Predmet T‑562/12

John Dalli

protiv

Europske komisije

 „Član Komisije – Istraga OLAF‑a – Navodna usmena odluka predsjednika Komisije o razrješenju dužnosti osobe u pitanju – Tužba za poništenje – Nepostojanje akta protiv kojeg je moguće podnijeti tužbu – Nedopuštenost – Tužba radi naknade štete“

Sažetak – Presuda Općeg suda (treće prošireno vijeće) od 12. svibnja 2015.

1.      Sudski postupak – Mjere upravljanja postupkom – Zahtjev za uklanjanje iz spisa internih dokumenata neke institucije – Opće pravilo – Dopuštenost – Iznimke – Dokumenti koji su od odlučujućeg značaja za osiguranje sudskog nadzora

(Poslovnik Općeg suda, čl. 64.)

2.      Pravo Europske unije – Načela – Pravo na obranu – Načelo ravnopravnosti stranaka – Poštovanje u okviru sudskog postupka – Opseg – Podnošenje novog dokaza tijekom rasprave – Dopuštenost – Pretpostavke

3.      Tužba za poništenje – Nepostojanje akta protiv kojeg se može podnijeti tužba – Nedopuštenost – Navodna usmena odluka predsjednika Komisije kojom se zahtijeva ostavka povjerenika

(čl. 17. st. 6. UEU‑a; čl. 263. UFEU‑a)

4.      Komisija – Prestanak dužnosti članova – Diskrecijska ovlast predsjednika Komisije zahtijevati ostavku člana – Uvjeti oblika – Nepostojanje

(čl. 17. st. 6. UEU‑a)

5.      Komisija – Sastav – Izvršavane dužnosti – Politički karakter

(čl. 17. st. 1., 3., 7. i 8. UEU‑a )

1.      U okviru zahtjeva za uklanjanje dokumenata iz spisa predmeta koji se vodi pred sudom Unije, ni eventualna povjerljivost tih dokumenata ni činjenica da su možda pribavljeni protupravno ne protive se tomu da ih se zadrži u spisu. Naime, s jedne strane, ne postoji odredba koja izrijekom zabranjuje uvažavanje nezakonito pribavljenih dokaza. S druge strane, čak se i interni dokumenti mogu, u određenim slučajevima, legitimno nalaziti u spisu nekog predmeta. Stoga, u određenim situacijama, nije nužno da tužitelj dokaže da je zakonito pribavio povjerljiv dokument koji navodi u potporu svoje tužbe. Međutim, tijekom odvagivanja interesa koje treba zaštititi, valja ocijeniti opravdavaju li posebne okolnosti – kao što su odlučujući karakter dokumenta za osiguranje nadzora regularnosti postupka donošenja pobijanog akta ili za utvrđenje postojanja zloporabe ovlasti – njegovo zadržavanje u spisu.

(t. 47., 48.)

2.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 56.‑60.)

3.      U okviru tužbe za poništenje, ako tužitelj ne dostavi nikakav dokaz niti naznaku postojanja pobijane odluke, niti ne dokaže materijalno postojanje takve odluke, zahtjev za poništenje se mora odbiti kao nedopušten zbog nepostojanja akta koji se može pobijati u smislu članka 263. UFEU‑a.

Kada je riječ o tužbi za poništenje navodne odluke predsjednika Komisije da iskoristi svoju ovlast iz članka 17. stavka 6. UEU‑a zahtijevati ostavku člana Komisije, okolnost da je predsjednik pred dotičnom osobom, s obzirom na njezine zadrške i oklijevanja, na sve intenzivniji način isticao da bi od nje bilo časno da svojevoljno dade ostavku, a ne da je se na to pozove, ne dostaje da bi se utvrdilo postojanje navodne pobijane odluke. Naime, sve dok zahtjev za davanje ostavke na temelju članka 17. stavka 6. UEU‑a nije jasno formuliran, ne postoji nikakav zahtjev u tom smislu koji bi – ozbiljno mijenjajući njegov pravni položaj – mogao utjecati na interese dotičnog člana Komisije.

(t. 66., 67., 145., 146.)

4.      Kada je riječ o ovlasti predsjednika Komisije da zahtijeva ostavku člana Komisije, u skladu s člankom 17. stavkom 6. UEU‑a, kao što pokazuju povijest nastanka i ratio legis te odredbe, ona se konkretnije odnosi na slučaj kada bi član Komisije odbio dobrovoljno i samostalno podnijeti ostavku u okolnostima u kojima je predsjednik Komisije u njega izgubio povjerenje te smatra da bi njegovo zadržavanje na dužnosti moglo ugroziti ugled, pa čak i politički opstanak, institucije. U tom se pogledu ispoljavanje odlučnosti od strane predsjednika Komisije da u slučaju potrebe iskoristi ovlast zahtijevanja ostavke člana Komisije, koja mu je UEU‑om dodijeljena kao diskrecijsko pravo, u slučaju da dotična osoba ne podnese dobrovoljno ostavku, ne može smatrati nedozvoljenim pritiskom koji utječe na valjanost ili dobrovoljnost ostavke dotične osobe.

Nadalje, članak 17. stavak 6. UEU‑a ne zahtijeva poseban oblik, a posebice ne pisani oblik, ni za zahtjev predsjednika Komisije ni za podnošenje ostavke koja mu mora uslijediti. Čini se da takvu formalnost ne zahtijeva ni opće načelo pravne sigurnosti, s obzirom da teret dokazivanja postojanja ostavke pada u svakom slučaju na stranku koja se na njega poziva. Uostalom, isto vrijedi i u pogledu dobrovoljne ostavke člana Komisije.

(t. 128., 141., 142., 157.)

5.      Dužnosti člana Komisije su dio mandata koji je u osnovi političkog karaktera, i kojeg je Europsko vijeće dodijelilo zainteresiranoj osobi u dogovoru s predsjednikom Komisije, te nakon odobrenja Parlamenta. Što se tiče sadržaja tih dužnosti, kako je definiran u članku 17. stavku 1. UEU‑a, on u bitnome obuhvaća funkcije koordinacije, izvršenja, upravljanja i nadzora provedbe politika Unije u područjima nadležnosti koje su joj dodijeljene Ugovorima.

(t. 133.)