PRESUDA SUDA (treće vijeće)
11. siječnja 2024.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Intelektualno i industrijsko vlasništvo – Lijek za humanu primjenu – Svjedodžba o dodatnoj zaštiti (SDZ) – Direktiva 2004/48/EZ – Članak 9. stavak 7. – Stavljanje na tržište proizvoda kojima se povređuju prava dodijeljena SDZ-om – Privremene mjere određene na temelju SDZ-a – Naknadno poništenje SDZ-a i opoziv mjera – Posljedice – Pravo na odgovarajuću naknadu štete nastale zbog privremenih mjera – Odgovornost podnositelja zahtjeva za određivanje tih mjera za štetu nastalu zbog njih – Nacionalni propis kojim se predviđa objektivna odgovornost”
U predmetu C-473/22,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio markkinaoikeus (Trgovački sud, Finska), odlukom od 14. srpnja 2022., koju je Sud zaprimio 14. srpnja 2022., u postupku
Mylan AB
protiv
Gilead Sciences Finland Oy,
Gilead Biopharmaceutics Ireland UC,
Gilead Sciences Inc.,
SUD (treće vijeće),
u sastavu: K. Jürimäe (izvjestiteljica), predsjednica vijeća, N. Piçarra, M. Safjan, N. Jääskinen i M. Gavalec, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Szpunar,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Mylan AB, A. Jäälinoja i B. Rapinoja, asianajajat,
– za Gilead Sciences Finland Oy, Gilead Biopharmaceutics Ireland UC i Gilead Sciences Inc., R. Hilli i M. Segercrantz, asianajajat,
– za finsku vladu, M. Pere, u svojstvu agenta,
– za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman i J. M. Hoogveld, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, S. L. Kalėda, P.–J. Loewenthal, J. Ringborg, J. Samnadda i I. Söderlund, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 21. rujna 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 9. stavka 7. Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva (SL 2004., L 157, str. 45., i ispravak SL 2004., L 195, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 74.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Mylan AB, s jedne strane, i društava Gilead Sciences Finland Oy, Gilead Biopharmaceutics Ireland UC i Gilead Sciences Inc. (u daljnjem tekstu zajedno: Gilead i dr.), s druge strane, u vezi s naknadom štete koju je društvo Mylan pretrpjelo zbog privremene mjere koja je protiv njega donesena na temelju zahtjeva Gileada i dr., a koja je naknadno opozvana.
Pravni okvir
Međunarodno pravo
3 Prva alineja preambule Sporazuma o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (u daljnjem tekstu: Sporazum TRIPS), koji čini dodatak 1C Sporazumu o osnivanju Svjetske trgovinske organizacije (WTO), zaključenom u Marakešu 15. travnja 1994. i potvrđenom Odlukom Vijeća 94/800/EZ od 22. prosinca 1994. o sklapanju u ime Europske zajednice, s obzirom na pitanja iz njezine nadležnosti, sporazuma postignutih u Urugvajskom krugu multilateralnih pregovora (1986. – 1994.) (SL 1994., L 336., str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 74., str. 3.), glasi:
„Želeći smanjiti nepravilnosti i prepreke u međunarodnoj trgovini, i uzimajući u obzir potrebu za promicanjem učinkovite i primjerene zaštite prava intelektualnog vlasništva i osiguranja da mjere i postupci za ostvarivanje prava intelektualnog vlasništva sami po sebi ne postanu prepreke zakonitoj trgovini”
4 Članak 1. Sporazuma TRIPS, naslovljen „Priroda i obujam obveza”, u stavku 1. određuje:
„Članice određuju stupanje na snagu odredbi ovog Sporazuma. Članice određuju stupanje na snagu odredbi ovog Sporazuma. Članice mogu, ali nisu na to obvezane, primjenjivati u svojem zakonodavstvu veću razinu zaštite nego što se traži ovim Sporazumom, pod pretpostavkom da takva zaštita nije u suprotnosti s odredbama ovog Sporazuma. Članice su slobodne odrediti odgovarajuću metodu primjene odredaba ovog Sporazuma unutar vlastitog pravnog sustava i prakse.”
5 Članak 50. tog sporazuma, naslovljen „Privremene mjere”, u stavku 7. predviđa:
„U slučaju kada se privremene mjere ukidaju ili kada one prestaju zbog nekog čina ili propusta predlagatelja, ili kada se naknadno ustanovi da nije bilo povrede ili opasnosti od povrede prava intelektualnog vlasništva, sudske vlasti su ovlaštene da nalože predlagatelju, na zahtjev tuženika, da plati tuženiku odgovarajuću naknadu zbog štete nanesene ovim mjerama.”
Pravo Unije
6 Uvodne izjave 4., 5., 7., 8., 10. i 22. Direktive 2004/48 propisuju:
„(4) Na međunarodnoj razini, sve države članice, kao i sama [Europska z]ajednica u pogledu predmeta u njezinoj nadležnosti, vezani su [Sporazumom TRIPS] […]
(5) Sporazum TRIPS osobito sadrži odredbe o sredstvima za provedbu prava intelektualnog vlasništva, koja predstavljaju zajedničke standarde primjenjive na međunarodnoj razini i uvedene u svim državama članicama. Ova Direktiva ne bi trebala utjecati na međunarodne obveze država članica, uključujući i one prema Sporazumu TRIPS.
[…]
(7) Iz konzultacija koje je [Europska k]omisija održala po ovom pitanju proizlazi da u državama članicama, usprkos Sporazumu TRIPS, i dalje postoje značajne razlike u odnosu na sredstva za provedbu prava intelektualnog vlasništva. Na primjer, načini primjene privremenih mjera, koje se osobito upotrebljavaju za očuvanje dokaza, procjenu šteta, ili načini primjene sudskih zabrana, vrlo se razlikuju od jedne do druge države članice. […]
(8) Razlike između sustava država članica u odnosu na sredstva za provedbu prava intelektualnog vlasništva štetne su za pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta i onemogućavaju da prava intelektualnog vlasništva uživaju jednaku razinu zaštite u cijeloj Zajednici. […]
[…]
(10) Cilj je ove Direktive usklađivanje [zakonodavstava država članica] radi osiguravanja visoke, jednake i istovrsne razine zaštite [intelektualnog vlasništva] na unutarnjem tržištu.
[…]
(22) Također je važno osigurati privremene mjere za trenutno okončanje povreda bez čekanja odluke o meritumu predmeta, istovremeno poštujući prava obrane i osiguravajući razmjernost privremenih mjera koje su primjerene značajkama konkretnog predmeta, te dajući jamstva potrebna za pokrivanje troškova i štete nanesene tuženiku neopravdanim zahtjevom. Takve su mjere posebno opravdane kada bi bilo kakvo odgađanje moglo uzrokovati nepopravljivu štetu nositelju prava intelektualnog vlasništva.”
7 U skladu s člankom 1. te direktive:
„Ova se Direktiva odnosi na mjere, postupke i pravna sredstva potrebna radi osiguranja provedbe prava intelektualnog vlasništva. Za potrebe ove Direktive, pojam prava intelektualnog vlasništva’ uključuje prava industrijskog vlasništva.”
8 Članak 2. navedene direktive, naslovljen „Područje primjene”, u stavku 3. određuje:
„Ova Direktiva ne utječe na:
[…]
(b) međunarodne obveze država članica, a posebno Sporazum TRIPS, uključujući one koje se odnose na kaznene postupke i kazne;
[…]
9 Poglavlje II. Direktive 2004/48, naslovljeno „Mjere, postupci i pravna sredstva”, sadržava članke 3. do 15. te direktive. Članak 3. te direktive, naslovljen „Opća obveza”, određuje:
„1. Države članice propisuju mjere, postupke i pravna sredstva potrebne za osiguravanje provedbe prava intelektualnog vlasništva obuhvaćenih ovom Direktivom. Te mjere, postupci i pravna sredstva moraju biti pošteni i pravični, ne smiju biti nepotrebno složeni ili skupi, ili nametati nerazumne vremenske rokove ili neopravdana odlaganja.
2. Te mjere, postupci i pravna sredstva također moraju biti učinkoviti i razmjerni i moraju odvraćati od povrede te se moraju primjenjivati na takav način da se izbjegne stvaranje zapreka zakonitoj trgovini i da se osigura zaštita protiv njihove zlouporabe.”
10 Člankom 7. te direktive, naslovljenim „Mjere za očuvanje dokaza”, u stavku 1. propisuje se:
„1. Države članice osiguravaju da čak i prije početka postupka za donošenje odluke o meritumu, nadležna sudska tijela mogu, na zahtjev stranke koja je predočila razumno dostupne dokaze kako bi poduprla svoje tvrdnje da je njezino pravo intelektualnog vlasništva povrijeđeno ili da će biti povrijeđeno, narediti brze i učinkovite privremene mjere radi očuvanja relevantnih dokaza u vezi s navodnom povredom, podložno zaštiti povjerljivih informacija. Takve mjere mogu uključivati detaljni opis, s uzimanjem uzoraka ili bez njega, ili fizičku zapljenu robe kojom se čini povreda te, u odgovarajućim slučajevima, materijala i sredstava koja se koriste u proizvodnji i/ili distribuciji te robe, kao i dokumente koji se na nju odnose. Te se mjere poduzimaju, ako je potrebno i bez prethodnog saslušanja druge stranke, osobito kada bi svako odlaganje moglo uzrokovati nepopravljivu štetu nositelju prava ili kada postoji očita opasnost od uništenja dokaza.
[…]
4. Kad su mjere za očuvanje dokaza ukinute ili ako prestanu vrijediti zbog bilo koje radnje ili propusta podnositelja zahtjeva, ili ako je naknadno utvrđeno da nije bilo povrede ili prijetnje povredom prava intelektualnog vlasništva, sudska tijela ovlaštena su da, na zahtjev tuženika, podnositelju tužbe nalože da tuženiku osigura primjerenu naknadu za bilo koju štetu koju su te mjere uzrokovale.
[…]”
11 U članku 9. te direktive, naslovljenom „Privremene mjere i mjere predostrožnosti”, određeno je:
„1. Države članice osiguravaju da sudska tijela mogu, na zahtjev podnositelja zahtjeva:
(a) izdati protiv navodnog počinitelja povrede privremeni sudski nalog usmjeren na sprečavanje neposredne povrede prava intelektualnog vlasništva, ili na zabranu, na privremenoj osnovi i uz, kada je prikladno, plaćanje kazne kada je tako predviđeno nacionalnim pravom, daljnje vršenje navodnih povreda tog prava, ili podlijeganju takvog vršenja daljnje povrede polaganjem jamstva koje bi nositelju prava trebalo osigurati naknadu štete; privremeni sudski nalog pod istim uvjetima također može biti izdan posredniku čije je usluge koristila treća stranka za povredu prava intelektualnog vlasništva; nalozi protiv posrednika čije je usluge koristila treća stranka za povredu autorskog ili srodnih prava obuhvaćeni su Direktivom 2001/29/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu (SL 2001., L 167, str. 10.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 119.)];
(b) narediti zapljenu ili predaju robe za koju se sumnja da povrjeđuje pravo intelektualnog vlasništva u svrhu sprečavanja njezina ulaska ili njezina kretanja trgovačkim kanalima.
2. U slučaju povrede koja je počinjena na komercijalnoj razini, države članice osiguravaju da, ako oštećena strana pruži dokaze o okolnostima koje bi mogle ugroziti naknadu štete, sudska tijela mogu iz predostrožnosti naložiti oduzimanje pokretne i nepokretne imovine navodnog počinitelja povrede, uključujući i blokiranje njegovih bankovnih računa i ostalih sredstava. U tu svrhu, nadležna tijela mogu naložiti dostavljanje bankovnih, financijskih ili poslovnih dokumenata ili primjereni pristup odgovarajućim informacijama.
3. U pogledu mjera iz stavaka 1. i 2., sudska tijela ovlaštena su zahtijevati od podnositelja zahtjeva predočenje razumno dostupnih dokaza kako bi se s dovoljnom sigurnošću mogla uvjeriti da je podnositelj zahtjeva nositelj prava i da je pravo podnositelja zahtjeva povrijeđeno ili da je takva povreda neminovna.
4. Države članice osiguravaju da se privremene mjere iz stavaka 1. i 2. ovog članka mogu, u odgovarajućim slučajevima, poduzeti bez saslušanja tuženika, posebno kada bi svako odlaganje nositelju prava uzrokovalo nepopravljivu štetu. U tom slučaju, strane se o tome obavješćuju bez odlaganja najkasnije nakon izvršenja mjera.
Preispitivanje, uključujući i pravo na saslušanje, održava se na zahtjev tuženika kako bi se u razumnom roku, nakon obavješćivanja o mjerama, odlučilo hoće li te mjere biti izmijenjene, ukinute ili potvrđene.
5. Države članice osiguravaju da mjere iz stavaka 1. i 2. ovog članka na zahtjev tuženika budu povučene ili da na drugi način prestanu vrijediti, ako tužitelj u razumnom roku ne pokrene postupak koji dovodi do odluke o meritumu pred nadležnim sudskim tijelom, s tim da taj rok određuje sudsko tijelo koje naređuje mjere u slučaju da to dopušta zakon države članice ili u slučaju nepostojanja takve odluke, u roku ne dužem od 20 radnih dana ili 31 kalendarskog dana, ovisno o tome koji je rok duži.
6. Nadležna sudska tijela mogu poduzeti privremene mjere iz stavaka 1. i 2. ovisno o tome položi li tužitelj odgovarajuću jamčevinu ili odgovarajuće jamstvo koje treba osigurati naknadu za bilo koju štetu koju je tuženik pretrpio kao što je utvrđeno stavkom 7. ovog članka.
7. Kad su privremene mjere ukinute ili kad su prestale vrijediti zbog bilo koje radnje ili propusta tužitelja, ili kad je naknadno utvrđeno da nije bilo povrede ili prijetnje povrede prava intelektualnog vlasništva, na zahtjev tuženika, sudska su tijela ovlaštena narediti podnositelju zahtjeva da tuženiku osigura odgovarajuću naknadu za bilo kakvu štetu uzrokovanu tim mjerama.”
Finsko pravo
12 Poglavlje 7. oikeudenkäymiskaarija (Zakonik o sudskom postupku) sadržava članak 11. iz kojeg proizlazi da, ako je privremena mjera nepotrebno ishođena na temelju zahtjeva jedne stranke, ta stranka treba drugoj stranci nadoknaditi štetu nastalu zbog te mjere i njezine provedbe, uključujući nastale troškove.
Glavni postupak i prethodna pitanja
13 Patentti- ja rekisterihallitus (Nacionalni ured za patente i registraciju, Finska) izdao je 3. prosinca 2009. Gileadu i dr., na temelju europskog patenta br. EP 0915894 u kojem se imenuje Republika Finska, svjedodžbu o dodatnoj zaštiti br. 266 „Tenofovirdizoproksil (TD) te soli, hidrati, tautomeri i njihovi solvati u kombinaciji s emtricitabinom” (u daljnjem tekstu: SDZ o kojem je riječ) za antiretrovirusni lijek indiciran za liječenje osoba zaraženih HIV-om.
14 U proljeće 2017. društvo Mylan podnijelo je ponudu, u okviru javnih natječaja koje su organizirale dvije finske zone pružanja zdravstvene njege, za isporuku svojeg generičkog lijeka „EMTRICITABINE/TENOFOVIR DISOPROXIL MYLAN 200 mg/245 mg, filmom obložene tablete” (u daljnjem tekstu: generički lijek o kojem je riječ). Tom su društvu dodijeljena oba ta ugovora o javnoj nabavi.
15 Europski patent br. EP 0915894 istekao je 25. srpnja 2017.
16 Gilead i dr. podnijeli su markkinaoikeusu (Trgovački sud, Finska) 15. rujna 2017. tužbu protiv društva Mylan zbog povrede SDZ-a o kojem je riječ. Gilead i dr. također su podnijeli zahtjev za određivanje privremenih mjera protiv društva Mylan. Potonje društvo usprotivilo se tužbi zbog povrede i zahtjevu za određivanje privremenih mjera. Dana 30. studenoga 2017. podnijelo je također tužbu za poništenje SDZ-a o kojem je riječ pred istim sudom.
17 Odlukom od 21. prosinca 2017. markkinaoikeus (Trgovački sud) prihvatio je zahtjev Gileada i dr. za određivanje privremenih mjera na temelju SDZ-a o kojem je riječ te je pod prijetnjom novčane kazne od 500 000 eura društvu Mylan zabranio da nudi, stavlja na tržište i upotrebljava generički lijek o kojem je riječ tijekom razdoblja važenja SDZ-a o kojem je riječ te da taj lijek uvozi, proizvodi i posjeduje u te svrhe. Osim toga, naložio je da te mjere ostanu na snazi dok se ne donese odluka u postupku o meritumu ili dok se u predmetu ne odrede neke druge mjere.
18 Gore navedene privremene mjere poslije su na zahtjev društva Mylan AB ukinute rješenjem Korkein oikeusa (Vrhovni sud, Finska) od 11. travnja 2019.
19 Presudom od 25. rujna 2019. markkinaoikeus (Trgovački sud) poništio je SDZ o kojem je riječ. Protiv te je presude podnesena žalba Korkein oikeusu (Vrhovni sud), koji je rješenjem od 13. studenoga 2020. odbio zahtjev društva Gilead i dr. za dopuštenje žalbe, čime je navedena presuda postala pravomoćna.
20 Na temelju poglavlja 7. članka 11. Zakonika o sudskom postupku, kojim se u finsko pravo prenosi članak 9. stavak 7. Direktive 2004/48, društvo Mylan je od markkinaoikeusa (Trgovački sud), suda koji je uputio zahtjev u ovom predmetu, zatražio da društvu Gilead i dr. naloži da mu isplate naknadu štete u iznosu od 2 367 854,99 eura, uvećanom za zatezne kamate na ime štete nastale zbog tih privremenih mjera koje su nepotrebno ishođene na temelju SDZ-a koji je naknadno poništen.
21 Prema mišljenju društva Mylan, na temelju tumačenja tog članka 9. stavka 7. koje je Sud dao u presudi od 12. rujna 2019., Bayer Pharma (C-688/17, u daljnjem tekstu: presuda Bayer Pharma, EU:C:2019:722), ne može se zaključiti da se toj direktivi protivi primjena načela objektivne odgovornosti, predviđenog finskim pravom. Nasuprot tomu, društvo Gilead i dr. tvrde da je u presudi Bayer Pharma utvrđeno tumačenje te odredbe kojem se protivi to da se obveza naknade štete može utvrditi samo zato što je SDZ o kojem je riječ, čija je povreda opravdala donošenje rješenja o privremenim mjerama, nakon toga poništen.
22 Sud koji je uputio zahtjev primjećuje da se, prema finskoj sudskoj praksi i pravnoj teoriji, u poglavlju 7. članku 11. Zakonika o sudskom postupku predviđa odgovornost bez obzira na krivnju, odnosno objektivna odgovornost. Iz toga proizlazi da svaka osoba koja ishodi privremenu mjeru ima obvezu naknade štete ako se naknadno poništi pravo intelektualnog vlasništva na temelju kojeg je odobrena ta privremena mjera.
23 Međutim, ističe da se, prema ustaljenoj finskoj sudskoj praksi, čak i u slučajevima na koje se odnosi ta odredba, iznos naknade štete može smanjiti zbog toga što je sam tuženik omogućio nastanak štete ili nije poduzeo razumne mjere kako bi spriječio ili ublažio štetu te je tako doprinio njezinu nastanku.
24 Osim toga, sud koji je uputio zahtjev naglašava da se načelo objektivne odgovornosti, kako je sadržano u finskom pravnom poretku, također uzima u obzir prilikom određivanja privremene mjere. Naime, kako bi se takva mjera mogla dodijeliti, valjalo bi ocijeniti vjerojatnost poništenja prava intelektualnog vlasništva na kojem se temelji ta mjera nakon eventualne tužbe za poništenje. Što se tiče pretrpljene štete, trebalo bi odvagnuti, s jedne strane, štetu koja nastaje s obzirom na cilj određivanja privremene mjere i, s druge strane, štetu koja bi tužitelju nastala da privremena mjera nije određena.
25 Međutim, s obzirom na tumačenje Suda u presudi Bayer Pharma, sud koji je uputio zahtjev pita se može li se smatrati da je sustav objektivne odgovornosti usklađen s člankom 9. stavkom 7. Direktive 2004/48.
26 U tim je okolnostima markkinaoikeus (Trgovački sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li smatrati da je sustav naknade štete koji je na snazi u Finskoj i koji se temelji na objektivnoj odgovornosti […] u skladu s člankom 9. stavkom 7. [Direktive 2004/48]?
2. U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje, na kojoj se vrsti odgovornosti temelji obveza naknade štete iz članka 9. stavka 7. [Direktive 2004/48]? Treba li tu odgovornost smatrati vrstom subjektivne odgovornosti, vrstom odgovornosti zbog zlouporabe prava ili odgovornošću koja ima neki drugi temelj?
3. Kad je riječ o drugom pitanju, koje okolnosti treba uzeti u obzir kako bi se utvrdilo postoji li odgovornost?
4. Kad je osobito riječ o trećem pitanju, treba li ocjenu provesti samo na temelju okolnosti koje su bile poznate prilikom ishođenja privremene mjere ili se, primjerice, smije uzeti u obzir to da je pravo intelektualnog vlasništva – čijom je navodnom povredom opravdana privremena mjera – naknadno, odnosno nakon ishođenja te mjere, od samog početka poništeno i, u slučaju potvrdnog odgovora, koje značenje valja pripisati potonjoj okolnosti?”
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
27 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 9. stavak 7. Direktive 2004/48 tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa mehanizam naknade svake štete uzrokovane privremenom mjerom, u smislu te odredbe, koja se temelji na sustavu objektivne odgovornosti podnositelja zahtjeva za određivanje tih mjera, u okviru kojeg je sud međutim ovlašten prilagoditi iznos naknade štete uzimajući u obzir okolnosti slučaja, uključujući eventualno tuženikovo sudjelovanje u nastanku štete.
28 Člankom 9. stavcima 1. i 2. Direktive 2004/48 predviđa se da nositelj prava intelektualnog vlasništva može zahtijevati od nadležnih pravosudnih tijela donošenje različitih privremenih mjera navedenih u toj odredbi koje, među ostalim, omogućuju trenutno okončanje povrede tog prava bez čekanja odluke o meritumu predmeta. Međutim, te privremene mjere treba, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 22. te direktive, donijeti poštujući prava obrane, moraju biti proporcionalne u odnosu na značajke konkretnog predmeta i pružati jamstva potrebna za pokrivanje troškova i štete nanesene tuženiku neopravdanim zahtjevom.
29 U tom smislu, članak 9. stavak 7. navedene direktive predviđa da, kad su privremene mjere ukinute ili kad su prestale vrijediti zbog bilo koje radnje ili propusta tužitelja, ili kad je naknadno utvrđeno da nije bilo povrede ili prijetnje povrede prava intelektualnog vlasništva, na zahtjev tuženika, sudska su tijela ovlaštena narediti podnositelju zahtjeva da tuženiku osigura odgovarajuću naknadu za bilo kakvu štetu uzrokovanu tim mjerama.
30 Stoga iz teksta te odredbe jasno proizlazi to da je na pravosudnom tijelu kojem je podnesen takav zahtjev da ispita jesu li ispunjena tri uvjeta predviđena navedenom odredbom. Kao prvo, ono mora provjeriti jesu li privremene mjere ukinute ili su prestale vrijediti zbog tužiteljeve radnje ili propusta, ili da nije bilo povrede ili prijetnje povredom prava intelektualnog vlasništva. Kao drugo, mora ocijeniti postoji li šteta. Kao treće, mora utvrditi postoji li uzročna veza između te štete i tih mjera.
31 Međutim, valja utvrditi da ta odredba među tim uvjetima ne spominje postojanje krivnje podnositelja zahtjeva za određivanje privremenih mjera.
32 Kako bi se utvrdilo nalaže li se člankom 9. stavkom 7. Direktive 2004/48 državama članicama poseban sustav odgovornosti u odnosu na podnositelja zahtjeva za određivanje privremenih mjera, valja uzeti u obzir kontekst te odredbe, ciljeve koji se nastoje postići propisom čiji je ona dio, kao i nastanak tog propisa.
33 U tom pogledu valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, odredbe te direktive ne uređuju sve aspekte povezane s pravom intelektualnog vlasništva, nego samo one koji su svojstveni, s jedne strane, poštovanju tih prava i, s druge strane, njihovim povredama, propisujući djelotvorna pravna sredstva za sprečavanje, prestanak ili naknadu svake povrede postojećeg prava intelektualnog vlasništva. Na taj je način zakonodavac Unije odlučio provesti minimalno usklađivanje u pogledu poštovanja prava intelektualnog vlasništva općenito (vidjeti u tom smislu presudu od 28. travnja 2022., Koch Media, C-559/20, EU:C:2022:317, t. 31. i 32. i navedenu sudsku praksu).
34 Što se tiče, konkretnije, prava na naknadu štete koju je tuženik pretrpio zbog privremenih mjera, tekst članka 9. stavka 7. navedene direktive u biti odgovara tekstu članka 50. stavka 7. Sporazuma TRIPS. Taj sporazum u svojem članku 1. stavku 1. izričito predviđa da su članice slobodne odrediti odgovarajuću metodu primjene odredaba navedenog sporazuma unutar vlastitog pravnog sustava i prakse.
35 Tako je, preuzimajući u članku 9. stavku 7. Direktive 2004/48 vrlo široku formulaciju članka 50. stavka 7. Sporazuma TRIPS, zakonodavac Unije izrazio svoju volju, s jedne strane, da se pravila o tuženikovu pravu na naknadu štete ne usklade povrh onoga što se zahtijeva tim sporazumom i, s druge strane, da se državama članicama ostavi široki manevarski prostor glede konkretne provedbe sustava tužiteljeve odgovornosti.
36 Iz toga slijedi da članak 9. stavak 7. Direktive 2004/48, u vezi s člankom 50. stavkom 7. Sporazuma TRIPS, treba tumačiti u smislu da predviđa minimalni standard koji se odnosi na poštovanje prava intelektualnog vlasništva, ostavljajući načelno državama članicama manevarski prostor koji im omogućuje da se odluče, prema potrebi, za sustav objektivne odgovornosti ili sustav subjektivne odgovornosti.
37 Točno je da je Sud u presudi Bayer Pharma presudio da se članku 9. stavku 7. te direktive načelno ne protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se tuženiku u odnosu na kojeg su donesene privremene mjere odbija naknada štete ako nije postupio u skladu s postupanjem koje se općenito može očekivati od svake osobe koja nastoji izbjeći ili umanjiti svoju štetu, čak i ako je patent na temelju kojeg su te mjere dodijeljene naknadno poništen. Međutim, Sud je izričito pojasnio da je takvo zakonodavstvo u skladu s tom odredbom samo pod uvjetom da sud može uzeti u obzir, kako bi eventualno došlo do takvog odbijanja, sve okolnosti predmeta (vidjeti u tom smislu presudu Bayer Pharma, t. 71.).
38 Suprotno tomu, iz navedene se presude ne može zaključiti, s obzirom na poseban slučaj na koji je Sud ograničio svoj odgovor u toj presudi, da članak 9. stavak 7. Direktive 2004/48 predviđa naknadu štete tuženiku samo u slučaju krivnje podnositelja zahtjeva za određivanje privremenih mjera. Sud je samo, kao što to proizlazi iz točke 51. presude Bayer Pharma, namjeravao podsjetiti pravosudno tijelo na to da je na njemu da ocijeni posebne okolnosti predmeta koji se pred njim vodi kako bi odlučilo je li potrebno podnositelju zahtjeva naložiti da tuženiku isplati „odgovarajuću” naknadu, odnosno opravdanu s obzirom na te okolnosti.
39 Naime, iako ovlast nadležnih nacionalnih sudova da dodijele takvu naknadu strogo podliježe uvjetima iz članka 9. stavka 7. Direktive 2004/48, činjenica da su te pretpostavke ispunjene u određenom predmetu ne podrazumijeva to da su ti sudovi automatski i u svakom slučaju obvezni naložiti podnositelju zahtjeva da tuženiku naknadi štetu nastalu zbog navedenih mjera (vidjeti u tom smislu presudu Bayer Pharma, t. 52.).
40 Iz toga slijedi da, kada države članice prenose članak 9. stavak 7. Direktive 2004/48, one moraju uzeti u obzir zahtjev prema kojem sud mora moći uzeti u obzir sve okolnosti predmeta koji se pred njim vodi, uključujući postupanje stranaka (vidjeti u tom smislu presudu Bayer Pharma, t. 71.), i to neovisno o primijenjenom sustavu odgovornosti.
41 Manevarski prostor kojim države članice raspolažu za to prenošenje također je ograničen odredbama članka 3. Direktive 2004/48. Naime, sredstva koja te države predviđaju za osiguranje provedbe prava intelektualnog vlasništva na temelju te direktive moraju, među ostalim, na temelju tog članka 3. biti pravična, razmjerna i moraju odvraćati od povrede te se moraju primjenjivati na takav način da se izbjegne stvaranje zapreka zakonitoj trgovini čija je zaštita, u skladu s prvim stavkom preambule TRIPS-a, jedan od ciljeva tog sporazuma, te mora osigurati zaštitu protiv njihove zlouporabe.
42 Kako bi se utvrdilo je li sustav objektivne odgovornosti u skladu s odredbama članka 3. Direktive 2004/48, valja ga smjestiti u kontekst privremenih mjera predviđenih u članku 9. te direktive i ispitati je li sustav nastao njihovim kombinacijama pravičan, razmjeran i stvara li zapreku zakonitoj trgovini, a ujedno i odvraća od povrede.
43 U ovom slučaju iz objašnjenja koja je pružio sud koji je uputio zahtjev proizlazi da, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom o kojem je riječ u glavnom postupku, tužitelj koji je ishodio privremenu mjeru nepotrebno ili neosnovano mora tuženiku nadoknaditi štetu koja je nastala na temelju privremene mjere i njezina izvršenja i s time povezane troškove. Stoga u okviru takvog zakonodavstva nije nužno da postoji krivnja podnositelja zahtjeva kako bi se utvrdila njegova odgovornost. U skladu s tim, pretpostavlja se da podnositelj zahtjeva za određivanje privremenih mjera ima obvezu nadoknaditi štetu uzrokovanu tom mjerom ako se naknadno poništi pravo intelektualnog vlasništva na temelju kojeg je odobrena privremena mjera. S obzirom na to, prema nacionalnoj sudskoj praksi, iznos naknade štete može se smanjiti ako je sam tuženik omogućio nastanak štete ili nije poduzeo razumne mjere kako bi spriječio ili ublažio štetu te je tako doprinio njezinu nastanku.
44 Što se tiče, kao prvo, razmjernosti i pravičnosti sustava privremenih mjera koji uključuje sustav objektivne odgovornosti kako bi se osigurala naknada štete tuženiku koji je pretrpio štetu uzrokovanu neopravdanim privremenim mjerama, valja utvrditi da je Direktivom 2004/48 zakonodavac Unije predvidio pravne instrumente koji omogućuju da se općenito smanji opasnost od toga da se tuženiku uzrokuje šteta određivanjem privremenih mjera i da se on na taj način zaštiti (vidjeti u tom smislu presudu od 28. travnja 2022., Phoenix Contact, C-44/21, EU:C:2022:309, t. 44.). Time je zakonodavac Unije želio osigurati ravnotežu između visoke razine zaštite prava intelektualnog vlasništva te tuženikovih prava i sloboda.
45 Naime, iz mjera, postupaka i pravnih sredstava predviđenih Direktivom 2004/48 proizlazi da su pravna sredstva namijenjena osiguranju zaštite prava intelektualnog vlasništva nadopunjena tužbama za naknadu štete koje su s tim sredstvima usko povezane. Tako, s jedne strane, članak 7. stavak 1. i članak 9. stavak 1. te direktive predviđaju mjere predostrožnosti i privremene mjere, namijenjene među ostalim sprečavanju neposredne povrede prava intelektualnog vlasništva, koje među ostalim uključuju zapljenu robe za koju se sumnja da povrjeđuje takvo pravo. S druge strane, kako bi se osigurala ravnoteža iz točke 44. ove presude, članak 7. stavak 4. i članak 9. stavak 7. navedene direktive predviđaju mjere koje tuženiku omogućuju da traži naknadu štete u slučaju da se naknadno ispostavi da nije bilo povrede ili prijetnje povrede prava intelektualnog vlasništva. Kao što to proizlazi iz uvodne izjave 22. te direktive, te su odštetne mjere jamstva koja je zakonodavac smatrao nužnom protutežom brzim i učinkovitim privremenim mjerama koje je predvidio (presuda od 16. srpnja 2015., Diageo Brands, C-681/13, EU:C:2015:471, t. 74.).
46 Ne može se tvrditi da bi mehanizam objektivne odgovornosti poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku doveo u pitanje ravnotežu opisanu u prethodnoj točki time što bi odvratio nositelja prava intelektualnog vlasništva od pokretanja sudskog postupka i pozivanja na to pravo. Naime, privremene su mjere namijenjene sprječavanju neposredne povrede takvog prava ili sprječavanju progona navodne povrede. Međutim, ako se naposljetku pokaže da nije bilo povrede tog prava, temelj privremenih mjera nestaje, što podnositelja zahtjeva u načelu obvezuje da nadoknadi svu štetu prouzročenu tim neopravdanim mjerama. U vezi s potonjim ipak valja istaknuti da mehanizam objektivne odgovornosti poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, u okviru kojeg sud pred kojim se vodi postupak može uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, uključujući moguće tuženikovo sudjelovanje u nastanku štete, omogućuje, među ostalim, prilagodbu iznosa naknade štete i na taj način ublažavanje mogućeg odvraćajućeg učinka za nositelja prava intelektualnog vlasništva.
47 Činjenica da je tužitelj dužan ocijeniti rizik od njihova izvršenja odgovara riziku koji tuženik preuzima pri odlučivanju o stavljanju na tržište proizvoda koji mogu predstavljati povredu. Stoga je mehanizam objektivne odgovornosti, koji se temelji na riziku koji je tužitelj preuzeo, proporcionalan cilju zakonodavca Unije da osigura provedbu prava intelektualnog vlasništva i pritom općenito ublažava rizik da će tuženik pretrpjeti štetu zbog privremenih mjera.
48 Uostalom, ravnoteža prava podnositelja zahtjeva i tuženika u potpunosti je zajamčena mehanizmom objektivne odgovornosti poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku. Naime, činjenica da tuženik nije morao dokazati pogrešku koju je počinio tužitelj protuteža je činjenici da je tužitelj mogao ishoditi takve mjere bez podnošenja konačnog dokaza o mogućoj povredi, u skladu s člankom 9. stavkom 3. Direktive 2004/48.
49 Što se tiče, kao drugo, nepostojanja zapreke zakonitoj trgovini, valja istaknuti to da pretpostavka valjanosti prava intelektualnog vlasništva omogućava njegovu nositelju da djeluje i zahtijeva privremene mjere prije pokretanja bilo kakvog postupka o meritumu. Međutim, potonji mora podnijeti tužbu zbog povrede u roku određenom člankom 9. stavkom 5. Direktive 2004/48, s obzirom na to da se uz tu tužbu općenito podnosi tuženikova tužba ili protutužbe za proglašenje ništavosti. Ako se po okončanju tih postupaka pravo intelektualnog vlasništva koje je služilo kao temelj za privremene mjere retroaktivno poništi, kao što je to slučaj u predmetu u glavnom postupku, tada treba utvrditi da su tuženikove radnje koje su bile spriječene tim mjerama u potpunosti bile dio zakonite trgovine i da ih se nije moralo spriječiti. Isto tako, u tom se slučaju ne može pozivati na visoku razinu zaštite intelektualnog vlasništva koju je želio zakonodavac Unije, s obzirom na to da se smatra da pravo intelektualnog vlasništva, koje je retroaktivno poništeno, nikada nije postojalo. Iz toga slijedi da sustav privremenih mjera koji uključuje sustav objektivne odgovornosti poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku ne stvara zapreku zakonitoj trgovini.
50 Kao treće, kad je riječ o odvraćanju od sustava privremenih mjera, poput onog predviđenog u članku 9. Direktive 2004/48, koji uključuje sustav objektivne odgovornosti kao što je onaj opisan u točki 43. ove presude, valja istaknuti da, s obzirom na to da sud kojem je podnesen zahtjev za naknadu štete može uzeti u obzir sve okolnosti predmeta, uključujući postupanje tuženika, kako bi odredio iznos naknade štete, takav sustav objektivne odgovornosti ne može dovesti u pitanje odvraćajući učinak sustava privremenih mjera. Naime, pravo na naknadu strogo je ograničeno na štetu koju je pretrpio tuženik i koja je prouzročena neopravdanim privremenim mjerama koje je zatražio nositelj predmetnog prava intelektualnog vlasništva. U tom smislu, na pravo na naknadu štete predviđeno u članku 9. stavkom 7. te direktive ne može se pozivati kako bi se pokrio dio štete koji proizlazi iz postupanja tog tuženika i koji je eventualno doveo do povećanja štete prvotno prouzročene privremenim mjerama.
51 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 9. stavak 7. Direktive 2004/48 treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa mehanizam naknade svake štete uzrokovane privremenom mjerom, u smislu te odredbe, koja se temelji na sustavu objektivne odgovornosti podnositelja zahtjeva za određivanje tih mjera, u okviru kojeg je sud ovlašten prilagoditi iznos naknade štete uzimajući u obzir okolnosti slučaja, uključujući eventualno tuženikovo sudjelovanje u nastanku štete.
Drugo, treće i četvrto pitanje
52 Uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje i s obzirom na to da su drugo, treće i četvrto pitanje postavljena samo u slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje, na ta pitanja nije potrebno odgovoriti.
Troškovi
53 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:
Članak 9. stavak 7. Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva,
treba tumačiti na način da mu se:
ne protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđa mehanizam naknade svake štete uzrokovane privremenom mjerom, u smislu te odredbe, koja se temelji na sustavu objektivne odgovornosti podnositelja zahtjeva za određivanje tih mjera, u okviru kojeg je sud ovlašten prilagoditi iznos naknade štete uzimajući u obzir okolnosti slučaja, uključujući eventualno tuženikovo sudjelovanje u nastanku štete.
Potpisi