pretpostavci jer pobijanom odlukom nisu izrečene zasebne novčane kazne „društvu Toshiba“ i „društvu TM T&D“, nego samo jedna novčana kazna tužitelju zbog njegova sudjelovanja u povredi. Konačno, činjenica da dio novčane kazne koja je izrečena tužitelju odgovara razdoblju djelovanja društva TM T&D nikako ne znači da se taj isti dio novčane kazne ne može uvećati za dodatni iznos kako bi se osigurao odvraćajući učinak na tužitelja, kojeg se smatralo odgovornim za povredu koju je počinilo društvo TM T&D.
91 S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti drugi dio drugog tužbenog razloga, a slijedom toga i taj cijeli tužbeni razlog.
Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja
92 Četvrtim tužbenim razlogom tužitelj tvrdi da Komisija nije u dovoljnoj mjeri obrazložila početni iznos društva TM T&D, koji se u pobijanoj odluci upotrijebio za izračun početnog iznosa novčane kazne za tužitelja, novčanu kaznu koja je odgovarala razdoblju djelovanja društva TM T&D, kao ni dodatni iznos. Tužitelj u tom pogledu pojašnjava da u Odluci iz 2007. nije bilo objašnjeno na temelju čega je Komisija izračunala početni iznos od 31 000 000 eura za društvo TM T&D te da se u pobijanoj odluci taj isti iznos preuzeo bez dodatnog objašnjenja. Slijedom toga, time što je odredila početni iznos za društvo TM T&D, Komisija je djelovala proizvoljno te povrijedila obvezu obrazlaganja.
93 Komisija osporava osnovanost argumenata tužitelja.
94 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje koje se zahtijeva člankom 296. UFEU‑a mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere radi zaštite njihovih prava, a Sudu Unije da provodi svoj nadzor (vidjeti po analogiji presudu od 18. rujna 2003., Volkswagen/Komisija, C‑338/00 P, Zb., EU:C:2003:473, t. 124. i navedenu sudsku praksu). Iako na temelju članka 296. UFEU‑a Komisija mora navesti činjenična i pravna pitanja o kojima ovisi obrazloženje odluke i pravna razmatranja na temelju kojih je donijela tu odluku, tom se odredbom ne zahtijeva da raspravlja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su se razmatrala tijekom upravnog postupka (vidjeti po analogiji prethodno navedenu presudu Volkswagen/Komisija, EU:C:2003:473, t. 127. i navedenu sudsku praksu). Zahtjev za obrazlaganjem treba ocijeniti ovisno o okolnostima konkretnog slučaja, o sadržaju akta, naravi navedenih razloga i interesu koji za dobivanje objašnjenja mogu imati adresati ili ostale zainteresirane osobe na koje se taj akt izravno i pojedinačno odnosi (vidjeti presudu od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, Zb., EU:C:1998:154, t. 63. i navedenu sudsku praksu). Prethodna sudska praksa primjenjuje se, po analogiji, na odluke Komisije kojima se utvrđuje povreda članka 53. stavka 1. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru.
95 U tim okolnostima valja podsjetiti da se u pobijanoj odluci izričito predviđa da ona predstavlja odluku o izmjeni Odluke iz 2007. u pogledu novčanih kazni izrečenih tužitelju i društvu Melco. U tim se okolnostima pri ispitivanju ovog tužbenog razloga može uzeti u obzir obrazloženje Odluke iz 2007. ako na njega nije utjecala presuda Toshiba/Komisija, točka 8. supra (EU:T:2011:343), i ako nije u suprotnosti s tekstom pobijane odluke.
96 Komisija je u tom pogledu, u uvodnim izjavama 57. do 61. pobijane odluke, smatrala da, s obzirom na to da je predmetna povreda vrlo teška, valja primijeniti nejednako postupanje kako bi se odrazila nejednaka sposobnost različitih poduzetnika da tržišnom natjecanju nanesu značajnu štetu. Smatrala je da to nejednako postupanje treba imati oblik kategorizacije početnih iznosa s obzirom na svjetski prihod GIS‑a za 2003., koji su ostvarili različiti poduzetnici koji su sudjelovali u povredi. Upućivanjem na kategorizaciju utvrđenu u uvodnim izjavama 484. do 488. Odluke iz 2007., Komisija je u uvodnoj izjavi 61. pobijane odluke istaknula da se društvo TM T&D, s obzirom na svjetski prihod GIS‑a, može smjestiti u drugu kategoriju, što znači da je njegov hipotetski početni iznos bio 31 000 000 eura.
97 Uvodnom izjavom 483. Odluke iz 2007. pojašnjava se, među ostalim, da su kategorije bile utvrđene na način da su razlike među tržišnim udjelima GIS‑a poduzetnika iz iste kategorije neznatnije od razlika među tržišnim udjelima poduzetnika iz različitih kategorija.
98 U tim okolnostima, uostalom, iz točke 1.A. Smjernica o metodi za utvrđivanje novčanih kazni proizlazi da je, što se tiče vrlo teških povreda, mogući početni iznos bio veći od 20 000 000 eura.
99 Međutim, ti elementi tužitelju omogućuju da razumije elemente ocjene koji su Komisiji omogućili da ocijeni težinu povrede koju je on počinio, što znači da je Komisija poštovala svoju obvezu obrazlaganja te osobito da u pobijanoj odluci nije bila dužna navesti detaljnije obrazloženje ili brojčane podatke koji se odnose na točno određivanje početnog iznosa društva TM T&D (vidjeti u tom smislu presudu od 29. travnja 2004., Tokai Carbon i dr./Komisija, T‑236/01, T‑244/01 do T‑246/01, T‑251/01 i T‑252/01, Zb., EU:T:2004:118, t. 252.).
100 Osim toga, iako Komisija u pobijanoj odluci ne navodi zašto je za poduzetnike u drugoj kategoriji, među kojima je i društvo TM T&D, izabrala iznos od točno 31 000 000 eura, taj se izbor ne može smatrati proizvoljnim te Komisija njime ne prekoračuje granice diskrecijske ovlasti kojom u tom području raspolaže (vidjeti po analogiji presudu Tokai Carbon i dr./Komisija, t. 99. supra, EU:T:2004:118, t. 224.) jer je donesen na temelju elemenata iz točaka 96. do 98. ove presude.
101 U tim okolnostima treba odbiti četvrti tužbeni razlog.
Treći tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja u pogledu početnog iznosa novčane kazne
102 Trećim tužbenim razlogom tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila načelo jednakog postupanja time što je novčanu kaznu koju mu je izrekla izračunala na temelju početnog iznosa društva TM T&D, a ne na temelju prihoda tog društva.
103 Tužitelj u tom pogledu tvrdi da je Komisija, umjesto da utvrdi hipotetski početni iznos društva TM T&D i raspodijeli ga između tužitelja i društva Melco, najprije trebala između njih raspodijeliti prihod društva TM T&D za 2003., zatim izračunati njihove svjetske tržišne udjele u 2003. na temelju njihovih udjela u prihodu društva TM T&D te ih naposljetku uvrstiti u primjerene skupine početnih iznosa, utvrđene Odlukom iz 2007. s obzirom na svjetske tržišne udjele. Tužitelj tvrdi da bi se na taj način prema njemu postupalo jednako kao prema europskim proizvođačima.
104 Tužitelj u prilog svojem stajalištu navodi četiri niza argumenata.
105 Kao prvo, poziva se na Odluku iz 2007., presudu Toshiba/Komisija, točka 8. supra (EU:T:2011:343), kao i na određene ulomke iz pobijane odluke iz kojih proizlazi da se određivanje iznosa novčanih kazni treba temeljiti na vrijednosti prihoda od prodaje GIS‑a u 2003.
106 Kao drugo, tužitelj se poziva na nekoliko argumenata koji se u biti odnose na navodnu nedosljednost između izbora utvrđivanja početnog iznosa za društvo TM T&D i činjenice da su novčane kazne bile izrečene samom tužitelju.
107 Kao treće, tužitelj kritizira utvrđenje Komisije iz uvodne izjave 66. pobijane odluke prema kojem bi posljedica metode izračuna koju je predložio tužitelj bila primjena njegovog virtualnog prihoda iz 2001.
108 Kao četvrto, tužitelj smatra da je Komisija odbila primijeniti metodu izračuna koju je predložio tužitelj, a da za to nije dala primjereno obrazloženje te, osobito, da nije navela razloge zbog kojih je navedena metoda bila netočna ili neprimjerena.
109 Komisija osporava osnovanost argumenata tužitelja.
110 Najprije valja podsjetiti da Komisija pri utvrđivanju iznosa novčanih kazni raspolaže marginom prosudbe kako bi ponašanje poduzetnika usmjerila prema poštovanju pravila tržišnog natjecanja (vidjeti presudu Tokai Carbon i dr./Komisija, t. 99. supra, EU:T:2004:118, t. 216. i navedenu sudsku praksu).
111 Komisija određuje iznos novčane kazne s obzirom na težinu povrede i, po potrebi, njezino trajanje. Težina povrede treba se utvrditi s obzirom na kriterije poput posebnih okolnosti predmeta, njegova konteksta i odvraćajućeg dosega novčanih kazni. U obzir valja uzeti objektivne elemente kao što su sadržaj i trajanje protutržišnog ponašanja, njihov broj i njihova učestalost, doseg pogođenog tržišta i narušavanje javnog gospodarskog poretka. Prilikom analize također valja uzeti u obzir relativnu važnost i udio tržišta odgovornih poduzetnika, kao i moguće ponavljanje (presuda Aalborg Portland i dr./Komisija, t. 71. supra, EU:C:2004:6, t. 89. do 91.).
112 Međutim, svaki put kad Komisija odluči izreći novčane kazne na temelju prava tržišnog natjecanja, mora poštovati opća pravna načela, među kojima i načelo jednakog postupanja kako ga tumače sudovi Unije (presuda od 27. rujna 2006., Archer Daniels Midland/Komisija, T‑59/02, Zb., EU:T:2006:272, t. 315.). Prema ustaljenoj sudskoj praksi, načelo jednakog postupanja ili nediskriminacije zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različite načine i da se u različitim situacijama ne postupa na isti način, osim ako bi takvo postupanje bilo objektivno opravdano (vidjeti presudu od 14. svibnja 1998., BPB de Eendracht/Komisija, T‑311/94, Zb., EU:T:1998:93, t. 309. i navedenu sudsku praksu).
113 U ovom slučaju najprije valja istaknuti da tužitelj ne osporava da tijekom referentne godine, odnosno 2003., nije sam zabilježio prodaju GIS‑a, s obzirom na to da je 2002. svoje djelatnosti u tom sektoru prenio na društvo TM T&D.
114 Zbog te se okolnosti novčana kazna tužitelja nije mogla izračunati na potpuno isti način kao novčana kazna europskih adresata Odluke iz 2007. te se u tom pogledu njegov položaj nije mogao usporediti s položajem tih adresata.
115 Komisija je u tim okolnostima pravilno odlučila utvrditi hipotetski početni iznos za društvo TM T&D te ga raspodijeliti među njegovim dioničarima, a ne raspodijeliti svjetsku prodaju GIS‑a društva TM T&D među njegovim dioničarima i utvrditi njihove pojedinačne početne iznose na temelju njihovih udjela u navedenoj prodaji.
116 Naime, kao što proizlazi iz uvodne izjave 2. pobijane odluke i iz uvodne izjave 61. Odluke iz 2007., društvo TM T&D bilo je zajednički pothvat u potpunosti odgovoran za proizvodnju i prodaju GIS‑a. Tako je društvo TM T&D bilo zasebni subjekt od svojih dioničara, iako su ga oni zajedno nadzirali.
117 Ta okolnost, uostalom, proizlazi iz točke 7.2.7. Odluke iz 2007., u kojoj se utvrđuju njezini adresati. Naime, u uvodnim izjavama 407. i 435. navedene odluke, tužitelj i društvo Melco izričito se, kao dioničari, smatraju odgovornima za „povredu koju je društvo TM T&D počinilo između 1. listopada 2002. i 11. svibnja 2004.“
118 Argumenti tužitelja ne mogu dovesti u pitanje taj zaključak.
119 Naime, svojim prvim nizom argumenata, navedenim u točki 105. ove presude, tužitelj tvrdi da iz Odluke iz 2007., presude Toshiba/Komisija, točka 8. supra (EU:T:2011:343), i uvodnih izjava 59., 60., 62. i 66. pobijane odluke proizlazi da se određivanje iznosa novčanih kazni trebalo temeljiti na vrijednosti prihoda od prodaje GIS‑a u 2003. koje su tužitelj i društvo Melco ostvarili pojedinačno.
120 Međutim, iz uvodnih izjava 59. i 60. pobijane odluke u biti proizlazi da se, u slučaju tužitelja, opće pravilo primijenjeno u Odluci iz 2007., na kojem je Opći sud ustrajao u presudi Toshiba/Komisija, točka 8. supra (EU:T:2011:343), odnosno upotreba 2003. kao referentne godine za utvrđivanje vrijednosti prihoda od prodaje, treba primijeniti u skladu s posebnim metodama s obzirom na to da sam tužitelj tijekom navedene godine nije zabilježio prodaju GIS‑a jer je svoje djelatnosti u tom sektoru prenio na društvo TM T&D.
121 To je tumačenje potvrđeno uvodnim izjavama 62. i 66. pobijane odluke i presudom Toshiba/Komisija, točka 8. supra (EU:T:2011:343), u kojoj je Opći sud izričito naveo metodu koju je Komisija primijenila u pobijanoj odluci kao prikladan primjer.
122 Što se tiče drugog niza argumenata, navedenog u točki 106. ove presude, tužitelj tvrdi da se Komisija pogrešno poziva na „udio društva TM T&D u povredi“ jer na Komisiji nije bilo da utvrdi novčanu kaznu za društvo TM T&D, nego za njezina društva majke. U tim je okolnostima prihod društva TM T&D predstavljao zbroj prihoda tužitelja i društva Melco u pogledu GIS‑a.
123 Međutim, prije svega, kao što proizlazi iz točke 117. ove presude, činjenica da se Komisija pozvala na povredu koju je počinilo društvo TM T&D u potpunosti je u skladu s utvrđenjima iznesenima u Odluci iz 2007.
124 Zatim, s obzirom na položaj društva TM T&D kao zasebni subjekt, tužitelj pogrešno tvrdi da je prihod društva TM T&D jednostavno predstavljao zbroj prihoda njegovih dioničara u pogledu GIS‑a.
125 Naposljetku, općenitije, zbog činjenice da su novčane kazne iz pobijane odluke izrečene samo tužitelju i društvu Melco, s obzirom na likvidaciju društva TM T&D 2005., Komisija ne može biti dužna umjetno razdijeliti prihod tog društva i pri tome zanemariti činjenicu da je ono tijekom referentne godine na tržištu djelovalo kao zaseban subjekt od svojih dioničara. Naime, takav bi pristup zapravo značio odstupanje od namjere Komisije da pri određivanju iznosa novčanih kazni uzme u obzir prihode ostvarene tijekom navedene godine.
126 U okviru trećeg niza argumenata, navedenog u točki 107. ove presude, tužitelj osporava da bi posljedica primjene metode koju je on predložio bila primjena njegovog „virtualnog prihoda za 2001.“ Pojašnjava da je u 2001. imao stvarni prihod i da, u svakom slučaju, nije bilo na Komisiji da izračuna njegov virtualni prihod za 2001., nego za 2003., i da ga zatim usporedi sa stvarnim prihodima drugih sudionika u povredi.
127 U tom pogledu valja priznati da smisao pete rečenice iz uvodne izjave 66. pobijane odluke, prema kojoj je metoda koju su predložili tužitelji „neprimjerena jer bi podrazumijevala usporedbu virtualnog prihoda za 2001. društva Melco i društva Toshiba s prihodom ostalih poduzetnika za 2003.“, nije potpuno jasan, osobito zato što Komisija nije definirala pojam „virtualni prihod za 2001.“
128 Međutim, Komisija je u trećoj i četvrtoj rečenici uvodne izjave 66. pobijane odluke objasnila da se metodom koju predlaže tužitelj ne bi mogla odraziti težina društva TM T&D u povredi kao subjekta koji je sudjelovao u povredi u 2003. Tako se u petoj rečenici iz te iste uvodne izjave 66., koja se tumači u okviru rečenica koje joj neposredno prethode, navodi da bi, prema mišljenju Komisije, posljedica metode koju je predložio tužitelj bila ta da se prihod društva TM T&D razdijeli umjetno, bez obzira na to što je zasebni subjekt od svojih dioničara, u svrhu utvrđivanja virtualnog prihoda tih dioničara. Međutim, kao što proizlazi iz točaka 115. do 117. i 123. do 125. ove presude, to je utvrđenje Komisije osnovano.
129 Četvrtim nizom argumenata, sažetim u točki 108. ove presude, tužitelj prigovara da Komisija nije obrazložila zašto je odbila metodu koju je on predložio te, osobito, da nije navela razloge zbog kojih je ta metoda bila pogrešna ili neprimjerena.
130 Međutim, s jedne strane, s obzirom na to da se ovaj tužbeni razlog ne odnosi na povredu obveze obrazlaganja, tvrdnja tužitelja u njezinom je kontekstu bespredmetna.
131 S druge strane, u svakom slučaju, navedena tvrdnja očito nije činjenično osnovana. Naime, kao što je upravo navedeno u točkama 127. i 128. ove presude, Komisija je u uvodnoj izjavi 66. pobijane odluke navela razloge zbog kojih je metodu koju je predložio tužitelj smatrala neprimjerenom.
132 S obzirom na prethodno navedeno, treći tužbeni razlog valja odbiti.
Peti tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja u pogledu utvrđivanja razine odgovornosti tužitelja u odnosu na europske proizvođače
133 Tužitelj tvrdi da je Komisija povrijedila načelo jednakog postupanja jer pri utvrđivanju početnog iznosa novčanih kazni nije uzela u obzir činjenicu da je njegova razina odgovornosti bila neznatnija u odnosu na razinu odgovornosti europskih proizvođača. U tom pogledu u tužbi objašnjava da su europski sudionici u povredi sudjelovali u dvije povrede, odnosno u zajedničkom dogovoru i dodjeli projekata GIS‑a u EGP‑u, dok su japanski poduzetnici, među kojima i sam tužitelj, sudjelovali samo u zajedničkom dogovoru.
134 Tužitelj nadalje tvrdi da, prema sudskoj praksi, pri ocjenjivanju težine povrede i određivanju iznosa novčane kazne, u obzir treba uzeti činjenicu da poduzetnik nije sudjelovao u svim sastavnim elementima zabranjenog sporazuma. U okviru primjene Smjernica o metodi za utvrđivanje novčanih kazni, to se ocjenjivanje nužno treba provesti u fazi utvrđivanja početnog iznosa s obzirom na to da je poduzetnik koji je sudjelovao samo u jednom aspektu zabranjenog sporazuma počinio manje tešku povredu od poduzetnika koji je sudjelovao u nekoliko aspekata tog istog zabranjenog sporazuma.
135 Tužitelj u replici pojašnjava, u odgovoru na argumente Komisije, da se peti tužbeni razlog ne odnosi ni na pojam jedinstvene i trajne povrede ni na težinu njegova ponašanja, navedenu u točki 260. presude Toshiba/Komisija, točka 8. supra (EU:T:2011:343), nego na njegov doprinos zabranjenom sporazumu, koji se treba uzeti u obzir pri utvrđivanju iznosa novčane kazne.
136 Komisija osporava osnovanost argumenata tužitelja. Osobito navodi da je povreda utvrđena Odlukom iz 2007. bila jedinstvena i trajna te da sudjelovanje japanskih poduzetnika u toj povredi, među kojima je i tužitelj, nije bilo manje teško od sudjelovanja europskih poduzetnika.
137 Prema sudskoj praksi, kada povredu počini više poduzetnika, za svakog pojedinog treba ispitati težinu njegova sudjelovanja (vidjeti presudu od 8. srpnja 1999., Komisija/Anic Partecipazioni, C‑49/92 P, Zb., EU:C:1999:356, t. 150. i navedenu sudsku praksu). Tako se, pri ocjenjivanju težine povrede i utvrđivanju iznosa novčane kazne, treba uzeti u obzir činjenica da poduzetnik nije sudjelovao u svim sastavnim elementima zabranjenog sporazuma ili da je imao manju ulogu u aspektima u kojima je sudjelovao (prethodno navedena presuda Komisija/Anic Partecipazioni, EU:C:1999:356, t. 90.).
138 U ovom je slučaju, kao prvo, u točkama 2. do 4. ove presude već navedeno da je Komisija u Odluci iz 2007. utvrdila postojanje jedinstvene i trajne povrede koja obuhvaća zajednički dogovor, sporazum GQ i sporazum EQ. Stoga tužitelj pogrešno tvrdi da su europski poduzetnici sudjelovali u dvije povrede, dok je on sam sudjelovao samo u jednoj povredi.
139 Kao drugo, suprotno tvrdnjama tužitelja, njegov doprinos povredi nije manji zbog činjenice da nije sudjelovao u dodjeli projekata GIS‑a u EGP‑u, utvrđenoj sporazumom EQ.
140 U tom je pogledu doista točno da sudjelovanje japanskih proizvođača i sudjelovanje europskih proizvođača u sporazumima i usklađenim djelovanjima, koji su utvrđeni u Odluci iz 2007. te se odnose na EGP, nisu bila jednaka. Naime, japanski su se poduzetnici, među kojima je i tužitelj, u okviru zajedničkog dogovora obvezali da neće ući na tržište EGP‑a te je njihovo sudjelovanje stoga proizlazilo iz propusta djelovanja. Što se tiče europskih poduzetnika, oni su na tom istom tržištu međusobno raspodijelili različite projekte GIS‑a koluzivnim radnjama (vidjeti u tom smislu presudu Toshiba/Komisija, t. 8. supra, EU:T:2011:343, t. 260.).
141 Ipak, valja istaknuti da je propust djelovanja japanskih poduzetnika, među njima i tužitelja, bio preduvjet tome da se dodjela projekata GIS‑a u EGP‑u može provesti među europskim proizvođačima u skladu s pravilima dogovorenima u tu svrhu (vidjeti u tom smislu presudu Toshiba/Komisija, t. 8. supra, EU:T:2011:343, t. 261.). Tako su japanski poduzetnici, time što su poštovali svoje obveze na temelju zajedničkog dogovora, dali doprinos potreban za funkcioniranje povrede u cijelosti.
142 Slijedom toga, valja zaključiti da se doprinos tužitelja povredi može usporediti s doprinosom europskih poduzetnika, što znači da Komisija nije povrijedila načelo jednakog postupanja.
143 U tim okolnostima treba odbiti peti tužbeni razlog.
144 Budući da su svi tužbeni razlozi istaknuti u potporu glavnom zahtjevu odbijeni, taj zahtjev valja odbiti u cijelosti.
Podredni zahtjev koji se odnosi na smanjenje iznosa novčane kazne
145 Tužitelj od Općeg suda traži da smanji iznos novčane kazne koja mu je izrečena u pobijanoj odluci. U tom se pogledu poziva na zamjenski izračun koji je iznio u prilogu tužbi.
146 Komisija osporava dopuštenost ovog zahtjeva, pri čemu tvrdi da nije potkrijepljen nijednim tužbenim razlogom.
147 Valja istaknuti, a da pri tome nije potrebno odlučiti o zapreci vođenju postupka na koju se poziva Komisija, da je zamjenski izračun koji je podnio tužitelj potkrijepljen samo argumentima ispitanima u okviru glavnog zahtjeva i da u biti podrazumijeva primjenu metodologije koju je tužitelj zastupao u okviru trećeg tužbenog razloga. Stoga, s obzirom na prethodne uvodne izjave i u nedostatku drugih elemenata u ovom slučaju koji bi mogli dovesti do smanjenja iznosa novčane kazne koja je izrečena tužitelju, u okviru izvršavanja neograničene nadležnosti Općeg suda ne treba prihvatiti njegov podredni zahtjev.
148 Stoga tužbu valja odbiti u cijelosti.
Troškovi
149 Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova postupka, sukladno zahtjevu Komisije.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (prvo vijeće),
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Društvu Toshiba Corp. nalaže se snošenje troškova.
Kanninen | Pelikánová | Buttigieg |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 19. siječnja 2016.
Potpisi
Sadržaj
Okolnosti spora
Postupak i zahtjevi stranaka
Pravo
Glavni zahtjev kojim se traži poništenje pobijane odluke
Drugi tužbeni razlog koji se temelji na povredi tužiteljevih prava obrane
– Prvi dio drugog tužbenog razloga koji se temelji na nepostojanju nove obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku
– Drugi dio drugog tužbenog razloga koji se temelji na povredi tužiteljeva prava na saslušanje u pogledu dodatnog iznosa
Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze obrazlaganja
Treći tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja u pogledu početnog iznosa novčane kazne
Peti tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela jednakog postupanja u pogledu utvrđivanja razine odgovornosti tužitelja u odnosu na europske proizvođače
Podredni zahtjev koji se odnosi na smanjenje iznosa novčane kazne
Troškovi