PRESUDA SUDA (sedmo vijeće)
14. rujna 2023.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Uredba (EZ) br. 593/2008 – Pravo koje se primjenjuje na ugovorne obveze – Područje primjene – Ugovori o vremenski ograničenoj uporabi nekretnina – Sudska tužba radi proglašenja tih ugovora ništavima – Stranke koje su državljani Ujedinjene Kraljevine – Izbor mjerodavnog prava – Članak 3. – Sloboda izbora – Članak 4. stavak 1. točke (b) i (c) – Pravo koje se primjenjuje u nedostatku izbora – Članak 6. – Potrošački ugovori – Granice”
U predmetu C‑632/21,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Juzgado de Primera Instancia e Instrucción no 2 de Granadilla de Abona (Prvostupanjski i istražni sud br. 2 u Granadilli d’Abona, Španjolska), odlukom od 13. listopada 2021., koju je Sud zaprimio 14. listopada 2021., u postupku
JF,
NS,
protiv
Diamond Resorts Europe Limited (Sucursal en España),
Diamond Resorts Spanish Sales SL,
Sunterra Tenerife Sales SL,
SUD (sedmo vijeće),
u sastavu: M. L. Arastey Sahún, predsjednica vijeća, F. Biltgen (izvjestitelj) i J. Passer, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Szpunar,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za osobe JF i NS, A. García Cami, procurador, i L. Mancera Molero, abogada,
– za Diamond Resorts Europe Limited (Sucursal en España), Diamond Resorts Spanish Sales SL i Sunterra Tenerife Sales SL, M.-D. Gómez Dabic i J. M. Macías Castaño, abogados,
– za španjolsku vladu, A. Ballesteros Panizo, u svojstvu agenta,
– za češku vladu, L. Halajová, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, I. Galindo Martín i W. Wils, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 4. stavka 3. i članka 5. Konvencije o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze, otvorene za potpisivanje u Rimu 19. lipnja 1980. (SL 1980., L 266, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 13., str. 7., u daljnjem tekstu: Rimska konvencija) i članka 4. stavka 1. točaka (b) i (c) te članka 6. stavka 1. i članka 24. Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL 2008., L 177, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 109. i ispravci SL 2015., L 66, str. 22. i SL 2019., L 149, str. 85., u daljnjem tekstu: Uredba Rim I).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između osoba JF i NS i društava Diamond Resorts Europe Limited (Sucursal en España) (u daljnjem tekstu: društvo Diamond Resorts Europe), Diamond Resorts Spanish Sales SL i Sunterra Tenerife Sales SL, u vezi sa zahtjevom za proglašenje ništavima ugovora o vremenski ograničenoj uporabi nekretnina sklopljenih između tužitelja iz glavnog postupka i društva Diamond Resorts Europe.
Pravni okvir
Prvi protokol
3 Člankom 1. Prvog protokola o tumačenju od strane Suda Europskih zajednica Konvencije o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze otvorene za potpisivanje u Rimu 19. lipnja 1980. (SL 1989., L 48, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 13., str. 37., u daljnjem tekstu: Prvi protokol), koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2004., određuje se:
„Sud Europskih zajednica nadležan je donositi odluke o tumačenju:
(a) [Rimske konvencije];
[…]”
4 Člankom 2. Prvog protokola predviđeno je:
„Svaki od dolje navedenih sudova može od Suda zatražiti da donese odluku o prethodnom pitanju postavljenom u slučaju u tijeku pred tim sudom i koje se odnosi na tumačenje odredaba sadržanih u pravnim aktima iz članka 1. ako taj sud smatra da je odluka o tom pitanju potrebna radi donošenja presude:
(a) […]
– u Španjolskoj:
el Tribunal Supremo,
[…]
(b) sudovi država ugovornica kada djeluju kao žalbeni sudovi.”
Pravo Unije
Uredba Rim I
5 Uvodne izjave 6., 7., 23. i 27. Uredbe Rim I glase:
„(6) Za pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta, kako bi se unaprijedila predvidivost ishoda sudskog postupka, pogotovo u pogledu mjerodavnih zakona i slobodnog kretanja presuda, potrebna su pravila o sukobu zakona u državama članicama u svrhu utvrđivanja istog nacionalnog prava bez obzira na državu u kojoj je sjedište suda pred kojim se vodi postupak.
(7) [Materijalno područje primjene] i odredbe ove Uredbe trebali [bi] biti u skladu s Uredbom Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima [(SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.)] (Bruxelles I) i Uredbom (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II) [(SL 2007., L 199, str. 40.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 73.)].
[…]
(23) U pogledu ugovora sklopljenih s ugovornim strankama koje se smatraju slabijima, te je ugovorne stranke potrebno zaštititi pravilima o sukobu zakona koja su povoljnija za njih od općih pravila.
[…]
(27) Razni bi se izuzeci trebali utvrditi od općeg pravila o sukobu zakona za potrošačke ugovore. Prema jednom takvom izuzetku, opće se pravilo ne bi trebalo primjenjivati na ugovore koji se odnose na stvarna prava nad nekretninama, odnosno na prava najma te imovine, osim ako se ugovor ne odnosi na pravo najma ili ugovor o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, unutar značenja Direktive 94/47/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 1994. o zaštiti kupaca u pogledu određenih aspekata ugovora koji se odnose na kupnju prava na vremenski ograničenu uporabu nekretnine [SL 1994., L 280, str. 83.].”
6 Članak 1. te uredbe, naslovljen „Materijalno područje primjene”, u stavku 1. propisuje:
„Ova se Uredba primjenjuje, u situacijama kada postoji sukob zakona, na ugovorne obveze u građanskim i trgovačkim stvarima.
Međutim, ne primjenjuje se na porezne, carinske ili upravne stvari.”
7 U članku 3. navedene uredbe, naslovljenom „Slobodni izbor”, predviđa se:
„1. Na ugovor se primjenjuje pravo koje su stranke izabrale. Izbor se navodi izrijekom ili jasno proizlazi iz odredaba ugovora ili okolnosti slučaja. Ugovorne stranke imaju mogućnost same izabrati mjerodavno pravo za cijeli ugovor odnosno jedan njegov dio.
2. Ugovorne se stranke mogu u svako doba dogovoriti da se na ugovor odnosi pravo koje do tada nije bilo mjerodavno, bilo zbog prijašnjeg izbora na temelju ovog članka ili drugih odredaba ove Uredbe. Svaka promjena prava koje se primjenjuje nakon sklapanja ugovora ne dovodi u pitanje njegovu formalnu valjanost na temelju članka 11. niti negativno utječe na prava trećih strana.
3. Kad se svi ostali elementi relevantni za situaciju u vrijeme izbora nalaze u državi koja nije država čije je pravo odabrano, izbor ugovornih stranaka ne dovodi u pitanje primjenu odredaba prava te druge države, od kojih se ne može sporazumno odstupiti.
4. Kad se svi ostali elementi relevantni za situaciju u vrijeme izbora nalaze u jednoj ili više država članica, mjerodavno pravo druge države članice koje odaberu ugovorne stranke ne dovodi u pitanje primjenu, prema potrebi, odredaba prava Zajednice od kojih se ne može sporazumno odstupiti, kako se primjenjuju u državi članici pred čijim se sudom vodi postupak.
5. Postojanje i valjanost suglasnosti ugovornih strana u pogledu izbora mjerodavnog prava utvrđuje se u skladu s odredbama članaka 10., 11. i 13.”
8 U skladu s člankom 4. iste uredbe, naslovljenim „Mjerodavno pravo u slučaju kad ga ugovorne stranke nisu odabrale”:
„1. U mjeri u kojoj pravo koje je mjerodavno za ugovor nije odabrano u skladu s člankom 3., te ne dovodeći u pitanje članke od 5. do 8., pravo kojem podliježe ugovor utvrđuje se kako slijedi:
[…]
(b) ugovor o pružanju usluga podliježe pravu države u kojoj pružatelj usluga ima uobičajeno boravište;
(c) ugovor koji se odnosi na stvarno pravo na nekretninama odnosno na pravo najma ili zakupa nekretnina podliježe pravu države u kojoj se nekretnina nalazi;
(d) neovisno o točki (c), najam nekretnina ugovoren za privremeno privatno korištenje u razdoblju koje nije duže od šest uzastopnih mjeseci, podliježe pravu države u kojoj najmodavac ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da je najmoprimac fizička osoba, te da ima uobičajeno boravište u istoj državi;
[…]”
9 Članak 6. Uredbe Rim I, naslovljen „Potrošački ugovori”, navodi:
„1. Ne dovodeći u pitanje članke 5. i 7., ugovor koji sklopi fizička osoba u svrhu za koju se smatra da je izvan njegove [njezine] struke ili profesije (potrošač) s drugom osobom koja djeluje u svojoj struci ili profesiji (poduzetnik) podliježe pravu države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da poduzetnik:
(a) provodi svoje komercijalne ili stručne djelatnosti u državi u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, ili
(b) bilo kojim sredstvima usmjerava takve aktivnosti na tu državu ili na više država, uključujući tu državu,
te da je ugovor obuhvaćen opsegom tih aktivnosti.
2. Bez obzira na stavak 1., ugovorne stranke mogu odabrati mjerodavno pravo za ugovor koji ispunjava zahtjeve stavka 1. u skladu s člankom 3. Međutim, takav izbor ne može za posljedicu imati lišavanje potrošača zaštite koja mu je osigurana odredbama od kojih se ne može odstupiti sporazumom, na temelju prava koje bi bilo mjerodavno na temelju stavka 1. u slučaju da mjerodavno pravo nije izabrano.
3. Ako zahtjevi iz točaka (a) ili (b) nisu ispunjeni, mjerodavno pravo za ugovor između potrošača i poduzetnika utvrđuje se u skladu s člancima 3. i 4.
4. Stavci 1. i 2. ne primjenjuju se na:
(a) ugovor za pružanje usluga kad je usluge potrebno pružiti potrošaču isključivo u državi koja nije država u kojoj ima uobičajeno boravište;
[…]
(c) ugovor koji se odnosi na stvarno pravo nad nekretninama odnosno na pravo najma nekretnina, a koji ne predstavlja ugovor o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, u smislu Direktive [94/47];
[…]”
10 Članak 9. te uredbe, naslovljen „Prevladavajuće obvezne odredbe”, glasi:
„1. Prevladavajuće obvezne odredbe su odredbe čije se poštovanje smatra ključnim u državi za zaštitu njezinih javnih interesa, poput političkog, socijalnog ili gospodarskog ustroja, u mjeri u kojoj ih je moguće primijeniti na bilo koju situaciju koju obuhvaćaju, bez obzira na pravo koje je inače mjerodavno za ugovor na temelju ove Uredbe.
2. Ničime se u ovoj Uredbi ne ograničava primjena prevladavajućih obveznih odredaba prava države pred čijim se sudom vodi postupak.
3. Moguće je priznati učinak prevladavajućih obveznih odredaba prava države u kojoj obveze koje proizlaze iz ugovora moraju biti ili su izvršene, u mjeri u kojoj te prevladavajuće obvezne odredbe provedbu ugovora čine nezakonitom. Pri odlučivanju o učinku tih odredaba mora se u obzir uzeti njihova priroda i svrha te posljedice njihove primjene odnosno neprimjene.”
11 Članak 24. navedene uredbe, naslovljen „Odnos s Rimskom konvencijom”, određuje:
„1. Ova Uredba zamjenjuje Rimsku konvenciju u državama članicama, osim u pogledu područja država članica koja su obuhvaćena teritorijalnim opsegom te Konvencije, te na koje se ova Uredba ne primjenjuje na temelju članka 299. [UEZ‑a].
2. U mjeri u kojoj ova Uredba zamjenjuje odredbe Rimske konvencije, svako upućivanje na tu Konvenciju tumači se kao upućivanje na ovu Uredbu.”
12 Člankom 28. iste uredbe, naslovljenim „Vremenska primjena”, određuje se:
„Ova se Uredba primjenjuje na ugovore sklopljene počevši od 17. prosinca 2009.”
Direktiva 94/47
13 Direktiva 94/47 imala je za cilj usklađivanje zakona i drugih propisa država članica o zaštiti kupaca u pogledu određenih aspekata ugovora koji se izravno ili neizravno odnose na stjecanje prava na vremenski ograničenu uporabu jedne ili više nekretnina.
Direktiva 2008/122/EZ
14 Direktiva 94/47 stavljena je izvan snage i zamijenjena Direktivom 2008/122/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 14. siječnja 2009. o zaštiti potrošača u odnosu na određene aspekte ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, o dugoročnim proizvodima za odmor, preprodaji i razmjeni (SL 2009., L 33, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 59., str. 3.).
Uredba Bruxelles I.a
15 Uredbom (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57., u daljnjem tekstu: Uredba Bruxelles I.a) stavljena je izvan snage i zamijenjena Uredba br. 44/2001, koja je pak zamijenila Konvenciju od 27. rujna 1968. o [sudskoj] nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972., L 299, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.).
16 Članak 7. točka 1. Uredbe Bruxelles I.a određuje:
„Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:
1. (a) u stvarima povezanim s ugovorom, pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze;
(b) za potrebe ove odredbe, te ako nije drukčije dogovoreno, mjesto izvršenja konkretne obveze je:
[…]
– u slučaju pružanja usluga, mjesto u državi članici u kojoj su usluge pružene ili trebale biti pružene sukladno ugovoru […]”.
17 U članku 24. točki 1. te uredbe određuje se:
„Sljedeći sudovi države članice imaju isključivu nadležnost, neovisno o domicilu stranaka:
1. u postupcima čiji su predmet stvarna prava na nekretninama ili najam/zakup nekretnina, sudovi države članice u kojoj se nekretnina nalazi.
Međutim, u postupcima čiji je predmet najam/zakup nekretnine zaključeni radi privremene privatne uporabe na najduže šest uzastopnih mjeseci, sudovi države članice u kojoj tuženik ima domicil također imaju nadležnost, ako je najmoprimac/zakupnik fizička osoba, te da najmodavac/zakupodavac i najmoprimac/zakupnik imaju domicil u istoj državi članici”.
Sporazum o povlačenju Ujedinjene Kraljevine
18 Sporazum o povlačenju Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske iz Europske unije i Europske zajednice za atomsku energiju (SL 2020., L 29, str. 7.), koji je potpisan u Bruxellesu i Londonu 24. siječnja 2020., stupio je na snagu 1. veljače 2020. (u daljnjem tekstu: Sporazum o povlačenju).
19 Članak 66. tog sporazuma, naslovljen „Primjenjivo pravo u ugovornim i izvanugovornim stvarima”, određuje:
„Sljedeći akti primjenjuju se u Ujedinjenoj Kraljevini na sljedeći način:
(a) Uredba [Rim I] primjenjuje se na ugovore sklopljene prije isteka prijelaznog razdoblja;
[…]”
20 Člankom 126. navedenog sporazuma, naslovljenim „Prijelazno razdoblje”, predviđa se:
„Uspostavlja se prijelazno ili provedbeno razdoblje koje počinje na dan stupanja na snagu ovog Sporazuma i završava 31. prosinca 2020.”
Španjolsko pravo
21 U skladu s člankom 1. stavkom 1. Leya 42/1998, sobre derechos de aprovechamiento por turno de bienes inmuebles de uso turístico y normas tributarias (Zakon 42/1998 o pravima vremenski ograničene uporabe nekretnina u turističke svrhe i o poreznim mjerama) od 15. prosinca 1998. (BOE br. 300 od 16. prosinca 1998., str. 42076.), njime je uređen nastanak, ostvarivanje, prijenos i prestanak prava vremenski ograničene uporabe nekretnina, koje svojem nositelju daje mogućnost isključivog korištenja, tijekom određenog razdoblja svake godine, smještajem koji se može samostalno upotrebljavati jer postoji vlastiti prolaz prema javnom putu ili prema zajedničkom dijelu zgrade čiji je dio, i koji u tu svrhu uvijek ima odgovarajući namještaj, kao i prava da mu se pruže dodatne usluge. Mogućnost korištenja ne uključuje izmjene smještaja ili njegova namještaja. Pravo na vremenski ograničenu uporabu može se uspostaviti kao stvarno pravo.
22 U skladu s drugom dodatnom odredbom tog zakona, „odredbe ovog zakona primjenjuju se na sve ugovore koji se odnose na prava uporabe jedne ili više nekretnina koje se nalaze u Španjolskoj tijekom određenog ili odredivog razdoblja u godini, bez obzira na mjesto i datum njihova sklapanja”.
23 Na temelju članka 1. stavka 1. Leya 4/2012, de contratos de aprovechamiento por turno de bienes de uso turístico, de adquisición de productos vacacionales de larga duración, de reventa y de intercambio y normas tributarias (Zakon 4/2012 o ugovorima radi vremenski ograničene uporabe nekretnina u turističke svrhe, o ugovorima u vezi s dugoročnim proizvodima za odmor i o ugovorima o preprodaji i razmjeni te o poreznim mjerama) od 6. srpnja 2012. (BOE br. 162 od 7. srpnja 2012., str. 49192.), ugovori o stavljanju na tržište, prodaji i preprodaji prava vremenski ograničene uporabe nekretnina i o dugoročnim proizvodima za odmor te ugovori o razmjeni uređeni su odredbama tog zakona kada su sklopljeni između trgovca i potrošača.
24 U skladu s člankom 2. Zakona 4/2012, ugovor o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine znači ugovor koji traje duže od jedne godine i kojim potrošač, uz plaćenu naknadu, stječe pravo na korištenje jednog ili više smještajnih objekata po noći duže od jednog razdoblja boravka.
Glavni postupak i prethodna pitanja
25 Tužitelji u glavnom postupku britanski su potrošači s boravištem u Ujedinjenoj Kraljevini koji su 14. travnja 2008. odnosno 28. lipnja 2010. sklopili dva ugovora s društvom Diamond Resorts Europe, engleskim društvom koje djeluje kao podružnica grupe Diamond Resorts u Španjolskoj.
26 Svaki od tih ugovora predviđao je dodjelu određenog broja bodova koji tužiteljima u glavnom postupku omogućuje da se tijekom određenog razdoblja koriste skupom smještajnih objekata u različitim zemljama Europe, osobito u Španjolskoj. Na temelju navedenih ugovora, tužiteljima u glavnom postupku nije dodijeljen točno određen smještaj ni neko posebno razdoblje svake godine, nego katalog smještaja, u pogledu kojih su morali unaprijed poslati upit o dostupnosti kako bi se njima mogli koristiti u željenom trenutku.
27 Tužitelji u glavnom postupku zahtijevaju da se ti ugovori proglase ništavima jer ne ispunjavaju zahtjeve predviđene zakonima 42/1998 i 4/2012 koji zahtijevaju, među ostalim, upis prava na vremenski ograničenu uporabu nekretnine u španjolske zemljišne knjige, precizno određivanje smještaja koji se dodjeljuju potrošačima kao i utvrđivanje trajanja ugovora. U tom kontekstu, tužitelji u glavnom postupku smatraju da prava stečena na temelju ugovora o kojima je riječ treba kvalificirati kao „stvarna prava na vremenski ograničenu uporabu nekretnina”.
28 Tužitelji u glavnom postupku također su tužili druga društva koja pripadaju istoj grupi kao i društvo Diamond Resorts Europe, ali koja nisu stranke ugovora o kojima je riječ u glavnom postupku.
29 Društvo Diamond Resorts Europe ističe da se ti ugovori ne odnose na stvarna, nego na osobna prava. Smatra da se na navedene ugovore treba primjenjivati englesko pravo, s obzirom na to da su tužitelji u glavnom postupku državljani Ujedinjene Kraljevine, da ondje imaju uobičajeno boravište i da se sjedište grupe društava također nalazi u Ujedinjenoj Kraljevini.
30 Sud koji je uputio zahtjev smatra da određivanje prava mjerodavnog za ugovore o kojima je riječ ovisi o odgovoru na pitanje koje su odredbe Rimske konvencije i Uredbe Rim I primjenjive i da taj odgovor utječe na valjanost tih ugovora. U tom pogledu, prema španjolskim propisima primjenjivima prilikom potpisivanja potonjih, to jest prema Zakonu 42/1998, na temelju njih nastaju stvarna prava na nekretninama, a njihova se valjanost uvjetuje poštovanjem niza formalnih zahtjeva koji se ne nameću engleskim pravom. Međutim, španjolski propis na snazi, to jest Zakon 4/2012, sadržava glavu II. koja se tumači tako da se za takve ugovore smatra da su vrsta ugovora o povezivanju i da se stoga na njih primjenjuju odredbe te glave. Budući da su formalni zahtjevi predviđeni potonjim zakonom manji, s njegova stajališta ti su ugovori valjani.
31 Prema mišljenju tog suda, što se tiče određivanja mjerodavnog prava, postoje različita moguća tumačenja. S jedne strane, kada je riječ o odnosu između potrošača i trgovca koji ima podružnicu u Španjolskoj, kad je ugovor o kojem je riječ potpisan u Španjolskoj i kada se obveze stranaka odnose na nekretninu smještenu u Španjolskoj, mjerodavno je španjolsko pravo.
32 S druge strane, takva situacija može se analizirati s gledišta slobodnog izbora, u skladu s člankom 3. stavkom 1. Uredbe Rim I, s obzirom na to da se prethodno sastavljena odredba kojom se predviđa da se na ugovor o kojem je riječ primjenjuje engleskim pravo ne treba smatrati sporazumom o primjeni tog prava koji su stranke dobrovoljno sklopile, nego elementom koji je stranka koja je unijela tu odredbu u taj ugovor nametnula kako bi izbjegla primjenu španjolskih propisa, to jest Zakona 42/1998.
33 Međutim, prema društvu Diamond Resorts Europe, u skladu s člankom 5. Rimske konvencije i člankom 6. Uredbe Rim I, kada je riječ o odnosima koji uključuju potrošače, treba prevladati opće načelo primjene prava države u kojoj dotični potrošač ima uobičajeno boravište. Dakle, mjerodavno je englesko pravo.
34 U tom se kontekstu sud koji je uputio zahtjev najprije pita može li se Uredba Rim I, čijim je detaljnijim odredbama zamijenjena Rimska konvencija, primijeniti na ugovore sklopljene prije stupanja na snagu te uredbe ili se i dalje primjenjuju raniji propisi.
35 Nadalje, s obzirom na povlačenje Ujedinjene Kraljevine iz Europske unije, taj sud smatra da valja utvrditi jesu li odredbe prava Unije i dalje primjenjive na državljane te države.
36 Naposljetku, navedeni sud postavlja pitanje određivanja prirode ugovornog odnosa koji obvezuje stranke, to jest jesu li prava o kojima je riječ stvarna ili osobna prava asocijativne prirode. Čak bi ih se moglo kvalificirati kao prava na najam nekretnina, u kojem bi slučaju članak 4. Uredbe Rim I otvarao dvije mogućnosti, to jest mogućnost primjene prava države u kojoj se nalazi nekretnina o kojoj je riječ ili primjene prava države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, ovisno o tome je li trajanje ugovora o najmu dulje ili kraće od šest mjeseci.
37 U tim je okolnostima Juzgado de Primera Instancia e Instrucción n° 2 de Granadilla de Abona (Prvostupanjski i istražni sud br. 2 u Granadilli de Abona, Španjolska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li smatrati da se [Rimska konvencija] i [Uredba Rim I] mogu primijeniti na ugovore u kojima su obje strane državljani Ujedinjene Kraljevine?
U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje:
2. Treba li smatrati da se Uredba [Rim I] primjenjuje na ugovore sklopljene prije njezina stupanja na snagu, u skladu s njezinim člankom 24.? U slučaju niječnog odgovora, treba li smatrati da je ugovor o vremenski ograničenoj uporabi nekretnine, po načelu prikupljanja članskih bodova, obuhvaćen područjem primjene članka 4. stavka 3. i članka 5. [Rimske konvencije], čak i u slučaju kad potrošač kao mjerodavno izabere pravo države u kojoj nije njegovo uobičajeno boravište? U slučaju odgovora da bi mogao biti obuhvaćen obama člancima, koje uređenje ima prednost?
3. Neovisno o odgovorima na drugo prethodno pitanje, treba li ugovor o vremenski ograničenoj uporabi nekretnine, po načelu prikupljanja članskih bodova, smatrati ugovorom kojim se stječu stvarna prava na nekretnini ili osobna prava asocijativne prirode?
– U slučaju zaključka da se stječu stvarna prava, a u svrhu određivanja mjerodavnog prava, treba li dati prednost primjeni članka 4. stavka 1. točke (c) ili članka 6. stavka 1. [Uredbe Rim I], čak i u slučaju kad potrošač kao mjerodavno izabere pravo države u kojoj nije njegovo uobičajeno boravište?
– U slučaju zaključka da se stječu osobna prava, treba li ih smatrati pravom najma nekretnine, za potrebe članka 4. stavka 1. točke (c) [te uredbe], ili pravom na pružanje usluga, za potrebe [tog] članka 4. stavka 1. točke (b)? U svakom slučaju, ima li prednost primjena članka 6. stavka 1. [navedene uredbe] s obzirom na to da je riječ o odnosu između potrošača i/ili korisnika, čak i u slučaju kad potrošač kao mjerodavno izabere pravo države u kojoj nije njegovo uobičajeno boravište?
4. U svim prethodno navedenim slučajevima, treba li smatrati da je u skladu s odredbama o mjerodavnom pravu iz [Rimske konvencije] i [Uredbe Rim I] nacionalno pravilo kojim se utvrđuje da ,[s]vi ugovori koji se odnose na prava povezana s uporabom jedne ili više nekretnina u Španjolskoj, u godišnjem razdoblju koje je utvrđeno ili se može utvrditi, podliježu odredbama ovog zakona, neovisno o mjestu i datumu njihova sklapanja’?”
Nadležnost Suda
38 Najprije valja podsjetiti na to da je, u skladu s člankom 1. Prvog protokola, Sud nadležan za odlučivanje o tumačenju Rimske konvencije.
39 Članak 2. točka (a) tog prvog protokola sadržava taksativan popis sudova država ugovornica koje imaju mogućnost zatražiti od Suda da donese odluku o prethodnom pitanju postavljenom u slučaju u tijeku pred tim sudom i koje se osobito odnosi na tumačenje odredaba sadržanih u toj konvenciji ako taj sud smatra da je odluka o tom pitanju potrebna radi donošenja presude. Na temelju tog članka 2. točke (b), ta se mogućnost priznaje i sudovima država ugovornica kada djeluju kao žalbeni sudovi.
40 Međutim, s jedne strane, valja utvrditi da se Juzgado de Primera Instancia e Instrucción n° 2 de Granadilla de Abona (Prvostupanjski i istražni sud br. 2 u Granadilli de Abona) ne nalazi na tom popisu na kojem se, što se tiče Kraljevine Španjolske, nalazi samo „Tribunal Supremo” (Vrhovni sud). S druge strane, sud koji je uputio zahtjev kao prvostupanjski sud također nije pozvan odlučiti o žalbi u smislu navedenog članka 2. točke (b) u okviru glavnog postupka.
41 Iz toga slijedi da uvjeti predviđeni člankom 2. Prvog protokola nisu ispunjeni i da Sud nije nadležan donijeti odluku o prethodnim pitanjima u dijelu u kojem se odnose na tumačenje Rimske konvencije.
42 Međutim, Sud je i dalje nadležan za odlučivanje u prethodnom postupku o tumačenju odredaba Uredbe Rim I na koje se odnose ta pitanja, u vezi s kojom ne postoji ograničenje u pogledu sudova koji su ovlašteni pokrenuti postupak pred Sudom.
Dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku
43 Iako je zauzela stajalište o svakom od prethodnih pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev, španjolska vlada uvodno ističe da je zahtjev za prethodnu odluku u cijelosti nedopušten jer ne ispunjava uvjete predviđene člankom 267. UFEU‑a i člankom 94. Poslovnika Suda, s obzirom na to da taj sud nije naveo uvjete ugovora o kojima je riječ u glavnom postupku.
44 Valja podsjetiti na to da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, u okviru suradnje između Suda i nacionalnih sudova koja je određena člankom 267. UFEU‑a isključivo na nacionalnom sucu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu. Slijedom toga, čim se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije, Sud načelno mora donijeti odluku (presuda od 13. siječnja 2022., Regione Puglia, C‑110/20, EU:C:2022:5, t. 23. i navedena sudska praksa).
45 Sud može odbiti odgovoriti na prethodno pitanje nacionalnog suda samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom glavnog postupka, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi mogao dati koristan odgovor na postavljena pitanja (presuda od 13. siječnja 2022., Regione Puglia, C‑110/20, EU:C:2022:5, t. 24. i navedena sudska praksa).
46 U ovom slučaju, iako zahtjev za prethodnu odluku ne sadržava precizne uvjete ugovora o kojima je riječ u glavnom postupku i ne pruža točnu pravnu kvalifikaciju obveza o kojima je riječ, sud koji je uputio zahtjev ipak je, s jedne strane, precizno naveo odnos koji postoji između odredaba prava Unije čije tumačenje traži i spora koji se pred njim vodi te je, s druge strane, objasnio po čemu rješenje tog spora ovisi o odgovorima Suda na postavljena pitanja.
47 Osim toga, u skladu s člankom 94. Poslovnika, zahtjev za prethodnu odluku sadržava dovoljno činjeničnih i pravnih elemenata da bi zainteresirane stranke mogle podnijeti očitovanja na temelju članka 23. Statuta Suda Europske unije, ali i da bi Sud na postavljena pitanja mogao dati koristan odgovor.
48 Dakle, valja odbiti prigovor nedopuštenosti koji je istaknula španjolska vlada koji se odnosi na zahtjev za prethodnu odluku u cijelosti i taj zahtjev proglasiti dopuštenim.
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
49 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita primjenjuju li se odredbe Uredbe Rim I na ugovore čije su dvije stranke državljani iste države, u ovom slučaju Ujedinjene Kraljevine.
50 U tom pogledu iz teksta članka 1. Uredbe Rim I proizlazi da se potonja primjenjuje, u situacijama kada postoji sukob zakona, na ugovorne obveze u građanskim i trgovačkim stvarima.
51 Stoga se odredbe te uredbe primjenjuju na svaki ugovorni odnos koji sadržava međunarodni element a da članak 1. navedene uredbe ne sadržava pojašnjenja ili zahtjev u pogledu eventualne povezanosti tog međunarodnog elementa s državljanstvom ili mjestom prebivališta dotičnih ugovornih stranaka.
52 Iz toga proizlazi da, iako dvije stranke koje su sklopile ugovore o kojima je riječ u glavnom postupku imaju isto državljanstvo, ti ugovori mogu biti obuhvaćeni područjem primjene Uredbe Rim I ako sadržavaju jedan ili više drugih međunarodnih elemenata.
53 U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da su se navedeni ugovori, koji su sklopljeni između dvaju državljana Ujedinjene Kraljevine i društva osnovanog u skladu s pravom Engleske i Walesa, trebali izvršiti u različitim europskim zemljama, među kojima i u Španjolskoj.
54 Usto, valja istaknuti da povlačenje Ujedinjene Kraljevine iz Unije ne utječe na primjenu odredbi Uredbe Rim I u glavnom postupku.
55 Što se tiče pravila primjenjivih tijekom prijelaznog razdoblja, predviđenih člankom 66. točkom (a) i člankom 126. Sporazuma o povlačenju, ona su utvrđena u pogledu predmeta koji su u tijeku pred sudovima i institucijama Ujedinjene Kraljevine, zbog čega ne utječu na situaciju španjolskog suda pred kojim se vodi glavni postupak.
56 Iz prethodno navedenog proizlazi da se u okviru spora pred sudom države članice odredbe Uredbe Rim I primjenjuju na ugovore čije su dvije stranke državljani Ujedinjene Kraljevine, pod uvjetom da sadržavaju međunarodni element.
Drugo i treće pitanje
57 Svojim drugim i trećim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita koju odredbu Uredbe Rim I treba primijeniti u svrhu utvrđivanja prava mjerodavnog za ugovor o vremenski ograničenoj uporabi nekretnina po načelu prikupljanja članskih bodova.
58 Konkretnije, taj sud želi doznati treba li smatrati da se takav ugovor odnosi na stjecanje stvarnih prava na nekretninama, što bi dovelo do primjene članka 4. stavka 1. točke (c) te uredbe ili na stjecanje osobnih prava, u kojem slučaju bi se primjenjivao članak 4. stavak 1. točka (c) navedene uredbe ili članak 4. stavak 1. točka (b) iste uredbe jer bi trebalo smatrati da je predmet tog ugovora najam nekretnine ili pružanje usluga.
59 U svakom slučaju, navedeni se sud pita treba li, kad je riječ o potrošačkom ugovoru, dati prednost primjeni odredbi članka 6. stavka 1. Uredbe Rim I i kako slobodni izbor potrošača o kojem je riječ utječe na mjerodavno pravo različito od prava države u kojoj ima uobičajeno boravište.
60 Prije odgovora na ta pitanja važno je pojasniti područje primjene ratione temporis Uredbe Rim I.
61 U tom pogledu valja istaknuti da, na temelju članka 28. te uredbe, cilj je njezinih odredbi primjena samo na ugovorne odnose nastale očitovanjem uzajamne suglasnosti ugovornih stranaka počevši od 17. prosinca 2009. Naime, Unijin zakonodavac isključio je trenutačnu primjenu navedene uredbe kojom bi budući učinci ugovora sklopljenih prije tog datuma bili obuhvaćeni njezinim područjem primjene (vidjeti u tom smislu presudu od 18. listopada 2016., Nikiforidis, C‑135/15, EU:C:2016:774, t. 31. i 33.).
62 Iz sudske prakse proizlazi da primjena Uredbe Rim I ovisi o datumu sklapanja predmetnog ugovora (vidjeti u tom smislu presudu od 25. ožujka 2021., Obala i lučice, C‑307/19, EU:C:2021:236, t. 56. i navedenu sudsku praksu).
63 Stoga se odredbe Uredbe Rim I primjenjuju isključivo na ugovore sklopljene nakon 17. prosinca 2009., a ne na buduće učinke ugovora sklopljenih prije tog datuma.
64 Prvi ugovor o kojem je riječ u glavnom postupku, potpisan 14. travnja 2008., stoga nije obuhvaćen vremenskim područjem primjene Uredbe Rim I.
65 Prema tome, tumačenje odredbi Uredbe Rim I koje će Sud dati sudu koji je uputio zahtjev kao odgovor na njegova pitanja odnosit će se samo na drugi ugovor o kojem je riječ u glavnom postupku, potpisan 28. lipnja 2010. (u daljnjem tekstu: sporni ugovor).
66 Što se tiče pitanja određivanja prava mjerodavnog za ugovore o vremenski ograničenoj uporabi nekretnina po načelu prikupljanja članskih bodova, valja podsjetiti na to da iz uvodne izjave 6. Uredbe Rim I proizlazi da se njome nastoje uspostaviti pravila o sukobu zakona kojima se utvrđuje isto nacionalno pravo, bez obzira na državu u kojoj je postupak pokrenut, kako bi se unaprijedila predvidivost ishoda sudskog postupka, sigurnost u pogledu mjerodavnog prava i slobodno kretanje presuda.
67 Tako se u poglavlju II. Uredbe Rim I predviđaju jedinstvena pravila kojima se utvrđuje načelo prema kojem se prednost daje volji stranaka, kojima se u članku 3. te uredbe priznaje pravo na slobodni izbor prava mjerodavnog za ugovor.
68 U tom se pogledu tim člankom 3. stavkom 1. zahtijeva da izbor mjerodavnog prava može biti izričit ili jasno proizlaziti iz odredaba ugovora ili okolnosti slučaja.
69 Ako stranke nisu odabrale mjerodavno pravo, članak 4. stavak 1. Uredbe Rim I predviđa poveznice s obzirom na različite vrste ugovora, među kojima su ugovori koje navodi sud koji je uputio zahtjev, to jest ugovori čiji je predmet stvarno pravo na nekretnini ili najam nekretnine i ugovori o pružanju usluga.
70 U ovom slučaju iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da je u spornom ugovoru kao mjerodavno pravo određeno englesko pravo i da je taj ugovor sklopljen s potrošačem.
71 U skladu s člankom 6. stavkom 2. Uredbe Rim I, u slučaju potrošačkog ugovora koji je potrošač sklopio s poduzetnikom, stranke mogu odabrati mjerodavno pravo za taj ugovor, ali takav izbor ipak ne može za posljedicu imati lišavanje potrošača zaštite koja mu je osigurana odredbama od kojih se ne može odstupiti sporazumom na temelju prava koje bi, da nije izabrano, bilo mjerodavno u skladu s člankom 6. stavkom 1. te uredbe, koji predviđa da se na takav ugovor primjenjuje pravo države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište (vidjeti u tom smislu presudu od 10. veljače 2022., ShareWood Switzerland, C‑595/20, EU:C:2022:86, t. 15. i 16.).
72 Nadalje, ugovor o kojem je riječ mora ispunjavati uvjete navedene u tom članku 6. stavku 1., to jest da je ugovor sklopio potrošač u svrhu za koju se može smatrati da je izvan njegove profesionalne djelatnosti, da trgovac obavlja svoju profesionalnu djelatnost u državi u kojoj potrošač ima svoje uobičajeno boravište ili da na bilo koji način usmjerava tu djelatnost u tu državu ili više država, među kojima je i ta država, te da navedeni ugovor ulazi u okvir te djelatnosti.
73 U ovom slučaju, ako sporni ugovor ispunjava uvjete navedene u članku 6. stavku 1. Uredbe Rim I, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, izbor mjerodavnog prava koji izvršavaju stranke, u skladu s tim člankom 6. stavkom 2., ne može potrošača o kojem je riječ lišiti zaštite koja mu je osigurana kogentnim odredbama prava države u kojoj ima uobičajeno boravište.
74 Međutim, to nije slučaj u situaciji o kojoj je riječ u glavnom postupku, s obzirom na to da je izabrano mjerodavno pravo ono države u kojoj dotični potrošači imaju uobičajeno boravište, to jest englesko pravo.
75 Tumačenje na temelju kojeg bi za određivanje prava mjerodavnog za potrošačke ugovore bilo moguće odstupiti od kolizijskih pravila predviđenih Uredbom Rim I, zbog toga što bi drugo pravo bilo povoljnije za potrošača, nužno bi znatno ugrozilo opći zahtjev predvidljivosti prava, a time i načelo pravne sigurnosti u ugovornim odnosima koji uključuju potrošače (vidjeti po analogiji presudu od 12. rujna 2013., Schlecker, C‑64/12, EU:C:2013:551, t. 35.).
76 Osim toga, s obzirom na to da članak 6. Uredbe Rim I nema samo posebnu, nego štoviše taksativnu prirodu, pravila o nadležnosti predviđena u tom članku mogu se izmijeniti ili dopuniti drugim pravilima o nadležnosti navedenima u toj uredbi samo ako se u nekoj posebnoj odredbi navedenog članka izričito upućuje na njih (vidjeti po analogiji presudu od 20. listopada 2022., ROI Land Investments, C‑604/20, EU:C:2022:807, t. 40. i 41.).
77 Iz prethodno navedenog proizlazi da na drugo i treće pitanje valja odgovoriti tako da:
– članak 6. stavak 2. Uredbe Rim I treba tumačiti na način da, kada potrošački ugovor ispunjava uvjete navedene u tom članku 6. stavku 1., stranke tog ugovora mogu, u skladu s člankom 3. te uredbe, odabrati pravo mjerodavno za navedeni ugovor, pod uvjetom da takav izbor ipak ne može za posljedicu imati lišavanje potrošača o kojem je riječ zaštite koja mu je osigurana odredbama od kojih se ne može odstupiti sporazumom na temelju prava koje bi, da nije izabrano, bilo mjerodavno na temelju navedenog članka 6. stavka 1., koji predviđa da se na takav ugovor primjenjuje pravo države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište;
– s obzirom na obvezujuću i taksativnu prirodu istog članka 6. stavka 2., od te se odredbe ne može odstupiti radi primjene zakonodavstva koje je navodno povoljnije u odnosu na potrošača.
Četvrto pitanje
78 Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li pravo Unije tumačiti na način da mu se protivi nacionalno zakonodavstvo prema kojem se na sve ugovore o vremenski ograničenoj uporabi nekretnina primjenjuju odredbe tog zakonodavstva, neovisno o izboru stranaka u pogledu prava mjerodavnog za ugovor o kojem je riječ.
79 Kao što je to učinila većina stranaka koje su podnijele pisana očitovanja u glavnom postupku, valja podsjetiti na to da, na temelju članka 9. Uredbe Rim I, njezine odredbe ne mogu ograničiti primjenu prevladavajućih obveznih odredaba prava suda pred kojim se vodi postupak, koje su prisilne odredbe čije se poštovanje smatra ključnim u državi za zaštitu njezinih javnih interesa, poput političkog, socijalnog ili gospodarskog ustroja, u mjeri u kojoj ih je moguće primijeniti na bilo koju situaciju koju obuhvaćaju, bez obzira na pravo koje je inače mjerodavno za ugovor na temelju te uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 17. listopada 2013., Unamar, C‑184/12, EU:C:2013:663, t. 48.).
80 Međutim, čak i bez pozivanja na taj članak 9., sud koji je uputio zahtjev u okviru svojeg četvrtog pitanja samo citira dio druge dodatne odredbe Zakona 42/1998, na temelju koje se na sve ugovore o pravima u vezi s vremenski ograničenom uporabom nekretnine koja se nalazi u Španjolskoj primjenjuju odredbe tog zakona a da pritom ne upućuje na sadržaj Zakona 4/2012, kojim se, čini se, predviđaju manje ograničavajuće odredbe u pogledu takve uporabe i čiju primjenu također, kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, taj sud ne isključuje.
81 Budući da ta odluka ne sadržava ni precizan sadržaj relevantnih odredbi nacionalnog zakonodavstva o kojem je riječ niti ikakvo objašnjenje o postupovnim aspektima obveza nametnutih tim zakonodavstvom ili o iznimnim okolnostima koje bi opravdale uzimanje u obzir potrebe u javnom interesu koja se tim odredbama nastoji zaštititi, Sud nije u mogućnosti saznati razloge koji su naveli sud koji je uputio zahtjev da se zapita o usklađenosti navedenog zakonodavstva s pravom Unije.
82 U tim okolnostima i s obzirom na činjenicu da četvrto pitanje ne ispunjava zahtjeve iz članka 94. Poslovnika, Sud nije u mogućnosti dati koristan odgovor na to pitanje sudu koji je uputio zahtjev. Prema tome, navedeno pitanje treba proglasiti nedopuštenim.
Troškovi
83 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (sedmo vijeće) odlučuje:
1. U okviru spora pred sudom države članice odredbe Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) primjenjuju se na ugovore čije su dvije stranke državljani Ujedinjene Kraljevine, pod uvjetom da sadržavaju međunarodni element.
2. Članak 6. stavak 2. Uredbe br. 593/2008
treba tumačiti na način da:
– kada potrošački ugovor ispunjava uvjete navedene u tom članku 6. stavku 1., stranke tog ugovora mogu, u skladu s člankom 3. te uredbe, odabrati pravo mjerodavno za navedeni ugovor, pod uvjetom da takav izbor ipak ne može za posljedicu imati lišavanje potrošača o kojem je riječ zaštite koja mu je osigurana odredbama od kojih se ne može odstupiti sporazumom na temelju prava koje bi, da nije izabrano, bilo mjerodavno na temelju navedenog članka 6. stavka 1., koji predviđa da se na takav ugovor primjenjuje pravo države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište;
– s obzirom na obvezujuću i taksativnu prirodu istog članka 6. stavka 2., od te se odredbe ne može odstupiti radi primjene zakonodavstva koje je navodno povoljnije u odnosu na potrošača.
Potpisi