Predmet C-8/20
L. R.
protiv
Bundesrepublik Deutschland
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Schleswig-Holsteinisches Verwaltungsgericht)
Presuda Suda (četvrto vijeće) od 20. svibnja 2021.
„Zahtjev za prethodnu odluku – Područje slobode, sigurnosti i pravde – Granična kontrola, azil i imigracija – Politika azila – Direktiva 2013/32/EU – Zajednički postupci za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite – Zahtjev za međunarodnu zaštitu – Razlozi za nedopuštenost – Članak 2. točka (q) – Pojam ‚naknadni zahtjev’ – Članak 33. stavak 2. točka (d) – Odbacivanje od strane države članice zahtjeva za međunarodnu zaštitu kao nedopuštenog zbog odbijanja prethodnog zahtjeva koji je dotična osoba podnijela u trećoj državi koja je s Europskom unijom sklopila sporazum o kriterijima i mehanizmima za određivanje države nadležne za razmatranje zahtjeva za azil podnesenog u jednoj od država stranaka tog sporazuma – Konačna odluka koju je donijela Kraljevina Norveška”
Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Postupci za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite – Direktiva 2013/32 – Postupak razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Zahtjev koji države članice mogu proglasiti nedopuštenim – Razlog – Naknadni zahtjev u kojem nisu navedeni novi elementi ili činjenice – Pojam naknadni zahtjev – Nacionalni propis kojim se omogućuje odbacivanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu kao nedopuštenog zbog odbijanja prethodnog zahtjeva u trećoj državi koja primjenjuje Uredbu br. 604/2013 – Nedopuštenost
(Sporazum između Unije, Islanda i Norveške o kriterijima i mehanizmima za određivanje države odgovorne za razmatranje zahtjeva za azilom; Uredba br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća; Direktiva 2013/32 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 2. t. (q) i čl. 33. st. 2. t. (d))
(t. 30., 37., 44., 47., 48. i izreka)
Kratak prikaz
Zahtjev za međunarodnu zaštitu ne može se odbaciti kao nedopušten na temelju toga što je Norveška odbila prethodni zahtjev za azil koji je podnijela ista zainteresirana osoba
Naime, iako ta treća država djelomično sudjeluje u zajedničkom europskom sustavu azila, ona se ne može izjednačiti s državom članicom
L. R., iranski državljanin, podnio je 2008. zahtjev za azil u Norveškoj. Njegov je zahtjev bio odbijen i on je bio predan iranskim tijelima. L. R. je 2014. podnio daljnji zahtjev u Njemačkoj. S obzirom na to da Uredbu Dublin III(1), koja omogućuje utvrđivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, primjenjuje i Norveška(2), njemačka tijela stupila su u kontakt s tijelima te zemlje kako bi od njih zatražila da prihvate L. R.-a. Potonja tijela su to, međutim, odbila, smatrajući da Norveška više nije odgovorna za razmatranje njegova zahtjeva, i to u skladu s Uredbom Dublin III(3). Njemačka tijela su potom odbacila zahtjev L. R.-a za azil kao nedopušten, utvrdivši da se radi o „ponovnom zahtjevu” i da nisu bili ispunjeni uvjeti koji bi u takvoj situaciji opravdali otvaranje novog postupka azila. L. R. je stoga podnio tužbu protiv te odluke Schleswig-Holsteinisches Verwaltungsgerichtu (Upravni sud u Schleswig-Holsteinu, Njemačka).
U tim okolnostima taj sud odlučio je postaviti pitanje Sudu kako bi dobio pojašnjenja u vezi s pojmom „naknadni zahtjev” definiranim u Direktivi 2013/32, znanoj kao „Direktiva o postupcima”(4). Naime, države članice mogu odbaciti naknadni zahtjev kao nedopušten ako u njemu nisu navedeni novi elementi ili činjenice(5).
Upravni sud u Schleswig-Holsteinu doista smatra da iz „Direktive o postupcima” proizlazi da se zahtjev za međunarodnu zaštitu ne može kvalificirati kao „naknadni zahtjev” ako se prvi postupak kojim je zahtjev odbijen nije odvijao u drugoj državi članici Unije, već u trećoj državi. Taj sud međutim smatra da tu direktivu valja tumačiti šire, uzimajući u obzir sudjelovanje Norveške u zajedničkom europskom sustavu azila, na temelju sporazuma između Unije, Islanda i Norveške, tako da države članice nisu obvezne voditi cjelokupan prvi postupak azila u situaciji poput one o kojoj je riječ.
U svojoj današnjoj presudi Sud ne dijeli to mišljenje i presuđuje da se pravu Unije(6) protivi propis države članice koji predviđa mogućnost odbacivanja kao nedopuštenog zahtjeva za međunarodnu zaštitu na temelju toga što je zainteresirana osoba podnijela prethodni zahtjev za priznavanje statusa izbjeglice u trećoj državi koja primjenjuje Uredbu Dublin III, u skladu sa sporazumom između Unije, Islanda i Norveške, i da je taj zahtjev bio odbijen.
Ocjena Suda
Sud podsjeća na to da se „naknadni zahtjev” u „Direktivi o postupcima” definira kao „daljnji zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen nakon donošenja konačne odluke o prethodnom zahtjevu”(7). Međutim, iz te direktive jasno proizlazi(8), s jedne strane, da se zahtjev upućen trećoj državi ne može razumjeti kao „zahtjev za međunarodnu zaštitu” i, s druge strane, da odluka koju je donijela treća država ne može biti obuhvaćena definicijom „konačna odluka”. Stoga postojanje prethodne odluke treće države kojom je odbijen zahtjev za priznavanje statusa izbjeglice ne omogućava da se zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je podnijela zainteresirana osoba u državi članici nakon donošenja te prethodne odluke kvalificira kao „naknadni zahtjev”.
Sud dodaje da postojanje sporazuma između Unije, Islanda i Norveške u tom pogledu nije relevantno. Naime, iako na temelju tog sporazuma Norveška primjenjuje određene odredbe Uredbe Dublin III, to ne vrijedi za odredbe Direktive 2011/95, nazvane „Direktiva o kvalifikaciji”(9). Također, u situaciji poput one u ovom predmetu, država članica kojoj je zainteresirana osoba podnijela daljnji zahtjev za međunarodnu zaštitu može, ovisno o slučaju, zatražiti od Norveške da ponovno prihvati dotičnu osobu. Međutim, kad takav ponovni prihvat nije moguć ili do njega ne dođe, predmetna država članica nema pravo smatrati da daljnji zahtjev čini „naknadni zahtjev”, što bi omogućilo da ga se, ovisno o slučaju, odbaci kao nedopušten. Nadalje, čak i pod pretpostavkom da norveški sustav azila predviđa razinu zaštite podnositelja zahtjeva za azil koja je istovjetna zaštiti koju predviđa pravo Unije, ta okolnost ne može dovesti do drugačijeg zaključka. Naime, s jedne strane, iz teksta odredbi „Direktive o postupcima” jasno proizlazi da se u trenutnim okolnostima treća država ne može izjednačiti s državom članicom, u svrhu primjene predmetnog razloga za nedopuštenost. S druge strane, takvo izjednačavanje ne može ovisiti o ocjeni konkretne razine zaštite tražiteljâ azila u dotičnoj trećoj državi jer bi to moglo utjecati na pravnu sigurnost.