PRESUDA OPĆEG SUDA (drugo vijeće)
26. rujna 2014.(*)
„Ugovori o javnoj nabavi usluga – Postupak prikupljanja ponuda – Pružanje usluga izvanrednog zračnog prijevoza putnika i najma aviotaksija – Odbijanje prijave – Članak 94. točka (b) Financijske uredbe – Prava na obranu – Članak 134. stavak 5. detaljnih pravila za provedbu Financijske uredbe – Tužba za poništenje – Dopis kojim se odgovara na zahtjev tužitelja – Akt koji nije pobojan – Odluka o dodjeli – Nepostojanje izravnog utjecaja – Nedopuštenost – Izvanugovorna odgovornost“
U spojenim predmetima T‑91/12 i T‑280/12,
Flying Holding NV, sa sjedištem u Wilrijku (Belgija),
Flying Group Lux SA, sa sjedištem u Luxembourgu (Luksemburg),
Flying Service NV, sa sjedištem u Deurneu (Belgija),
koje zastupaju C. Doutrelepont i V. Chapoulaud, odvjetnici,
tužitelji,
protiv
Europske komisije, koju su u početku zastupale S. Delaude i D. Calciu, a zatim S. Delaude, u svojstvu agenata, uz asistenciju V. Vandena Ackera, odvjetnika,
tuženik,
povodom, s jedne strane, zahtjeva za poništenje odluka sadržanih u Komisijinim dopisima od 15. prosinca 2011. i 17. siječnja 2012. kojima se odbija prijava koju su tužitelji podnijeli u okviru ograničenog postupka prikupljanja ponuda u vezi s pružanjem usluga izvanrednog zračnog prijevoza putnika i najma aviotaksija (SL 2011/S 192‑312059) kao i Komisijine odluke od 28. veljače 2012. kojom se ugovor dodjeljuje drugom društvu i, s druge strane, zahtjeva za naknadu štete,
OPĆI SUD (drugo vijeće),
u sastavu: M. E. Martins Ribeiro, predsjednica, S. Gervasoni (izvjestitelj) i L. Madise, suci,
tajnik: S. Spyropoulos, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 28. veljače 2014.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Europska komisija je pozivom na nadmetanje od 6. listopada 2011., objavljenim u Dodatku Službenom listu Europske unije (SL 2011/S 192‑312059), raspisala poziv na podnošenje ponuda PMO2/PR/2011/103 koji se odnosi na sklapanje okvirnog ugovora naslovljen „Pružanje usluga izvanrednog zračnog prijevoza putnika, najam aviotaksija“. Cilj tog poziva na podnošenje ponuda bio je odabrati pružatelja usluga izvanrednog zračnog prijevoza zaduženog za najam aviotaksija i za osiguravanje prijevoza predsjednika i drugih članova Komisije, predsjedništva Europskog parlamenta, predsjedništva Europskog vijeća, Visokog predstavnika EU‑a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, kao i osoba koje ih prate, ponajprije na području Europske unije.
2 Postupak predviđen pozivom na nadmetanje radi predmetne javne nabave bio je ograničen postupak uređen člankom 91. stavkom 1. točkom (b) Uredbe (EZ, Euratom) br. 1605/2002 od 25. lipnja 2002. o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica (SL L 248, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 2., str. 145.), kako je izmijenjena (u daljnjem tekstu: Financijska uredba) i člankom 122. stavkom 2. Uredbe Komisije (EZ, Euratom) br. 2342/2002 od 23. prosinca 2002. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu Financijske uredbe (SL L 357, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 3., str. 7.), kako je izmijenjena (u daljnjem tekstu: detaljna pravila za provedbu). Postupak je podijeljen u dvije faze. Prva faza sastoji se u provjeri postoje li razlozi za isključenje predviđeni u člancima 93. i 94. Financijske uredbe kao i poštuju li se kriteriji za odabir predviđeni u pozivu na nadmetanje. U prvoj fazi postupka mogu sudjelovati svi zainteresirani gospodarski subjekti. U drugoj fazi postupka na dostavu ponude poziva se samo natjecatelje koji zadovoljavaju kriterije za odabir i koji ne potpadaju ni pod jedan razlog za isključenje te im se u tom pogledu mogu predati specifikacije.
3 Dokumenti i podaci koje su natjecatelji trebali predati tijekom prve faze kako bi dokazali svoju tehničku sposobnost opisani su u točki III.2.3 poziva na nadmetanje, koja glasi kako slijedi:
„Podaci i formalnosti potrebni da bi se procijenilo jesu li ti zahtjevi ispunjeni:
[...]
Pouzdanost i sigurnost:
da mu prijava ne bi bila odbijena, natjecatelj treba dostaviti:
– presliku dijela A operativnog priručnika društva ,Općenito’,
– opis plana u slučaju nužde (Emergency Response Plan – ERP), programa zračne sigurnosti i svojega programa pouzdanosti,
– svi podaci o tijelu ili tijelima zaduženima za plovidbenost i održavanje zrakoplova.
Za razdoblje između 1.1.2007. i datuma objave ovog poziva na nadmetanje:
– za sve zrakoplove kojima sam upravlja, taksativni popis nesreća i ozbiljnih nezgoda koje su se dogodile, odgovarajuća izvješća koja su sastavila nadležna tijela i dostupni zaključci vezano za njihov vjerojatni uzrok,
– godišnja revizorska izvješća o pouzdanosti i sigurnosti koja su sastavila nadležna tijela (obvezno) ili treća strana (fakultativno), kao i sinteza zaključaka i mjera koje su uslijedile,
– navođenje svih inspekcijskih pregleda izvršenih primjenom Direktive 2004/36/EZ (SAFA).
[...]“
4 Flying Holding NV je 7. studenoga 2011. u ime svojih društava kćeri, Flying Group Lux SA i Flying Service NV (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: tužitelji), podnio zahtjev za sudjelovanje u predmetnom ograničenom postupku.
5 Komisija je 18. studenoga 2011. od tužitelja zatražila da joj dostave dodatne podatke, među ostalim, o njihovim tehničkim sposobnostima. Tužitelji su odgovorili Komisiji 28. studenoga 2011., dostavljajući joj nekoliko dokumenata.
6 Komisija je 2. prosinca 2011. od tužitelja zatražila nove dodatne podatke, podsjećajući ih da se u pozivu na nadmetanje od njih traži da, pod prijetnjom odbijanja njihove prijave, dostave sve podatke o tijelu ili tijelima zaduženima za održavanje zrakoplova i, što se tiče Flying Groupa Lux, opis njegovog plana u slučaju nužde (ERP‑a) i godišnja revizorska izvješća o pouzdanosti i sigurnosti.
7 Tužitelji su Komisiji poslali nove dokumente 6. prosinca 2011., pojašnjavajući da su dostavili samo godišnje izvješće o pouzdanosti i sigurnosti za 2011. jer je Flying Group Lux osnovan tek krajem 2008. i da tijela luksemburškog civilnog zrakoplovstva za 2009. i 2010. nisu sastavila nikakva godišnja izvješća o pouzdanosti i sigurnosti.
8 Uprava luksemburškog civilnog zrakoplovstva je dopisom od 12. prosinca 2011. upućenim Komisiji kao odgovor na njezinu elektroničku poštu od 8. prosinca 2011. navela da je obavila nekoliko revizija Flying Groupa Lux, među kojima i nekoliko općih revizija, radi izdavanja dozvole za zračnog prijevoznika (Air Officer’s Certification, u daljnjem tekstu: AOC) i obnove te dozvole u 2009., 2010. i 2011.
9 Komisija je 15. prosinca 2011. obavijestila tužitelje o tome da su njihovi zahtjevi za sudjelovanje u ograničenom postupku odbijeni. Ocijenila je da njihov spis s ponudom nije bio „točan, istinit i potpun“. Naime, tužitelji nisu dostavili sve dokumente koje se tražilo u pozivu na nadmetanje u dijelu naslovljenom „Zaštita i sigurnost“, iako je Komisija bila obaviještena o tome da su u 2009. i u 2010. što se tiče Flying Groupa Lux izvršene revizije pouzdanosti i sigurnosti. Također je navedeno da je ocjenjivački odbor odlučio odbiti prijavu tužiteljâ na temelju članka 94. točke (b) Financijske uredbe, koji određuje da su iz sklapanja ugovora isključeni natjecatelji za koje se u tom postupku javne nabave utvrdi da su krivi za davanje lažne izjave prilikom dostavljanja podataka, koje je zatražio javni naručitelj radi njihovog sudjelovanja u ugovoru, ili koji te podatke nisu dostavili.
10 Tužitelji su dopisom od 20. prosinca 2011. upućenim Komisiji objasnili da je to što nisu dostavili tražena izvješća za 2009. i 2010. godinu posljedica činjenice da su oni shvatili da se u pozivu na nadmetanje ciljalo na točno određene revizije pouzdanosti i sigurnosti, a ne na opće revizije koje obuhvaćaju dio koji se odnosi na pouzdanost i sigurnost koje u ovom slučaju sastavljaju samo tijela luksemburškog civilnog zrakoplovstva. Usto su naveli da je uvođenje nove baze podataka početkom 2011., u koju nisu uklopljeni podaci koji se odnose na 2009. i 2010., odavalo dojam da ti podaci ni ne postoje. Naposljetku su za 2009. godinu dostavili izvješća o općim revizijama „prije AOC‑a“, za 2010. godinu „AOC Continuous Oversight Audit“ (revizija kontinuiranog nadzora AOC‑a) i za 2011. godinu „Kontinuirani nadzor AOC‑a“.
11 Komisija je 17. siječnja 2012. potvrdila svoju odluku o odbijanju prijave tužiteljâ. Smatrala je u biti da nisu postojale nikakve dvojbe u vezi s time koje je dokumente trebalo dostaviti.
12 Tužitelji su 18. siječnja 2012. obavijestili Komisiju o svojoj namjeri da pred Općim sudom ospore tu odluku i najavili su da će „u danima koji slijede“ podnijeti dokaz o tome da tražena izvješća za Flying Group Lux nisu bila dostupna jer ih nadležno tijelo, to jest Uprava luksemburškog civilnog zrakoplovstva nije sastavila.
13 Uprava luksemburškog civilnog zrakoplovstva je 25. siječnja 2012. napisala Flying Groupu Lux sljedeće:
„[Uprava luksemburškog civilnog zrakoplovstva] želi objasniti da opće revizije prije AOC‑a kao i revizije obnove AOC‑a obuhvaćaju rubrike ,Quality system, flight safety management i security (sûreté)’. Usto, počevši od 2012., Uprava [luksemburškog] civilnog zrakoplovstva će također vršiti specijaliziranije revizije među kojima i revizije koje ciljaju na pouzdanost kao što je između tijela i subjekta ugovoreno godišnjim programom revizija i inspekcijskih pregleda.“
14 Uprava luksemburškog civilnog zrakoplovstva istog je dana Komisiji poslala dopis istog sadržaja dodajući da je dopisom od 12. veljače 2010., čiju je presliku priložila, Flying Group Lux pojasnila područje obuhvaćeno izvršenim revizijama.
15 Nakon završetka prve faze ograničenog postupka, samo je jedan natjecatelj, Abelag Aviation NV, bio pozvan dostaviti ponudu. Nakon što je ponuda pregledana, 28. veljače 2012. mu je dodijeljen ugovor. Obavijest o dodjeli ugovora objavljena je 28. travnja 2012. u Službenom listu (SL S 83‑135396, str. 101.).
Postupak i zahtjevi stranaka
16 Tužbama podnesenim tajništvu Općeg suda 23. veljače odnosno 28. lipnja 2012., tužitelji su pokrenuli ove postupke.
17 Predsjednik osmog vijeća odredio je rješenjem od 4. rujna 2012. da se predmeti T‑91/12 i T‑280/12 spoje u svrhu usmenog dijela postupka i u svrhu donošenja presude.
18 Budući da se sastav vijeća Općeg suda promijenio, sudac izvjestitelj postao je član drugog vijeća kojemu je stoga ovaj predmet dodijeljen.
19 Na temelju izvještaja suca izvjestitelja, Opći sud (drugo vijeće) odlučio je otvoriti usmeni postupak te je u okviru mjera upravljanja postupkom tužiteljima i Komisiji postavio pitanje na koje treba odgovoriti na raspravi.
20 Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pisano pitanje te na usmena pitanja Općeg suda saslušani su na raspravi od 28. veljače 2014.
21 U predmetu T‑91/12 tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:
– poništi odluke sadržane u Komisijinim dopisima od 15. prosinca 2011. i od 17. siječnja 2012. kojima se odbija njihova prijava u okviru ograničenog postupka prikupljanja ponuda u vezi s predmetnim ugovorom;
– Komisiji naloži snošenje troškova.
22 U ovom predmetu Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu,
– tužiteljima naloži snošenje troškova.
23 U predmetu T‑280/12 tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:
– poništi odluku Komisije od 28. veljače 2012. kojom se predmetni ugovor dodjeljuje drugom društvu,
– Komisiji naloži da im naknadi pretrpljenu štetu u iznosu od 1.014.400 eura, uvećanom za kamate po stopi od 2,9 % do datuma objave presude, a nakon tog datuma pa sve do isplate cijelog iznosa za zatezne kamate po stopi od 3 %,
– Komisiji naloži snošenje troškova.
24 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– tužbu odbaci kao nedopuštenu ili, podredno, kao neosnovanu,
– tužiteljima naloži snošenje troškova.
Pravo
25 Tužitelji, s jedne strane, zahtijevaju poništenje Komisijine odluke od 15. prosinca 2011. kojom se odbija njihova prijava na predmetni poziv na podnošenje ponuda, odluke navodno sadržane u Komisijinom dopisu od 17. siječnja 2012. kojom se to odbijanje potvrđuje kao i Komisijine odluke od 28. veljače 2012. kojom se ugovor dodjeljuje drugom društvu i, s druge strane, naknadu štete.
A – Zahtjevi za poništenje (predmeti T‑91/12 i T‑280/12)
1. Zahtjevi za poništenje Komisijine odluke od 15. prosinca 2011. i one navodno sadržane u njezinom dopisu od 17. siječnja 2012. (predmet T‑91/12)
a) O zahtjevu za poništenje Komisijine odluke od 15. prosinca 2011.
26 Tužitelji ističu da je Komisija, usvojivši odluku od 15. prosinca 2011., kao prvo, povrijedila članak 135. stavak 5. detaljnih pravila za provedbu i članak 89. stavak 1. Financijske uredbe, kao drugo, njihova prava na obranu, načelo dobre uprave i članak 134. stavak 5. detaljnih pravila za provedbu te, kao treće, načelo proporcionalnosti.
Tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 89. stavka 1. Financijske uredbe i članka 135. stavka 5. detaljnih pravila za provedbu
27 Tužitelji navode da je Komisija time što je zahtijevala podnošenje dokumenata koje izdaju luksemburška tijela povrijedila članak 135. detaljnih pravila za provedbu, zbog toga što je, ne vodeći računa o zakonitim interesima gospodarskih subjekata, tražila dostavu podataka koji prelaze predmet ugovora. Komisija je stoga također povrijedila članak 89. Financijske uredbe, zahtijevajući poštovanje načelâ transparentnosti, proporcionalnosti, jednakog postupanja i nediskriminacije.
28 Što se tiče prvog dijela tog tužbenog razloga, koji se temelji na tome da je Komisija povrijedila članak 135. stavak 5. detaljnih pravila za provedbu, valja podsjetiti da na temelju te odredbe:
„Informacije koje zahtijeva javni naručitelj kao dokaz financijske, ekonomske, tehničke i stručne osposobljenosti natjecatelja ili ponuditelja ne smiju izlaziti iz okvira predmeta ugovora i moraju voditi računa o zakonitim interesima gospodarskih subjekata, osobito u pogledu zaštite tehničkih i poslovnih tajni poduzeća.“
29 U ovom je slučaju Komisija u pogledu Flying Groupa Lux uistinu zatražila da joj se podnesu godišnja revizorska izvješća o pouzdanosti i sigurnosti koja izdaje Uprava luksemburškog civilnog zrakoplovstva (vidjeti t. 6. i 7. ove presude).
30 Međutim, valja s jedne strane utvrditi da je, prema točki II.1.2 poziva na nadmetanje, za većinu letova kao polazište predviđen Bruxelles (Belgija), ali da pritom nisu isključeni polasci iz drugih gradova kao što je Luxembourg (Luksemburg), koji je također sjedište Unijinih institucija i, s druge strane, da je sjedište društva natjecatelja Flying Group Lux u Luxembourgu.
31 U tim okolnostima, zahtjev za dokumente koje izdaju luksemburška tijela ne prelazi zahtjeve ugovora niti se kosi s interesima dotičnog subjekta, koji bez dostave takvih dokumenata nije ni mogao podnijeti svoju prijavu.
32 Što se tiče drugog dijela ovog tužbenog zahtjeva koji se temelji na tome da je, zahtijevajući poštovanje načelâ transparentnosti, proporcionalnosti, jednakog postupanja i nediskriminacije, Komisija povrijedila članak 89. stavak 1. Financijske uredbe, dovoljno je utvrditi da tužitelji spomenutu povredu samo izvode iz činjenice da je Komisija zanemarila članak 135. stavak 5. detaljnih pravila za provedbu i ne pružaju nikakav poseban argument u potporu tim navodima.
33 Posljedično, treba odbiti tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 89. stavka 1. Financijske uredbe i članka 135. stavka 5. detaljnih pravila za provedbu.
O tužbenim razlozima koji se temelje na povredi prava tužiteljâ na obranu, načela dobre uprave i članka 134. stavka 5. detaljnih pravila za provedbu
34 Tužitelji pomoću tih tužbenih razloga u biti prigovaraju Komisiji da se obratila luksemburškim tijelima radi dobivanja podataka koje je ona ocijenila potrebnima (povreda članka 134. stavka 5. detaljnih pravila za provedbu) i da se zatim oslonila na te podatke, a da ih o njima nije prethodno obavijestila i ne pruživši im priliku da se u tom pogledu izjasne (povreda prava na obranu i načela dobre uprave). Stoga na prvom mjestu valja ispitati tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 134. stavka 5. detaljnih pravila za provedbu i, na drugom mjestu, tužbene razloge koji se temelje na povredi prava tužiteljâ na obranu i načela dobre uprave.
– Tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 134. stavka 5. detaljnih pravila za provedbu
35 Tužitelji u replici ističu da je Komisija, time što se radi dobivanja podataka koje je ocijenila potrebnima izravno obratila luksemburškim tijelima, zanemarila članak 134. stavak 5. detaljnih pravila za provedbu. Naime, smatraju da Uprava luksemburškog civilnog zrakoplovstva ne pripada tijelima iz stavka 3. tog članka. Tužitelji pojašnjavaju da je taj tužbeni razlog dopušten jer se temelji na pravnim elementima koje je Komisija otkrila u svojem odgovoru na tužbu.
36 Najprije valja ispitati dopuštenost tužbenog razloga koju Komisija osporava.
37 Članak 48. stavak 2. prvi podstavak Poslovnika Općeg suda određuje da je zabranjeno iznošenje novih pravnih navoda tijekom postupka, osim ako se isti ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka.
38 U ovom slučaju, s jedne strane, nije sporno to da je Komisija, kako bi naznačila da u svrhu provjere tvrdnji tužiteljâ ima pravo ispitivati tijela luksemburškog civilnog zrakoplovstva, članak 134. stavak 5. detaljnih pravila za provedbu prvi put spomenula u odgovoru na tužbu i, s druge strane, da su tužitelji tužbeni razlog koji se temelji na povredi spomenutog članka prvi put istaknuli u replici.
39 Iz toga proizlazi da se tužbeni razlog tužiteljâ temelji na pravnom elementu, a u ovom je slučaju riječ o pravnoj osnovi obraćanja dotičnim nacionalnim tijelima, za koji se saznalo tijekom ovog postupka. Naime, ovaj tužbeni razlog temelji se povredi predmetne odredbe, a ne na nezakonitosti obraćanja nacionalnim tijelima. Tako je, suprotno onomu što tvrdi Komisija, u ovom slučaju nevažno što je to obraćanje spomenuto već u dopisu od 15. prosinca 2011. koji je predmet ove tužbe.
40 Stoga valja smatrati dopuštenim tužbeni razlog koji se temelji na tome da je Komisija povrijedila članak 134. stavak 5. detaljnih pravila za provedbu.
41 Što se tiče osnovanosti tog tužbenog razloga, valja podsjetiti na tekst predmetne odredbe:
„Ako dvoje jesu li natjecatelji ili ponuditelji u nekoj od situacija za isključenje, javni naručitelji mogu sami stupiti u kontakt s nadležnim tijelima iz stavka 3. ovog članka kako bi došli do podataka koje smatraju potrebnim u vezi s tom situacijom.“
42 Članak 134. stavak 3. detaljnih pravila za provedbu određuje kako slijedi:
„Javni naručitelj prihvaća kao zadovoljavajući dokaz, da se [natjecatelj ili] ponuditelj s kojim želi sklopiti ugovor ne nalazi ni u jednoj od situacija iz članka 93. stavka 1. točaka (a), (b) ili (e) Financijske uredbe, izvadak iz sudskog registra novijeg datuma ili, ako to ne može dostaviti, odgovarajući dokument koji je izdalo sudsko ili upravno tijelo matične države ili države podrijetla, koji dokazuje da su ti zahtjevi ispunjeni. Javni naručitelj prihvaća kao zadovoljavajući dokaz da natjecatelj ili ponuditelj nije u situaciji opisanoj u članku 93. stavku 1. točke (d) Financijske uredbe, potvrdu novijeg datuma koju je izdalo nadležno tijelo predmetne države.
[...]“
43 U ovom slučaju, kao što tužitelji pravilno ističu, Uprava luksemburškog civilnog zrakoplovstva ne ulazi u tijela predviđena u članku 134. stavku 3. detaljnih pravila za provedbu na koja upućuje stavak 5. istog članka. Naime, članak 134. stavak 3. detaljnih pravila za provedbu zajedno s člankom 93. stavkom 1. Financijske uredbe upućuje isključivo na „sudska i upravna tijela“ koja mogu izdati izvadak iz sudskog registra ili odgovarajući dokument (prva rečenica) kao i na „nadležna tijela“ radi izdavanja potvrde o plaćanju doprinosa za socijalno osiguranje ili plaćanju poreza (druga rečenica).
44 Ipak, iz toga se ne može zaključiti da je članak 134. stavak 5. detaljnih pravila za provedbu zanemaren, s obzirom na to da ta odredba nije primjenjiva u slučaju kao što je onaj u ovom predmetu u kojem se Komisija obraća nacionalnim tijelima kako bi ispitala postoje li situacije za isključenje predviđene u članku 94. točki (b) Financijske uredbe.
45 Naime, iz strukture članka 134. detaljnih pravila za provedbu i pojmova u njegovom stavku 5. jasno proizlazi da se potonji primjenjuje samo u slučajevima u kojima javni naručitelj dvoji postoje li situacije za isključenje predviđene u članku 93. stavku 1. točkama (a), (b), (d) i (e), Financijske uredbe.
46 U tom pogledu valja podsjetiti da članak 134. stavak 1. detaljnih pravila za provedbu predviđa da natjecatelji i ponuditelji prilažu časnu izjavu, koja sadrži potpis i datum u kojoj navode da nisu ni u jednoj od situacija opisanih u člancima 93. ili 94. Financijske uredbe (prvi podstavak). Međutim, taj članak predviđa u slučaju određenih postupaka da natjecatelji podnose potvrde iz stavka 3. (drugi podstavak).
47 Iako članak 134. stavak 5. detaljnih pravila za provedbu općenito upućuje na „situaciju za isključenje“, iz upućivanja na stavak 3. koje spomenuti stavak istog članka vrši i iz teksta prema kojemu „javni naručitelji mogu sami stupiti u kontakt s nadležnim tijelima“ koje stavak 3. spominje, tako proizlazi da se stavak 5. odnosi na slučaj u kojemu se javni naručitelj, s obzirom na to da natjecatelji nisu obvezni podnijeti potvrde predviđene u stavku 3., koje se odnose na situacije za isključenje iz članka 93. stavka 1. točaka (a), (b), (d) i (e) Financijske uredbe, svejedno želi osigurati da ti natjecatelji ne ulaze u neku od situacija za isključenje.
48 Posljedično, s obzirom na to da se Komisija u ovom slučaju htjela osigurati da ne postoje lažne izjave tužiteljâ u smislu članka 94. točke (b), Financijske uredbe, a ne u smislu članka 93. stavka 1. iste uredbe, nije bila dužna poštovati odredbe članka 134. stavka 5. detaljnih pravila za provedbu.
49 Iz toga proizlazi da tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 134. stavka 5. detaljnih pravila za provedbu valja odbiti kao neosnovan.
50 Usto, s obzirom na to da tužitelji ne ističu nijedan drugi razlog za nezakonitost Komisijinog obraćanja nacionalnim tijelima, nije potrebno provjeriti postoji li u primjenjivim odredbama ili načelima neka druga pravna osnova na kojoj se temelji spomenuto obraćanje.
– O tužbenim razlozima koji se temelje na povredi prava na obranu i načela dobre uprave
51 Tužitelji ističu da su njihova prava na obranu povrijeđena zbog toga što je Komisija primjenu članka 94. točke (b) Financijske uredbe, i time odbijanje njihove prijave, opravdala pozivajući se na podatke koje je dobila od luksemburških tijela, a o kojima tužitelji nisu bili obaviješteni te se nisu mogli o njima izjasniti prije usvajanja odluke od 15. prosinca 2011.
52 Tužitelji tvrde da je Komisija, usvojivši odluku od 15. prosinca 2011. ne pruživši im priliku da iznesu svoje stajalište u vezi s podacima koje je dobila od luksemburških tijela, također zanemarila načelo dobre uprave.
53 Što se tiče tužbenog razloga koji se temelji na povredi prava tužiteljâ na obranu, Komisija je tijekom rasprave osporila njegovu primjenjivost u predmetnom slučaju. Istaknula je da je poštovala sve odredbe koje se primjenjuju u području ugovora o javnoj nabavi i da je nijedna od tih odredbi nije obvezivala da sasluša tužitelje prije nego što usvoji odluku kao što je ona koju se u ovom slučaju osporava.
54 U tom pogledu valja podsjetiti na ustaljenu sudsku praksu prema kojoj poštovanje prava na obranu u svakom postupku pokrenutom protiv neke osobe koji može rezultirati aktom koji negativno utječe na prava te osobe, predstavlja temeljno pravo Unije koje mora biti zajamčeno, pa i onda kada u vezi s predmetnim postupkom ne postoje nikakva postupovna pravila, bilo, primjerice, u području prekida, smanjenja ili ukidanja financijske potpore Europskog socijalnog fonda (presuda Suda od 24. listopada 1996., Komisija/Lisrestal i dr., C‑32/95 P, Zb., str. I‑5373., t. 21.), u okviru postupka oduzimanja mirovinskih prava člana Komisije (presuda Suda od 11. srpnja 2006., Komisija/Cresson, C‑432/04, Zb., str. I‑6387., t. 104.) ili tijekom postupka autorizacije fitofarmaceutskih proizvoda (presuda Općeg suda od 9. rujna 2008., Bayer CropScience i dr./Komisija, T‑75/06, Zb., str. II‑2081., t. 130.).
55 Stoga okolnost da nijedna odredba Financijske uredbe ili detaljnih pravila za provedbu ne predviđa poštovanje prava na obranu u slučaju kao što je ovaj predmetni ne podrazumijeva sama po sebi da je takvo jamstvo koje se temelji na općem načelu poštovanja prava na obranu isključeno.
56 Komisija je, međutim, na raspravi također osporavala primjenjivost tog općeg načela u predmetnom slučaju uz obrazloženje da se, suprotno slučajevima iz gore navedene sudske prakse, odluka od 15. prosinca 2011. ne može smatrati sankcijskom odlukom.
57 U tom pogledu valja smatrati da se, suprotno od onoga što tvrdi Komisija, za odluku od 15. prosinca 2011. može smatrati da je tužiteljima nametnula sankciju.
58 Naime, ta se odluka, kao što proizlazi iz njezinog teksta i kao što je na raspravi Komisija potvrdila, barem djelomično temelji na članku 94. točki (b) Financijske uredbe na temelju kojeg se iz nekog ugovora isključuju natjecatelji ili ponuditelji za koje se tijekom postupka te javne nabave utvrdi da su „krivi“ za davanje lažnih izjava prilikom dostavljanja podataka koje je javni naručitelj zatražio radi njihovog sudjelovanja u ugovoru ili zato što te podatke nisu dostavili.
59 Stoga odluka od 15. prosinca 2011. nije samo odluka kojom se odbija prijava tužiteljâ za sudjelovanje u predmetnom ugovoru. To je odluka o izravnom isključenju tužiteljâ iz ugovora, a da se što se njih tiče nije ispitivalo druge čimbenike za ocjenjivanje prijava, zbog toga što se utvrdilo da su krivi za davanje lažnih izjava. Komisija time u biti suprotno onomu što su izjavili tužitelji objašnjava da je bila obaviještena da su nadležna tijela u 2009. i 2010. izvršila godišnje revizije pouzdanosti i sigurnosti i da je stoga njihova prijava bila „netočna i neiskrena“ zbog čega je bilo potrebno primijeniti članak 94. točku (b) Financijske uredbe.
60 Presuđeno je da se mjere kao što je privremeno isključenje gospodarskog subjekta iz korištenja programa pomoći Unije zbog lažnih izjava mogu smatrati upravnim sankcijama. Prema toj sudskoj praksi, u kontekstu programa pomoći Unije u kojem je davanje potpore uvjetovano time da njegov korisnik preda sva jamstva o poštenosti i pouzdanosti, sankcija koja se primjenjuje u slučaju nepoštovanja tih zahtjeva je, iako nema kaznenopravno obilježje, unatoč tomu osobit upravni instrument koji je dio programa pomoći namijenjen tomu da se osigura dobro financijsko upravljanje javnim sredstvima Unije (u tom smislu vidjeti presudu Suda od 5. lipnja 2012., Bonda, C‑489/10, t. 28. do 30. i navedenu sudsku praksu).
61 Nasuprot tim programima pomoći Unije, odredbe koje uređuju ugovore o javnoj nabavi koje sklapaju institucije Unije predvidjele su u člancima 93. i 94. Financijske uredbe različite situacije isključenja iz sudjelovanja u postupcima tih javnih nabava ili dodjeljivanja ugovora, radi sprječavanja nepravilnosti, radi borbe protiv prijevare i korupcije te radi promicanja zdrave i učinkovite uprave (uvodna izjava 25. Financijske uredbe).
62 Osim toga, članak 95. Financijske uredbe predviđa da su detaljni podaci u vezi s natjecateljima koji se nalaze u nekoj od situacija osobito iz članka 94. spomenute uredbe centralizirani u bazi podataka koju vodi Komisija i da tijela koja sudjeluju u izvršenju proračuna imaju pristup toj bazi podataka i o njoj vode računa prilikom dodjeljivanja ugovora vezanih za izvršenje proračuna.
63 Iz toga proizlazi da je odluka o isključenju tužiteljâ iz predmetnog ugovora po prirodi upravna sankcija, premda u ovom slučaju nijedan podatak u vezi s tužiteljima, kao što je tijekom rasprave navela Komisija, nije unesen u bazu podataka iz članka 95. Financijske uredbe.
64 U svakom slučaju, čak i uz pretpostavku da se za odluku od 15. prosinca 2011. ne može smatrati da je tužiteljima nametnula sankciju, valja podsjetiti da prema sudskoj praksi koja se odnosi na načelo poštovanja prava na obranu, to je načelo opće primjene i ne primjenjuje se samo na slučajeve kada neka institucija želi nametnuti sankciju, već i na sve postupke pokrenute protiv neke osobe, a koji mogu rezultirati aktom koji negativno utječe na prava te osobe (vidjeti t. 54. ove presude; analogijom vidjeti presudu Suda od 22. studenoga 2012., M., C‑277/11, t. 85.).
65 U ovom slučaju, ako i nije odluka o sankciji, odluka od 15. prosinca 2011. je barem akt koji negativno utječe na prava tužiteljâ, to jest jasno utječe na njihove interese nanoseći ozbiljne gospodarske posljedice (u tom smislu vidjeti presudu Općeg suda od 9. srpnja 1999., New Europe Consulting i Brown/Komisija, T‑231/97, Zb., str. II‑2403., t. 43.) ili, općenitije, ozbiljne posljedice na njihov položaj (u tom smislu vidjeti presudu Službeničkog suda od 28. rujna 2011., AZ/Komisija, F‑26/10, t. 51.). Naime, odluka kao što je ona kojom se odbija prijava tužiteljâ osobito iz razloga lažnih izjava na temelju članka 94. točke (b) Financijske uredbe može nanijeti štetu, ako ništa drugo, njihovom ugledu i kao što je rečeno u točki 62. ove presude imati posljedice koje prelaze predmetni ugovor.
66 Osim toga, valja smatrati da odluka od 15. prosinca 2011. nije samo običan odgovor uprave na čin prijave na poziv na podnošenje ponuda radi dodjeljivanja ugovora o javnoj nabavi. Ona je posljedica zahtjeva za podacima upućenog luksemburškim tijelima zbog Komisijinih sumnji o istinitosti tvrdnji tužiteljâ sadržanih u njihovom dopisu od 6. prosinca 2011. (vidjeti t. 7. ove presude), prema kojima, što se tiče Flying Groupa Lux, za 2009. i 2010. godinu nije sastavljeno nikakvo godišnje revizorsko izvješće o pouzdanosti i sigurnosti. Komisija je stoga dublje ispitivala jedan element prijave tužiteljâ te je tim zahtjevom za podatke poduzela mjeru s ciljem provjere tvrdnji tužiteljâ koja je dovela do usvajanja odluke od 15. prosinca 2011.
67 Iz svega prethodnoga proizlazi da je Komisija u ovom slučaju trebala primijeniti opće načelo poštovanja prava na obranu.
68 Taj zaključak nije doveden u pitanje Komisijinim argumentom iznesenim na raspravi, a prema kojem dostavljanjem tužiteljima dopisa luksemburških tijela od 12. prosinca 2011. u svrhu osiguravanja poštovanja prava na obranu, nije zanemaren članak 99. Financijske uredbe niti članak 148. detaljnih pravila za provedbu koji u biti određuju da kontakti između javnog naručitelja i natjecatelja tijekom postupka javne nabave mogu postajati samo u uvjetima koji jamče transparentnost i jednakost postupanja. Prema Komisiji, činjenica da je tužiteljima dostavljeno dopis Uprave luksemburškog civilnog zrakoplovstva omogućila im je da upotpune svoju prijavu i time ih je na štetu ostalih natjecatelja stavila u bolji položaj.
69 U tom je pogledu dovoljno podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi načelo jednakog postupanja brani da se u usporedivim situacijama postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (presuda Suda od 25. studenoga 1986., Klensch i dr., 201/85 i 202/85, Zb., str. 3477., t. 9., i presuda Općeg suda od 17. ožujka 2005., AFCon Management Consultants i dr./Komisija, T‑160/03, Zb., str. II‑981., t. 91.).
70 Tužitelji su se u ovom slučaju, izuzev njihovog statusa natjecatelja radi sudjelovanja u predmetnom ograničenom postupku koji su dijelili svi prijavljeni natjecatelji, našli u individualiziranoj situaciji koja se ne može smatrati usporedivom s onom drugih natjecatelja, s obzirom na to da je Komisija provjeravala jedino njih (vidjeti t. 66. ove presude). Stoga time što je Komisija tužiteljima dostavila dopis koji su joj u okviru te provjere poslala luksemburška tijela nije zanemareno načelo jednakog postupanja.
71 Međutim, iz svega prethodnoga ne može se zaključiti da je to što Komisija nije obavijestila tužitelje o dopisu tijela luksemburškog civilnog zrakoplovstva takva nepravilnost koja utječe na prava na obranu da za posljedicu ima ništavost odluke od 15. prosinca 2011.
72 Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi na sucu je da, kada smatra da je riječ o takvoj nepravilnosti, provjeri bi li predmetni postupak s obzirom na specifične činjenične i pravne okolnosti predmeta mogao imati drukčiji rezultat da su tužitelji, da te nepravilnosti nije bilo, mogli bolje osigurati svoju obranu (u tom smislu vidjeti presudu Suda od 1. listopada 2009., Foshan Shunde Yongjian Housewares & Hardware/Vijeće, C‑141/08 P, Zb., str. I‑9147., t. 81., 88., 92., 94. i 107.; analogijom vidjeti presudu Suda od 10. rujna 2013., G. i R., C‑383/13 PPU, t. 40.).
73 Stoga valja ispitati bi li Komisija, u slučaju da je tužiteljima pružila mogućnost da istaknu svoje primjedbe vezano za dopis Uprave luksemburškog civilnog zrakoplovstva od 12. prosinca 2011., donijela istu odluku o isključenju na temelju lažnih izjava u smislu članka 94. točke (b) Financijske uredbe.
74 S jedne strane, iz dokumenata iz spisa proizlazi da je Komisija imala osnove u pogledu gore navedenog dopisa luksemburških tijela smatrati da su izjave tužitelja netočne. Ta su tijela, zapravo, u svojem dopisu od 6. prosinca 2011. potvrdila da što se tiče Flying Groupa Lux za 2009. i 2010. godinu nije sastavljeno nikakvo revizorsko izvješće o pouzdanosti i sigurnosti, premda je Uprava luksemburškog civilnog zrakoplovstva u svojem dopisu od 12. prosinca 2011. navela da su u vezi s dodjelom i obnovom AOC‑a za te godine sastavljena izvješća koja su sadržavala dijelove „flight safety management“ i „security“. Tužitelji su osim toga u svojem dopisu od 20. prosinca 2011., kao odgovor na odluku od 15. prosinca 2011. u kojoj su optuženi za lažne izjave, priznali da su gore navedena opća izvješća sadržavala podatke o procjeni pouzdanosti i sigurnosti predmetnog zrakoplovnog poduzeća, suprotno od onoga što tvrde u svojim pisanim podnescima (vidjeti t. 80. ove presude), s obzirom na to da su naveli da su u prilogu tom dopisu poslali spomenuta opća izvješća „označavajući pitanja koja se tiču pouzdanosti i sigurnosti“ (također vidjeti t. 81. do 87. ove presude).
75 S druge strane, kada se dokaže da su dostavljeni podaci netočni, kao u ovom slučaju, Komisija nema drugog izbora nego primijeniti članak 94. točka (b) Financijske uredbe i odbiti dotičnu prijavu. Naime, kao što je Komisija na raspravi ispravno istaknula, pojam „lažne izjave“ obuhvaća i namjerno i nemarno pogrešne izjave i stoga, jednom kad se netočnost utvrdi, nije potrebno ocjenjivati opravdanja.
76 U tim okolnostima, premda je dopis luksemburških tijela od 12. prosinca 2011. dostavljen tužiteljima i premda su objasnili da je njihova izjava o nepostojanju zatraženih izvješća posljedica nesporazuma, kao i da su ih kasnije učinili u svojem dopisu od 20. prosinca 2011, Komisija je mogla samo zaključiti da je ta izjava netočna, kao što je konačno na raspravi i istaknula.
77 Osim toga, to dokazuje i Komisijin dopis od 17. siječnja 2012. koji je poslan kao odgovor na gore spomenuti dopis tužiteljâ od 20. prosinca 2011. Naime, Komisija u njemu ispituje argumentaciju tužiteljâ u vezi s postojanjem nesporazuma jedino kao element koji bi mogao opravdati nepotpunost njihove prijave podrazumijevajući tako, kao što je u odgovoru na pitanje koje je postavio Opći sud na raspravi navela, da ta argumentacija ne može opravdati, niti a fortiori dovesti u pitanje, zaključak da su izjave lažne.
78 Iz toga proizlazi da iako tužiteljima nije pružena mogućnost da istaknu svoja očitovanja prije usvajanja odluke od 15. prosinca 2011., ta okolnost nije u pogledu posebnosti spora takve prirode da bi mogla opravdati poništenje te odluke. Tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava na obranu stoga treba odbiti.
79 U tim se okolnostima ne može prihvatiti ni tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela dobre uprave i koji počiva na istoj argumentaciji kao i onaj istaknut u potporu tužbenom razlogu koji se temelji na povredi prava na obranu. Naime, načelo dobre uprave, kako ga ističu tužitelji, podudara se s pravom na saslušanje koje proizlazi iz načela poštovanja prava na obranu.
Tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti
80 Tužitelji smatraju da odluka od 15. prosinca 2011. krši načelo proporcionalnosti time što im brani da sudjeluju u predmetnom ograničenom postupku, premda su svi relevantni podaci i oni koji se izravno odnose na predmet ugovora pravodobno predani Komisiji. Naime, tužitelji nisu bili u mogućnosti predati godišnja revizorska izvješća o pouzdanosti i sigurnosti za 2009. i 2010. godinu koja su zatražena pozivom na nadmetanje, zato što luksemburška tijela nisu sastavila ta izvješća i jer izvješća „prije AOC‑a“ i „AOC Continuous Oversight Audit“ nisu odgovarala onima koja su zatražena pozivom na nadmetanje. Pojašnjavaju da je Komisija dopisom luksemburških tijela od 25. siječnja 2012. bila obaviještena da se gore spomenuta izvješća o dodjeljivanju i obnovi AOC‑a ne podudaraju s onima koja su zatražena pozivom na nadmetanje, zbog toga što su sadržavala samo određene podatke o sigurnosti i jer su posebna izvješća o pouzdanosti sastavljana tek počevši od 2012. Usto, posebni cilj izvješća „prije AOC‑a“ nije bio procijeniti pouzdanost i sigurnost subjekta te iz izvješća „AOC Continuous Oversight Audit“ proizlazi da godišnja revizija za 2009. nije bila dovršena, a ona za 2010. nije bila započela.
81 Najprije valja utvrditi da su, kao što su tužitelji sami priznali u svojem dopisu od 20. prosinca 2011. koji je poslan kao odgovor na odluku od 15. prosinca 2011., izvješća „prije AOC‑a“ i „AOC Continuous Oversight Audit“ sadržavala podatke o procjeni pouzdanosti i sigurnosti predmetnog zrakoplovnog poduzeća (vidjeti t. 74. ove presude), iz čega se, u nedostatku izvješća sastavljenih od strane luksemburških tijela specifičnih za područje pouzdanosti i sigurnosti za 2009. i 2010. godinu može zaključiti da spomenuta izvješća odgovaraju zahtjevima poziva na nadmetanje.
82 To se razmatranje ne može dovesti u pitanje na temelju argumenata koji su izneseni u okviru ovog postupka.
83 Kao prvo, glavni cilj izvješća „prije AOC‑a“ zasigurno nije procjena pouzdanosti i sigurnosti subjekta. Tužitelji su tako u replici objasnili, a da pritom nisu proturječili Komisiji, da se izvješće „prije AOC‑a“ sastavlja tijekom pripremne faze prije izdavanja AOC‑a i da se nadzor „prije AOC‑a“ provodi radi provjere sposobnosti subjekta da planira, priprema i vodi svoje djelatnosti.
84 Međutim, iz izvješća koje se nalazi u prilogu dopisa tužiteljâ od 20. prosinca 2011. proizlazi da se nekoliko elemenata koji su predmet nadzora odnosi na pouzdanost i sigurnost nadziranog zrakoplovnog poduzeća. Isto je tako i za sposobnost upravljajućeg osoba, osobito pilota, ili štoviše za podatke koji se odnose na postupke u hitnim slučajevima. Čak je i izričito predviđena rubrika „Zaštita“. Naime, kao što Komisija ispravno ističe, cilj nadzora koji prethodi dodjeli dozvole za zračnog prijevoznika jest provjera raspolaže li spomenuti prijevoznik profesionalnim i organizacijskim mogućnostima potrebnima da bi se osigurala pouzdanost i sigurnost dotičnih letjelica. Iz zakonodavstva Unije, za koje osim toga Uprava luksemburškog civilnog zrakoplovstva u svojim dopisima upućenima tužiteljima navodi da je pravni temelj ostvarivanja predmetne revizije, uistinu proizlazi da je u civilnom zrakoplovstvu potrebno u svakom trenutku osigurati visoku i ujednačenu razinu zaštite europskih državljana usvajanjem zajedničkih sigurnosnih pravila i mjera [uvodna izjava 1. Uredbe (EZ) Europskog parlamenta i Vijeća br. 216/2008 od 20. veljače 2008. o zajedničkim pravilima u području civilnog zrakoplovstva i osnivanju Europske agencije za sigurnost zračnog prometa i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 91/670/EEZ, Uredbe (EZ) br. 1592/2002 i Direktive 2004/36/EZ (SL L 79, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 16., str. 39.); također vidjeti drugu uvodnu izjavu Uredbe Vijeća (EEZ) br. 3922/91 od 16. prosinca 1991. o usklađivanju tehničkih zahtjeva i upravnih postupaka u području civilnog zrakoplovstva (SL L 373, str. 4.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 25., str. 3.).
85 Kao drugo, tužitelji su u krivu kada tvrde da su u izvješću „AOC Continuous Oversight Audit“ iz 2010. inspektori Uprave luksemburškog civilnog zrakoplovstva zaključili da godišnja revizija za 2009. nije bila završila i da ona za 2010. nije bila započela. Iz tog izvješća, kao što Komisija primjećuje, u biti proizlazi da se napomena prema kojoj „revizija za 2009. nije završila i revizija za 2010. nije otpočela“ nalazi u dijelu naslovljenom „Quality System“ (sustav kvalitete) i stoga se tiče procjene dijela „Kvaliteta“, dok je za dio „Flight Safety“ (zračna sigurnost) uistinu učinjena revizija, o čemu i svjedoče različiti komentari koji se nalaze u toj rubrici.
86 Kao treće, navodi tužiteljâ koji se temelje na dopisu od 25. siječnja 2012. koje su Komisiji poslala luksemburška tijela ne mogu se uzeti u obzir, imajući u vidu ustaljenu sudsku praksu prema kojoj sudac Unije zakonitost nekog akta ocjenjuje s obzirom na činjenične i pravne elemente koji postoje u trenutku donošenja akta, a osobito s obzirom na podatke kojima je institucija mogla raspolagati u trenutku kada ga je donijela (presuda Suda od 7. veljače 1979., Francuska/Komisija, 15/76 i 16/76, Zb., str. 321., t. 7.; u tom smislu vidjeti presudu Suda od 11. rujna 2003., Belgija/Komisija, C‑197/99 P, Zb., str. I‑8461., t. 86.).
87 U svakom slučaju, iz teksta dopisa luksemburških tijela od 25. siječnja 2012. proizlazi da valja odbiti navod tužiteljâ prema kojem izvješća „prije AOC‑a“ i „AOC Continuous Oversight Audit“ sadrže samo podatke o zračnoj sigurnosti. Naime, to dopis izričito upućuje na zrakoplovnu „sigurnost“ („sécurité“) navodeći da „opće revizije prije AOC‑a kao i revizije obnove AOC‑a koje provodi [Uprava civilnog zrakoplovstva], obuhvaćaju dijelove Quality system, flight safety, management et security (sigurnost)“. Budući da se navode i izraz „safety“ i „security“, ne može se zbog spominjanja riječi „sûreté“ koja se nalazi u zagradama iza riječi „security“ zaključiti da je samo dio „sûreté“ predmet nadzora. To tumačenje potvrđeno je dopisom priloženim dopisu od 25. siječnja 2012., koje objašnjava od čega se sastoji nadzor obnove AOC‑a izričito i jasno upućujući na nadzor pouzdanosti i nadzor sigurnosti. To tumačenje ne dovodi u pitanje činjenica da je u dopisu od 25. siječnja 2012. počevši od 2012. najavljena izrada specijaliziranih revizija usmjerenih na sigurnost, iz čega se jedino može zaključiti da prije 2012. za područje sigurnosti nisu postojala posebna izvješća, ali ne i da opća izvješća koja se odnose na AOC nisu sadržavala poseban dio o sigurnosti.
88 Osim toga, s obzirom na to da su tužitelji zrakoplovna poduzeća i stoga profesionalci u zrakoplovnom sektoru, oni su nužno bili svjesni predmeta nadzora koji su izvršeni kako bi mogli dobiti dozvole kao što je AOC koje bi im dopustile letenje. To također potvrđuju dopisi koje ime je prije provedbe nadzora nad obnovom AOC‑a poslala Uprava luksemburškog civilnog zrakoplovstva, a koje su dostavili u prilogu svojem dopisu od 20. prosinca 2011. i u kojima su navedeni različiti dijelovi tih nadzora, osobito dijelovi „Flight safety management“ (upravljanje sigurnošću letova) i „Security“.
89 Iz prethodno navedenog slijedi da tužitelji nisu pravodobno dostavili sve relevantne podatke, zbog toga što Komisiji kao odgovor na njezin dopis od 2. prosinca 2011. nisu dostavili izvješća „prije AOC‑a“ iz 2009. i „AOC Continuous Oversight Audit“ iz 2010.
90 U tim se okolnostima Komisiji ne može prigovoriti da odbivši prijavu tužiteljâ nije upotrijebila sredstva prikladna za ostvarivanje legitimnih ciljeva propisa iz područja javnih ugovora i da je prešla ono što je bilo nužno za ostvarenje tih ciljeva (u tom smislu vidjeti presudu Suda od 12. svibnja 2011., Luksemburg/Parlament i Vijeće, C‑176/09, Zb., str. I‑3727., t. 61., i navedenu sudsku praksu).
91 Stoga valja odbiti tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti.
92 Iz prethodnoga proizlazi da treba odbiti zahtjev za poništenje odluke od 15. prosinca 2011.
b) O zahtjevu za poništenje odluke koja je navodno sadržana u Komisijinom dopisu od 17. siječnja 2012.
93 Komisija, ne ističući formalno prigovor nedopuštenosti iz članka 114. Poslovnika Općeg suda, tvrdi da tužitelji nemaju pravni interes za protivljenje odluci od 17. siječnja 2012. čije im poništenje ne bi donijelo nikakvu korist, s obzirom na to da je samo odluka od 15. prosinca 2011. odluka o odbijanju njihove prijave.
94 Komisija je na raspravi u odgovoru na pitanje koje je postavio Opći sud pojasnila da također osporava pobojnost dopisa od 17. siječnja 2012. Prema Komisiji taj dopis nije odluka u smislu sudske prakse jer ne mijenja pravni položaj tužiteljâ koji je već određen odlukom od 15. prosinca 2011. Jedina svrha dopisa od 17. siječnja 2012. jest odgovoriti na dopis tužiteljâ od 20. prosinca 2011. u kojem se pozivaju na nesporazum, odbijajući taj navod.
95 U tom pogledu valja podsjetiti na ustaljenu sudsku praksu prema kojoj su pobojni akti ili odluke one mjere koje proizvode obvezujuće pravne učinke i koje mogu utjecati na interese tužitelja time što jasno mijenjaju njegov pravni položaj (presuda Suda od 11. studenoga 1981., IBM/Komisija, 60/81, Zb., str. 2639., t. 9., i presuda Općeg suda od 16. srpnja 1998., Regione Toscana/Komisija, T‑81/97, Zb., str. II‑2889., t. 21.).
96 U ovom slučaju ne može se smatrati da Komisijin dopis od 17. siječnja 2012. jasno mijenja pravni položaj tužiteljâ. Takav učinak ima samo Komisijina odluka od 15. prosinca 2011., kojom je odbijena njihova prijava u okviru predmetnog natječaja.
97 Naime, dopis od 17. siječnja 2012. sadrži samo potpuno informativne podatke i podatke koji objašnjavaju odluku o odbijanju prijave tužiteljâ. Komisija je tako samo podsjetila na tijek postupak koji prethodi slanju tog dopisa, uključujući dopis od 20. prosinca 2011. (prvi do peti stavak), i obavijestila tužitelje o postojećim revizorskim izvješćima u području europske i međunarodne zračne sigurnosti (šesti stavak) kao i nepostojanju zahtjeva drugih natjecatelja za pojašnjenje dotične točke poziva na nadmetanje (deveti stavak). Komisija ondje usto objašnjava razloge odbijanja prijave tužiteljâ navodeći, s jedne strane, da ne postoje sumnje u vezi s vrstom zatraženih izvješća (sedmi stavak), s druge strane, da su tužitelji mogli podnijeti zatražena izvješća poput Flying Group Belgium (osmi stavak) i, naposljetku, da se ne može prihvatiti da je postojao nesporazum čak i u dobroj vjeri, zbog čega je ocjenjivački odbor potvrdio odluku o odbijanju njihove prijave (deseti stavak).
98 Osim toga, čak i ako se pretpostavi da bi, u nedostatku službenog postupka preispitivanja predviđenog primjenjivim odredbama, preispitivanje izvršeno kao odgovor na zahtjev u tom smislu moglo dovesti do pobojnog akta, takvo preispitivanje nije izvršeno u ovom slučaju.
99 Naime, suprotno onomu što tvrde tužitelji, dopis od 17. siječnja 2012. nije nastavak pravog preispitivanja odluke od 15. prosinca 2011. koje je Komisija pokrenula na zahtjev tužiteljâ i ne može ga se analizirati kao novu pobojnu odluku.
100 Doduše, dopis tužiteljâ od 20. prosinca 2011. može se tumačiti na način da osporava odbijanje njihove prijave u okviru predmetnog natječaja i da se njime zahtijeva preispitivanje tog odbijanja. Tužitelji su, nakon što su objasnili za što smatraju da je bio nesporazum u njihovom shvaćanju zahtjeva iz poziva na nadmetanje koji se odnosio na dostavljanje godišnjih izvješća o pouzdanosti i sigurnosti koja izdaju nadležna tijela (drugi, peti i šesti stavak), tim dopisom u biti izrazili svoju zabrinutost u pogledu odbijanja njihove prijave i u pogledu optužbe o lažnim izjavama (deveti stavak) te su zatražili sastanak s Komisijinim službama (deseti stavak), izražavajući nadu da će njihov dopis potaknuti Komisiju da ih za predmetni ugovor doživljava kao suradnika od povjerenja (jedanaesti stavak).
101 Međutim, iz teksta dopisa od 17. siječnja 2012. kojime je Komisija odgovorila na dopis tužiteljâ od 20. prosinca 2011. kao i iz okolnosti u kojima je sastavljen proizlazi da Komisija nije pristupila preispitivanju odluke od 15. prosinca 2011.
102 Komisija je tako na raspravi pojasnila da dopis tužiteljâ od 20. prosinca 2011. i njegovi prilozi nisu proslijeđeni ocjenjivačkom odboru. Spominjanje tog odbora na kraju dopisa od 17. siječnja 2012. bilo je, dakle, potpuno formalno. Usto iz tog dopisa ne proizlazi nikakav podatak o analizi gore navedenih priloga, već je Komisija samo odgovorila na navode tužiteljâ o postojanju nesporazuma u vezi s izvješćima koja je trebalo dostaviti, a za što se samo po sebi ne može smatrati da je predmetni dopis sastavljen nakon što se preispitao njihov položaj (u tom smislu vidjeti presudu Općeg suda od 9. rujna 2009., Brink’s Security Luxembourg/Komisija, T‑437/05, Zb., str. II‑3233., t. 65. i 66., te Rješenje Općeg suda od 8. ožujka 2012., Octapharma Pharmazeutika/EMA, T‑573/10, t. 57.).
103 Stoga zahtjev za poništenje Komisijinog dopisa od 17. siječnja 2012. valja proglasiti nedopuštenim, a da pritom nije potrebno odlučivati o pravnom interesu tužiteljâ za osporavanje tog dopisa koji pak osporava Komisija.
2. Zahtjev za poništenje Komisijine odluke od 28. veljače 2012. (predmet T‑280/12)
104 Budući da pretpostavke dopuštenosti tužbe, osobito aktivna procesna legitimacija tužitelja, potpadaju pod apsolutne zapreke vođenju postupka, na Općem je sudu da po službenoj dužnosti provjeri imaju li tužitelji u ovom slučaju aktivnu procesnu legitimaciju za osporavanje odluke od 28. veljače 2012. (presuda Suda od 2. svibnja 2006., Regione Siciliana/Komisija, C‑417/04 P, Zb., str. I‑3881., t. 36., i presuda Općeg suda od 14. travnja 2005., Sniace/Komisija, T‑88/01, Zb., str. II‑1165., t. 53.).
105 Na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, svaka fizička ili pravna osoba može pokrenuti postupke protiv akta koji joj je upućen ili koji se izravno i osobno odnosi na nju. Budući da je nesporno da je adresat odluke o dodjeli ugovora od 28. veljače 2012. osoba kojoj je predmetni ugovor dodijeljen, a ne tužitelji, valja provjeriti odnosi li se na potonje ta odluka izravno i osobno.
106 S obzirom na to da su stranke u svojim pisanim očitovanjima razmijenile argumente koji se odnose samo na pitanje pravnog interesa tužitelja za osporavanje odluke od 28. veljače 2012., Opći sud ih je pisanim putem ispitao o posljedicama koje smatraju da bi u svrhu zahtjeva za poništenje spomenute odluke trebalo povući iz presude Općeg suda od 20. ožujka 2013., Nexans France/Entreprise commune Fusion for Energy (T‑415/10, t. 54. do 58.), u kojoj je odlučivao o izravnom učinku na natjecatelja koji nije obuhvaćen odlukom o dodjeli ugovora.
107 U tom pogledu valja podsjetiti da se akt izravno tiče neke fizičke ili pravne osobe u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a samo pod uvjetom da proizvodi izravne učinke na njezin pravni položaj (u tom smislu vidjeti presudu Suda od 5. svibnja 1998., Dreyfus/Komisija, C‑386/96 P, Zb., str. I‑2309., t. 43. i 45., te presudu Općeg suda od 26. rujna 2000., Starway/Vijeće, T‑80/97, Zb., str. II‑3099., t. 61.).
108 Već je u nekoliko navrata presuđeno da kada je ponuda nekog ponuditelja odbijena prije faze koja prethodi odluci o dodjeli ugovora, na način da je se nije usporedilo s drugim ponudama, dopuštenost pravnog lijeka koji protiv odluke o dodjeli ugovora uloži dotični ponuditelj uvjetovana je poništenjem odluke o odbijanju njegove ponude (presude Općeg suda od 13. rujna 2011., Dredging International i Ondernemingen Jan de Nul/EMSA, T‑8/09, Zb., str. II‑6123., t. 134. i 135., i od 22. svibnja 2012., Evropaïki Dynamiki/Komisija, T‑17/09, t. 118. i 119.).
109 Naime, odluka o dodjeli ugovora može proizvesti izravne učinke na pravni položaj ponuditelja čija je ponuda odbijena prije faze koja prethodi odluci o dodjeli ugovora samo ako se poništi odluku o odbijanju ponude ponuditelja. Suprotno tomu, kada se odbije zahtjev za poništenje odluke kojom se odbija ponuda, odluka o dodjeli ugovora ne može imati pravne posljedice na ponuditelja čija je ponuda odbijena prije faze koja prethodi odluci o dodjeli. U tom slučaju odluka kojom se odbija ponuda priječi to da odluka o dodjeli ugovora drugom ponuditelju izravno utječe na dotičnog ponuditelja (u tom smislu vidjeti presudu Nexans France/Entreprise commune Fusion for Energy, t. 106. supra, t. 56.).
110 Tako u slučaju kada je, kao u ovom slučaju, prijava tužiteljâ odbijena tijekom prve faze ograničenog postupka, tužitelji mogu tvrditi da je njihovu ponudu trebalo usporediti s onima drugih ponuditelja i da stoga odluka o dodjeli ugovora drugom natjecatelju ima izravne učinke na njihov pravni položaj, samo ako uspiju dokazati da je njihova prijava pogrešno odbijena (u tom smislu vidjeti presudu Nexans France/Entreprise commune Fusion for Energy, t. 106. supra, t. 57.).
111 Posljedično, u ovom se slučaju ne može smatrati da je odluka od 28. veljače 2012. o dodjeli ugovora izravno utjecala na tužitelje, s obzirom na to da je odbijen zahtjev za poništenje Komisijine odluke od 15. prosinca 2011. kojom je odbijena njihova prijava za predmetni ugovor. Stoga kao nedopušten valja odbiti zahtjev za poništenje odluke o dodjeli ugovora, a da nije potrebno odlučivati o pravnom interesu tužiteljâ za osporavanje spomenute odluke koji osporava Komisija.
B – Zahtjev za naknadu štete (predmet T‑280/12)
112 Što se tiče navodnog Komisijinog nezakonitog postupanja, tužitelji ističu da je u ovom slučaju ispunjena ta prva pretpostavka postojanja institucionalne odgovornosti, uzimajući u obzir da su nezakonitosti koje obilježavaju odluke o odbijanju kao i odluku o dodjeli predmetnog ugovora dovoljnu jasne. U tom pogledu upućuju na njihova pisana očitovanja u predmetu T‑91/12 kao i u ovom predmetu, točnije spominjući nezakonito izjednačavanje izvješća „prije AOC‑a“ i „AOC Continuous Oversight Audit“ s godišnjim revizorskim izvješćima o pouzdanostti i sigurnosti predviđenima u pozivu na nadmetanje, nezakonito odbijanje uzimanja u obzir izvješća dostavljenih u prilogu njihovom dopisu od 20. prosinca 2011. koje je protivno članku 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima kao i povreda članka 89. Financijske uredbe i članka 123. stavka 1. trećeg podstavka detaljnih pravila za provedbu. Tužitelji dodaju da je to što im je Komisija odbila dostaviti odluku o dodjeli ugovora također nezakonito ponašanje imajući u vidu materijalne formalnosti koje ju obvezuju i odredbe Povelje o temeljnim pravima koje jamče učinkoviti pravni lijek i pristup dokumentima institucija.
113 Što se tiče stvarnosti štete, tužitelji tvrde da su izgubili svaku priliku za sudjelovanje u ograničenom postupku i da im se dodijeli ugovor, što je naknadiva materijalna šteta. Vodeći računa o njihovoj veličini, ali i o predviđenim troškovima i koristima, izračunali su da bi iznos njihove štete bio 1.014.400 eura ili 8 % ukupne vrijednosti predmetnog ugovora za četiri godine izvršenja ugovora, pri čemu taj postotak predstavlja udjel koji bi izvršenje ugovora imalo u njihovom prometu. Tužitelji usto smatraju da taj iznos valja uvećati za kompenzacijske kamate po stopi od 2,9 % i zatezne kamate po stopi od 3 %.
114 Što se tiče uzročne veze, tužitelji smatraju da navodna šteta izravno proizlazi iz nezakonitih odluka koje je Komisija donijela u okviru predmetnog natječaja.
115 Valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi postojanje izvanugovorne odgovornost Unije, u smislu članka 340. stavka drugog UFEU‑a, zbog nezakonitog postupanja njezinih institucija, ovisi o ispunjenju skupa pretpostavki, tj. postupanje institucija mora biti nezakonito, mora se pretrpjeti stvarna šteta i mora postojati uzročna veza između postupanja i štete na koju se poziva. Budući da jedna od tih pretpostavki nije ispunjena, tužbu valja u cijelosti odbiti te nije potrebno ispitivati ostale pretpostavke (vidjeti presudu Općeg suda od 15. listopada 2013., Evropaïki Dynamiki/Komisija, T‑457/10, t. 226., i navedenu sudsku praksu).
116 Tužitelji se u potporu svojem zahtjevu za naknadu štete što se tiče pretpostavke koja se odnosi na krivnju pozivaju na nezakonitost Komisijine odluke od 15. prosinca 2011., ponavljajući da je Komisija usvojivši tu odluku zanemarila članak 89. stavak 1. Financijske uredbe, članak 134. stavak 5. i članak 135. stavak 5. detaljnih pravila za provedbu kao i načelo proporcionalnosti, osobito nezakonito izjednačavajući izvješća „prije AOC‑a“ i „AOC Continuous Oversight Audit“ s godišnjim revizorskim izvješćima o pouzdanostti i sigurnosti predviđenima u pozivu na nadmetanje.
117 Budući da su svi ti tužbeni razlozi i argumenti odbijeni (vidjeti t. 33., 49., 81. i 91. ove presude), valja odbiti zahtjev tužiteljâ za naknadu štete jer se temelji na tim navodnim nezakonitostima.
118 U vezi s ostalim nezakonitostima na koje se pozivaju tužitelji valja podsjetiti na ustaljenu sudsku praksu prema kojoj šteta na koju se poziva valja dovoljno izravno proizlaziti iz ponašanja kojemu se prigovara pri čemu potonje mora biti odlučujući uzrok štete. Naime, institucije Unije nisu obvezne naknađivati svaku takvu jednako daljnju štetnu posljedicu neke nezakonite situacije (vidjeti presude Suda od 4. listopada 1979., Dumortier frères i dr./Vijeće, 64/76, 113/76, 167/78, 239/78, 27/79, 28/79 i 45/79, Zb., str. 3091., t. 21., i Općeg suda od 10. svibnja 2006., Galileo International Technology i dr./Komisija, T‑279/03, Zb., str. II‑1291., t. 130., i navedena sudska praksa). Tako čak i slučaju da su institucije eventualno pridonijele šteti čija se naknada zahtijeva, spomenuti doprinos mogao bi biti premalen zbog odgovornosti drugih osoba, kao eventualno ovdje tužitelja (u tom smislu vidjeti presudu Suda od 18. ožujka 2010., Trubowest Handel i Makarov/Vijeće i Komisija, C‑419/08 P, Zb., str. I‑2259., t. 59. i 61.).
119 U ovom slučaju iz ispitivanja zakonitosti odluke od 15. prosinca 2011. proizlazi da su tužitelji na Komisijin zahtjev za podacima odgovorili netočnim izjavama (vidjeti t. 74. ove presude). Te netočne izjave tužiteljâ dovele su, s jedne strane, do odbijanja njihove prijave i tako su ih spriječile u tome da podnesu ponudu i posljedično, s druge strane, do toga da im predmetni ugovor nije dodijeljen. Naime, Komisija s obzirom na netočne izjave, bilo da su ih tužitelji namjerno ili nemarno učinili pogrešnima, nije imala drugog izbora nego primijeniti članak 94. točka (b) Financijske uredbe i odbiti prijavu tužiteljâ (vidjeti t. 75. ove presude).
120 Posljedično, tužitelji su svojim ponašanjem prekinuli navodnu uzročnu vezu između nezakonitosti i štete na koju se pozivaju, zbog čega se ni nepravilnost koja utječe na njihova prava na obranu, ni navodne nezakonitosti koje obilježavaju dopis od 17. siječnja 2012. i odluku od 28. veljače 2012., ni navodno nezakonito Komisijino odbijanje da im dostavi potonju odluku ne mogu smatrati odlučujućim uzrokom spomenute štete.
121 Slijedi da valja odbiti zahtjev za naknadu štete, s obzirom na to da nijedan od prigovora nije uspješno dokazan za barem jednu od pretpostavki postojanja odgovornosti.
122 Stoga ove tužbe valja odbiti u njihovoj cijelosti.
Troškovi
123 Na temelju članka 87. stavka 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. U skladu s člankom 87. stavkom 2. Poslovnika, svakoj stranci koja ne uspije u postupku nalaže se snošenje troškova, ako je postavljen takav zahtjev.
124 Budući da su tužitelji izgubili spor, istima valja naložiti snošenje troškova u skladu sa zahtjevom Komisije.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (drugo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužbe se odbijaju.
2. Društvima Flying Holding NV, Flying Group Lux SA i Flying Service NV nalaže se snošenje troškova.
Martins Ribeiro | Gervasoni | Madise |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 26. rujna 2014.
Potpisi