PRESUDA SUDA (sedmo vijeće)
14. rujna 2023.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Sudska nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba (EU) br. 1215/2012 – Posebne nadležnosti – Nadležnost za potrošačke ugovore – Članak 18. stavak 1. – Pojam ,druga ugovorna stranka’ – Članak 63. – Domicil pravne osobe – Uredba (EZ) br. 593/2008 – Pravo koje se primjenjuje na ugovorne obveze – Odabir primjenjivog prava – Članak 3. – Slobodni izbor – Članak 6. – Potrošački ugovori – Granice – Ugovor sklopljen s potrošačem o pravima na vremenski ograničenu uporabu turističkog smještaja na temelju bodovnog sustava”
U predmetu C‑821/21,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Juzgado de Primera Instancia no 2 de Fuengirola (Prvostupanjski sud br. 2 u Fuengiroli, Španjolska), odlukom od 3. prosinca 2021., koju je Sud zaprimio 24. prosinca 2021., u postupku
NM
protiv
Club La Costa (UK) plc, sucursal en España,
CLC Resort Management Ltd,
Midmark 2 Ltd,
CLC Resort Development Ltd,
European Resorts & Hotels SL,
SUD (sedmo vijeće),
u sastavu: M. L. Arastey Sahún, predsjednica vijeća, F. Biltgen (izvjestitelj) i J. Passer, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Szpunar,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za osobu NM, M. P. Maciá García, abogada,
– za Midmark 2 Ltd, M.-D. Gómez Dabic i J. M. Macías Castaño, abogados,
– za Club La Costa (UK) plc, sucursal en España, J. Martínez‑Echevarría Maldonado, abogado,
– za španjolsku vladu, A. Ballesteros Panizo, u svojstvu agenta,
– za Europsku komisiju, F. Castilla Contreras, S. Noë i W. Wils, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 18. stavka 1. i članka 63. stavka 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57., u daljnjem tekstu: Uredba Bruxelles I.a) i članka 3. te članka 6. stavaka 1. i 3. Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) (SL 2008., L 177, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 109. i ispravci SL 2015., L 66, str. 22. i SL 2019., L 149, str. 85., u daljnjem tekstu: Uredba Rim I).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe NM i društava Club La Costa (UK) plc, sucursal en España, CLC Resort Management Ltd, Midmark 2 Ltd, CLC Resort Development Ltd i European Resorts & Hotels SL u vezi sa zahtjevom za proglašenje ništavim ugovora o vremenski ograničenoj uporabi nekretnine i nalaganjem plaćanja iznosa na ime povrata.
Pravni okvir
Pravo Unije
Uredba Bruxelles I.a
3 Uvodne izjave 15., 21. i 34. Uredbe Bruxelles I.a glase:
„(15) Pravila o nadležnosti trebala bi biti što je moguće više predvidiva i zasnovana na načelu da se nadležnost općenito temelji na domicilu tuženika. Nadležnost bi uvijek trebala postojati na temelju toga, osim u nekim točno određenim slučajevima u kojima glavni predmet spora ili autonomija stranaka jamče drukčije povezane čimbenike [zahtijevaju primjenu drukčijih vezujućih čimbenika]. Samostalno se mora utvrditi domicil pravne osobe, kako bi se zajednička pravila učinila transparentnijima i izbjegli sukobi nadležnosti.
[…]
(21) U interesu usklađenog sudovanja, potrebno je smanjiti mogućnost sličnih postupaka i osigurati da se ne donose proturječne odluke u različitim državama članicama. […]
[…]
(34) Treba se osigurati kontinuitet između Konvencije [od 27. rujna 1968. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972., L 299, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.), kako je izmijenjena naknadnim konvencijama o pristupanju novih država članica toj konvenciji], Uredbe [Vijeća] (EZ) br. 44/2001 [od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.)] i ove Uredbe, a u tom cilju potrebno je donijeti i prijelazne odredbe. Isti se zahtjev za kontinuitetom primjenjuje u pogledu tumačenja Suda Europske unije o [toj] Konvenciji […] i uredbama koje je zamjenjuju.”
4 Članak 7. točka 5. te uredbe glasi kako slijedi:
„Osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici:
[…]
5. u pogledu spora koji nastaje iz poslovanja podružnice, predstavništva ili druge poslovne jedinice pred sudom mjesta u kojem se nalazi ta podružnica, predstavništvo ili poslovna jedinica”.
5 Člankom 17. navedene uredbe određuje se:
„1. U pitanjima u vezi ugovora kojeg sklapa osoba, potrošač, u svrhu koja se može smatrati da je izvan njegove profesionalne ili gospodarske djelatnosti, nadležnost se utvrđuje ovim Odjeljkom, ne dovodeći u pitanje članak 6. i točku 5. članka 7., ako:
[…]
(c) u svim drugim slučajevima, ako je ugovor sklopljen s osobom koja obavlja trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici u kojoj potrošač ima domicil, ili ako na bilo koji način usmjerava svoje djelatnosti u tu državu članicu ili više država uključujući tu državu članicu, ugovor spada u okvir te djelatnosti.
2. Ako potrošač sklopi ugovor sa strankom koja nema domicil u državi članici ali ima podružnicu, predstavništvo ili drugu poslovnu jedinicu u jednoj od država članica, za tu se stranku u sporovima koji proizlaze iz poslovanja te podružnice, predstavništva ili poslovne jedinice smatra da ima domicil u toj državi članici.
[…]”
6 Člankom 18. stavkom 1. iste uredbe propisuje se:
„Potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne stranke bilo pred sudovima države članice u kojoj ta stranka ima domicil, ili, neovisno o domicilu druge stranke, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima domicil.”
7 U skladu s člankom 19. Uredbe Bruxelles I.a:
„Od odredaba ovog odjeljka može se odstupiti samo sporazumom:
1. koji je sklopljen nakon nastanka spora;
2. koji omogućuje potrošaču pokretanje postupka pred sudom različitim od suda koji je naveden u ovom odjeljku; ili
3. koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne stranke, od kojih ob[oje] u vrijeme sklapanja ugovora imaju domicil ili uobičajeno boravište u istoj državi članici i kojim se prenosi nadležnost na sudove te države članice, pod uvjetom da taj sporazum nije suprotan pravu te države članice.”
8 U članku 24. točki 1. te uredbe određuje se:
„Sljedeći sudovi države članice imaju isključivu nadležnost, neovisno o domicilu stranaka:
1. u postupcima čiji su predmet stvarna prava na nekretninama ili najam/zakup nekretnina, sudovi države članice u kojoj se nekretnina nalazi.
Međutim, u postupcima čiji je predmet najam/zakup nekretnine zaključeni radi privremene privatne uporabe na najduže šest uzastopnih mjeseci, sudovi države članice u kojoj tuženik ima domicil također imaju nadležnost, ako je najmoprimac/zakupnik fizička osoba, te da najmodavac/zakupodavac i najmoprimac/zakupnik imaju domicil u istoj državi članici”.
9 Članak 25. stavak 1. navedene uredbe glasi:
„Ako su se stranke neovisno o njihovu domicilu, sporazumjele da sud ili sudovi države članice imaju nadležnost u rješavanju sporova koji su nastali ili mogu nastati u vezi određenog pravnog odnosa, taj sud ili sudovi je nadležan/su nadležni, osim ako je sporazum ništav u pogledu njegove materijalne valjanosti prema pravu te države članice. Ta nadležnost je isključiva osim ako su se stranke drukčije sporazumjele. […]”
10 Članak 63. iste uredbe glasi kako slijedi:
„1. Za potrebe ove Uredbe, trgovačko društvo ili druga pravna osoba ili udruženje fizičkih ili pravnih osoba ima domicil u mjestu gdje ima svoje:
(a) statutarno sjedište;
(b) središnju upravu; ili
(c) glavno mjesto poslovanja.
2. U vezi Irske, Cipra i Ujedinjene Kraljevine, ,statutarno sjedište’ znači ,registered office’ ili, ako takvo mjesto ne postoji, ,place of incorporation’ (mjesto stjecanja pravne osobnosti) ili ako takvo mjesto ne postoji, mjesto temeljem čijeg je prava izvršeno osnivanje.
[…]”
Uredba Rim I
11 U skladu s uvodnim izjavama 6., 7., 23. i 27. Uredbe Rim I:
„(6) Za pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta, kako bi se unaprijedila predvidivost ishoda sudskog postupka, pogotovo u pogledu mjerodavnih zakona i slobodnog kretanja presuda, potrebna su pravila o sukobu zakona u državama članicama u svrhu utvrđivanja istog nacionalnog prava bez obzira na državu u kojoj je sjedište suda pred kojim se vodi postupak.
(7) Sadržajni bi opseg i odredbe ove Uredbe trebali biti u skladu s [Uredbom br. 44/2001] i Uredbom (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze (Rim II) [(SL 2007., L 199, str. 40.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 73.)].
[…]
(23) U pogledu ugovora sklopljenih s ugovornim strankama koje se smatraju slabijima, te je ugovorne stranke potrebno zaštititi pravilima o sukobu zakona koja su povoljnija za njih od općih pravila.
[…]
(27) Razni bi se izuzeci trebali utvrditi od općeg pravila o sukobu zakona za potrošačke ugovore. Prema jednom takvom izuzetku, opće se pravilo ne bi trebalo primjenjivati na ugovore koji se odnose na stvarna prava nad nekretninama, odnosno na prava najma te imovine, osim ako se ugovor ne odnosi na pravo najma ili ugovor o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, unutar značenja Direktive 94/47/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 1994. o zaštiti kupaca u pogledu određenih aspekata ugovora koji se odnose na kupnju prava na vremenski ograničenu uporabu nekretnine [(SL 1994., L 280, str. 83.].”
12 U članku 1. te uredbe, naslovljenom „ Materijalno područje primjene”, u stavku 1. propisuje se:
„Ova se Uredba primjenjuje, u situacijama kada postoji sukob zakona, na ugovorne obveze u građanskim i trgovačkim stvarima.
Međutim, ne primjenjuje se na porezne, carinske ili upravne stvari.”
13 U članku 2. navedene uredbe, naslovljenom „Univerzalna primjena”, određuje se:
„Svako pravo utvrđeno ovom Uredbom primjenjuje se, bez obzira da li je to pravo države članice.”
14 U članku 3. iste uredbe, naslovljenom „ Slobodni izbor”, propisuje se:
„1. Na ugovor se primjenjuje pravo koje su stranke izabrale. Izbor se navodi izrijekom ili jasno proizlazi iz odredaba ugovora ili okolnosti slučaja. Ugovorne stranke imaju mogućnost same izabrati mjerodavno pravo za cijeli ugovor odnosno jedan njegov dio.
2. Ugovorne se stranke mogu u svako doba dogovoriti da se na ugovor odnosi pravo koje do tada nije bilo mjerodavno, bilo zbog prijašnjeg izbora na temelju ovog članka ili drugih odredaba ove Uredbe. Svaka promjena prava koje se primjenjuje nakon sklapanja ugovora ne dovodi u pitanje njegovu formalnu valjanost na temelju članka 11. niti negativno utječe na prava trećih strana.
3. Kad se svi ostali elementi relevantni za situaciju u vrijeme izbora nalaze u državi koja nije država čije je pravo odabrano, izbor ugovornih stranaka ne dovodi u pitanje primjenu odredaba prava te druge države, od kojih se ne može sporazumno odstupiti.
4. Kad se svi ostali elementi relevantni za situaciju u vrijeme izbora nalaze u jednoj ili više država članica, mjerodavno pravo druge države članice koje odaberu ugovorne stranke ne dovodi u pitanje primjenu, prema potrebi, odredaba prava Zajednice od kojih se ne može sporazumno odstupiti, kako se primjenjuju u državi članici pred čijim se sudom vodi postupak.
5. Postojanje i valjanost suglasnosti ugovornih strana u pogledu izbora mjerodavnog prava utvrđuje se u skladu s odredbama članaka 10., 11. i 13.”
15 U skladu s člankom 4. Uredbe Rim I, naslovljenim „Mjerodavno pravo u slučaju kad ga ugovorne stranke nisu odabrale”:
„1. U mjeri u kojoj pravo koje je mjerodavno za ugovor nije odabrano u skladu s člankom 3., te ne dovodeći u pitanje članke od 5. do 8., pravo kojem podliježe ugovor utvrđuje se kako slijedi:
[…]
(b) ugovor o pružanju usluga podliježe pravu države u kojoj pružatelj usluga ima uobičajeno boravište;
(c) ugovor koji se odnosi na stvarno pravo na nekretninama odnosno na pravo najma ili zakupa nekretnina podliježe pravu države u kojoj se nekretnina nalazi;
(d) neovisno o točki (c), najam nekretnina ugovoren za privremeno privatno korištenje u razdoblju koje nije duže od šest uzastopnih mjeseci, podliježe pravu države u kojoj najmodavac ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da je najmoprimac fizička osoba, te da ima uobičajeno boravište u istoj državi;
[…]
2. Kad ugovor nije obuhvaćen stavkom 1. odnosno kad su dijelovi ugovora obuhvaćeni s više točaka od (a) do (h) stavka 1., ugovor podliježe pravu države u kojoj ugovorna strana koja na karakterističan način mora ispuniti ugovor ima uobičajeno boravište.
3. Kad je jasno iz svih okolnosti slučaja da je ugovor očigledno u užoj vezi s državom koja nije država navedena u stavcima 1. i 2., mjerodavno je pravo te druge države.
4. Kad je mjerodavno pravo nemoguće utvrditi na temelju stavaka 1. i 2., ugovor podliježe pravu države s kojom je u najužoj vezi.”
16 U članku 6. te uredbe navodi se:
„1. Ne dovodeći u pitanje članke 5. i 7., ugovor koji sklopi fizička osoba u svrhu za koju se smatra da je izvan njegove struke ili profesije (potrošač) s drugom osobom koja djeluje u svojoj struci ili profesiji (poduzetnik) podliježe pravu države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da poduzetnik:
(a) provodi svoje komercijalne ili stručne djelatnosti u državi u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, ili
(b) bilo kojim sredstvima usmjerava takve aktivnosti na tu državu ili na više država, uključujući tu državu,
te da je ugovor obuhvaćen opsegom tih aktivnosti.
2. Bez obzira na stavak 1., ugovorne stranke mogu odabrati mjerodavno pravo za ugovor koji ispunjava zahtjeve stavka 1. u skladu s člankom 3. Međutim, takav izbor ne može za posljedicu imati lišavanje potrošača zaštite koja mu je osigurana odredbama od kojih se ne može odstupiti sporazumom, na temelju prava koje bi bilo mjerodavno na temelju stavka 1. u slučaju da mjerodavno pravo nije izabrano.
3. Ako zahtjevi iz točaka (a) ili (b) nisu ispunjeni, mjerodavno pravo za ugovor između potrošača i poduzetnika utvrđuje se u skladu s člancima 3. i 4.
4. Stavci 1. i 2. ne primjenjuju se na:
(a) ugovor za pružanje usluga kad je usluge potrebno pružiti potrošaču isključivo u državi koja nije država u kojoj ima uobičajeno boravište;
[…]
(c) ugovor koji se odnosi na stvarno pravo nad nekretninama odnosno na pravo najma nekretnina, a koji ne predstavlja ugovor o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, u smislu Direktive [94/47];
[…]”
17 Članak 9. navedene uredbe, naslovljen „Prevladavajuće obvezne odredbe”, glasi kako slijedi:
„1. Prevladavajuće obvezne odredbe su odredbe čije se poštovanje smatra ključnim u državi za zaštitu njezinih javnih interesa, poput političkog, socijalnog ili gospodarskog ustroja, u mjeri u kojoj ih je moguće primijeniti na bilo koju situaciju koju obuhvaćaju, bez obzira na pravo koje je inače mjerodavno za ugovor na temelju ove Uredbe.
2. Ničime se u ovoj Uredbi ne ograničava primjena prevladavajućih obveznih odredaba prava države pred čijim se sudom vodi postupak.
3. Moguće je priznati učinak prevladavajućih obveznih odredaba prava države u kojoj obveze koje proizlaze iz ugovora moraju biti ili su izvršene, u mjeri u kojoj te prevladavajuće obvezne odredbe provedbu ugovora čine nezakonitom. Pri odlučivanju o učinku tih odredaba mora se u obzir uzeti njihova priroda i svrha te posljedice njihove primjene odnosno neprimjene.”
18 U članku 24. iste uredbe, naslovljenom „Odnos s Rimskom konvencijom”, određuje se:
„1. Ova Uredba zamjenjuje Rimsku konvenciju u državama članicama, osim u pogledu područja država članica koja su obuhvaćena teritorijalnim opsegom te Konvencije, te na koje se ova Uredba ne primjenjuje na temelju članka 299. [UEZ‑a].
2. U mjeri u kojoj ova Uredba zamjenjuje odredbe Rimske konvencije, svako upućivanje na tu Konvenciju tumači se kao upućivanje na ovu Uredbu.”
19 Člankom 28. Uredbe Rim I, naslovljenim „Vremenska primjena”, određuje se:
„Ova se Uredba primjenjuje na ugovore sklopljene počevši od 17. prosinca 2009.”
Direktiva 93/13/EEZ
20 U skladu s člankom 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.):
„1. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
2. Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.
Činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu ovog članka na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru.
Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.
3. Prilog sadrži indikativan i netaksativni popis odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima.”
Španjolsko pravo
21 Na glavni postupak primjenjuje se Ley 42/1998, sobre derechos de aprovechamiento por turno de bienes inmuebles de uso turístico y normas tributarias (Zakon 42/1998 o pravima vremenski ograničene uporabe nekretnina u turističke svrhe i o poreznim mjerama) od 15. prosinca 1998. (BOE br. 300 od 16. prosinca 1998., str. 42076.).
Glavni postupak i prethodna pitanja
22 Osoba NM, britanski potrošač s prebivalištem u Ujedinjenoj Kraljevini, sklopila je 6. listopada 2018. posredstvom podružnice u Španjolskoj Cluba La Costa (UK), sa sjedištem u Ujedinjenoj Kraljevini (u daljnjem tekstu: Club La Costa), ugovor o pravima na vremenski ograničenu uporabu turističkog smještaja (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), u pogledu kojeg sud koji je uputio zahtjev navodi da mu predmet nije ni stvarno pravo na nekretnini ni pravo najma.
23 Osoba NM tužila je to društvo i druga društva koja pripadaju istoj grupi, s kojima je također u ugovornom odnosu, ali koja nisu bila stranke tog ugovora.
24 Sva tužena društva u glavnom postupku imaju sjedište u Ujedinjenoj Kraljevini, osim European Resorts & Hotelsa, čije je sjedište u Španjolskoj. Nadalje, sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da Club La Costa svoju poslovnu djelatnost usmjerava ne samo prema Španjolskoj nego i prema drugim zemljama, osobito Ujedinjenoj Kraljevini.
25 Sporni ugovor sadržava odredbu kojom se, među ostalim, određuje da su za njega isključivo nadležni sudovi Engleske i Walesa i da se primjenjuje pravo Engleske i Walesa.
26 Sud koji je uputio zahtjev smatra da je tumačenje prava Unije relevantno za utvrđivanje – u okviru spora koji se pred njim vodi, a koji se odnosi na valjanost ili ništetnost tog ugovora – jesu li španjolski sudovi nadležni za odlučivanje u tom sporu i, ako jesu, prava s obzirom na koje valja ocijeniti valjanost ili ništetnost navedenog ugovora.
27 Međutim, kada je riječ o ugovorima poput spornog ugovora, španjolski sudovi zauzimaju različita stajališta.
28 Sud koji je uputio zahtjev smatra, s jedne strane, da se isključiva nadležnost predviđena člankom 24. točkom 1. Uredbe Bruxelles I.a ne može primijeniti s obzirom na to da posebna konfiguracija predmeta spornog ugovora isključuje nastanak stvarnog prava na nekretnini ili postojanje ugovora o najmu nekretnine i, s druge strane, da taj ugovor treba kvalificirati kao „potrošački ugovor” u smislu članka 17. stavka 1. te uredbe. On iz toga zaključuje da je moguće primijeniti pravilo o nadležnosti predviđeno u članku 18. stavku 1. navedene uredbe kojim se potrošaču nudi mogućnost da, osim pred sudom mjesta u kojem ima domicil, postupak pokrene i pred sudovima države članice u kojoj domicil ima „druga ugovorna stranka”.
29 U tom pogledu u španjolskoj sudskoj praksi također postoje različita tumačenja ne samo u pogledu pojma „druga ugovorna stranka” nego i u pogledu određivanja njezina domicila, u skladu s člankom 62. Uredbe Bruxelles I.a, koji upućuje na domaće pravo suda pred kojim je pokrenut postupak ili, ako je „druga ugovorna stranka” pravna osoba, u skladu s člankom 63. te uredbe, u kojem se domicil definira kao mjesto u kojem se nalazi statutarno sjedište, središnja uprava ili glavno mjesto poslovanja te osobe. Konkretnije, što se tiče Ujedinjene Kraljevine, „statutarno sjedište” znači registered office ili, ako takvo mjesto ne postoji, place of incorporation (mjesto stjecanja pravne osobnosti), ili, ako takvo mjesto ne postoji, mjesto prema čijem je pravu ono osnovano.
30 Prema prvoj struji sudske prakse, neovisno o izboru nadležnog suda koji potrošač može izvršiti na temelju članka 18. stavka 1. Uredbe Bruxelles I.a, ne može mu se priznati ovlast proširenja tog izbora podnošenjem tužbe protiv osobe koja nije ugovorna stranka pred odgovarajućim sudom. Slijedom toga, valja isključiti međunarodnu nadležnost španjolskih sudova ako potrošač nema domicil u Španjolskoj i ako sve tužene pravne osobe imaju domicil u Ujedinjenoj Kraljevini. Isto vrijedi i kada određena društva imaju domicil u Španjolskoj, ali nisu stranke ugovora o kojem je riječ ili kada se ta tužba odnosi na društva s domicilom u Španjolskoj koja su sklopila ugovore koji su akcesorni onomu čija se ništavost ističe.
31 Suprotno tomu, prema drugoj struji sudske prakse, zanemaruje se pitanje tko je „druga ugovorna stranka” i kako utvrditi njezin domicil. Prema toj struji sudske prakse, člankom 63. stavkom 2. Uredbe Bruxelles I.a uvodi se činjenična presumpcija zbog čega je na „drugoj ugovornoj stranci” da dokaže da njezin poslovni nastan odgovara njezinu statutarnom sjedištu, s obzirom na to da je, u protivnom, ako se utvrdi da grupa društava kojoj „druga ugovorna stranka” pripada obavlja djelatnosti u Španjolskoj, opravdana međunarodna nadležnost španjolskih sudova.
32 Međutim, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, takvo je tumačenje protivno ne samo tekstu članka 18. stavka 1. Uredbe Bruxelles I.a nego i svrsi ili strukturi te odredbe, koja potrošaču doduše dopušta da ne podnese tužbu opće nadležnom sudu prema domicilu tuženika, ali mu pritom ne omogućava da odredi domicil tuženika tako da se pojam domicila može zaobići kada se taj domicil podudara s tužiteljevim.
33 Što se tiče mjerodavnog prava, taj sud podsjeća na to da se, u skladu s općim odredbama Uredbe Rim I, odnosno njezinim člankom 3. stavkom 1., na ugovore primjenjuje pravo koje izaberu stranke ili, ako ga nisu odabrale, pravo određeno na temelju različitih kriterija navedenih u članku 4. stavcima 1. i 3. te uredbe, dopunjenih, ovisno o slučaju, pravom predviđenim u tom članku 4. stavku 4., koji upućuje na pravo države s kojom je ugovor u najužoj vezi. Osim tih općih odredbi, navedena uredba sadržava posebne odredbe, osobito one koje se primjenjuju na potrošačke ugovore.
34 Prema mišljenju navedenog suda, članak 6. Uredbe Rim I utvrđuje sljedeća pravila: stranke mogu odabrati mjerodavno pravo za ugovor o kojem je riječ, pod uvjetom da takav izbor nema za posljedicu lišavanje potrošača o kojem je riječ zaštite koja mu je osigurana prisilnim odredbama, na temelju prava koje bi bilo mjerodavno da mjerodavno pravo nije izabrano, odnosno prava države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, ako druga ugovorna stranka ispunjava određene uvjete koji se odnose na načine obavljanja njezinih djelatnosti. Ako to nije slučaj, primjenjuju se opći kriteriji iz članaka 3. i 4. te uredbe.
35 Isti sud ocjenjuje da se ne može smatrati da ugovorna odredba kojom se predviđa primjena prava Engleske i Walesa ima za cilj zaobići bilo koje pravilo o zaštiti u okviru sustava koji bi se primjenjivao da ta odredba ne postoji, s obzirom na to da je taj sustav također obuhvaćen tim pravom.
36 Međutim, određeni nacionalni sudovi smatraju da je takva odredba o mjerodavnom pravu ništetna jer je riječ o unaprijed sastavljenoj odredbi koja se nalazi u općim uvjetima, a čiji tekst upućuje na to da ju je nametnuo prodavatelj robe ili pružatelj usluga koji je sastavio odredbu i da ona nije rezultat dogovora na koji su stranke dobrovoljno pristale. Postojanje više ili manje standardiziranih odredbi u općim uvjetima ugovora nije protivno ni odredbama članka 3. stavka 1. Uredbe Rim I ni sudskoj praksi Suda.
37 Osim toga, ti nacionalni sudovi smatraju da se, s obzirom na to da je cilj članka 6. stavka 1. Uredbe Rim I zaštititi potrošače, a ne druge ugovorne stranke, potonji ne mogu pozivati na primjenu te odredbe ako to ne učini potrošač i da bi stoga trebalo primijeniti članak 6. stavak 3. te uredbe, koji upućuje na opća pravila utvrđena u člancima 3. i 4. navedene uredbe.
38 Međutim, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, takvim se tumačenjem ne bi poštovala sudska praksa Suda na temelju koje su pravni pojmovi predviđeni pravom Unije autonomni pojmovi koje treba tumačiti u skladu s načelima tog prava.
39 U tim je okolnostima Juzgado de Primera Instancia n° 2 de Fuengirola (Prvostupanjski sud br. 2 u Fuengiroli, Španjolska) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. U slučajevima potrošačkih ugovora na koje se primjenjuje članak 18. stavak 1. [Uredbe Bruxelles I.a], je li u skladu s tom uredbom tumačenje da je izrazom ,druga ugovorna stranka’ koji se koristi u navedenoj odredbi obuhvaćen isključivo onaj tko je potpisao ugovor tako da ne može uključivati druge fizičke ili pravne osobe osim onih koje su zaista potpisale ugovor?
2. Ako se izraz ,druga ugovorna stranka’ tumači na način da je njime obuhvaćen isključivo onaj tko je zaista potpisao ugovor, u slučajevima u kojima potrošač i ,druga ugovorna stranka’ imaju domicil izvan Španjolske, je li u skladu s člankom 18. stavkom 1. [Uredbe Bruxelles I.a] tumačenje da se međunarodna nadležnost španjolskih sudova ne može odrediti zbog činjenice da grupa poduzetnika kojoj pripada ,druga ugovorna stranka’ uključuje društva s domicilom u Španjolskoj koja nisu potpisala ugovor ili koja su potpisala druge ugovore koji nisu ugovor u odnosu na koji se zahtjeva utvrđivanje ništavosti?
3. Ako ,druga ugovorna stranka’ iz članka 18. stavka 1. [Uredbe Bruxelles I.a] dokaže da je njezin domicil utvrđen u Ujedinjenoj Kraljevini u skladu s člankom 63. stavkom 2. Uredbe, je li u skladu s tom odredbom tumačenje da tako utvrđeni domicil određuje mogućnost koja se može iskoristiti u skladu s člankom 18. stavkom 1.? Usto, je li u skladu s [tim člankom 63. stavkom 2.] tumačenje da se njome ne utvrđuje samo ,činjenična pretpostavka’, niti da je ta pretpostavka oborena ako ,druga ugovorna stranka’ obavlja djelatnosti izvan nadležnosti sudova svojeg domicila, a niti da je na ,drugoj ugovornoj stranki’ da dokaže postojanje poveznice između svojeg utvrđenog domicila na temelju [navedenog članka 63. stavka 2.] i mjesta u kojem obavlja svoje djelatnosti?
U pogledu [Uredbe Rim I]:
4. U slučajevima potrošačkih ugovora na koje se primjenjuje Uredba Rim I, je li u skladu s člankom 3. te uredbe tumačenje da vrijede i da su primjenjive odredbe o utvrđivanju mjerodavnog prava koje su sadržane u ,općim odredbama’ ugovora koji su potpisale stranke ili koje su uključene u poseban dokument na koji se izričito upućuje u ugovoru i čija je dostava potrošaču potvrđena?
5. U slučajevima potrošačkih ugovora na koje se primjenjuje Uredba Rim I, je li u skladu s člankom 6. stavkom 1. te uredbe tumačenje da se na njega mogu pozvati i potrošač i druga ugovorna stranka?
6. U slučajevima potrošačkih ugovora na koje se primjenjuje Uredba Rim I, je li u skladu s člankom 6. stavkom 1. te uredbe tumačenje da, ako su zahtjevi iz njega ispunjeni, pravo koje je navedeno u toj odredbi uvijek ima prednost u odnosu na pravo iz članka 6. stavka 3. iako bi se to potonje pravo moglo pokazati povoljnijim za potrošača u konkretnom slučaju?”
O prethodnim pitanjima
Prvo i drugo pitanje
40 Svojim prvim i drugim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 18. stavak 1. Uredbe Bruxelles I.a tumačiti na način da izraz „druga ugovorna stranka” iz te odredbe treba shvatiti na način da se odnosi samo na fizičku ili pravnu osobu koja je stranka ugovora o kojem je riječ ili se odnosi i na druge osobe koje nisu stranke tog ugovora, ali su povezane s tom osobom.
41 Uvodno valja podsjetiti na to da, s obzirom na to da iz uvodne izjave 34. Uredbe Bruxelles I.a proizlazi da se njome stavlja izvan snage i zamjenjuje Uredba br. 44/2001, koja je sama zamijenila Konvenciju od 27. rujna 1968. o [sudskoj] nadležnosti i izvršavanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, kako je izmijenjena naknadnim konvencijama o pristupanju novih država članica toj konvenciji, tumačenje Suda u pogledu odredaba potonjih pravnih instrumenata vrijedi i za Uredbu Bruxelles I.a kad se te odredbe mogu smatrati „istovjetnima” (presuda od 20. svibnja 2021., CNP, C‑913/19, EU:C:2021:399, t. 30. i navedena sudska praksa).
42 Valja podsjetiti i na to da pravila o nadležnosti u pogledu potrošačkih ugovora, koja se nalaze u člancima 17. do 19. Uredbe Bruxelles I.a, nude potrošaču izbor da svoju tužbu podnese bilo pred sudom svojeg domicila bilo pred sudovima države članice u kojoj domicil ima druga ugovorna stranka (vidjeti u tom smislu presudu od 26. ožujka 2020., Primera Air Scandinavia, C‑215/18, EU:C:2020:235, t. 54.).
43 Funkcija je tih pravila osigurati prikladnu zaštitu potrošača kao ugovorne stranke za koju se smatra da je ekonomski slabija i pravno neiskusnija od njezina suugovaratelja koji je gospodarski subjekt, kako se potrošača ne bi obeshrabrilo od pokretanja sudskog postupka time što bi ga se primoralo da tužbu podnese pred sudovima države na čijem području domicil ima njegov suugovaratelj (vidjeti u tom smislu presudu od 20. siječnja 2005., Gruber, C‑464/01, EU:C:2005:32, t. 34. i navedenu sudsku praksu).
44 U tom pogledu, člankom 17. Uredbe Bruxelles I.a primjena navedenih pravila uvjetuje se time da je potrošač sklopio ugovor o korištenju koje nema veze s njegovom profesionalnom djelatnošću s osobom koja obavlja trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici u kojoj potrošač ima domicil, ili ako na bilo koji način usmjerava svoje djelatnosti prema toj državi članici ili više država uključujući tu državu članicu, a taj ugovor spada u okvir tih djelatnosti.
45 Budući da ta pravila čine odstupanje od općeg pravila o nadležnosti propisanog člankom 4. stavkom 1. te uredbe, kojim se nadležnost dodjeljuje sudovima države članice u kojoj tuženik ima domicil, i od pravila o posebnoj nadležnosti u stvarima koje se odnose na ugovore iz članka 7. stavka 1. navedene uredbe, ona se nužno moraju usko tumačiti te nije dopušteno tumačenje koje ide izvan njima predviđenih slučajeva (vidjeti u tom smislu presude od 8. svibnja 2019., Kerr, C‑25/18, EU:C:2019:376, t. 22. i od 26. ožujka 2020., Primera Air Scandinavia, C‑215/18, EU:C:2020:235, t. 55. i navedenu sudsku praksu).
46 Osim toga, pojmove sadržane u Uredbi Bruxelles I.a, a posebno one iz članka 18. stavka 1. te uredbe, valja tumačiti na autonoman način, polazeći ponajprije od sustava i ciljeva navedene uredbe, radi osiguranja njezine jedinstvene primjene u svim državama članicama (presuda od 28. siječnja 2015., Kolassa, C‑375/13, EU:C:2015:37, t. 22.).
47 U ovom se slučaju pitanje suda koji je uputio zahtjev odnosi na to mogu li se uvjeti navedeni u točki 44. ove presude smatrati ispunjenima u pogledu osobe koja je, iako nije stranka ugovora koji je sklopio potrošač o kojem je riječ, s potonjim povezana na drugi način.
48 U tom je pogledu za primjenu pravila o nadležnosti u području ugovora koje sklapaju potrošači, koja se nalaze u člancima 17. do 19. Uredbe Bruxelles I.a, od presudne važnosti to da stranke u postupku također budu stranke ugovora o kojem je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 26. ožujka 2020., Primera Air Scandinavia, C‑215/18, EU:C:2020:235, t. 58.).
49 Ti članci 17. do 19. izričito upućuju na „ugovor koji sklapa […] potrošač”, na „stranku”, na „drugu stranku” u potrošačkom ugovoru ili pak na dogovore o odabiru suda koje su postigli „potrošač i druga ugovorna stranka” (vidjeti u tom smislu presudu od 26. ožujka 2020., Primera Air Scandinavia, C‑215/18, EU:C:2020:235, t. 59.).
50 Ta upućivanja idu u prilog tumačenju u skladu s kojim, kako bi se primjenjivali navedeni članci 17. do 19., potrošač tužbu može podnijeti samo protiv svojeg suugovaratelja (vidjeti u tom smislu presudu od 26. ožujka 2020., Primera Air Scandinavia, C‑215/18, EU:C:2020:235, t. 60.)
51 Zato je Sud presudio da se pravila o nadležnosti koja su za potrošačke ugovore propisana člankom 18. stavkom 1. Uredbe Bruxelles I.a primjenjuju prema tekstu te odredbe samo na postupke koje potrošač pokrene protiv druge ugovorne stranke, što nužno podrazumijeva da je došlo do sklapanja ugovora između potrošača i spornog poduzetnika (vidjeti u tom smislu presudu od 26. ožujka 2020., Primera Air Scandinavia, C‑215/18, EU:C:2020:235, t. 61. i navedenu sudsku praksu).
52 Tumačenje prema kojem se pravila o nadležnosti za potrošačke ugovore utvrđena u člancima 17. do 19. Uredbe Bruxelles I.a primjenjuju i u situaciji u kojoj nema ugovora između potrošača i poduzetnika nije u skladu s ciljem iznesenim u uvodnoj izjavi 15. te uredbe, a koji se sastoji u osiguravanju izuzetne predvidljivosti propisa o nadležnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 26. ožujka 2020., Primera Air Scandinavia, C‑215/18, EU:C:2020:235, t. 62.).
53 Naime, protuteža potrošačevoj mogućnosti da pokrene postupak protiv poduzetnika pred sudom koji je mjesno nadležan prema domicilu tog potrošača jest zahtjev da je između njih sklopljen ugovor, iz čega proizlazi navedena predvidljivost za tuženika (vidjeti u tom smislu presudu od 26. ožujka 2020., Primera Air Scandinavia, C‑215/18, EU:C:2020:235, t. 63.).
54 Osim toga, iako je Sud već presudio da pojam „druga ugovorna stranka” iz članka 18. stavka 1. Uredbe Bruxelles I.a treba tumačiti u smislu da se njime označava i ugovornog partnera poduzetnika s kojim je potrošač sklopio taj ugovor, a koji ima sjedište na području države članice u kojoj taj potrošač ima domicil (presuda od 14. studenoga 2013., Maletic, C‑478/12, EU:C:2013:735, t. 32.), to se tumačenje ipak temelji na posebnim okolnostima u kojima je potrošač od samog početka bio neodvojivo ugovorno povezan s dvama suugovarateljima (presuda od 26. ožujka 2020., Primera Air Scandinavia, C‑215/18, EU:C:2020:235, t. 64. i navedena sudska praksa).
55 U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je sporni ugovor, u pogledu kojeg tužitelj u glavnom postupku zahtijeva utvrđenje ništavosti, sklopljen sa samo jednim društvom, konkretnije s društvom Club La Costa, a da su druga tužena društva u glavnom postupku stranke drugih ugovora sklopljenih s tim tužiteljem, tako da ona ne mogu biti obuhvaćena pojmom „druga ugovorna stranka” u smislu članka 18. stavka 1. Uredbe Bruxelles I.a.
56 Što se tiče pitanja suda koji je uputio zahtjev koje se odnosi na to kako činjenica da „druga ugovorna stranka” pripada grupi društava utječe na postojanje sudske nadležnosti na temelju odredaba Uredbe Bruxelles I.a o nadležnosti za potrošačke ugovore, valja istaknuti da, uz iznimku članka 17. stavka 2. te uredbe, koji predviđa alternativnu poveznicu kada potrošačev suugovaratelj nema domicil na području države članice, iako ima podružnicu, predstavništvo ili drugu poslovnu jedinicu u državi članici, članci 17. do 19. navedene uredbe ne sadržavaju nijedan element na temelju kojeg bi se moglo smatrati da postoji poveznica koja se temelji na pripadnosti grupi društava.
57 Osim toga, tumačenje tih članaka 17. do 19. prema kojem bi se moglo uzeti u obzir to što potrošačev suugovaratelj pripada grupi društava čime bi se tom potrošaču dopustilo da podnese tužbu pred sudovima države članice na čijem području ima domicil svako društvo koje pripada toj grupi, očito bi bilo protivno ciljevima predvidljivosti pravila o nadležnosti predviđenih Uredbom Bruxelles I.a te bi stoga bilo nespojivo s načelom pravne sigurnosti.
58 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo i drugo pitanje valja odgovoriti na način da članak 18. stavak 1. Uredbe Bruxelles I.a treba tumačiti tako da izraz „druga ugovorna stranka” iz te odredbe treba shvatiti na način da se odnosi samo na fizičku ili pravnu osobu koja je stranka ugovora o kojem je riječ, a ne i na druge osobe koje nisu stranke tog ugovora, iako su povezane s njom.
Treće pitanje
59 Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 63. stavke 1. i 2. Uredbe Bruxelles I.a tumačiti na način da se utvrđivanjem, u skladu s tom odredbom, domicila „druge ugovorne stranke” u smislu članka 18. stavka 1. te uredbe, ograničava izbor koji potrošač može izvršiti na temelju tog članka 18. stavka 1. Osim toga, pita se o teretu dokazivanja u svrhu utvrđivanja tog domicila.
60 Najprije valja istaknuti da se, za razliku od domicila fizičkih osoba, u vezi s kojim članak 62. Uredbe Bruxelles I.a izričito navodi da ga treba utvrditi s obzirom na nacionalno pravo suda pred kojim je pokrenut postupak, domicil trgovačkih društava i pravnih osoba, u nedostatku takvog pojašnjenja, utvrđuje prema autonomnom tumačenju prava Unije.
61 Naime, iz uvodne izjave 15. te uredbe proizlazi da se, kada je riječ o pravnim osobama, domicil mora utvrditi samostalno, kako bi se zajednička pravila učinila transparentnijima i izbjegli sukobi nadležnosti.
62 Tako se u članku 63. stavku 1. točkama (a) do (c) navedene uredbe navode tri kriterija na temelju kojih se može utvrditi domicil trgovačkih društava i pravnih osoba, to jest mjesto gdje se nalazi njihovo statutarno sjedište, središnja uprava ili glavno mjesto poslovanja.
63 Budući da se tim člankom 63. ne uspostavlja nikakva hijerarhija između tih triju kriterija, na potrošaču je da odabere jedan od njih radi određivanja nadležnog suda u skladu s člankom 18. stavkom 1. Uredbe Bruxelles I.a.
64 Zbog cilja koji se želi postići pravilima o nadležnosti u području potrošačkih ugovora predviđenima tom uredbom, kako je naveden u točki 43. ove presude, koji se sastoji od osiguranja odgovarajuće zaštite potrošača kao ugovorne stranke koja se smatra ekonomski slabijom i pravno neiskusnijom, određivanje mjesta domicila trgovačkih društava i pravnih osoba na temelju članka 63. navedene uredbe ne može se smatrati ograničenjem odabira koji potrošač ima između dvaju nadležnih sudova ponuđenih u skladu s člankom 18. stavkom 1. iste uredbe.
65 Osim toga, što se tiče pojma „statutarno sjedište” iz članka 63. stavka 1. točke (a) Uredbe Bruxelles I.a, stavak 2. tog članka daje pojašnjenja u vezi s tim pojmom, to jest da u vezi s Irskom, Ciprom i Ujedinjenom Kraljevinom „statutarno sjedište” znači „registered office” ili, ako takvo mjesto ne postoji, „place of incorporation” (mjesto stjecanja pravne osobnosti) ili ako takvo mjesto ne postoji, mjesto temeljem čijeg je prava izvršeno osnivanje.
66 S obzirom na okolnost da članak 63. Uredbe Bruxelles I.a treba pružiti samostalnu definiciju mjesta domicila trgovačkih društava i pravnih osoba, kako bi se povećala transparentnost zajedničkih pravila i osigurala njihova ujednačena primjena u svim državama članicama, ne može se prihvatiti ni da su pojašnjenja navedena u tom članku 63. stavku 2. samo obične činjenične pretpostavke koje se mogu oboriti dokazom o protivnom jer bi inače bio ugrožen cilj predvidljivosti pravila o nadležnosti predviđenih tom uredbom.
67 S obzirom na prethodno navedeno, na treće pitanje valja odgovoriti tako da članak 63. stavke 1. i 2. Uredbe Bruxelles I.a treba tumačiti na način da se utvrđivanjem, u skladu s tom odredbom, domicila „druge ugovorne stranke” u smislu članka 18. stavka 1. te uredbe ne ograničava izbor koji potrošač može izvršiti na temelju tog članka 18. stavka 1. U tom pogledu, pojašnjenja iz tog članka 63. stavka 2. u vezi s pojmom „statutarno sjedište” autonomne su definicije.
Četvrto pitanje
68 Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 3. Uredbe Rim I tumačiti na način da mu se protivi to da se odredba o izboru mjerodavnog prava nalazi u općim uvjetima ugovora ili u zasebnom dokumentu na koji taj ugovor upućuje i koji je dostavljen potrošaču.
69 U tom pogledu valja podsjetiti na to da se u poglavlju II. Uredbe Rim I predviđaju jedinstvena pravila kojima se utvrđuje načelo prema kojem se prednost daje volji stranaka.
70 U tom pogledu, u skladu s općim pravilom iz članka 3. Uredbe Rim I, na ugovor se primjenjuje pravo koje su stranke izabrale. Međutim, stavkom 1. tog članka zahtijeva se da izbor bude izričit ili da jasno proizlazi iz odredaba ugovora ili okolnosti slučaja.
71 Kada je riječ o odredbama o izboru mjerodavnog prava, potrošač uživa posebnu zaštitu, uspostavljenu Direktivom 93/13, koja se temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti – položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj (vidjeti u tom smislu presudu od 23. travnja 2015., Van Hove, C‑96/14, EU:C:2015:262, t. 26. i navedenu sudsku praksu).
72 U tom kontekstu Sud je već presudio da je odredba o izboru mjerodavnog prava – koja je sadržana u općim uvjetima prodaje prodavatelja robe ili pružatelja usluge i o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, prema kojoj se na ugovor o kojem je riječ primjenjuje pravo države članice u kojoj je sjedište dotičnog poduzetnika – nepoštena odredba u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 zato što se njome potrošača o kojem je riječ dovodi u zabludu jer kod njega ostavlja dojam da se na taj ugovor primjenjuje samo to pravo, a da ga se ne obavještava o činjenici da na temelju članka 6. stavka 2. Uredbe Rim I. uživa i zaštitu koju mu osiguravaju prisilne odredbe prava koje bi bilo mjerodavno u nedostatku te odredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 28. srpnja 2016., Verein für Konsumenteninformation, C‑191/15, EU:C:2016:612, t. 71.), to jest one prava države u kojoj ima uobičajeno boravište.
73 U tom pogledu, člankom 6. stavkom 2. Uredbe Rim I određuje se naime da u slučaju potrošačkog ugovora koji je potrošač sklopio s poduzetnikom, stranke mogu odabrati mjerodavno pravo za taj ugovor, ali se njime pojašnjava da takav izbor ne može za posljedicu imati lišavanje potrošača zaštite koja mu je osigurana odredbama od kojih se ne može odstupiti sporazumom na temelju prava koje bi, da nije izabrano, bilo mjerodavno u skladu s člankom 6. stavkom 1. te uredbe, koji predviđa da se na takav ugovor primjenjuje pravo države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište (vidjeti u tom smislu presudu od 10. veljače 2022., ShareWood Switzerland, C‑595/20, EU:C:2022:86, t. 15. i 16.).
74 Posljedično, odredba o izboru mjerodavnog prava o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori nevaljana je samo ako potrošača o kojem je riječ dovodi u zabludu jer kod njega ostavlja dojam da se na predmetni ugovor primjenjuje samo to pravo, a da ga se ne obavještava o činjenici da na temelju članka 6. stavka 2. Uredbe Rim I. uživa i zaštitu koju mu osiguravaju prisilne odredbe prava koje bi bilo mjerodavno u nedostatku te odredbe, to jest one prava države u kojoj ima uobičajeno boravište.
75 U ovom slučaju iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da se spornim ugovorom na temelju prethodno sastavljene odredbe određuje da je mjerodavno pravo ono Engleske i Walesa, koje se izgleda poklapa s pravom države u kojoj tužitelj u glavnom postupku ima uobičajeno boravište, koje je također pravo Engleske i Walesa.
76 S obzirom na prethodno navedeno, na četvrto pitanje valja odgovoriti tako da članak 3. Uredbe Rim I treba tumačiti na način da mu se ne protivi odredba o izboru mjerodavnog prava koja se nalazi u općim uvjetima ugovora ili u zasebnom dokumentu na koji taj ugovor upućuje i koji je dostavljen potrošaču, pod uvjetom da se u toj odredbi potrošač obavještava o tome da, na temelju članka 6. stavka 2. te uredbe, u svakom slučaju uživa zaštitu koju mu osiguravaju prisilne odredbe prava države u kojoj ima uobičajeno boravište.
Peto i šesto pitanje
77 Svojim petim i šestim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 6. stavak 1. Uredbe Rim I tumačiti na način da se, u slučaju da se odredba o izboru prava mjerodavnog za potrošački ugovor proglasi nevaljanom, s jedne strane, obje stranke tog ugovora, uključujući prodavatelja robe ili pružatelja usluga, mogu pozvati na tu odredbu kako bi utvrdile pravo mjerodavno za navedeni ugovor i, s druge strane, da se tako određeno pravo primjenjuje čak i ako pravo iz tog članka 6. stavka 3., to jest pravo koje se na isti ugovor primjenjuje u skladu s člancima 3. i 4. te uredbe, može biti povoljnije za potrošača.
78 U tom pogledu valja utvrditi da članak 6. Uredbe Rim I nema samo posebnu nego i taksativnu prirodu, tako da se pravila o nadležnosti predviđena u tom članku mogu izmijeniti ili dopuniti drugim pravilima o nadležnosti navedenima u toj uredbi samo ako se u nekoj posebnoj odredbi navedenog članka izričito upućuje na njih (vidjeti po analogiji presudu od 20. listopada 2022., ROI Land Investments, C‑604/20, EU:C:2022:807, t. 40. i 41.).
79 Kao što to proizlazi iz uvodne izjave 23. Uredbe Rim I, važno je zaštititi ugovorne stranke koje se smatraju slabijima pomoću pravila o nadležnosti koja su povoljnija za njihove interese od općih pravila.
80 Nadalje, i s obzirom na činjenicu da pravila navedena u članku 6. te uredbe trebaju zaštititi potrošača, pitanje koja se od dviju stranaka ugovora o kojem je riječ na njih poziva nije relevantno, tako da se na ta pravila može pozvati i poduzetnik.
81 Tako članak 6. stavak 1. Uredbe Rim I određuje da je za ugovor koji potrošač sklopi s poduzetnikom mjerodavno pravo države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da su ispunjeni uvjeti navedeni u toj odredbi.
82 Osim toga, člankom 6. stavkom 2. Uredbe Rim I izričito se predviđa da stranke mogu, u skladu s člankom 3. te uredbe, odabrati pravo mjerodavno za takav ugovor, pod uvjetom da takav izbor ne može za posljedicu imati lišavanje potrošača zaštite koja mu je osigurana odredbama od kojih se ne može odstupiti sporazumom na temelju prava koje bi, da nije izabrano, bilo mjerodavno u skladu s člankom 6. stavkom 1. navedene uredbe.
83 Člankom 6. stavkom 3. te uredbe precizira se da se, samo u slučaju da ugovor o kojem je riječ ne ispunjava uvjete iz članka 6. stavka 1. točaka (a) ili (b) Uredbe Rim I, pravo mjerodavno za taj ugovor određuje u skladu s člancima 3. i 4. navedene uredbe kada sud pred kojim je pokrenut postupak može, među ostalim, odrediti to pravo uzimajući u obzir državu s kojom je navedeni ugovor u najužoj vezi.
84 Iz toga proizlazi da, kada potrošački ugovor ispunjava te uvjete i ako izbor stranaka u pogledu prava mjerodavnog za taj ugovor nije valjan, to pravo treba odrediti u skladu s člankom 6. stavkom 1. Uredbe Rim I.
85 Zbog posebne i taksativne prirode pravila o određivanju mjerodavnog prava navedenih u tom članku 6., ne može se prihvatiti nijedno drugo pravo, iako bi to drugo pravo, kada bi bilo određeno osobito na temelju poveznica predviđenih u članku 4. te uredbe, bilo povoljnije za potrošača.
86 Suprotno tumačenje, na temelju kojeg bi za određivanje prava mjerodavnog za potrošački ugovor bilo moguće odstupiti od kolizijskih pravila predviđenih Uredbom Rim I, zbog toga što bi drugo pravo bilo povoljnije za potrošača, nužno bi znatno ugrozilo opći zahtjev predvidljivosti mjerodavnog prava, a time i načelo pravne sigurnosti u ugovornim odnosima koji uključuju potrošače (vidjeti po analogiji presudu od 12. rujna 2013., Schlecker, C‑64/12, EU:C:2013:551, t. 35.).
87 Naime, zakonodavac Unije je, time što je kao mjerodavno odredio pravo države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, smatrao da to pravo pruža odgovarajuću zaštitu potrošaču a da to određivanje ipak ne mora nužno u svim slučajevima dovesti do primjene prava koje je najpovoljnije za potrošača (vidjeti po analogiji presudu od 12. rujna 2013., Schlecker, C‑64/12, EU:C:2013:551, t. 34.).
88 S obzirom na prethodno navedeno, na peto i šesto pitanje valja odgovoriti tako da članak 6. stavak 1. Uredbe Rim I treba tumačiti na način da, kada potrošački ugovor ispunjava uvjete navedene u toj odredbi i ako ne postoji valjan izbor prava mjerodavnog za taj ugovor, to pravo treba odrediti u skladu s navedenom odredbom, na koju se mogu pozvati obje stranke navedenog ugovora, uključujući poduzetnika, i to bez obzira na okolnost da pravo koje se na isti ugovor primjenjuje u skladu s člancima 3. i 4. te uredbe može biti povoljnije za potrošača.
Troškovi
89 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (sedmo vijeće) odlučuje:
1. Članak 18. stavak 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima
treba tumačiti na način da:
izraz „druga ugovorna stranka” iz te odredbe treba shvatiti na način da se odnosi samo na fizičku ili pravnu osobu koja je stranka ugovora o kojem je riječ, a ne i na druge osobe koje nisu stranke tog ugovora, iako su povezane s njom.
2. Članak 63. stavke 1. i 2. Uredbe br. 1215/2012
treba tumačiti na način da:
utvrđivanjem, u skladu s tom odredbom, domicila „druge ugovorne stranke” u smislu članka 18. stavka 1. te uredbe ne ograničava se izbor koji potrošač može izvršiti na temelju tog članka 18. stavka 1. U tom pogledu, pojašnjenja iz tog članka 63. stavka 2. u vezi s pojmom „statutarno sjedište” autonomne su definicije.
3. Članak 3. Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I)
treba tumačiti na način da mu se:
ne protivi odredba o izboru mjerodavnog prava koja se nalazi u općim uvjetima ugovora ili u zasebnom dokumentu na koji taj ugovor upućuje i koji je dostavljen potrošaču, pod uvjetom da se u toj odredbi potrošač obavještava o tome da, na temelju članka 6. stavka 2. te uredbe, u svakom slučaju uživa zaštitu koju mu osiguravaju prisilne odredbe prava države u kojoj ima uobičajeno boravište.
4. Članak 6. stavak 1. Uredbe br. 593/2008
treba tumačiti na način da:
kada potrošački ugovor ispunjava uvjete navedene u toj odredbi i ako ne postoji valjan izbor prava mjerodavnog za taj ugovor, to pravo treba odrediti u skladu s navedenom odredbom, na koju se mogu pozvati obje stranke navedenog ugovora, uključujući poduzetnika, i to bez obzira na okolnost da pravo koje se na isti ugovor primjenjuje u skladu s člancima 3. i 4. te uredbe može biti povoljnije za potrošača.
Potpisi