PRESUDA SUDA (sedmo vijeće)
23. travnja 2020.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Promet – Usluge zračnog prijevoza – Uredba (EZ) br. 1008/2008 – Članak 23. stavak 1. – Navođenje konačne cijene koja se plaća – Troškovi internetske prijave putnika za let – PDV – Administrativne naknade za plaćanje kreditnom karticom različitom od one koju prihvaća zračni prijevoznik – Neizbježne i predvidive stavke konačne cijene koja se plaća – Opcijske doplate na cijenu – Pojam”
U predmetu C‑28/19,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Consiglio di Stato (Državno vijeće, Italija), odlukom od 18. prosinca 2018., koju je Sud zaprimio 16. siječnja 2019., u postupku
Ryanair Ltd,
Autorità Garante della Concorrenza e del Mercato – Antitrust
protiv
Autorità Garante della Concorrenza e del Mercato – Antitrust,
Ryanair Ltd,
Ryanair DAC,
SUD (sedmo vijeće),
u sastavu: P. G. Xuereb (izvjestitelj), predsjednik vijeća, T. von Danwitz i A. Kumin, suci,
nezavisni odvjetnik: M. Szpunar,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani postupak,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Ryanair DAC, M. Castioni, G. Mazzei i A. Pecchia, avvocati, te B. Kennelly, QC,
– za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju A. Collabolletta, avvocato dello Stato,
– za francusku vladu, D. Colas, A.-L. Desjonquères i I. Cohen, u svojstvu agenata,
– za austrijsku vladu, J. Schmoll i G. Hesse, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, L. Malferrari i B. Sasinowska, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 23. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 1008/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. rujna 2008. o zajedničkim pravilima za obavljanje zračnog prijevoza u Zajednici (SL 2008., L 293, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 8., str. 164.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između, s jedne strane, društva Ryanair Ltd i Autorite Garante della Concorrenza e del Mercato – Antitrust (Nacionalno tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja i tržišta – Antitrust, Italija; u daljnjem tekstu: AGCM) i, s druge strane, AGCM‑a i društava Ryanair Ltd i Ryanair DAC, u vezi s navodno nepoštenom poslovnom praksom zrakoplovne kompanije Ryanair (u daljnjem tekstu: Ryanair).
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Uvodna izjava 16. Uredbe br. 1008/2008 glasi:
„Korisnici usluga trebaju imati mogućnost učinkovitog uspoređivanja cijena zračnog prijevoza različitih zračnih prijevoznika. Stoga konačna cijena koju plaća kupac za usluge zračnog prijevoza s polaskom iz Zajednice uvijek mora biti naznačena i uključivati sva davanja, pristojbe i naknade. Zračne prijevoznike Zajednice također se potiče na prikazivanje konačne cijene za svoje usluge zračnog prijevoza iz trećih zemalja u Zajednicu.”
4 U članku 2. točki 18. te uredbe određuje se:
„Za potrebe ove Uredbe:
[…]
(18) ,tarife zračnog prijevoza’ znači cijene, izražene u eurima ili lokalnoj valuti, a koje se plaćaju zračnim prijevoznicima ili njihovim zastupnicima ili drugim prodavateljima karata za zračni prijevoz putnika te uvjete pod kojima te cijene važe, uključujući naknadu i uvjete koji se nude agenciji te ostalim pomoćnim službama;”
5 Članak 23. stavak 1. navedene uredbe glasi kako slijedi:
„U tarife i vozarine prijevoza zračnim putem koje su dostupne javnosti uključeni su važeći uvjeti koji važe kod ponude ili objavljivanja u bilo kojem obliku, uključujući i na internetu, za usluge zračnog prijevoza iz zračne luke smještene na državnom području države članice na koju se primjenjuje Ugovor. Konačna cijena koja se plaća mora biti u svakom trenutku navedena i mora uključivati važeću tarifu ili vozarinu zračnog prijevoza, kao i sve važeće poreze i pristojbe, prireze i provizije koji su neizbježni i predvidivi u trenutku objavljivanja. Pored navođenja konačne cijene, potrebno je navesti i sljedeće:
(a) tarifu ili vozarinu prijevoza zračnim putem;
(b) poreze;
(c) pristojbe na zračnim lukama; i
(d) ostale pristojbe, prireze ili provizije, poput onih koje se odnose na sigurnost ili gorivo,
tamo gdje su tarifi ili vozarini prijevoza zračnim putem dodane stavke iz točaka (b), (c) i (d). [Opcijske d]oplate na cijenu moraju se iskazati na jasan, transparentan i nedvosmislen način na samom početku postupka rezervacije, a kupac sam odabire tu mogućnost.”
Talijansko pravo
6 Člankom 20. decreta legislativo n. 206 – Codice del consumo (Zakonodavna uredba br. 206 – Zakonik o zaštiti potrošača) od 6. rujna 2005. (redovni dodatak GURI‑ju br. 235 od 8. listopada 2005.), u verziji koja se primjenjuje na činjenice u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakonik o zaštiti potrošača), zabranjuje se nepoštena poslovna praksa u smislu članaka 21. do 23. tog zakonika poput, primjerice, zavaravajuće poslovne prakse. Konkretno, u članku 20. stavku 2. navedenog zakonika pojašnjava se da se poslovna praksa smatra nepoštenom ako je protivna profesionalnoj pažnji i bitno narušava ili je vjerojatno da će bitno narušiti gospodarsko ponašanje prosječnog potrošača do kojeg dopire odnosno kojem je namijenjena, u odnosu na proizvod, odnosno gospodarsko ponašanje prosječnog člana skupine ako je poslovna praksa usmjerena određenoj skupini potrošača.
7 Na temelju članka 21. stavka 1. točke (d) tog zakonika, zavaravajuća poslovna praksa može se odnosi, među ostalim, na cijenu ili način njezina izračuna odnosno na postojanje posebne pogodnosti u pogledu cijene.
Glavni postupak i prethodna pitanja
8 AGCM je odlukom od 15. lipnja 2011. proglasio društvo Ryanair odgovornim za različite oblike nepoštene poslovne prakse s obzirom na Zakonik o zaštiti potrošača i izrekao mu više novčanih kazni. Konkretno, AGCM je ocijenio nepoštenom, u smislu članka 20. stavka 2. i članka 21. stavka 1. točke (d) Zakonika o zaštiti potrošača, praksu prikazivanja primijenjenih cijena u vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku u sustavu rezervacija na internetskoj stranici tog društva (http://ryanair.com/it).
9 AGCM smatra da cijene objavljene na toj internetskoj stranici nisu sadržavale određene stavke koje je društvo Ryanair ocijenilo fakultativnima, a to su: troškovi internetske prijave putnika za let, porez na dodanu vrijednost (PDV) obračunan na tarife i opcijske doplate za nacionalne letove te administrativne naknade za plaćanje kreditnom karticom različitom od one koju prihvaća društvo Ryanair (prepaid Mastercard), iako su te stavke, prema AGCM‑ovu mišljenju, zapravo obvezne, potrošačima se naplaćuju tijekom postupka rezervacije putem interneta te na taj način pridonose povećanju izvorno ponuđene tarife.
10 Ryanair je podnio tužbu za poništenje te odluke Tribunaleu amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij, Italija).
11 Kada je riječ o poslovnoj praksi koja se odnosi na prikazivanje cijena, taj je sud presudom od 12. travnja 2012. potvrdio AGCM‑ovu odluku od 15. lipnja 2011., ocijenivši da troškovi internetske prijave putnika za let i PDV obračunan na tarife i opcijske doplate za nacionalne letove ne čine fakultativne troškove, nego ih treba smatrati – baš kao i administrativne naknade za plaćanje kreditnom karticom različitom od one koju prihvaća društvo Ryanair – „neizbježnim” troškovima, u smislu članka 23. stavka 1. Uredbe br. 1008/2008, čije neprikazivanje na početku postupka rezervacije onemogućuje pravilno obavještavanje potrošača o stvarnoj cijeni usluge koju nudi spomenuto društvo.
12 Kada je, konkretno, riječ o administrativnim naknadama za plaćanje kreditnom karticom različitom od one koju prihvaća društvo Ryanair, Tribunale amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij) ocijenio je da se neizbježnost tih naknada opravdava činjenicom da prosječni potrošač koji želi izvršiti rezervaciju na internetskoj stranici društva Ryanair nije konkretno ni u kakvoj razumnoj prilici da izbjegne uvećanje cijene zbog spomenutih naknada ako ne raspolaže kreditnom karticom koju to društvo prihvaća. U tom je pogledu navedeni sud zaključio da je cilj članka 23. stavka 1. Uredbe br. 1008/2008 osigurati potpunu transparentnost cijene zrakoplovnih karata od trenutka kada je zainteresirana osoba odlučila započeti postupak rezervacije, a ne potaknuti javnost da unaprijed ishodi povoljnije sredstvo plaćanja.
13 Društvo Ryanair podnijelo je žalbu Consigliu di Stato (Državno vijeće, Italija) protiv presude Tribunalea amministrativo regionale per il Lazio (Okružni upravni sud za Lacij) u dijelu u kojem je odbijena njegova tužba i potvrđena AGCM‑ova odluka.
14 Podsjetivši na to da se Sud u svojoj dosadašnjoj sudskoj praksi nije posebno izjašnjavao o spornim stavkama cijene, sud koji je uputio zahtjev ističe da za potrebe rješavanja spora valja utvrditi može li se za te stavke smatrati da ulaze u kategoriju neizbježnih i predvidivih doplata na cijenu, u smislu druge rečenice u članku 23. stavku 1. Uredbe br. 1008/2008, ili u kategoriju opcijskih doplata na cijenu, u smislu četvrte rečenice u toj odredbi. Ako je riječ o opcijskim doplatama, sud koji je uputio zahtjev pita se mogu li se opcijskom prirodom doplate opisati troškovi koje većina potrošača može izbjeći.
15 U tim je okolnostima Consiglio di Stato (Državno vijeće) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li drugu rečenicu u članku 23. stavku 1. Uredbe [br. 1008/2008] tumačiti na način da sporne stavke cijene koje se odnose na troškove internetske prijave za let, odnosno ‚administrativne naknade’ za plaćanje kreditnom karticom, koje uvećavaju cijenu samih karata, kao i troškovi koji proizlaze iz obračuna PDV‑a na tarife i opcijske doplate za nacionalne letove ulaze u kategoriju neizbježnih i predvidivih doplata na cijenu ili u kategoriju opcijskih doplata?
2. Treba li četvrtu rečenicu u članku 23. stavku 1. Uredbe br. 1008/2008 tumačiti na način da pridjev ‚opcijski’ opisuje troškove koje većina potrošača može izbjeći?”
O prethodnim pitanjima
16 Svojim dvama pitanjima, koja valja rješavati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 23. stavak 1. Uredbe br. 1008/2008 tumačiti na način da troškovi internetske prijave putnika za let, PDV obračunan na tarife i opcijske doplate za nacionalne letove kao i administrativne naknade za plaćanje kreditnom karticom različitom od one koju prihvaća zračni prijevoznik ulaze u kategoriju neizbježnih i predvidivih doplata na cijenu, u smislu druge rečenice te odredbe, ili u kategoriju opcijskih doplata, u smislu njezine četvrte rečenice.
17 U tom pogledu valja podsjetiti na činjenicu da na temelju druge rečenice u članku 23. stavku 1. Uredbe br. 1008/2008 konačna cijena koja se plaća za zračni prijevoz putnika mora biti u svakom trenutku navedena i mora uključivati, među ostalim, tarifu zračnog prijevoza, kako je definirana u članku 2. točki 18. te uredbe, kao i poreze, pristojbe, prireze i provizije koji su neizbježni i predvidivi u trenutku objavljivanja ponude. U trećoj rečenici u članku 23. stavku 1. navedene uredbe pojašnjava se da se u ponudi moraju iskazati barem pristojbe na zračnim lukama i pristojbe, prirezi ili provizije koji se odnose na sigurnost ili gorivo, tamo gdje su tarifi zračnog prijevoza dodane navedene stavke.
18 S tim u vezi Sud je pojasnio da se porezi, pristojbe, prirezi i provizije navedeni u drugoj i trećoj rečenici u članku 23. stavku 1. Uredbe br. 1008/2008 ne mogu uključiti u tarifu zračnog prijevoza, nego se moraju odvojeno iskazati (presuda od 6. srpnja 2017., Air Berlin, C‑290/16, EU:C:2017:523, t. 36.). Također, iz točke 35. presude od 15. siječnja 2015., Air Berlin (C‑573/13, EU:C:2015:11) proizlazi da od prvog navođenja cijene zračnog prijevoza valja istaknuti različite stavke konačne cijene koja se plaća, u smislu druge rečenice u članku 23. stavku 1. Uredbe br. 1008/2008.
19 Nadalje, u četvrtoj rečenici u članku 23. stavku 1. Uredbe br. 1008/2008 propisuje se da se opcijske doplate na cijenu moraju iskazati na jasan, transparentan i nedvosmislen način na samom početku postupka rezervacije, pri čemu kupac sam odabire tu mogućnost.
20 U tom pogledu, iz točke 14. presude od 19. srpnja 2012., ebookers.com Deutschland (C‑112/11, EU:C:2012:487) proizlazi da pojam „opcijska doplata na cijenu” obuhvaća doplate koje nisu neizbježne – za razliku od stavki konačne cijene koja se plaća, navedenih u drugoj i trećoj rečenici u članku 23. stavku 1. Uredbe br. 1008/2008 – i koje se tako odnose na usluge koje, dopunjujući samu uslugu zračnog prijevoza, nisu ni obvezne ni nužne za prijevoz putnika, tako da kupac odabire hoće li ih prihvatiti ili odbiti. Sud je bio u prilici pojasniti da doplate na cijenu koje se odnose na osiguranje od otkazivanja leta odnosno na prijevoz predane prtljage treba smatrati opcijskima u smislu četvrte rečenice u članku 23. stavku 1. Uredbe br. 1008/2008 (presude od 19. srpnja 2012., ebookers.com Deutschland, C‑112/11, EU:C:2012:487, t. 20. i od 18. rujna 2014., Vueling Airlines, C‑487/12, EU:C:2014:2232, t. 39.).
21 Na taj način iz članka 23. stavka 1. Uredbe br. 1008/2008 i navedene sudske prakse proizlazi da je u ponudama zračnog prijevoza putnika koje objavljuje na internetu zračni prijevoznik poput društva Ryanair od prvog navođenja cijene dužan iskazati tarifu zračnog prijevoza te, odvojeno, neizbježne i predvidive poreze, pristojbe, prireze i provizije, dok opcijske doplate na cijenu mora iskazati na jasan, transparentan i nedvosmislen način na samom početku postupka rezervacije.
22 Na temelju tih elemenata valja razmotriti kako, s obzirom na članak 23. stavak 1. Uredbe br. 1008/2008, svrstati različite stavke cijene o kojima je riječ u glavnom postupku.
23 Kada je riječ, kao prvo, o troškovima internetske prijave putnika, valja ocijeniti, suprotno onomu što su u svojim pisanim očitovanjima iznijeli austrijska vlada i Europska komisija, da se iz činjenice da je prijava nužna i obvezna ne može automatski izvesti zaključak o neizbježnosti tih troškova u smislu druge rečenice u članku 23. stavku 1. Uredbe br. 1008/2008. Naime, zračnim se prijevoznicima mora priznati mogućnost da putnicima ponude različite oblike naplatne ili besplatne prijave, poput internetske prijave ili fizičke prijave u zračnoj luci.
24 U tim okolnostima, kada potrošač može birati između barem dvaju načina prijave, valja utvrditi – kako to u svojem pisanom očitovanju ističe francuska vlada – da način prijave koji mu je ponuđen tijekom postupka rezervacije nije usluga obvezna i nužna za njegov prijevoz. Naime, kada zračni prijevoznik nudi naplatnu uslugu internetske prijave istodobno nudeći alternativna rješenja za besplatnu prijavu putnika, troškovi njihove internetske prijave ne mogu se smatrati neizbježnom stavkom konačne cijene koja se plaća, u smislu druge rečenice u članku 23. stavku 1. Uredbe br. 1008/2008, nego ih se mora svrstati u opcijsku doplatu na cijenu, u smislu četvrte rečenice u toj odredbi, koju potrošač može prihvatiti ili odbiti.
25 Ti se troškovi mogu smatrati neizbježnima samo ako su svi načini prijave koje nudi zračni prijevoznik naplatni odnosno ako se – kako to u svojem pisanom očitovanju ističe talijanska vlada – potrošaču uopće ne nudi odabir između više načina prijave. Naime, u prvom slučaju potrošač mora, na ovaj ili onaj način, podmiriti troškove prijave, s obzirom na to da mu je ostavljena tek prividna sloboda odabira, dok u drugom slučaju on u stvarnosti nema nikakvog drugog izbora osim internetske prijave.
26 Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li društvo Ryanair putnicima nudilo mogućnost besplatne prijave. Ako im je nudilo isključivo mogućnost naplatne internetske prijave, kako to u svojem pisanom očitovanju navodi talijanska vlada, ili ako im je kao alternativu usluzi takve prijave nudilo isključivo naplatne načine prijave, kako to u svojem pisanom očitovanju tvrdi Komisija, valja zaključiti da kupac nije mogao izbjeći plaćanje troškova prijave i da njihov iznos, vidljiv iz cjenovne politike zračnog prijevoznika, ulazi u neizbježne i predvidive stavke cijene, u smislu druge rečenice u članku 23. stavku 1. Uredbe br. 1008/2008.
27 S druge strane, ako je društvo Ryanair kao alternativu nudilo jednu ili više mogućnosti besplatne prijave, troškove naplatne internetske prijave trebalo bi smatrati opcijskim doplatama na cijenu, u smislu četvrte rečenice u članku 23. stavku 1. Uredbe br. 1008/2008.
28 Kada je, kao drugo, riječ o PDV‑u obračunanom na tarife nacionalnih letova, valja utvrditi da je riječ o porezu, u smislu druge i treće rečenice u članku 23. stavku 1. Uredbe br. 1008/2008, i da je taj porez, koji se odnosi na tarifu zračnog prijevoza, neizbježan i predvidiv, u smislu treće rečenice u toj odredbi, jer je predviđen nacionalnim propisima i jer se primjenjuje automatski prilikom rezervacije za nacionalni let.
29 Kada je, kao treće, riječ o PDV‑u obračunanom na opcijske doplate za nacionalne letove, valja ocijeniti, kako to u svojem pisanom očitovanju ističe Komisija, da se radi o opcijskoj doplati na cijenu, u smislu četvrte rečenice u članku 23. stavku 1. Uredbe br. 1008/2008. Naime, iako se zbog svoje obvezatnosti PDV obračunan na opcijske doplate za nacionalne letove može ocijeniti neizbježnim, nije ga moguće smatrati predvidivim jer je neodvojivo povezan s opcijskim doplatama koje odabire isključivo putnik. Zračni prijevoznik ne može od samog početka znati koje će opcijske doplate putnik odabrati, tako da se iznos PDV‑a na te doplate ne može uključiti u konačnu, predvidivu cijenu koju treba navesti prilikom objavljivanja ponude.
30 U tim okolnostima valja napomenuti da se određeni porez mora uvijek navesti uz stavku cijene s kojom je povezan, kao što to, uostalom, proizlazi iz posljednjeg dijela treće rečenice u članku 23. stavku 1. Uredbe br. 1008/2008, u skladu s kojim u konačnoj cijeni koja se plaća valja navesti poreze „[dodane] tarifi [zračnog prijevoza]”. Prema tome, ako se porez odnosi na tarifu zračnog prijevoza, treba ga prikazati odvojeno s tom tarifom od prvog navođenja konačne cijene koja se plaća, a ako se on odnosi na opcijsku doplatu na cijenu, u konačnoj ga se cijeni treba i može navesti tek u trenutku navođenja doplate.
31 Kada je riječ o potonjem slučaju, valja pojasniti – kako to u svojem pisanom očitovanju ističe Komisija – da iznos poreza treba jasno istaknuti u cijeni opcijskih usluga, od trenutka njihova prikazivanja. Naime, zahtjev jasnoće i transparentnosti koji zračni prijevoznik mora poštovati tijekom objavljivanja opcijskih doplata na cijenu, na temelju četvrte rečenice u članku 23. stavku 1. Uredbe br. 1008/2008, podrazumijeva da se dio iznosa doplate koji otpada na PDV priopći putniku čim on odabere opcijsku uslugu. Objavljivanje tog dijela također odgovara cilju učinkovite usporedivosti cijena usluga zračnog prijevoza, koji se želi postići Uredbom br. 1008/2008, na temelju njezine uvodne izjave 16., pri čemu potrošač mora moći usporediti doplate na cijenu bez PDV‑a koje nude zračni prijevoznici za određenu nacionalnu zračnu liniju.
32 Kada je, kao četvrto i posljednje, riječ o administrativnim naknadama za plaćanje kreditnom karticom različitom od one koju prihvaća zračni prijevoznik, valja utvrditi da su te naknade nesumnjivo predvidive jer njihova primjena proizlazi iz same politike zračnog prijevoznika u pogledu načina plaćanja.
33 Kada je riječ o spomenutim naknadama, u smislu druge rečenice u članku 23. stavku 1. Uredbe br. 1008/2008, najprije valja istaknuti da kupac može izbjeći njihovo plaćanje podmirivanjem konačne cijene kreditnom karticom koju prihvaća zračni prijevoznik. Međutim, ne može se smatrati da je doplatu na cijenu moguće izbjeći i da je ona stoga opcijske prirode ako zračni prijevoznik opciju koju nudi potrošaču uvjetuje na način da je određena usluga besplatna samo za određeni uski krug privilegiranih potrošača, čime se potrošače izvan tog kruga de facto prisiljava na plaćanje usluge odnosno na to da odustanu od trenutačne kupnje i poduzmu potencijalno skupe korake kako bi ispunili postavljeni uvjet, uz rizik da nakon njihova poduzimanja više neće moći iskoristiti iskazanu ponudu, barem ne po prvotno ponuđenoj cijeni.
34 Iz toga proizlazi da spomenute naknade treba svrstati u predvidive i neizbježne i da ih se stoga ne može obuhvatiti pojmom opcijske doplate na cijenu, u smislu četvrte rečenice u članku 23. stavku 1. Uredbe br. 1008/2008.
35 Osim toga, valja pojasniti da za potrebe svrstavanja navedenih naknada nije potrebno utvrđivati raspolaže li većina potrošača karticom koju prihvaća zračni prijevoznik, čime je u mogućnosti da izbjegne plaćanje tih naknada. Naime, budući da je cilj Uredbe br. 1008/2008 pojedinačna zaštita potrošača (vidjeti u tom smislu presudu od 15. siječnja 2015., Air Berlin, C‑573/13, EU:C:2015:11, t. 33.), mogućnost izbjegavanja doplate na cijenu ne može se utvrđivati s obzirom na kriterij koji ispunjava samo većina potrošača.
36 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da članak 23. stavak 1. Uredbe br. 1008/2008 treba tumačiti na način da troškovi internetske prijave putnika za let plaćanje kojih se ne može izbjeći jer ne postaji alternativni besplatni način prijave, PDV obračunan na tarife nacionalnih letova kao i administrativne naknade za plaćanje kreditnom karticom različitom od one koju prihvaća zračni prijevoznik čine neizbježne i predvidive cjenovne stavke, u smislu druge rečenice u toj odredbi. S druge strane, navedenu odredbu treba tumačiti na način da troškovi internetske prijave putnika za let plaćanje kojih se može izbjeći korištenjem besplatnog načina prijave kao i PDV obračunan na opcijske doplate za nacionalne letove čine opcijsku doplatu na cijenu, u smislu četvrte rečenice u toj odredbi.
Troškovi
37 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (sedmo vijeće) odlučuje:
Članak 23. stavak 1. Uredbe (EZ) br. 1008/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. rujna 2008. o zajedničkim pravilima za obavljanje zračnog prijevoza u Zajednici treba tumačiti na način da troškovi internetske prijave putnika za let plaćanje kojih se ne može izbjeći jer ne postaji alternativni besplatni način prijave, porez na dodanu vrijednost (PDV) obračunan na tarife nacionalnih letova kao i administrativne naknade za plaćanje kreditnom karticom različitom od one koju prihvaća zračni prijevoznik čine neizbježne i predvidive cjenovne stavke, u smislu druge rečenice u toj odredbi. S druge strane, navedenu odredbu treba tumačiti na način da troškovi internetske prijave putnika za let plaćanje kojih se može izbjeći korištenjem besplatnog načina prijave kao i PDV obračunan na opcijske doplate za nacionalne letove čine opcijsku doplatu na cijenu, u smislu četvrte rečenice u toj odredbi.
Potpisi