PRESUDA SUDA (drugo vijeće)
14. rujna 2023.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva (EU) 2015/2302 – Članak 5. – Putovanja u paket‑aranžmanu i povezani putni aranžmani – Raskid ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu – Izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći – Pandemija bolesti COVID-19 – Pravo raskida – Zahtjev za puni povrat – Obveza obavještavanja koju ima organizator putovanja – Članak 12. – Primjena načela dispozitivnosti i podudarnosti utvrđenih u nacionalnom pravu – Djelotvorna zaštita potrošača – Ispitivanje koje nacionalni sud provodi po službenoj dužnosti – Uvjeti”
U predmetu C‑83/22,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Juzgado de Primera Instancia no 5 de Cartagena (Prvostupanjski sud br. 5 u Cartageni, Španjolska), odlukom od 11. siječnja 2022., koju je Sud zaprimio 8. veljače 2022., u postupku
RTG
protiv
Tuk Tuk Travel SL,
SUD (drugo vijeće),
u sastavu: A. Prechal (izvjestiteljica), predsjednica vijeća, M. L. Arastey Sahún, F. Biltgen, N. Wahl i J. Passer, suci,
nezavisni odvjetnik: L. Medina,
tajnik: L. Carrasco Marco, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 12. siječnja 2023.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za španjolsku vladu, I. Herranz Elizalde, u svojstvu agenta,
– za češku vladu, L. Halajová, M. Smolek i J. Vláčil, u svojstvu agenata,
– za finsku vladu, H. Leppo, u svojstvu agenta,
– za Europski parlament, P. López‑Carceller i M. Menegatti, u svojstvu agenata,
– za Vijeće Europske unije, S. Sáez Moreno i L. Vétillard, u svojstvu agenata,
– za Europsku uniju, I. Rubene i N. Ruiz García, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 23. ožujka 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na valjanost članka 5. Direktive (EU) 2015/2302 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2015. o putovanjima u paket[‑]aranžmanima i povezanim putnim aranžmanima, o izmjeni Uredbe (EZ) br. 2006/2004 i Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/314/EEZ (SL 2015., L 326, str. 1.), s gledišta članaka 114. i 169. UFEU‑a, te na tumačenje potonjih članaka i članka 15. te direktive.
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe RTG, putnika, i društva Tuk Tuk Travel SL, organizatora putovanja, vezano uz iznos koji je taj putnik uplatio nakon sklapanja ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu, a čiji djelomični povrat potražuje od navedenog organizatora putovanja nakon što je on raskinuo taj ugovor o putovanju zbog širenja koronavirusa u zemljama odredišta.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 U uvodnoj izjavi 5. Direktive 2015/2302 navodi se:
„U skladu s člankom 26. stavkom 2. i člankom 49. UFEU‑a unutarnje tržište treba obuhvaćati područje bez unutarnjih granica na kojem se osiguravaju slobodno kretanje robe i usluga te sloboda poslovnog nastana. Usklađivanje prava i obveza iz ugovora o putovanjima u paket[‑]aranžmanima i povezanim putnim aranžmanima, kojim se uspostavlja odgovarajuća ravnoteža između visoke razine zaštite potrošača i konkurentnosti poduzeća, potrebno je za uspostavu stvarnog unutarnjeg potrošačkog tržišta na tom području.”
4 U članku 1. te direktive, naslovljenom „Predmet”, predviđa se:
„Svrha ove Direktive jest doprinijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta i ostvarivanju visoke i što jedinstvenije razine zaštite potrošača približavanjem određenih aspekata zakona i drugih propisa država članica u vezi s ugovorima između putnika i trgovaca o putovanjima u paket[‑]aranžmanu i povezanim putnim aranžmanima.”
5 Članak 5. navedene direktive, naslovljen „Predugovorne informacije”, određuje:
„1. Države članice osiguravaju da, prije nego što se putnik obveže bilo kojim ugovorom o putovanju u paket[‑]aranžmanu ili bilo kojom odgovarajućom ponudom, organizator, kao i prodavatelj ako se paket[‑]aranžman prodaje putem prodavatelja, putniku pruže odgovarajuće standardne informacije putem odgovarajućeg obrasca kako je naveden u Prilogu I. dijelu A ili dijelu B, te sljedeće informacije ako su one relevantne za paket[‑]aranžman:
(a) glavne značajke usluga putovanja:
[…]
(g) informacija da putnik može raskinuti ugovor u bilo kojem trenutku prije početka paket[‑]aranžmana uz plaćanje primjerene naknade za raskid ugovora ili, prema potrebi, standardnih naknada za raskid ugovora koje zahtijeva organizator, u skladu s člankom 12. stavkom 1.;
[…]
3. Informacije iz stavaka 1. i 2. moraju se pružiti na jasan, razumljiv i lako uočljiv način. Kada se te informacije pružaju u pisanom obliku, one moraju biti čitljive.”
6 U članku 12. iste direktive, naslovljenom „Raskid ugovora o putovanju u paket[‑]aranžmanu i pravo odustajanja prije početka paket[‑]aranžmana”, predviđa se:
„1. Države članice osiguravaju da putnik može raskinuti ugovor o putovanju u paket[‑]aranžmanu u bilo kojem trenutku prije početka paket[‑]aranžmana. Ako putnik raskine ugovor o putovanju u paket[‑]aranžmanu u skladu s ovim stavkom, putnik može biti dužan organizatoru platiti primjerenu naknadu za raskid ugovora koju se može opravdati. Ugovorom o putovanju u paket[‑]aranžmanu mogu se utvrditi razumne standardne naknade za raskid ugovora koje se temelje na trenutku raskida ugovora prije početka paket[‑]aranžmana i očekivanim uštedama troškova te prihodu od pružanja usluga putovanja drugom korisniku. U nedostatku standardnih naknada za raskid ugovora, iznos naknade za raskid ugovora odgovara cijeni paket[‑]aranžmana umanjenoj za uštede troškova i prihod od pružanja usluga putovanja drugom korisniku. Na zahtjev putnika organizator pruža obrazloženje za iznos naknada za raskid ugovora.
2. Ne dovodeći u pitanje stavak 1., putnik ima pravo raskinuti ugovor o putovanju u paket[‑]aranžmanu prije početka paket[‑]aranžmana bez plaćanja bilo kakve naknade za raskid ugovora u slučaju izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, a koje su nastupile na odredištu ili u njegovoj neposrednoj blizini i koje znatno utječu na izvršenje paket[‑]aranžmana ili koje znatno utječu na prijevoz putnika na odredište. U slučaju raskida ugovora o putovanju u paket[‑]aranžmanu u skladu s ovim stavkom putnik ima pravo na puni povrat svih plaćanja izvršenih za paket[‑]aranžman, ali nema pravo na dodatnu odštetu.
[…]”
7 U članku 23. Direktive 2015/2302, naslovljenom „Obvezujuća priroda Direktive”, određuje se:
„1. Izjava organizatora paket[‑]aranžmana ili trgovca koji omogućuje povezani putni aranžman o tome da djeluje isključivo kao pružatelj usluga putovanja, kao posrednik ili u bilo kojem drugom svojstvu ili o tome da paket[‑]aranžman ili povezani putni aranžman ne predstavlja paket[‑]aranžman ili povezani putni aranžman ne oslobađa tog organizatora ili trgovca od obveza koje su im nametnute u skladu s ovom Direktivom.
2. Putnici se ne mogu odreći prava koja su im dodijeljena nacionalnim mjerama kojima se prenosi ova Direktiva.
3. Ugovorni aranžmani ili izjave putnika koji predstavljaju izravno ili neizravno odricanje od prava koja se putnicima dodjeljuju na temelju ove Direktive ili predstavljaju ograničavanje tih prava odnosno kojima se nastoji zaobići primjena ove Direktive, nisu obvezujući za putnika.”
8 U članku 24. te direktive, naslovljenom „Izvršavanje”, navodi se:
„Države članice osiguravaju postojanje odgovarajućih i djelotvornih sredstava za osiguravanje poštovanja ove Direktive.”
9 U dijelu A Priloga I. navedenoj direktivi, naslovljenom „Obrazac sa standardnim informacijama za ugovore o putovanju u paket[‑]aranžmanu kad je moguća upotreba poveznica”, u uokvirenom dijelu iznosi se sadržaj tog obrasca te se navodi da će klikom na poveznicu putnik dobiti sljedeće informacije:
„Najvažnija prava u skladu s Direktivom (EU) 2015/2302
[…]
– Putnici mogu raskinuti ugovor bez plaćanja bilo kakve naknade za raskid ugovora prije početka paket[‑]aranžmana u slučaju izvanrednih okolnosti, primjerice ako na odredištu postoje ozbiljni sigurnosni problemi koji bi mogli utjecati na paket[‑]aranžman.
[…]”
10 U dijelu B Priloga I. Direktivi 2015/2302, naslovljenom „Obrazac sa standardnim informacijama za ugovor o putovanju u paket[‑]aranžmanu u situacijama koje nisu situacije obuhvaćene dijelom A”, u uokvirenom dijelu precizira se sadržaj tog obrasca te se navode ista osnovna prava priznata tom direktivom koja su navedena i u dijelu A Priloga I. toj direktivi.
Španjolsko pravo
Kraljevska zakonodavna uredba 1/2007
11 Članci 5. i 12. Direktive 2015/2302 te dijelovi A i B Priloga I. toj direktivi preneseni su u španjolsko pravo člancima 153. i 160. te dijelovima A i B Priloga II. Preinačenog teksta Općeg zakona o zaštiti potrošača i korisnika te drugih dodatnih zakona, potvrđenog Kraljevskom zakonodavnom uredbom 1/2007 od 16. studenoga 2007. (BOE br. 287 od 30. studenoga 2007., str. 49181.), u verziji koja se primjenjuje u sporu iz glavnog postupka.
Zakonik o parničnom postupku
12 U članku 216. Leya 1/2000, de Enjuiciamiento Civil (Zakon 1/2000 o Zakoniku o parničnom postupku) od 7. siječnja 2000. (BOE br. 7 od 8. siječnja 2000., str. 575.), u verziji koja se primjenjuje u sporu iz glavnog postupka (u daljnjem tekstu: Zakonik o parničnom postupku), određuje se:
„U predmetima koji se pred njima vode, građanski sudovi odlučuju na temelju činjenica, dokaza i zahtjeva stranaka, osim ako zakonom nije drukčije propisano u posebnim slučajevima.”
13 Članak 218. stavak 1. Zakonika o parničnom postupku formuliran je kako slijedi:
„Sudske odluke moraju biti jasne i precizne te moraju odgovarati zahtjevima i ostalim navodima stranaka koji su pravodobno izneseni tijekom postupka. One moraju sadržavati potrebna utvrđenja, odluku na štetu ili u korist tuženika te se njima moraju riješiti sva sporna pitanja o kojima se raspravljalo.
Sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva kada prihvaća činjenične i pravne okolnosti koje nisu one koje su stranke htjele iznijeti, a u skladu s odredbama koje se primjenjuju u konkretnom predmetu, čak i kada ih stranke u sporu nisu pravilno citirale ili se na njih pozvale.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
14 RTG je 10. listopada 2019. od društva Tuk Tuk Travel kupio paket‑aranžman s putovanjem u Vijetnam i Kambodžu za dvije osobe, s polaskom 8. ožujka 2020. iz Madrida (Španjolska), dok je povratak bio planiran za 24. ožujka iste godine.
15 Nakon sklapanja predmetnog ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu, tužitelj iz glavnog postupka uplatio je iznos od 2402 eura na ime predujma na ukupan iznos cijene putovanja, koja je iznosila 5208 eura. U općim uvjetima tog ugovora navodile su se, među ostalim, informacije o mogućnosti njegova raskida do dana polaska uz plaćanje troškova otkazivanja. U tim se informacijama nije navodila mogućnost raskida navedenog ugovora zbog izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, a koje su nastupile na odredištu ili u njegovoj neposrednoj blizini te uvelike utječu na njegovo izvršenje.
16 Porukom elektroničke pošte od 12. veljače 2020. tužitelj iz glavnog postupka obavijestio je tuženika iz glavnog postupka o svojoj odluci da raskine predmetni ugovor o putovanju u paket‑aranžmanu s obzirom na širenje koronavirusa u Aziji, te je od njega zatražio povrat svih iznosa koje je imao pravo potraživati.
17 Tuženik iz glavnog postupka mu je 14. veljače 2020. odgovorio da će mu u slučaju otkazivanja putovanja biti vraćen iznos od 81 eura, po odbitku troškova otkazivanja. Istoga dana tužitelj iz glavnog postupka ponovio je svoju odluku o raskidu te je osporavao iznos troškova otkazivanja.
18 Dana 4. ožujka 2020. tuženik iz glavnog postupka obavijestio je tužitelja iz glavnog postupka da će mu vratiti iznos od 302 eura čim zrakoplovna kompanija nadležna za obavljanje predmetnog leta prizna svojim putnicima pravo na otkazivanje bez troškova.
19 Nakon što je o tome obaviješten, tužitelj iz glavnog postupka, koji nije bio zastupan po odvjetniku, podnio je protiv tuženika iz glavnog postupka tužbu pred Juzgadom de Primera Instancia no 5 de Cartagena (Prvostupanjski sud br. 5 u Cartageni, Španjolska), sudom koji je uputio zahtjev. U tužbi tvrdi da je predmetni ugovor o putovanju u paket‑aranžmanu odlučio otkazati gotovo mjesec dana prije predviđenog dana polaska i da je razlog otkazivanja slučaj više sile, odnosno širenje koronavirusa u Aziji. Traži da se tuženiku iz glavnog postupka naloži da mu vrati dodatni iznos od 1500 eura. Naime, tvrdi da se preostali iznos od 601 eura odnosi na troškove organizacije koje snosi tuženik iz glavnog postupka.
20 Tuženik iz glavnog postupka usprotivio se tom zahtjevu tvrdeći da je i u trenutku raskida predmetnog ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu i u trenutku planiranog polaska još uvijek bilo moguće normalno putovati u odredišne zemlje. Također navodi da je tužitelj iz glavnog postupka prihvatio opće uvjete tog ugovora u kojima je bilo određeno da u slučaju raskida troškovi organizacije iznose 15 % od ukupne cijene predmetnog putovanja i da troškovi otkazivanja odgovaraju onima koje primjenjuje svaki njegov pružatelj usluga.
21 Budući da stranke iz glavnog postupka nisu tražile zakazivanje rasprave, predmet je 22. lipnja 2021. ušao u fazu donošenja odluke.
22 Međutim, sud koji je uputio zahtjev je rješenjem od 15. rujna 2021. pozvao stranke iz glavnog postupka da u roku od deset dana dostave svoja očitovanja o nizu pitanja koja su se u bitnome ticala poštovanja prava Unije, konkretno Direktive 2015/2302.
23 Tužitelj iz glavnog postupka nije se očitovao o tom pitanju. Tuženik iz glavnog postupka ponovio je svoj stav da u trenutku raskida sklopljenog ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu nije bilo nikakvog razloga da se predmetno putovanje ne izvrši. Nadalje, istaknuo je da se tužitelj iz glavnog postupka nikada nije pozvao na neobavještavanje ili na bilo kakav propust u vezi s tim pravima.
24 S jedne strane, sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku u tom zahtjevu postavlja pitanje valjanosti članka 5. Direktive 2015/2302 s gledišta članka 169. UFEU‑a u vezi s člankom 114. UFEU‑a jer taj članak 5. ne predviđa obvezu organizatora putovanja da potrošača mora obavijestiti o mogućnosti da u slučaju izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći raskine ugovor o putovanju u paket‑aranžmanu koji je sklopio, uz povrat svih izvršenih uplata. Dakle, smatra da tužitelj iz glavnog postupka u konkretnom slučaju nije znao da ima pravo na povrat svih tih uplata u slučaju nastanka takvih okolnosti. Sud koji je uputio zahtjev stoga se pita nije li zbog tog neobavještavanja dotičnog potrošača otežana obrana njegovih prava i interesa, posebno ako ga, kao u konkretnom slučaju, ne zastupa odvjetnik, te ne ugrožava li se time ostvarivanje cilja u pogledu postizanja visoke razine zaštite potrošača koji se nastoji postići Direktivom 2015/2302.
25 S druge strane, sud koji je uputio zahtjev pita se postoji li mogućnost da on po službenoj dužnosti, na temelju prava Unije, potrošaču dosudi povrat svih izvršenih uplata u slučaju nastanka izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, a koje uvelike utječu na izvršenje predmetnog ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu. Takvom mogućnošću osigurava se postizanje cilja na koji se podsjeća u prethodnoj točki. Međutim, smatra da postojanje te mogućnosti dovodi u pitanje temeljna načela španjolskog postupovnog prava, a to su načela dispozitivnosti i podudarnosti sudskih odluka utvrđena u članku 218. stavku 1. Zakonika o parničnom postupku.
26 U tim je okolnostima Juzgado de Primera Instancia no 5 de Cartagena (Prvostupanjski sud br. 5 u Cartageni) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li članak 169. [stavak 1.], [članak 169. stavak 2.] točku (a) i članak 114. stavak 3. UFEU‑a tumačiti na način da im se protivi članak 5. Direktive 2015/2302 o putovanjima u paket[‑]aranžmanima i povezanim putnim aranžmanima jer se u tom članku, među informacijama koje putniku obvezno treba pružiti prije sklapanja ugovora, ne navodi pravo koje potonjem priznaje članak 12. navedene direktive u pogledu raskida ugovora prije početka aranžmana i ishođenja povrata svih izvršenih uplata, u slučaju postojanja izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, a koje uvelike utječu na izvršenje paket‑aranžmana?
2. Protivi li se člancima 114. i 169. UFEU‑a te članku 15. Direktive 2015/2302 primjena načela dispozitivnosti i podudarnosti iz članka 216. i članka 218. stavka 1. [Zakonika o parničnom postupku], ako bi se tim postupovnim načelima mogla ometati potpuna zaštita tužitelja kao potrošača?”
Dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku
27 Češka vlada u bitnome osporava dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku tvrdeći da zatraženo tumačenje nije nužno za rješavanje spora iz glavnog postupka. Konkretno tvrdi da su prethodna pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev bez osnove zato što strah od širenja koronavirusa u Aziji, na što se tužitelj iz glavnog postupka poziva kao razlog za raskid ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu gotovo mjesec dana prije njegova polaska, ne spada u izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, a koje su nastupile na odredištu ili u njegovoj neposrednoj blizini te su uvelike utjecale na izvršenje tog ugovora o putovanju ili na prijevoz putnika do odredišta, kao što se to zahtijeva u članku 12. stavku 2. Direktive 2015/2302.
28 S tim u vezi valja podsjetiti da je u okviru postupka iz članka 267. UFEU‑a, koji počiva na jasnom razgraničenju funkcija nacionalnih sudova i Suda, nacionalni sud jedini ovlašten utvrđivati i ocjenjivati činjenice u sporu iz glavnog postupka (presuda od 27. travnja 2023., Legea, C‑686/21, EU:C:2023:357, t. 24. i navedena sudska praksa). Sud je ovlašten samo iznijeti tumačenje ili izjasniti se o valjanosti propisa Europske unije polazeći od činjenica koje mu je naveo nacionalni sud (presuda od 27. travnja 2023., AxFina Hungary, C‑705/21, EU:C:2023:352, t. 28. i navedena sudska praksa). Osim toga, samo su nacionalni sudovi, koji odlučuju o sporu i moraju preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja treba biti donesena, nadležni ocjenjivati, uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta, kako postojanje potrebe za upućivanjem prethodnog pitanja radi donošenja presude tako i važnost pitanja koja postavljaju Sudu (vidjeti u tom smislu presude od 16. prosinca 1981., Foglia, 244/80, EU:C:1981:302, t. 15., i od 7. lipnja 2018., Scotch Whisky Association, C‑44/17, EU:C:2018:415, t. 22. i navedenu sudsku praksu).
29 U konkretnom slučaju, pitanje mogu li se činjenice na koje se tužitelj iz glavnog postupka poziva kao razlog za raskid predmetnog ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu kvalificirati kao „izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći” u smislu Direktive 2015/2302, podliježe samostalnoj ocjeni suda koji je uputio zahtjev. Također, taj sud nije smatrao potrebnim postaviti prethodno pitanje u pogledu dosega pojma „izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći” u smislu te direktive, radi rješavanja spora koji se pred njime vodi.
30 Zahtjev za prethodnu odluku stoga je dopušten.
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
31 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u bitnome se pita o valjanosti članka 5. Direktive 2015/2302 s gledišta članka 169. stavka 1. i članka 169. stavka 2. točke (a) te članka 114. stavka 3. UFEU‑a zbog toga što taj članak 5. ne zahtijeva od organizatora putovanja da putnik mora biti obaviješten o svojem pravu, utvrđenom u članku 12. stavku 2. te direktive, da raskine svoj ugovor o putovanju u paket‑aranžmanu bez plaćanja troškova otkazivanja i uz ishođenje povrata svih uplata izvršenih za taj paket‑aranžman u slučaju izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, a koje uvelike utječu na izvršenje tog ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu.
32 Španjolska vlada i Europska komisija osporavaju dopuštenost tog pitanja. Komisija tvrdi da je navedeno pitanje hipotetsko jer članak 5. stavak 1. Direktive 2015/2302 predviđa obvezu da se putnika obavijesti o njegovu pravu raskida, što se ponavlja i u članku 12. stavku 2. te direktive.
33 S tim u vezi valja podsjetiti da Sud može odbiti odlučivati o zahtjevu koji je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ni s predmetom spora iz glavnog postupka, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi mogao dati koristan odgovor na pitanja koja su mu upućena (presuda od 25. srpnja 2018., AY (Uhidbeni nalog – Svjedok), C‑268/17, EU:C:2018:602, t. 25. i navedena sudska praksa).
34 Sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem traži od Suda da se izjasni o dosegu članka 5. stavka 1. Direktive 2015/2302. Naime, tumačenje dosega te odredbe jest preduvjet za ocjenu njezine valjanosti. To tumačenje ne podrazumijeva ocjenu problema hipotetske naravi, tako da je Komisija u krivu kada tvrdi da je to pitanje nedopušteno.
35 Međutim, kada je riječ o tumačenju dosega članka 5. stavka 1. Direktive 2015/2302, treba istaknuti da se u toj odredbi navodi da su države članice dužne osigurati da organizator putovanja pruži putniku, prije nego što se potonji obveže ugovorom o putovanju u paket‑aranžmanu, među ostalim, standardne informacije putem odgovarajućeg obrasca navedenog u Prilogu I. dijelovima A ili B te direktive.
36 U standardnim se informativnim obrascima, navedenima u Prilogu I. dijelovima A i B spomenute direktive, preuzimaju putem poveznice ili, ako nema takve poveznice, izričito, osnovna prava o kojima putnici moraju biti obaviješteni. U skladu sa sedmom alinejom dijelova A i B tog Priloga I., jedno od tih prava je i pravo putnika u paket‑aranžmanu da „raskin[e] ugovor bez plaćanja bilo kakve naknade za raskid ugovora prije početka paket[‑]aranžmana u slučaju izvanrednih okolnosti, primjerice ako na odredištu postoje ozbiljni sigurnosni problemi koji bi mogli utjecati na paket[‑]aranžman”. Dakle, u toj se sedmoj alineji navodi i ilustrira sadržaj prava na raskid koje se tim putnicima priznaje u članku 12. stavku 2. iste direktive.
37 Dakle, suprotno mišljenju suda koji je uputio zahtjev, članak 5. stavak 1. Direktive 2015/2302 ne isključuje iz informacija koje putniku moraju obvezno biti pružene prije sklapanja ugovora, informaciju koja se odnosi na pravo putnika da raskine svoj ugovor o putovanju prije početka aranžmana koje mu se priznaje u članku 12. stavku 2. te direktive, bez plaćanja troškova otkazivanja, u slučaju postojanja izvanrednih okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, a koje uvelike utječu na izvršenje paket‑aranžmana.
38 Imajući u vidu doseg članka 5. stavka 1. Direktive 2015/2302, nema potrebe odgovarati na upit suda koji je uputio zahtjev u pogledu valjanosti tog članka. Naime, budući da navedeni članak zahtijeva da putnik mora biti obaviješten o tome da ima pravo raskida iz članka 12. stavka 2. te direktive, pitanje valjanosti članka 5. navedene direktive s gledišta članka 169. stavka 1. i članka 169. stavka 2. točke (a) UFEU‑a te članka 114. stavka 3. UFEU‑a zbog činjenice da se tim člankom 5. ne zahtijeva da potrošač mora biti obaviješten o tom pravu raskida, uopće se ne postavlja.
39 Slijedom svih navedenih razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 5. stavak 1. Direktive 2015/2302 treba tumačiti na način da se njime od organizatora putovanja zahtijeva da putnik mora biti obaviješten o svojem pravu raskida iz članka 12. stavka 2. te direktive. Valjanost članka 5. stavka 1. navedene direktive s gledišta članka 169. stavka 1. i članka 169. stavka 2. točke (a) UFEU‑a u vezi s člankom 114. stavkom 3. UFEU‑a stoga se ne može dovoditi u pitanje uz obrazloženje kako se njime ne propisuje da putnik mora biti obaviješten o svojem pravu raskida iz članka 12. stavka 2. iste direktive.
Drugo pitanje
40 Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li članke 114. i 169. UFEU‑a te članak 15. Direktive 2015/2302 tumačiti na način da im se protivi primjena načela dispozitivnosti i podudarnosti, utvrđenih u odredbama Zakonika o parničnom postupku, ako primjena potonjih odredaba može biti smetnja djelotvornoj zaštiti potrošača koji nastupaju u svojstvu tužitelja.
41 Španjolska vlada osporava dopuštenost tog pitanja zato što, s jedne strane, nedopuštenost prvog pitanja nužno povlači nedopuštenost drugog pitanja i što, s druge strane, članak 15. Direktive 2015/2302 nema nikakve veze sa sporom iz glavnog postupka. Taj prigovor treba odbiti zbog toga što, zbog razloga navedenih u točkama 33. i 34. ove presude, prvo pitanje nije nedopušteno, te zato što iz konteksta drugog pitanja očito proizlazi da je pozivanje na članak 15. te direktive pogreška u pisanju i da ga treba shvatiti kao da se odnosi na članak 12. stavak 2. navedene direktive.
42 Imajući u vidu navedeno i uzimajući u obzir činjenicu da je Direktiva 2015/2302 donesena na temelju članka 114. UFEU‑a s ciljem pridonošenja postizanju cilja u pogledu osiguravanja visoke razine zaštite potrošača iz članka 169. stavka 1. i članka 169. stavka 2. točke (a) UFEU‑a, drugo pitanje valja preformulirati na način da se njime u bitnome pita treba li članak 12. stavak 2. te direktive tumačiti na način da mu se protivi primjena odredbi nacionalnog postupovnog prava kojima se utvrđuju načela dispozitivnosti i podudarnosti u skladu s kojima, ako raskid ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu zadovoljava uvjete iz tog članka 12. stavka 2. i ako dotični putnik podnese nacionalnom sudu zahtjev za povrat tražeći manji iznos od punog povrata, taj sud nema mogućnost da navedenom putniku po službenoj dužnosti prizna puni povrat.
43 S tim u vezi valja podsjetiti da članak 12. stavak 2. Direktive 2015/2302 predviđa da ako izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći, a koje su nastupile na odredištu ili u njegovoj neposrednoj blizini, uvelike utječu na izvršenje paket‑aranžmana ili na prijevoz putnika do odredišta, putnik ima pravo raskinuti ugovor o putovanju u paket‑aranžmanu prije početka aranžmana bez plaćanja troškova otkazivanja i dobiti povrat svih uplata izvršenih za taj paket‑aranžman.
44 Međutim, pravom Unije ne usklađuju se postupovna pravila koja se primjenjuju na ispitivanje tog prava raskida. U članku 24. Direktive 2015/2302 predviđa se samo da države članice moraju osigurati postojanje odgovarajućih i djelotvornih sredstava za osiguravanje poštovanja te direktive. Prema tome, postupovna pravila čija je svrha osigurati zaštitu prava koja sudionici u postupku ostvaruju na temelju članka 12. stavka 2. navedene direktive, dio su unutarnjeg pravnog sustava država članica u skladu s načelom njihove postupovne autonomije (vidjeti u tom smislu presudu od 17. svibnja 2022., Unicaja Banco, C‑869/19, EU:C:2022:397, t. 22. i navedenu sudsku praksu).
45 Dakle, pravo Unije načelno ne zahtijeva od nacionalnog suda da po službenoj dužnosti ispituje razlog koji se odnosi na kršenje odredaba Unije ako bi ispitivanje tog razloga od njega tražilo da izađe iz granica spora, kako je potonji definiran dispozicijom stranaka. To ograničenje ovlasti nacionalnog suda opravdava se načelom da procesna inicijativa pripada strankama. Taj sud stoga može postupati po službenoj dužnosti samo u iznimnim slučajevima kad javni interes zahtijeva njegovu intervenciju (vidjeti u tom smislu presudu od 17. prosinca 2009., Martín Martín, C‑227/08, EU:C:2009:792, t. 19. i 20. te navedenu sudsku praksu).
46 Iz sudske prakse Suda također proizlazi da je nacionalni sud dužan po službenoj dužnosti ispitati poštovanje određenih odredbi prava Unije u području zaštite potrošača ako bez takvog ispitivanja ne bi mogao biti ostvaren cilj djelotvorne zaštite potrošača (vidjeti u tom smislu presudu od 5. ožujka 2020., OPR‑Finance, C‑679/18, EU:C:2020:167, t. 23. i navedenu sudsku praksu). Iz toga slijedi da djelotvorna zaštita određenih prava koje potrošač ostvaruje na temelju prava Unije spada pod javni interes koji zahtijeva postupanje nacionalnog suda po službenoj dužnosti.
47 Obveza nacionalnog suda u pogledu ispitivanja po službenoj se dužnosti tako priznaje, među ostalim, kada je riječ o odredbama Direktive Vijeća 85/577/EEZ od 20. prosinca 1985. za zaštitu potrošača u pogledu ugovora sklopljenih izvan poslovnih prostorija (SL 1985., L 372, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 3.) (presuda od 17. prosinca 2009., Martín Martín, C‑227/08, EU:C:2009:792, t. 29.), odredbama Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.) (presuda od 17. svibnja 2022., Ibercaja Banco, C‑600/19, EU:C:2022:394, t. 37. i navedena sudska praksa), te odredbama Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (SL 2008., L 133, str. 66.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 13., str. 58. i ispravak SL 2014., L 283, str. 66.) (presuda od 5. ožujka 2020., OPR‑Finance, C‑679/18, EU:C:2020:167, t. 23. i navedena sudska praksa).
48 U konkretnom slučaju potrebno je stoga ocijeniti treba li nacionalni sud, s ciljem osiguravanja djelotvorne zaštite prava raskida koje potrošač ima na temelju članka 12. stavka 2. Direktive 2015/2302, imati mogućnost da se po službenoj dužnosti pozove na povredu te odredbe.
49 U tom pogledu valja prije svega istaknuti da to pravo raskida pridonosi postizanu cilja te direktive koji se sastoji, kao što proizlazi iz članka 1. navedene direktive u vezi s njezinom uvodnom izjavom 5., u doprinošenju urednom funkcioniranju unutarnjeg tržišta i ostvarivanju visoke i što ujednačenije razine zaštite potrošača u slučaju kad oni sklapaju ugovor o putovanju u paket‑aranžmanu. Direktivom 2015/2302 putniku se jamči pravo koje on u pregovorima s organizatorom putovanja ne bi nužno mogao osigurati zato što se nalazi u slabijem položaju u odnosu na tog organizatora kada je riječ o pregovaračkoj moći u pogledu uvjeta paket‑aranžmana. Pravo raskida, baš kao i pravo na povrat uplata izvršenih nakon tog raskida, koja se putnicima priznaju u članku 12. stavku 2. te direktive, odgovaraju toj svrsi zaštite potrošača (vidjeti u tom smislu presudu od 8. lipnja 2023., UFC – Que choisir i CLCV, C‑407/21, EU:C:2023:449, t. 33.).
50 Nadalje, kao što je nezavisna odvjetnica istaknula u točki 54. svojeg mišljenja, to pravo raskida zauzima važno mjesto u sustavu Direktive 2015/2302, zato što se u dijelovima A i B Priloga I. toj direktivi kvalificira kao „osnovno pravo” putnika i što na temelju članka 5. stavka 1. navedene direktive organizator putovanja ima obvezu obavijestiti tog putnika o postojanju navedenog prava raskida.
51 Konačno, člankom 23. Direktive 2015/2302 utvrđuje se da su njezine odredbe prisilne naravi. Prema tome, u skladu sa stavcima 2. i 3. tog članka, putnik se ne može odreći prava koja su mu priznata tom direktivom, a sve ugovorne odredbe ili izjave putnika koje predstavljaju izravno ili neizravno odricanje od tih prava nisu obvezujuće za putnika.
52 Imajući u vidu navedene okolnosti, valja zaključiti da djelotvorna zaštita prava na raskid koje se putnicima priznaje u članku 12. stavku 2. Direktive 2015/2302 zahtijeva da nacionalni sud mora imati mogućnost po službenoj dužnosti pozvati se na povredu te odredbe.
53 Međutim, ispitivanje koje nacionalni sud provodi po službenoj dužnosti u pogledu prava raskida iz članka 12. stavka 2. Direktive 2015/2302 podliježe obvezi ispunjavanja određenih uvjeta.
54 Prvo, nužno je da je jedna od strana predmetnog ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu pokrenula sudski postupak pred nacionalnim sudom i da je predmet tog postupka navedeni ugovor (vidjeti, vezano uz ispitivanje po službenoj dužnosti nepoštenih odredbi o kojima je riječ u Direktivi 93/13, presudu od 11. ožujka 2020., Lintner, C‑511/17, EU:C:2020:188, t. 29. i navedenu sudsku praksu).
55 Drugo, pravo raskida iz članka 12. stavka 2. Direktive 2015/2302 mora biti vezano uz predmet spora kako su ga stranke odredile kroz svoje zahtjeve i razloge (vidjeti, vezano uz ispitivanje po službenoj dužnosti nepoštenih odredbi o kojima je riječ u Direktivi 93/13, presudu od 11. ožujka 2020., Lintner, C‑511/17, EU:C:2020:188, t. 34.).
56 Treće, nacionalni sud mora raspolagati svim pravnim i činjeničnim elementima koji su potrebni da bi se ocijenilo može li se dotični putnik pozvati na to pravo raskida (vidjeti, vezano uz ispitivanje po službenoj dužnosti nepoštenih odredbi o kojima je riječ u Direktivi 93/13, presudu od 11. ožujka 2020., Lintner, C‑511/17, EU:C:2020:188, t. 27. i navedenu sudsku praksu).
57 Četvrto, ne traži se da je taj putnik izričito naveo nacionalnom sudu da se protivi primjeni članka 12. stavka 2. Direktive 2015/2302.
58 U situaciji kad se navedeni putnik ne poziva na primjenu te odredbe iako su uvjeti za njezinu primjenu očito zadovoljeni, ne treba isključiti mogućnosti da on nije znao za postojanje prava na raskid koje se predviđa u navedenoj odredbi. Međutim, to je dovoljno da bi se nacionalni sud mogao po službenoj dužnosti pozvati na tu odredbu.
59 U konkretnom slučaju, podložno ocjeni suda koji je uputio zahtjev, ti su uvjeti po svemu sudeći ispunjeni. Naime, tužitelj iz glavnog postupka tom je sudu podnio tužbu koja se odnosila na raskid ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu koji je on sklopio s tuženikom iz glavnog postupka. Čini se da je pravo raskida iz članka 12. stavka 2. Direktive 2015/2302 povezano s predmetom spora koji se vodi pred navedenim sudom jer se on odnosi na povrat uplata koje je taj tužitelj izvršio nakon što je odlučio raskinuti navedeni ugovor zbog širenja koronavirusa. Nadalje, sud koji je uputio zahtjev očito raspolaže svim pravnim i činjeničnim elementima potrebnima da bi se ocijenilo može li se putnik pozvati na to pravo raskida. Prilikom te samostalne ocjene, sud koji je uputio zahtjev moći će uzeti u obzir točke 41. do 51. presude od 8. lipnja 2023., UFC – Que choisir i CLCV (C‑407/21, EU:C:2023:449), u kojima je Sud ocijenio da pojam „izvanredne okolnosti koje se nisu mogle izbjeći” u smislu članka 12. stavka 2. te direktive u pravilu može obuhvaćati izbijanje globalne zdravstvene krize. Osim toga, u tužbi koju je podnio tom sudu navedeni tužitelj očito nije izričito isključio raskid na temelju članka 12. stavka 2. Direktive 2015/2302. Upravo suprotno, ne može se isključiti da nije znao za postojanje tog prava imajući u vidu da je organizator putovanja povrijedio obvezu da ga obavijesti o navedenom pravu, što mora učiniti na temelju članka 5. stavka 1. te direktive, kako je potonji prenesen u španjolsko pravo.
60 Kada su uvjeti koji se navode u točkama 54. do 57. ove presude ispunjeni, nacionalni je sud dužan po službenoj dužnosti ispitati pravo raskida iz članka 12. stavka 2. Direktive 2015/2302.
61 To ispitivanje po službenoj dužnosti, prema formalnim zahtjevima koje u tom smislu predviđaju nacionalna postupovna pravila, zahtijeva od tog suda da, s jedne strane, tužitelja obavijesti da ima pravo na raskid, kako je potonje predviđeno u članku 12. stavku 2. Direktive 2015/2302, i da, s druge strane, tom tužitelju pruži mogućnost da se na navedeno pravo pozove u sudskom postupku koji je u tijeku i da, ako se taj tužitelj na njega pozove, pozove tuženika da o njemu raspravlja u kontradiktornom postupku (vidjeti, vezano uz ispitivanje po službenoj dužnosti nepoštenih odredbi o kojima je riječ u Direktivi 93/13, presudu od 11. ožujka 2020., Lintner, C‑511/17, EU:C:2020:188, t. 42. i navedenu sudsku praksu).
62 Dakle, navedeno ispitivanje po službenoj dužnosti ne zahtijeva od nacionalnog suda da po službenoj dužnosti raskine predmetni ugovor o putovanju u paket‑aranžmanu bez troškova i da tom istom tužitelju prizna pravo na povrat svih uplata izvršenih za taj paket‑aranžman. Naime, takav zahtjev nije nužan da bi se osigurala djelotvorna zaštita prava raskida iz članka 12. stavka 2. Direktive 2015/2302 te je u suprotnosti s autonomijom tužitelja u korištenju svojeg prava na raskid.
63 Konkretno, nacionalni sud ne može biti dužan po službenoj dužnosti raskinuti ugovor o putovanju u paket‑aranžmanu primjenom te odredbe ako putnik, nakon što ga je taj sud obavijestio, slobodno i informirano odluči da ne želi raskinuti svoj ugovor na temelju navedene odredbe. Naime, Direktiva 2015/2302 ne ide tako daleko da bi putnike prisiljavala da iskoriste prava koja imaju na temelju sustava zaštite koji je njome uspostavljen (vidjeti, vezano uz ispitivanje po službenoj dužnosti nepoštenih odredbi o kojima je riječ u Direktivi 93/13, presudu od 3. listopada 2019., Dziubak, C‑260/18, EU:C:2019:819, t. 53. i 54. te navedenu sudsku praksu).
64 Slijedom svih navedenih razmatranja, na drugo prethodno pitanje valja odgovoriti tako da članak 12. stavak 2. Direktive 2015/2302 treba tumačiti na način da mu se ne protivi primjena odredbi nacionalnog postupovnog prava kojima se utvrđuju načela dispozitivnosti i podudarnosti u skladu s kojima, ako raskid ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu zadovoljava uvjete iz te odredbe i ako dotični putnik podnese nacionalnom sudu zahtjev za povrat tražeći manji iznos od punog povrata, taj sud nema mogućnost da navedenom putniku po službenoj dužnosti prizna puni povrat ako navedene odredbe ne isključuju to da taj sud može po službenoj dužnosti obavijestiti tog putnika o njegovu pravu na puni povrat i omogućiti mu da se pred njime pozove na to pravo.
Troškovi
65 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) odlučuje:
1. Članak 5. stavak 1. Direktive (EU) 2015/2302 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2015. o putovanjima u paket[‑]aranžmanima i povezanim putnim aranžmanima, o izmjeni Uredbe (EZ) br. 2006/2004 i Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive 90/314/EEZ,
treba tumačiti na način da se:
njime od organizatora putovanja zahtijeva da putnik mora biti obaviješten o svojem pravu raskida iz članka 12. stavka 2. te direktive. Valjanost članka 5. stavka 1. navedene direktive s gledišta članka 169. stavka 1. i članka 169. stavka 2. točke (a) UFEU‑a u vezi s člankom 114. stavkom 3. UFEU‑a stoga se ne može dovoditi u pitanje uz obrazloženje da se njime ne propisuje da putnik mora biti obaviješten o svojem pravu raskida iz članka 12. stavka 2. iste direktive.
2. Članak 12. stavak 2. Direktive 2015/2302
treba tumačiti na način da mu se:
ne protivi primjena odredbi nacionalnog postupovnog prava kojima se utvrđuju načela dispozitivnosti i podudarnosti u skladu s kojima, ako raskid ugovora o putovanju u paket‑aranžmanu zadovoljava uvjete iz te odredbe i ako dotični putnik podnese nacionalnom sudu zahtjev za povrat tražeći manji iznos od punog povrata, taj sud nema mogućnost da navedenom putniku po službenoj dužnosti prizna puni povrat ako navedene odredbe ne isključuju to da taj sud može po službenoj dužnosti obavijestiti tog putnika o njegovu pravu na puni povrat i omogućiti mu da se pred njime pozove na to pravo.
Potpisi