MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MELCHIORA WATHELETA
od 7. srpnja 2016.(1)
Predmet C‑301/15
Marc Soulier,
Sara Doke
protiv
Ministre de la Culture et de la Communication,
Premier ministre
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Conseil d'État (Francuska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 2001/29/EZ – Autorsko pravo i srodna prava – Isključivo pravo reproduciranja – Članak 2. – Pravo priopćavanja javnosti – Članak 3. – Iznimke i ograničenja – Članak 5. – Nacionalni propis koji udruzi za kolektivno ostvarivanje prava povjerava prava na iskorištavanje nedostupnih knjiga u komercijalne svrhe – Pravo autora ili nositelja prava na prigovor”
I – Uvod
1. Ovaj zahtjev za prethodnu odluku, koji je 19. lipnja 2015. Conseil d’État (Državno vijeće, Francuska) podnio tajništvu Suda, odnosi se na tumačenje članaka 2. i 5. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu(2).
2. Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između Marca Souliera i Sare Doke, s jedne strane, te Ministre de la Culture et de la Communication (ministra kulture i komunikacija) i Premier ministre (predsjednika vlade), s druge strane, u pogledu zakonitosti Uredbe br. 2013‑182 od 27. veljače 2013. o primjeni članaka L. 134‑1 do L. 134‑9 Zakona o intelektualnom vlasništvu i o digitalnom iskorištavanju nedostupnih knjiga objavljenih u 20. stoljeću(3) (u daljnjem tekstu: sporna uredba).
II – Pravni okvir
A – Pravo Unije
3. Članak 2. Direktive 2001/29, naslovljen „Pravo reproduciranja”, glasi kako slijedi:
„Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima:
(a) autorima, njihovih djela;
[…]”
4. Člankom 3. te direktive, naslovljenim „Pravo priopćavanja autorskog djela javnosti i pravo stavljanja drugih predmeta zaštite na raspolaganje javnosti”, a osobito u stavcima 1. i 3., predviđa se sljedeće:
„1. Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu.
[…]
3. Prava iz stavaka 1. i 2. ne iscrpljuju se bilo kojom radnjom priopćavanja javnosti ili stavljanja na raspolaganje javnosti određenom ovim člankom.”
5. Člankom 4. navedene direktive, naslovljenim „Pravo distribucije”, određuje se:
„1. Države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za bilo koji oblik distribucije javnosti izvornika ili primjeraka njihovih djela prodajom ili na koji drugi način.
2. Pravo distribucije unutar Zajednice ne iscrpljuje se u pogledu izvornika ili primjeraka djela, osim kada je prva prodaja ili drugi prijenos vlasništva nad tim predmetom u Zajednici izvršen od strane nositelja prava ili uz njegov pristanak.”
6. Člankom 5. iste direktive, naslovljenim „Iznimke i ograničenja”, propisuje se, osobito u stavku 2., da države članice mogu predvidjeti različite iznimke i ograničenja prava reproduciranja predviđenog člankom 2. u nabrojenim slučajevima.
7. U stavku 3. tog članka određuje se i da države članice mogu predvidjeti različite iznimke i ograničenja prava reproduciranja i priopćavanja navedena u člancima 2. i 3. u nabrojenim slučajevima.
8. U stavku 5. navedenog članka usto se predviđa sljedeće:
„Iznimke i ograničenja predviđeni stavcima 1., 2., 3. i 4. primjenjuju se samo u određenim posebnim slučajevima koji nisu u sukobu s uobičajenim iskorištavanjem djela ili drugog predmeta zaštite i koji bezrazložno ne dovode u pitanje zakonite interese nositelja prava.”
B – Francusko pravo
Zakon o nedostupnim knjigama
9. Zakonom br. 2012‑287 od 1. ožujka 2012. o digitalnom iskorištavanju nedostupnih knjiga objavljenih u 20. stoljeću (JORF br. 53 od 2. ožujka 2012., str. 3986., u daljnjem tekstu: Zakon o nedostupnim knjigama), glavi III. knjige I. prvog dijela Zakona o intelektualnom vlasništvu, koja se odnosi na iskorištavanje prava povezanih s autorskim pravom, dodano je poglavlje IV. naslovljeno „Posebne odredbe koje se odnose na digitalno iskorištavanje nedostupnih knjiga” koje se sastoji od članaka L. 134‑1 do L. 134‑9 tog zakona. Neki od tih članaka naknadno su izmijenjeni ili stavljeni izvan snage Zakonom br. 2015‑195 od 20. veljače 2015. o različitim odredbama za prilagodbu pravu Europske unije u područjima književnog i umjetničkog vlasništva i kulturne baštine (JORF br. 45 od 22. veljače 2015., str. 3294.).
10. Članci L. 134‑1 do L. 134‑9 Zakona o intelektualnom vlasništvu, koji proizlaze iz tih dvaju zakona, glase kako slijedi:
„Članak L. 134‑1
Nedostupna knjiga u smislu ovog poglavlja je knjiga objavljena u Francuskoj prije 1. siječnja 2001. koju izdavač više ne distribuira u komercijalne svrhe te koja se trenutno ne objavljuje u tiskanom ili digitalnom obliku.
Članak L. 134‑2
Uspostavlja se javna baza podataka u kojoj su evidentirane nedostupne knjige i koju služba za komunikaciju s javnošću stavlja na internet na slobodno i besplatno raspolaganje. Francuska nacionalna knjižnica brine o njezinoj primjeni i ažuriranju te o upisu podataka iz članaka L. 134‑4, L. 134‑5 i L. 134‑6.
[…]
Članak L. 134‑3
I. Kad je knjiga više od šest mjeseci upisana u bazu podataka iz članka L. 134‑2, pravo davanja ovlaštenja za njezino reproduciranje i predstavljanje u digitalnom obliku ima udruga za ubiranje i raspodjelu prava iz glave II. knjige III. ovog dijela, koju je u tu svrhu ovlastio ministar nadležan za kulturu.
Osim u slučaju iz članka L. 134‑5 stavka 3., reproduciranje i predstavljanje knjige u digitalnom obliku odobrava se, uz naknadu, na neisključivoj osnovi i za razdoblje od pet godina, koje se može obnoviti.
II. Ovlaštene udruge mogu pokrenuti sudski postupak radi obrane prava za čije su provođenje odgovorne.
III. Ovlaštenje iz stavka I. dodjeljuje se uzimajući u obzir:
[…]
2. jednaku zastupljenost autora i izdavača među članovima i u tijelima upravljanja;
[…]
5. pravičnost pravila o podjeli prikupljenih prihoda među nositeljima prava, bez obzira na to jesu li strane u izdavačkom ugovoru. Iznos prihoda koje primi autor ili autori knjige ne može biti niži od prikupljenog prihoda izdavača;
6. dokazna sredstva čije izvođenje predlaže udruga kako bi se utvrdili i pronašli nositelji prava radi podjele prikupljenih prihoda;
[…]
Članak L. 134‑4
I. Autor nedostupne knjige ili izdavač koji ima pravo reproduciranja te knjige u tiskanom obliku može se protiviti tomu da udruga ovlaštena za ubiranje i raspodjelu prava izvršava pravo davanja ovlaštenja iz članka L. 134‑3 stavka I. podstavka 1. Taj se prigovor priopćava pisanim putem tijelu iz članka L. 134‑2 stavka 1. najkasnije šest mjeseci nakon upisa predmetne knjige u bazu podataka iz istog stavka.
Taj se prigovor upisuje u bazu podataka iz istog članka L. 134‑2.
Nakon isteka roka navedenog u podstavku 1. ovog stavka I. autor nedostupne knjige može se protiviti izvršavanju prava reproduciranja ili predstavljanja te knjige ako smatra da reproduciranje ili predstavljanje te knjige može naštetiti njegovoj časti ili ugledu. To se pravo izvršava bez naknade štete.
II. Izdavač koji je priopćio svoj prigovor u uvjetima iz podstavka 1. stavka I. ovog članka dužan je iskorištavati predmetnu nedostupnu knjigu u razdoblju od dvije godine nakon tog priopćenja. Izdavač mora na bilo koji način udruzi ovlaštenoj na temelju članka L. 134‑3 dokazati da stvarno iskorištava knjigu. Ako u određenom roku ne iskoristi knjigu, prigovor se briše iz baze podataka navedene u članku L. 134‑2, a pravo davanja ovlaštenja za njezino reproduciranje i predstavljanje u digitalnom obliku izvršava se u uvjetima iz članka L. 134‑3 stavka I. podstavka 2.
[…]
Članak L. 134‑5
Ako autor ili izdavač po isteku roka iz članka L. 134‑4 stavka I. nije podnio prigovor, udruga za ubiranje i raspodjelu prava ponudit će ovlaštenje za reproduciranje i predstavljanje nedostupne knjige u digitalnom obliku izdavaču koji ima pravo reproduciranja te knjige u tiskanom obliku.
[…]
Ovlaštenje za iskorištavanje iz stavka 1. donosi udruga za ubiranje i raspodjelu prava na isključivoj osnovi za razdoblje od deset godina koje se može prešutno obnoviti.
[…]
Ako autor nije podnio prigovor tako da je na bilo koji način dokazao da taj izdavač nema pravo reproduciranja knjige u tiskanom obliku, izdavač koji je priopćio svoju odluku o prihvaćanju dužan je iskorištavati predmetnu nedostupnu knjigu u razdoblju od tri godine nakon tog priopćenja. Toj udruzi mora na bilo koji način dokazati da stvarno iskorištava knjigu.
Ako ponuda iz stavka 1. ne bude prihvaćena ili ako djelo ne bude iskorišteno u roku iz stavka 1. ovog članka, ovlaštenje za reproduciranje i predstavljanje knjige u digitalnom obliku daje udruga za ubiranje i raspodjelu prava u uvjetima iz članka L. 134‑3 stavka I. podstavka 2.
[…]
Članak L. 134‑6
Autor i izdavač koji imaju pravo reproduciranja nedostupne knjige u tiskanom obliku u bilo kojem će trenutku zajednički obavijestiti udrugu za ubiranje i raspodjelu prava iz članka L. 134‑3 o svojoj odluci da opozovu njezino pravo davanja ovlaštenja za reproduciranje i predstavljanje navedene knjige u digitalnom obliku.
Autor nedostupne knjige može u bilo kojem trenutku opozvati pravo davanja ovlaštenja za reproduciranje i predstavljanje knjige u digitalnom obliku koje ima udruga za ubiranje i raspodjelu prava iz istog članka L. 134‑3 ako dokaže da je on jedini nositelj prava definiranih u navedenom članku L. 134‑3. On udrugu obavještava o toj odluci.
[…]
Izdavač koji je priopćio svoju odluku u uvjetima iz stavka 1. dužan je iskorištavati predmetnu knjigu u razdoblju od osamnaest mjeseci nakon tog priopćenja. On mora udruzi za ubiranje i raspodjelu prava na bilo koji način dokazati da stvarno iskorištava knjigu.
Udruga obavještava sve korisnike kojima je dala ovlaštenje za iskorištavanje predmetne knjige o odlukama iz prva dva stavka ovog članka. Nositelji prava ne mogu se protiviti daljnjem iskorištavanju navedene knjige, koje je započelo prije priopćenja, tijekom preostalog razdoblja ovlaštenja iz članka L. 134‑3 stavka I. podstavka 2. ili iz članka L. 134‑5 stavka 3. u trajanju od najviše pet godina i na neisključivoj osnovi.
Članak L. 134‑7
Uredbom Conseil d’État preciziraju se pravila primjene ovog poglavlja, osobito pravila pristupa bazi podataka iz članka L. 134‑2, narav kao i oblik prikupljenih podataka i najprikladnije mjere objave radi osiguranja najveće moguće obaviještenosti nositelja prava, uvjeta izdavanja i opoziva ovlaštenja udrugama za ubiranje i raspodjelu prava iz članka L. 134‑3.
Članak L. 134‑9
Odstupajući od odredbi prvih triju stavaka članka L. 321‑9, ovlaštene udruge iz članka L. 134‑3 prihod od iskorištavanja nedostupnih knjiga, koji se nije mogao podijeliti jer se nisu mogli utvrditi niti pronaći njegovi primatelji prije isteka roka iz posljednjeg stavka članka L. 321‑1, koriste za mjere potpore kreativnim aktivnostima, mjere izobrazbe pisaca i mjere poticanja javnosti na čitanje koje provode knjižnice.
[…]”
11. Spornom uredbom pojašnjena su pravila primjene članaka L. 134‑1 do L. 134‑9 Zakona o intelektualnom vlasništvu.
III – Glavni postupak i prethodno pitanje
12. Tužitelji u glavnom postupku podnijeli su tužbu, koju je tajništvo za sporove Conseil d’État zaprimilo 2. svibnja 2013., za poništenje sporne uredbe zbog prekoračenja ovlasti. Osobito tvrde da Zakon o nedostupnim knjigama, koji se primjenjuje tom uredbom, nije usklađen s ograničenjima i iznimkama prava davanja ovlaštenja za reproduciranje djela zaštićenog autorskim pravom koji su iscrpno navedeni u Direktivi 2001/29.
13. Syndicat des écrivains de langue française (SELF), udruženje Autour des auteurs i trideset pet fizičkih osoba naknadno su intervenirali u postupak, u potporu zahtjevima tužitelja u glavnom postupku.
14. Tuženici u glavnom postupku zahtijevali su da se tužba odbije, pri čemu su osobito tvrdili da spornom uredbom nisu povrijeđeni ciljevi Direktive 2001/29 jer se njome ne uvodi iznimka ili ograničenje isključivog prava reproduciranja djela u smislu te direktive.
15. Udruga Société française des intérêts des auteurs de l’écrit (u daljnjem tekstu: SOFIA) naknadno je intervenirala u postupak također zahtijevajući odbijanje tužbe. Uredbom ministra kulture i komunikacija od 21. ožujka 2013. (JORF br. 76 od 30. ožujka 2013., str. 5420.) ta je udruga ovlaštena za izvršavanje digitalnih prava koja se odnose na takozvane „nedostupne” knjige iz 20. stoljeća.
16. Odlukom od 19. prosinca 2013. sud koji je uputio zahtjev uputio je Conseil constitutionnel (Francuska) prioritetno pitanje o ustavnosti sporne uredbe. Odlukom od 28. veljače 2014. Conseil constitutionnel presudio je da su članci L. 134‑1 do L. 134‑9 Zakona o intelektualnom vlasništvu u skladu s Ustavom, uz obrazloženje da, s jedne strane, sustav za kolektivno ostvarivanje prava digitalnog reproduciranja i digitalnog predstavljanja nedostupnih knjiga, koji je njima uveden, ne dovodi do oduzimanja vlasništva, te da, s druge strane, određivanje uvjeta u kojima autori ostvaruju ta prava ne dovodi do neproporcionalne povrede tih uvjeta s obzirom na cilj od općeg interesa koji želi postići zakonodavac.
17. Prema mišljenju Conseil d’État, kako bi se osigurala bolja iskoristivost pisane baštine koja je zbog distribucije u komercijalne svrhe u javnosti postala nedostupna, spornom uredbom uveden je sustav kojim se potiče digitalno iskorištavanje djela reproduciranih u knjigama objavljenim u Francuskoj prije 1. siječnja 2001. koje izdavač više ne distribuira u komercijalne svrhe i koje se ne objavljuju u tiskanom ili digitalnom obliku. Ističe da u tom slučaju udruge za ubiranje i raspodjelu prava, koje je u tu svrhu ovlastio ministar nadležan za kulturu, izvršavaju pravo davanja ovlaštenja za reproduciranje ili predstavljanje tih knjiga u digitalnom obliku nakon isteka roka od šest mjeseci od njihova upisa u javno dostupnu bazu podataka za koju je odgovorna Francuska nacionalna knjižnica.
18. Conseil d’État navodi da se autor nedostupne knjige ili izdavač koji ima pravo reproduciranja te knjige u tiskanom obliku mogu protiviti izvršavanju tog prava najkasnije šest mjeseci nakon upisa knjige u bazu podataka. Osim toga, prema mišljenju Conseil d’État, čak i nakon isteka tog roka, autor nedostupne knjige može se u svakom trenutku usprotiviti izvršavanju prava reproduciranja ili predstavljanja, ako smatra da reproduciranje ili predstavljanje te knjige može naštetiti njegovoj časti ili ugledu. Conseil d’État dodaje da autor nedostupne knjige također može u svakom trenutku opozvati pravo davanja ovlaštenja za reproduciranje i predstavljanje knjige u digitalnom obliku koje ima udruga ovlaštena za ubiranje i raspodjelu prava u uvjetima iz članka L. 134‑6 Zakona o intelektualnom vlasništvu.
19. Sud koji je uputio zahtjev, nakon što je odbio sve tužbene zahtjeve tužitelja u glavnom postupku koji se nisu pravno temeljili na člancima 2. i 5. Direktive 2001/29, smatrao je da odgovor na tužbeni razlog tužitelja u glavnom postupku, koji se odnosi na te odredbe, ovisi o tome protivi li se odredbama Direktive 2001/29 da se propisom, poput onoga koji je uveden člancima L. 134‑1 do L. 134‑9 Zakona o intelektualnom vlasništvu, udruzi ovlaštenoj za ubiranje i raspodjelu prava povjeri izvršavanje prava davanja ovlaštenja za reproduciranje i predstavljanje „nedostupnih knjiga” u digitalnom obliku,, omogućujući autorima ili nositeljima prava tih knjiga da se usprotive ili prekinu to izvršavanje prava u uvjetima koji su njime definirani.
20. U tim je okolnostima Conseil d’État odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Protivi li se [člancima 2. i 5.] Direktive 2001/29 da se propisom, kao što je onaj koji je [uveden člancima L. 134‑1 do L. 134‑9 Zakona o intelektualnom vlasništvu], udrugama ovlaštenima za ubiranje i raspodjelu prava povjeri izvršavanje prava davanja ovlaštenja za reproduciranje i predstavljanje ‚nedostupnih knjiga’ u digitalnom obliku, omogućujući autorima ili nositeljima prava tih knjiga da se usprotive ili prekinu to izvršavanje prava u uvjetima koji su njime definirani?”
IV – Postupak pred Sudom
21. M. Soulier i S. Doke, SOFIA, francuska, njemačka, talijanska i poljska vlada te Europska komisija iznijeli su pisana očitovanja o prethodnom pitanju. SOFIA, francuska, češka i poljska vlada te Komisija iznijeli su usmena očitovanja na raspravi koja se održala 11. svibnja 2016.
22. M. Soulier i S. Doke te Komisija tvrde da na prethodno pitanje treba odgovoriti potvrdno, dok SOFIA te francuska, njemačka i poljska vlada smatraju da na to pitanje treba odgovoriti niječno. Talijanska vlada pak predlaže da se na prethodno pitanje odgovori negativno pod uvjetom da sud koji je uputio zahtjev provede provjere. Naime, talijanska vlada predlaže da se sud koji je uputio zahtjev pozove da konkretno provjeri dovodi li predmetni propis do neproporcionalne povrede autorskih prava, tako da osobito ispita odredbe o prethodnom obavješćivanju autora, njihovim mogućnostima prigovora i opoziva te pravila o njihovoj naknadi.
V – Analiza
A – Doseg zahtjeva za prethodnu odluku
23. Zahtjevom za prethodnu odluku sud koji je uputio zahtjev pita Sud je li nacionalni propis, kojim se udrugama ovlaštenim za ubiranje i raspodjelu prava povjerava izvršavanje prava davanja ovlaštenja(4) za reproduciranje i predstavljanje(5) takozvanih „nedostupnih” knjiga, u digitalnom obliku, uz naknadu(6), u skladu s člankom 2. točkom (a)(7) Direktive 2001/29 kojim se uvodi isključivo pravo reproduciranja u korist autora i njezinim člankom 5. kojim se državama članicama dopušta da predvide iznimke ili ograničenja tog prava(8).
24. Neovisno o tomu što se sud koji je uputio zahtjev poziva samo na članke 2. i 5. Direktive 2001/29, smatram, kao i tužitelji u glavnom postupku, njemačka vlada i Komisija, da nacionalni propis, poput onog u glavnom postupku, kojim se udrugama ovlaštenim za ubiranje i raspodjelu prava u određenim okolnostima dopušta digitalno iskorištavanje takozvanih „nedostupnih” knjiga, treba ispitati ne samo s obzirom na članak 2. točku (a) Direktive 2001/29(9), nego i s obzirom na njezin članak 3. stavak 1. kojim se autorima predviđa isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti.
25. Naime, iskorištavanje knjige u digitalnom obliku, tako da joj pripadnici javnosti mogu pristupiti, podrazumijeva njezino stavljanje na raspolaganje javnosti i, prema mojem mišljenju, predstavlja priopćavanje djela javnosti u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29(10).
26. Iz toga slijedi da, u smislu članka 2. točke (a) i članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, digitalno iskorištavanje knjiga zaštićenih autorskim pravom, za koje autor treba dati pojedinačno i odvojeno ovlaštenje(11), predstavlja „reproduciranje” i „priopćavanje javnosti” djela, osim ako te radnje ne ulaze u područje iznimke ili ograničenja iz članka 5. te direktive(12).
B – Članak 5. Direktive 2001/29
27. Prije nego što iznesem svoje mišljenje o tumačenju članka 2. točke (a) i članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, najprije isključujem da su članak 5. te direktive te sustav iznimki i ograničenja isključivih prava iz članaka 2. do 4., koji je njima uspostavljen, relevantni za ishod glavnog postupka.
28. Naime, propis, poput onog u glavnom postupku, nije naveden(13) među iznimkama i ograničenjima koja su detaljno i iscrpno(14) nabrojana u članku 5. Direktive 2001/29(15).
29. Usto, taj sustav iznimki i ograničenja strogo je određen u članku 5. stavku 5. Direktive 2001/29 kojim se predviđa da se one „primjenjuju […] samo u određenim posebnim slučajevima koji nisu u sukobu s uobičajenim iskorištavanjem djela ili drugog predmeta zaštite i koji bezrazložno ne dovode u pitanje zakonite interese nositelja prava”(16). Slijedom toga, kako bi se pozvalo na iznimku predviđenu u članku 5. te direktive, potrebno je još da iznimka ili ograničenje prava reproduciranja ili priopćavanja javnosti ispunjava uvjete određene u članku 5. stavku 5. navedene direktive(17).
30. Naposljetku, suprotno očitovanjima SOFIA‑e, ni članak 5. Direktive 2001/29 ni uostalom bilo koja druga odredba te direktive ne predviđa mogućnost da države članice prošire doseg tih iznimaka ili ograničenja(18).
31. Takva je inicijativa isključivo na europskom zakonodavcu. Smatram, kao i Komisija, da bi pravna sigurnost koja je povezana s autorskim pravom bila ugrožena kada bi države članice mogle uvesti druga odstupanja od autorskoga prava, osim onih predviđenih na europskoj razini.
C – Doseg isključivih prava davanja ovlaštenja ili zabrane reproduciranja djela i njihova priopćavanja javnosti dodijeljenih člankom 2. točkom (a) i člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/29
32. Budući da u ovom slučaju nije primjenjivo nijedno ograničenje ili iznimka na koje se upućuje u članku 5. Direktive 2001/29, treba ispitati doseg isključivih prava dodijeljenih člancima 2. i 3. te direktive kako bi ga se usporedilo s propisom koji je predmet zahtjeva za prethodnu odluku.
1. Uvodna razmatranja
33. Iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da izraze odredbe prava Unije, poput članaka 2. i 3. Direktive 2001/29, koji ne sadržavaju nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica radi utvrđivanja njezina smisla i dosega, u pravilu treba autonomno i ujednačeno tumačiti u cijeloj Uniji(19).
34. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, pri tumačenju odredbe prava Unije treba uzeti u obzir ne samo njezin tekst, nego i kontekst u kojemu se nalazi te ciljeve propisa kojeg je dio(20). U ovom slučaju, glavni je cilj Direktive 2001/29 uspostava visoke razine zaštite(21), među ostalim, autora, koja će im omogućiti da ishode odgovarajuću naknadu za korištenje njihovih djela, osobito prilikom reproduciranja ili priopćavanja javnosti(22).
35. Na temelju članka 2. točke (a) i članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, autori imaju isključiva prava davanja ovlaštenja ili zabrane reproduciranja svojih djela ili njihova priopćavanja javnosti(23).
36. Sud je odlučio da su predmetna isključiva prava bila preventivne naravi te da su omogućila autoru da stane između eventualnih korisnika svojeg djela i reproduciranja (ili radnji priopćavanja javnosti)(24) koje bi ti korisnici mogli izvršiti, a sve kako bi to mogao zabraniti.
37. Slijedom toga, na temelju članka 2. točke (a) i članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29, autor ima isključivo pravo odlučivanja, hoće li i, po potrebi, kada i kako, dati ovlaštenje ili zabranu reproduciranja svojeg djela ili njegova priopćavanja javnosti.
2. Isključiva prava autora i nacionalni propis poput onog u glavnom postupku
a) Izričita i prethodna suglasnost autora
38. Prema mojem mišljenju, člankom 2. točkom (a) i člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/29 zahtijeva se izričita i prethodna suglasnost(25) autora za svako reproduciranje ili svako priopćavanje javnosti njegova djela, uključujući u digitalnom obliku. Ta je suglasnost(26) osnovno pravo autora.
39. U nedostatku europskog zakonodavstva kojim bi se od toga odstupalo(27), izričita i prethodna suglasnost autora za reproduciranje i priopćavanje javnosti njegova djela ne može se ukloniti, pretpostaviti ili ograničiti tako da je se zamijeni prešutnom suglasnošću(28) ili pretpostavkom prijenosa kojima bi se autor trebao usprotiviti u određenom roku i uvjetima predviđenima nacionalnim pravom. Iz toga slijedi da se nacionalnim propisom, kao što je sporna uredba, kojim se izričita i prethodna suglasnost autora zamjenjuje prešutnom suglasnošću ili pretpostavkom suglasnosti, autoru uskraćuje ključni dio njegova prava intelektualnog vlasništva.
b) Mijenjaju li mogućnost prigovora i opoziva te pravo na naknadu doseg predmetnih isključivih prava?
40. Činjenica da se autor, u skladu s nacionalnim propisom u glavnom postupku, u određenim uvjetima može usprotiviti(29) tomu da SOFIA izvršava pravo davanja ovlaštenja za reproduciranje ili priopćavanja javnosti njegova djela u digitalnom obliku(30) ili opozvati(31) njezino pravo davanja ovlaštenja za reproduciranje određene knjige ili njezina priopćavanja javnosti u digitalnom obliku, ni u kojem pogledu ne mijenja to utvrđenje(32).
41. Osim toga, činjenica da autor prima naknadu ili prihod u skladu s nacionalnim propisom(33) za reproduciranje svojeg djela ili njegovo priopćavanje javnosti ni u kojem pogledu ne mijenja okolnost da su povrijeđena njegova isključiva prava.
42. Naime, isključiva prava predviđena u članku 2. točki (a) i članku 3. stavku 1. Direktive 2001/29 obuhvaćaju pravo dobivanja odgovarajuće naknade za korištenje djela, ali nisu ograničena samo na to pravo. U tom pogledu, Sud je već presudio da autorsko pravo iz članka 2. točke (a) i članka 3. stavka 1. Direktive 2001/29 treba razlikovati, na primjer, od prava kompenzatornog karaktera(34) umjetnika izvođača i proizvođača fonograma predviđenog člankom 8. stavkom 2. Direktive 2006/115.
c) Utječe li na sadržaj predmetnih isključivih prava činjenica da djelo nije distribuirano u javnosti u komercijalne svrhe?
43. Činjenica da autor ne iskorištava u potpunosti svoje djelo, zato što ga, na primjer, ne distribuira u javnosti u komercijalne svrhe(35), ne mijenja njegova isključiva prava na davanje ovlaštenja ili zabrane reproduciranja svojeg djela ili njegova priopćavanja javnosti.
44. U tom pogledu, talijanska vlada smatra da se „u klasičnom obliku prava vlasništva, koji se razvio na temelju vlasništva nad nekretninama, uvijek priznavalo da se zakonom [mogu], osim posebnih ograničenja tog prava kojim se vlasniku zbog prevladavajućeg javnog interesa nalaže da prihvati [određene] radnje trećih osoba koje utječu na njegovu mogućnost ostvarivanja svojeg prava, predvidjeti slučajevi u kojima pravo na imovinu prestaje važiti jer se ne upotrebljava, dok ga treće osobe upotrebljavaju produktivno i stoga društveno korisno. Naime, iako je jedno od prava vlasnika, među ostalim, i pravo na to da se ne koristi svojom imovinom, tako da pravo vlasništva nije podložno zastari, oduvijek se pogodovalo trećoj osobi koja, iako nema pravo, stvarno upotrebljava imovinu i time omogućuje da se razvije njezin gospodarski potencijal, u odnosu na vlasnika koji nije zainteresiran za svoju imovinu i time je isključuje iz proizvodnog toka”.
45. Na temelju propisa koji su ovdje primjenjivi, tu tezu nije moguće prihvatiti u ovom slučaju.
46. Naime, Direktivom 2001/29 nije predviđena nikakva sankcija ni posljedica u slučaju da autor ne izvršava ili ograničeno izvršava svoja isključiva prava predviđena u članku 2. točki (a) i članku 3. stavku 1. te direktive. Stoga predmetna isključiva prava ostaju nepromijenjena(36), čak i ako ih njihov nositelj ne „upotrebljava”.
47. Usto, Direktiva 2012/28 potvrđuje to tumačenje.
48. Ta se direktiva odnosi na upotrebu takozvanih djela „siročadi”, odnosno djela zaštićenih autorskim pravom za koja se ne može utvrditi nositelj prava ili se nositelj prava, čak i ako je utvrđen, ne može pronaći. Donesena je jer „[u] slučaju djela siročadi nije moguće ishoditi takvu prethodnu suglasnost za postupke reprodukcije ili stavljanja na raspolaganje javnosti”(37).
49. U tom pogledu, člankom 6. stavkom 1. Direktive 2012/28 određuje se da države članice odlučuju o iznimci ili ograničenju prava reprodukcije i prava stavljanja na raspolaganje javnosti koja su redom predviđena člancima 2. i 3. Direktive 2001/29 te na taj način osiguravaju da organizacije iz članka 1. stavka 1.(38) Direktive 2012/28 djela siročad(39) iz svojih zbirki mogu reproducirati, osobito za potrebe digitalizacije, te ih stavljati na raspolaganje javnosti.
50. Stoga je iznimka ili ograničenje iz članaka 2. i 3. Direktive 2001/29 predviđeno u članku 6. stavku 1. Direktive 2012/28 jako ograničeno.
51. Osim toga, člankom 6. stavkom 2. Direktive 2012/28 predviđa se da „[o]rganizacije iz članka 1. stavka 1. djela siročad koriste u skladu sa stavkom 1. […] samo radi postizanja ciljeva vezanih uz njihove zadaće od javnog interesa, posebno očuvanja i obnavljanja djela i fonograma koji čine sastavni dio njihovih zbirki te osiguravanja njihove dostupnosti za kulturne i obrazovne potrebe. Organizacije u okviru takvih korištenja mogu ostvarivati prihode, i to isključivo za potrebe pokrivanja svojih troškova digitalizacije djela siročadi i stavljanja tih djela na raspolaganje javnosti”(40).
52. Smatram da bi bilo proturječno da se, u skladu s Direktivom 2012/28, postave puno stroži zahtjevi za reproduciranje i priopćavanje javnosti djela siročeta nego za iste radnje iskorištavanja povezane s takozvanim „nedostupnim knjigama” u skladu s nacionalnim propisom poput onog u glavnom postupku(41).
53. Naime, za razliku od Direktive 2012/28 kojom se zahtijeva pažljiva potraga za nositeljima prava koja se provodi u dobroj vjeri prije iskorištavanja djela, predmetnim nacionalnim propisom ne nalaže se nikakav pojedinačan pristup autoru. U skladu s člankom L. 134‑3 Zakona o intelektualnom vlasništvu, kada je knjiga upisana u bazu podataka iz članka L. 134‑2, autor ima rok od šest mjeseci da se usprotivi tomu da SOFIA izvršava pravo davanja ovlaštenja za reproduciranje njegova djela u digitalnom obliku ili priopćavanja tog djela javnosti u tom obliku. Usto, dok se člankom 6. stavkom 2. Direktive 2012/28 izričito isključuje svako iskorištavanje djela siročeta u komercijalne svrhe, cilj je nacionalnog propisa u glavnom postupku iskorištavanje u komercijalne svrhe takozvanih „nedostupnih” knjiga.
d) Pravila upravljanja predviđena predmetnim nacionalnim propisom
54. SOFIA(42) te francuska, njemačka(43) i poljska vlada smatraju da propis, poput onog u glavnom postupku, ne utječe na zaštitu autorskog prava i da predstavlja samo pravilo upravljanja određenim pravima, pri čemu se članku 2. točki (a) i članku 3. stavku 1. Direktive 2001/29 ne protivi to da države članice određuju pravila upravljanja autorskim pravima.
55. Čini mi se da je takvo tumačenje autorskog prava protivno članku 2. točki (a) i članku 3. stavku 1. Direktive 2001/29(44). Naime, te odredbe, kojima se propisuje isključivo pravo autora na davanje ovlaštenja ili zabrane reproduciranja i priopćavanja javnosti svojih djela, odnose se i na način na koji autor izvršava ta prava.
56. Iako je točno da se Direktivom 2001/29 ne usklađuju ni ne dovode u pitanje pravila u području ostvarivanja autorskih prava u državama članicama(45), zakonodavac Unije izvršio je svoje ovlasti u području intelektualnog vlasništva time što je predvidio da autor u načelu ima isključiva prava davanja ovlaštenja ili zabrane reproduciranja svojeg djela ili njegova priopćavanja javnosti.
57. U tim okolnostima, države članice više ne mogu donositi pravila upravljanja kojima se dovodi u pitanje propis Unije(46), čak i ako je to u cilju od općeg interesa(47). Naime, prije nego što se uzme u obzir upravljanje pravima reproduciranja i priopćavanja javnosti, nositelj tih isključivih prava mora dati ovlaštenje tijelu za upravljanje da upravlja njegovim pravima.
58. Radi cjelovitosti, smatram da je prethodno navedeno potvrđeno Direktivom 2014/26/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o kolektivnom ostvarivanju autorskog prava i srodnih prava te izdavanju odobrenja za više državnih područja za prava na internetsko korištenje glazbenih djela na unutarnjem tržištu(48) kojom se uređuju „uvjeti potrebni za osiguravanje pravilnog funkcioniranja upravljanja autorskim i srodnim pravima od strane organizacija za kolektivno ostvarivanje prava”(49), čak i ako ta direktiva nije primjenjiva ratione temporis na spor u glavnom postupku.
59. Člankom 5. stavkom 2. Direktive 2014/26 predviđa se da „[n]ositelji prava imaju pravo ovlastiti organizaciju za kolektivno ostvarivanje prava po svom izboru da upravlja njihovim pravima, kategorijama prava ili vrstama djela ili drugim sadržajima po njihovom izboru, za državna područja po njihovom izboru, neovisno o državi članici nacionalnosti, boravišta ili poslovnog nastana organizacije za kolektivno ostvarivanje prava ili nositelja prava”(50). Propis poput onog u glavnom postupku nije u skladu s tim člankom.
60. Usto, iz članka 5. stavka 7. Direktive 2014/26 jasno proizlazi da nositelj autorskog prava mora dati „pristanak posebno za svako pravo ili kategoriju prava ili vrstu djela i drugi sadržaj za koje on daje ovlasti upravljanja organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava”. Tim člankom dodaje se da je „[s]vaki takav pristanak zaveden […] u obliku dokumenta”.
61. Suglasnost stoga ostaje temelj autorova izvršavanja njegovih isključivih prava.
e) Utjecaj memoranduma o razumijevanju u pogledu ključnih načela digitalizacije i stavljanja na raspolaganje nedostupnih djela, potpisanog 20. rujna 2011.(51).
62. SOFIA te francuska, njemačka i poljska vlada konačno navode da se propis u glavnom postupku u okvir poslova koje su na razini Unije vodili predstavnici europskih knjižnica, autori, izdavači i udruge za kolektivno ostvarivanje prava, čiji su rezultati bili zabilježeni u memorandumu o razumijevanju u pogledu ključnih načela digitalizacije i stavljanja na raspolaganje nedostupnih djela koji su 20. rujna 2011. u prisustvu Komisije(52) potpisala udruženja knjižnica, novinari, izdavači, autori i umjetnici (u daljnjem tekstu: memorandum). Memorandumom, na koji izričito upućuje Direktiva 2012/28(53), predviđa se mogućnost opsežne digitalizacije knjiga koje nisu dostupne na tržištu kako bi bile dostupne javnosti. Tim je memorandumom potvrđeno i da je moguće pretpostaviti da su autori suglasni s kolektivnim ostvarivanjem odgovarajućih prava na iskorištavanje, pod uvjetom da je, s jedne strane, učinjeno sve što je bilo moguće da ih se o tome obavijesti i, s druge strane, da se njihovi interesi zaštite mehanizmima nesuglasnosti ili opoziva.
63. Uvodnom izjavom 4. Direktive 2012/28 predviđa se da se „[o]va Direktiva ne dovodi u pitanje specifična rješenja država članica za rješavanje širih pitanja opsežne digitalizacije, kao u slučaju takozvanih nedostupnih djela. Takva rješenja uzimaju u obzir posebnosti različitih vrsta sadržaja i različitih korisnika te se temelje na suglasnosti odgovarajućih zainteresiranih strana. Taj je pristup primijenjen i u [M]emorandumu […]. Ova Direktiva ne dovodi u pitanje taj [memorandum] kojim se od država članica i Komisije traži da osiguraju da se u dobrovoljnim sporazumima između korisnika, nositelja prava i organizacija za kolektivno ostvarivanje prava odrazi nužna pravna sigurnost na nacionalnoj i prekograničnoj razini”(54).
64. Prema mojem mišljenju, taj memorandum nije pravno obvezujuć da bi se njime mogao ograničiti doseg isključivih prava predviđenih u članku 2. točki (a) i članku 3. stavku 1. Direktive 2001/29 i sadrži samo poziv Komisiji i državama članicama da osiguraju pravnu sigurnost dobrovoljnih sporazuma(55) sklopljenih među korisnicima, nositeljima prava i udrugama za kolektivno ostvarivanje prava. Međutim, „dobrovoljni sporazumi” uopće se ne spominju u predmetnom nacionalnom propisu.
VI – Zaključak
65. Iako se ne može poreći legitimni cilj oživljavanja zaboravljenih knjiga, po potrebi upotrebom novih tehnologija, predlažem Sudu da, s obzirom na ciljeve Direktive 2001/29, jasan tekst njezina članka 2. točke (a) i članka 3. stavka 1., nepostojanje odstupanja od načela izričite i prethodne suglasnosti kao i nepostojanje drugih suprotnih odredbi prava Unije, na prethodno pitanje koje je uputio Conseil d'État (Francuska) odgovori na sljedeći način:
Članku 2. točki (a) i članku 3. stavku 1. Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu protivi se to da se propisom, kao što je onaj koji je uveden člancima L. 134‑1 do L. 134‑9 Zakona o intelektualnom vlasništvu, udrugama ovlaštenima za ubiranje i raspodjelu prava povjeri izvršavanje prava davanja ovlaštenja za reproduciranje i predstavljanje, u digitalnom obliku, „nedostupnih knjiga”, čak i ako se njime autorima ili nositeljima prava tih knjiga omogućuje da se usprotive ili prekinu to ostvarivanje prava pod određenim uvjetima koji su njime definirani.