PRESUDA OPĆEG SUDA (drugo vijeće)

27. ožujka 2014.

„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Europsko tržište automobilskog stakla – Odluka kojom se utvrđuje povreda članka 81. UEZ‑a – Sporazumi o podjeli tržišta i razmjeni tržišno osjetljivih informacija – Uredba (EZ) br. 1/2003 – Prigovor nezakonitosti – Novčane kazne – Retroaktivna primjena Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. – Vrijednost prodaje – Ponavljanje povrede – Dodatni iznos – Pripisivanje protupravnog ponašanja – Gornja granica novčane kazne – Konsolidirani prihod grupe“

U predmetima T‑56/09 i T‑73/09,

Saint‑Gobain Glass Francuska SA, sa sjedištem u Courbevoieu (Francuska),

Saint‑Gobain Sekurit Deutschland GmbH & Co. KG, sa sjedištem u Aachenu (Njemačka),

Saint‑Gobain Sekurit Francuska SAS, sa sjedištem u Thourotteu (Francuska),

koje su zastupali B. van de Walle de Ghelcke, B. Meyring, E. Venot i M. Guillaumond, a zatim B. van de Walle de Ghelcke, B. Meyring i E. Venot, odvjetnici,

tužitelji u predmetu T‑56/09,

Compagnie de Saint‑Gobain SA, sa sjedištem u Courbevoieu, koju zastupaju P. Hubert i E. Durand, odvjetnici,

tužitelj u predmetu T‑73/09,

protiv

Europske komisije, koju su zastupali A. Bouquet, F. Castillo de la Torre, M. Kellerbauer i N. von Lingen, a zatim Bouquet, Castillo de la Torre, Kellerbauer i F. Ronkes Agerbeek, u svojstvu agenata,

tuženika

koju podupire

Vijeće Europske unije, koje zastupaju E. Karlsson i F. Florindo Gijón, u svojstvu agenata,

intervenijent u predmetu T‑56/09,

povodom zahtjevâ za poništenje Odluke Komisije C (2008) 6815 final od 12. studenoga 2008. koja se odnosi na postupak primjene članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (COMP/39.125 – Automobilsko staklo), kako je izmijenjena Odlukom Komisije C (2009) 863 final od 11. veljače 2009. i Odlukom C (2013) 1118 final od 28. veljače 2013., u dijelu u kojem se ona odnosi na tužitelje, te, podredno, zahtjeva za poništenje članka 2. te odluke u dijelu u kojem se izriče novčana kazna tužiteljima ili, podredno tome, zahtjeva za smanjenje te novčane kazne.

OPĆI SUD (drugo vijeće),

u sastavu: N. J. Forwood (izvjestitelj), predsjednik, F. Dehousse i J. Schwarcz, suci,

tajnik: C. Kristensen, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 11. prosinca 2012.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

1        Predmetne tužbe podnesene su radi poništenja Odluke Komisije C (2008) 6815 final od 12. studenoga 2008. koja se odnosi na postupak primjene članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (COMP/39.125 – Automobilsko staklo) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka), čiji je sažetak objavljen u Službenom listu Europske unije (SL C 173, str. 13.). Komisija Europskih zajednica u pobijanoj je odluci osobito utvrdila da je određeni broj poduzetnika, među kojima su tužitelji, povrijedio te odredbe time što je sudjelovao, tijekom različitih razdoblja od ožujka 1998. do ožujka 2003., u nizu sporazuma i protutržišnog usklađenog djelovanja u sektoru automobilskog stakla unutar EGP‑a (članak 1. pobijane odluke).

2        Društva Saint‑Gobain Glass France SA, Saint‑Gobain Sekurit Deutschland GmbH & Co. KG i Saint‑Gobain Sekurit France SAS (u daljnjem tekstu, zajedno nazvani: Saint‑Gobain), tužitelji u predmetu T‑56/09, aktivna su u proizvodnji, preradi i distribuciji materijala, uključujući automobilskog stakla. Riječ je o društvima kćerima koja su u 100 %-tnom vlasništvu Compagnie de Saint‑Gobain SA (u daljnjem tekstu: Compagnie), tužiteljice u predmetu T‑73/09. U Pilkington Group Ltd spadaju ponajprije Pilkington Automotive Ltd, Pilkington Automotive Deutschland GmbH, Pilkington Holding GmbH i Pilkington Italia SpA (u daljnjem tekstu, zajedno nazvani: Pilkington). Pilkington, koji je također podnio tužbu za poništenje protiv pobijane odluke (predmet T‑72/09), jedan je od najvećih proizvođača stakla i staklarskih proizvoda u svijetu, osobito u automobilskoj industriji. Soliver NV, koji je podnio tužbu za poništenje protiv iste odluke (predmet T‑ 68/09), manji je proizvođač stakla aktivan osobito u automobilskoj industriji.

3        Asahi Glass Co. Ltd (u daljnjem tekstu: Asahi) je proizvođač stakla, kemijskih proizvoda i elektronskih dijelova sa sjedištem u Japanu. Asahi drži 100 % udjela u belgijskom staklarskom poduzeću Glaverbel SA/NV, koje je i sam 100 %-tni vlasnik društva AGC Automotive France (u daljnjem tekstu: AGC). Naziv društva AGC prije 1. siječnja 2004. bio je Splintex Europe SA (u daljnjem tekstu: Splintex). Asahi, jedan od adresata pobijane odluke, nije podnio tužbu protiv iste.

4        Istraga koja je dovela do donošenja pobijane odluke pokrenuta je nakon što je jedan njemački odvjetnik, djelujući u ime anonimnog klijenta, Komisiji dostavio dopise koji su sadržavali informacije o sporazumima i usklađenom djelovanju različitih poduzetnika aktivnih u proizvodnji i distribuciji automobilskog stakla.

5        Komisija je u veljači i ožujku 2005. obavila pretrage tužiteljevih prostorija i prostorija Pilkingtona, Solivera i AGC‑a. Tijekom tih pretraga Komisija je zaplijenila različite dokumente i spise.

6        Nakon tih pretraga Asahi i Glaverbel te njihova društva kćeri obuhvaćena istragom (u daljnjem tekstu, zajedno nazvani: podnositelj zahtjeva za oslobađanje od kazne) podnijeli su zahtjev za oslobađanje ili smanjenje novčane kazne na temelju Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2002, C 45, str. 3., u daljnjem tekstu: Obavijest o oslobađanju od kazni iz 2002.). Komisija je 19. srpnja 2006. odbila zahtjev za uvjetno oslobađanje od kazne, pri čemu je ipak obavijestila podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazne da mu u skladu s točkom 26. Obavijesti o oslobađanju od kazne namjerava dodijeliti smanjenje novčane kazne u visini od 30 do 50 % iznosa koji bi mu inače bio izrečen.

7        Između 26. siječnja 2006. i 2. veljače 2007. Komisija je tužiteljima te Pilkingtonu, Soliveru, Asahiju, Glaverbelu i AGC‑u uputila razne zahtjeve za pružanje informacija na temelju članka 18. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. [UEZ‑a] (SL 2003, L 1, str. 1.). Poduzetnici u pitanju odgovorili su na te različite zahtjeve.

8        Osim toga, Komisija je na istoj osnovi uputila zahtjeve za pružanje informacija nekolicini proizvođača automobila, jednom talijanskom proizvođaču putničkih autobusa kao i dvama profesionalnim udruženjima u industriji stakla, koji su također na njih odgovorili.

9        Komisija je 18. travnja 2007. donijela obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u pogledu jedinstvene i trajne povrede koja se sastojala od sporazumâ ili usklađenog djelovanja između proizvođača automobilskog stakla radi raspodjele ugovorâ o opskrbi proizvođača automobila. Ta obavijest bila je dostavljena tužiteljima te Pilkingtonu, Soliveru, Asahiju, Glaverbelu i AGC‑u. Svaki od poduzetnika kojima je ta obavijest bila upućena imao je pristup spisu pa ga je Komisija pozvala da u vezi s njom iznese svoja očitovanja. U prostorijama Komisije 24. rujna 2007. održano je saslušanje na kojem su sudjelovali svi spomenuti adresati obavijesti.

 Pobijana odluka

10      Komisija je pobijanu odluku donijela 12. studenoga 2008. Ona je u odluci osobito utvrdila da su od 10. ožujka 1998. do 11. ožujka 2003. Saint‑Gobain i Compagnie sudjelovali u sporazumima i usklađenom djelovanju navedenima u točki 1. gore [članak 1. točka (b) pobijane odluke] i prvotno im je „solidarno“ izrekla novčanu kaznu od 896 milijuna eura [članak 2. točka (b) pobijane odluke].

11      Podnositelju zahtjeva za oslobađanje, za kojeg je utvrđeno da je u povredi sudjelovao od 18. svibnja 1998. do 11. ožujka 2003., određena je novčana kazna od 113,5 milijuna eura [članak 1. točka (a) i članak 2. točka (a) pobijane odluke].

12      Što se tiče Pilkingtona, Komisija je utvrdila da je taj poduzetnik sudjelovao u sporazumima i usklađenom djelovanju od 10. ožujka 1998. do 3. rujna 2002. [članak 1. točka (c) pobijane odluke]. Prvotno mu je odredila novčanu kaznu od 370 milijuna eura [članak 2. točka (c) pobijane odluke].

13      Glede Solivera, Komisija je smatrala da je taj poduzetnik sudjelovao u povredi od 19. studenoga 2001. do 11. ožujka 2003. [članak 1. točka (d) pobijane odluke]. Izrekla mu je novčanu kaznu od 4.396.000 eura [članak 2. točka (d) pobijane odluke].

14      Komisija u pobijanoj odluci polazi od pretpostavke da karakteristike tržišta automobilskog stakla, posebice zbog kompleksnih tehničkih zahtjeva i visoke razine inovacije, pogoduju integriranim dobavljačima koji djeluju na međunarodnoj razini. AGC, Pilkington i Saint‑Gobain ubrajaju se među glavne svjetske proizvođače automobilskog stakla koji su u vrijeme donošenja pobijane odluke zajedno pokrivali oko 76 % svjetske potražnje stakla namijenjenog prvoj ugradnji (ugradnji automobilskog stakla u tvornici, u vrijeme sastavljanja vozila). Komisija također ističe značajnu količinu trgovine u okviru sektora automobilskog stakla između država članica i država članica EFTA‑e koje su dio EGP‑a. Pored toga, proizvođači automobila sklapaju ugovore o kupoprodaji radi opskrbe automobilskim staklom na razini EGP‑a.

15      Iz pobijane odluke proizlazi da su dobavljači automobilskog stakla obuhvaćeni Komisijinom istragom kontinuirano pratili međusobne tržišne udjele tijekom razdoblja povrede, ne samo na temelju „obračuna po vozilu“, odnosno s obzirom na visinu prodaje po modelu vozila, nego i globalno, na temelju zbroja svih obračuna po vozilu.

16      Pilkington, Saint‑Gobain i AGC su u tom kontekstu sudjelovali u trilateralnim sastancima, ponekad nazivanima „sastanci kluba“. Ti sastanci, koje su naizmjenično organizirali svaki od tih poduzetnika, održavali su se u hotelima raznih gradova u Europi, u kućama zaposlenika tih poduzetnika kao i u prostorijama profesionalnog udruženja „Europska udruga proizvođača ravnog stakla“ (GEPVP) i prostorijama „Associazione nazionale degli industriali del vetro“ (Assovetro) (Nacionalna udruga poduzetnika u industriji stakla).

17      Također su bili organizirani sastanci i bilateralni kontakti između tih konkurenata kako bi se raspravljalo o isporuci automobilskog stakla za sadašnje ili buduće modele. Svi ti kontakti i sastanci odnosili su se na procjenu i praćenje tržišnih udjela, raspodjelu isporuka automobilskog stakla proizvođačima automobila, razmjenu informacija o cijenama i razmjenu ostalih tržišno osjetljivih informacija kao i na koordinaciju strategija tih različitih konkurenata u vezi s formiranjem cijena i opskrbom kupaca.

18      Prvi od tih bilateralnih sastanaka, na kojem su sudjelovali Saint‑Gobain i Pilkington, održao se 10. ožujka 1998. u hotelu Hyatt Regency u zračnoj luci Charles de Gaulle u Parizu (Francuska). Prvi trilateralni sastanak održan je, prema tvrdnjama Komisije, u proljeće 1998. u Königswinteru (Njemačka), u kući voditelja računovodstva Splintexa (AGC). Tim su sastancima prethodili preliminarni kontakti između Saint‑Gobaina i Pilkingtona, počevši od 1997., kojima je cilj bio usklađivanje tehnike proizvodnje zatamnjenog stakla tih dvaju poduzetnika u pogledu boje, debljine i propusnosti svjetla. Međutim, Komisija te kontakte nije smatrala dijelom spornog zabranjenog sporazuma jer su se u biti odnosili na kasniju fazu u postupku proizvodnje ravnog stakla, prije njegove prerade u automobilsko staklo.

19      Komisija u pobijanoj odluci navodi oko 90 sastanaka i kontakata između proljeća 1998. i ožujka 2003. Posljednji trilateralni kontakt ostvaren je 21. siječnja 2003., dok je posljednji bilateralni sastanak održan tijekom druge polovice ožujka 2003., između Saint‑Gobaina i AGC‑a. Sudionici su se u svrhu identifikacije tijekom tih sastanaka i kontakata koristili kraticama ili kodnim imenima.

20      Soliver se u zabranjeni sporazum uključio tek 19. studenoga 2001. te je u njemu sudjelovao do 11. ožujka 2003. Saint‑Gobain je s namjerom da ga uključi u zabranjeni sporazum ostvarivao kontakte sa Soliverom od 2000. Prvotni sudionici u zabranjenom sporazumu, odnosno Saint‑Gobain, Pilkington i AGC, u tu su svrhu iskoristili ovisnost Solivera o proizvođačima sirovine, s obzirom na to da on nije proizvodio ravno staklo potrebno za proizvodnju automobilskog stakla.

21      Prema pobijanoj odluci, opći plan zabranjenog sporazuma sastojao se u raspodjeli isporuka automobilskog stakla između sudionika u zabranjenom sporazumu, kako što se tiče postojećih ugovora o opskrbi tako i novih ugovora. Svrha tog plana bila je tim sudionicima osigurati stabilnost tržišnih udjela. Kako bi ostvarili taj cilj, sudionici su kroz sastanke i kontakte navedene u točkama 16. do 20. gore razmjenjivali podatke o cijenama i druge osjetljive informacije. Nadalje, oni su usklađivali politike utvrđivanja cijena i opskrbe kupaca. Posebice je postojalo dogovaranje u pogledu cjenovnih ponuda koje su se davale na zahtjeve proizvođača automobila, kako bi izvršili utjecaj na njihov odabir jednog ili, ako je bila riječ o opskrbi nekoliko proizvođača, više dobavljača stakla. Sudionici su se u tom pogledu koristili dvjema metodama kako bi pogodovali tome da se ugovor o opskrbi dodijeli dogovorenom proizvođaču: nepodnošenjem ponude ili ponudom pokrića, to jest ponudom čija je cijena viša od cijene u ponudi navedenog proizvođača. Kada se to pokazalo potrebnim, donosile su se odluke o korektivnim mjerama u obliku kompenzacija koje su bile dodjeljivane jednom ili više sudionika kako bi se osiguralo da situacija opće ponude na razini EGP‑a bude u skladu s dogovorenom raspodjelom. Ako bi korektivne mjere utjecale na tekuće ugovore o opskrbi, konkurenti su se u svrhu prilagodbe tržišnih udjela koristili metodom koja se sastojala u tome da su proizvođače automobila obavještavali o tehničkom problemu ili nestašici sirovina koji su omeli isporuku naručene robe i predlagali im da se obrate drugom dobavljaču.

22      Osim toga, kako bi održali dogovorenu raspodjelu ugovora, sudionici u zabranjenom sporazumu u više su se navrata dogovarali o smanjenjima cijena koje treba dodijeliti proizvođačima automobila na temelju ostvarenog porasta produktivnosti, pa čak i o eventualnim povećanjima cijena za modele vozila kod kojih je količina proizvodnje bila manja od predviđenog. Oni su se također dogovorili da, kad je to bilo potrebno, ograniče davanje proizvođačima automobila podataka o svojim stvarnim troškovima proizvodnje kako bi izbjegli njihove prečeste zahtjeve za smanjenje cijena.

23      Mogućnost dogovaranja u svrhu održavanja stabilnosti tržišnih udjela postojala je osobito zbog transparentnosti tržišta opskrbe automobilskim staklom. Promjene u tržišnim udjelima računale su se na temelju troškova proizvodnje i prognozama prodaje, pri čemu su se u obzir uzimali već postojeći ugovori o opskrbi.

24      Komisija u pobijanoj odluci napominje da je podnositelj zahtjeva za oslobađanje od kazne potvrdio da su predstavnici Splintexa, zajedno s nekim konkurentima, najkasnije od 1998. sudjelovali u djelatnostima koje su sa stajališta prava zaštite tržišnog natjecanja bile protupravne. Pred toga, to što Saint‑Gobain u bitnome nije osporio činjenično stanje izneseno u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama treba shvatiti tako da se taj poduzetnik slaže s Komisijinim opisom sadržaja spornih sastanaka i kontakata.

25      Konačno, Pilkington, Saint‑Gobain i AGC su se na sastanku održanom 6. prosinca 2001. dogovorili o novoj metodi izračunavanja u svrhu raspodjele i preraspodjele ugovora o opskrbi.

26      Komisija je oslanjajući se na tu skupinu dokaza utvrdila da su Saint‑Gobain, Compagnie, Pilkington, Soliver i podnositelj zahtjeva za oslobađanje od kazne odgovorni za jedinstvenu i trajnu povredu članka 81. UEZ‑a i članka 53. Sporazuma o EGP‑u.

27      Prema Komisiji, sporazumi sklopljeni između tih stranaka predstavljaju sporazume ili usklađeno djelovanje u smislu tih odredaba kojima je narušeno tržišno natjecanje na tržištu opskrbe automobilskim staklom. Ta povreda je jedinstvena i trajna jer su njezini sudionici, međusobno raspodjeljujući isporuke automobilskog stakla namijenjenog osobnim vozilima i lakim gospodarskim vozilima te utječući na cijene tog stakla kako bi osigurali opću stabilnosti i nerealno visoke cijene na tržištu, izrazili zajedničku volju da na tržištu djeluju na način koji je određen te usvojili zajednički plan s ciljem da ograniče svoju pojedinačnu poslovnu autonomiju. Prema pobijanoj odluci, učestalost i kontinuiranost tih sastanaka i kontakata kroz razdoblje od pet godina imala je za posljedicu to da su svi veliki proizvođači osobnih i lakih gospodarskih vozila u EGP‑u bili obuhvaćeni zabranjenim sporazumom.

28      Osim toga, Komisija je držala da ništa ne upućuje na to da su sporazumi i usklađeno djelovanje između dobavljača automobilskog stakla doveli do rasta produktivnosti ili pridonijeli tehničkom ili gospodarskom napretku u sektoru automobilskog stakla. Slijedom toga, Komisija je u predmetnom slučaju isključila primjenu članka 81. stavka 3. UEZ‑a.

29      Što se tiče određivanja adresata pobijane odluke, Komisija je osobito smatrala da Compagnie neizravno drži 100 % udjela Saint‑Gobaina. U tim okolnostima držala je da postoji presumpcija da je Compagnie imala odlučujući utjecaj na poslovnu politiku Saint‑Gobaina. Drugi čimbenici, poput poslovne strukture grupe koju je izravno ili neizravno kontrolirala Compagnie (u daljnjem tekstu: grupa Saint‑Gobain) i sastav upravnog odbora Saint‑Gobaina potvrđuju taj odlučujući utjecaj. Budući da Compagnie nije uspjela oboriti tu pretpostavku, Komisija je zaključila da je ona sa Saint‑Gobainom tvorila jedinstvenog poduzetnika sudionika u povredi te je stoga izrekla Compagnie i Saint‑Gobainu novčanu kaznu za čije su plaćanje bili solidarno odgovorni.

30      Glede trajanja povrede, Komisija je smatrala da se sudjelovanje Saint‑Gobaina i Compagnie protezalo na razdoblje od 10. ožujka 1998. do 11. ožujka 2003. U pogledu Pilkingtona utvrđeno je sudjelovanje u razdoblju od 10. ožujka 1998. do 3. rujna 2002. Soliver je, prema Komisiji, u povredi sudjelovao od 19. studenoga 2001. do 11. ožujka 2003.

31      Što se tiče određivanja novčane kazne, Komisija je najprije utvrdila vrijednost prodaje automobilskog stakla koju je svaki pojedini poduzetnik sudionik ostvario unutar EGP‑a, a na koju se povreda izravno ili neizravno odnosi. U tu je svrhu pravila razliku između nekoliko razdoblja. U vezi s razdobljem koje je počelo u ožujku 1998. i završilo 30. lipnja 2000., nazvanim „razdobljem ekspanzije“, Komisija je procijenila da raspolaže dokazima o povredi samo u pogledu jednog dijela europskih proizvođača automobila. Komisija je stoga što se tiče tog razdoblja u obzir uzela samo onu prodaju automobilskog stakla proizvođačima automobila za koju je imala izravne dokaze o zabranjenom sporazumu. U odnosu na razdoblje od 1. srpnja 2000. i 3. rujna 2002., Komisija je navela da se prodaja kupcima koja je bila predmet zabranjenog sporazuma odnosila na najmanje 90 % prodaje unutar EGP‑a. Ona je stoga zaključila da se, kada je riječ o tom razdoblju, u obzir mora uzeti sva prodaja automobilskog stakla unutar EGP‑a koju su ostvarili adresati pobijane odluke. Konačno, pri kraju trajanja povrede, odnosno između 3. rujna 2002. i ožujka 2003., došlo je do usporavanja aktivnosti kartela nakon odlaska Pilkingtona. Komisija je posljedično za to razdoblje odlučila u obzir uzeti samo onu prodaju proizvođačima automobila za koju je raspolagala izravnim dokazima o zabranjenom sporazumu. Zatim se za svakog predmetnog dobavljača automobilskog stakla izračunao godišnji ponderirani prosjek iznosa te prodaje dijeljenjem gore spomenutih vrijednosti prodaje s brojem mjeseci, koliko je svaki od navedenih dobavljača sudjelovao u povredi, i množenjem rezultata s dvanaest.

32      Komisija je zatim istaknula da se predmetna povreda, koja se sastojala od podjele kupaca, ubraja među najteže oblike ograničenja tržišnog natjecanja. S obzirom na narav te povrede, njezin zemljopisni opseg i zajednički tržišni udio poduzetnika koju su u njoj sudjelovali, Komisija je u svrhu određivanja osnovnog iznosa kazne u odnosu na svakog uključenog poduzetnika upotrijebila udio vrijednosti prodaje od 16 %, pomnožen s brojem godina sudjelovanja u povredi. Osim toga, osnovni iznos kazne u svrhu odvraćanja uvećan je za dodatni iznos (ulazna naknada), određen na 16 % vrijednosti prodaje.

33      Osnovni iznos novčane kazne izrečene solidarno Saint‑Gobainu i Compagnie povišen je za 60 % zbog ponavljanja povrede. Što se tiče iznosa kazne izrečenog Soliveru, on je u skladu s člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003 smanjen na 10 % njegovih prihoda. Podnositelju zahtjeva za oslobađanje od kazne dodijeljeno je, s obzirom na dokaze koje je dostavio Komisiji, a koji su istoj omogućili bolje razumijevanje dokumenata prikupljenih tijekom pretraga, smanjenje od 50 % iznosa novčane kazne.

34      Komisija je 11. veljače 2009. donijela Odluku C (2009) 863 final, kojom je ispravila pobijanu odluku u pogledu određenog broja elemenata.

35      Komisija je 28. veljače 2013. donijela Odluku C (2013) 1118 final, kojom je ispravila pobijanu odluku osobito što se tiče uzimanja u obzir Saint‑Gobainove prodaje [povjerljivo] prije 31. svibnja 1999. (u daljnjem tekstu: Odluka o ispravku od 28. veljače 2013.). Komisija je tom odlukom ispravila iznos novčane kazne izrečene tužiteljima utvrdivši ga na 880 milijuna eura.

 Postupak i zahtjevi stranaka

36      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 13. veljače 2009. Saint‑Gobain je pokrenuo postupak u predmetu T‑56/09. Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 18. veljače 2009. Compagnie je pokrenula postupak u predmetu T‑73/09.

37      Nakon zatvaranja pisanog dijela postupka i zahtjeva Compagnie za ponovno otvaranje tog dijela postupka u predmetu T‑73/09, to isto društvo podnijelo je dodatni podnesak koji je tajništvo zaprimilo 6. rujna 2010. Komisija je podneskom koji je tajništvo zaprimilo 22. listopada 2010. iznijela svoja očitovanja na taj dodatni podnesak.

38      Slijedom izmjena u sastavu vijećâ Općeg suda sudac izvjestitelj raspoređen je u drugo vijeće, kojemu su stoga dodijeljeni ovi predmeti.

39      Predsjednik drugog vijeća Općeg suda je nakon saslušanja stranaka rješenjem od 23. travnja 2012. odlučio predmete spojiti u svrhu usmenog dijela postupka.

40      Na raspravi održanoj 11. prosinca 2012. saslušana su izlaganja stranaka kao i njihovi odgovori na postavljena pitanja Općeg suda. Stranke su tom prilikom pozvane iznijeti svoje primjedbe o mogućem spajanju predmeta T‑56/09 i T‑73/09 u svrhu donošenja presude, na što su one odgovorile da u tom pogledu nemaju primjedbi.

41      U predmetu T‑56/09 Saint‑Gobain od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu presudu u dijelu u kojem se ona odnosi na njega;

–        podredno poništi članak 2. pobijane odluke u dijelu kojem se ona odnosi na njega;

–        podredno tome smanji novčanu kaznu koja mu je izrečena pobijanom odlukom na prikladan iznos;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

42      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu u predmetu T‑56/09 kao neosnovanu;

–        naloži Saint‑Gobainu snošenje troškova.

43      Podneskom koji je tajništvo Općeg suda zaprimilo 19. veljače 2009. Saint‑Gobain je prilagodio svoj zahtjev za poništenje tako da je zatražio, s jedne strane, poništenje pobijane odluke u njezinom obliku slijedom izmijene na temelju Odluke C (2009) 863 final od 11. veljače 2009. i, s druge strane i podredno, smanjenje novčane kazne izrečene u članku 2. izmijenjene odluke.

44      Podneskom koji je tajništvu Općeg suda podnijelo 7. svibnja, Vijeće Europske unije zatražilo je da intervenira na strani Komisije u predmetu T‑56/09. Predsjednik sedmog vijeća Općeg suda rješenjem od 7. srpnja 2009. odobrio je taj zahtjev.

45      Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu u predmetu T‑56/09 kao neosnovanu;

–        na odgovarajući način odluči o troškovima.

46      U predmetu T‑73/09 Compagnie od Općeg suda zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku u dijelu u kojem se ona odnosi na nju i da slijedom toga izvede sve zaključke koji se nameću u pogledu iznosa novčane kazne;

–        podredno smanji novčanu kaznu koja joj je izrečena u pobijanoj odluci, a za koju odgovara solidarno sa Saint‑Gobainom;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

47      Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

–        odbije tužbu u predmetu T‑73/09 kao neosnovanu;

–        naloži Compagnie snošenje troškova.

48      Nakon donošenja Odluke o ispravku od 28. veljače 2013. Komisija je pismom od 7. ožujka 2013. od Općeg suda zatražila da ponovno otvori usmeni dio postupka.

49      Drugo vijeće Općeg suda, nakon što je o tome saslušalo stranke, odlučilo je rješenjem od 23. travnja 2013. ponovno otvoriti usmeni dio postupka.

50      Saint‑Gobain je podneskom od 30. srpnja 2013. obavijestio Opći sud ponajprije o tome da slijedom Odluke o ispravku od 28. veljače 2013. prilagođava svoj tužbeni zahtjev. Saint‑Gobain je, istaknuvši da je njegova tužba za poništenje i dalje osnovana i izjavivši da ostaje pri zahtjevu da se Komisiji naloži snošenje troškova, ipak podredno podnio zahtjev da se Komisiji naloži djelomično plaćanje troškova. Što se tiče Komisije, ona je iznijela svoja očitovanja o navedenoj odluci o ispravku i činjenici da je Saint‑Gobain u podnesku od 30. srpnja 2013. odustao od jednog dijela jednog od svojih tužbenih razloga. Vijeće i Compagnie su u podnescima podnesenima 22. srpnja i 1. kolovoza 2013. Općem sudu priopćili da u vezi s tim ne iznose nikakva očitovanja.

51      Usmeni dio postupka zatim je zatvoren 11. rujna 2013.

 O pravu

52      Nakon saslušanja stranaka, valja odrediti spajanje ovih predmeta u svrhu donošenja presude, u skladu s člankom 50. Poslovnika Općeg suda.

I –  Predmet tužbe

53      Sukladno očitovanjima koje su tužitelji iznijeli kako tijekom rasprave tako i nakon ponovnog otvaranja usmenog dijela postupka te Saint‑Gobainovim očitovanjima iznesenim u podnesku Općem sudu od 11. ožujka 2013., treba smatrati da su ove tužbe usmjerene na pobijane odluke u njezinom obliku slijedom posljednje izmjene na temelju Odluke o ispravku od 28. veljače 2013., i to kako u dijelu u kojem se navedenim tužbama zahtijeva poništenje spomenute odluke tako i u dijelu u kojem se zahtijeva da Opći sud smanji novčanu kaznu solidarno izrečenu tužiteljima.

II –  Glavni tužbeni zahtjev kojim se zahtijeva poništenje pobijane odluke

54      Na prvom mjestu valja ispitati tužbene razloga za poništenje istaknute u predmetu T‑56/09. Budući da se neki tužbeni razlozi i argumenti koje je iznio Saint‑Gobain podudaraju s onima koje je iznijela Compagnie u predmetu T‑73/09, treba ih ispitati zajedno. Na drugom mjestu valja ispitati posebne argumente iz tužbe za poništenje koju je podnijela Compagnie i koji nisu povezani ni sa jednim od tužbenih razloga koje je iznio Saint‑Gobain.

A –  Predmet T‑56/09

55      Saint‑Gobain se u biti poziva na šest tužbenih razloga koji se temelje: prvi, na nezakonitosti Uredbe br. 1/2003, drugi, na povredi prava na obranu, treći, na nedovoljnom obrazloženju pobijane odluke i pogrešci prilikom izračuna novčane kazne, četvrti, na pogrešnoj primjeni prava u vezi s pripisivanjem odgovornosti za Saint‑Gobainovo protupravno ponašanje prema društvu Compagnie, povredi načela individualizacije kazni i pretpostavke nedužnosti te zlouporabi ovlasti, peti, na povredu načela zabrane retroaktivnosti kazni i legitimnih očekivanja i, naposljetku, šesti, na neproporcionalnosti novčane kazne izrečene Saint‑Gobainu.

1.     Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitosti Uredbe br. 1/2003

56      U okviru prvog tužbenog razloga Saint‑Gobain ističe prigovor nezakonitosti protiv Uredbe br. 1/2003, s obzirom na to da se tom uredbom Komisiji ujedno dodjeljuju istražne ovlasti i ovlast izricanja kazne u području povreda članka 81. UEZ‑a. Budući da je taj prigovor u biti istovjetan prigovoru koji je istaknula Compagnie u predmetu T‑73/09, valja ih ispitati zajedno.

57      Taj tužbeni razlog podijeljen je u dva dijela. Kao prvo, takvim kumuliranjem ovlasti od strane Komisije povrjeđuje se pravo na neovisan i nepristran sud. Kao drugo, ovlast dodijeljena Komisiji da donosi odluke o kazni na temelju članka 81. UEZ‑a nije u skladu s pretpostavkom nedužnosti.

a)     Prvi dio prvog tužbenog zahtjeva, koji se temelji na povredi prava na neovisan i nepristran sud

 Argumenti stranaka

58      Saint‑Gobain i Compagnie u biti tvrde da se kumuliranjem istražnih ovlasti i ovlasti izricanja kazne u okviru provedbe članka 81. UEZ‑a od strane Komisije, kako je uspostavljeno Uredbom br. 1/2003, povrjeđuje pravo na neovisan i nepristran sud, koje je temeljno jamstvo prava na pošteno suđenje sadržanog u članku 6. stavku 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu, 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), i članku 47. stavku 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

59      Saint‑Gobain najprije navodi da su kazne koje Komisija u tom kontekstu izriče kaznenopravnog karaktera, ne samo zato što se zabrana predviđena člankom 81. UEZ‑a odnosi na sve poduzetnike, a ne samo na jednu određenu kategoriju poduzetnika, nego i zbog odvraćajuće i represivne svrhe takvih kazni. Činjenica da zakonodavac u članku 23. stavku 5. Uredbe br. 1/2003 navodi da te kazne nemaju kaznenopravni karakter u tom pogledu nije relevantna. Pravo na neovisan i nepristran sud u predmetnom se slučaju stoga primjenjuje bez ograničenja.

60      Međutim, iz sudske prakse proizlazi da se Komisija ne može smatrati neovisnim i nepristranim sudom.

61      Mogućnost da adresat odluke o kazni koju je Komisija donijela na temelju Uredbe br. 1/2003 protiv iste podnese tužbu za poništenje Općem sudu ne dovodi u pitanje nevaljanost te uredbe na osnovi gore navedenog. Naime, iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava proizlazi da se načela neovisnosti i nepristranosti moraju poštovati u samoj fazi u kojoj se kazna izriče.

62      U odnosu na zadnje navedeno Saint‑Gobain podsjeća da se samo u iznimnim okolnostima, koje su obilježene posebnom potrebom za djelotvornošću i lakom prirodom povrede, ovlast donošenja odluke o osnovanosti optužnice koja ulazi u područje primjene članka 6. stavka 1. EKLJP‑a može prenijeti na upravno tijelo čije odluke je moguće osporavati pred sudom neograničene nadležnosti. Te okolnosti u predmetnom slučaju ne postoje.

63      Čak i kada bi se smatralo da predmetne kazne nisu sastavni dio srži kaznenog prava, valjalo bi utvrditi da ograničenje koje je u okviru sustava vođenja postupaka zbog povreda prava tržišnog natjecanja Europske unije i njihovog kažnjavanja nametnuto pravu na neovisan i nepristran sud krši načela zakonitosti i proporcionalnosti. Opasnost od preopterećenosti pravosuđa stoga ne može opravdati kumuliranje ovlasti uspostavljeno tim sustavom. Nadalje, ograničenje prava na neovisan i nepristran sud neproporcionalno je ne samo s obzirom na težinu kazni izrečenih na temelju članka 81. UEZ‑a i Uredbe br. 1/2003, već i s obzirom na obilježja nadzora koji obavlja Opći sud u slučaju tužbe.

64      U tom pogledu Saint‑Gobain i Compagnie drže da Opći sud prilikom donošenja odluka povodom tužbi za poništenje Komisijinih odluka o kazni na temelju članka 81. UEZ‑a, ne obavlja neograničeni sudski nadzor u smislu članka 6. stavka 1. EKLJP‑a. Naime, Opći sud se prilikom tog nadzora načelno ograničava na provjeru postojanja očitih pogrešaka u ocjeni ili eventualne zlouporabe ovlasti. Također valja uzeti u obzir činjenicu da tužba podnesena Općem sudu nema suspenzivni učinak na pobijanu odluku.

65      Saint‑Gobain također osporava tvrdnju Vijeća prema kojoj bi se prigovorom nezakonitosti istaknutim protiv Uredbe br. 1/2003 dovela u pitanje valjanost članka 83. stavka 2. UEZ‑a. Naime, ta odredba Ugovora ne predviđa kumuliranje istražne ovlasti i ovlasti izricanja kazni za povrede pravila tržišnog natjecanja od strane Komisije; to je bila odluka zakonodavca.

66      Naposljetku, Compagnie tvrdi da je problem koji predstavlja kumuliranje istražnih ovlasti i ovlasti izricanja kazni za povrede prava tržišnog natjecanja potvrđen i u presudi Europskog suda za ljudska prava od 11. lipnja 2009., Dubus SA protiv Francuske (br. 5242/04).

67      Komisija i Vijeće se ne slažu s tim navodima.

68      Premda ne poriče da poduzetnici koji sudjeluju u upravnom postupku nadzora u području tržišnog natjecanja imaju pravo na neovisan i nepristran sud, Komisija osporava stajalište prema kojem se članak 6. stavak 1. EKLJP‑a u području kaznenog prava u užem smislu primjenjuje na isti način kao i u području upravnih kazni.

69      Komisija u tom pogledu podsjeća da u skladu s člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003, kazne usvojene na temelju članka 81. UEZ‑a nemaju kaznenopravni karakter. Također tvrdi da se ona, kao što to proizlazi iz sudske prakse sudova Unije, ne može smatrati sudom koji određuje kaznenopravne sankcije. Slijedi da se članak 6. EKLJP‑a na nju ne primjenjuje u potpunosti kada donosi odluke na temelju članka 81. stavka UEZ‑a. Opći sud je u presudi od 8. srpnja 2008., Lafarge/Komisija (T‑54/03, neobjavljena u Zborniku), također presudio da kumuliranje istražnih ovlasti i ovlasti izricanja kazne od strane Komisije nije protivno zaštiti temeljnih prava.

70      Nadalje, Saint‑Gobain je pogrešno smatrao da se iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava može izvesti tri kumulativna uvjeta pod kojima se ovlast izricanja kazne može delegirati upravnom tijelu u pitanjima koja ne spadaju u osnovni sadržaj kaznenog prava. S jedne strane, čak i visoke novčane kazne mogu biti izvan srži sadržaja kaznenog prava. S druge strane, jamstvima iz članka 6. EKLJP‑a nije protivno da upravno tijelo ima ovlast izricanja kazne u područjima koja ne obilježava velik broj povreda, ako je cilj kojem se teži zakonit. Razvidno je da učinkovitost vođenja postupaka povodom povreda pravila tržišnog natjecanja kao i njihovo kažnjavanje predstavlja zakonit cilj.

71      Osim toga, Komisija tvrdi da sudski nadzor koji obavlja Opći sud ima sva obilježja neograničenog sudskog nadzora u smislu sudske prakse Europskog suda za ljudska prava. Isto a fortiori vrijedi u području novčanih kazni izrečenih u vezi sa zabranjenim sporazumima, čiju prikladnost Opći sud može ispitivati na temelju članka 31. Uredbe br. 1/2003. U pogledu toga nije relevantna činjenica da se Opći sud dosad samo ograničeno koristio svojom neograničenom nadležnošću kako bi smanjio iznos novčanih kazni koje je izricala Komisija.

72      Konačno, taj tužbeni razlog, s obzirom na to da podrazumijeva priznanje da odluke Komisije kojima se utvrđuju i kažnjavaju povrede prava tržišnog natjecanja nisu ni obvezujuće ni izvršne, bio bi u suprotnosti s načelom prema kojem za odluke Komisije vrijedi pretpostavka da su valjane do trenutka svojeg poništenja ili povlačenja i s načelom sadržanim u članku 242. UEZ‑a, prema kojem tužba za poništenje načelno nema suspenzivni učinak na pobijanu odluku.

73      Vijeće izlaže argumente koji su u biti slični argumentima Komisije. Ono posebice tvrdi da sustav kažnjavanja uspostavljen Uredbom br. 1/2003 nije dio kaznenog prava i da, prema tome, članak 6. stavak 1. EKLJP‑a nije primjenjiv u predmetnom slučaju. Osim toga, Vijeće tvrdi da Saint‑Gobain svojim prigovorom nezakonitosti zapravo želi dovesti u pitanje valjanost članka 83. stavka 2. UEZ‑a jer se tom odredbom predviđa da je na zakonodavcu da odredi uloge Komisije i Suda Europske unije u pitanjima vođenja postupaka povodom povreda pravila tržišnog natjecanja kao i njihovo kažnjavanje. Međutim, sudac Unije ne može donijeti odluku o valjanosti odredbe primarnog zakonodavstva.

74      Konačno, što se tiče argumenta koji je Compagnie izvela iz presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Dubus SA protiv Francuske, točka 66. gore, okolnosti na temelju kojih je donesena navedena presuda razlikuju se od okolnosti ovog predmeta. Naime, ta presuda odnosila se na kumuliranje istražnih ovlasti i ovlasti izricanja kazni od strane Bankarske komisije u Francuskoj, čije su odluke imale svojstva sudskih odluka. Međutim, Komisija se ne može smatrati sudom u smislu članka 6. EKLJP‑a.

 Ocjena Općeg suda

75      Opći sud smatra, a da čak nije ni potrebno odlučiti o prigovoru nedopuštenosti ovog tužbenog razloga koji je Komisija iznijela u predmetu T‑73/09, da prvi dio prvog tužbenog razloga nije osnovan, kao što to analogijom proizlazi iz sudske prakse koja se odnosi na predmete u kojima je u biti osporavana valjanost Uredbe Vijeća br. 17 od 6. veljače 1962., Prve uredbe o provedbi članaka [81. UEZ‑a] i [82. UEZ‑a] (SL 1962, 13, str. 204.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 3.) (vidjeti, u tom smislu, presude Općeg suda od 14. svibnja 1998., Enso Española/Komisija, T‑348/94, Zb., str. II‑1875., t. 55. do 65.; od 11. ožujka 1999., Aristrain/Komisija, T‑156/94, Zb., str. II‑645., t. 23. do 40., i Lafarge/Komisija, već citiranu u t. 69. gore, t. 36. do 47.)

76      Najprije valja podsjetiti da je pravo na pošteno suđenje zajamčeno člankom 6. stavkom 1. EKLJP‑a opće načelo prava Unije koje je sada sadržano u članku 47. drugom stavku Povelje o temeljnim pravima.

77      Osim toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi Komisija nije „sud“ u smislu članka 6. EKLJP‑a (presude Suda od 29. listopada 1980., Van Landewyck i dr./Komisija, 209/78 do 215/78 i 218/78, Zb., str. 3125., t. 81. i od 7. lipnja 1983., Musique diffusion française i dr./Komisija, 100/80 do 103/80, Zb., str. 1825., t. 7.) ni u smislu članka 47. drugog stavka Povelje o temeljnim pravima. K tome, članak 23. stavak 5. Uredbe br. 1/2003 izričito određuje da odluke Komisije kojima se izriču novčane kazne za povredu prava tržišnog natjecanja nemaju kaznenopravni karakter.

78      Međutim, s obzirom na prirodu povreda u pitanju te prirodu i težinu s njima povezanih kazni, pravo na pošteno suđenje primjenjuje se osobito na postupke povodom povreda pravila tržišnog natjecanja primjenjivih na poduzetnike u kojima se mogu odrediti novčane kazne ili periodični penali (presude Suda od 17. prosinca 1998., Baustahlgewebe/Komisija, C‑185/95 P, Zb., str. I‑8417., t. 20. i 21. i od 3. rujna 2009., Papierfabrik August Koehler i dr./Komisija, C‑322/07 P, C‑327/07 P i C‑338/07 P, Zb., str. I‑7191., t. 143.).

79      Europski sud za ljudska prava u svojoj presudi A. Menarini Diagnostics srl protiv Italije, od 27. rujna 2011. (br. 43509/08), imao je priliku pojasniti uvjete pod kojima novčanu kaznu koja je, s obzirom na svoju visinu te postavljeni preventivni i represivni cilj, kaznenopravnog karaktera može izreći upravno tijelo koje ne ispunjava sve zahtjeve iz članka 6. stavka 1. EKLJP‑a. U toj je presudi bila riječ o talijanskom sustavu kažnjavanja povreda prava tržišnog natjecanja. Europski sud za ljudska prava u biti je naveo da poštovanje članka 6. stavka 1. EKLJP‑a ne isključuje određivanje „kazne“ od strane upravnog tijela koje ima ovlast izricanja kazne u području tržišnog natjecanja ako sudsko tijelo neograničene nadležnosti naknadno može obavljati nadzor nad njegovom odlukom. Jedna od karakteristika takvog sudskog tijela je ovlast da u svim aspektima, kako činjeničnim tako i pravnim, preinači odluku koju je donijelo niže tijelo. Nadzor koji u takvim slučajevima obavlja sudac ne može se ograničiti na provjeru „formalne“ zakonitosti odluke podvrgnute nadzoru jer sudac mora biti u mogućnosti ocijeniti proporcionalnost odluka tijela nadležnog za tržišno natjecanje i provjeriti njegove procjene tehničke prirode.

80      Treba ustvrditi da je sudski nadzor koji Opći sud obavlja nad odlukama kojima Komisija izriče kazne u slučaju povreda prava tržišnog natjecanja Unije u skladu s tim zahtjevima.

81      U tom pogledu najprije valja istaknuti da pravo Unije dodjeljuje Komisiji nadzornu ulogu koja uključuje zadaću da pokreće postupke zbog povrede članka 81. stavka 1. UEZ‑a i članka 82. UEZ‑a, pri čemu Komisija u okviru tog upravnog postupka mora poštovati postupovna jamstva predviđena pravom Unije. Nadalje, Uredbom br. 1/2003 dana joj je ovlast da putem odluka izriče novčane kazne poduzetnicima i udruženjima poduzetnika koji su namjerno ili nepažnjom povrijedili te odredbe.

82      Pored toga, zahtjev djelotvornog sudskog nadzora nad svim odlukama Komisije kojima se utvrđuje i kažnjava povreda pravila tržišnog natjecanja opće je načelo prava Unije koje proizlazi iz ustavnih tradicija zajedničkih državama članicama (presuda Enso Española/Komisija, već citirana u t. 75. gore, t. 60.). To načelo sada je sadržano u članku 47. Povelje o temeljnim pravima (presude Suda od 22. prosinca 2010., DEB, C‑279/09, Zb., str. I‑13849., t. 30. i 31. i od 28. srpnja 2011., Samba Diouf, C‑69/10, Zb., str. I‑7151., t. 49.).

83      Iz sudske prakse proizlazi da je sudski nadzor odluka Komisije donesenih u svrhu kažnjavanja povreda prava tržišnog natjecanja, uspostavljen Ugovorima i upotpunjen Uredbom br. 1/2003, sukladan tom načelu (vidjeti, u tom smislu, presude Suda od 8. prosinca 2011., KME Germany i dr./Komisija, C 272/09 P, t. 106. i Chalkor/Komisija, C‑386/10 P, t. 67.).

84      Kao prvo, Opći sud je neovisan i nepristran sud, utemeljen Odlukom Vijeća 88/591/EZUČ, EEZ, Euratom od 24. listopada 1988. o osnivanju Prvostupanjskog suda Europskih zajednica (SL L 319, str. 1., ispravak u SL 1989, L 241, str. 4.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 5., str. 8.). Kao što to proizlazi iz treće uvodne izjave navedene odluke, on je osnovan kako bi se poboljšala sudska zaštita interesa pojedinaca u postupcima koji zahtijevaju detaljno ispitivanje složenih činjenica.

85      Kao drugo, Opći sud na temelju članka 3. stavka 1. točke (c) Odluke 88/591 ima nadležnost koja je Sudu dodijeljena Ugovorima i aktima donesenim za njezinu provedbu, osobito „u postupcima koje protiv institucija […] pokrenu fizičke ili pravne osobe u skladu s člankom [230.] stavkom 2. [UEZ‑a] koji se odnose na provedbu pravila tržišnog natjecanja koja se primjenjuju na poduzetnike“. U okviru tih postupaka utemeljenih na članku 230. UEZ‑a, nadzor zakonitosti odluke Komisije kojom se utvrđuje povreda pravila tržišnog natjecanja i na osnovi toga izriče novčana kazna fizičkoj ili pravnoj osobi u pitanju treba smatrati djelotvornim sudskim nadzorom predmetnog akta. Naime, razlozi na koje se predmetna fizička ili pravna osoba može pozivati u potporu svojem zahtjevu za poništenje takve su naravi da Općem sudu omogućavaju da ocijeni pravnu i činjeničnu osnovanost svih optužbi koje je Komisija iznijela u području tržišnog natjecanja.

86      Kao treće, u skladu s člankom 31. Uredbe br. 1/2003, nadzor zakonitosti predviđen člankom 230. UEZ‑a upotpunjen je neograničenim sudskim nadzorom, u okviru kojeg je sudac ovlašten, uz obavljanje nadzora zakonitosti kazne, ocjenu Komisije zamijeniti svojom ocjenom i slijedom toga ukinuti, smanjiti ili povećati novčanu kaznu ili periodični penal (vidjeti, u tom smislu, presudu Suda od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C 254/99 P, Zb., str. I‑8375., t. 692.).

87      Slijedi da nije osnovan argument Saint‑Gobaina i Compagnie prema kojem je pobijana odluka nezakonita samo zato što je donesena u okviru sustava kojim je uspostavljeno kumuliranje istražnih ovlasti i ovlasti izricanja kazni za povrede članka 81. UEZ‑a od strane Komisije te da se stoga prvi dio prvog tužbenog razloga mora odbiti.

b)     Drugi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi načela pretpostavke nedužnosti

 Argumenti stranaka

88      U okviru drugog dijela prvog tužbenog razloga Saint‑Gobain i Compagnie tvrde da je pobijanom odlukom povrijeđeno načelo pretpostavke nedužnosti, sadržano u članku 6. stavku 2. EKLJP‑a i članku 48. Povelje o temeljnim pravima jer ju je donijelo tijelo koje nema svojstvo neovisnog i nepristranog suda, a k tome tužba protiv te odluke nema suspenzivni učinak.

89      Prema Saint‑Gobainu, postojanje te povrede, koja proizlazi iz nezakonitosti Uredbe br. 1/2003, ne može se odbaciti jednostavnim zaključkom Općeg suda, koji bi bio pogrešan da navedena uredba ne povrjeđuje pravo na neovisan i nepristran sud jer je adresatima odluke Komisije kojom se utvrđuje povreda članka 81. UEZ‑a moguće istu pobijati pred Općim sudom. Naime, čak i u takvom slučaju krivnja adresata takve odluke, ako postoji, pravno bi bila utvrđena tek od trenutka kada bi Opći sud potvrdio tu odluku u okviru postupka povodom tužbe za poništenje.

90      Konačno, Komisija nije u pravu kada se poziva na pravo adresatâ odluke kojom se utvrđuje povreda prava tržišnog natjecanja, a koji zahtijevaju njezino poništenje i mogućnost da Komisiji izdaju bankarsku garanciju umjesto da odmah plate novčanu kaznu. Osim što je u potpunosti predmet diskrecijske ocjene Komisije, takva mogućnost ničime ne mijenja činjenicu da odluka počinje proizvoditi učinke prije nego što Opći sud donese odluku.

91      U tim okolnostima Komisija nije u skladu sa zakonom utvrdila da su Saint‑Gobain i Compagnie povrijedili pravo tržišnog natjecanja pa stoga valja poništiti pobijanu odluku u dijelu u kojem se ona odnosi na njih.

92      Komisija i Vijeće osporavaju te navode.

93      Komisija podsjeća da se u skladu s ustaljenom sudskom praksom poduzetnik protiv kojeg se vodi istraga zbog povrede pravila tržišnog natjecanja Unije smatra nedužnim dok Komisija ne dokaže njegovu umiješanost u takvu povredu. Vijeće dodaje da u predmetnom slučaju ne može biti riječ o povredi pretpostavke nedužnosti jer konačna odluka o postojanju i pripisivosti povrede Saint‑Gobainu ne postoji dok Opći sud ne donese odluku.

94      Nadalje, prema Komisiji, argumentacija Saint‑Gobaina svodi se na isticanje prigovora nezakonitosti članka 242. UEZ‑a, u skladu s kojim pokretanje postupka pred Sudom nema suspenzivni učinak. Međutim, sudac Unije nije nadležan odlučivati o valjanosti odredbe primarnog zakonodavstva.

95      Naposljetku, Komisija se poziva na činjenicu da je unatoč nepostojanju suspenzivnog učinka ovog postupka na pobijanu odluku tužitelj umjesto privremenog plaćanja novčane kazne mogao izdati bankarsku garanciju. Takva mogućnost proizlazi među ostalim iz činjenice da prije donošenja odluke Općeg suda kojom se završava postupak postojanje povrede pravila tržišnog natjecanja još nije utvrdio neovisni i nepristrani sud i da se iznos novčane kazne ne može smatrati konačno utvrđenim prije završetka sudskog postupka.

 Ocjena Općeg suda

96      U okviru tog drugog dijela prvog tužbenog razloga Saint‑Gobain i Compagnie u biti tvrde da Komisija, s obzirom na to da nije neovisni i nepristrani sud, ne može u skladu sa zakonom utvrditi krivnju poduzetnika za koje je smatrala da su sudjelovali u povredi članka 81. UEZ‑a. Slijedom toga, kaznama izrečenima na temelju članka 81. stavka 1. UEZ‑a povrjeđuje se načelo pretpostavke nedužnosti.

97      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, s obzirom na prirodu povreda u pitanju te prirodu i težinu s njima povezanih kazni, načelo pretpostavke nedužnosti, koje je sada sadržano u članku 48. stavku 1. Povelje i temeljnim pravima, primjenjuje se osobito na postupke povodom povreda pravila tržišnog natjecanja primjenjivih na poduzetnike, u kojima se mogu odrediti novčane kazne ili periodični penali (vidjeti, u tom smislu, presude Suda od 8. srpnja 1999., Hüls/Komisija, C‑199/92 P, Zb., str. I‑4287., t. 149. i 150. i Montecatini/Komisija, C‑235/92 P, Zb., str I‑4539., t. 175. i 176. te presudu Općeg suda od 25. listopada 2005., Groupe Danone/Komisija, T‑38/02, Zb., str. II‑4407., t. 216.).

98      Već dobro utvrđena sudska praksa pojasnila je doseg tog načela.

99      Pretpostavka nedužnosti znači da se svaka optužena osoba smatra nedužnom dok joj se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom. Ona stoga zabranjuje bilo kakvo formalno utvrđenje, pa i bilo kakvu aluziju o odgovornosti optužene osobe za određenu povredu u konačnoj odluci ako toj osobi nisu bila osigurana sva jamstva koja se u pravilu dodjeljuju radi ostvarivanja prava na obranu u okviru redovnog postupka u kojem se donosi odluka o meritumu (presuda Općeg suda od 6. listopada 2005., Sumitomo Chemical i Sumika Fine Chemicals/Komisija, T‑22/02 i T‑23/02, Zb., str. II‑4065., t. 106.).

100    Komisija je prema tome dužna dokazati povrede koje utvrđuje i iznijeti dokaze kojima se u dovoljnoj mjeri može dokazati postojanje činjenica koje predstavljaju povredu (vidjeti presudu Općeg suda od 27. rujna 2006., Dresdner Bank i dr./Komisija, T‑44/02 OP, T‑54/02 OP, T‑56/02 OP, T‑60/02 OP i T‑61/02 OP, Zb., str. II‑3567., t. 59. i navedenu sudsku praksu). Kako bi potkrijepila uvjerenje da je počinjena povreda, Komisija mora pružiti precizne i dosljedne dokaze (presude Općeg suda od 6. srpnja 2000., Volkswagen/Komisija, T‑62/98, Zb., str. II‑2707., t. 43. i 72. i navedena sudska praksa, te od 5. listopada 2011., Romana Tabacchi/Komisija, T‑11/06, Zb., str. II‑6681., t. 129.).

101    Zahtjevi koji se odnose na poštovanje pretpostavke nedužnosti također moraju usmjeravati djelovanje suca Unije prilikom nadzora odluka kojima Komisija utvrđuje povredu članka 81. UEZ‑a. Stoga činjenica da sudac gaji sumnju mora biti u korist poduzetnika kojem je upućena odluka kojom se utvrđuje povreda. Sudac, dakle, ne može zaključiti da je Komisija u dovoljnoj mjeri utvrdila postojanje povrede ako on o tome i dalje ima dvojbe, posebice u okviru postupka radi poništenja odluke kojom se izriče novčana kazna (presuda Dresdner Bank i dr./Komisija, već citirana u t. 100. gore, t. 60.).

102    Iz točaka 99. do 101. gore stoga slijedi da načelo pretpostavke nedužnosti ne sprječava da se odgovornost osobe optužene za određenu povredu prava tržišnog natjecanja Unije utvrdi na kraju postupka koji je u cijelosti proveden na način propisan u odredbama članka 81. UEZ‑a, Uredbe br. 1/2003 kao i Uredbe Komisije (EZ) br. 773/2004 od 7. travnja 2004. o postupcima koje Komisija vodi na temelju članaka 81. [UEZ‑a] i 82. [UEZ‑a] (SL L 123, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8, svezak 1., str. 298.), a u okviru kojeg je bilo moguće u potpunosti ostvariti pravo na obranu.

103    Budući da Komisijina ovlast izricanja kazne u slučaju povrede članka 81. UEZ‑a sama po sebi ne povrjeđuje pretpostavku nedužnosti, prigovor o nepostojanju suspenzivnog učinka pokretanja pred Općim sudom postupka u kojem se osporava odluka o kažnjavanju povrede prava tržišnog natjecanja Unije je bespredmetan. U tim okolnostima više nije potrebno odlučiti o tome je li taj prigovor zapravo prigovor na nezakonitost članka 242. UEZ‑a, kako to tvrdi Vijeće.

104    U svakom slučaju, valja istaknuti da je Europski sud za ljudska prava u presudi Janosevic protiv Švedske, od 23. lipnja 2002. (Zbornik presuda i odluka, 2002‑VII, str. 1., t. 106. do 110.), utvrdio da pravo na pretpostavku nedužnosti u načelu nije protivno tome da se kazne kaznenopravne prirode koje je izreklo upravno tijelo izvršavaju prije nego što postanu konačne završetkom žalbenog postupka pred sudom, pod uvjetom da se takvo izvršenje provodi u okviru razumnih granica kojima je uspostavljena valjana ravnoteža između obuhvaćenih interesa i da je u odnosu na adresata kazne moguć povrat u prijašnje stanje ako on bude uspješan u žalbenom postupku. Tužitelji nisu iznijeli nijedan argument na temelju kojeg bi se dalo zaključiti da sustav vođenja postupaka zbog povreda prava tržišnog natjecanja Europske unije i njihovog kažnjavanja, koji uređuje Uredba br. 1/2003, a provodi ponajprije Komisija, nije usklađen s tim zahtjevima.

105    S obzirom na prethodnu analizu i ne dovodeći u pitanje obavljanje nadzora u predmetnom slučaju nad poštovanjem zahtjeva navedenih u točkama 97. do 101. gore, u okviru ostalih tužbenih razloga, drugi dio prvog tužbenog razloga valja stoga odbiti i, u skladu s tim, odbiti u cijelosti prvi tužbeni razlog koji se temelji na prigovoru nezakonitosti, a da nije potrebno odlučiti o njegovoj dopuštenosti.

2.     Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na obranu

a)     Argumenti stranaka

106    U okviru drugog tužbenog razloga Saint‑Gobain tvrdi da je Komisija povrijedila njegovo pravo na obranu jer je donijela pobijanu odluku, a da on nije bio u mogućnosti iznijeti svoja očitovanja o metodi za izračun novčane kazne koja je u konačnici primijenjena. Komisija je tako prilikom određivanja kazne uzela u obzir određen broj faktora s kojima Saint‑Gobain nije bio upoznat, što se osobito odnosi na vrijednost prodaje na koju se odnosi povreda. Informacije sadržane u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama nisu omogućile Saint‑Gobainu da u vezi s tim primjereno iznese svoje stajalište, iako vrijednost prodaje predstavlja odlučujući činjenični element za određivanje novčane kazne, koji bi u skladu s člankom 6. stavkom 1. EKLJP‑a trebao biti predmet kontradiktorne rasprave. Naime, ta obavijest nije sadržavala podatke o prodaji uzetoj u obzir prilikom određivanja osnovnog iznosa novčane kazne, a ni o metodi koju je Komisija namjeravala primijeniti kako bi utvrdila relevantnu prodaju. Osim toga, taj dokument ne sadrži informacije o stopi povezanoj s težinom koju je Komisija namjeravala primijeniti ili načinu na koji bi se činjenica ponavljanja povrede mogla uzeti u obzir.

107    Nijednim od dodatnih zahtjeva za pružanje informacija upućenih Saint‑Gobainu u kasnijoj fazi, koji su se odnosili na utvrđivanje vrijednosti prodaje nisu otklonjeni ti nedostaci. Što se tiče napomene u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama da će se zahvaćena prodaja odrediti u skladu s točkom 13. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006, C 210, str. 2., u daljnjem tekstu: Smjernice iz 2006.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8. svezak 4., str. 58.), ona u predmetnom slučaju nije relevantna jer u vrijeme kada se pobijana odluka još uvijek pripremala taj način izračuna još uvijek nije bio siguran. Ta nesigurnost osobito se odražava u nedostatku dosljednosti različitih zahtjeva za pružanje informacija koje je Komisija u vezi s tim pitanjem uputila Saint‑Gobainu.

108    U tim okolnostima Saint‑Gobain smatra da nije bio u mogućnosti primjereno iznijeti svoje stajalište o metodi za izračun novčane kazne prije donošenja pobijane odluke.

109    Saint‑Gobain također osporava sudsku praksu prema kojoj je Komisija u okviru postupaka u kojima se istražuju i kažnjavaju povrede prava tržišnog natjecanja jedino dužna adresatima svojih odluka napomenuti glavne činjenične i pravne elemente koji bi mogli dovesti do novčane kazne, a da se ti isti adresati ne mogu pozivati na pravo anticipiranja sadržaja takvih odluka. Prema njemu, takva sudska praksa ne može osigurati poštovanje temeljnih prava. Osim toga, potrebno je voditi računa o činjenici da obavještavanje o detaljnijim informacijama tijekom istražnog postupka poduzetnicima u pitanju ne bi nužno omogućilo da anticipiraju sadržaj odluku Komisije, s obzirom na to da ona nije vezana takvim informacijama u trenutku donošenja odluke.

110    Saint‑Gobain još navodi da je Komisija donošenjem Smjernica iz 2006. ograničila svoju diskrecijsku ovlast u pogledu osnove za izračun novčane kazne, s obzirom na to da koncept „zahvaćene prodaje“ predstavlja objektivni i provjerljiv element. Slijedi da se Komisija u svakom slučaju ne može pozvati na sudsku praksu čiji je cilj ukloniti opasnost od neprimjerenog anticipiranja budućih odluka kolegija povjerenika.

111    Komisija najprije podsjeća da bi u skladu s dobro utvrđenom sudskom praksom davanje informacija o visini predviđene novčane kazne u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama dovodilo do neprimjerenog anticipiranja njezinih odluka. Međutim, poduzetnici ne trebaju biti u mogućnosti točno pretpostaviti visinu novčanih kazni kako bi mogli ostvariti pravo na obranu. Prema tome, Komisija poštuje pravo na saslušanje ako u takvoj obavijesti navede da će ispitati treba li odrediti novčanu kaznu poduzetnicima u pitanju i u njoj iznese glavne činjenične i pravne elemente koji bi mogli dovesti do odluke o izricanju takvih novčanih kazni.

112    Komisija zatim ističe da je u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama upućenoj Saint‑Gobainu bilo jasno navedeno da će se u predmetnom slučaju primijeniti metoda za izračun kazni navedena u Smjernicama iz 2006. Ona također tvrdi da je predmetnim poduzetnicima uputila različite zahtjeve za podnošenje informacija o vrijednosti prodaje relevantne za određivanje novčane kazne. Uzimajući u obzir širok diskrecijski prostor kojim raspolaže prilikom određivanja novčanih kazni u slučaju povrede članka 81. UEZ‑a, Komisija smatra da je pravo na obranu Saint‑Gobaina u pobijanoj odluci u potpunosti bilo poštovano.

113    Komisija također osporava Saint‑Gobainov argument prema kojem on nije mogao primjereno iznijeti svoje stajalište o uzimanju u obzir ponavljanja povrede kao otegotne okolnosti. Ona u tom pogledu tvrdi da je u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama posebno svratila pozornost Saint‑Gobainu na otegotnu okolnost ponavljanja povrede kao i na razna prošla utvrđenja o povredi članka 81. UEZ‑a. Komisija je time postupila čak i izvan svojih obveza u skladu s presudom Groupe Danone/Komisija, već citiranom u t. 97. gore (t. 50.). Činjenicu da je Saint‑Gobain u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama primio dovoljno informacija glede ponavljanja povrede potvrđuju i argumenti koje je taj poduzetnik iznio u odgovoru na navedenu obavijest kako bi osporio tu otegotnu okolnost.

b)     Ocjena Općeg suda

114    Saint‑Gobainova argumentacija sastoji se od dva odvojena prigovora, koji se temelje na povredi prava na obranu.

115    U okviru prvog prigovora Saint‑Gobain prigovara da mu Komisija nije priopćila, prije nego što je donijela pobijanu odluku, vrijednost prodaje koju će upotrijebiti za izračunavanje izrečene mu novčane kazne, kao ni metodu za izračun i stopu povezanu s težinom koju će primijeniti.

116    U tom pogledu valja podsjetiti da bi u skladu s ustaljenom sudskom praksom davanje informacija o visini predviđenih novčanih kazni u fazi obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, prije nego što su poduzetnici imali mogućnost iznijeti svoja očitovanja o činjenicama koje ih terete, dovelo do neprimjerenog anticipiranja Komisijinih odluka (vidjeti presude Suda Musique Diffusion française i dr./Komisija, već citirana u t. 77. gore, t. 21. i od 28. lipnja 2005., Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, Zb., str. I‑5425., t. 434. i navedena sudska praksa).

117    Naime, činjenica da gospodarski subjekt ne može unaprijed s preciznošću saznati visinu novčanih kazni koje će Komisija u svakom pojedinom slučaju odrediti opravdana je s obzirom na ciljeve odvraćanja i represije kojima se teži u okviru politike kažnjavanja u području tržišnog natjecanja. Ti ciljevi bili bi ugroženi ako bi poduzetnici u pitanju mogli procijeniti korist koju bi imali od sudjelovanja u povredi vodeći unaprijed računa o iznosu novčane kazne koji bi im se izrekao zbog tog protupravnog ponašanja (presuda Općeg suda od 5. travnja 2006., Degussa/Komisija, T‑279/02, Zb., str. II‑897., t. 83.).

118    Slijedom navedenog, ako Komisija u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama izričito navede da će ispitati treba li poduzetnicima u pitanju nametnuti novčane kazne i ako iznese glavne činjenične i pravne elemente koji bi mogli dovesti do novčane kazne, kao što su težina i trajanje povrede i je li ona počinjena namjerno ili iz nepažnje, ona će ispuniti obvezu poštovanja prava poduzetnikâ na saslušanje. Ona im time pruža elemente koji su potrebni da iznesu svoju obranu ne samo protiv utvrđenja povrede, nego i u protiv izricanja kazne (vidjeti presudu Dansk Rørindustri i dr./Komisija, već citiranu u t. 116. gore, t. 428. i navedenu sudsku praksu i presudu Suda od 24. rujna 2009., Erste Group Bank i dr./Komisija, C‑125/07 P, C‑133/07 P, C‑135/07 P i C‑137/07 P, Zb., str. I‑8681., t. 181.).

119    Osim toga, nije dužnost Komisije da poduzetnicima u pogledu kojih se vodi postupak zbog povrede članka 81. UEZ‑a u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama priopći opseg eventualnog povećanja novčane kazne radi osiguranja njezinog odvraćajućeg učinka (presuda Općeg suda od 15. ožujka 2006., BASF/Komisija, T‑15/02, Zb., str. I‑497., t. 62.).

120    Slijedi da je pravo na obranu predmetnih poduzetnika pred Komisijom u pogledu određivanja iznosa novčane kazne zajamčeno mogućnošću da oni iznesu svoja očitovanja o trajanju, težini i protutržišnoj naravi djela koja im se stavljaju na teret, međutim pravo na obranu ne zahtijeva da ta mogućnost obuhvaća način na koji Komisija namjerava upotrijebiti obvezna mjerila težine i trajanja povrede za takvo određivanje (presuda Dansk Rørindustri i dr./Komisija, već citirana u t. 116. gore, t. 439.). Predmetni poduzetnici u tom pogledu imaju dodatno jamstvo u vezi s određivanjem iznosa novčanih kazni, s obzirom na to da Opći sud odlučuje izvršavajući neograničenu nadležnost i može među ostalim ukinuti ili smanjiti novčanu kaznu (vidjeti presudu Općeg suda od 20. ožujka 2002., LR AF 1998/Komisija, T‑23/99, Zb., str. II‑1705., t. 200. i navedenu sudsku praksu).

121    U predmetnom slučaju valja najprije utvrditi da je Komisija u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama upućenoj Saint‑Gobainu detaljno iznijela činjeničnu osnovu na kojoj je namjeravala temeljiti utvrđenje povrede članka 81. stavka 1. UEZ‑a. Nadalje, ona je na stranicama 129. do 131. i 132. do 135. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama navela razloge zbog kojih je smatrala da su kontakti u kojima je sudjelovao Saint‑Gobain imali obilježje sporazuma ili usklađenog djelovanja u smislu te odredbe.

122    Nadalje, Komisija je na stranicama 132. do 135. i 152. do 155. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama također iznijela elemente na kojima je osobito temeljila svoju ocjenu trajanja sudjelovanja Saint‑Gobaina u povredi. Na stranicama 156. i 157. navedene obavijesti navela je glavne čimbenike koje će uzeti u obzir prilikom ocjene težine povrede, a posebice činjenicu da su oblici tajnih dogovora poput onih koji su u središtu ovog predmeta jedna od najtežih povreda članka 81. stavka 1. UEZ‑a, da su ti dogovori imali učinak na cijeli sektor automobilskog stakla, na štetu ne samo proizvođača automobila nego i šire javnosti, da su sudionici u zabranjenom sporazumu bili svjesni da je njihovo djelovanje bilo protupravno i da su se aktivnosti kartela odnosile na cjelokupni EGP.

123    Osim toga, Komisija je u točki 489. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama pojasnila da namjerava uzeti u obzir Saint‑Gobainovu moguću ulogu predvodnika u zabranjenom sporazumu jer je on u više navrata zastupao interese drugih poduzetnika tijekom sastanaka kluba i jer je, štoviše, on sazivao većinu sastanaka navedenog kluba. Dodala je da će iznos novčanih kazni odrediti i na temelju duljine sudjelovanja svakog predmetnog poduzetnika u zabranjenom sporazumu i eventualnih otegotnih ili olakotnih okolnosti.

124    Budući da je Komisija time navela glavne činjenične i pravne elemente na kojima će temeljiti svoj izračun iznosa novčanih kazni, ona nije dužna, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 120. gore pojasniti na koji će način upotrijebiti svaki od navedenih elemenata kako bi odredila visinu novčane kazne. U tom pogledu nije relevantna činjenica da je na kraju Komisija u pobijanoj odluci djelomično odstupila od metode za izračun vrijednosti relevantne prodaje predviđene u točki 13. Smjernica iz 2006.

125    U svakom slučaju, valja istaknuti da je Komisija u točki 156. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama navela da će novčana kazna koju će izreći u predmetnom slučaju biti određena s obzirom na načela utvrđena u Smjernicama iz 2006. Komisija je, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 664. do 667. pobijane odluke u predmetnom slučaju odlučila djelomično odstupiti od te metode za izračun što se tiče prodaje stakla koja će se uzeti u obzir, međutim tako je postupila upravo zato da bi odgovorila na prigovore koje su adresati obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama istaknuli u vezi s metodom za izračun relevantne prodaje propisanom u točki 13. navedenih Smjernica, kako u svojim očitovanjima na tu obavijest tako i u odgovorima na različite zahtjeve za pružanje informacija koje im je uputila Komisija.

126    Slijedi da je Komisija prije donošenja pobijane odluke Saint‑Gobainu dala dovoljno informacija o činjeničnim i pravnim elementima na temelju kojih je namjeravala utvrditi njegovo sudjelovanje u povredi članka 81. UEZ‑a i da je u toj mjeri njegovo pravo na obranu bilo poštovano. Slijedom navedenog, prvi prigovor ne može se prihvatiti.

127    U okviru drugog prigovora Sain‑Gobain tvrdi da mu Komisija tijekom upravnog postupka nije omogućila da primjereno iznese svoje stajalište u vezi s tim što je uzela u obzir ponavljanje povrede kao otegotnu okolnost. 

128    U tom pogledu dovoljno je istaknuti, ne dovodeći u pitanje analizu prvog dijela šestog tužbenog razloga u nastavku, da je na stranicama 157. i 158. obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama Komisija ne samo svratila pozornost predmetnim poduzetnicima na činjenicu da bi mogla primijeniti odredbe o ponavljanju povrede kao otegotne okolnosti, nego je, u slučaju Saint‑Gobaina i Compagnie, također navela tri prethodne odluke kojima su kažnjene povrede članka 81. stavka 1. UEZ‑a, na temelju kojih je namjeravala utvrditi da u odnosu na njih postoji otegotna okolnost ponavljanja povrede. Osim toga, iz Saint‑Gobainovog odgovora na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama proizlazi da je on iznio različite argumente kako bi osporio eventualno povećanje novčane kazne zbog ponavljanja povrede, na osnovi bilo koje od tih odluka.

129    Drugi prigovor se stoga ne može prihvatiti. Slijedom toga, drugi tužbeni razlog treba odbiti kako neosnovan.

3.     Treći tužbeni razlog, koji se temelji na nedovoljnom obrazloženju i pogrešci prilikom izračuna novčane kazne

130    Tužbene razloge koje je Saint‑Gobain u tužbi naveo kao treći i četvrti tužbeni razlog valja ispitati kao jedinstven tužbeni razlog jer je riječ o dva dijela istog razloga, koji se odnosi na iznos prodaje koji je Komisija utvrdila radi određivanja osnovnog iznosa novčane kazne izrečene Saint‑Gobainu.

a)     Prvi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na nedovoljnom obrazloženju

 Argumenti stranaka

131    U okviru prvog dijela trećeg tužbenog razloga Saint‑Gobain tvrdi da pobijana odluka sadrži nedostatak u obrazloženju u smislu članka 253. UEZ‑a i članka 41. stavka 2. točke (c) Povelje o temeljnim pravima, s obzirom na to da se u njoj ne navode točno različiti iznosi prodaje na temelju kojih je, u skladu s točkom 13. Smjernica iz 2006., određena novčana kazna. Obveza obrazlaganja pobijane odluke u pogledu tog pitanja nameće se tim više što je riječ o području u kojem Komisija raspolaže diskrecijskom ovlašću u svrhu određivanja visokih novčanih kazni.

132    Točnije, Saint‑Gobain prigovara Komisiji da nije predočila nijedan dokaz na temelju kojeg bi se moglo ustanoviti je li iznos prodaje koji je u odnosu na njega utvrdila rezultat točnog i logičkog izračuna ili pak postoji pogreška u izračunu. Naime, iz pobijane odluke nije moguće odrediti koje se proizvođače automobila uzelo u obzir tijekom faze ekspanzije i posljednje faze povrede, a u odnosu na koje Komisija tvrdi da raspolaže izravnim dokazima da su bili obuhvaćeni spornim zabranjenim sporazumom. Također slijedi da Saint‑Gobainu nije moguće provjeriti postoje li takvi dokazi. U odluci se ne navode ni iznosi prodaje po proizvođaču automobila tijekom triju faza povrede. Konačno, u pobijanoj odluci nije istaknut točan broj mjeseci koji je Komisija uzela u obzir kako bi izračunala godišnji prosjek vrijednosti zahvaćene prodaje. U tim okolnostima Opći sud ne može izvršavati sudski nadzor na primjeren način, a pobijana odluka sadrži nedostatak u obrazloženju ili je nedovoljno obrazložena.

133    Obveza obrazlaganja koja se Komisiji nameće pojačana je činjenicom da je ona u pobijanoj odluci u pogledu prodaje koja mora činiti temelj za utvrđivanje novčane kazne odstupila od pravila iz Smjernica iz 2006. Dok se u tim Smjernicama propisuje da se u obzir uzima vrijednost prodaje obuhvaćene robe tijekom posljednje pune poslovne godine sudjelovanja u povredi, Komisija je u predmetnom slučaju upotrijebila iznos koji predstavlja godišnji ponderirani prosjek prodaje ostvarene tijekom ukupnog trajanja povrede.

134    Saint‑Gobain dodaje da nedovoljnu obrazloženost pobijane odluke ne mogu kompenzirati informacije iznesene tijekom sudskog postupka pred Općim sudom. U svakom slučaju, dodatne informacije koje je Komisija u okviru obrane navela u svojim podnescima ne predstavljaju dostatno obrazloženje s obzirom na to da su važna pitanja ostala bez odgovora.

135    Komisija osporava te navode. Ona ističe da pobijana odluka sadrži pojašnjenje metode koju je primijenila kako bi odredila osnovni iznos novčane kazne. Iz presude Suda od 2. listopada 2003., Aristrain/Komisija (C‑196/99 P, Zb., str. I‑11005., t. 56.), proizlazi da brojčani podaci nisu nužni kako bi se obrazloženje odluke smatralo dostatnim.

136    Prema stajalištu Komisije, dodatna pojašnjenja koja je ona u okviru obrane iznijela u svojim podnescima mogla su već biti izvedena iz pažljivog čitanja pobijane odluke ili su se barem mogla predvidjeti.

137    Tako su, suprotno navodima Saint‑Gobaina, proizvođači automobila koji su bili uzeti u obzir tijekom faze ekspanzije i faze slabljenja bili identificirani u pobijanoj odluci, u sklopu izlaganja njezine činjenične pozadine. Isto vrijedi i za činjenicu da je proizvođač koji je tijekom jedne godine bio zahvaćen koluzijom također bio uzet u obzir što se tiče sljedećih godina. Iz obrazloženja pobijane odluke također je bilo moguće zaključiti koliko mjeseci je u odnosu na svakog sudionika u povredi i svaku fazu bilo uzeto u obzir.

138    Što se tiče prihoda za 1998. godinu, Komisija je napomenula da je, s obzirom na to da joj predmetni poduzetnici o tome nisu pružili dovoljno informacija, zapravo bila prisiljena napraviti procjenu na temelju podataka za 1999., ali uzimajući u obzir samo one proizvođače koji su bili obuhvaćeni koluzijom u 1998.

139    Nadalje, Komisija je u pobijanoj odluci ispravno objasnila razloge zbog kojih je u predmetnom slučaju odstupila od načela da se u obzir uzima prodaja ostvarena posljednje pune poslovne godine sudjelovanja u povredi, kao što je predviđeno Smjernicama iz 2006. To odstupanje opravdano je zbog karakteristika zabranjenog sporazuma koji je predmet pobijane odluke, a koji se odnosi na ugovore o opskrbi automobilskim staklom sklopljenima nakon održavanja natječaja i koji su se trebali primjenjivati tijekom dugih razdoblja. Zbog takvog konteksta bilo je potrebno u obzir uzeti različite faze koje su osobito odražavale uzlaznu snagu zabranjenog sporazuma te njegovo slabljenje pa sve do njegovog prestanka. Osim toga, to odstupanje bilo je u korist poduzetnika adresata pobijane odluke s obzirom na to da bi novčana kazna, prema Komisiji, bila mnogo viša da je bio upotrijebljen ukupni prihod ostvaren tijekom zadnje godine povrede.

140    Komisija dodaje da u pobijanoj odluci nije mogla točnije navesti iznose prodaje jer oni čine poslovnu tajnu.

 Ocjena Općeg suda

141    U okviru prvog dijela trećeg tužbenog razloga Saint‑Gobain u biti prigovara Komisiji, s jedne strane, da u pobijanoj odluci nije detaljno iznijela izračun na osnovi kojeg je utvrdila njegov relevantni prihod od [povjerljivo] milijuna eura i, s druge strane, da nije izričito navela razloge zbog kojih je u predmetnom slučaju odstupila od načina određivanja sadržanog u točki 13. Smjernica iz 2006.

142    Međutim, nijedan od ta dva prigovora ne može se prihvatiti.

143    U tom pogledu valja podsjetiti da je Komisija u skladu s člankom 253. UEZ‑a, koji je sada dopunjen člankom 41. stavkom 2. točkom (c) Povelje o temeljnim pravima, dužna obrazložiti odluke koje donosi.

144    Svrha obveze obrazlaganja pojedinačne odluke jest omogućiti sucu Unije da izvrši nadzor zakonitosti odluke i pojedincu pružiti dovoljno informacija da zaključi je li odluka osnovana ili možda sadrži pogrešku na temelju koje se može osporavati njezina valjanost (vidjeti, u tom smislu, presudu od 2. listopada 2003., Aristrain/Komisija, već citiranu u t. 135. gore, t. 52. i navedenu sudsku praksu).

145    Obrazloženje se stoga načelno mora priopćiti zainteresiranoj osobi istodobno s odlukom koja na nju nepovoljno utječe. Nepostojanje obrazloženja ne može ispraviti činjenica da zainteresirana osoba saznaje razloge za odluku tijekom postupka pred Općim sudom (presuda Suda od 26. studenoga 1981., Michel/Parlament, 195/80, Zb., str. 2861., t. 22.).

146    Zahtjev koji se mora ispuniti prilikom obrazlaganja ovisi o okolnosti pojedinog slučaja. Nije potrebno da se u obrazloženje unesu svi relevantni činjenični i pravni elementi jer se pitanje ispunjava li ono zahtjeve članka 253. UEZ‑a mora ocijeniti imajući u vidu ne samo izričaj predmetnog akta, nego također i kontekst u kojem je taj akt donesen (presuda Suda od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, Zb., str. I‑1719., t. 63.).

147    Što se tiče navođenja brojčanih podataka koji se odnose na izračun novčanih kazni, valja istaknuti da Komisija u pobijanoj odluci uistinu nije detaljno navela točne iznose prodaje Saint‑Gobaina koje je upotrijebila u svrhu određivanja izrečene mu novčane kazne.

148    Međutim, kada je riječ o određivanju novčanih kazni zbog povreda prava tržišnog natjecanja, Komisija će ispuniti svoju obvezu obrazlaganja ako u odluci navede elemente ocjene koji su joj omogućili da ocijeni težinu i trajanje počinjene povrede, pri čemu u toj odluci nije dužna navesti detaljnije obrazloženje ili brojčane podatke koji se odnose na način određivanja novčane kazne (presuda Suda od 16. listopada 2000., Stora Kopparbergs Bergslags/Komisija, C‑286/98 P, Zb., str. I‑9925., t. 66.; vidjeti presude Općeg suda od 3. ožujka 2011., Siemens/Komisija, T‑110/07, Zb., str. II‑477., t. 311. i navedenu sudsku prasku i od 13. srpnja 2011., Schindler Holding i dr./Komisija, T‑138/07, Zb., str. II‑4819., t. 243. i navedenu sudsku praksu).

149    Stoga navođenje brojčanih podataka koji se odnose na određivanje iznosa novčanih kazni, koliko god takvi podaci bili korisni, nije neophodno za ispunjenje obveze obrazlaganja (presuda Suda od 16. studenoga 2000., Sarrió/Komisija, C‑291/98 P, Zb., str. I‑9991., t. 75. do 77. i presuda Općeg suda od 14. prosinca 2006., Raiffaisen Zentralbank Österreich i dr./Komisija, T‑259/02 do T‑264/02 i T‑271/02, Zb., str. II‑5169., t. 414.).

150    Naime, kada je riječ o obrazlaganju određivanja iznosa novčanih kazni u apsolutnom smislu, valja podsjetiti da članak 23. Uredbe br. 1/2003, predviđajući osobito da se novčana kazna izrečena poduzetniku koji počini povredu pravila tržišnog natjecanja Unije određuje uzimajući u obzir trajanje i težinu te povrede, i da navedena kazna ne može prelaziti 10 % njegovog ukupnog prihoda u prethodnoj poslovnoj godini, Komisiji dodjeljuje diskrecijski prostor prilikom određivanja iznosa novčanih kazni kako bi mogla usmjeriti ponašanje poduzetnika prema poštovanju pravila tržišnog natjecanja (vidjeti presudu Općeg suda od 8. srpnja 2008., BPB/Komisija, T‑53/03, Zb., str. II‑1333., t. 335. i navedenu sudsku praksu).

151    Osim toga, treba spriječiti da gospodarski subjekti mogu s lakoćom predvidjeti novčane kazne. Ako bi Komisija u svojoj odluci bila obvezna navoditi brojčane podatke koji se odnose na način određivanja iznosa novčanih kazni, njihov odvraćajući učinak bio bi ugrožen. Ako bi iznos novčane kazne proizlazio iz izračuna na temelju obične aritmetičke formule, poduzetnici bi bili u mogućnosti predvidjeti eventualnu kaznu i usporediti je s koristi koju bi imali od povrede pravila prava tržišnog natjecanja (presude BPB/Komisija, već citirana u t. 150. gore, t. 336. i Degussa/Komisija, već citirana u t. 117. gore, t. 83.).

152    Protivno onome što tvrdi Saint‑Gobain, sama činjenica da je metoda za izračun novčanih kazni bila prilagođena u granicama Smjernica iz 2006. ne može dovesti u pitanje te zaključke.

153    Iz točke 13. Smjernica slijedi da će Komisija prilikom određivanja osnovnog iznosa novčane kazne upotrijebiti vrijednosti prodaje robe ili usluga poduzetnika u pitanju na koje se povreda izravno ili neizravno odnosi u odgovarajućem zemljopisnom području unutar EGP‑a i da će u pravilu uzeti u obzir prihode od prodaje koje je taj poduzetnik ostvario tijekom posljednje pune poslovne godine svojeg sudjelovanja u povredi. Nadalje, Komisija je, time što je usvojila takvo pravilo postupanja i objavljivanjem Smjernica najavila da će ga ubuduće primjenjivati na slučajeve na koje se ono odnosi, sama sebi nametnula granice u izvršavanju svoje diskrecijske ovlasti i ona od tog pravila ne može odstupiti bez obrazloženja a da to za posljedicu nema, ovisno o slučaju, njezino sankcioniranje zbog povrede općeg načela prava, kao što su jednako postupanje ili zaštita legitimnih očekivanja (presuda Dansk Rørindustri i dr./Komisija, već navedena u t. 116. gore, t. 211.).

154    Slijedi da treba provjeriti je li Saint‑Gobain iz tumačenja pobijane odluke mogao shvatiti da je iznos izrečene mu novčane kazne određen na temelju metode koja je drukčija od one predviđene u točki 13. Smjernica iz 2006. i saznati razloge zbog kojih je Komisija u predmetnom slučaju odstupila od načina postupanja koji je sebi odredila u navedenoj točki.

155    U tom pogledu najprije valja istaknuti da je Komisija, kako u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama tako i u pobijanoj odluci, istaknula da će se novčana kazna odrediti na temelju načela predviđenih u Smjernicama iz 2006. Ona je u uvodnoj izjavi 658. pobijane odluke osobito podsjetila na pravilo o izračunavanju relevantne prodaje propisano u točki 13. navedenih smjernica. Komisija je također navela razloge zbog kojih se, prema njezinom mišljenju, vrijednost relevantne prodaje u predmetnom slučaju ne može izračunati samo na temelju ugovora za koje ima izravne dokaze o postojanju sporazuma ili usklađenog djelovanja. Kako bi opravdala taj pristup, Komisija je u uvodnim izjavama 660. do 662. pobijane odluke posebice ustvrdila ne samo da se postojanje sporazuma i usklađenog djelovanja tijekom trajanja povrede moglo utvrditi u pogledu svih velikih proizvođača u EGP‑u, nego i da je cilj tog zabranjenog sporazuma bila opća stabilnost tržišnih udjela sudionika i da se ta stabilnost ostvarivala osobito putem kompenzacijskog mehanizma koji je obuhvaćao sve pojedinačne kupce i sve dijelove automobilskog stakla.

156    Komisija je zatim napomenula da je u predmetnom slučaju odstupila od metode za izračun u skladu s kojom se upotrebljava samo prodaja ostvarena tijekom posljednje pune poslovne godine sudjelovanja u povredi. Komisija je u uvodnim izjavama 664. do 667. pobijane odluke u biti opravdala odstupanje od pravila iz točke 13. Smjernica iz 2006. činjenicom da se intenzitet zabranjenog sporazuma od ožujka 1998. do ožujka 2003. mijenjao. Tijekom prvog razdoblja, od ožujka 1998. i prve polovice 2000., nazvanog „faza ekspanzije“, Komisija je raspolagala izravnim dokazima povrede samo u odnosu na jedan dio europskih proizvođača automobila. Tijekom razdoblja od 1. srpnja 2000. i 3. rujna 2002. sporazumi i usklađeno djelovanje obuhvaćali su pak najmanje 90 % prodaje automobilskog stakla za prvu ugradnju unutar EGP‑a. Konačno, razdoblje između 3. rujna 2002. i završetka trajanja povrede, nazvano „faza slabljenja“, obilježeno je usporavanjem aktivnosti kartela nakon odlaska Pilkingtona.

157    S obzirom na te okolnosti Komisija je napomenula da je primijenila „prilagođeniji“ pristup, a koji se sastojao od smanjenja pondera za fazu ekspanzije kao i za fazu slabljenja prilikom određivanja osnovne novčane kazne, pri čemu je u tom okviru upotrijebila samo vrijednost prodaje proizvođačima automobila za koju je raspolagala izravnim dokazima o njihovoj zahvaćenosti koluzijom. S druge strane, Komisija je napomenula da je za razdoblje od 1. srpnja 2000. i 3. rujna 2002. u obzir uzela svu prodaju ostvarenu unutar EGP‑a. Kao što je to bilo utvrđeno u točki 155. gore, Komisija je u uvodnim izjavama 660. do 662. pobijane odluke opravdala takav pristup osobito navodeći da se postojanje sporazuma i usklađenog djelovanja tijekom trajanja povrede moglo utvrditi u pogledu svih velikih proizvođača u EGP‑u, ali također da je cilj tog zabranjenog sporazuma bio opća stabilnost tržišnih udjela sudionika i da se ta stabilnost ostvarivala osobito putem kompenzacijskog mehanizma koji je obuhvaćao sve pojedinačne kupce i sve dijelove automobilskog stakla.

158    Prema uvodnoj izjavi 667. pobijane odluke, prodaja koja je uzeta u obzir u svrhu utvrđivanja novčane kazne bila je u odnosu na svakog sudionika kartela određena na temelju ukupne prodaje ponderirane na način koje je opisan gore, podijeljene s brojem mjeseci sudjelovanja u povredi i pomnožen s dvanaest kako bi se dobio godišnji ponderirani prosjek. Komisija je još pojasnila da su ti izračuni napravljeni na temelju podataka koje su poduzetnici dostavili u odgovoru na zahtjev za pružanje informacija koji im je bio upućen 25. srpnja 2008.

159    Kao što to Komisija ispravno ističe u svojim podnescima, ta se objašnjenja moraju tumačiti uzimajući u obzir druge dijelove pobijane odluke, posebice one koji se odnose na funkcioniranje zabranjenog sporazuma (uvodne izjave 120. do 428. pobijane odluke), u kojima je Komisija sustavno identificirala proizvođače na koje su se odnosili nezakoniti kontakti tijekom različitih razdoblja povrede.

160    Osim toga, Komisija je u pobijanoj odluci iznijela razna pojašnjenja glede metode koju je primijenila za utvrđivanje novčanih kazni izrečenih svakom pojedinom poduzetniku o kojem je riječ u predmetnom slučaju, a posebice u vezi s iznosima relevantne prodaje, udjelom vrijednosti prodaje koju je uzela u obzir, dodatnom iznosu i prilagodbama osnovnog iznosa novčane kazne.

161    Konačno, premda je točno da se u pobijanoj odluci ne pruža pojašnjene u odnosu na iznose prodaje koji su upotrijebljeni za 1998. godinu, valja ustvrditi da Saint‑Gobain nije tijekom istrage za tu godinu dostavio iznose prodaje po proizvođaču automobila. Slijedi da je Komisija u tom kontekstu, kao što to ona sama ispravno tvrdi, zakonito i očekivano upotrijebila iznos prodaje za najbližu godinu, u ovom slučaju 1999., kako bi odredila novčanu kaznu protiv Saint‑Gobaina.

162    S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da su informacije iz sporne odluke omogućavale Saint‑Gobainu da razumije ne samo razloge zbog kojih je Komisija u predmetnom slučaju djelomično odstupila od pravila postupanja sadržanog u točki 13. Smjernica iz 2006., nego i elemente na osnovi kojih je Komisija ispitala težinu i trajanje povrede te metodu za izračun novčane kazne. Prema tome, unatoč činjenici da se detalji tog izračuna ne nalaze u pobijanoj odluci, ona u tom pogledu ne sadrži nedostatak u obrazloženju odnosno nije nedovoljno obrazložena.

163    Prvi dio trećeg tužbenog razloga nije dakle osnovan.

b)     Drugi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na pogrešci u izračunu

 Argumenti stranaka

164    Saint‑Gobain, koji tvrdi da je pri čitanju Komisijinog odgovora na tužbu otkrio da je ona počinila očitu pogrešku u ocjeni koja se sastoji od pogreške u izračunu novčane kazne, ističe u vezi s tim u replici novi tužbeni razlog.

165    Saint‑Gobain ističe da je iznos zahvaćene prodaje koji je Komisija u odnosu na njega prvotno upotrijebila bio [povjerljivo] eura. Međutim, brižljivo primjenjujući Komisijinu metodu za izračun, Saint‑Gobain je došao do brojke od [povjerljivo] eura, odnosno do iznosa koji je za [povjerljivo] eura bio niži od onog koji je upotrijebila Komisija. Prema Saint‑Gobainu, ta razlika može se objasniti uključivanjem u osnovu izračuna novčanih kazni iznosâ koji se odnose na prodaju ostvarenu izvan EGP‑a. Međutim, u skladu s točkom 13. Smjernica iz 2006. ti se iznosi ne mogu uzeti u obzir prilikom utvrđivanja novčane kazne za povredu članka 81. stavka 1. UEZ‑a.

166    Komisija izražava sumnje u dopuštenost tog dijela tužbenog razloga. Ona smatra da je Saint‑Gobain mogao taj prigovor istaknuti već u tužbi s obzirom na to da iz pobijane odluke proizlazi da su kao osnova za izračun novčane kazne izrečene Saint‑Gobainu upotrijebljeni iznosi prodaje koje je on dostavio.

167    Što se tiče osnovanosti prigovora, Komisija navodi da je upotrijebila iznose prodaje koje joj je priopćio Saint‑Gobain. Točno je da je potonji tijekom istrage napomenuo da jedan dio prodaje na koju su se ti iznosi odnosili nije bio zahvaćen zabranjenim sporazumom i da je određeni dio prodaje u pitanju bio ostvaren izvan EGP‑a. Međutim, Saint‑Gobain nije izričito naveo vrstu prodaje ostvarene izvan EGP‑a ni kupce na koje se ona odnosila, kao ni visinu prihoda koju je ona predstavljala. Osim toga, iznosi koje je u vezi s tim iznio Saint‑Gobain nisu bili revidirani.

168    Komisija iznosi nekoliko drugih činjenica zbog kojih, prema njezinom mišljenju, relevantan prihod nije mogao biti smanjen u skladu sa zahtjevom Saint‑Gobaina u vezi s prodajom ostvarenom izvan EGP‑a. Najprije, Saint‑Gobain nije objasnio jesu li te navodne isporuke izvan EGP‑a bile predmet centraliziranih pregovora između proizvođača automobila ili su su se dogodile izvan sustava centraliziranog upravljanja. Nadalje, Komisija smatra da se nije moglo isključiti da su te isporuke bile namijenjene skladištima proizvođača automobila u Uniji, kako bi ih koristili ovlašteni preprodavači izvan EGP‑a. Osim toga, eventualno smanjenje iznosa prodaje u tom smislu zahtijevalo bi, za određena razdoblja povrede, točnu razdiobu prodaje svakom zahvaćenom proizvođaču automobila, koju Saint‑Gobain nije dostavio. Konačno, Komisija ističe da Sain‑Gobain nije predočio nijedan vjerodostojan dokaz o tome da je prodaju ostvario izvan EGP‑a. Iz spisa istrage uostalom proizlazi da je s obzirom na nizak iznos prodaje u pitanju i sam Saint‑Gobain odustao od te vrste detaljne razdiobe.

 Ocjena Općeg suda

169    Opći sud najprije ističe da je Komisija potvrdila Saint‑Gobainovu tvrdnju da je novčana kazna koja mu je bila izrečena izračunata na način da od priopćenog iznosa prodaje nisu bili oduzeti eventualni iznosi prodaje navodno ostvareni izvan EGP‑a.

170    Nadalje valja istaknuti da je u zahtjevima za pružanje informacija upućenih Saint‑Gobainu 10. prosinca 2007. i 25. srpnja 2008. Komisija od njega zatražila da joj dostavi iznos prihoda ostvarenog unutar EGP‑a tijekom nekoliko uzastopnih poslovnih godina. U svakom od tih zahtjeva Komisija je od Saint‑Gobaina zatražila da joj po mogućnosti dostavi revidirane podatke o prihodima i da odvojeno navede prihode ostvarene u odnosu na svakog od zahvaćenih proizvođača automobila.

171    U odgovorima dostavljenim Komisiji 28. siječnja 2008. i 22. kolovoza 2008. Saint‑Gobain je naveo podatke o svojim ukupnim prihodima i podatke za svakog proizvođača automobila za razdoblje od 1999. do 2004., dobivene iz svoje međunarodne poslovne baze podataka. Međutim, Saint‑Gobain je u tim istim odgovorima napomenuo da dostavljeni iznosi također uključuju prodaju automobilskog stakla kupcima koji se nalaze izvan EGP‑a, to jest u Poljskoj, Češkoj Republici i Slovačkoj. Budući da je ipak procijenio da ta prodaja predstavlja relativno mali dio prihoda i da bi podatak o njoj bilo teško izvući iz međunarodne poslovne baze podataka, Saint‑Gobain je Komisiji priopćio da odustaje od toga da na odgovarajući način prilagodi bazu podataka. Međutim, on je iz ukupnog prihoda za svaku godinu u pitanju odbio postotak za koji je smatrao da odražava prodaju ostvarenu izvan EGP‑a.

172    Stoga treba ustvrditi da u odgovorima spomenutim u prethodnoj točki nije bio naveden specificiran izračun, po proizvođaču automobila i godini, prodaje ostvarene u odnosu na kupce koji se nalaze izvan EGP‑a, unatoč zahtjevima za pružanje informacija koje je Komisija u tom smislu uputila Saint‑Gobainu. Iz uvodne izjave 667. pobijane odluke pak proizlazi da je Komisija što se tiče faze ekspanzije i faze slabljenja zabranjenog sporazuma, uzela u obzir samo iznose prodaje proizvođačima automobila u vezi s kojima je mogla dokazati da su ugovori o opskrbi automobilskim staklom bili predmet sporazumâ i koluzivnog djelovanja. Slijedi da Komisija nije mogla na temelju informacija koje joj je dostavio Saint‑Gobain odrediti jesu li se postoci prodaje za koje je on tvrdio da ih je ostvario izvan EGP‑a odnosili na te proizvođače automobila. i ako jest, u kojoj mjeri.

173    Općenito valja ustvrditi, kao što je to učinila Komisija, da Saint‑Gobain tijekom istrage nije iznio nijedan dokaz na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da postotak prihoda za koji Saint‑Gobain želi da se oduzme od osnove za izračun novčane kazne uistinu odgovara prodaji ostvarenoj izvan EGP‑a.

174    Slijedom toga, čak i ako bi se pretpostavilo da je ovaj dio trećeg tužbenog razloga dopušten, premda je iznesen tek u replici, Opći sud smatra da Komisija nije počinila pogrešku time što je u svrhu izračuna novčane kazne izrečene Saint‑Gobainu upotrijebila ukupni prihod i prihod po proizvođaču koji joj je on proslijedio, a da od tog prihoda nije oduzela paušalni postotak koji navodno odgovara prodaji ostvarenoj izvan EGP‑a.

175    Slijedi da drugi dio trećeg tužbenog razloga, u dijelu u kojem je istaknut u prilog zahtjevu za poništenje pobijane odluke, treba odbiti kao neosnovan, kao i treći tužbeni razlog u cijelosti. Međutim, valja napomenuti da se taj dio trećeg tužbenog razloga također ispituje u točkama 463. do 477. dolje, u dijelu u kojem je istaknut u prilog zahtjevu za preinaku pobijane odluke.

4.     Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnom pripisivanju odgovornosti za protupravno ponašanje Saint‑Gobaina društvu Compagnie, povredi načela individualizacije kazni i pretpostavke nedužnosti kao i na zlouporabi ovlasti

176    Ovaj tužbeni razlog u biti se podudara s jednim od tužbenih razloga koje je istaknula Compagnie u predmetu T‑73/09. Slijedom toga, valja ih ispitati zajedno.

177    Treći tužbeni razlog koji je istaknula Compagnie u okviru predmeta T‑73/09 međutim sadržava i dodatan prigovor, koji se također odnosi na prelazak gornje granice iz članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, ali je utemeljen na drukčijoj argumentaciji. Naime, Compagnie tvrdi da čak i u slučaju da valja zaključiti da ju je Komisija ispravno smatrala odgovornom za postupke svojeg društva kćeri Saint‑Gobain Glass France, ona je svejedno počinila pogrešku time što je u svrhu određivanja gornje granice novčane kazne iz članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 upotrijebila ukupni prihod grupe Saint‑Gobain. Budući da je taj prigovor različit od onoga koji je predmet ovog tužbenog razloga, on će se ispitati zasebno (vidjeti točke 442. do 458. dolje).

a)     Argumenti stranaka

178    Saint‑Gobain i Compagnie prigovaraju da je Komisija potonjoj pripisala djelovanje društva Saint‑Gobain Glass France, koja je u njegovom 100 %-tnom vlasništvu, iako nije bilo dokazano da je Compagnie izvršavala odlučujući utjecaj na Saint‑Gobainovu poslovnu politiku.

179    Compagnie u tom pogledu tvrdi da bi, kako zbog prirode povreda pravila tržišnog natjecanja tako i prirode i težine s njima povezanih kazni, neka pravna osoba trebala biti kažnjena samo ako Komisija može uspješno dokazati njezinu umiješanost u takvu povredu. Pripisivanje odgovornosti za povredu društvu majci zbog djelovanja jedne od njezinih društava kćeri moguće je ako se utvrdi da ono nije djelovalo samostalno ili da je samo postupalo po uputama društva majke. Compagnie smatra da Komisija čini pogrešku koja se tiče prava kada, kao u predmetnom slučaju, zaključi da postoji mogućnost pripisivanja ne provjerivši je li društvo majka u stvarnosti izvršavalo odlučujući utjecaj na poslovnu politiku svojeg društva kćeri. Pripisivanjem protupravnog ponašanja u takvim okolnostima zapravo se miješa pojam pravne osobe i pojam poduzetnika i, slijedom toga, povrjeđuje načelo individualizacije kazni.

180    Prema stajalištu Compagnie, iako dokaz o vlasništvu cjelokupnog kapitala društva kćeri snažno upućuje na to da društvo majka može na odlučujući način utjecati na ponašanje društva kćeri, takva okolnost sama po sebi nije dovoljna da bi se odgovornost za ponašanje društva kćeri mogla pripisati navedenom društvu majci. Za to je potreban dodatan niz indicija, unatoč tome što je u sudskoj praksi Unije već bilo presuđivano drukčije.

181    Komisija je protivno tom načelu, priznatom u drugim pravnim porecima, kao i načelu pretpostavke nedužnosti, društvu Compagnie pripisala povredu koju je počinio Saint‑Gobain Glass France, iako se na temelju nijednog dokaza nije moglo utvrditi da se potonji u provedbi svoje poslovne politike ograničio na izvršavanje uputa društva majke. Naputci opće prirode upućeni društvu kćeri ili obnašanje neizvršnih funkcija u društvu majci od strane člana rukovodećeg kadra društva kćeri ne dokazuju izvršavanje takve kontrole. Komisija je stoga protivno načelima koja proizlaze iz presude Suda od 10. rujna 2009., Akzo Nobel i dr./Komisija (C‑97/08 P, Zb., str. I‑8237.) utvrdila da postoji neoboriva pretpostavka odlučujućeg utjecaja na teret Compagnie.

182    Compagnie smatra da se može ograničiti na dokazivanje da grupa na čelu koje se ona nalazi nije organizirana na način da raspolaže dovoljnim ljudskim i materijalnim resursima da bi se mogla redovito i ozbiljno uključiti u upravljanje poslovnom politikom svojih društava kćeri. One je to ipak jasno dokazala.

183    Najprije, sama činjenica da unutar grupe Saint‑Gobain postoji zajednička strategija, objavljenja na njezinoj internetskoj stranici, ne dokazuje da je Compagnie izvršavala odlučujući utjecaj na poslovnu politiku Saint‑Gobaina jer načela od kojih se sastoji ta strategija nemaju veze s poslovnom politikom različitih sektora djelatnosti unutar navedene grupe. Nadalje, ograničenost ljudskih resursa kojima Compagnie raspolaže kao i isključivo funkcionalna svrha njezinih različitih odjela potvrđuju da joj je bilo praktično nemoguće izvršavati utjecaj, pa bio on i općenit, na poslovnu politiku svojih nekoliko stotina društava kćeri. Compagnie nije davala naputke o poslovnim metodama koje njezina društva kćeri moraju primjenjivati kako bi postigla svoje ciljeve. Konačno, prosljeđivanje određenog dijela informacija društvu Compagnie, kao što su proračuni i financijska izvješća, bilo je organizirano na temelju „bottom‑up“ sustava, koji je obilježje decentraliziranog upravljanja i vrlo visoke razine diversifikacije djelatnosti unutar grupe Saint‑Gobain. Uostalom, Komisija nije uspjela dokazati da su Saint‑Gobainovi detaljni izvještaji o poslovanju sektora ravnog stakla bili upućeni Compagnie.

184    Nadalje, nepostojanje poslovne samostalnosti sektora ravnog stakla u grupi Saint‑Gobain ne može se utvrditi na osnovi osobne uloge A.-a, bivšeg direktora navedenog sektora. Compagnie tako tvrdi da A. nije imao izvršne funkcije unutar tog društva jer je njegov položaj zamjenika glavnog direktora u Compagnie bio počasna funkcija. On nije ni u jednom trenutku bio član izvršnog odbora Compagnie, koji, osim ovlasti kojima raspolaže upravni odbor, jedini u okviru grupe donosi odluke koje spadaju u nadležnost Compagnie. Pored toga A. je počeo obnašati funkcije u Compagnie tek 15. listopada 2001., odnosno četiri godine nakon početka povrede, a na čelo inovacija u grupi došao je tek 1. svibnja 2004., odnosno godinu dana nakon što je sporni zabranjeni sporazum okončan. Što se tiče generalnog upravnog odbora, premda su pitanja o kojima se u tom odboru raspravlja od zajedničkog interesa za cijelu grupu, informacije koje se tamo razmjenjuju preopćenite su da bi se mogao izvesti zaključak o postojanju odlučujućeg utjecaja na poslovnu politiku sektora ravnog stakla grupe Saint‑Gobain.

185    Što se tiče sudjelovanja dvaju zaposlenika Compagnie u upravnom odboru društva Saint‑Gobain Glass France, to je, suprotno tvrdnjama Komisije, činjenica koja nije relevantna za predmetni slučaj. Naime, uobičajeno je da 100 %-tni dioničar nekog društva raspolaže određenim brojem mjesta u svojem upravnom odboru. Slijedi da se oslanjanjem na takav element kako bi se povreda pripisala Compagnie, kao i na obične razmjene općih informacija s društvom Saint‑Gobain Glass France pridonosi tome da se pretpostavka odlučujućeg utjecaja proizašla iz sudske prakse učini neoborivim.

186    U odvojenom prigovoru Saint‑Gobain i Compagnie osim toga tvrde da je u pobijanoj odluci došlo do zlouporabe ovlasti jer je prema njihovom mišljenju jedini cilj pripisivanja povrede Compagnie bio osigurati da vrlo visoka izrečena im novčana kazna ne pređe gornju granicu od 10 % prihoda „svakog poduzetnika i svakog udruženja poduzetnika koje sudjeluje u povredi“, određenu u članku 23. Uredbe br. 1/2003. Slijedi da čak i bez obzira na druge tužbene razloge, novčana kazna koja im je izrečena nije smjela prijeći 10 % prihoda Saint‑Gobaina u prethodnoj poslovnoj godini, odnosno [povjerljivo] milijuna eura.

187    Komisija najprije ističe prigovor nedopuštenosti protiv ovog tužbenog razloga, s obzirom na to da ga ističe Saint‑Gobain, jer je on u predmetnom slučaju samo uputio na određene argumente koje je Compagnie iznijela tijekom istrage, a koji su bili sažeti u pobijanoj odluci.

188    U vezi s meritumom, Komisija najprije ističe da Compagnie griješi tvrdeći da je ona u pobijanoj odluci pomiješala pojmove poduzetnika i pravne osobe. Naime, Komisija je protupravno ponašanje Saint‑Gobaina pripisala Compagnie tek kada je utvrdila da ta društva čine jednog te istog poduzetnika u smislu članka 81. UEZ‑a.

189    Komisija zatim podsjeća da se prema dobro utvrđenoj sudskoj praksi smatra da je društvo majka, koje je 100 %-tni vlasnik kapitala društva kćeri, izvršavalo odlučujući utjecaj na poslovnu politiku društva kćeri i da mu se slijedom toga mogu pripisati povrede prava tržišnog natjecanja koje je društvo kći počinilo. Ta pretpostavka opravdana je činjenicom da u velikoj većini slučajeva društvo kći koje je u 100 %-tnom vlasništvu društva majke ne vodi samostalno svoju poslovnu politiku. Stoga nije potrebno, suprotno tvrdnjama Compagnie, da Komisija predoči dokaz da je društvo majka u predmetnom slučaju stvarno izvršavalo takav utjecaj.

190    Komisija nadalje tvrdi da se, premda je u pobijanoj odluci navela određene dodatne dokaze kako bi potkrijepila tu pretpostavku, iz toga ne može zaključiti da je ona držala da su ti dokazi neophodni za to da se Compagnie smatra odgovornom za protupravno ponašanje Saint‑Gobaina.

191    Prema Komisiji, nijedan razlog ne opravdava odbacivanje pretpostavke navedene u točki 189. gore. Najprije, nije relevantno to što pravni poreci trećih zemalja ne priznaju neoborivu pretpostavku sličnu onoj koja je opisana iznad. Nadalje, ta pretpostavka nije protivna načelu jednakog postupanja prema društvima majkama koja imaju vlasništvo nad cijelim kapitalom društva kćeri i onima koja su vlasnici samo jednog dijela njezinog kapitala, s obzirom na to da se ta društva ne nalaze u usporedivim situacijama. Konačno, Komisija je u svakom slučaju u prethodnim odlukama već utvrđivala postojanje odgovornosti društva majke koje drži samo dio kapitala jednog od svojih društava kćeri.

192    Što se tiče navodne prethodne upravne prakse koju je Compagnie navela, Komisija napominje ne samo da se takva praksa ne može izvesti iz jednog presedana, nego i da je eventualna praksa takve vrste u svakom slučaju ne bi obvezivala na istovjetni zaključak u kasnijim odlukama. Komisija u svakom slučaju opovrgava postojanje bilo kakvog proturječja između svojih ranijih odluka, koje je navela Compagnie, i pobijane odluke, s obzirom na to da potonja ima drukčiju činjeničnu pozadinu.

193    Osim toga, kao što je to potvrdio Sud u presudi Akzo Nobel i dr./Komisija, već citiranoj u t. 181. gore, sama okolnost da je pretpostavku nedužnosti teško oboriti ne znači da je ta okolnost neoboriva. Compagnie u predmetnom slučaju nije predočila dokaze na temelju kojih bi se mogla oboriti protiv nje usmjerena pretpostavka. Naime, Compagnie tvori s društvom Saint‑Gobain Glass France jedinstvenog poduzetnika u smislu prava zaštite tržišnog natjecanja. Također slijedi da treba odbiti kao neosnovan prigovor prema kojem se pobijanom odlukom u tom pogledu povrjeđuje načelo individualizacije kazni ili pak načelo pretpostavke nedužnosti.

194    Taj zaključak potvrđuje više elemenata.

195    Najprije, poslovna struktura grupe Saint‑Gobain, koju je uspostavila Compagnie, upućuje na to da je potonja izvršavala odlučujući utjecaj na poslovanje društva Saint‑Gobain France. Naime, Compagnie je osmislila poslovnu strategiju navedene grupe i podijelila njezine djelatnosti u posebne sektore. Taj potonji element svjedoči o njezinoj volji da zadrži krajnju kontrolu nad strukturom i vođenjem te grupe, pri čemu za primjenu presumpcije nije relevantna činjenica je li Compagnie znala za povredu. U tom je kontekstu uostalom normalno da su različiti poslovi u poduzetniku kažnjenom u pobijanoj odluci podijeljeni između Compagnie i njezinih društava kćeri koje su dio sektora ravnog stakla i da Compagnie raspolaže s manje ljudskih resursa nego navedena društva kćeri.

196    Nadalje, navod Compagnie prema kojem ona nije davala precizne upute svojim društvima kćerima nije na bilo koji način potkrijepljen dokazima. U tom smislu valja navesti da u okviru Compagnie postoji odjel posvećen istraživanju, razvoju i inovaciji, isto kao i radno mjesto pravnika specijaliziranog za pravo intelektualnog vlasništva i radno mjesto direktora međunarodnih ugovora.

197    Komisija nadalje smatra da funkcije koje je obnašao A. kako u društvu Saint‑Gobain Glass France tako i u Copmagnie također dokazuju odlučujući utjecaj Compagnie na poslovnu politiku tog društva kćeri. Naime, A. je bio zaposlenik društva Saint‑Gobain Glass France i direktor sektora ravnog stakla u grupi Saint‑Gobain, na čelu svih operativnih društava koja proizvode i prodaju staklo. Suprotno navodima Compagnie, A. je funkciju direktora sektora ravnog stakla u navedenoj grupi obnašao između listopada 1996. i listopada 2001., prije nego što je obnašao funkciju zamjenika glavnog direktora. A. je u tim različitim svojstvima u više navrata izvještavao Compagnie o djelovanju sektora ravnog stakla, a ona nije dokazala da te funkcije nisu uključivale nikakvu izvršnu ulogu.

198    Štoviše, nije osporeno da je A. bio dio upravnog odbora, čija zadaća je, prema odgovorima koje je u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama pružila Compagnie, bila prenositi opće informacije koje bi mogle biti od interesa za rukovodstvo grupe i iz mjeseca u mjesec analizirati ukupne rezultate grupe Saint‑Gobain i rast broja njezinih zaposlenika na globalnoj razini. Taj odbor je zajedno s izvršnim odborom činio rukovodeći kadar grupe Saint‑Gobain.

199    Što se tiče činjenice da je nekoliko članova rukovodstva Compagnie bilo na čelu društva Saint‑Gobain Glass France, ona svjedoči o razini uključenosti tog društva u djelovanje sektora ravnog stakla grupe Saint‑Gobain.

200    Ni proračun sektora ravnog stakla za 2001. godinu ni strateški plan tog istog sektora za razdoblje od 2002. do 2006., koje je Compagnie iznijela u prilogu svojoj replici, ne mogu dovesti u pitanje te zaključke. Naime, čak i uz pretpostavku da su ti dokumenti bili pripremani na razini sektora ravnog stakla i da su tek onda bili proslijeđeni Compagnie, svejedno nije bilo dokazano da ih potonja nije mogla izmijeniti, odbiti ili kontrolirati njihovu primjenu. Uostalom, teško je zamislivo da je sektor ravnog stakla u potpunosti samostalan u okviru grupe Saint‑Gobain, s obzirom na to da on čini znatan dio prihoda i poslovnih rezultata grupe Saint‑Gobain.

201    Konačno, Komisija tvrdi da je argument koji se temelji na navodnoj povredi prava na pretpostavku nedužnosti, a na koju se Compagnie poziva u svojem dodatnom podnesku, nepravodoban i slijedom toga nedopušten. Podredno, ona ističe da su pretpostavke krivnje moguće u području kaznenog prava, pod uvjetom da ne prijeđu određenu granicu. Valja međutim ustanoviti, s jedne strane, da borba protiv protutržišnih praksi predstavlja ozbiljan izazov i, s druge strane, da je u predmetnom slučaju pravo na obranu Compagnie u potpunosti poštovano, jer je ona nakon slanja obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama mogla oboriti pretpostavku izvršavanja odlučujućeg utjecaja na poslovnu politiku društva Saint‑Gobain Glass France.

b)     Ocjena Općeg suda

 Dopuštenost tužbenog razloga s obzirom na to da ga je istaknuo Saint‑Gobain

202    Prije ispitivanja osnovanosti tužbenog razloga, valja ispitati prigovor nedopuštenosti koji je Komisija istaknula protiv navedenog tužbenog razloga, s obzirom na to da ga je istaknuo Saint‑Gobain. Pozivajući se na članak 44. stavak 1. točku (c) Poslovnika, Komisija tvrdi da je Saint‑Gobain u svojoj tužbi samo uputio na određene argumente koje je Compagnie iznijela tijekom istrage, a koji su bili sažeti u uvodnim izjavama 606. i 607. pobijane odluke, pri čemu ih nije dalje razvio.

203    Na temelju članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika, svaka tužba mora sadržavati predmet spora i sažeti prikaz tužbenih razloga. Oni se moraju navesti na dovoljno jasan i precizan način da tuženiku omoguće pripremu obranu, a Općem sudu da odluči o tužbi, po potrebi i bez dodatnih informacija (presuda Općeg suda od 20. travnja 1999., Limburgse Vinyl Maatschppij i dr./Komisija, poznata kao „PVC II“, T‑305/94 do T‑307/94, T‑313/94 do T‑316/94, T‑318/94, T‑325/94, T‑328/94, T‑329/94 i T‑335/94, Zb., str. II‑931., t. 39.). Iako se tekst tužbe u pogledu nekih pitanja može potkrijepiti i nadopuniti upućivanjem na određene odlomke dokumenata priloženih tužbi, paušalnim upućivanjem na druge dokumente ne može se nadoknaditi nepostojanje bitnih elemenata pravne argumentacije, koje tužba, u skladu s gore navedenom odredbom, mora sadržavati (rješenje Općeg suda od 27. ožujka 2009., Alves dos Santos/Komisija, T‑184/08, neobjavljena u Zborniku, t. 19.).

204    Opći sud utvrđuje da su u predmetnom slučaju dijelovi Saint‑Gobainove tužbe koji se odnose na ovaj tužbeni razlog u skladu s tim zahtjevima. Kao što to sama Komisija priznaje u svojim podnescima, Saint‑Gobain se u predmetnom slučaju nije ograničio na to da samo uputi na argumentaciju sadržanu u drugim podnescima. Naime, tužba sadrži nekoliko argumenata kojima se potkrepljuje tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela individualizacije kazni, pripisivanju Compagnie protupravnog ponašanja Saint‑Gobaina, prelasku gornje granice iz članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003 i zlouporabi ovlasti.

205    Slijedi da treba odbiti Komisijin prigovor nedopuštenosti protiv ovog tužbenog razlog koji je istaknuo Saint‑Gobain.

 Meritum

206    U vezi s meritumom, najprije valja istaknuti da se pravo tržišnog natjecanja Unije odnosi na djelatnost poduzetnika (presuda Suda od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, Zb., str. I‑123., t 59.) i da pojam poduzetnika obuhvaća svakog subjekta koji se bavi gospodarskom djelatnošću, neovisno o pravnom statusu tog subjekta i načinu njegovog financiranja (vidjeti presudu Suda od 10. siječnja 2006., Cassa di Risparmio di Firenze i dr., C‑222/04, Zb., str. I‑289., t. 107.).

207    Sud je također pojasnio da pojam poduzetnika u tom kontekstu treba shvatiti kao gospodarsku cjelinu, čak i ako se, s pravnog stajališta, ta gospodarska cjelina sastoji od nekoliko fizičkih ili pravnih osoba (vidjeti presudu Akzo Nobel i dr./Komisija, već citiranu u t. 181. gore, t. 54. i 55. i navedenu sudsku praksu).

208    Kad takav gospodarski subjekt povrijedi pravila tržišnog natjecanja, on mora odgovarati za tu povredu, koju treba jasno pripisati pravnoj osobi kojoj se mogu odrediti novčane kazne. Osim toga, mora joj se uputiti obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama i priopćiti u vezi s čim joj se na teret stavljaju navedene činjenice (vidjeti presudu Akzo Nobel i dr./Komisija, već citiranu u t. 181. gore, t. 56. i 57. i navedenu sudsku praksu).

209    Nadalje, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se ponašanje društva kćeri može pripisati društvu majci posebice kada to društvo kći, premda je odvojena pravna osoba, ne određuje na samostalan način svoje ponašanje na tržištu, nego većinom izvršava upute društva majke, osobito zbog gospodarskih, organizacijskih i pravnih veza koje povezuju ta dva pravna subjekta. Naime, tomu je tako jer su u takvoj situaciji društvo majka i društvo kći dio iste gospodarske cjeline i slijedom toga čine istog poduzetnika, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 206. i 207. gore. Budući da društvo majka i društvo kći tvore jedinstvenog poduzetnika u smislu članka 81. UEZ‑a, Komisija može odluku kojom se određuju novčane kazne uputiti društvu majci a da nije potrebno utvrditi njezinu osobnu umiješanost u povredu (vidjeti presudu Akzo Nobel i dr./Komisija, već citiranu u t. 181. gore, t. 58. i 59. i navedenu sudsku praksu).

210    Komisija stoga nije ovlaštena odluku kojom se određuju novčane kazne uputiti društvu majci grupe društava zbog odnosa u kojem je društvo majka poticalo na povredu svoje društvo kćer, ni, a fortiori, umiješanosti društva majke u navedenu povredu, nego na temelju činjenice da ona tvore jedinstvenog poduzetnika u gore opisanom smislu (presuda Općeg suda od 12. prosinca 2007., Akzo Nobel i dr./Komisija, T‑112/05, Zb., str. II‑5049., t. 58.).

211    U posebnom slučaju kada je društvo majka 100 %-tni vlasnik kapitala društva kćeri koje je počinilo povredu pravila tržišnog natjecanja Unije, s jedne strane, ono ima mogućnost izvršavati odlučujući utjecaj na ponašanje tog društva kćeri, a, s druge strane, postoji oboriva pretpostavka da to društvo majka stvarno izvršava odlučujući utjecaj na ponašanje društva kćeri (vidjeti presudu od 10. rujna 2009., Akzo Nobel i dr./Komisija, već navedenu u t. 181. gore, t. 60. i navedenu sudsku praksu).

212    Stoga, iako je točno da se Sud u točkama 28. i 29. presude od 16. studenoga 2000., Stora Kopparbergs Bergslags/Komisija, već citiranoj u točki 148. gore, osim na 100 %-tno vlasništvo nad kapitalom društva kćeri pozvao i na druge okolnosti, kao što su neosporavanje utjecaja koji društvo majka izvršava na poslovnu politiku društva kćeri i zajedničko zastupanje dvaju društava u upravnom postupku, to ne mijenja činjenicu da je Sud u tom predmetu navedene okolnosti spomenuo samo s ciljem izlaganja svih elemenata na kojima je Opći sud temeljio svoje rasuđivanje kako bi izveo zaključak da se ono nije temeljilo samo na činjenici da je društvo majka vlasnik cjelokupnog kapitala društva kćeri. Slijedom toga, činjenica da je Sud potvrdio ocjenu Općeg suda u tom predmetu ne može se tumačiti na način da znači izmjenu uvjeta u kojima vrijedi pretpostavka odlučujućeg utjecaja navedena u prethodnoj točki (presude Općeg suda od 12. prosinca 2007., Akzo Nobel i dr./Komisija, već citirana u t. 210. gore, t. 62. i od 30. travnja 2009., Itochu/Komisija, T‑12/03, Zb., str. II‑883., t. 50.).

213    U tim je uvjetima, za ispunjenje pretpostavke da društvo majka izvršava odlučujući utjecaj na poslovnu politiku društva kćeri, dovoljno da Komisija dokaže da je društvo majka u cijelosti vlasnik kapitala društva kćeri. Komisija slijedom toga može društvo majku smatrati solidarno odgovornim za plaćanje novčane kazne izrečene njezinom društvu kćeri, osim ako to društvo majka, na kojem je teret obaranja te pretpostavke, ne podnese dokaze koji su dostatni za dokazivanje da njezino društvo kći djeluje na tržištu samostalno (presude Suda od 10. rujna 2009., Akzo Nobel i dr./Komisija, već citirana u t. 181. gore, t. 61. i od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, Zb., str. I‑8947., t. 57.).

214    Kako bi se utvrdilo određuje li društvo kći samostalno svoje ponašanje na tržištu, nije dovoljno uzeti u obzir uzeti samo činjenicu da društvo majka utječe na cjenovnu politiku, djelatnosti proizvodnje i prodaje, ciljeve prodaje, bruto marže, troškove prodaje, „cash flow“ ili pak na dionice i marketing. Valja također uzeti u obzir, kao što je bilo navedeno u točki 209. gore, sve relevantne dokaze o ekonomskim, organizacijskim i pravnim vezama koje povezuju to društvo kći i društvo majku, koji se razlikuju od slučaja do slučaja i stoga se ne mogu iscrpno navesti (vidjeti, u tom smislu, presudu od 10. rujna 2009., Akzo Nobel i dr./Komisija, već citiranu u t. 181. gore, t. 65. i presudu od 12. prosinca 2007., Nobel i dr./Komisija, već citiranu u t. 210. gore, t. 64. i 65.).

215    Određena pretpostavka, čak i ako ju je teško oboriti, nalazi se unutar prihvatljivih granica ako je proporcionalna legitimnom cilju kojem teži, ako postoji mogućnost pružanja dokaza o suprotnome i ako je zajamčeno pravo na obranu (vidjeti, analogijom, presudu Suda od 23. prosinca 2009., Spector Photo Group i Van Raemdonck, C‑45/08, Zb., str. I‑12073., t. 43. i 44. i Europski sud za ljudska prava, presuda Janosevic protiv Švedske, već citirana u t. 104. gore, t. 101. do 110.).

216    Svrha pretpostavke izvršavanja odlučujućeg utjecaja nad društvom kćeri koje je u cijelosti ili gotovo u cijelosti u vlasništvu društva majke prvenstveno je postizanje ravnoteže između, s jedne strane, važnosti cilja koji se sastoji u kažnjavanju postupaka suprotnih pravilima tržišnog natjecanja, posebice članku 81. UEZ‑a, i sprječavanje njihovog ponavljanja te, s druge strane, zahtjeva određenih općih načela prava Unije kao što su, posebice, načela pretpostavke nedužnosti, individualizacije kazni i pravne sigurnosti te prava na obranu, uključujući načelo ravnopravnosti stranaka u postupku (presuda Elf Aquitaine/Komisija, već citirana u t. 213. gore, t. 59.).

217    Proizlazi da je takva pretpostavka proporcionalna legitimnom cilju kojem teži.

218    Osim toga, s jedne strane, pretpostavka navedena u točki 211. gore počiva na činjenici da, osim u iznimnim okolnostima, društvo koje je vlasnik cjelokupnog kapitala društva kćeri može samo na temelju te okolnosti izvršavati odlučujući utjecaj na ponašanje tog društva kćeri i da je dokaz o nepostojanju stvarnog izvršavanja tog utjecaja u pravilu najsvrhovitije tražiti u sferi subjekata na teret kojih ta pretpostavka postoji. U tim uvjetima, kada bi bilo dovoljno da zainteresirana osoba navedenu pretpostavku obori tako da iznese puke nepotkrijepljene navode, ta pretpostavka bi u velikoj mjeri izgubila svoju korist. Ta je pretpostavka ipak oboriva i društva koja je žele oboriti mogu predočiti dokaze o ekonomskim, organizacijskim i pravnim vezama između društva kćeri i društva majke za koja smatraju da dokazuju da društvo kći i društvo majka ne tvore jedinstven gospodarski subjekt, već da društvo kći djeluje samostalno na tržištu (presuda Elf Aquitaine/Komisija, već citirana u t. 213. gore, t. 60. i 61.; vidjeti, u tom smislu, presudu Stora Kopparbergs Bergslags/Komisija, već citiranu u t. 148. gore, t. 29.).

219    Konačno, Komisija mora saslušati društvo majku prije nego što protiv nje donese odluku, pri čemu ta odluka podliježe nadzoru od strane suca Unije, koji prilikom odlučivanja mora poštovati pravo na obranu (presuda Schindler Holding i dr./Komisija, već citirana u t. 80. gore, t. 110.).

220    U predmetnom je slučaju nesporno da je Compagnie za vrijeme povrede bio 100 %-tni vlasnik temeljnog kapitala društva Saint‑Gobain Glass France.

221    Nadalje, iz sudske prakse iznesene u točkama 213. do 215. gore proizlazi da je, kada Komisija na temelju pretpostavke izvršavanja odlučujućeg utjecaja odgovornost za povredu pripisuje društvu majci, na društvu majci da obori tu pretpostavku tako da pruži dokaze koji su dostatni za dokazivanje da njezino društvo kći djeluje na tržištu samostalno. Društvo majka u tom pogledu mora predočiti sve dokaze o organizacijskim, ekonomskim i pravnim vezama između sebe i društva kćeri kojima se može dokazati da oni ne tvore jedinstven gospodarski subjekt. 

222    Stoga valja ispitati je li Komisija ispravno smatrala da se na temelju dokaza koje je Compagnie iznijela tijekom istrage ne može izvesti zaključak o postojanju poslovne samostalnosti društva Saint‑Gobain Glass France na tržištu i na temelju toga utvrditi da ono i Compagnie ne tvore jedinstven gospodarski subjekt u smislu prava tržišnog natjecanja Unije.

223    Kao što je jasno iz točaka 600. i dalje pobijane odluke, Komisija se u biti oslanja na tri grupe uvodnih izjava kako bi potkrijepila pretpostavku da je Compagnie u vrijeme povrede izvršavala odlučujući utjecaj na poslovnu politiku društva Saint‑Gobain Glass France.

224    Komisija kao prvo iznosi argumente o poslovnoj organizaciji grupe Saint‑Gobain. Komisija tako, upućujući na različita godišnja izvješća Compagnie ističe da, iako različiti sektori djelatnosti grupe Saint‑Gobain sami upravljaju svojim poslovanjem te utvrđuju i provode poslovne strategije i marketing povezan sa svojom djelatnošću, ti su sektori bez obzira na to integrirani u sustav temeljnog operativnog upravljanja, koji određuje Compagnie i čiji je cilj provođenje poslovnog modela grupe. Komisija se u tom pogledu poziva na dopis koji joj je 4. listopada 2006. uputio Saint‑Gobain Glass France, kao odgovor na upućeni mu zahtjev za pružanje informacija, a iz kojeg proizlazi da su poduzeti koraci i ostvareni rezultati sektora ravnog stakla grupe u skladu s prioritetima i ciljevima utvrđenima u odnosu na sve djelatnosti grupe, koje je odredila uprava Compagnie. Prema mišljenju Komisije, taj isti dopis upućuje na to da, iako se poslovne smjernice, kao što su poslovni planovi i proračuni te važne operativne poslovne odluke, razrađuju na razini poslovnih jedinica, njih u konačnici usvaja direktor Saint‑Gobanovog sektora ravnog stakla.

225    Kao drugo, Komisija se poziva na čimbenike strukturne prirode. Ona najprije ističe postojanje povezanosti između rukovodstva Compagnie i onoga sektora ravno staklo grupe Saint‑Gobain. Tako je A. obnašao dužnost zamjenika glavnog direktora Compagnie i u skladu s tim odgovarao zamjeniku glavnog direktora grupe. Osim toga A. je bio predsjednik sektora ravnog stakla grupe Saint‑Gobain, kao i društava Saint‑Gobain Glass France i Saint‑Gobain Sekurit France. On je također bio predsjednik društva Saint‑Gobain Sekurit International do 2001. A. je sudjelovao na sastancima operativnog odbora i upravnog odbora Compagnie i uz to je na čelu inovacija u grupi Saint‑Gobain. Nadalje, valja uzeti u obzir činjenicu da su tri člana upravnog odbora društva Saint‑Gobain Glass France istodobno bila na rukovodećim položajima u Compagnie.

226    Komisija dodaje da je A. član rukovoditeljskog tima grupe, kao što je to i njezin zamjenik glavnog direktora i da je taj zamjenik glavnog direktora također član izvršnog odbora Compagnie. Nije uvjerljivo da članovi rukovoditeljskog tima koji su na čelu nekog trgovinskog sektora, kao što je to bio A., komuniciraju samo međusobno i prema tome upravljaju grupom bez sudjelovanja izvršnog odbora Compagnie.

227    Konačno, kao treće, Komisija ističe da Compagnie i Saint‑Gobain Glass France imaju sjedište na istoj adresi. Ta okolnost olakšava razvijanje jedinstvene poslovne politike u okviru tog poduzetnika.

228    Compagnie i Saint‑Gobain osporavaju to stajalište.

229    U tom pogledu, iako je točno da neki dokazi koje je iznijela Compagnie upućuju na to da Saint‑Gobain Glass France raspolaže visokom razinom samostalnosti, to ne mijenja činjenicu da Compagnie nije uspjela oboriti pretpostavku koja u predmetnom slučaju u odnosu na nju postoji.

230    Kao prvo, ne može se prihvatiti tvrdnja Compagnie da samostalnost Saint‑Gobaina potvrđuju decentralizirano upravljanje grupom Saint‑Gobain i činjenica da je Compagnie samo holding društvo koje nema operativne odgovornosti i ne intervenira u operativno upravljanje svojih društava kćeri.

231    Naime, Compagnie navodi da se njezinom „etičkom poveljom“ određuju samo opća načela, koja nisu povezana s poslovnom politikom njezinih društava kćeri i tvrdi da, premda se njome utvrđuje generalna strategija grupe Saint‑Gobain, ona ipak sektorima djelatnosti ostavlja slobodu da definiraju i provode svoju poslovnu politiku. Međutim, treba napomenuti da Compagnie nije predočila ni svoju „etičku povelju“ ni bilo koji drugi dokument kojim bi potkrijepila te tvrdnje.

232    Nadalje, u kontekstu grupe društava, svrha holding društva je okupljanje udjela u različitim društvima, pri čemu je njegova funkcija da osigura jedinstveno upravljanje istima (vidjeti, u tom smislu, presude Općeg suda od 8. listopada 2008., Schunk i Schunk Kohlenstoff‑Technik/Komisija, T‑69/04, Zb., str. II‑2567., t. 63. i od 29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija, T‑360/09, t. 283.). Prema tome, u nedostatku dokaza o suprotnome, valja smatrati da veze koje postoje između Compagnie i Saint‑Gobain Glass France podrazumijevaju da je Compagnie izvršavala odlučujući utjecaj na ponašanje svojeg društva kćeri u vrijeme kada je povreda počinjena, među ostalim, koordinirajući financijska ulaganja u grupi Saint‑Gobain (vidjeti, analogijom, presudu Općeg suda od 17. svibnja 2011., Elf Aquitaine/Komisija, T‑299/08, Zb., str. II‑2149., t. 99.). U tom pogledu valja istaknuti, s jedne strane, da Compagnie priznaje da određuje opće ciljeve profitabilnosti za svoja društva kćeri, brine se o njihovoj financijskoj stabilnosti i ugledu i sudjeluje u financiranju njihovih ulaganja i, s druge strane, da je u skladu s podacima koje je sama Compagnie proslijedila gotovo polovica njezinih zaposlenika zaposlena u području financija.

233    Što se tiče unutarnje podjele različitih djelatnosti Compagnie, koja je bliska decentraliziranom načinu upravljanja s podjelom na nekoliko odsjeka ili odjela, ona je uobičajena pojava u grupama društava poput one na čelu koje se nalazi Compagnie, pa stoga također ne može oboriti pretpostavku prema kojoj su Compagnie i Saint‑Gobain tvorili jedinstvenog poduzetnika u smislu članka 81. UEZ‑a (vidjeti, u tom smislu, presudu od 17. svibnja 2011., Elf Aquitaine/Komisija, već citiranu u t. 232. gore, t. 99.).

234    Kao drugo, ne može se prihvatiti tvrdnja Compagnie, s jedne strane, da je Saint‑Gobain Glass France uvijek samostalno određivao svoju poslovnu strategiju jer Compagnie nikada nije odlučivala o njegovim poslovnim planovima i proračunima niti ih je odobravala i da je Saint‑Gobain Glass France u stvarnosti mogao samostalno djelovati na tržištu i, s druge strane, da je Saint‑Gobain Glass France uživao potpunu financijsku samostalnost jer je kontrola koju je izvršavala Compagnie bila vrlo općenita.

235    Naime, osim što nije iznijela nijedan dokaz kojim bi potkrijepila te navode, valja istaknuti da je Compagnie, prema dopisu koji je 4. listopada 2006. Saint‑Gobain Glass France uputio Komisiji, kao odgovor na zahtjev za pružanje informacija koje mu je ona uputila, odobravala ulaganja i proračune svakog pojedinog sektora djelatnosti u grupi Saint‑Gobain te je redovito kontrolirala rezultate koje su svi ti sektori ostvarivali. Ta okolnost potvrđuje zaključak da je Compagnie izvršavala odlučujući utjecaj na ponašanje svojeg društva kćeri, osobito koordinirajući financijska ulaganja u grupi Saint‑Gobain (vidjeti, u tom smislu, presudu od 17. svibnja 2011., Elf Aquitaine/Komisija, već citiranu u t. 232. gore, t. 102.).

236    U svakom slučaju, čak i ako se pretpostavi da je rukovodstvo sektora ravnog stakla odobravalo poslovne planove prije nego što su bili eventualno proslijeđeni Compagnie, iz toga se ne može izvesti zaključak da Compagnie nije bila u mogućnosti izmijeniti ili odbiti te planove ili pak kontrolirati njihovu primjenu.

237    Kao treće, argument Compagnie da mu je Saint‑Gobain Glass France prosljeđivao informacije na temelju „bottom‑up“ sustava (odozdo prema gore) i da prosljeđivanje tih informacija nije zatim rezultiralo davanjem uputa tom društvu kćeri nije relevantan. Naime, čak i ako se pretpostavi da je to istina, taj način prosljeđivanja informacija društva kćeri društvu majci ne dovodi u pitanje sposobnost društva majke da izvršava odlučujući utjecaj na ponašanje na tržištu društva kćeri u pitanju. U predmetnom slučaju priznanje Compagnie da su joj prosljeđivane informacije sadržane u proračunima i financijskim izvješćima potkrjepljuje zaključak da je tom društvu majci u potpunosti bilo moguće izvršavati odlučujući utjecaj na ponašanje predmetnog društva kćeri na tržištu nadzirući njegovu profitabilnost i usmjeravajući, s obzirom na ostvarene rezultate, njegove strateške poslovne izbore. Taj zaključak podupire navod koji je A., direktor sektora ravnog stakla u grupi Saint‑Gobain, iznio tijekom upravnog postupka, prema kojem je on zamjenika glavnog direktora Compagnie izvještavao o djelatnostima grane automobilskog stakla navedene grupe.

238    Četvrto, valja uz to odbiti argumente prema kojima, s jedne strane, Compagnie nije nikada sudjelovala u povredi i nije o njoj imala saznanja, s obzirom na to da su odluke o prodajnoj cijeni, podnošenje posebnih ponuda proizvođačima automobila i rabatna politika bile u isključivoj nadležnosti društava kćeri koja su bila dio sektora ravnog stakla grupe Saint‑Gobain i, s druge strane, da unutar pet sektora djelatnosti grupe Saint‑Gobain tržište automobilskog stakla predstavlja specifičan odjel, koji je osim toga vrlo slabo povezan s ostalim odjelima sektora ravnog stakla.

239    Nijedan od tih argumenta ne dokazuje da je Saint‑Gobain Glass France samostalno određivao svoju poslovnu politiku na tržištu.

240    Najprije valja podsjetiti da je, kao što to proizlazi iz dobro utvrđene sudske prakse, Komisija ovlaštena uputiti odluku kojom se određuju novčane kazne društvu majci grupe društava ne na temelju toga što je ono poticalo svoje društvo kćer da počini povredu ni, a fortiori, na temelju njegove umiješanosti u povredu, nego na temelju činjenice da zajedno tvore jedinstvenog poduzetnika (presuda od 12. prosinca 2007., Akzo Nobel i dr./Komisija, već citirana u t. 210. gore, t. 58., vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 16. studenoga 2011., Groupe Gascogne/Komisija, T‑72/06, još neobjavljena u Zborniku, t. 74.). Stoga se na temelju organizacijskih, ekonomskih i pravnih veza između društva majke i društva kćeri može dokazati postojanje utjecaja prve na strategiju druge i time opravdati to da ih se smatra jedinstvenim gospodarskim subjektom (presuda od 12. prosinca 2007., Akzo Nobel i dr./Komisija, već citirana u t. 210. gore, t. 83.).

241    Nadalje, činjenica da se djelatnosti društva Saint‑Gobain Glass France obuhvaćene pobijanom odlukom odnose samo na jedno od mnogih tržišta na kojima je grupa Saint‑Gobain aktivna u predmetnom slučaju nije relevantna. Naime, za grupe poput one na čelu koje se nalazi Compagnie nije neuobičajeno da su prisutne na nekoliko tržišta i da odgovornost za djelatnosti povezane s tim tržištima povjere različitim društvima kćeri ili grupama društava kćeri, međutim takva okolnost ne isključuje da krajnje matično društvo vrši odlučujući utjecaj na poslovnu politiku svojih različitih društava kćeri.

242    Slijedom navedenog, valja odbiti argument Compagnie da je Komisija u biti pogrešno smatrala da se na temelju dokaza koji su joj predočeni tijekom istrage ne može utvrditi da Compagnie nije izvršavala odlučujući utjecaj na poslovnu politiku društva Saint‑Gobain Glass France.

243    Što se tiče prigovora koji se temelji na tome da stupanj dokazanosti koji Komisija u predmetnom slučaju zahtijeva za obaranje pretpostavke zapravo znači transformaciju pretpostavke odlučujućeg utjecaja u neoborivu pretpostavku, on se ne može prihvatiti. Naime, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 213. do 215., od Compagnie se nije zahtijevalo da predoči dokaz o tome da se nije uplitala u upravljanje društvom kćeri, već samo da podnese dovoljno dokaza da se dokaže da je njezino društvo kći djelovalo samostalno na tržištu (vidjeti, u tom smislu, presudu od 17. svibnja 2011., Elf Aquitaine/Komisija, već navedenu u t. 232. gore, t. 120.). Međutim, sama okolnost da neki subjekt u određenom slučaju ne podnese dokaze koji mogu oboriti pretpostavku stvarnog izvršavanja odlučujućeg utjecaja društva majke nad društvom kćeri ne znači da se ta pretpostavka ne može ni u kojem slučaju oboriti (presuda od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, već citirana u t. 213. gore, t. 65. i 66.).

244    Stoga, s obzirom na prethodno također valja smatrati da, cjelovito gledajući, Komisijin pristup u pobijanoj odluci glede dokaza koje je Compagnie predočila radi obaranja protiv nje usmjerene pretpostavke ne predstavlja probatio diabolica.

245    Što se tiče raznih pozivanja Compagnie na određene prijašnje odluke Komisije, u kojima ona društvima majkama nije pripisala protupravna ponašanja društava kćeri u njezinom 100 %-tnom vlasništvu, dovoljno je podsjetiti da Komisijina upravna praksa sama po sebi ne stvara pravni okvir za novčane kazne u području povreda pravila tržišnog natjecanja, s obzirom na to da je on određen jedino Uredbom br. 1/2003, koja se primjenjuje u skladu sa Smjernicama, te da Komisija nije vezana svojim prijašnjim ocjenama (vidjeti, u tom smislu, presude Suda od 19. ožujka 2009., Archer Daniels Midland/Komisija, C‑510/06 P, Zb., str. I‑1843., t. 82. i Erste Group Bank i dr./Komisija, već citirana u t. 118. gore, t. 123.).

246    Također, za ispitivanje zakonitosti pobijane odluke nije relevantno da se u drugim pravnim sustavima primjenjuju drukčija pravila o pripisivanju povrede prava tržišnog natjecanja.

247    Iz prethodnoga proizlazi da se ne može prihvatiti prigovor koji se temelji na pogrešnoj primjeni prava u vezi s pripisivanjem Compagnie protupravnog ponašanja društva Saint‑Gobain Glass France.

248    Stoga, budući da je Komisija ispravno smatrala da Compagnie i Saint‑Gobain Glass France tvore jedinstvenog poduzetnika u smislu članka 81. UEZ‑a, valja uz to kao bespredmetan odbiti argument Compagnie prema kojem je, u biti, pretpostavka izvršavanja odlučujućeg utjecaja kojom se Komisija poslužila u pobijanoj odluci, a čiju je zakonitost Sud načelno priznao u presudi od 10. rujna 2009., Akzo Nobel i dr./Komisija, t. 181. gore, protivna načelu individualizacije kazni. Prigovor Compagnie koji se temelji na povredi načela pretpostavke nedužnosti sadržanog u članku 48. EKLJP‑a, čak i pod pretpostavkom da je dopušten, iako je podnesen tek u dodatnom podnesku, također se ne može prihvatiti (vidjeti, u tom smislu, presudu Općeg suda od 16. studenoga 2011., Álvarez/Komisija, T‑78/06, još neobjavljena u Zborniku, t. 31. do 41.).

249    Konačno, s obzirom na zaključak iz točke 247. gore, treba odbiti kao neosnovan prigovor koji se temelji na zlouporabi ovlasti zbog toga što je jedini razlog za pripisivanje Saint‑Gobainovog protupravnog ponašanja Compagnie bilo nastojanje Komisije da Saint‑Gobainu odredi novčanu kaznu koja prelazi gornju granicu od 10 % iz članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003.

250    Sukladno tome, ovaj tuženi razlog nije osnovan i treba ga odbiti.

5.     Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela zabrane retroaktivnosti kazni i legitimnih očekivanja

251    Taj tužbeni razlog u biti se podudara s jednim od tužbenih razloga koje je Compagnie istaknula u predmetu T‑73/09. Stoga ih valja ispitati zajedno.

a)     Argumenti stranaka

252    Saint‑Gobain i Compagnie tvrde da je pobijanom odlukom povrijeđeno načelo zabrane retroaktivnosti kazni sadržano u članku 7. EKLJP‑a i članku 49. Povelje o temeljnim pravima, kao i načelo zaštite legitimnog očekivanja, s obzirom na to da je Komisija primijenila Smjernice iz 2006. iako su one donesene nakon prestanka predmetne povrede. Ta retroaktivna primjena Smjernica dovela je do znatnog povećanja razine novčanih kazni koje je bilo moguće odrediti u vrijeme spornih činjenica, u skladu sa Smjernicama za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 15. stavkom 2. Uredbom br. 17 i člankom 65. stavkom 2. [Ugovora o EZUČ-u] (L 1998, C 9, str. 3., u daljnjem tekstu: Smjernice iz 1998.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 6.).

253    U skladu sa sudskom praksom, načelo zabrane retroaktivnosti kazni zabranjuje retroaktivnu primjenu novog tumačenja pravnog pravila kojim se regulira neka povreda, na temelju kojeg se pooštravaju visine novčanih kazni, ako tu promjenu nije bilo moguće razumno predvidjeti u vrijeme kada je povreda počinjena i ako ona nije potrebna kako bi se osigurala provedba politike tržišnog natjecanja Unije. Međutim, ta dva uvjeta u predmetnom slučaju su ispunjena. S jedne strane, s obzirom na to da visina novčanih kazni određivanih od trenutka primjene Smjernica iz 2006. nije usporediva s visinom novčanih kazni koje su se prije određivale, treba smatrati da promjena nastala primjenom navedenih smjernica nije bila razumno predvidljiva. Uzrok tome je osobito razina važnosti koja je pridana čimbeniku trajanja povrede prilikom određivanja novčane kazne u okviru Smjernica iz 2006., koja je znatno veća nego što je to bio slučaj kod Smjernica iz 1998. S druge strane, vrlo visoka razina novčanih kazni koje Komisija određuje u skladu sa Smjernicama iz 2006. nije potrebna kako bi se osigurala provedba politike tržišnog natjecanja Unije.

254    Prema stajalištu Compagnie, čak i kada bi se smatralo da je Komisija u predmetnom slučaju primijenila Uredbu br. 17, Smjernice iz 2006. bile bi ekvivalentne promjeni pristupa koji je Komisija sebi jasno odredila u Smjernicama iz 1998. u smislu veće strogoće u postupanju. Prema tome, Smjernice iz 2006. mogu se primjenjivati samo na situacije nastale nakon njihove objave.

255    Presuda Dansk Rørindustri i dr./Komisija, već citirana u točki 116. gore ne dovodi u pitanje te zaključke jer je Sud u toj presudi donio odluku samo o retroaktivnoj primjeni Smjernica iz 1998. Ta se presuda stoga odnosi na primjenu Smjernica na činjenice koje su se dogodile u vrijeme kada takve smjernice još nisu bile objavljene. Slijedi da je, za razliku od situacije koja je dovela do ovog spora, povreda o kojoj je bila riječ u tom predmetu počinjena u razdoblju obilježenom visokom razinom pravne nesigurnosti glede izračuna novčanih kazni, u kojem predmetni poduzetnici nisu mogli razviti nikakva legitimna očekivanja u tom pogledu. Naprotiv, u predmetnom su slučaju poduzetnici kojima je bila upućena pobijana odluka potpuno opravdano očekivali da će se njihovo buduće ponašanje kazniti u skladu sa Smjernicama iz 1998., osobito s obzirom na to da je Sud u presudi Dansk Rørindustri i dr./Komisija, već citiranoj u točki 116. gore, priznao normativni karakter istih.

256    Compagnie se osim toga poziva na nekoliko govora koje su prije 2006. održali europski povjerenici na čelu tržišne politike u Uniji, iz kojih proizlazi da se u vrijeme spornih činjenica donošenje novih smjernica u području utvrđivanja novčanih kazni nije moglo predvidjeti.

257    Slijedi da se novčana kazna, prema mišljenju Saint‑Gobaina, trebala utvrditi na temelju Smjernica iz 1998.

258    Komisija podsjeća da je pravna osnova za novčane kazne izrečene u slučaju povrede pravila tržišnog natjecanja sadržanih u članku 81. UEZ‑a članak 23. Uredbe br. 1/2003, dok Smjernice iz 2006. samo objašnjavaju metodu prema kojoj se utvrđuju novčane kazne. Tako se novčana kazna, kako prema Smjernicama iz 1998. tako i prema Smjernicama iz 2006., određuje uzimajući u obzir težinu i trajanje povreda, kao što to predviđa članak 23. Uredbe br. 1/2003. Budući da Smjernice iz 2006. odražavaju metodu koja je prilagođena radi primjene pravne odredbe koja je ostala nepromijenjena, Komisija smatra da je rasuđivanje Suda u presudi Dansk Rørindustri i dr./Komisija, već citiranoj u točki 116. gore, primjenjivo i na ovaj predmet, tim više što je Sud u toj presudi uspostavio opća načela u vezi s područjem primjene smjernica za utvrđivanje novčanih kazni.

259    Međutim, iako je istina da se u Smjernicama iz 2006. veća važnost pridaje kriteriju trajanja, ta promjena je, prema mišljenju Komisije, bila predvidljiva u vrijeme počinjenja povrede, kao i činjenica da bi se u budućnosti vrijednost za određivanje kazne u obzir mogla uzeti obuhvaćana prodaja, a ne paušalan iznos. Sud se tako već prije donošenja Smjernica iz 2006. na određeni način izjasnio u korist uzimanja u obzir vrijednosti obuhvaćene prodaje prilikom određivanja novčane kazne, a ne paušalnog iznosa. Osim toga, prema mišljenju Komisije, dodatni iznos koji se od njihovog stupanja na snagu određivao u svrhu odvraćanja bio je već uključen u paušalan iznos koji se ovisno o težini povrede primjenjivao u vrijeme kada su na snazi bile Smjernice iz 1998. Konačno, Compagnie neosnovano tvrdi da je u vrijeme spornih činjenica bilo za očekivati da će Komisija sebi nametnuti zabranu retroaktivne primjene novih smjernica koje bi eventualno donijela. Naime, Komisija podsjeća na načelo prema kojem je ona slobodna prema potrebi prilagoditi smjernice, pod uvjetom da se pri takvim prilagodbama poštuje pravni okvir određen Uredbom br. 1/2003.

260    Komisija nadalje ističe, s jedne strane, da se Smjernicama iz 1998. nije ni na koji način određivalo da su one primjenjive na odluke koje se odnose na povrede počinjene u vrijeme njihove primjene i, s druge strane, da je u Smjernicama iz 2006., od kojih ona ne može odstupiti bez obrazloženja, navedeno da se one primjenjuju u svim slučajevima u kojima je obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama poslana nakon 1. rujna 2006. U predmetnom je slučaju obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama poslana 18. travnja 2007.

261    Osim toga, iz novije sudske prakse proizlazi da su ciljevi Smjernica iz 1998. bili transparentnost i nepristranost, ali ne i predvidljivost iznosa novčanih kazni. Takva predvidljivost ne bi bila poželjna jer bi mogla ugroziti odvraćajući učinak novčanih kazni time što bi se predmetnim poduzetnicima omogućilo da precizno odvagnu eventualne kazne koje bi im se mogle odrediti u slučaju povrede i koristi koju bi mogli imati od takve povrede.

262    Komisija drži da načelo zabrane retroaktivnosti kazni ne može dovesti u pitanje te zaključke. Točno je da donošenje smjernica koje mogu promijeniti opću politiku tržišnog natjecanja može ulaziti u područje primjene tog načela. Slijedi da je retroaktivna primjena novih smjernica protivna tom načelo ako u njima sadržana pravila nisu bila razumno predvidljiva u vrijeme povrede. Komisija međutim tvrdi da sama okolnost da Smjernice iz 2006. mogu dovesti do viših novčanih kazni od onih koje su određivane na temelju Smjernica iz 1998. ne predstavlja povredu načela zabrane retroaktivnosti, s obzirom na to da, s jedne strane, usporedba novčanih kazni izrečenih u različitim predmetima u tom pogledu nije pouzdana metoda i da, s druge strane, Compagnie i Saint‑Gobain nisu mogli predvidjeti točnu visinu novčane kazne koja bi im se izrekla u skladu sa Smjernicama iz 1998.

263    Komisija nadalje tvrdi da govori europskih povjerenika na čelu politike tržišnog natjecanja u Uniji održani nakon završetka povrede, na koje se Compagnie poziva, nisu relevantni za predmetni postupak. Naime, osim činjenice da takvi govori ne mogu imati za posljedicu ograničenje diskrecijske ovlasti kolegija povjerenika, oni ni na koji način ne dokazuju da prilagođavanje Smjernica iz 1998. nije bilo razumno predvidljivo u vrijeme počinjenja povrede.

b)     Ocjena Općeg suda

264    Saint‑Gobain i Compagnie u okviru ovog tužbenog razloga u biti prigovaraju da je Komisija povrijedila načela legitimnih očekivanja i zabrane retroaktivnosti kazni time što je u predmetnom slučaju primijenila Smjernice iz 2006., premda su u vrijeme počinjenja povrede bile primjenjive Smjernice iz 1998. Oni smatraju da je primjena Smjernica iz 2006. rezultirala znatnim povećanjem iznosa novčane kazne u odnosu na iznos koji bi bio određen primjenom Smjernica iz 1998., u prvom redu zbog množenja vrijednosti prodaje robe obuhvaćene povredom s njezinim trajanjem.

265    Opći sud u tom pogledu najprije ističe da se argumentacija, prema kojoj je povećanje visine novčanih kazni do kojeg je došlo primjenom Smjernica iz 2006. očito neproporcionalno cilju kojem teži politika tržišnog natjecanja Unije, u biti podudara s argumentacijom na koju se poziva u okviru drugog dijela šestog tužbenog razloga istaknutog u predmetu T‑56/09. Ona se stoga ispituje u nastavku, u točkama 353. do 391.

266    Treba podsjetiti da novčane kazne koje je Komisija izrekla u predmetnom slučaju uređuje članak 23. Uredbe br. 1/2003, koji odgovara članku 15. Uredbe br. 17, koja je bila na snazi u vrijeme počinjenja povrede. Prema članku 23. stavku 3. Uredbe br. 1/2003, pri određivanju iznosa novčane kazne protiv poduzetnika krivih za povrede pravila tržišnog natjecanja u obzir treba uzeti osim težine povrede i njezino trajanje. Komisija je radi određivanja iznosa novčane kazne primijenila Smjernice iz 2006., objavljene prije slanja obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama tužitelju 18. travnja 2007.

267    Prema dobro utvrđenoj sudskoj praksi, načelo zabrane retroaktivnosti kaznenih zakona sadržano u članku 7. EKLJP‑a i sada u članku 49. stavku 1. Povelje o temeljnim pravima opće je načelo prava koje se mora poštovati prilikom izricanja novčanih kazni za povrede pravila tržišnog natjecanja. To načelo zahtijeva da izrečene kazne odgovaraju kaznama propisanima u vrijeme počinjenja povrede (presuda Dansk Rørindustri i dr./Komisija, već citirana u t. 116. gore, t. 202., presude Općeg suda LR AF 1998/Komisija, već citirana u t. 120. gore, t. 218. do 221. i od 9. srpnja 2003., Archer Daniels Midland i Archer Daniels Midland Ingredients/Komisija, T‑224/00, Zb., str. II‑2597., t. 39.).

268    Slijedom toga, člankom 7. stavkom 1. EKLJP‑a, koji treba tumačiti i primjenjivati u smislu osiguranja učinkovite zaštite od arbitrarnih progona, osuda i kazni (vidjeti Europski sud za ljudska prava, presuda S. W. protiv Ujedinjene Kraljevine od 22. studenoga 1995., serija A br. 335‑B, t. 35.), nameće se obveza ispitivanja je li u trenutku kada je optuženik počinio djelo koje je dovelo do progona i osude postojala pravna odredba na temelju koje je to djelo kažnjivo i prelazi li izrečena kazna granice određene tom odredbom (vidjeti Europski sud za ljudska prava, presude Coëme i dr. protiv Belgije od 22. lipnja 2000., Recueil des arrêts et décisions 2000 VII, t. 145., Achour protiv Francuske od 29. ožujka 2006., Recueil des arrêts et décisions 2006‑IV, t. 43. i Gurguchiani protiv Španjolske od 15. prosinca 2009., br. 16012/06, t. 30.).

269    Osim toga, smjernice mogu proizvoditi pravne učinke. Ti pravni učinci ne proizlaze iz normativnog karaktera smjernica, nego iz činjenice da ih Komisija donosi i objavljuje. To donošenje i objava smjernica ima za posljedicu samoograničenje diskrecijske ovlasti Komisije, koja od njih ne može od odstupiti, a da, ovisno o okolnostima slučaja, ne bude kažnjena zbog povrede općih načela prava, poput jednakog postupanja, zaštite legitimnih očekivanja i pravne sigurnosti (vidjeti, u tom smislu, presudu Dansk Rørindustri i dr./Komisija, već citiranu u t. 116. gore, t. 209. do 212.).

270    Smjernice, kao instrument politike tržišnog natjecanja, stoga ulaze u područje primjene načela zabrane retroaktivnosti, jednako kao i novo sudsko tumačenje pravnog pravila kojim se regulira neka povreda, kao što to proizlazi iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava u pogledu članka 7. stavka 1. EKLJP‑a (vidjeti Sud za ljudska prava, presude S. W. i C. R. protiv Ujedinjene Kraljevine od 22. studenoga 1995., serija A br. 335‑B i 335‑C, t. 34. do 36. i t. 32. do 34., Cantoni protiv Francuske od 15. studenoga 1996., Recueil des arrêts et décisions 1996‑V, t. 29. do 32. i Coëme i dr. protiv Belgije, već citirana u t. 268. gore, t. 145.). Prema toj sudskoj praksi, povreda te odrede mogla bi rezultirati sudskim tumačenjem koje nije bilo razumno predvidljivo u vrijeme počinjenja povrede, osobito s obzirom na tumačenje predmetne pravne odredbe koje je u to vrijeme vrijedilo u sudskoj praksi.

271    Međutim, doseg pojma predvidljivosti u velikoj mjeri ovisi o sadržaju teksta o kojem je riječ, području koje se njime uređuje, kao i broju i svojstvu njegovih adresata. Tako je zahtjev predvidljivosti ispunjen čak i ako zainteresirana osoba treba tražiti stručni pravni savjet kako bi ocijenila, u mjeri u kojoj je to razumno u okolnostima slučaja, koje bi posljedice mogao proizvesti određeni akt. To osobito vrijedi za stručnjake koji su naviknuti na to da pri obavljanju svojeg zanimanja moraju postupati s povećanom pozornošću i od kojih se može očekivati da posebno oprezno ocjenjuju rizike koje to zanimanje uključuje (presuda Rørindustri i dr./Komisija, već citirana u t. 116. gore, t. 215. do 223., presuda Općeg suda od 27. rujna 2006., Archer Daniels Midland/Komisija, T‑59/02, Zb., str. II‑3627., t. 44., vidjeti Europski sud za ljudska prava, presude Cantoni protiv Francuske, već citirana u t. 270. gore, t. 35. i Sud Fondi Srl i dr. protiv Italije od 20. siječnja 2009., br. 75909/01, t. 109.).

272    Nadalje, jamstva koja se pružaju člankom 7. stavkom 1. EKLJP‑a ne mogu se tumačiti na način da se njima zabranjuje postupno pojašnjavanje pravila o kaznenopravnoj odgovornosti, osobito radi prilagođavanja promijenjenoj situaciji, pod uvjetom da je rezultat u skladu s naravi povrede i razumno predvidljiv (vidjeti Sud za ljudska prava, presudu Jorgic protiv Njemačke od 12. srpnja 2007., Recueil des arrêts et décisions 2007‑III, t. 101. i navedenu sudsku praksu).

273    Imajući u vidu navedenu sudsku praksu, potrebno je, kako bi se ispitalo poštovanje načela zabrane retroaktivnosti u predmetnom slučaju, analizirati jesu li izmjene u metodi izračuna novčane kazne nakon donošenja Smjernica iz 2006. bile razumno predvidljive u vrijeme počinjenja povrede (vidjeti, u tom smislu, presudu Dansk Rørindustri i dr./Komisija, već citiranu u t. 116. gore, t. 224.).

274    U tom pogledu valja istaknuti da je glavni razlog za donošenje Smjernica iz 2006. bio taj da se na temelju iskustva iz dotadašnje prakse izmijeni politika vođenja postupka u vezi s povredama iz članaka 81. UEZ‑a i 82. UEZ‑a, kako bi se novčanim kaznama izrečenim s te osnove osigurao dovoljno odvraćajući učinak. Taj cilj se ogleda osobito u tri glavne izmjene, to jest, prvo, određivanju vrijednosti prodaje robe na koju se povreda odnosi kao osnove za određivanje novčanih kazni, umjesto sustava paušalnih iznosa, drugo, uključivanju u osnovni iznos novčane kazne dodatnog iznosa namijenjenog odvraćanju poduzetnika od sudjelovanja u najtežim povredama tržišnog natjecanja i, treće, pridavanju veće važnosti trajanju povrede prilikom izračuna novčane kazne.

275    Što se tiče treće izmjene, Komisija je smatrala da je, s obzirom na utjecaj koji trajanje povrede nužno ima na njezine potencijalne posljedice na tržištu, važno da novčana kazna također odražava broj godina sudjelovanja poduzetnika u povredi. Tako je ocijenjeno da će se množenjem vrijednosti prodaja robe na koju se povreda odnosi s duljinom sudjelovanja u povredi pridonijeti određivanju novčane kazne koja odražava ne samo ekonomski značaj navedene povrede, nego također relativnu težinu sudjelovanja svakog pojedinog poduzetnika u povredi.

276    Međutim, iz ustaljene sudske prakse proizlazi, i to već u vrijeme kada je započeo zabranjeni sporazum, da činjenica da je prije primjenjivala novčane kazne određene visine na određene vrste povrede Komisiju ne onemogućava da podigne, čak i znatno, njihovu visinu u granicama predviđenim Uredbom br. 17 i Uredbom br. 1/2003, ako je to potrebno, kako bi se osigurala provedba politike tržišnog natjecanja u Uniji. Učinkovita primjena pravila tržišnog natjecanja Unije zahtijeva također da Komisija ima mogućnost u svakom trenutku prilagoditi visinu novčanih kazni potrebama te politike (vidjeti, u tom smislu, presude Musique Diffusion française i dr./Komisija, već citiranu u t. 77. gore, t. 109., od 2. listopada 2003., Aristrain/Komisija, već citiranu u t. 135. gore, t. 81. i Dansk Rørindustri i dr./Komisija, već citiranu u t. 116. gore, t. 227.). Razlog za postojanje tog diskrecijskog prostora jest osobito okolnost da bi poduzetnici, ako bi iznos novčane kazne bio rezultat izračuna na temelju obične aritmetičke formule, bili u mogućnosti predvidjeti eventualne kazne i usporediti ih s koristima koje bi imali od povrede pravila tržišnog natjecanja (presuda BPB/Komisija, već citirana u t. 150. gore, t. 336.).

277    Iz toga proizlazi da poduzetnici obuhvaćeni upravnim postupkom koji bi mogao dovesti do izricanja novčane kazne ne mogu imati legitimna očekivanja ni glede toga da Komisija neće prekoračiti visinu novčanih kazni koju je prije primjenjivala ni glede metode za njihovo utvrđivanje (presuda Dansk Rørindustri i dr./Komisija, već citirana u t. 116. gore, t. 228.). Isto također vrijedi kada povećanje visine novčanih kazni proizlazi iz primjene, kao u predmetnim slučajevima, pravila postupanja opće primjene, kao što su Smjernice iz 2006. (vidjeti, analogijom, presude Dansk Rørindustri i dr./Komisija, već citiranu u t. 116. gore, t. 229. i 230. i od 19. ožujka 2009., Archer Daniels Midland/Komisija, već citiranu u t. 245. gore, t. 59.).

278    Taj zaključak ne može dovesti u pitanje argument Compagnie prema kojem „politike usklađivanja s pravom tržišnog natjecanja predstavljaju […] ulaganje čija je prilagodba osobito određena očekivanom razinom kazni“, što bi, prema mišljenju Compagnie, trebalo potaknuti Opći sud da, u okviru ispitivanja ovog tužbenog razloga, uzme u obzir poseban napor za koji ona tvrdi da je morala uložiti kako bi se uskladila s pravilima navedenog prava. Naime, takav argument ne može se prihvatiti jer pravila Unije u području tržišnog natjecanja nisu dispozitivnog karaktera i poduzetnik se ne može opravdano pozivati na cijenu koju za njega ima obveza pridržavanja tih pravila.

279    Nadalje, protivno tvrdnjama Compagnie, bez važnosti je činjenica da je do povećanja prosječne visine novčanih kazni slijedom primjene Smjernica iz 2006. došlo nakon razdoblja tijekom kojeg su bila primjenjiva druga pravila postupanja opće primjene.

280    Naime, kao prvo, to povećanje samo po sebi ne može se smatrati nezakonitim s obzirom na načela zabrane retroaktivnosti i legitimnih očekivanja ako ostaje unutar pravnog okvira utvrđenog člankom 23. stavcima 2. i 3. Uredbe br. 1/2003, kako ga tumači sudac Unije (vidjeti, analogijom, presude Općeg suda od 2. veljače 2012., EI du Pont de Nemours i dr./Komisija, T‑76/08, t. 126. i navedenu sudsku praksu, i Dow Chemical/Komisija, T‑77/08, t. 141. i navedenu sudsku praksu). U skladu s točkom 32. Smjernica iz 2006., primjena nove metode za izračun predviđene istima ne dovodi u pitanje pravilo iz članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, prema kojem izrečene novčane kazne ni u kojem slučaju ne smiju prelaziti 10 % ukupnog prihoda koji je u prethodnoj poslovnoj godini ostvario poduzetnik ili udruženje poduzetnika koje je sudjelovalo u povredi. Osim toga, u Smjernicama iz 2006. predviđeno je da se novčana kazna određuje uzimajući u obzir težinu i trajanje predmetne povrede, čime se odražava pravilo propisano u članku 23. stavku 3. Uredbe br. 1/2003.

281    Kao drugo, s obzirom na načela navedena u točkama 276. i 277. gore i protivno tvrdnjama Compagnie, ni okolnost da je primjena Smjernica iz 1998. u siječnju 2003. proširena na cijeli EGP ni govori koje su 2003. i 2005. održali povjerenici za politiku tržišnog natjecanja u Uniji kod gospodarskih subjekata nisu mogli stvoriti legitimna očekivanja da te iste smjernice u budućnosti neće biti izmijenjene.

282    Konačno, kao treće, nesporno je da je Komisija u predmetnom slučaju primijenila pravilo navedeno u točki 38. Smjernica iz 2006., u skladu s kojim se navedene smjernice primjenjuju na sve predmete u kojima je obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama dostavljena nakon 1. rujna 2006. Slijedom toga, ne može se prihvatiti tvrdnja Compagnie da je ona imala legitimna očekivanja da Komisija u ovom predmetu neće primijeniti metodu za utvrđivanje predviđenu Smjernicama iz 2006.

283    Iz razmatranja iznesenog u točkama 274. do 282. gore proizlazi da su gospodarski subjekti koji primjenjuju dužnu pažnju, poput Saint‑Gobaina i Compagnie, u vrijeme počinjenja povrede mogli razumno predvidjeti povećanje prosječne visine novčanih kazni protiv poduzetnika zbog povreda članka 81. UEZ‑a nakon donošenja Smjernica iz 2006. Slijedi da se ne mogu prihvatiti njihovi prigovori glede Komisijine primjene Smjernica iz 2006. u predmetnom slučaju, čime su povrijeđena načela zabrane retroaktivnosti kazni i legitimnih očekivanja, jer je ta odluka dovela do izricanja novčane kazne koja je viša od one koja bi bila određena na temelju Smjernica iz 1998. Komisija iz istih razloga nije bila dužna u Smjernicama iz 2006. dati dodatno objašnjenje o tome zašto je povećanje novčanih kazni bilo potrebno za osiguranje provedbe politike tržišnog natjecanja (vidjeti, analogijom, presudu Schindler Holding i dr./Komisija, već citiranu u t. 148. gore, t. 128.).

284    Prema tome, treći tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

6.     Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na prekomjernosti novčane kazne

285    Šesti, sedmi i osmi tužbeni razlog Saint‑Gobainove tužbe treba razmotriti kao tri dijela istog tužbenog razloga, koji se temelji na prekomjernosti novčane kazne. Najprije treba ispitati prigovor koji se odnosi na pogrešnu primjenu članka 23. Uredbe br. 1/2003 u vezi s uzimanjem u obzir ponavljanja povrede kao otegotne okolnosti, kao i na nedostatak u obrazloženju. Zatim će se ispitati prigovori koji se odnose na neproporcionalnost novčane kazne kao i na to da je Komisija nedovoljno uzela u obzir činjenicu da Saint‑Gobain nije osporavao činjenično stanje.

a)     Prvi dio šestog tužbenog razloga, koji se temelji na pogrešnoj primjeni članka 23. Uredbe br. 1/2003 u vezi s uzimanjem u obzir ponavljanja povrede kao otegotne okolnosti, povredi načela proporcionalnosti i nedostatku u obrazloženju

286    Taj prvi dio šestog tužbenog razloga u biti se podudara s jednim od tužbenih razloga koje je istaknula Compagnie u okviru predmeta T‑73/09. Prema tome, valja ih ispitati zajedno.

 Argumenti stranaka

287    Saint‑Gobain i Compagnie tvrde da je Komisija pogrešno primijenila pravila o ponavljanju povrede iz članka 23. Uredbe br. 1/2003 time što je u okviru ispitivanja otegotnih okolnosti u predmetnom slučaju uzela u obzir Odluku Komisije br. 84/388/EEZ od 23. srpnja 1984. koja se odnosi na postupak primjene članka [81. UEZ‑a] (IV/30.988 — Sporazumi i usklađeno djelovanje u sektoru ravnog stakla u zemljama Beneluxa) (SL L 212, str. 13.) [u daljnjem tekstu: Odluka o ravnom staklu (Benelux)] i Odluku Komisije br. 89/93/EEZ od 7. prosinca 1988. koja se odnosi na postupak primjene članaka [81. UEZ‑a] i [82. UEZ‑a] (IV/31.906 – Ravno staklo) (SL 1989, L 33, str. 44.) [u daljnjem tekstu: Odluka o ravnom staklu (Italija)].

288    Compagnie najprije tvrdi da u tom pogledu primjena Smjernica iz 2006. povrjeđuje načela legitimnih očekivanja i zabrane retroaktivnosti s obzirom na to da u vrijeme spornih činjenica te smjernice nisu bile ni donesene ni objavljene.

289    Nadalje, uzimanje u obzir tih odluka prilikom utvrđivanja novčane kazne izrečene Saint‑Gobainu protivno je načelima kojima se uređuje pripisivanje povreda pravila tržišnog natjecanja Uniji. Naime, te odluke nisu bile upućene njemu i on uz to nije imao nikakvu kontrolu nad upravljanjem poduzetnicima kojima su te odluke bile upućene. Čak i ako bi se smatralo, što bi bilo pogrešno, da grupa Saint‑Gobain tvori jedinstvenog poduzetnika, Komisija je pogriješila pripisavši sve postupke grupe društvima koja nisu na čelu te grupe. Taj zaključak je a fortiori primjenjiv na Odluku o ravnom staklu (Italija) jer je jedini adresat te odluke bila Fabbrica Pisana, a ne Compagnie. Uzimanje u obzir te odluke također povrjeđuje pravo na obranu Compagnie, s obzirom na to da ona, zato što nije bila njezin adresat, nije bila u mogućnosti iznijeti svoja očitovanja prije donošenja navedene odluke ni o postupcima za koje se teretilo njezino društvo kćer ni o vlastitoj odgovornosti. Osim toga, okolnost da je ta odluka bila upućena samo društvu Fabbrica Pisana upućuje na to da Compagnie, društvo majka društva Fabbrica Pisana, nije izvršavalo odlučujući utjecaj na poslovnu politiku istog.

290    Pored toga, taj dio pobijane odluke sadrži nedostatak u obrazloženju jer je Komisija dvije odluke u pitanju uzela u obzir kao otegotne okolnosti povrede koju je počinio Saint‑Gobain, ali nije iznijela elemente koji bi opravdali pripisivanje tom društvu postupanja društava kćeri, kao i postupanja Compagnie.

291    Osim toga, Saint‑Gobain i Compagnie drže da je Komisija pogriješila uzevši u obzir, radi utvrđivanja ponavljanja povrede, Odluku o ravnom staklu (Benelux), unatoč tome što je ta odluka donesena 1984. Naime, razdoblje od četrnaest godina koje je proteklo od 1984. do početka sporne povrede u tom je pogledu prekomjerno.

292    U svakom slučaju, Compagnie drži da čak i kada bi se Odluka o ravnom staklu (Benelux) mogla uzeti u obzir radi utvrđivanja ponavljanja povrede, treba zaključiti da je 60 %-tno povećanje iznosa novčane kazne, koja je tom društvu izrečena solidarno sa Saint‑Gobainom, neproporcionalno imajući u vidu ne samo starost te odluke, već i činjenicu da je riječ o jedinom slučaju ponavljanja povrede koji mu se može staviti na teret. Slijedi da bi Opći sud, s ciljem poštovanja načela zajamčenih člankom 47. Povelje o temeljnim pravima i u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, morao barem smanjiti kaznu tako da ona primjerenije odražava težinu povrede. Saint‑Gobain također od Općeg suda zahtijeva da u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti smanji novčanu kaznu na prikladan iznos.

293    Komisija osporava te argumente. Najprije podsjeća da je u predmetnom slučaju bilo opravdano primijeniti pravila o ponavljanju povrede iz Smjernica iz 2006. i da se, čak i ako to ne bi bio slučaj, ponavljanje povrede ubrajalo u otegotne okolnosti primjenjive od strane Komisije već u Smjernicama iz 1998.

294    Nadalje, treba uzeti u obzir činjenicu da su Saint‑Gobain i Compagnie činili dio istog poduzetnika i da je Compagnie izvršavala stvaran utjecaj na svako od svojih društava kćeri.

295    Glede svoje Odluke o ravnom staklu (Italija), Komisija smatra da je imala pravo tu odluku ne uputiti Compagnie a da se takvo neupućivanje ne smatra indicijom samostalnosti njezinog društva kćeri Fabbrica Pisana u odnosu na nju. Upravo Suprotno, Compagnie nije osporila da je u vrijeme činjenica na temelju kojih je ta odluka donesena bila 100 %-tni vlasnik društva Fabbrica Pisana. Slijedi da Fabbrica Pisana nije, u nedostatka dokaza o suprotnome, samostalno određivala svoje ponašanje na tržištu i da je Komisija u tom predmetu stoga mogla, da je tako odlučila, odrediti novčanu kaznu Compagnie. Slijedom navedenog, Komisija drži da je u pobijanoj odluci s pravom uzela u obzir odluku u pitanju kako bi utvrdila ponavljanje povrede poduzetnika koji čine Saint‑Gobain i Compagnie.

296    Kada je riječ o Odluci o ravnom staklu (Benelux) koja je bila upućena Compagnie, Komisija tvrdi da u skladu s presudom Suda od 8. veljače 2007., Groupe Danone/Komisija (C‑3/06 P, Zb., str. I‑1331.), utvrđivanje i ocjena posebnih karakteristika ponavljanja povrede čine dio njezine diskrecijske ovlasti u određivanju iznosa novčanih kazni i da ona stoga ne može biti vezena bilo kakvim rokom zastare za takvo utvrđenje. Slijedi da Komisija raspolaže određenim diskrecijskim prostorom da u svakom pojedinom slučaju ocjeni indicije koje upućuju na eventualnu sklonost poduzetnika u pitanju prema povređivanju pravila tržišnog natjecanja, uključujući razdoblje koje je proteklo između povreda o kojima je riječ. Čak i u slučaju da se Odluka o ravnom staklu (Italija), donesena 1988., ne bi trebala uzeti u obzir, valja ipak ustvrditi da činjenica da je proteklo manje od četrnaest godina od odluke kojom se utvrđuje povreda u predmetu ravno staklo (Benelux) do ponavljanja protupravnog ponašanja pokazuje sklonost poduzetnika koji čine Compagnie i Saint‑Gobain prema nepoštovanju prava tržišnog natjecanja. Rečeno vrijedi tim više što su sve utvrđene povrede bile povezane sa sektorom ravno staklo grupe Saint‑Gobain.

297    Nadalje, pobijana odluka ne sadrži nedostatak u obrazloženju s obzirom na to da je, s jedne strane, Komisija u njoj iznijela razloge zbog kojih, prema njezinom mišljenju, Saint‑Gobain i Compagnie pripadaju istom poduzetniku i s obzirom na to da je, s druge strane, Compagnie bila adresat Odluke o ravnom staklu (Benelux) i mogla biti adresat Odluke o ravnom staklu (Italija). U tim okolnostima Saint‑Gobain je mogao shvatiti zašto su ti slučajevi ponavljanja povrede uzeti u obzir u odnosu na poduzetnika kojeg on čini zajedno s Compagnie.

298    Što se tiče prava na obranu u okviru Odluke o ravnom staklu (Italija), ono je u potpunosti poštovano jer je Compagnie u sklopu postupka koji je doveo do donošenja pobijane odluke mogla pokušati oboriti pretpostavku na temelju koje je Komisija utvrdila ponavljanja povrede, dokazivanjem da je Fabbrica Pisana zaseban poduzetnik.

299    Konačno, Komisija smatra da argument Compagnie o navodnoj povredi načela proporcionalnosti, iznesen u fazi replike, predstavlja novi tužbeni razlog i da je stoga nedopušten. U svakom slučaju Komisija se, primjenjujući u predmetnom slučaju 60 %-tno povećanje, zadržala znatno ispod maksimalnog povećanja predviđenog Smjernicama iz 2006., odnosno udvostručenja osnovne novčane kazne. Pored toga, nadležnost dodijeljena Općem sudu da provjeri proporcionalnost novčane kazne dokazuje da nadzor koji on obavlja ispunjava zahtjeve sadržane u Povelji o temeljnim pravima.

 Ocjena Općeg suda

–       Dopuštenost argumenata koji se temelje na Povelji o temeljnim pravima, a koje je Compagnie iznijela u dodatnom podnesku

300    Uvodno treba ocijeniti dopuštenost argumenta koji je Compagnie u prilog ovom tužbenom razlogu istaknula u dodatnom podnesku, a koji se temelji na načelu proporcionalnosti kazni predviđenom u članku 49. stavku 3. Povelje o temeljnim pravima.

301    U tom pogledu, iz odredaba članka 44. stavka 1. točke (c) i članka 48. stavka 2. Poslovnika proizlazi, s jedne strane, da tužba mora sadržavati predmet spora i sažeti prikaz tužbenih razloga i, s druge strane, da je tijekom postupka zabranjeno iznositi nove razloge, osim ako se ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka. Međutim, razlog koji predstavlja proširenje razloga koji je prethodno, na izravan ili neizravan način, iznesen u tužbi i koji je s tim razlogom usko povezan treba proglasiti dopuštenim. Isto vrijedi i za prigovor istaknut u prilog tužbenom razlogu (presuda Općeg suda od 21. ožujka 2002., Joynson/Komisija, T‑231/99, Zb., str. II‑2085., t. 156.).

302    U predmetnom slučaju treba utvrditi da Compagnie pozivanjem, u dodatnom podnesku, na načelo razmjernosti kazni iz članka 49. stavka 3. Povelje o temeljnim pravima ne ističe nijedan novi tužbeni razlog ili prigovor u odnosu na one iznesene prije, već se samo poziva na odredbu Povelje o temeljnim pravima koja dopunjuje pravnu osnovu jednog od prigovora istaknutih u tužbi.

303    Slijedi da su argumenti koje je Compagnie u tom pogledu iznijela u dodatnom podnesku dopušteni.

–       Meritum

304    Najprije valja odbiti tvrdnju Compagnie prema kojoj Komisija u predmetnom slučaju nije mogla primijeniti Smjernice iz 2006. kako bi povećala osnovni iznos novčane kazne zbog ponavljanja povrede. Pored toga što Compagnie ne iznosi nijedan konkretan argument u prilog toj tvrdnji treba istaknuti da se ponavljanje povrede ubrajalo u otegotne okolnosti koje mogu dovesti do povećanja osnovnog iznosa novčane kazne već u Smjernicama iz 1998. i da se, slijedom toga, a osobito imajući u vidu načela navedena u točkama 265. do 273. gore, primjena Smjernica iz 2006. u predmetnom slučaju u tom pogledu ne može osporavati ni na temelju načela zabrane retroaktivnosti kaznenopravnih odredbi ni na temelju načela legitimnih očekivanja.

305    Nadalje, valja podsjetiti da pojam ponavljanja povrede, kako se tumači u određenim pravnim porecima, znači da je neka osoba iznova počinila povredu nakon što je bila kažnjena za sličnu povredu (presuda Općeg suda od 11. ožujka 1999., Thyssen Stahl/Komisija, T‑141/94, Zb., str. II‑347., t. 617.). Tako se kao jedan od primjera otegotnih okolnosti iz točke 28. Smjernica iz 2006. navodi slučaj kada „poduzetnik nastavi s istom ili sličnom povredom ili je ponovi nakon što je Komisija ili nacionalno tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja utvrdilo da je poduzetnik prekršio članak 81. ili 82. [UEZ‑a].“

306    U tom pogledu, iz razmatranja iznesenog u točkama 206. do 247. gore proizlazi da Komisija nije pogrešno smatrala da su u vrijeme povrede kažnjene pobijanom odlukom Compagnie i Saint‑Gobain Glass France pripadali istom poduzetniku.

307    Budući da Saint‑Gobain i Compagnie nisu tvrdili da sporna povreda nije slična ili istovjetna povredama za koje je izrečena kazna u dvije prethodne odluke na temelju kojih je Komisija u predmetnom slučaju utvrdila ponavljanje povrede, valja ispitati je li Komisija, sukladno pravilima predviđenim člankom 23. Uredbe 1/2003 i točkom 28. Smjernica iz 2006., osnovano smatrala da je te različite povrede počinio isti poduzetnik. Također valja ispitati, s jedne strane, prigovor Saint‑Gobaina i Compagnie prema kojem se Odluka o ravnom staklu (Benelux) u predmetnom slučaju nije mogla uzeti u obzir imajući u vidu razdoblje koje je proteklo od njezinog donošenja do početka sporne povrede i, s druge strane, prigovor koji se temelji na nedostatku u obrazloženju.

308    Što se tiče, najprije, Odluke o ravnom staklu (Italija), donesene 1988., nesporno je da je ona bila upućena društvu Fabbrica Pisana, društvu kćeri Compagnie, međutim ni Compagnie ni Saint‑Gobain nisu bili adresati te odluke. Nadalje, nije sporno da je u vrijeme donošenja Odluke o ravnom staklu (Italija) Fabbrica Pisana bila u 100 %-tnom vlasništvu Compagnie.

309    Kao što to Komisija ispravno ističe, Opći sud je u svojoj presudi od 30. rujna 2003., Michelin/Komisija (T‑203/01, Zb., str. II‑4071., t. 290., i navedena sudska praksa), utvrdio da se, kad su dva društva kćeri izravno ili neizravno u 100 %-tnom ili gotovo 100 %-tnom vlasništvu društva majke, može razumno zaključiti da takva društva kćeri ne određuju samostalno svoje ponašanje na tržištu i da zajedno s društvom majkom tvore jedan gospodarski subjekt te prema tome jednog poduzetnika u smislu članaka 81. i 82. UEZ‑a. Prema tome, prijašnja povreda koju je počinilo jedno od društava kćeri grupe može se uzeti u obzir radi utvrđivanja otegotne okolnosti ponavljanja povrede u odnosu na neko drugo društvo kćer te grupe.

310    Međutim, protupravno ponašanje takvog društva kćeri, koje je u 100 %-tnom ili gotovo 100 %-tnom vlasništvu društva majke, može se pripisati društvu majci i Komisija će moći smatrati to društvo solidarno odgovornim za plaćanje novčane kazne izrečene društvu kćeri samo ako društvo majka ne obori pretpostavku izvršavanja odlučujućeg utjecaja na poslovnu politiku tog društva kćeri, sukladno načelima navedenima u točkama 211., 213. i 214. gore.

311    Slijedi da Komisija ne može samo ustvrditi da je poduzetnik „mogao“ izvršavati odlučujući utjecaj na poslovnu politiku drugog poduzetnika bez provjeravanja je li doista došlo do izvršavanja tog utjecaja. Upravo suprotno, načelno je na Komisiji da na temelju svih činjeničnih okolnosti dokaže takav odlučujući utjecaj, uključujući osobito postojanje eventualnih upravljačkih ovlasti jednog od tih poduzetnika u odnosu na drugog (vidjeti, u tom smislu, presudu Općeg suda od 13. srpnja 2011., ThyssenKrupp Liften Ascenseurs/Komisija, T‑144/07, T‑147/07 do T‑150/07 i T‑154/07, Zb., str. II‑5129., t. 311. i navedenu sudsku praksu.

312    Nadalje, valja podsjetiti da je za primjenu i izvršenje odluka donesenih u skladu s člankom 81. stavkom 1. UEZ‑a potrebno identificirati subjekt s pravnom osobnošću kojem će akt biti upućen (presuda PVC II, već citirana u t. 203. gore, t. 978.). Stoga je, prema sudskoj praksi, kada se utvrdi postojanje povrede pravila tržišnog natjecanja Unije, potrebno utvrditi fizičku ili pravnu osobu odgovornu za upravljanje poduzetnikom u vrijeme kada je povreda počinjena, kako bi odgovarala za tu povredu (presude Suda od 16. studenoga 2000., Cascades/Komisija, C‑279/98 P, Zb., str. I‑9693., t. 78. i SCA Holding/Komisija, C‑297/98 P, Zb., str. I‑10101., t. 27.; presuda Općeg suda od 17. prosinca 1991., Enichem Anic/Komisija, T‑6/89, Zb., str. II‑1623., t. 236.). Stoga kada Komisija donosi odluku u skladu s tom odredbom, ona mora utvrditi pravnu ili fizičku osobu ili osobe koje se mogu smatrati odgovornima za ponašanje poduzetnika u pitanju i koje se na tom temelju mogu kazniti te mora njima uputiti odluku (vidjeti presudu od 17. svibnja 2011., Elf Aquitaine/Komisija, već citiranu u t. 232. gore, t. 250. i 251. i navedenu sudsku praksu).

313    Pored toga, Opći sud je u presudi od 2. listopada 2003. Aristrain/Komisija, već citiranoj u točki 135. gore (t. 99.), utvrdio da činjenica, da je temeljni kapital dvaju različitih trgovačkih društava u vlasništvu iste osobe ili iste obitelji, sama po sebi nije dovoljna kako bi se utvrdilo postojanje gospodarske cjeline, što u skladu s pravom tržišnog natjecanja Unije ima za posljedicu da se postupci jednog društva mogu pripisati drugom i da se jedno društvo može obvezati na plaćanje novčane kazne za drugo.

314    Slijedom navedenog, ne može se prihvatiti da Komisija prilikom utvrđivanja otegotne okolnosti ponavljanja povrede u odnosu na Saint‑Gobain i Compagnie može zaključiti da se ta društva mogu smatrati odgovornima za prijašnju povredu, za koju ona nisu bila kažnjena odlukom Komisije i kojima u okviru postupka njezinog donošenja nije bila upućena obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama, što znači da nisu bila u mogućnosti iznijeti svoju obranu kako bi osporila tvrdnju da su činila gospodarsku cjelinu s nekim od društava adresata prijašnje odluke.

315    Slijedom navedenoga, imajući u vidu utvrđenje iz točke 308. gore, potrebno je odlučiti da Komisija ne može uzeti u obzir Odluku o ravnom staklu (Italija) kako bi u predmetnom slučaju utvrdila postojanje okolnosti ponavljanja povrede u odnosu na Saint‑Gobain i Compagnie.

316    Tvrdnja Komisije da je društvo majka, u okviru postupka u kojem je donesena pobijana odluka, imalo mogućnost osporiti postojanje gospodarske cjeline između sebe i poduzetnika kažnjenih u Odluci o ravnom staklu (Italija) ne može dovesti u pitanje taj zaključak.

317    U tom pogledu valja podsjetiti na sudsku praksu Suda prema kojoj, s jedne strane, iz načela poštovanja prava na obranu proizlazi da se odluka u području tržišnog natjecanja kojom Komisija poduzetniku određuje novčanu kaznu, a da ga prethodno nije obavijestila o činjenicama za koje ga tereti, ne može smatrati zakonitom i da, s druge strane, obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama mora, s obzirom na svoju važnost, jasno navoditi pravnu osobu kojoj će biti moguće izreći novčane kazne i kojoj će moći biti upućena (vidjeti presudu ThyssenKrupp Liften Ascenseurs/Komisija, već citiranu u t. 311. gore, t. 318. i navedenu sudsku praksu).

318    Stoga se ne može prihvatiti da Komisija prilikom utvrđivanja otegotne okolnosti ponavljanja povrede može s pravom smatrati da se poduzetnik mora držati odgovornim za prijašnju povredu, za koju nije bio kažnjen odlukom Komisije, te mu u okviru donošenja te odluke nije upućena obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama, što znači da takav poduzetnik tijekom postupka u kojem je donesena pobijana odluka kojom je utvrđena prijašnja povreda nije bio u mogućnosti iznijeti svoju obranu kako bi osporio da je tvorio gospodarsku cjelinu s jednim od društava adresata prijašnje odluke (presuda ThyssenKrupp Liften Ascenseurs/Komisija, već citirana u t. 311. gore, t. 319.).

319    Taj zaključak tim više je ispravan što Komisija ne može biti vezana bilo kakvim rokom zastare za utvrđivanje ponavljanja povrede i što do takvog utvrđenja stoga može doći nekoliko godina nakon što je utvrđena povreda, u vrijeme kada bi poduzetniku u pitanju u svakom slučaju bilo nemoguće osporavati postojanje takve gospodarske cjeline, osobito ako je primijenjena gore spomenuta pretpostavka odlučujućeg utjecaja (presuda ThyssenKrupp Liften Ascenseurs/Komisija, već citirana u t. 311. gore, t. 320.).

320    Iako je u tom pogledu razumno pretpostaviti da društvo majka zna za prijašnju odluku Komisije upućenu društvu kćeri čiji je temeljni kapital gotovo u cijelosti u njezinom vlasništvu, takvo saznanje ne može otkloniti činjenicu da u prijašnjoj odluci, u svrhu pripisivanja takvom društvu majci odgovornosti za prijašnju povredu i povećanja iznosa izrečenih joj novčanih kazni zbog ponavljanja povrede, nije utvrđeno postojanje gospodarske cjeline između tog društva majke i društva kćeri (presuda ThyssenKrupp Liften Ascenseurs/Komisija, već citirana u t. 311. gore, t. 322.). Naime, činjenica da je od donošenja odluke kojom se utvrđuje prijašnja povreda proteklo možda dugo razdoblje može u tom slučaju učiniti društvu majci vrlo teškim, čak i nemogućim, osporavanje ne samo postojanja takve gospodarske cjeline, nego također, ovisno o slučaju, elemenata koji čine samo kazneno djelo.

321    Iz prethodnog slijedi, a da nije ni potrebno odlučivati o prigovoru koji se temelji na nedostatku u obrazloženju, da pobijana odluka sadrži pogrešku koja se tiče prava jer je Komisija otegotnu okolnost ponavljanja povrede u odnosu na Saint‑Gobain i Compagnie utvrdila na temelju Odluke o ravnom staklu (Italija).

322    Odluka o ravnom staklu (Benelux), donesena 1984., bila je, za razliku od Odluke o ravnom staklu (Italija), upućena ne samo društvu kćeri grupe Saint‑Gobain, odnosno društvu SA Glaceries de Saint‑Roch, već također Compagnie.

323    Iz razmatranja iznesenog u točkama 206. do 247. gore proizlazi da je Komisija smatrala da su Compagnie i Saint‑Gobain Glass France pripadali istom poduzetniku u vrijeme počinjenja povrede.

324    Slijedi da je Komisija mogla smatrati da je poduzetnik kojeg tvore Saint‑Gobain i Compagnie, a kojemu je upućena pobijana odluka, već bio kažnjen za istu ili sličnu povredu članka 81. UEZ‑a, u Odluci o ravnom staklu (Benelux). U tom pogledu nije važno to što Compagnie nije izravno sudjelovala u povredi za koju je izrečena kazna u Odluci o ravnom staklu (Benelux). Naime, budući da je postojanje gospodarske cjeline jedini relevantan kriterij za određivanje pojma poduzetnika u smislu pravila tržišnog natjecanja Unije, za utvrđenje ponavljanja povrede dovoljno je da ona bude umiješana u nekoliko povreda (vidjeti, u tom smislu, presudu Općeg suda od 6. ožujka 2012., UPM‑Kymmene/Commission, T‑53/06, t. 129.).

325    Međutim, Saint‑Gobain i Compagnie tvrde da iz presude od 25. listopada 2005., Groupe Danone/Komisija, već citirane u točki 97. gore proizlazi da protek razdoblja od više od deset godina od prethodnih utvrđenja povrede do ponavljanja protupravnog ponašanja od strane poduzetnika o kojem je riječ sprječava da se utvrdi postojanje ponavljanja povrede. Pobijana odluka u tom smislu povrjeđuje načelo pravne sigurnosti.

326    U tom pogledu valja podsjetiti da utvrđenje i ocjena posebnih karakteristika ponavljanja povrede čine dio Komisijine diskrecijske ovlasti u odabiru elemenata koje će uzeti u obzir prilikom određivanja iznosa novčane kazne, te da Komisija ne može biti vezana bilo kakvim rokom zastare za takvo utvrđenje (presuda od 8. veljače 2007., Groupe Danone/Komisija, već citirana u t. 296. gore, t. 38., presude od Općeg suda BPB/Komisija, već citirana u t. 150. gore, t. 383. i od 30. rujna 2009., Hoechst/Komisija, T‑161/05, str. II‑3555., t. 141.).

327    Ponavljanje povrede važan je element koji Komisija mora razmotriti s obzirom na to da je svrha njegovog uzimanja u obzir ta da poduzetnike koji su pokazali sklonost povređivanju pravila tržišnog natjecanja potakne da promijene svoje ponašanje. Komisija stoga može u svakom pojedinom slučaju u obzir uzeti pokazatelje koji potvrđuju takvu sklonost, uključujući, na primjer, vrijeme koje je proteklo između povreda u pitanju (presude od 8. veljače 2007., Groupe Danone/Komisija, već citirana u t. 296. gore, t. 39., BPB/Komisija, već citirana u t. 150. gore, t. 383. i Hoechst/Komisija, već citirana u t. 326. gore, t. 142.).

328    Sud je pored toga u svojoj presudi od 17. lipnja 2010., Lafarge/Komisija (C‑413/08 P, Zb., str. I‑5361., t. 70.), pojasnio da načelo proporcionalnosti zahtijeva da se vrijeme koje je proteklo između povrede u pitanju i prijašnjeg kršenja pravila tržišnog natjecanja uzme u obzir kako bi se ocijenila sklonost poduzetnika prema kršenju tih pravila. To znači da se od Općeg suda i, ako je to potrebno, Suda, u okviru sudskog nadzora akata Komisije može zatražiti da ispita je li Komisija, povećavajući novčanu kaznu na temelju ponavljanja povrede, poštovala navedeno načelo i, osobito, je li takvo povećanje bilo nužno s obzirom na vrijeme koje je proteklo između povrede u pitanju i prijašnjeg kršenja pravila tržišnog natjecanja.

329    U tom pogledu valja istaknuti da, iako je točno da je Opći sud u presudi od 25. listopada 2005., Groupe Danone/Komisija, već navedenoj u t. 97. gore (t. 354. i 355.), smatrao da je Komisija mogla u obzir uzeti odluku donesenu gotovo osamnaest godina prije početka protupravnog ponašanja o kojem je bila riječ u tom predmetu, on je to učinio u situaciji u kojoj se ponavljanje presude također moglo utvrditi na temelju novije odluke i u kojoj je između svake od tih povreda proteklo relativno kratko razdoblje, odnosno manje od deset godina. Sud je u takvim okolnostima u presudi povodom žalbe odbio žalbeni razlog koji se temeljio na povredi načela pravne sigurnosti od strane Općeg suda (presuda od 8. veljače 2007., Groupe Danone/Komisija, već citirana u t. 296. gore, t. 40.).

330    U predmetnom slučaju, budući da je prilikom utvrđivanja ponavljanja povrede u pogledu Saint‑Gobaina i Compagnie bilo pogrešno uzeti u obzir Odluku o ravnom staklu (Italija) (vidjeti t. 308. do 321. gore), treba ustvrditi da je od trenutka donošenja Odluke o ravnom staklu (Benelux), 23. srpnja 1984., do trenutka kada je započela povreda za koju je izrečena kazna u pobijanoj odluci u ožujku 1998. proteklo oko trinaest godina i osam mjeseci. Slijedom toga, ne može se reći da je poduzetnik kojeg tvore Saint‑Gobain i Compagnie pokazao sklonost prema ponavljanju ponašanja koje povrjeđuje pravo tržišnog natjecanja koja se u potpunosti podudara sa sklonosti koja je stavljena na teret Groupe Danone u predmetu navedenom u prethodnoj točki.

331    Stoga valja analizirati je li u predmetnom slučaju utvrđivanje sklonosti Saint‑Gobaina i Compagnie prema povrjeđivanju pravila tržišnog natjecanja samo na temelju te odluke povreda načela proporcionalnosti.

332    U Odluci o ravnom staklu (Benelux) Komisija je među ostalim kaznila Compagnie i pojedina od njezinih društava kćeri koja su dio sektora ravnog stakla grupe Saint‑Gobain. Valja ustanoviti da je riječ o istom sektoru djelatnosti kojem pripadaju društva kćeri grupe Saint‑Gobain kojima je upućena pobijana odluka.

333    Štoviše, zabranjeni sporazum koji je bio predmet Odluke o ravnom staklu (Benelux) imao je obilježja vrlo slična zabranjenom sporazumu zbog kojeg je donesena pobijana odluka jer se sastojao od podjele kupaca i očuvanja stabilnosti tržišnih udjela sudionika.

334    Imajući u vidu te okolnosti, Opći sud smatra da protek razdoblja od oko trinaest godina i osam mjeseci od trenutka donošenja Odluke o ravnom staklu (Benelux) i trenutka kada je započela povreda za koju je izrečena kazna u pobijanoj odluci nije sprječavao Komisiju da utvrdi, bez kršenja načela proporcionalnosti, da poduzetnik kojeg tvore tužitelji ima sklonost prema povrjeđivanju pravila tržišnog natjecanja. Komisija stoga nije pogriješila utemeljivši utvrđenje otegotne okolnosti ponavljanja povrede u pogledu Saint‑Gobaina i Compagnie na Odluci o ravnom staklu (Benelux).

335    Konačno, što se tiče prigovora koji se temelji na nedostatku u obrazloženju s obzirom na to da se u pobijanoj odluci ne iznose razlozi zbog kojih je Komisija Saint‑Gobainu pripisala Odluku o ravnom staklu (Benelux), premda to društvo nije bilo njezin adresat, on se ne može prihvatiti.

336    Naime, valja podsjetiti da je Compagnie bila adresat Odluke o ravnom staklu (Benelux). Komisija je u pobijanoj odluci obrazložila zašto je smatrala da Compagnie i Saint‑Gobain tvore jedinstvenog poduzetnika, pri čemu Compagnie nije uspjela oboriti pretpostavku odlučujućeg utjecaja na poslovnu politiku Saint‑Gobain Glass France, čiji je 100 %-tni vlasnik (uvodne izjave 599. do 622. pobijane odluke). Pored toga, posebice iz uvodnih izjava 686. i 688. pobijane odluke slijedi da je Komisija poduzetniku kojeg tvore Saint‑Gobain i Compagnie stavila na teret recidivno ponašanje izravno se pozivajući na Odluku o ravnom staklu (Italija) i Odluku o ravnom staklu (Benelux).

337    Na temelju tih različitih elemenata valja smatrati da je primajući na znanje pobijanu odluku Saint‑Gobain mogao razumjeti da je Komisija, kako bi utvrdila ponavljanje povrede, u obzir uzela činjenicu da Compagnie zajedno s njim tvori jednog poduzetnika i da će u skladu s tim uzeti u obzir ne samo njegove postupke nego i postupke Compagnie.

b)     Drugi dio šestog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti

 Argumenti stranaka

338    U okviru drugog dijela šestog tužbenog razloga, Saint‑Gobain prigovara da je Komisija time što mu je izrekla novčanu kaznu od 880 milijuna eura povrijedila načelo proporcionalnosti novčanih kazni kao i pravila koja se primjenjuju na utvrđivanje novčanih kazni, sadržana u članku 23. Uredbe br. 1/2003. Saint‑Gobain najprije tvrdi da bi se proporcionalnost izrečene mu novčane kazne trebala ocijeniti ne na temelju iznosa novčane kazne navedenog u izreci pobijane odluke, već na temelju iznosa dobiti prije obračuna poreza koji bi bio potreban za podmirenje navedene novčane kazne, odnosno više od 1,3 milijarde eura.

339    Taj dio žalbenog razloga sadrži pet prigovora.

340    Kao prvo, Saint‑Gobain smatra da je u predmetnom slučaju, zbog postojanja multiplikativnog učinka iz točke 24. Smjernica iz 2006., pridana prevelika važnost trajanju povrede. Trajanje povrede je tako prilikom utvrđivanja novčane kazne imalo dvostruko veći utjecaj nego njegova težina.

341    Kao drugo, Saint‑Gobain tvrdi da se Smjernicama iz 2006. neosnovano ograničava diskrecijski prostor Komisije da novčanu kaznu odredi na temelju stvarne težine utvrđene povrede, jer se određuje da udio prodaje koji se uzima u obzir prilikom utvrđivanja novčane kazne za horizontalne povrede mora biti između 16 % i 30 %. U predmetnom slučaju trebalo je primijeniti postotak niži od 16 %, u skladu s ograničenim ekonomskim utjecajem povrede na tržište, osobito imajući u vidu iznimnu kupovnu snagu proizvođača automobila. Isto tako, Smjernicama iz 2006. neosnovano je ograničen diskrecijski prostor Komisije jer je sprječava da odredi dodatni iznos koji je manji od 15 % vrijednosti relevantne prodaje.

342    Kao treće, Komisija je pogriješila povisivši iznos novčane kazne izrečene Saint‑Gobainu zbog ponavljanja povrede, unatoč tome što je odvraćajući element već sadržan u osnovnom iznosu novčane kazne. Naime, Smjernice iz 2006. predviđaju, za razliku od Smjernica iz 1998., da se prilikom određivanja tog osnovnog iznosa mora primijeniti dodatni iznos. Komisija je na temelju toga na osnovni iznos novčane kazne izrečene Saint‑Gobainu primijenila povećanje od 60 %. Slijedi da je u slučaju Saint‑Gobaina odvraćajući cilj uzet u obzir na dvije različite razine, pri čemu je takvo kumuliranje dovelo do povećanja iznosa novčane kazne od više od [povjerljivo] milijuna eura. To kumuliranje prelazi okvire koji su potrebni kako bi se osiguralo poštovanje pravila tržišnog natjecanja prava Unije.

343    Kao četvrto, Saint‑Gobain tvrdi da je Komisija trebala dodatno uzeti u obzir dva dodatna čimbenika prilikom utvrđivanja novčane kazne. Najprije, on prigovara da Komisija nije uzela u obzir odvraćajući učinak novčane kazne od 133,9 milijuna eura izrečene društvu Saint‑Gobain Glass France u Odluci C (2007) 5791 final od 28. studenoga 2007. koja se odnosi na postupak primjene članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/39.165 – Ravno staklo) (u daljnjem tekstu: Odluka o ravnom staklu, sažetak u SL 2008, C 127, str. 9.). U pobijanoj odluci Komisija je u pogledu tog pitanja bez davanja razloga odstupila od obrazloženja koje je dala u Odluci C (2002) 5083 final od 17. prosinca 2002. koja se odnosi na postupak primjene članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet COMP/E-2/37.667 – Posebni grafiti) (u daljnjem tekstu: Odluka o posebnim grafitima), u kojoj je dodijelila 33 %-tno smanjenje iznosa novčane kazne izrečene jednom od poduzetnika adresata Odluke o posebnim grafitima jer je u obzir uzela novčanu kaznu koja je tom istom poduzetniku izrečena prije godinu dana i pet mjeseci. Nadalje, Saint‑Gobain tvrdi da je Komisija trebala uzeti u obzir tešku gospodarsku krizu koja zahvatila automobilsku industriju u vrijeme donošenja odluke, a koja je znatno pogoršala stvarni utjecaj novčane kazne. U vezi s tim Saint‑Gobain ističe da te ekonomske teškoće nisu bile rezultat njegove nesposobnosti da se prilagodi tržišnim uvjetima, već su više posljedica stanja krize koje je zahvatilo cijelu automobilsku industriju u vrijeme donošenja pobijane odluke.

344    Konačno, kao peto, neproporcionalnost novčane kazne izrečene Saint‑Gobainu proizlazi iz činjenice da ona uvelike prelazi optimalnu razinu novčane kazne, koja odgovara iznosu koji je jednak ili malo viši od nezakonite koristi koju su članovi kartela imali od tog zabranjenog sporazuma.

345    Komisija drži da je novčana kazna izrečena Saint‑Gobainu proporcionalna.

346    Najprije, Komisija smatra da se argument o nedostatku mogućnosti odbitka novčane kazne od porezne osnovice ne može prihvatiti. Ta nemogućnost odbitka ni na koji način nema za učinak povećanje iznosa novčane kazne. Upravo suprotno, Komisija smatra da bi mogućnost odbitka iznosa novčane kazne od oporezivog prihoda poduzetnika u pitanju tom poduzetniku omogućila da neopravdano povrati veliki dio izrečene mu novčane kazne.

347    Nadalje, Komisija tvrdi da je legitimno smatrala da prilikom utvrđivanja novčane kazne težina povrede ovisi osobito o njezinom trajanju. U predmetnom slučaju Komisija je time što je napravila razliku između tri faze povrede neizravno smanjila važnost ukupnog trajanja povrede u određivanju visine novčane kazne.

348    Osim toga, što se tiče upotrijebljenog postotka prodaje, Komisija osporava tvrdnju da joj je na osnovi Smjernica iz 2006. uskraćen dovoljan diskrecijski prostor da smanji iznos novčanih kazni u slučajevima horizontalnih povreda. Naime, te povrede ubrajaju se u najteže vrste povreda, što opravdava da se u njihovom slučaju upotrjebljava visok postotak prodaje u svrhu određivanja kako varijabilnog iznosa tako i dodatnog iznosa novčane kazne. U svakom slučaju, Smjernice Komisiji daju dovoljno prostora da razlikuje slučajeve na temelju težine povreda. Pored toga, Komisija osporava argument o kupovnoj snazi proizvođača automobila s obzirom na to da je, prema njezinom mišljenju, sudskom praksom utvrđeno da takva okolnost ne mora nužno dovesti do smanjenja iznosa novčane kazne.

349    Što se tiče argumenta da je odvraćajući cilj uzet u obzir dva puta, s jedne strane, u okviru dodatnog iznosa i, s druge strane, prilikom povećanja novčane kazne zbog ponavljanja povrede, on se, prema mišljenju Komisije, ne može prihvatiti. Pored toga što je taj argument sudac Unije već odbijao u drugim predmetima, ne smiju se miješati dodatni iznos i povećanje zbog ponavljanja povrede; prvi predstavlja općenito povećanje čija je svrha odraziti težinu horizontalnih sporazuma dok drugi predstavlja individualan element za povećanje čija je svrha uzimanje u obzir prijašnjeg ponašanja poduzetnika.

350    Komisija tvrdi da se ne može prihvatiti ni prigovor da nije vodila računa o novčanoj kazni izrečenoj društvu Saint‑Gobain Glass France u Odluci o ravnom staklu jer je uzimanje u obzir takve okolnosti njezina diskrecijska odluka.

351    Komisija nadalje tvrdi da ona sukladno sudskoj praksi nije obvezna smanjiti novčane kazne izrečene za povrede prava tržišnog natjecanja zbog eventualnih financijskih teškoća poduzetnika u pitanju, jer bi se time dala konkurentska prednost poduzetnicima koji su najmanje prilagođeni tržišnim uvjetima.

352    Konačno, što se tiče prigovora da je prekoračen iznos optimalne novčane kazne, Komisija ističe da je već presuđivano da bi se ograničenjem iznosa novčanih kazni u području zabranjenih sporazuma samo na korist na koju računaju njihovi sudionici izgubio odvraćajući karakter tih novčanih kazni i da, štoviše, eventualni izostanak koristi ne sprječava određivanje novčane kazne.

 Ocjena Općeg suda

353    Valja podsjetiti da načelo proporcionalnosti zahtijeva da se aktima institucija ne prelaze granice onoga što je prikladno i nužno za ostvarenje legitimnih ciljeva postavljenih predmetnim propisima, s time da ako postoji mogućnost izbora između više prikladnih mjera treba odabrati onu koja je najmanje ograničavajuća, dok prouzročene nepovoljnosti ne smiju biti nerazmjerne u odnosu na ciljeve kojima se teži (presuda Suda od 5. svibnja 1998., Ujedinjena Kraljevina/Komisija, C‑180/96, Zb., str. I‑2265., t. 96. i presuda od Općeg suda od 29. ožujka 2012., Telefónica i Telefónica de España/Komisija, T‑336/07, t. 428.).

354    U okviru postupaka koje Komisija pokreće radi kažnjavanja za povrede pravila tržišnog natjecanja, primjena tog načela znači da novčane kazne ne smiju biti nerazmjerne s obzirom na postavljene ciljeve, to jest s obzirom na poštovanje tih pravila, i da iznos novčane kazne izrečene poduzetniku zbog povrede u području tržišnog natjecanja mora biti proporcionalan povredi promatranoj kao cjelini, osobito uzimajući u obzir njezinu težinu (vidjeti, u tom smislu, presudu Općeg suda od 12. rujna 2007., Prym i Prym Consumer/Komisija, T‑30/05, još neobjavljena u Zborniku, t. 223. i 224., i navedenu sudsku praksu). Točnije, načelo proporcionalnosti znači da Komisija novčanu kaznu mora odrediti proporcionalno čimbenicima koje uzima u obzir prilikom ocjene težine povrede i da, u tom pogledu, te čimbenike mora primijeniti dosljedno i na objektivno opravdan način (presude Općeg suda od 27. rujna 2006., Jungbunzlauer/Komisija, T‑43/02, Zb., str. II‑3435., t. 226. do 228. i od 28. travnja 2010., Amann & Söhne i Cousin Filterie/Komisija, T‑446/05, Zb., str. II‑1255., t. 171.).

355    Prigovore Sain‑Gobaina u okviru drugog dijela šestog žalbenog razloga treba razmotriti vodeći računa o tim načelima.

356    Najprije valja analizirati Saint‑Gobainov argument prema kojem bi se proporcionalnost izrečene mu novčane kazne trebala ocijeniti ne na temelju iznosa novčane kazne navedenog u izreci pobijane odluke, odnosno 880 milijuna eura, već na temelju iznosa dobiti prije obračuna poreza koji bi bio potreban za podmirenje takve novčane kazne, odnosno, prema Saint‑Gobainovoj tvrdnji, više od 1,3 milijarde eura.

357    Opći sud smatra da nepostojanje mogućnosti da Saint‑Gobain odbije izrečenu mu novčanu kaznu od svoje oporezive dobiti nije relevantna činjenica za ispitivanje proporcionalnosti te novčane kazne. Naime, Komisija prilikom utvrđivanja novčane kazne ispravno polazi od načela da se ona naplaćuje od dobiti nakon oporezivanja, jer ako bi se novčana kazna trebala naplatiti od oporezive dobiti, to bi imalo za posljedicu da bi jedan dio novčane kazne snosila država u kojoj je poduzetnik porezni obveznik, što bi bilo protivno logici na kojoj se temelje pravila tržišnog natjecanja prava Unije (vidjeti, analogijom, presudu Općeg suda od 10. ožujka 1992., Hoechst/Komisija, T‑10/89, Zb., str. II‑629., t. 369.).

358    Osim toga, treba podsjetiti da bi učinkovitost odluka kojima Komisija izriče novčane kazne poduzetnicima mogla biti znatno smanjena ako bi se društvima na koja se odnose dopustilo da u cijelosti ili djelomično odbiju iznos nametnutih im novčanih kazni od iznosa svoje oporezive dobiti, s obzirom na to da bi takva mogućnost imala za učinak djelomično olakšavanje tereta navedenih novčanih kazni smanjenjem poreznog opterećenja (vidjeti, u tom smislu, presudu Suda od 11. lipnja 2009., C‑429/07, Zb., str. I‑4833., t. 39.).

359    Slijedi da se usklađenost novčane kazne koju je Komisija izrekla Saint‑Gobainu s načelom proporcionalnosti mora ocijeniti uzimajući u obzir iznos od 880 milijuna eura, naveden u članku 2. točki (b) izreke pobijane odluke.

360    Prvi prigovor temelji se na važnosti koja je primjenom multiplikativnog učinka iz točke 24. Smjernica iz 2006. pridana trajanju povrede prilikom utvrđivanja novčane kazne. U tom pogledu valja podsjetiti da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, iako Komisija, u granicama predviđenim Uredbom br. 1/2003, raspolaže diskrecijskim prostorom u izvršavanju svoje ovlasti određivanja novčanih kazni (presuda Erste Group Bank i dr./Komisija, već citirana u t. 118. gore, t. 123.), ta ovlast ipak ograničena. Naime, kad Komisija donosi Smjernice čija je svrha u skladu s Ugovorom potanko odrediti kriterije koje namjerava primjenjivati u okviru izvršavanja svoje diskrecijske ovlasti, ona time sebi ograničava tu ovlast jer je dužna pridržavati se okvirnih pravila koja si je nametnula (vidjeti, u tom smislu, presudu od 17. lipnja 2010., Lafarge/Komisija, već navedena u t. 328. gore, t. 95.). Ona u određenom slučaju ne može od njih odstupiti bez davanja razloga koji su u skladu s načelom jednakog postupanja (vidjeti, analogijom, presudu Dansk Rørindustri i dr./Komisija, već citiranu u t. 116. gore, t. 209.).

361    Što se tiče množitelja na temelju trajanja povrede, točka 24. Smjernica iz 2006. predviđa da se, „[k]ako bi se u potpunosti uzelo u obzir trajanje sudjelovanja svakog poduzetnika u povredi, iznos određen na temelju vrijednosti prihoda od prodaje […] množi […] s brojem godina sudjelovanja u povredi“, pri čemu se razdoblja kraća od šest mjeseci „broje […] kao pola godine“, dok se razdoblja dulja od šest mjeseci, ali kraća od jedne godine „broje […] kao puna godina“. Množenje brojem godina sudjelovanja u povredi predviđeno Smjernicama iz 2006. znači povećanje osnovnog iznosa novčane kazne za 100 % godišnje.

362    Taj pristup predstavlja bitnu metodološku promjenu u vezi s uzimanjem u obzir trajanja zabranjenog sporazuma. Međutim, takva promjena nije protivna članku 23. stavku 3. Uredbe br. 1/2003, s obzirom na to da ta odredba pridaje jednaku važnost težini i trajanju povrede prilikom određivanja novčane kazne (vidjeti, u tom smislu, presudu Općeg suda od 16. lipnja 2011., Team Relocations i dr./Komisija, T‑204/08 i T‑212/08, Zb., str. II‑3569., t. 109.).

363    Tom odredbom međutim nije propisano da ta dva čimbenika moraju, u aritmetičkom smislu, imati jednak utjecaj na iznos novčane kazne.

364    Komisija je ispravno smatrala da je, u načelu, nezakonita korist koju su sudionici u zabranjenom sporazumu imali od istog utoliko veća što je povreda bila dužeg trajanja. Tako je u predmetnom slučaju do potrebe za prilagođavanjem i korektivnim mjerama kako bi se postigao cilj stabilnosti tržišnih udjela sudionika došlo tek nakon analiziranja učinaka usklađenog djelovanja provedenih u djelo na početku povrede. Nadalje, u slučaju kada se zabranjeni sporazum sastoji od raspodjele ugovora o opskrbi koji se, kako bi se osigurala globalna stabilnost na tržištu, izvršavaju tijekom relativno dugih razdoblja, moguće je da će proći nekoliko godina prije nego što zabranjeni sporazum obuhvati znatan dio tržišta.

365    Slijedom navedenog, a imajući u vidu te okolnosti, primjena pravila o množenju iz točke 24. Smjernica iz 2006. osnovana je, pa prvi prigovor treba odbiti.

366    Saint‑Gobain u okviru svog drugog prigovora tvrdi da je Smjernicama iz 2006. neopravdano ograničen diskrecijski prostor Komisije da odredi novčanu kaznu na temelju stvarne težine utvrđene povrede, jer je određeno da udio prodaje koji se uzima u obzir prilikom utvrđivanja novčane kazne u slučaju horizontalnih povreda mora biti između 16 % i 30 %.

367    Taj drugi prigovor prvi puta je istaknut u replici. Međutim, budući da je istaknut u prilog šestom tužbenom razlogu iz tužbe, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti, i s njim je usko povezan, taj prigovor, u skladu s dobro utvrđenom sudskom praksom, treba proglasiti dopuštenim (presude Općeg suda Joynson/Komisija, već citirana u t. 301. gore, t. 156. i od 15. listopada 2008., Mote/Parlament, T‑345/05, Zb., str. II‑2849., t. 85.).

368    Što se tiče merituma, najprije treba istaknuti da sukladno točki 21. Smjernica iz 2006. „[u] pravilu se udio vrijednosti prihoda od prodaje koji se uzima u obzir utvrđuje u visini do 30 % vrijednosti prihoda od prodaje“. Prema točki 23. tih istih Smjernica „[h]orizontalni sporazumi o određivanju cijena, podjeli tržišta te ograničenju proizvodnje, koji su obično tajni, po svojoj su naravi među najtežim oblicima ograničavanja tržišnog natjecanja“ te ih se „kažnjava visokim novčanim kaznama“; „[s]toga je udio vrijednosti prihoda od prodaje koji se uzima u obzir u takvim slučajevima povreda u pravilu u gornjem dijelu tog raspona“.

369    Iz upotrebe formulacije „u pravilu“ proizlazi da si Komisija donoseći te odredbe nije nametnula apsolutno pravilo postupanja, nego je izričito predvidjela mogućnost da od njega odstupi ako okolnosti to opravdavaju, pod uvjetom da te okolnosti navede u svojoj odluci. Stoga se ne može prihvatiti tvrdnja Saint‑Gobaina da Komisija u slučaju horizontalnih povreda ni u kojem slučaju ne može upotrijebiti postotak prodaje manji od 16 %.

370    Nadalje, Saint‑Gobain ne osporava Komisijino utvrđenje iz uvodne izjave 670. pobijane odluke, prema kojem je sporni zabranjeni sporazum kroz koordinaciju cijena imao za cilj podjelu kupaca između konkurenata. Ustaljena je sudska praksa da se horizontalni sporazumi o cijenama ubrajaju u najteže povrede prava tržišnog natjecanja i da se stoga sami po sebi mogu okvalificirati kao vrlo teške povrede (presude Općeg suda od 12. srpnja 2001., Tate & Lyle i dr./Komisija, T‑202/98, T‑204/98 i T‑207/98, Zb., str. II‑2035., t. 103. i od 19. ožujka 2003., CMA CGM i dr./Komisija, poznata kao „FETTCSA“, T‑213/00, Zb., str. II‑913., t. 262.). U skladu s tim, mehanizmi koje je Komisija opisala u pobijanoj odluci, a koji se sastoje od usklađene raspodjele ugovora o opskrbi automobilskim staklom unutar EGP‑a kroz koordinaciju cjenovne politike i strategija opskrbe kupaca s ciljem održavanja globalne stabilnosti tržišnih udjela poduzetnika sudionika, spadaju u najteže oblike povreda pravila tržišnog natjecanja jer je njihov cilj eliminacija tržišnog natjecanja među poduzetnicima koji primjenjuju te mehanizme.

371    Slijedi da je Komisija ispravno smatrala da predmetni sporazumi i usklađeno djelovanje po samoj svojoj prirodi predstavljaju vrlo teške povrede (vidjeti, u tom smislu, presudu od 25. listopada 2005., Groupe Danone/Komisija, već citiranu u t. 97. gore, t. 147.). Takvo se utvrđenje u predmetnom slučaju tim više nameće što nije sporno da su, s jedne strane, tijekom trajanja povrede ukupni relevantni tržišni udjeli poduzetnika sudionika u zabranjenom sporazumu bili u prosjeku u visini od oko 60 % i, s druge strane, sporni sporazumi i usklađeno djelovanje postupno su obuhvatili gotovo sve proizvođače automobila unutar EGP‑a.

372    Osim toga, što se tiče argumenta o navodnom ograničenom ekonomskom utjecaju povrede s obzirom na kupovnu snagu proizvođača automobila, valja podsjetiti da je sukladno dobro utvrđenoj sudskoj praksi u svrhu primjene članka 81. stavka 1. UEZ‑a suvišno u obzir uzimati konkretne učinke nekog sporazuma, s obzirom na to da je cilj tog sporazuma sprječavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na zajedničkom tržištu. Prema tome, dokazivanje postojanja stvarnih protutržišnih učinaka nije potrebno ako je utvrđen protutržišni cilj postupanja stavljenog na teret (vidjeti presudu Volkswagen/Komisija, već citiranu u t. 100. gore, t. 178. i navedena sudska praksa). Pored toga, u svakom slučaju valja istaknuti da je Komisija u uvodnoj izjavi 677. pobijane odluke priznala da su proizvođači automobila uživali kupovnu snagu koja im je omogućavala da razviju protustrategije radi smanjenja ili sprječavanja djelovanja kartela. Iz zajedničkog tumačenja tog odlomka pobijane odluke i njezine uvodne izjave 673. proizlazi da je Komisija vodila računa o toj okolnosti kako prilikom utvrđivanja novčane kazne izrečene tužiteljima ne bi upotrijebila viši postotak relevantne prodaje.

373    Konačno, treba uzeti u obzir činjenicu da je Komisija u predmetnom slučaju, u svrhu izračunavanja relevantne vrijednosti prodaje, podijelila trajanje povrede u tri faze i upotrijebila prosječnu vrijednost cjelokupnog razdoblja povrede (vidjeti t. 31., 156. i 158. gore). Ta metoda odstupa od pravila sadržanog u točki 13. Smjernica iz 2006., prema kojoj se u pravilu uzima u obzir prodaja koju je taj poduzetnik ostvario tijekom posljednje pune poslovne godine svog sudjelovanja u povredi. Komisija je to odstupanje obrazložila navodeći, u uvodnim izjavama 664. do 667. pobijane odluke, da u pogledu „faze ekspanzije“ i „faze slabljenja“ zabranjenog sporazuma raspolaže izravnim dokazima o koluzivnom ponašanju samo u odnosu na neke proizvođače automobila, što je razlog da se kao relevantna prodaja tijekom ta dva razdoblja uzme u obzir prodaja automobilskog stakla samo spomenutim proizvođačima. Na tako izračunatu vrijednost prodaje primijenjeni su postoci koje je Komisija odredila u skladu s točkama 21. i 23. Smjernica iz 2006. te je dodan dodatni iznos. Slijedi da je metoda za izračun koju je Komisija primijenila omogućila da iznos novčane kazne izrečene poduzetniku kojeg tvore Saint‑Gobain i Compagnie najbolje odražava težinu povrede koju je taj poduzetnik počinio, razmotrene kao cjeline, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 354. gore.

374    Kada je riječ o argumentu koji se temelji na tome da je Komisiji nemoguće odrediti dodatni iznos niži od 15 %, on se u biti podudara s trećim prigovorom pa će se stoga i ispitati u okviru istog.

375    Drugi se prigovor stoga ne može prihvatiti.

376    U okviru trećeg prigovora Saint‑Gobain prigovara da je Komisija povećala iznos izrečene mu novčane kazne zbog ponavljanja povrede, premda osnovni iznos novčane kazne već uključuje odvraćajući element, to jest dodatni iznos. Prema mišljenju Saint‑Gobaina, to kumuliranje prelazi okvire koji su potrebni kako bi se osiguralo poštovanje pravila tržišnog natjecanja prava Unije.

377    Međutim, ta argumentacija ne može se prihvatiti.

378    S jedne strane, valja podsjetiti da cilj odvraćajućeg učinka novčane kazne nije samo odvratiti poduzetnika u pitanju od ponavljanja povrede, što je obilježje posebne prevencije. Komisija također ima ovlast odlučivanja o visini novčanih kazni u svrhu jačanja njihovog općeg odvraćajućeg učinka, osobito ako su povrede određene vrste još uvijek relativno česte i valja ih smatrati teškim, što je obilježje opće prevencije (vidjeti, u tom smislu, presude Općeg suda Tate & Lyle i dr./Komisija, već citiranu u t. 370. gore, t. 134. i od 13. rujna 2013., Total Raffinage Marketing/Komisija, T‑566/08, t. 460.). Točka 25. Smjernica iz 2006. odražava takvu vrstu težnje predviđajući da se u osnovni iznos novčane kazne uključuje iznos od između 15 % i 25 % vrijednosti prodaje na koju se povreda izravno ili neizravno odnosi kako bi se poduzetnike odvratilo od samog sklapanja horizontalnih sporazuma o određivanju cijena, podjeli tržišta i ograničenju proizvodnje.

379    Međutim takva mogućnost koju Komisija ima na raspolaganju kako bi općenito spriječila povrede članka 81. UEZ‑a bila bi ugrožena ako ona ne bi mogla voditi računa o odvraćajućem cilju prilikom određivanja osnovnog iznosa novčane kazne, s obzirom na to da bi taj iznos, dobiven u okviru prve faze određivanja novčane kazne, trebao odražavati težinu povrede na temelju njoj svojstvenih čimbenika, kao što su njezina narav, zajednički tržišni udio svih uključenih stranaka, zemljopisni opseg povrede te je li povreda u potpunosti izvršena ili ne (vidjeti, u tom smislu, presudu Općeg suda od 25. listopada 2011., Aragonesas Industrias y Energía/Komisija, T‑348/08, Zb., str. II‑7583., t. 264. i navedenu sudsku praksu).

380    S druge strane, prema ustaljenoj sudskoj praksi, odvraćanje predstavlja cilj novčane kazne i opći zahtjev koji usmjerava Komisiju tijekom cjelokupnog postupka utvrđivanja njezinog iznosa. Cilj odvraćanja stoga nužno ne iziskuje postojanje posebne faze u tom utvrđivanju u kojoj će se provesti opća procjena svih okolnosti relevantnih za ostvarenje te svrhe (presude Općeg suda ASF/Komisija, već citirana u t. 119. gore, t. 226. i od 8. listopada 2008., Carbone Lorraine/Komisija, T‑73/04, Zb., str. II‑2661., t. 131.).

381    Slijedom toga, iako cilj odvraćanja predstavlja glavni razlog za povećanje novčane kazne zbog ponavljanja povrede (vidjeti, u tom smislu, presudu Michelin/Komisija, već citiranu u t. 309. gore, t. 293.), Komisija je mogla taj cilj valjano uzeti u obzir i u fazi određivanja osnovnog iznosa novčane kazne, primjenom dodatnog iznosa (vidjeti, analogijom, presudu UPM‑Kymmene/Komisija, već citiranu u t. 324. gore, t. 137.). Osim toga, u tom pogledu treba istaknuti da, premda je cilj kako uključivanja dodatnog iznosa u osnovni iznos novčane kazne tako i povećanja tog osnovnog iznosa zbog ponavljanja povrede odvraćanje, ona je utemeljena na različitim razlozima. Tako, u skladu s razmatranjem iz točaka 378. i 379. gore, dodatni iznos, u odnosu na koji sam izričaj točke 25. Smjernica iz 2006., kako na francuskom tako i na engleskom i njemačkom jeziku („inclura“, „will include“ i „fügt hinzu“), ukazuje na to da se primjenjuje automatski u slučaju teških povreda (vidjeti, u tom smislu, presudu Team Relocations i dr./Komisija, već citiranu u t. 362. gore, t. 117.), ima za cilj to da osnovni iznos novčane kazne u potpunosti odražava posebnu težinu horizontalnih sporazuma o određivanju cijena, podjeli tržišta i ograničenju proizvodnje, dok povećanje zbog ponavljanja povrede cilja ima to da se teže kazni protupravno ponašanje poduzetnika koji pokazuju sklonost povrjeđivanju pravila tržišnog natjecanja.

382    U okviru četvrtog prigovora Saint‑Gobain tvrdi da je Komisija prilikom određivanja novčane kazne trebala uzeti u obzir dva dodatna čimbenika, odnosno, s jedne strane, Odluku o ravnom staklu, kojom je prije manje od jedne godine od donošenja pobijane odluke kažnjena za povredu prava tržišnog natjecanja Unije, i, s druge strane, tešku gospodarsku krizu koja je zahvatila automobilsku industriju u vrijeme donošenja pobijane odluke.

383    Najprije, što se tiče uzimanja u obzir Odluke o ravnom staklu prilikom utvrđivanja novčane kazne, valja istaknuti da Saint‑Gobain ni na koji način nije dokazao pa čak ni ustvrdio da je ona bila usmjerena na kažnjavanje iste povrede prava tržišnog natjecanja kao i one zbog koje je donesena pobijana odluka. Međutim, već je bilo presuđivano da postojanje tržišta različitih premda srodnih proizvoda predstavlja relevantan kriterij za određivanje dosega i, slijedom toga, istovjetnosti povrede članka 81. UEZ‑a (vidjeti, u tom smislu, presude Općeg suda od 15. lipnja 2005., Tokai Carbon i dr./Komisija, T‑71/03, T‑74/03, T‑87/03 i T‑91/03, neobjavljenu u Zborniku, t. 118. do 124. i Jungbunzlauer/Komisija, već citiranu u t. 354. gore, t. 309. do 314.)

384    Nadalje, Saint‑Gobainovo pozivanje na smanjenje iznosa novčane kazne od 33 % koji je Komisija dodijelila jednom od poduzetnika na koje se odnosila Odluka o posebnim grafitima nije relevantno u predmetnom slučaju. Naime, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da Komisijina upravna praksa ne stvara pravni okvir za novčane kazne u području tržišnog natjecanja, s obzirom na to da je on određen jedino Uredbom br. 1/2003, koja se primjenjuje se u skladu sa Smjernicama, i da Komisija nije vezana svojim prijašnjim ocjenama (vidjeti t. 245. gore). Odluke u drugim predmetima samo su indikacija eventualnog postojanje diskriminacije, jer je malo vjerojatno da su okolnosti u tim predmetima, kao što su tržišta, proizvodi, zemlje, poduzetnici i obuhvaćena razdoblja, identične (vidjeti presudu Suda od 7. lipnja 2007., Britannia Alloys & Chemicals/Komisija, C‑76/06 P, Zb., str. I‑4405., t. 60. i navedenu sudsku praksu). Tako je smanjenje iznosa novčane kazne izrečene društvu SGL Carbon AG u Odluci o posebnim grafitima bilo opravdano nizom čimbenika, odnosno ne samo okolnošću da je taj poduzetnik nedavno već bio kažnjen za povredu prava tržišnog natjecanja Unije, nego i vrlo nepovoljnom financijskom situacijom u kojoj se nalazio kao i činjenicom da nije bio recidivist (presuda Tokai Carbon i dr./Komisija, već citirana u t. 383. gore, t. 405. i 406.). Saint‑Gobain nije predočio nijedan konkretan dokaz da se u trenutku donošenja pobijane odluke nalazio u usporedivoj financijskoj situaciji. Pored toga, kao što to proizlazi iz analize iz točaka 300. do 334. gore, Saint‑Gobain se nalazio u situaciji ponovljene povrede kad je Komisija donijela pobijanu odluku.

385    Nadalje, okolnost postojanja teške gospodarske krize koja je zahvatila automobilsko tržište u vrijeme donošenja pobijane odluke, a koja je znatno pogoršala stvarne posljedice novčane kazne na Saint‑Gobain, ako se uzme za utvrđenu, nije relevantna u predmetnom slučaju. Naime, prema dobro utvrđenoj sudskoj praksi, Komisija prilikom određivanja iznosa novčane kazne nije obvezna voditi računa o lošoj financijskoj situaciji poduzetnika, jer bi se time dala konkurentska prednost poduzetnicima koji su najmanje prilagođeni tržišnim uvjetima (presuda Suda od 29. lipnja 2006., SGL Carbon/Komisija, C‑308/04 P, Zb., str. I‑5977., t. 105., vidjeti presudu Općeg suda od 29. studenoga 2005., Union Pigments/Komisija, T‑62/02, Zb., str. II‑5057., t. 175. i navedenu sudsku praksu).

386    U tom pogledu nije relevantno da je do takvih financijskih teškoća, koje se mogu očitovati padom ekonomskih i računovodstvenih pokazatelja poduzetnika u pitanju, pa čak i financijskim deficitom, došlo u kontekstu krize koja je zahvatila tržišta na kojima taj poduzetnik posluje.

387    Kao prvo, takva kriza u načelu se snažnije odražava na poduzetnike koji su najmanje prilagođeni tržišnim uvjetima. Kao drugo, eventualna obveza Komisije da vodi računa o stanju gospodarske krize u svrhu smanjivanja iznosa novčanih kazni izrečenih u vezi s povredama članka 81. stavka 1. UEZ‑a mogla bi značajno utjecati na učinkovitost zabrane sadržane u toj odredbi s obzirom na to da se karteli često formiraju u vrijeme kada neka industrija prolazi kroz teškoće (vidjeti, u tom smislu, presudu Općeg suda od 6. svibnja 2009., KME Germany i dr./Komisija, T‑127/04, Zb., str. II‑1167., t. 122.). Konačno, kao treće, okolnosti poput kontinuiranog smanjenja potražnje ili viška proizvodnih kapaciteta koji se mogu javiti uslijed tog smanjenja, čak i kad bi se mogle dokazati, predstavljaju rizike svojstvene svakoj ekonomskoj aktivnosti i, kao takve, nisu obilježje izvanredne strukturne ili konjunkturne situacije koju bi se moglo uzeti u obzir prilikom određivanja iznosa novčane kazne (vidjeti, u tom smislu, presudu od 25. listopada 2005., Groupe Danone/Komisija, već citiranu u t. 97. gore, t. 414).

388    Slijedi da četvrti prigovor također treba odbiti.

389    Konačno, Saint‑Gobain u okviru petog prigovora tvrdi da je izrečena novčana kazna neproporcionalna zato što je znatno viša od optimalne novčane kazne.

390    U tom pogledu valja podsjetiti da je Opći sud u presudama od 27. rujna 2006., Archer Daniels Midland/Komisija (T‑329/01, Zb., str. II‑3255., t. 141. i T‑59/02, već citirana u t. 271. gore, t. 130) presudio da ako bi se novčanu kaznu moralo odrediti u visini kojom bi se samo poništila korist nastala zabranjenim sporazumom, ona tada ne bi imala odvraćajući učinak. Razumno je za pretpostaviti da poduzetnici pri financijskom izračunu i upravljanju racionalno vode računa ne samo o visini novčanih kazni koje im prijete u slučaju povrede, nego također i o stupnju rizika od otkrivanja zabranjenog sporazuma. Nadalje, ako bi se funkcija novčane kazne svela na jednostavno poništenje očekivane koristi ili dobiti, time se ne bi dovoljno uzela u obzir činjenica da ponašanje u pitanju predstavlja povredu članka 81. stavka 1. UEZ‑a. Naime, svesti novčanu kaznu na puku naknadu prouzročene štete značilo bi zanemariti ne samo odvraćajući učinak, koji se može odnositi samo na buduće ponašanje, nego i represivnu narav takve mjere s obzirom na stvarno počinjenu konkretnu povredu. Slijedom toga, činjenica da Komisija može odrediti novčanu kaznu koja, ovisno o okolnostima slučaja, može znatno premašiti visinu koristi na koju poduzetnik u pitanju računa opravdana je kako odvraćajućim tako i represivnim učinkom novčane kazne.

391    Proizlazi da peti prigovor treba odbiti, a zajedno s njim i drugi dio šestog tužbenog razloga.

c)     Treći dio šestog tužbenog razloga, koji se temelji na tome da nije dovoljno uzeta u obzir okolnost da Saint‑Gobain nije osporio činjenično stanje, kao i na povredi načela zabrane diskriminacije i nedostatku u obrazloženju

 Argumenti stranaka

392    Saint‑Gobain navodi da je Komisija povrijedila članak 23. stavak 2. točku (a) i članak 23. stavak 3. Uredbe br. 1/2003 jer mu je odbila smanjiti iznos izrečene novčane kazne samo iz razloga što se nije pozvao na olakotne okolnosti u odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama. Nužnost takvog smanjenja u predmetnom slučaju proizlazi ne samo iz sudske prakse, već također iz točke 29. Smjernica iz 2006. kao i iz točke 21. Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002. Komisija je tako, prema mišljenju Saint‑Gobaina, trebala voditi računa o okolnosti da on, za razliku od drugih poduzetnika u pitanju, u spomenutom odgovoru nije osporio činjenice koje su mu stavljene na teret u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama.

393    Saint‑Gobain drži da takvo ponašanje smanjuje stupanj težine njegovog protupravnog ponašanja jer se Komisija u velikoj mjeri oslonila na okolnosti da on nije osporio činjenično stanje kako bi ona u pobijanoj odluci utvrdila povredu. U tom pogledu nije relevantno da Saint‑Gobain nije izričito zatražio da se u okviru istrage taj element uzme u obzir kao olakotna okolnost jer Komisija mora voditi računa o svim činjenicama o kojima je imala saznanja u trenutku donošenja pobijane odluke.

394    Pobijana odluka također povrjeđuje načelo zabrane diskriminacije jer je Komisija podnositelju zahtjeva za oslobađanje dodijelila pogodnosti koje proizlaze iz Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002., a da nije ispitala može li se i iznos novčane kazne izrečene Saint‑Gobainu smanjiti s obzirom na tu obavijest. Pored toga, ta okolnost je u suprotnosti s prijašnjom upravnom praksom Komisije.

395    Nadalje, Saint‑Gobain tvrdi da pobijana odluka sadrži nedostatak u obrazloženju jer bi dio tog obrazloženja trebali biti i razlozi za neuzimanje u obzir okolnosti da on nije osporio činjenično stanje.

396    Konačno, Saint‑Gobain podredno od Općeg suda traži da u predmetnom slučaju u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti smanji novčanu kaznu koja mu je izrečena u pobijanoj odluci, kako bi se u obzir uzela njegova suradnja tijekom istrage.

397    Komisija najprije napominje da prigovor koji joj je upućen, a koji se odnosi na to da nije vodila računa o okolnosti da Saint‑Gobain nije osporio činjenično stanje, nije činjenično utemeljen. Ona je naime ispitala opravdava li okolnost da taj poduzetnik nije osporio činjenično stanje takvo smanjenje.

398    Nadalje, Komisija drži da ne bi trebala precijeniti doprinos povezan sa Saint‑Gobainovom suradnjom, s obzirom na to da su njegovim neosporavanjem činjeničnog stanja iz pobijane odluke u prvom redu potvrđene izjave podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazne kao i činjenice utvrđene istragom. Osim toga, Saint‑Gobain je osporio određene aspekte pravne kvalifikacije činjenica koje predstavljaju povredu, pa čak i određene činjenice.

399    Nadalje, Saint‑Gobain se nije pozvao ni na jednu izvanrednu okolnost koja bi opravdala da njegova suradnja bude uzeta u obzir izvan sustava oslobađanja odnosno smanjenja kazni. U tom pogledu Opći je sud u presudi od 8. lipnja 2008., Lafarge/Komisija, već navedenoj u t. 69. gore, potvrdio da sama okolnost da poduzetnik umiješan u nezakoniti sporazum nije osporio osnovanost činjenica ne dovodi do smanjenja iznosa novčane kazne koja mu se treba izreći. Prijašnja upravna praksa Komisije, koja se temelji osobito na njezinoj Obavijesti o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela, ne može dovesti u pitanje taj zaključak (SL 1996, C 207, str. 4., u daljnjem tekstu: Obavijest o oslobađanju od kazni iz 1996.).

400    Pored toga, Komisija osporava tvrdnju da je njezina odluka u vezi s tim nedovoljno obrazložena. Ona smatra da iz obrazloženja pobijane odluke u pogledu okolnosti da podnositelj zahtjeva za oslobađanje od kazni nije osporio činjenično stanje dovoljno jasno proizlazi da takvo neosporavanje ne može ni u kojem slučaju dovesti do smanjenja iznosa novčane kazne izrečene Saint‑Gobainu.

401    Končano, Komisija drži da nijedan razlog ne opravdava to da Opći sud, na temelju svoje neograničene nadležnosti, u predmetnom slučaju smanji iznos novčane kazne izrečene Saint‑Gobainu.

 Ocjena Općeg suda

402    Ovaj dio šestog tužbenog razloga mora se ispitati tako da se napravi razlika između, s jedne strane, mogućnosti smanjenja iznosa novčane kazne na temelju točaka 20. do 23. Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002. i, s druge strane, smanjenja iznosa novčane kazne na temelju olakotne okolnosti izvan područja primjene programa oslobađanja odnosno smanjenja kazni, u skladu s točkom 29. Smjernica iz 2006.

403    Najprije, što se tiče Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002., koja je ratione temporis primjenjiva na predmetni slučaj, valja istaknuti da je u toj obavijesti Komisija detaljno odredila uvjete pod kojima se poduzetnicima koji s njom surađuju tijekom istrage o zabranjenom sporazumu može dodijeliti oslobođenje od novčane kazne koja bi im u protivnom bila izrečena ili smanjenje njezinog iznosa.

404    Tako je u točki 20. Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002. određeno da se poduzetnicima koji ne ispunjavaju uvjete za oslobođenje od novčane kazne, predviđene u odjeljku A navedene obavijesti, ipak može dodijeliti smanjenje iznosa novčane kazne koja bi im u protivnom bila izrečena. Iz točke 21. te obavijesti proizlazi da „[k]ako bi ispunio uvjete, poduzetnik mora dostaviti Komisiji dokaze o navodnoj povredi, sa znatnom dodanom vrijednošću u odnosu na dokaze koje Komisija već posjeduje te mora okončati svoje sudjelovanje u navodnom postupanju najkasnije u trenutku do kojeg je dostavila te dokaze“.

405    Opći sud je nedavno presudio da postupak odobravanja poduzetniku potpunog oslobađanja od novčanih kazni u okviru programa oslobađanja od kazni obuhvaća tri različite faze, pri čemu se prva faza sastoji u tome da zainteresirani poduzetnik podnese zahtjev Komisiji (presuda Općeg suda od 9. rujna 2011., Deltafina/Komisija, T‑12/06, Zb., str. II‑5639., t. 111. i 112.).

406    Pod naslovom „Postupak“ u člancima 24. i 25. Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002. navodi se sljedeće:

„24. Poduzetnik koji želi smanjenje novčane kazne mora Komisiji dostaviti dokaze o zabranjenom sporazumu u pitanju.

25. Opća uprava za tržišno natjecanje dostavit će poduzetniku potvrdu o primitku zahtjeva u kojoj se navodi dan kada su podneseni predmetni dokazi. Komisija neće uzeti u obzir dokaze koje je podnio poduzetnik tražitelj smanjenja iznosa novčane kazne prije nego što je odlučila o postojećem zahtjevu za uvjetno oslobađanje u vezi s istom navodnom povredom“.

407    Iz formulacije tih odlomaka Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002. proizlazi da poduzetnik, kako bi mogao ostvariti smanjenje iznosa novčane kazne u skladu s programom oslobođenja odnosno smanjenja kazne uspostavljenom na temelju navedene obavijesti, mora Komisiji podnijeti zahtjev u tom smislu i dostaviti joj dokaze o navodnom zabranjenom sporazumu koji utječe na tržišno natjecanje u Uniji. To tumačenje područja primjene Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002. tim je više opravdano što se u okviru tog programa odstupa od posljedica koje u načelu proizlaze iz utvrđenja odgovornosti poduzetnika krivih za povrede članka 81. UEZ‑a. Iako se može smatrati prikladnim dodijeliti povlašteni tretman poduzetnicima koji s Komisijom surađuju u istragama povezanim s tajnim kartelima koji su utjecali na Uniju, primjena takvog tretmana mora se ograničiti na poduzetnike koji strogo poštuju postupovne i materijalne uvjete predviđene u Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002.

408    Međutim Saint‑Gobain u predmetnom slučaju tijekom istrage nije izričito zatražio povlašteni tretman na temelju Obavijesti o oslobađanju iz 2002., nego se ograničava na tvrdnju da u svom odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama nije osporio činjenično stanje koje mu je stavljeno na teret. U tom kontekstu Komisiji se ne može prigovoriti jer nije utvrdila može li Saint‑Gobain ostvariti smanjenje iznosa novčane kazne na temelju te obavijesti. Na taj zaključak ne utječe okolnost da se Komisijin pristup u predmetnom slučaju razlikuje od prijašnje upravne prakse, jer ta praksa u svakom slučaju ne može služiti kao pravni okvir za novčane kazne na području tržišnog natjecanja (vidjeti točku 245. gore). Također slijedi da prigovor koji se temelji na nedostatku u obrazloženju ili njegovoj nedostatnosti glede rečenoga nije osnovan.

409    U tom pogledu nije relevantno to što je Opći sud prije presudio da poduzetnik, kako bi ostvario smanjenje iznosa novčane kazne na temelju neosporavanja činjenica, mora Komisiju, nakon što je upoznata sa sadržajem obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama, izričito obavijestiti da ne namjerava osporavati činjenično stanje (presuda Općeg suda od 8. srpnja 2004., Mannesmannröhren‑Werke/Komisija, T‑44/00, Zb., str. II‑2223., t. 303.), što je u tom predmetu i bio slučaj, te da, u slučaju kad je takav zahtjev podnesen, Komisija mora, ako je to potrebno, iznijeti razloge zbog kojih smatra da se na tom temelju ne može dodijeliti smanjenje iznosa novčana kazne (vidjeti, u tom smislu, presude Općeg suda od 29. travnja 2004., Tokai Carbon i dr./Komisija, T‑236/01, T‑239/01, T‑244/01 do T‑246/01, T‑251/01 i T‑252/01, Zb., str. II‑1181., t. 415. i od 30. rujna 2009., Hoechst/Komisija, već citirana u t. 326. gore, t. 98. i 99.).

410    Naime, ti su zaključci bili usko povezani s činjenicom da je Obavijest o oslobađanju od kazni iz 1996. u točki 2. odjeljka D, naslovljenog „Znatno smanjenje iznosa novčane kazne“, predviđala da neosporavanje činjeničnog stanja na kojem Komisija temelji svoje optužbe može dovesti do smanjenja iznosa novčane kazne koja bi bila izrečena da poduzetnik nije surađivao. Kao što to Komisija ispravno ističe u svojim podnescima, takvo pravilo ne postoji u Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002.; u njoj se samo navodi, uz oslobođenje od kazne u potpunosti, mogućnost smanjenja iznosa novčane kazne u slučaju kada poduzetnik Komisiji dostavi „dokaze o navodnoj povredi sa znatnom dodanom vrijednošću u odnosu na dokaze koje [ona] već posjeduje“.

411    Što se tiče prigovora koji se temelji na povredi načela zabrane diskriminacije jer je, za razliku od Saint‑Gobaina, podnositelj zahtjeva za oslobađanje od kazne ostvario smanjenje iznosa novčane kazne na temelju Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002, on se ne može prihvatiti. Valja podsjetiti da je točno da Komisija u okviru ocjene suradnje članova kartela ne smije povrijediti načelo jednakog postupanja (presuda Općeg suda od 6. svibnja 2009., Wieland‑Werke/Komisija, T‑116/04, Zb., str. II‑1087., t. 124.), kojem je protivno da se u usporedivim situacijama ne postupa na sličan način, osim kada je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti presudu Suda od 15. listopada 2009., Audiolux i dr., C‑101/08, Zb., str. I‑9823., t. 54. i navedenu sudsku praksu). Međutim, imajući u vidu razmatranja iznesena u točkama 406. do 408. gore, treba smatrati da se Saint‑Gobain i podnositelj zahtjeva za oslobađanje od kazne nisu nalazili u situaciji koja je usporediva s obzirom na Obavijest o oslobađanju od kazni iz 2002.

412    Nadalje, glede olakotnih okolnosti koje se navode u točki 29. Smjernica iz 2006., treba ustvrditi da Saint‑Gaint u biti prigovara da Komisija nije vodila računa o pravilu iz četvrte alineje te točke, prema kojoj se osnovni iznos novčane kazne može smanjiti „ako je dotični poduzetnik učinkovito surađivao s Komisijom u opsegu koji premašuje područje primjene Obavijesti [o oslobađanju od kazni iz 2002.] te koji premašuje njegovu zakonsku obvezu suradnje“.

413    Međutim, taj se prigovor ne može prihvatiti.

414    U tom pogledu valja istaknuti da je u točki 29. četvrtoj alineji Smjernica iz 2006., poput točke 3. šeste alineje Smjernica iz 1998., predviđena mogućnost da se kao olakotna okolnost u obzir uzme učinkovita suradnja poduzetnika u opsegu koji premašuje područje primjene Obavijesti o oslobađanju od kazni i koji premašuje njegovu zakonsku obvezu suradnju.

415    Međutim, Komisija u slučaju tajnih kartela točku 29. četvrtu alineju Smjernica iz 2006. s pravom primjenjuje samo u iznimnim slučajevima. Naime, primjena te odredbe ne može imati za posljedicu oduzimanje korisnog učinka Obavijesti o oslobađanju od kazne. Iz navedene obavijesti jasno proizlazi da se njime određuje okvir za nagrađivanje poduzetnika koji sudjeluju ili su sudjelovali u tajnim kartelima koji su utjecali na Uniju. Slijedi da se poduzetnicima, u načelu, može dodijeliti smanjenje iznosa novčane kazne na temelju suradnje samo ako ispunjavaju uvjete predviđene navedenom obavijesti (vidjeti, analogijom, presudu Općeg suda od 30. studenoga 2011., Quinn Barlo i dr./Komisija, T‑208/06, Zb., str. II‑7953., t. 270. i 271.).

416    Stoga, na primjer, Komisija ima pravo primjenu točke 29. četvrte alineje Smjernica iz 2006. ograničiti na poduzetnika koji joj je prvi podnio informacije koje su joj omogućile da proširi istragu i poduzme potrebne mjere radi utvrđenja teže povrede ili povrede koja je trajala dulje vrijeme (vidjeti, analogijom, presudu Quinn Barlo i dr./Komisija, već citiranu u t. 415. gore, t. 272. i navedenu sudsku praksu).

417    Ovaj predmet ulazi u područje primjene Obavijesti o oslobađanju od kazne iz 2002., koja se, u skladu sa svojom točkom 1., odnosi na slučajeve tajnih kartela između poduzetnika koji se sastoje od određivanja cijena i podjele tržišta, uključujući manipulaciju s ponudama na natječajima. Slijedi da Komisija ispravno tvrdi da bi se u takvom slučaju točka 29. četvrte alineje Smjernica iz 2006. trebala primijeniti samo iznimno.

418    Opći sud ističe da Saint‑Gobain nije, ni tijekom istrage koja je dovela do donošenja pobijane odluke ni u okviru ove tužbe, objasnio po čemu sama okolnost da nije osporio osnovanost određenih činjenica ispunjava takav uvjet.

419    Kao prvo, Komisija ispravno tvrdi da bi se uzimanjem u obzir neosporavanja činjenica kao olakotne okolnosti ugrozila promjena njezine politike o suradnji slijedom Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002., a koju osobito obilježava činjenica da takva okolnost više nije razlog za smanjenje iznosa novčane kazne (vidjeti t. 410. gore).

420    Kao drugo, čak i u predmetima u kojima se primjenjivala Obavijest o oslobađanju od kazni iz 1996., već je bilo presuđivano da, kada poduzetnik u okviru suradnje samo potvrdi, i to na manje precizan i izričit način, određene informacije koje je u okviru suradnje već pružio drugi poduzetnik, opseg suradnje tog poduzetnika, iako je potencijalno od određene koristi Komisiji, ne može se smatrati usporedivim s opsegom suradnje prvog poduzetnika koji je pružio navedene informacije. Naime, izjavom kojom se samo donekle potvrđuje izjava kojom je Komisija već raspolagala njezina se zadaća ne olakšava u znatnijoj mjeri i, stoga, dovoljnoj da bi to opravdalo smanjenje iznosa novčane kazne na temelju suradnje (vidjeti, analogijom, presudu od 25. listopada 2005., Groupe Danone/Komisija, već citirana u t. 97. gore, t. 455.).

421    U tom pogledu Opći sud zaključuje da se, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 120. pobijane odluke, dokazi na koje se Komisija oslonila kako bi utvrdila postojanje spornog zabranjenog sporazuma i njegovo funkcioniranje u biti sastoje od dokumenata koje je Komisija zaplijenila tijekom pretraga koje je u veljači i ožujku obavila u prostorijama različitih umiješanih poduzetnika, kao i od izjava koje je dao podnositelj zahtjeva za oslobađanje od kazne, poduprtih dokumentima koji datiraju iz vremena spornih činjenica. Okolnost da Saint‑Gobain nije osporio činjenično stanje poslužila je Komisiji da, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 456. pobijane odluke, potkrijepi određena utvrđenja izvedena iz drugih dokaza kojima je raspolagala (vidjeti osobito, u tom pogledu, uvodne izjave 127., 146. do 148., 165., 187., 218., 255. do 277., 297. do 299., 312., 313., 316., 317., 328., 329., 337., 338. i 388. pobijane odluke).

422    Slijedi da se ne može prihvatiti tvrdnja Saint‑Gobaina da je svojim neosporavanjem činjeničnog stanja Komisiji pružio dokaz sa znatnom dodanom vrijednošću u odnosu na dokaze koje su već bili u njezinom posjedu.

423    Slijedom navedenog ne može se prihvatiti Saint‑Gobainov prigovor da Komisija nije uzela u obzir opseg njegove suradnje kao olakotnu okolnost koja premašuje pravni okvir Obavijesti o oslobađanju od kazni iz 2002.

424    Taj zaključak ne može dovesti u pitanje eventualna drugačija upravna praksa. Naime, činjenica da je Komisija u drugim predmetima s pravom smatrala da određeni elementi predstavljaju olakotne okolnosti prilikom određivanja iznosa novčane kazne ne znači da je obvezna doći do istog zaključka u kasnijoj odluci, jer takva praksa sama po sebi ne stvara pravni okvir za novčane kazne na području tržišnog natjecanja (vidjeti točku 245. gore i presudu od 25. listopada 2005., Groupe Danone/Komisija, već citiranu u t. 97. gore, t. 395.).

425    Također nije relevantna činjenica da su se u skladu s prethodnim smjernicama mogle izricati općenito niže novčane kazne. Naime, učinkovita primjena pravila tržišnog natjecanja Unije zahtijeva da Komisija može u svakom trenutku prilagoditi visinu novčanih kazni potrebama te politike, tako da poduzetnici koji su obuhvaćeni upravnim postupkom koji bi mogao dovesti do izricanja novčane kazne ne mogu imati legitimna očekivanja ni da Komisija neće prekoračiti visinu novčanih kazni koju je prije primjenjivala niti da će promijeniti metodu za njihovo utvrđivanje (vidjeti t. 276. i 277. gore).

426    Prigovor koji se temelji na nedostatku u obrazloženju, jer se u pobijanoj odluci ne navode okolnosti na temelju kojih bi se moglo razumjeti zašto Saint‑Gobain nije mogao ostvariti smanjenje iznosa novčane kazne na temelju točke 29. Smjernica iz 2006., također se ne može prihvatiti.

427    U tom pogledu valja podsjetiti da će Komisija, kada je riječ o određivanju novčanih kazni zbog povreda prava tržišnog natjecanja, ispuniti svoju obvezu obrazlaganja ako u odluci navede elemente ocjene koji su joj omogućili da ocijeni težinu i trajanje počinjene povrede, pri čemu u toj odluci nije dužna navesti detaljnije obrazloženje ili brojčane podatke koji se odnose na način određivanja novčane kazne (vidjeti, u tom smislu, presudu Stora Kopparbergs Bergslags/Komisija, već citiranu u t. 148. gore, t. 66.). Pitanje je li takvo obrazloženje dovoljno mora se ocijeniti na temelju okolnosti predmetnog slučaja, a osobito na temelju sadržaja akta, vrste iznesenih razloga i interesa za objašnjenje koji bi njegovi adresati mogli imati (vidjeti presudu Općeg suda od 28. travnja 1994., AWS Benelux/Komisija, T‑38/92, Zb., str. II‑211., t. 26. i navedenu sudsku praksu). Nije potrebno da se u obrazloženju navedu svi relevantni činjenični i pravni elementi, jer se pitanje ispunjava li obrazloženje nekog akta zahtjeve iz članka 253. UEZ‑a mora ocijeniti ne samo u odnosu na njegov sadržaj, nego i u odnosu na njegov kontekst i sva pravna pravila koja uređuju predmetno područje (presuda Komisija/Sytraval i Brink’s France, već citirana u t. 146. gore, t. 63.).

428    U predmetnom slučaju, Saint‑Gobain nakon primitka obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama nije od Komisije zatražio da mu dodijeli smanjenje iznosa novčane kazne s osnove eventualne suradnje na temelju točke 29. četvrte alineje Smjernica iz 2006. Nadalje, Saint‑Gobain nije mogao ne znati da se, s jedne strane, olakotna okolnost iz točke 29. četvrte alineje Smjernica iz 2006., s obzirom na svoju formulaciju, primjenjuje samo izvan područja primjene Obavijesti o oslobođenje od kazni iz 2002. i da, s druge strane, imajući u vidu narav spornog zabranjenog sporazuma, taj sporazum ulazi u područje primjene navedene obavijesti. Konačno, valja ustvrditi, osobito s obzirom na uvodne izjave 56. do 59. i 127. pobijane odluke, da je Saint‑Gobain mogao razumjeti da se Komisija u svrhu utvrđenja predmetne povrede osobito oslonila na izjave podnositelja zahtjeva za oslobađanje od kazne i da su te izjave bile dane prije nego što je Saint‑Gobain poslao odgovor na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama.

429    Slijedi da je Saint‑Gobain iz teksta pobijane odluke mogao shvatiti razloge zbog kojih mu Komisija nije, na temelju postojanja olakotne okolnosti iz točke 29. četvrte alineje Smjernica iz 2006., dodijelila smanjenje iznosa novčane kazne koju mu je izrekla i da prema tome pobijana odluka ne sadrži nedostatak u obrazloženju odnosno nije nedovoljno obrazložena

430    Treći dio šestog tužbenog razloga stoga nije osnovan.

431    S obzirom na analizu cijelog tužbenog razloga, valja odlučiti da je isti osnovan jedino u dijelu u kojem se odnosi na nezakonitost pobijane odluke jer je Komisija u toj odluci uzela u obzir Odluku o ravnom staklu (Italija) u svrhu utvrđenja otegotne okolnosti ponavljanja povrede u odnosu na Saint‑Gobain i Compagnie.

B –  Predmet T‑73/09

432    Najprije valja istaknuti da je u okviru ispitivanja tužbe u predmetu T‑56/09 već analizirano nekoliko tužbenih razloga ili argumenata koje je Compagnie istaknula u okviru predmeta T‑73/09. To vrijedi, kao prvo, za tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava na neovisan i nepristran sud, kao drugo, za tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela individualizacije kazni jer je Compagnie pripisana povreda koju je počinilo jedno od njezinih društava kćeri, kao treće, za tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela zabrane retroaktivnosti kazni i legitimnih očekivanja i, naposljetku, kao četvrto, za tužbeni razlog koji se temelji na pogrešnoj primjeni članka 23. Uredbe br. 1/2003 u vezi s uzimanjem u obzir ponavljanja povrede kao otegotne okolnosti i na povredi načela proporcionalnosti.

433    Razmatranja koja slijede stoga se odnose samo na tužbeni razlog koji se u biti temelji na povredi članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, navodeći da je Komisija počinila pogrešku u ocjeni prihoda na temelju kojeg se određuje gornja granica novčane kazne te na povredi prava na obranu i nedostatka u obrazloženju.

 Argumenti stranaka

434    U okviru tog tužbenog razloga Compagnie prigovara da Komisija u pobijanoj odluci nije iznijela dokaze u prilog uzimanju u obzir cjelokupnog prihoda grupe Saint‑Gobain prilikom određivanja gornje granice novčane kazne propisane u članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003. Naime, ta odredba prema tumačenju suca Unije ne dopušta određivanje novčane kazne koja bi prelazila 10 % ukupnog prihoda poduzetnika u pitanju, koji je određen kao jedinstven gospodarski subjekt. Međutim, prema mišljenju Compagnie, iz pobijane odluke proizlazi da su njome obuhvaćene samo one prakse koje se odnose na određene djelatnosti grupe Saint‑Gobain koje pripadaju njezinom sektoru ravnog stakla, dok ostale djelatnosti grupe, koje obavljaju zasebni poduzetnici, nisu obuhvaćene.

435    Slijedi, prema mišljenju Compagnie, da je Komisija trebala odrediti gornju granicu novčane kazne uzimajući u obzir samo prihod sektora ravnog stakla grupe Saint‑Gobain. Da je tako postupila, novčana kazna u svakom slučaju ne bi prešla iznos od 560 milijuna eura. Compagnie iz toga zaključuje da je novčana kazna koja joj je izrečena solidarno sa Saint‑Gobainom prekomjerna i neproporcionalna.

436    Pored toga, budući da Komisija u tom pogledu nije pružila nikakvo objašnjenje u pobijanoj odluci, ta odluka sadrži nedostatak u obrazloženju.

437    Compagnie uz to u replici ističe da budući da u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama nije bilo napomenuto da je razlog za uzimanje u obzir cjelokupnog prihoda grupe Saint‑Gobain postojanje pretpostavke njezinog odlučujućeg utjecaja na sva njezina društva kćeri, ona nije mogla valjano ostvariti svoja prava u tom pogledu prije donošenja pobijane odluke. Slijedi da je Komisija svojim postupanjem povrijedila njezino pravo na obranu

438    Komisija osporava te tvrdnje. Ona najprije ističe da je u pobijanoj odluci u obzir uzela ukupni prihod grupe Saint‑Gobain samo kako bi utvrdila je li potrebno primijeniti gornju granicu od 10 % iz članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003. Ona nadalje podsjeća da navedenu gornju granicu, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, treba izračunati na temelju zajedničkog prihoda svih društava koja tvore jedinstven gospodarski subjekt koji je počinio povredu članka 81. UEZ‑a, jer je samo taj prihod pokazatelj veličine predmetnog poduzetnika i njegovog utjecaja na tržište. Iz dobro utvrđene sudske prakse proizlazi da je Komisija prilikom određivanja navedene gornje granice ovlaštena uzeti u obzir konsolidirani prihod društva majke koje je na čelu poduzetnika sudionika u povredi. Taj prihod obuhvaća prihod raznih društava kćeri grupe, pri čemu nije potrebno formalno pripisati odgovornost za povredu svim poduzetnicima koji ju čine.

439    Komisija je u predmetnom slučaju u dovoljnoj mjeri dokazala da Compagnie izvršava odlučujući utjecaj na poslovnu politiku svojih društava kćeri i da stoga ta razna društva zajedno čine jednog poduzetnika. Prema tome, gornju granicu spomenutu u prethodnoj točki trebalo je odrediti na temelju konsolidiranog prihoda cijele grupe Saint‑Gobain. U tom pogledu nije relevantno to što je vlastiti prihod Compagnie nizak jer se u njezinim godišnjim izvješćima navodi ukupni prihod grupe Saint‑Gobain. Osim toga, gornja granica od 10 % se ne primjenjuje kako ni na prihod ostvaren na temelju djelatnosti na koju se povreda odnosi tako ni na korist ostvarenu tijekom povrede, a ni na prihod samo onog dijela grupe Saint‑Gobain kojem pripadaju društva kćeri izravno odgovorna za povredu, ostvaren u poslovnoj godini koja je prethodila odluci.

440    Što se tiče prigovora koji se temelji na nedostatku u obrazloženju glede izračuna gornje granice novčane kazne iz članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, Komisija isti osporava. Ona ističe da se ta gornja granica odnosi na prihod poduzetnika kojem je upućena odluka o kazni donesena na temelju navedene uredbe. Compagnie je stoga, kao adresat pobijane odluke, bila u mogućnosti uvjeriti se da joj izrečena novčana kazna ne prelazi navedenu gornju granicu.

441    Konačno, u vezi s prigovorom koji se temelji na povredi prava na obranu, Komisija smatra da je riječ o novom tužbenom razlogu koji je stoga nedopušten. U svakom slučaju, Komisija ističe da u predmetnom slučaju nije bilo povrijeđeno pravo na obranu Compagnie jer ona nije bila obvezna priopćiti joj konkretne elemente koji se odnose na visinu novčane kazne koju mu je namjeravala izreći, kao ni podatak o prihodu koji će upotrijebiti kako bi provjerila je li prekoračena gornja granica iz članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003. Komisija dodaje da je sukladno sudskoj praksi u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama napomenula u kojem je svojstvu društvu Compagnie na teret stavila iznesene činjenice.

 Ocjena Općeg suda

442    Najprije treba ustvrditi da Compagnie ne ističe novi tužbeni razlog ili prigovor u odnosu na tužbene razloge i prigovore koje je navela u tužbi time što se u svojem dodatnom podnesku, u prilog ovom tužbenom razlogu, poziva na članak 41. Povelje o temeljnim pravima. Slijedi da je taj argument dopušten, sukladno sudskoj praksi navedenoj u točki 301. gore.

443    Nadalje, što se tiče merituma, valja podsjetiti da je Komisija ispravno, kao što to proizlazi iz analize iznesene u točkama 206. do 247. gore, protupravno ponašanje Saint‑Gobaina pripisala Compagnie.

444    Ovim tužbenim razlogom se međutim postavlja pitanje značenja koje treba pridati pojmu prihoda „poduzetnika“ koji sudjeluje u povredi, spomenutom u članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003, u situaciji u kojoj, s jedne strane, Komisija ispravno pripisuje društvu majci odgovornost za protupravno ponašanje jednog ili nekoliko njezinih društava kćeri aktivnih u određenoj gospodarskoj grani i, s druge strane, to društvo majka ima druga društva kćeri aktivna u raznim granama, u pogledu kojih u pobijanoj odluci nije utvrđen odlučujući utjecaj društva majke. Kao što to ističe Compagnie, u predmetnom slučaju utvrđenje eventualnog prekoračenja gornje granice novčane kazne koja joj je izrečena solidarno sa Saint‑Gobainom ovisi o pristupu tom problemu.

445    U tom pogledu valja najprije odbiti prigovor Compagnie koji se temelji na nedostatku u obrazloženju glede iznosa prihoda koji je Komisija uzela u obzir kako bi provjerila prelazi li novčana kazna izrečena poduzetniku kojeg tvore Compagnie i Saint‑Gobain gornju granicu iz članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003.

446    Naime, budući da se gornja granica u pitanju odnosi na prihod poduzetnika ili udruženja poduzetnika koje je počinilo povredu, a koje je adresat odluke, pretpostavlja se da taj poduzetnik ili udruženje poduzetnika može provjeriti je li ta gornja granica poštovana. Naime, poduzetnik ili udruženje poduzetnika trebao bi biti ne samo upoznat s pravnim ograničenjem u pitanju, već bi također trebao znati iznos vlastitog prihoda. On stoga može ocijeniti je li izrečenom mu novčanom kaznom prekoračena gornja granica od 10 %, unatoč tome što u vezi s tim nije dano nikakvo objašnjenje u odluci o kazni. Slijedi da se pri primjeni navedene gornje granice ne zahtijeva posebno obrazloženje (presuda Općeg suda od 13. prosinca 2006., FNCBV/Komisija, T‑217/03 i T‑245/03, Zb., str. II‑4987., t. 237. i 238.).

447    U svakom slučaju valja istaknuti da je Komisija u uvodnoj izjavi 13. pobijane odluke među ostalim navela da je u 2007. ukupni konsolidirani prihod grupe Saint‑Gobain iznosio 43,4 milijarde eura i da je Saint‑Gobain u istoj poslovnoj godini ostvario prihod od 5,611 milijardi eura. Osim toga, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 593. do 623. pobijane odluke, Komisija je u predmetnom slučaju povredu koju je počinio Saint‑Gobain pripisala Compagnie, pri čemu je u uvodnoj izjavi 622. pobijane odluke među ostalim zaključila da razna društva kćeri grupe Saint‑Gobain umiješana u povredu tvore, zajedno s Compagnie, jedinstvenog poduzetnika. Nadalje, Komisija je u uvodnoj izjavi 710. pobijane odluke podsjetila da sukladno članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003 novčana kazna ne može prelaziti 10 % ukupnog prihoda koji je svaki poduzetnik i svako udruženje poduzetnika koje je sudjelovalo u povredi ostvarilo u prethodnoj poslovnoj godini. Konačno, iz uvodnih izjava 710. do 712. pobijane odluke proizlazi, barem implicitno, da je Komisija u predmetnom slučaju smatrala da novčana kazna izrečena solidarno Saint‑Gobainu i Compagnie ne prelazi navedenu gornju granicu.

448    Stoga treba smatrati da je Compagnie iz teksta pobijane odluke mogla shvatiti da je Komisija na temelju konsolidiranog prihoda grupe Saint‑Gobain ispitala prelazi li novčana kazna izrečena tom poduzetniku gornju granicu iz članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, iz razloga što je Compagnie izvršavala odlučujući utjecaj na poslovnu politiku Saint‑Gobaina.

449    Nadalje, što se tiče prigovora koji se temelji na prekoračenju gornje granice iz članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, najprije valja podsjetiti da je cilj gornje granice iznosa novčane kazne određene u toj odredbi izbjeći izricanje novčanih kazni za koje se može predvidjeti da ih poduzetnici, s obzirom na svoju veličinu određenu, makar približno i nepotpuno, na temelju svojeg ukupnog prihoda, neće moći platiti. Riječ je dakle o granici koja se jednako primjenjuje na sve poduzetnike te utvrđuje na temelju veličine svakog od njih, a čiji cilj je osigurati da novčane kazne ne budu prekomjerne i neproporcionalne (presuda Dansk Rørindustri i dr./Komisija, već citirana u t. 116. gore, t. 280. i 281.; vidjeti, u tom smislu, presudu Općeg suda od 8. srpnja 2008., Knauf Gips/Komisija, T‑52/03, neobjavljena u Zborniku, t. 452.). Komisiji se stoga člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003 samo zabranjuje da odredi novčanu kaznu koja prelazi gornju granicu od 10 % prihoda poduzetnika u pitanju, pri čemu se ta gornja granica određuje u odnosu na poslovnu godinu koja je prethodila danu donošenja odluke (presude Sarrió/Komisija, već citirana u t. 149. gore, t. 85. i Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, već citirana u t. 86 gore, t. 593.).

450    Ta gornja granica od 10 % mora se odrediti na temelju ukupnog prihoda svih društava koja tvore jedinstven gospodarski subjekt i djeluju kao poduzetnik u smislu članka 81. UEZ‑a, s obzirom na to da samo ukupni prihod navedenih društava može biti pokazatelj veličine i gospodarske snage poduzetnika u pitanju (presude Općeg suda od 20. ožujka 2002., HFB i dr./Komisija, T‑9/99, Zb., str. II‑1487., t. 528. i 529., od 12. prosinca 2007., Akzo Nobel i dr./Komisija, već navedena u t. 210. gore, t. 90. i od 16. studenoga 2011., Sachsa Verpackung/Komisija, T‑79/06, neobjavljena u Zborniku, t. 107.). Slijedom toga, Komisija, u skladu sa sudskom praksom, ne čini pogrešku ako kao osnovu za određivanje gornje granice novčane kazne upotrijebi konsolidirani prihod krajnjeg matičnog društva u pitanju, u slučaju kada nije oborena pretpostavka njezinog odlučujućeg utjecaja na poslovnu politiku jednog ili više društava kćeri umiješanih u povredu (vidjeti, u tom smislu, presude Općeg suda od 12. prosinca 2007., Akzo Nobel i dr./Komisija, već citiranu u t. 210. gore, t. 91., ThyssenKrupp Liften Ascenseurs/Komisija, već citiranu u t. 311. gore, t. 288., od 5. listopada 2011., Transcatab/Komisija, T‑39/06, Zb., str. II‑6831., t. 129., i od 12. listopada 2011., Alliance One International/Komisija, T‑41/05, Zb., str. II‑7101., t. 166.).

451    Pored toga, gornja granica iz članka 23. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, kao što to ispravno ističe Komisija, ima svrhu koja je drugačija i neovisna od svrhe kriterija težine i trajanja povrede (presuda Knauf Gips/Komisija, već citirana u t. 449. gore, t. 452.). Ocjena navedene gornje granice mora se stoga obaviti na temelju veličine i gospodarske snage predmetnog poduzetnika, s obzirom na to da je cilj te gornje granice osigurati da se ne odredi novčana kazna za koju se može očekivati da je poduzetnik u pitanju neće biti u stanju platiti.

452    Konsolidirani prihod grupe Saint‑Gobain bolje odražava veličinu i gospodarsku snagu poduzetnika na kojeg se pobijana odluka odnosi nego samo onaj dio tog prihoda koji je ostvario sektor ravnog stakla te grupe (vidjeti, u tom smislu, presudu Općeg suda od 15. ožujka 2000., Cimenteries CBR i dr./Komisija, T‑25/95, T‑26/95, T‑30/95 do T‑32/95, T‑34/95 do T‑39/95, T‑42/95 do T‑46/95, T‑48/95, T‑50/95 do T‑65/95, T‑68/95 do T‑71/95, T‑87/95, T‑88/95, T‑103/95 i T‑104/95, Zb., str. II‑491., t. 5040. i presudu HFB i dr./Komisija, već navedenu u t. 450. gore, t. 529.). U tom pogledu nije relevantno da Komisija u pobijanoj odluci nije utvrdila da Compagnie izvršava odlučujući utjecaj na poslovnu politiku svih svojih društava kćeri.

453    Slijedi da sama činjenica da je grupa Saint‑Gobain aktivna u različitim granama industrije, kao što su staklo, inovativni materijali, građevinski proizvodi ili pak proizvodi za ambalažiranje nije razlog da u svrhu izračuna gornje granice novčane kazne bude upotrijebljen prihod koji je manji od konsolidiranog prihoda navedene grupe, i to unatoč tome što se povreda iz pobijane odluke odnosi samo na jedan od tih sektora.

454    Osim toga, kao što je to bilo navedeno u točki 443. gore, Komisija je dokazala da je Compagnie tvorila, kada je riječ o primjeni članka 81. UEZ‑a, sa sektorom ravnog stakla grupe Saint‑Gobain gospodarsku cjelinu. U takvom slučaju, u skladu sa sudskom praksom, Komisija ima pravo uzeti u obzir prihod društva majke kako bi odredila dovoljno odvraćajuću visinu novčane kazne (vidjeti, u tom smislu, presudu ThyssenKrupp Liften Ascenseurs/Komisija, već navedena u t. 311. gore, t. 445.). Taj cilj bio bi ugrožen ako bi se, kao što to u biti predlaže Compagnie, kao osnovu za izračun gornje granice novčane kazne mogao uzeti samo prihod društava koja su izravno sudjelovala u povredi (presuda Općeg suda od 13. rujna 2010., Trioplast Wittenheim/Komisija, T‑26/06, neobjavljena u Zborniku, t. 115.).

455    Taj zaključak nije spojiv s rasuđivanjem Općeg suda u presudi Knauf Gips/Komisija, već citiranoj u t. 449. gore. U toj je presudi Opći sud, kako bi utvrdio može li globalni prihod koji su ostvarila sva društva grupe Knauf zajedno poslužiti kao osnova za izračun gornje granice novčane kazne, ispitao, s jedne strane, čini li grupa Knauf gospodarsku cjelinu u smislu prava tržišnog natjecanja i, s druge strane, je li Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala da je Knauf Gips AG, tužitelj u tom predmetu, bio pravna osoba koja je, kao društvo na čelu grupe Knauf, bila odgovorna za koordinaciju aktivnosti te grupe (presuda Knauf Gips/Komisija, već citirana u t. 449. gore, t. 339.). Međutim, taj pristup bio je u navedenom slučaju opravdan činjenicom da u odluci čije se poništenje zahtijevalo u tom predmetu Komisija nije mogla identificirati pravnu osobu koja je upravljala grupom društava koja su činila poduzetnika odgovornog za povredu, a kojoj bi se mogle pripisati povrede koje su počinila različita društva koja je tvore (presuda Knauf Gips/Komisija, već citirana u t. 449. gore, t. 337.). Međutim, Komisija je u ovom predmetu s pravom mogla postupke Saint‑Gobaina pripisati Compagnie, krajnjem matičnom društvu grupe Saint‑Gobain.

456    Konačno, što se tiče prigovora koji se temelji na povredi prava na obranu zato što Komisija nije omogućila Compagnie da, prije donošenja pobijane odluke, dokaže da nije izvršavala odlučujući utjecaj na poslovnu politiku svih svojih društava kćeri, treba ustvrditi da taj prigovor, čak i uz pretpostavku njegove dopustivosti, iako je istaknut tek u replici, u svakom slučaju nije osnovan. Naime, kao što je istaknuto u točki 452. gore, određivanje gornje granice novčane kazne izrečene Compagnie i Saint‑Gobainu na osnovi konsolidiranog prihoda grupe Saint‑Gobain nije uvjetovano postojanjem odlučujućeg utjecaja Compagnie na poslovnu politiku svih svojih društava kćeri.

457    Slijedi da Komisija nije povrijedila članak 23. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 time što je gornju granice novčane kazne koja je u predmetnom slučaju mogla biti izrečena Saint‑Gobainu i Compagnie odredila na temelju konsolidiranog prihoda grupe Saint‑Gobain. Stoga treba zaključiti da je novčana kazna od 880 milijuna eura izrečena zajednički Compagnie i Saint‑Gobainu niža od tako izračunate gornje granice.

458    Prema tome, ovaj tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

C –  Zaključak o zahtjevima za poništenje iz obiju tužbi

459    Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, tužbene zahtjeve za poništenje društava Saint‑Gobain i Compagnie valja prihvatiti samo u dijelu u kojem se njima traži utvrđenje da je Komisija pogriješila uzevši u obzir Odluku o ravnom staklu (Italija) u svrhu utvrđenja postojanja otegotne okolnosti ponavljanja povrede u odnosu na njih.

III –  O tužbenim zahtjevima kojima se traži izvršavanje neograničene nadležnosti Općeg suda

460    Saint‑Gobain i Compagnie od Općeg suda također zahtijevaju da u predmetnom slučaju, u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti, smanji iznos izrečene im novčane kazne.

461    Opći sud najprije podsjeća da je pored jednostavnog nadzora zakonitosti kazne, u okviru kojeg može samo odbiti tužbu za poništenje ili poništiti pobijani akt, na temelju neograničene nadležnosti koja mu je u području tržišnog natjecanja dodijeljena člankom 31. Uredbe br. 1/2003, u skladu s člankom 229. UEZ‑a, on ovlašten preinačiti pobijani akt, čak i bez njegovog poništenja, uzimajući u obzir sve činjenične okolnosti, kako bi, na primjer, smanjio iznos novčane kazne, ako je pitanje iznosa iste podvrgnuto njegovoj ocjeni (vidjeti presudu Suda od 3. rujna 2009., Prym i Prym Consumer/Komisija, C‑534/07 P, Zb., str. I‑7415., t. 86. i navedenu sudsku praksu, presudu Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, već citiranu u t. 86. gore, t. 692. i presudu Romana Tabacchi/Komisija, već citiranu u t. 100. gore, t. 265.).

462    U predmetnom slučaju valja jedan po jedan ispitati, na prvom mjestu, Saint‑Gobainov argument prema kojem od osnove za izračun novčane kazne treba oduzeti prihod za koji on navodi da je ostvaren izvan EGP‑a, na drugom mjestu, Saint‑Gobainov argument prema kojem se prilikom izračuna novčane kazne prihod koji je ostvario u 1999. ne može upotrijebiti za 1998., na trećem mjestu, posljedice koje treba izvesti, ako je to potrebno, iz nezakonitosti pobijane odluke zbog uzimanja u obzir Odluke o ravnom staklu (Italija) u svrhu utvrđenja postojanja ponavljanja povrede u odnosu na Compagnie i Saint‑Gobain i, konačno, na četvrtom mjestu, novi tužbeni razlog koji je Compagnie istaknula tijekom rasprave, a koji se temelji na prekoračenju razumnog roka.

A –  Prihod prodaje koji je Saint‑Gobain navodno ostvario izvan EGP‑a

463    Saint‑Gobain tvrdi da prodaju koju je ostvario izvan EGP‑a treba izuzeti iz osnove za izračun novčane kazne, čak i ako pobijana odluka u tom pogledu nije nezakonita. Ona se u tom smislu poziva na točku 13. Smjernica iz 2006., u skladu s kojom se u svrhu izračuna novčanih kazni izrečenih u slučajevima povrede članka 81. UEZ‑a u obzir uzima samo prihod ostvaren unutar EGP‑a.

464    Komisija je u uvodnoj izjavi 33. pobijane odluke napomenula da tržište na koje se odnosi sporni zabranjeni sporazum prostorno obuhvaća cijeli EGP.

465    U odgovoru na zahtjev Komisije za pružanje informacija postavljen 10. prosinca 2007., upućenom istoj 28. siječnja 2008., Saint‑Gobain je naveo iznose godišnjih prihoda za poslovne godine 2001. i 2004. koji su se odnosili na prodaju ostvarenu izvan EGP‑a. U odgovoru na novi zahtjev Komisije za pružanje informacija postavljen 25. srpnja 2008., upućenom istoj 22. kolovoza 2008., Saint‑Gobain je dopunio te podatke navodeći dio iznosa godišnjih prihoda za poslovne godine 1999. i 2000. koji se također, prema tvrdnjama tog poduzetnika, odnosio na prodaju ostvarenu izvan EGP‑a.

466    Međutim, Komisija smatra da od ukupnih iznosa prihoda koje mu je dostavio Saint‑Gobain ne treba odbiti prodaju navodno ostvarenu izvan EGP‑a.

467    Opći sud je putem mjere upravljanja postupka pozvao Saint‑Gobain da dostavi sve dokumente kojima bi se mogla poduprijeti točnost podataka o prihodu koji je navodno ostvaren izvan EGP‑a, uključujući kupoprodajne ugovore, te da precizira na koje se proizvođače automobila odnosi prodaja povezana s tim prihodom. Saint‑Gobain je također bio pozvan da odgovori na argumente koje je Komisija, suprotstavljajući se zahtjevu Saint‑Gobaina da se prihod u pitanju oduzme od osnove za izračun izrečene mu novčane kazne, iznijela u odgovoru na repliku.

468    U tom pogledu, Opći sud kao prvo smatra da se ne može prihvatiti Saint‑Gobainova tvrdnja da činjenica da je Komisija argumente iz točaka 167. i 168. gore iznijela tek u odgovoru na repliku upućuje na to da je ona pogreškom uključila prodaju ostvarenu izvan EGP‑a u osnovu za izračun novčane kazne.

469    Naime, s jedne strane, valja podsjetiti da je ta pojašnjenja Komisija iznijela u odgovoru na repliku, odgovarajući na novi tužbeni razlog koji je Saint‑Gobain istaknuo u replici, a koji se izričito odnosio na tu navodnu pogrešku. S druge strane, Komisija je u zahtjevima za pružanje informacija od 10. prosinca 2007. i 25. srpnja 2008. zatražila od Saint‑Gobaina da joj dostavi podatke o prihodu ostvarenom unutar EGP‑a tijekom nekoliko uzastopnih poslovnih godina. U svakom od tih zahtjeva pozvala je Saint‑Gobain da joj dostavi, ako je to moguće, revidirane podatke o prihodima i da zasebno navede prihode ostvarene u odnosu na svakog od obuhvaćenih proizvođača automobila. Međutim, Saint‑Gobain tijekom istrage nije iznio nijedan dokaz na temelju kojeg bi se moglo utvrditi da postotak prihoda za koji želi da se oduzme od prihoda koje je prije dostavila Komisiji uistinu odgovara prodaji ostvarenoj izvan EGP‑a.

470    Opći sud nadalje ističe da je Saint‑Gobain dostavio niz računa ili popisa fakturiranja koji se odnose na prodaju ostvarenu izvan EGP‑a između 1999. i 2003. Iz tablice u točki 11. dopisa koji je Saint‑Gobain uputio Općem sudu 12. studenoga 2012. proizlazi da su proizvođači automobila u pitanju [povjerljivo]. Automobilsko staklo koje je bilo predmet tih računa odnosilo se na proizvodne pogone koji su se, u vrijeme spornih činjenica, nalazili izvan EGP‑a ([povjerljivo]).

471    U tom pogledu, kao prvo valja istaknuti da se na temelju računa i popisa fakturiranja koje je Saint‑Gobain dostavio može opravdati samo jedan dio prihoda koje je tijekom trajanja povrede taj poduzetnik ostvario izvan EGP‑a. Saint‑Gobain tako nije predočio račune ili popise fakturiranja za godine 2002. i 2003. povezane s prodajom automobilskog stakla [povjerljivo] i [povjerljivo]. U određenim slučajevima, koji se odnose posebice na prodaju [povjerljivo], nije bio dostavljen nijedan račun.

472    Saint‑Gobain nepotpunost dokumentacije opravdava osobito time da je od spornih činjenica proteklo puno vremena, uslijed čega je mnogo dokazne dokumentacije, računovodstvene ili druge vrste, nestalo. Ipak, taj argument ne može se prihvatiti. Naime, Saint‑Gobain je Komisiji mogao dostaviti tu dokaznu dokumentaciju tijekom istrage, od čega je on izričito odustao jer je bila riječ o „relativno malom iznosu“ relevantne prodaje, ali i zbog „velikih teškoća koje je trebalo prevladati kako bi se iz [međunarodne poslovne baze podataka Saint‑Gobaina] dobili podaci o prihodu od prodaje izvan [EGP‑a]“. U vezi s tim valja istaknuti da su, suprotno Saint‑Gobainovim tvrdnjama, pitanja koja je Komisija u nekoliko navrata uputila tom poduzetniku bila dovoljno precizna da on shvati da treba dostaviti dokaze o točnosti podataka o prodaji ostvarenoj izvan EGP‑a na koju se pozivao. Također se ne može prihvatiti Saint‑Gobainova tvrdnja da Komisija nije dovoljno pažnje pridala važnosti specifikaciji prihoda po proizvođaču automobila. Naime, tu tvrdnju pobija tekst upitnikâ koje je Komisija uputila Saint‑Gobainu 10. prosinca 2007. i 25. srpnja 2008.

473    Kao drugo, valja primijetiti da su, sukladno pobijanoj odluci, proizvođači automobila navedeni u točki 470. gore svi bili predmet koluzija članova „kluba“. Iako Saint‑Gobain u odgovoru na pitanja Općeg suda priznaje da je ta prodaja ostvarena u okviru šireg poslovnog odnosa obuhvaćenog okvirnim ugovorom sklopljenim s podružnicom proizvođača automobila sa sjedištem unutar EGP‑a, on ipak tvrdi da je prodaja u pitanju ostvarena na temelju naloga za isporuku koje su izdala društva kćeri sa sjedištem izvan EGP‑a i da je staklo isporučeno proizvodnim pogonima smještenima izvan EGP‑a. Saint‑Gobain je na raspravi također tvrdio da središnja tijela za nabavu grupa automobilskih proizvođača unutar EGP‑a nisu uvijek bila odgovorna za sklapanje ugovora o isporuci.

474    Međutim, kao prvo, treba ustvrditi da Saint‑Gobain nije, uz iznimku okvirnog ugovora sklopljenog s [povjerljivo], ispitanog u točki 475. dolje, pružio daljnja objašnjenja u vezi s prihodima spomenutim u tablici iz točke 10. svog pisanog odgovora na pitanja Općeg suda, a koji nisu bili ostvareni u okviru šireg poslovnog odnosa uređenog okvirnim ugovorom sklopljenim s proizvođačem automobila u EGP‑u. Pored toga, Opći sud u tom pogledu ističe da čak neki od dokumenata koje je Saint‑Gobain dostavio uz odgovor na pitanja Općeg suda opisuju poslovni model centralizacije kupnje na razini proizvođača automobila u EGP‑u. U tom pogledu valja uputiti na natječaje koje je raspisao [povjerljivo], osobito u svrhu opskrbe vjetrobranima, namijenjenih poslovnom pogonu tog proizvođača u [povjerljivo] kao i na ugovor između Saint‑Gobaina i [povjerljivo], o isporuci stakla za tvornicu [povjerljivo].

475    Nadalje, što se tiče okvirnog ugovora sklopljenog između Saint‑Gobaina i [povjerljivo], on doista upućuje na to da prihod koji je Saint‑Gobain ostvario u tom kontekstu nije proizašao iz okvirnog ugovora sklopljenog s proizvođačem automobila sa sjedištem unutar EGP‑a. Međutim, Opći sud ističe da je to jedini dokument koji je Saint‑Gobain dostavio kako bi potkrijepio podatke o prihodu spomenutom u tablici iz točke 10. njegovog odgovara na pitanja Općeg suda o isporukama tom proizvođaču automobila u [povjerljivo] tijekom trajanja povrede. Slijedom navedenog, u nedostatku ikakvih dokaza, poput računa ili računovodstvenih dokumenata, Opći sud se ne može uvjeriti u točnost iznesenih podataka. Rečeno tim više vrijedi što se u ugovoru sklopljenom između Saint‑Gobaina i [povjerljivo] ne navode podaci ni o cijenama koje su primjenjivane ni o količini stakla isporučenog na temelju navedenog ugovora.

476    Konačno, valja istaknuti da se prodaja koju je Saint‑Gobain navodno ostvario izvan EGP‑a odnosila na proizvodne pogone proizvođača automobila smještene u zemljama uz granicu EGP‑a, od kojih je većina pristupila Uniji nakon što je povreda već prestala. Kao što je to Komisija ispravno istaknula na raspravi, nedvojbeno je da je barem jedan dio vozila proizvedenih u tim pogonima i opremljenih staklom na koje se Saint‑Gobain poziva u gore spomenutoj tablici prodan unutar EGP‑a. Stoga je razumno smatrati da postoji uska povezanost između takve prodaje i unutarnjeg tržišta.

477    U tim okolnostima ne mogu se prihvatiti argumenti koje je Saint‑Gobain iznio kako bi opravdao zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne navodeći da je jedan dio njegove prodaje ostvaren izvan EGP‑a.

B –  Prodaja koju valja uzeti u obzir za 1998.

478    Što se tiče prihoda koje treba uzeti u obzir za godinu 1998., valja podsjetiti da Saint‑Gobain tijekom istrage nije dostavio podatke o prihodima specificirane po proizvođaču automobila koje je ostvario u toj godini. Komisija je stoga za 1998. u obzir uzela podatke o prodaji po automobilskom proizvođaču koje joj je Saint‑Gobain dostavio za najbližu godinu obuhvaćenu razdobljem povrede, odnosno 1998.

479    Međutim, Saint‑Gobain tvrdi da je tržište automobilskog stakla doživjelo rast između 1998. i 1999. i da bi prema tome za nju bilo pogodnije da je, u svrhu određivanja osnove za izračun kazne, u obzir uzeta prodaja stvarno i ostvarena u 1998., a ne da se prodaja iz 1999. također uzme u obzir za 1998.

480    U tom pogledu valja ustvrditi da je Saint‑Gobainova argumentacija neodređena i da pored toga nije potkrijepljena nijednim dokazom. Osim toga, Saint‑Gobain je napominjao, kako tijekom istrage, tako i u svojim podnescima da nije u mogućnosti podnijeti podatke o točnim prihodima po proizvođaču za 1998.

481    U tim okolnostima, u predmetnom slučaju nije moguće primijeniti drukčiji pristup od onoga koji je primijenila Komisija prilikom izračuna novčane kazne, ni osloniti se, radi određivanja prihoda za 1998., na druge podatke o prodaji osim onih koji se odnose na Saint‑Gobainovu prodaju iz 1999.

C –  Posljedice nezakonitosti pobijane odluke u dijelu u kojem je Odluka o ravnom staklu (Italija) uzeta u obzir u svrhu utvrđenja postojanja ponavljanja povrede

482    Valja odlučiti o posljedicama nezakonitosti pobijane odluke u dijelu u kojem je Odluka o ravnom staklu (Italija) uzeta u obzir u svrhu utvrđenja otegotne okolnosti ponavljanja povrede u odnosu na Saint‑Gobain i Compagnie.

483    Opći sud najprije ističe da su tužbeni razlog koji se temelji na povredi pravila o ponavljanju povrede iznijeli kako Saint‑Gobain tako i Compagnie te da je taj tužbeni razlog djelomično prihvaćen u okviru postupka povodom njihovih tužbi (vidjeti točke 308. do 321. gore).

484    Nadalje, valja podsjetiti da u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 461. gore Opći sud može, u okviru izvršavanja svoje neograničene nadležnosti i ako to smatra potrebnim, ocjenu Komisije glede izračuna novčane kazne zamijeniti svojom ocjenom, pa tako i uključujući u odnosu na posljedice koje valja izvesti iz utvrđenja da poduzetnik ima sklonost prema kršenju pravila tržišnog natjecanja Unije.

485    Visina povećanja iznosa novčane kazne zbog ponavljanja povrede trebala bi odražavati težinu ponavljanja ponašanja protivnog pravu tržišnog natjecanja Unije. Prema pobijanoj odluci, povećanje osnovnog iznosa novčane kazne od 60 % bilo je opravdano imajući u vidu kako Odluku o ravnom staklu (Benelux) tako i Odluku o ravnom staklu (Italija). S obzirom na činjenicu da se samo prvu od tih odluka može uzeti u obzir u svrhu utvrđenja ponavljanja povrede i da je uz to ta odluka bila vremenski udaljenija od početka povrede iz pobijane odluke, treba smatrati da je recidivno ponašanje Saint‑Gobaina i Compagnie manjeg stupnja težine od onoga koje je u pobijanoj odluci utvrdila Komisija.

486    Imajući u vidu te okolnosti, postotak povećanja zbog ponavljanja povrede mora se smanjiti na 30 %, a novčana kazna izrečena solidarno Saint‑Gobainu i Compagnie posljedično odrediti u iznosu od 715 milijuna eura.

D –  Novi tužbeni razlog koji je istaknula Compagnie tijekom rasprave, a koji se temelji na prekoračenju razumnog roka

487    Compagnie je tijekom rasprave iznijela novi tužbeni razlog, koji se temelji na prekoračenju razumnog roka zbog prekomjerne duljine upravnog i sudskog postupka. Compagnie u tom pogledu ističe da je prošlo više od sedam godina od trenutka od kada je Komisija donijela prvu istražnu mjeru u ovom predmetu do trenutka održavanja rasprave; na taj dan Compagnie je još uvijek čekala presudu Općeg suda. Protek tog vremenskog razdoblja ima značajne posljedice za Compagnie zbog bankarske garancije koju je izdala na zahtjev Komisije kako bi izbjegla trenutno plaćanje izrečene joj novčane kazne. Compagnie stoga zahtijeva od Općeg suda da preinači pobijanu odluku uzimajući u obzir to predugo razdoblje i troškove koje je za nju prouzročilo to odugovlačenje.

488    Komisija tvrdi da je taj tužbeni razlog nedopušten jer se u okviru tog razloga u obzir želi uzeti duljina upravnog postupka slijedom kojeg je donesena pobijana odluka. Naime, prema tvrdnjama Komisije, protek spomenutog vremenskog razdoblja tuženiku je bio poznat u trenutku podnošenja tužbe pa mu je stoga bilo moguće u toj fazi isticati nerazumnost duljine tog razdoblja. U svakom slučaju, Komisija drži da se duljinu upravnog postupka ne može smatrati prekomjernom. Konačno, iz sudske prakse proizlazi da eventualna prekomjerna duljina postupka ne može utjecati na nezakonitost pobijane odluke, što međutim ne dovodi u pitanje mogućnost podnošenja tužbe za naknadu štete.

489    U tom pogledu Opći sud ističe da, prema članku 6. stavku 1. EKLJP‑a, svatko ima pravo da, radi utvrđivanja njegovih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega, zakonom ustanovljeni neovisan i nepristran sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.

490    Takvo pravo je, kao opće načelo prava Unije, primjenjivo u okviru sudskog postupka protiv odluke Komisije. Pored toga, to pravo je potvrđeno u članku 47. stavku 2. Povelje o temeljnim pravima, koji se odnosi na načelo djelotvorne sudske zaštite (vidjeti presudu Suda od 16. srpnja 2009., Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, C‑385/07 P, Zb., str. I‑6155., t. 178. i 179. i navedenu sudsku praksu).

491    Osim toga, prema ustaljenoj sudskoj praksi, poštovanje razumnog roka također predstavlja opće načelo prava Unije koje je primjenjivo u okviru upravnih postupaka u području politike tržišnog natjecanja koji se vode pred Komisijom (vidjeti presudu Suda od 21. rujna 2006., Nederlandse Federatieve Vereniging voor de Groothandel op Elektrotechnisch Gebied/Komisija, C‑105/04 P, Zb., str. I‑8725., t. 35. i navedenu sudsku praksu). To načelo je kao takvo potvrđeno u članku 41. stavku 1. Povelje o temeljnim pravima, prema kojoj svatko ima pravo da institucije, tijela, uredi i agencije Unije njegove predmete obrađuju nepristrano, pravično i u razumnom roku.

492    Članak 41. stavak 1. i članak 47. stavku 2. Povelje o temeljnim pravima sadrže dva izričaja jednog te istog procesnopravnog načela, to jest da svatko ima pravo očekivati da odluka bude donesena u razumnom roku (vidjeti, u tom smislu, presudu Općeg suda od 5. lipnja 2012., Imperial Chemical Industries/Komisija, T‑214/06, t. 285.).

493    U predmetnom slučaju Compagnie, premda smatra da je to načelo povrijeđeno, ne navodi da je duljina postupka imala bilo kakve posljedice na sadržaj pobijane odluke ili da bi mogla utjecati na rješenje ovog spora. Osobito, ona ne navodi da je duljina postupka imala ikakav učinak na mogućnost iznošenja obrane, bilo tijekom upravnog postupka ili tijekom sudskog postupka. Nadalje, ona ne zahtijeva poništenje pobijane odluke na temelju navedene povrede. Međutim, Compagnie traži od Općeg suda da zbog te povrede preinači odluku Komisije.

494    U tom pogledu, najprije treba zaključiti da se duljina upravnog postupka, uz pretpostavku da je prigovor koji se temelji na prekoračenju razumnog roka u navedenom postupku dopušten, iako nije bio istaknut u tužbi, u okolnostima predmetnog slučaja ni u kojem slučaju ne može smatrati prekomjernom. Taj postupak, pokrenut od strane Komisije u veljači 2005. obavljanjem pretraga u određenim prostorijama društava grupe Saint‑Gobain, okončan je donošenjem pobijane odluke 12. studenoga 2008., odnosno nakon proteka razdoblja od oko tri godine i deset mjeseci. Međutim, u tom pogledu dovoljno je ustvrditi da se istraga odnosila na posebno složen zabranjeni sporazum koji je postupno obuhvatio gotovo sve proizvođače automobila u Uniji i rezultirao brojnim ugovorima i sastancima. Komisija je postupajući u ovom predmetu morala analizirati velik broj činjeničnih i pravnih pitanja, o čemu svjedoči obujam pobijane odluke, koja sadrži 731. točku i 221. stranicu. Pored toga, iz Komisijinog opisa provedenog postupka, iz uvodnih izjava 39. do 55. pobijane odluke, nije vidljivo da su postojala razdoblja neopravdane neaktivnosti.

495    Nadalje, što se tiče duljine sudskog postupka koji je okončan ovom presudom, valja istaknuti da iz presude Suda od 26. studenoga 2013., Groupe Gascogne/Komisija (C‑58/12 P) proizlazi da povreda obveze suđenja u razumnom roku iz članka 47. stavka 2. Povelje o temeljnim pravima, koju je počinio sud Unije, mora pronaći svoju sankciju u tužbi za naknadu štete podnesenoj Općem sudu jer je takva tužba učinkovito i opće primjenjivo pravno sredstvo kojim se utvrđuje i sankcionira takva povreda (gore navedena presuda Groupe Gascogne/Komisija, t. 82. i 83.).

496    Slijedi da tužba koju je u predmetnom slučaju podnijela Compagnie, usmjerena isključivo na poništenje pobijane odluke u dijelu u kojem se odnosi na nju ili, podredno, na smanjenje iznosa izrečene joj novčane kazne i koja se ni u kojem slučaju ne može izjednačiti s tužbom za naknadu štete, nije prikladna podloga za sankcioniranje eventualne povrede, od strane Općeg suda, obveze odlučivanja u razumnom roku u ovom predmetu.

497    Dodatno, valja podsjetiti da, u skladu s člankom 47. stavkom 2. Povelje o temeljnim pravima, svatko ima pravo da neovisan i nepristran sud ispita njegov slučaj. To jamstvo, koje je dio zajedničkih ustavnih tradicija država članica, također je sadržano u članku 6. stavku 1. EKLJP‑a.

498    Prema sudskoj praksi, jamstvo nepristranosti obuhvaća dva aspekta. Kao prvo, sud pred kojim je pokrenut postupak mora biti subjektivno nepristran, to jest nijedan od njegovih članova ne smije pokazati pristranost ili osobne predrasude, pri čemu se osobna nepristranost pretpostavlja sve do predočenja dokaza o suprotnom. Kao drugo, navedeni sud mora biti objektivno nepristran, što znači da mora pružiti dovoljno jamstava da se u vezi s tim isključi svaka opravdana sumnja (presuda Suda od 1. srpnja 2008., Chronopost i La Poste/UFEX i dr., C‑341/06 P i C‑342/06 P, Zb., str. I‑4777., t. 54.; vidjeti, u tom smislu, Europski sud za ljudska prava, presude Piersack protiv Belgije od 1. listopada 1982., serija A br. 53, t. 30., De Cubber protiv Belgije od 26. listopada 1984., serija A br. 86., t. 24. do 30. i Findlay protiv Ujedinjene Kraljevine od 25. veljače 1997., Recueil des arrêts et décisions, 1997‑I, t. 73.).

499    U predmetnom slučaju Compagnie isticanjem prigovora koji se temelji na prekomjernoj duljini sudskog postupka u ovom predmetu poziva vijeće Općeg suda kojem je dodijeljen taj predmet da ocijeni je li ono samo počinilo postupovnu pogrešku time što je postupajući u tom predmetu prouzrokovalo neopravdano kašnjenje. U okviru takve ocjene ovaj sastav suda morao bi stoga utvrditi ne samo je li prigovor o odugovlačenju osnovan, već također, ako je to potrebno, treba li to odugovlačenje smatrati prekomjernim.

500    U tom kontekstu treba smatrati da, čak i ako se pretpostavi da je tužba za poništenje predstavljala prikladnu podlogu za sankcioniranje povrede obveze suca Unije da odluči u razumnom roku, ovaj sastav suda u svakom slučaju ne bi mogao pružiti Compagnie dovoljna jamstva da se isključi svaka opravdana sumnja o tome je li prigovor o prekomjernoj duljini sudskog postupka nepristrano ispitan (vidjeti, analogijom, presudu od 26. studenoga 2013., Groupe Gascogne/Komisija, već citiranu u t. 495. gore, t. 90.).

501    Slijedi da ovaj tužbeni razlog, na koji se Compagnie poziva u prilog zahtjevu za preinaku, treba odbiti kao djelomično neosnovan i djelomično nedopušten.

 Troškovi

502    Sukladno članku 87. stavku 3. Poslovnika, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima ili zbog izvanrednih okolnosti, Opći sud može podijeliti troškove ili odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove.

503    U predmetnom slučaju zahtjevi tužitelja proglašeni su samo djelomično osnovanima. Međutim, kao što je to Saint‑Gobain ispravno istaknuo tijekom rasprave, treba uzeti u obzir činjenicu da je to društvo odlučilo odustati od jednog od svojih prigovora glede pogreške u izračunu novčane kazne nakon što je Komisija u odmakloj fazi postupka, odnosno poslije rasprave, donijela odluku o ispravku.

504    Pored toga, Vijeće je svoju intervenciju u predmetu T‑56/09 ograničilo samo na podupiranje zahtjeva Komisije usmjerenih na odbijanje prvog Saint‑Gobainovog tužbenog razloga, koji se temelji na nevaljanosti Uredbe br. 1/2003. Taj tužbeni razlog odbijen je kao neosnovan.

505    Opći sud stoga smatra da na temelju pravedne ocjene okolnosti predmetnog slučaja treba naložiti da svaka stranka snosi vlastite troškove, osim Vijeća, čije troškove snosi Saint‑Gobain.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (drugo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Predmeti T‑56/09 i T‑73/09 spajaju se u svrhu donošenja presude.

2.      Novčana kazna izrečena solidarno Saint‑Gobain Glass France SA, Saint‑Gobain Sekurit Deutschland GmbH & Co. KG, Saint‑Gobain Sekurit France SAS i Compagnie de Saint‑Gobain SA u članku 2. točki (b) Odluke Komisije C (2008) 6815 final od 12. studenoga 2008. koja se odnosi na postupak primjene članka 81. [UEZ‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (COMP/39.125 – Automobilsko staklo), kako je izmijenjena Odlukom Komisije C (2009) 863 final od 11. veljače 2009. i Odlukom C (2013) 1118 final od 28. veljače 2013., utvrđuje se na 715 milijuna eura.

3.      U preostalom dijelu tužbe se odbijaju.

4.      Svaka stranka snosit će vlastite troškove, osim Vijeća Europske unije, čije će troškove snositi Saint‑Gobain Glass France, Saint‑Gobain Sekurit Deutschland i Saint‑Gobain Sekurit France.

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu, 27. ožujka 2014.

Potpisi

Sadržaj

Okolnosti spora

Pobijana odluka

Postupak i zahtjevi stranaka

O pravu

I –  Predmet tužbe

II –  Glavni tužbeni zahtjev kojim se zahtijeva poništenje pobijane odluke

A –  Predmet T‑56/09

1.  Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na nezakonitosti Uredbe br. 1/2003

a)  Prvi dio prvog tužbenog zahtjeva, koji se temelji na povredi prava na neovisan i nepristran sud

Argumenti stranaka

Ocjena Općeg suda

b)  Drugi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi načela pretpostavke nedužnosti

Argumenti stranaka

Ocjena Općeg suda

2.  Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na obranu

a)  Argumenti stranaka

b)  Ocjena Općeg suda

3.  Treći tužbeni razlog, koji se temelji na nedovoljnom obrazloženju i pogrešci prilikom izračuna novčane kazne

a)  Prvi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na nedovoljnom obrazloženju

Argumenti stranaka

Ocjena Općeg suda

b)  Drugi dio trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na pogrešci u izračunu

Argumenti stranaka

Ocjena Općeg suda

4.  Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na pogrešnom pripisivanju odgovornosti za protupravno ponašanje Saint‑Gobaina društvu Compagnie, povredi načela individualizacije kazni i pretpostavke nedužnosti kao i na zlouporabi ovlasti

a)  Argumenti stranaka

b)  Ocjena Općeg suda

Dopuštenost tužbenog razloga s obzirom na to da ga je istaknuo Saint‑Gobain

Meritum

5.  Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela zabrane retroaktivnosti kazni i legitimnih očekivanja

a)  Argumenti stranaka

b)  Ocjena Općeg suda

6.  Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na prekomjernosti novčane kazne

a)  Prvi dio šestog tužbenog razloga, koji se temelji na pogrešnoj primjeni članka 23. Uredbe br. 1/2003 u vezi s uzimanjem u obzir ponavljanja povrede kao otegotne okolnosti, povredi načela proporcionalnosti i nedostatku u obrazloženju

Argumenti stranaka

Ocjena Općeg suda

–  Dopuštenost argumenata koji se temelje na Povelji o temeljnim pravima, a koje je Compagnie iznijela u dodatnom podnesku

–  Meritum

b)  Drugi dio šestog tužbenog razloga, koji se temelji na povredi načela proporcionalnosti

Argumenti stranaka

Ocjena Općeg suda

c)  Treći dio šestog tužbenog razloga, koji se temelji na tome da nije dovoljno uzeta u obzir okolnost da Saint‑Gobain nije osporio činjenično stanje, kao i na povredi načela zabrane diskriminacije i nedostatku u obrazloženju

Argumenti stranaka

Ocjena Općeg suda

B –  Predmet T‑73/09

Argumenti stranaka

Ocjena Općeg suda

C –  Zaključak o zahtjevima za poništenje iz obiju tužbi

III –  O tužbenim zahtjevima kojima se traži izvršavanje neograničene nadležnosti Općeg suda

A –  Prihod prodaje koji je Saint‑Gobain navodno ostvario izvan EGP‑a

B –  Prodaja koju valja uzeti u obzir za 1998.

C –  Posljedice nezakonitosti pobijane odluke u dijelu u kojem je Odluka o ravnom staklu (Italija) uzeta u obzir u svrhu utvrđenja postojanja ponavljanja povrede

D –  Novi tužbeni razlog koji je istaknula Compagnie tijekom rasprave, a koji se temelji na prekoračenju razumnog roka

Troškovi