Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNE ODVJETNICE
JULIANE KOKOTT
od 11. srpnja 2024.(1)
Predmet C-419/23
CN
protiv
Nemzeti Földügyi Központ,
uz sudjelovanje:
GW
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Győri Törvényszék (Okružni sud u Győru, Mađarska))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Članak 63. UFEU-a – Slobodno kretanje kapitala – Članak 17. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Pravo vlasništva – Pravo plodouživanja na poljoprivrednim zemljištima – Ponovni upis prava plodouživanja izbrisanog protivno pravu Unije – Obveze države članice koje proizlaze iz presude zbog povrede obveze – Pravomoćnost izvornog upisa prava plodouživanja – Sukob između temeljnih sloboda i temeljnih prava različitih pravnih subjekata”
I. Uvod
1. Predmetni zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Győri Törvényszék (Okružni sud u Győru, Mađarska) povezan je s nekoliko presuda Suda koje su se odnosile na usklađenost mađarskih propisa o brisanju prava plodouživanja na poljoprivrednim zemljištima nerezidenata koja su upisana u zemljišne knjige sa slobodom kretanja kapitala iz članka 63. UFEU-a i jamstvom prava vlasništva u skladu s člankom 17. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja)(2).
2. Prema toj sudskoj praksi nacionalni propis dovodi do povrede članka 63. UFEU-a u vezi s člankom 17. Povelje ako se brisanje takvog prava plodouživanja zaštićenog jamstvom prava vlasništva koje je njime naloženo provede na teret državljana drugih država članica. Na temelju odgovarajućeg utvrđenja u jednoj presudi zbog povrede obveze(3) Sud je trebao ispitati pod kojim uvjetima nositelji prava na koje se odnosi pravomoćno brisanje tih prava plodouživanja mogu ishoditi njihov ponovni upis kod nadležnih službi(4).
3. Glavni postupak odnosi se upravo na obrnutu situaciju. Naime, nositelj prava plodouživanja na kojeg se odnosi brisanje, intervenijent tuženog tijela (u daljnjem tekstu: intervenijent), Nemzeti Földügyi Központa (Nacionalni centar za zemljište, Mađarska), postigao je na temelju pravnog stanja u Mađarskoj, koje se u međuvremenu promijenilo kao posljedica presude zbog povrede obveze, da to tijelo ponovno upiše njegovo pravo, a time i da se uspostavi upravo ono stanje koje se zahtijeva sudskom praksom Suda. Vlasnica nekretnine i tužiteljica, koja ima poslovni nastan u Njemačkoj, to osporava pozivajući se na slobodu kretanja kapitala i jamstvo prava vlasništva. Ističe da je tuženo tijelo prije ponovnog upisa intervenijentova prava plodouživanja u zemljišne knjige trebalo ispitati je li njegov izvorni, naknadno izbrisani upis bio nezakonit s obzirom na mađarske propise koji su prethodno bili primjenjivi. To vrijedi neovisno o činjenici da je taj upis bio pravomoćan i da je Sud propise o njegovu brisanju poslije proglasio protivnima pravu Unije. Tužiteljica navodi da je ponovni upis prava plodouživanja trebalo odbiti radi zaštite njezine slobode kretanja kapitala i njezina vlasništva.
4. Predmetni slučaj stoga se odnosi na „sukob” između istih temeljnih sloboda (sloboda kretanja kapitala) i temeljnih prava (jamstvo prava vlasništva) različitih pravnih subjekata. Međutim, upitno je može li se tužiteljica pozvati na slobodu kretanja kapitala u skladu s člankom 63. UFEU-a i pravo vlasništva iz članka 17. Povelje kako bi se ishodilo ponovno brisanje prava plodouživanja. Naime, njezin pristup usmjeren je na postizanje rezultata koji prema sudskoj praksi Suda upravo nije u skladu s člankom 63. UFEU-a i člankom 17. Povelje jer se tim odredbama štiti nositelj prava plodouživanja na kojeg se odnosi brisanje naloženo zakonom, a ne vlasnik nekretnine koji od toga ima korist.
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
5. Člankom 63. stavkom 1. UFEU-a određuje se:
„U okviru odredaba određenih ovim poglavljem, zabranjena su sva ograničenja kretanja kapitala među državama članicama te između država članica i trećih zemalja.”
6. Člankom 17. stavkom 1. Povelje predviđa se:
„Svatko ima pravo na vlasništvo nad svojom na zakonit način stečenom imovinom, koristiti je, njome raspolagati i ostaviti je u nasljedstvo. Vlasništvo nikome ne može biti oduzeto, osim u javnom interesu u slučajevima i pod uvjetima koje propisuje zakon, ako se pravodobno isplati pravična naknada za gubitak vlasništva. Uživanje prava vlasništva može biti uređeno zakonom u mjeri u kojoj je to potrebno radi općeg interesa.”
B. Nacionalno pravo
7. Člankom 38. stavkom 1. A földről szóló 1987. évi I. törvényja (Zakon br. I iz 1987. o zemljištu) predviđalo se da fizičke osobe koje nisu mađarski državljani ili koje jesu mađarski državljani, ali stalno borave izvan Mađarske, te pravne osobe koje imaju sjedište izvan Mađarske ili koje imaju sjedište u Mađarskoj, ali je njihov kapital u vlasništvu fizičkih ili pravnih osoba koje imaju boravište odnosno poslovni nastan izvan Mađarske, mogu steći vlasništvo nad produktivnim zemljištima kupnjom, zamjenom ili darovanjem samo ako prethodno dobiju odobrenje Pénzügyminisztériuma (Ministarstvo financija, Mađarska).
8. Člankom 1. stavkom 5. A külföldiek ingatlanszerzéséről szóló 171/1991. (XII. 27.) Korm. [Kormány] rendeleta (Vladina uredba br. 171/1991 od 27. prosinca 1991. o stjecanju nekretnina od strane stranaca), koja je stupila na snagu 1. siječnja 1992., isključuje se mogućnost da osobe koje nisu mađarski državljani, osim osoba koje imaju dozvolu stalnog boravka i onih kojima je priznat status izbjeglice, steknu produktivna zemljišta.
9. U A termőföldről szóló 1994. évi LV. törvényju (Zakon br. LV iz 1994. o produktivnim zemljištima; u daljnjem tekstu: Zakon iz 1994. o produktivnim zemljištima) ta zabrana stjecanja zadržana je i proširena na pravne osobe, neovisno o tome imaju li sjedište u Mađarskoj.
10. Taj je zakon izmijenjen s učinkom od 1. siječnja 2002. na temelju A termőföldről szóló 1994. évi LV. törvény módosításáról szóló 2001. évi CXVII. törvényja (Zakon br. CXVII iz 2001. o izmjeni Zakona br. LV iz 1994. o produktivnim zemljištima), kako bi se isključila i mogućnost ugovorne uspostave prava plodouživanja na produktivnim zemljištima u korist fizičkih osoba koje nisu mađarski državljani ili pravnih osoba. Nakon tih izmjena člankom 11. stavkom 1. Zakona iz 1994. o produktivnim zemljištima određivalo se:
„Na ugovornu uspostavu prava plodouživanja ili prava uporabe primjenjuju se odredbe poglavlja II. o ograničenju stjecanja vlasništva. […]”
11. Članak 11. stavak 1. Zakona iz 1994. o produktivnim zemljištima zatim je izmijenjen na temelju Az egyes agrár tárgyú törvények módosításáról szóló 2012. évi CCXIII. törvényja (Zakon br. CCXIII iz 2012. o izmjeni određenih zakona o poljoprivredi). U novoj izmijenjenoj verziji koja je stupila na snagu 1. siječnja 2013. člankom 11. stavkom 1. određivalo se:
„Ugovorno uspostavljeno pravo plodouživanja ništavo je ako nije uspostavljeno u korist bliskog srodnika”.
12. Zakonom br. CCXIII iz 2012. u Zakon iz 1994. uveden je i novi članak 91. stavak 1. u skladu s kojim „[s]vako pravo plodouživanja koje postoji na dan 1. siječnja 2013. i koje je na neodređeno razdoblje ili na određeno razdoblje koje istječe nakon 30. prosinca 2032. nastalo ugovorom sklopljenim između osoba koje nisu bliski srodnici prestaje po sili zakona 1. siječnja 2033.”.
13. A mező- és erdőgazdasági földek forgalmáról szóló 2013. évi CXXII. törvény (Zakon br. CXXII iz 2013. o prodaji poljoprivrednih i šumskih zemljišta, u daljnjem tekstu: Zakon iz 2013. o poljoprivrednim zemljištima) donesen je 21. lipnja 2013. i stupio je na snagu 15. prosinca 2013.
14. Člankom 37. stavkom 1. Zakona iz 2013. o poljoprivrednim zemljištima zadržalo se pravilo prema kojem je ugovorno uspostavljeno pravo plodouživanja ili uporabe na takvim zemljištima ništavo ako nije uspostavljeno u korist bliskog srodnika.
15. A mező- és erdőgazdasági földek forgalmáról szóló 2013. évi CXXII. törvénnyel összefüggő egyes rendelkezésekről és átmeneti szabályokról szóló 2013. évi CCXII. törvény (Zakon br. CCXII iz 2013. o različitim odredbama i prijelaznim mjerama u pogledu Zakona br. CXXII iz 2013. o prodaji poljoprivrednih i šumskih zemljišta, u daljnjem tekstu: Zakon iz 2013. o prijelaznim mjerama) donesen je 12. prosinca 2013. i stupio je na snagu 15. prosinca 2013.
16. Članak 108. stavak 1. tog zakona, kojim je izvan snage stavljen članak 91. stavak 1. Zakona iz 1994. o produktivnim zemljištima, glasi:
„Svako pravo plodouživanja koje postoji na dan 30. travnja 2014. i koje je na neodređeno razdoblje ili na određeno razdoblje koje istječe nakon 30. travnja 2014. nastalo ugovorom sklopljenim između osoba koje nisu bliski srodnici prestaje po sili zakona 1. svibnja 2014.”
17. Nakon objave presude od 6. ožujka 2018., SEGRO i Horváth (C-52/16 i C-113/16, EU:C:2018:157), članak 108. Zakona iz 2013. o prijelaznim mjerama izmijenjen je dodavanjem dvaju novih stavaka, stavka 4. i stavka 5., s učinkom od 11. siječnja 2019., koji glase kako slijedi:
„4. Ako na temelju sudskih odluka treba ponovno uspostaviti pravo koje je prestalo u skladu sa stavkom 1., a to se pravo u skladu s propisima koji su bili na snazi u trenutku njegova prvotnog upisa nije moglo upisati zbog formalnog ili materijalnog nedostatka, tijelo zaduženo za vođenje zemljišnih knjiga obavješćuje državno odvjetništvo i prekida postupak do zaključenja istrage državnog odvjetništva i nastavnog sudskog postupka.
5. Nedostatak u smislu stavka 4. postoji ako je
(a) nositelj prava uporabe pravna osoba;
(b) pravo plodouživanja ili pravo uporabe upisano u zemljišne knjige nakon 31. prosinca 2001. u korist nositelja koji je pravna osoba ili državljanin države koja nije Mađarska;
(c) u trenutku podnošenja zahtjeva za upis prava plodouživanja ili prava uporabe na temelju propisa za stjecanje prava koji su prethodno bili primjenjivi bila potrebna potvrda ili odobrenje koje je izdalo drugo tijelo, a stranka nije podnijela tu potvrdu ili odobrenje.”
18. Člankom 94. Az ingatlan-nyilvántartásról szóló 1997. évi CXLI. törvényja (Zakon br. CXLI iz 1997. o zemljišnim knjigama, u daljnjem tekstu: Zakon o zemljišnim knjigama), koji je unesen člankom 9. Az egyes földügyi tárgyú törvények módosításáról szóló 2014. évi XXXI. törvényja (Zakon br. XXXI iz 2014. o izmjeni određenih zakona o zemljištu), određuje se:
„1. U slučaju brisanja iz zemljišnih knjiga prava plodouživanja ili prava uporabe (u daljnjem tekstu ovog članka zajedno: pravo plodouživanja), koje prestaje na temelju odredbi članka 108. stavka 1. [Zakona iz 2013. o prijelaznim mjerama], fizička osoba koja je plodouživatelj treba, po opomeni koju je tijelo zaduženo za vođenje zemljišnih knjiga poslalo najkasnije do 31. listopada 2014., u roku od 15 dana nakon dostave opomene na obrascu koji je u tu svrhu propisao ministar dati izjavu o postojanju bliskog srodstva između nje i vlasnika nekretnine koji je uspostavio pravo plodouživanja u skladu s dokumentom na temelju kojeg je izvršen upis. Ako se izjava ne preda u roku, zahtjev za potvrdu neće se prihvatiti nakon 31. prosinca 2014.
[…]
3. Ako u izjavi nije dokazano blisko srodstvo ili ako nositelj prava ne da nikakvu izjavu u roku, tijelo zaduženo za vođenje zemljišnih knjiga po službenoj dužnosti briše upisano pravo plodouživanja iz zemljišnih knjiga u roku od šest mjeseci nakon isteka roka u kojem je trebalo dati izjavu, a najkasnije 31. srpnja 2015.
[…]
5. Tijelo zaduženo za vođenje zemljišnih knjiga po službenoj dužnosti najkasnije 31. prosinca 2014. iz zemljišnih knjiga briše prava plodouživanja koja su upisana u korist pravnih osoba ili subjekata koji nemaju pravnu osobnost, ali mogu stjecati prava koja se mogu upisati u registar, i koja su prestala u skladu s člankom 108. stavkom 1. [Zakona iz 2013. o prijelaznim mjerama].”
19. Na temelju Komisijine tužbe Sud je u presudi zbog povrede obveze od 21. svibnja 2019., Komisija/Mađarska (Plodouživanja na poljoprivrednim zemljištima) (C-235/17, EU:C:2019:432), utvrdio da je Mađarska, time što je donijela članak 108. stavak 1. Zakona iz 2013. o prijelaznim mjerama, i time što je tako ex lege ukinula prava plodouživanja na poljoprivrednim i šumskim zemljištima koja se nalaze u Mađarskoj, a koja izravno ili neizravno imaju državljani drugih država članica, povrijedila obveze koje ima na temelju odredbi članka 63. UFEU-a u vezi s člankom 17. Povelje.
20. Nakon toga mađarski zakonodavac izmijenio je Zakon iz 2013. o prijelaznim mjerama s učinkom od 1. siječnja 2022. i dodao, među ostalim, u poglavlje 20./F („Posebna pravila za postupanje u skladu s presudom Suda Europske unije u predmetu C-235/17, Europska komisija/Mađarska, koja se odnosi na prestanak ex lege prava plodouživanja na poljoprivrednim zemljištima”) sljedeće odredbe.
21. U skladu s člankom 108./B stavkom 1. Zakona iz 2013. o prijelaznim mjerama „[s]vaka fizička ili pravna osoba čije je pravo plodouživanja izbrisano iz zemljišnih knjiga na temelju odredbe članka 108. stavka 1. koja je bila na snazi 30. travnja 2014. (u daljnjem tekstu: ‚nositelj izbrisanog prava plodouživanja’) ili njezin pravni sljednik može […] zahtijevati ponovni upis izbrisanog prava plodouživanja u zemljišne knjige, kao i naknadu u skladu s ovim pododjeljkom”.
22. Člankom 108./F stavkom 6. Zakona iz 2013. o prijelaznim mjerama određuje se:
„Izbrisano pravo plodouživanja može se ponovno upisati ako:
(a) osoba u smislu stavka 7. nije postupala u dobroj vjeri; i
(b) ne postoje zakonske prepreke u smislu stavka 8.”
23. Članak 108./F stavak 7. Zakona iz 2013. o prijelaznim mjerama glasi:
„Među ugovornim stranama smatra se da u dobroj vjeri nije postupao:
(a) vlasnik predmetne nekretnine ako je njegovo pravo vlasništva postojalo i u trenutku brisanja prava plodouživanja;
(b) vlasnik predmetne nekretnine ako je njegovo pravo vlasništva nastalo na temelju ugovora koji je sklopljen nakon 6. ožujka 2018.[(5)] ili na temelju ugovora koji je sklopljen prije tog datuma, ali je u okviru postupka u skladu sa [Zakonom iz 2013. o poljoprivrednim zemljištima], uključujući postupak upisa u zemljišne knjige, dostavljen nadležnom tijelu nakon 6. ožujka 2018., odnosno na temelju raspolaganja imovinom zbog smrti nakon 6. ožujka 2018.;
(c) vlasnik predmetne nekretnine ako je njegovo pravo vlasništva nastalo nakon 6. ožujka 2018. (osim ako je nastalo na temelju ugovora ili nasljeđivanja);
(d) vlasnik predmetne nekretnine ako je, unatoč tomu što se smatra da je postupao u dobroj vjeri u smislu točaka (b) ili (c), uspostavio pravo plodouživanja na nekretnini nakon 6. ožujka 2018.;
(e) plodouživatelj predmetne nekretnine ako je to pravo uspostavljeno ugovorom ili raspolaganjem imovinom zbog smrti nakon 6. ožujka 2018. ili ako je to pravo pridržano u njegovu korist istodobno s prijenosom prava vlasništva;
(f) vlasnik predmetne nekretnine ako je stekao pravo vlasništva nasljeđivanjem jednog od vlasnika u smislu točaka (a) do (d).”
24. Člankom 108./F stavkom 8. Zakona iz 2013. o prijelaznim mjerama određuje se:
„Zakonska prepreka ponovnom upisu postoji ako je nekretnina o kojoj je riječ izvlaštena ili je pravo vlasništva nad njom preneseno na temelju kupoprodajnog ugovora koji zamjenjuje izvlaštenje.”
III. Činjenice
25. Tužiteljica iz glavnog postupka ima sjedište u Njemačkoj i vlasnica je nekretnine u Kisegu, katastarska čestica 0380/1, koja se upotrebljava kao poljoprivredno zemljište. Njezino pravo vlasništva upisano je u zemljišne knjige 18. svibnja 2012. U tom je trenutku na njoj bilo upisano intervenijentovo pravo plodouživanja. Iako se to izričito ne spominje u rješenju kojim se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, u kontekstu temeljnih činjenica i nacionalnih propisa koji se na njih primjenjuju treba pretpostaviti da je i intervenijent nerezidentni ulagač.
26. Prethodni vlasnik nekretnine ugovorno je uspostavio to pravo plodouživanja u intervenijentovu korist s učinkom od 30. prosinca 2001., a 29. siječnja 2002. ono je upisano u zemljišne knjige. Protiv rješenja o upisu nisu podneseni nikakvi upravni ni sudski pravni lijekovi.
27. Odlukom Vas Megyei Kormányhivatal Szombathelyi Járási Hivatala (Upravni odjel županije Vas, Okružni ured Szombathely, Mađarska) od 27. srpnja 2015. izbrisano je intervenijentovo pravo plodouživanja na temelju članka 108. stavka 1. Zakona iz 2013. o prijelaznim mjerama i članka 94. stavaka 1. i 3. Zakona o zemljišnim knjigama.
28. Na temelju presude zbog povrede obveze(6) (vidjeti točku 18. ovog mišljenja) intervenijent je u skladu s člankom 108./B stavkom 1. Zakona iz 2013. o prijelaznim mjerama od tuženog tijela zatražio ponovni upis njegova prava plodouživanja.
29. Odlukom od 30. studenoga 2022. tuženo tijelo naložilo je da se u zemljišne knjige ponovno upiše intervenijentovo izbrisano pravo plodouživanja na predmetnoj nekretnini. U njoj je pojasnilo da tužiteljica nije postupala u dobroj vjeri u skladu s člankom 108./F stavkom 7. Zakona iz 2013. o prijelaznim mjerama jer je već u trenutku brisanja prava plodouživanja bila vlasnica nekretnine.
30. Tužbom pred sudom koji je uputio zahtjev tužiteljica je zatražila brisanje ponovnog upisa prava plodouživanja uz obrazloženje da je njegov izvorni upis bio nezakonit. Naime, do njega više nije smjelo doći nakon 1. siječnja 2002. u skladu s člankom 11. stavkom 1. Zakona iz 1994. o produktivnim zemljištima.
31. Tuženo tijelo i intervenijent zatražili su odbijanje tužbe uz obrazloženje da nije postojala nikakva zakonska prepreka nalogu za ponovni upis i da se Zakonom iz 2013. o prijelaznim mjerama ne zahtijeva ispitivanje zakonitosti upisa prava plodouživanja u vezi s tim nalogom.
32. Sud koji je uputio zahtjev ističe da se u skladu sa Zakonom iz 1994. o produktivnim zemljištima od 1. siječnja 2002. nije moglo uspostaviti pravo plodouživanja na produktivnim zemljištima u korist stranaca. Članak 11. stavak 1. Zakona iz 1994. o produktivnim zemljištima u nacionalnoj sudskoj praksi tumačio se na taj način(7). Upis prava plodouživanja proveden tek 2002. nije bio zakonit ni u ovom slučaju. Međutim, rješenje o upisu postalo je pravomoćno jer protiv njega nije podnesen pravni lijek.
33. Sud koji je uputio zahtjev ima dvojbe u pogledu toga je li ponovni upis prava plodouživanja, koje je izvorno nezakonito upisano, u skladu s člankom 63. UFEU-a i člankom 17. Povelje jer se i tužiteljica može pozvati na slobodu kretanja kapitala i to pravo plodouživanja predstavlja neopravdano zadiranje u njezino temeljno pravo vlasništva nad predmetnom nekretninom. Na temelju tih odredbi tuženo tijelo može biti obvezno utvrditi nezakonitost upisa prava plodouživanja i odbiti njegov ponovni upis. Stoga je sud koji je uputio zahtjev u skladu s člankom 267. UFEU-a Sudu postavio sljedeće prethodno pitanje:
Treba li članak 63. UFEU-a i članak 17. Povelje tumačiti na način da im se ne protive propisi države članice kojima se ne određuje da u trenutku ponovnog upisa prava plodouživanja u zemljišne knjige, naloženog po završetku postupka zbog povrede obveze države te nakon brisanja tog nezakonito, ali i pravomoćno upisanog prava plodouživanja, obvezno treba ocijeniti je li upis prava plodouživanja izvršen na zakonit način?
34. U postupku pred Sudom u vezi s tim pitanjem pisana očitovanja podnijele su mađarska vlada i Europska komisija. Sud je u skladu s člankom 76. stavkom 2. Poslovnika odustao od održavanja rasprave.
IV. Ocjena
A. Dopuštenost
35. Mađarska vlada smatra da je prethodno pitanje nedopušteno jer predmet glavnog postupka i nacionalni propisi koji se primjenjuju u tom pogledu nisu povezani sa željenim tumačenjem članka 63. UFEU-a i članka 17. Povelje. Prije svega, ponovni upis prava plodouživanja mjera je kojom se promiče sloboda kretanja kapitala jer se u korist građana Unije iz drugih država članica uklanja povreda tih odredbi na koju se odnosi kritika Suda. Tomu bi se protivio nadzor zakonitosti izvornog upisa prava plodouživanja koji bi bio potreban u tom slučaju. Nemogućnost provedbe takvog nadzora zakonitosti koja bi se jednako primjenjivala (na sve građane Unije) nije pak povezana sa slobodom kretanja kapitala.
36. Prethodno pitanje odnosi se na tumačenje članka 63. UFEU-a i članka 17. Povelje u vezi s prekograničnim stjecanjem nekretnine i zaštitom s tim povezanog prava vlasništva. U ovom slučaju sud koji je uputio zahtjev pravilno smatra da se primjenjuje sloboda kretanja kapitala u skladu s člankom 63. UFEU-a jer je tužiteljica i vlasnica nekretnine pravna osoba s poslovnim nastanom u Njemačkoj(8).
37. Glavni postupak odnosi se i na provedbu prava Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje. Naime, na temelju presude zbog povrede obveze načelno je potrebno ponovno upisati prava plodouživanja državljana drugih država članica na poljoprivrednim zemljištima u Mađarskoj koja su izbrisana ex lege kako bi se ispravila utvrđena povreda članka 63. UFEU-a u vezi s člankom 17. Povelje(9). To proizlazi i iz izravnog učinka članka 63. UFEU-a u vezi s načelom nadređenosti(10).
38. Slijedom toga smatram da postoji dovoljna povezanost između predmeta spora i prava Unije, odnosno da je ona relevantna za odluku u glavnom postupku.
39. Stoga je zahtjev za prethodnu odluku dopušten.
B. Osnovanost
1. Uvodne napomene
40. Sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li nacionalno tijelo koje odlučuje o zahtjevu za ponovni upis prava plodouživanja koje je izbrisano (protivno pravu Unije) na temelju članka 63. UFEU-a i članka 17. Povelje obvezno u interesu vlasnika nekretnine ispitati zakonitost izvornog pravomoćnog upisa tog prava na temelju nacionalnih propisa koji su prethodno bili primjenjivi, čak i ako je taj upis bio protivan tim odredbama prava Unije.
41. Smatram da odgovor na to pitanje ne može biti dvojben. U slučaju „sukoba” koji je vidljiv u glavnom postupku između temeljnih sloboda i temeljnih prava dvaju pravnih subjekata koji slijede različite interese, odnosno između tužiteljice i vlasnice predmetne nekretnine s jedne strane te intervenijenta i nositelja ponovno upisanog prava plodouživanja s druge strane, prednost treba dati slobodama i pravima potonjeg. Kao što ću pokazati, na tom rješenju temelji se i dosadašnja sudska praksa Suda.
42. Najprije ću provjeriti može li se vlasnica nekretnine pozvati na slobode i prava iz članka 63. UFEU-a i članka 17. Povelje (odjeljak 2.). Zatim ću navesti proizlazi li načelno i u kojem opsegu iz presude zbog povrede obveze, čija pravomoćna utvrđenja u skladu s člankom 260. stavkom 1. UFEU-a obvezuju sud koji je uputio zahtjev, da prava i slobode nositeljâ prava plodouživanja na predmetnim nekretninama zakonito ograničavaju prava i slobode vlasnikâ nekretnina (odjeljak 3.). Naposljetku ću ispitati je li takvo ograničenje sloboda i prava vlasnika nekretnine opravdano i u ovom slučaju odnosno prevladavaju li i u ovom slučaju odgovarajuće slobode i prava nositelja prava plodouživanja (odjeljak 4.).
2. Zaštita nerezidentnog vlasnika nekretnine u skladu s člankom 63. UFEU-a i člankom 17. Povelje
43. Tužiteljica je kao pravna osoba s poslovnim nastanom u Njemačkoj stekla spornu nekretninu koja se nalazi u Mađarskoj. Stoga se u načelu može pozvati na slobodu kretanja kapitala u skladu s člankom 63. UFEU-a(11).
44. Osim toga, nacionalni propis koji se sam po sebi jednako primjenjuje i koji omogućuje ponovni upis prethodno izbrisanog prava plodouživanja bez ispitivanja zakonitosti njegova izvornog upisa može odvratiti strane ulagače od toga da stječu nekretnine u Mađarskoj ili poslije njima raspolažu. Naime, oni ne mogu biti sigurni da na nekretnini nisu upisana prava. To bi moglo biti povezano s nedopuštenim ograničenjem slobode kretanja kapitala u skladu s člankom 63. UFEU-a na njihovu štetu(12).
45. Budući da je glavni postupak povezan s provedbom prava Unije (točka 36. ovog mišljenja), tužiteljica u vezi sa spornom nekretninom također uživa zaštitu jamstva prava vlasništva u skladu s člankom 17. stavkom 1. Povelje.
46. Međutim, zaštita vlasnika nekretnine u skladu s člankom 63. UFEU-a i člankom 17. stavkom 1. Povelje nije apsolutna. Ona se osobito ograničava zaštitom nositelja prava plodouživanja na predmetnoj nekretnini na temelju istih odredbi. Na toj logici temelje se i presuda zbog povrede obveze i članak 108./B stavak 1. Zakona iz 2013. o prijelaznim mjerama donesen radi njezine provedbe, koji je tuženo tijelo primijenilo radi ponovnog upisa intervenijentova izbrisanog prava plodouživanja.
47. Stoga ću u nastavku ispitati je li i u kojem opsegu Sud u presudi zbog povrede obveze već pravomoćno ispitao takvo ograničenje u smislu članka 260. stavka 1. UFEU-a te donio obvezujući zaključak na temelju odvagivanja suprotstavljenih sloboda i prava vlasnika predmetnih nekretnina te vlasnika prava plodouživanja na tim nekretninama koja su najprije upisana, ali su zatim ponovno izbrisana (protivno pravu Unije).
3. Obveza poštovanja obvezujućeg tumačenja članka 63. UFEU-a i članka 17. Povelje, osobito u presudi zbog povrede obveze
a) Pravomoćnost i obveza provedbe u skladu s člankom 260. stavkom 1. UFEU-a
48. U skladu s člankom 260. stavkom 1. UFEU-a Mađarska je obvezna poduzeti potrebne mjere koje proizlaze iz presude zbog povrede obveze kako bi ispravila u njoj utvrđene povrede svojih obveza na temelju Ugovorâ ako je ona postala pravomoćna u pogledu činjeničnih i pravnih pitanja koja su stvarno ili nužno riješena tom presudom(13).
49. Situacija tužiteljice (vlasnica nekretnine) i intervenijenta (nositelj izvorno upisanog, ali izbrisanog prava plodouživanja) načelno je obuhvaćena utvrđenjima iz presude zbog povrede obveze. Naime, brisanje ex lege intervenijentova prava plodouživanja provedeno je na temelju članka 108. stavka 1. Zakona iz 2013. o prijelaznim mjerama, za koji se u toj presudi utvrdilo da je protivan pravu Unije. Nadalje, nije sporno da je tuženo tijelo to pravo plodouživanja na intervenijentov zahtjev ponovno upisalo u zemljišne knjige u okviru primjene članka 108./F stavaka 6. i 7. Zakona iz 2013. o prijelaznim mjerama, koji je izmijenjen na temelju presude zbog povrede obveze. Time je na tužiteljičino vlasništvo nad nekretninom ponovno upisano intervenijentovo pravo plodouživanja koje je prethodno izbrisano protivno pravu Unije te je na njegovu štetu, barem s budućim učinkom, ispravljena povreda koju je Sud utvrdio u pogledu članka 63. UFEU-a i članka 17. Povelje(14).
50. Sud koji je uputio zahtjev načelno ne može donijeti odluku protivnu utvrđenjima iz presude zbog povrede obveze koja su obvezujuća u tom pogledu osim ako u vezi s tužiteljicom i intervenijentom postoje posebne okolnosti u kojima ona nije pravomoćna. Naime, nacionalni sudovi imaju obvezu, sa svoje strane, prilikom izvršavanja svojih zadaća uzeti u obzir pravne elemente koji su navedeni u toj presudi kako bi odlučili o opsegu primjene odredbi prava Unije koje imaju zadaću primijeniti(15). Isto vrijedi za obvezujuće tumačenje prava Unije u presudi Suda u prethodnom postupku(16).
51. Stoga treba pobliže ispitati uzimaju li se i u kojem opsegu u obvezujućim utvrđenjima u presudi zbog povrede obveze, barem implicitno, u obzir suprotstavljene slobode i prava iz članka 63. UFEU-a i članka 17. Povelje koji su sporni u glavnom postupku, kao i njihovo potrebno odvagivanje.
b) Obvezujuća utvrđenja u presudi zbog povrede obveze radi zaštite nositelja prava plodouživanja u skladu s člankom 63. UFEU-a i člankom 17. Povelje
52. Točno je da se Sud u presudi zbog povrede obveze nije morao baviti pitanjem je li i u kojem opsegu nerezidentni vlasnik nekretnine zaštićen slobodama i pravima iz članka 63. UFEU-a i članka 17. Povelje. Međutim, prepoznao je potrebu za zaštitom odgovarajućih sloboda i prava nositelja prava plodouživanja koje je izbrisano protivno pravu Unije, koju trebaju pružiti javna tijela, ali koju treba pružiti i svakom vlasniku nekretnine, dakle neovisno o njegovu podrijetlu.
53. S jedne strane, Sud je utvrdio da je brisanje ex lege prava plodouživanja nerezidentnih ulagača dovelo do nedopuštenog ograničenja njihova prava na slobodno kretanje kapitala u skladu s člankom 63. UFEU-a. Naime, time im se onemogućilo da dalje ostvaruju pravo plodouživanja, primjerice korištenjem, davanjem u zakup, prijenosom (eventualno i na vlasnika nekretnine) ili drugim načinom za ostvarivanje zarade od predmetnih površina. Osim toga, Sud smatra da je zakonski nalog za brisanje mogao odvratiti nerezidente od ulaganja u Mađarskoj u budućnosti(17).
54. S druge strane, Sud je smatrao da je brisanje ex lege prava plodouživanja nerezidentnih ulagača oduzimanje njihova vlasništva zaštićenog člankom 17. Povelje(18). Naime, pravo plodouživanja dio je prava vlasništva. Ono svojem nositelju, uključujući upravo i vlasnika nekretnine, dodjeljuje pravo da se služi nekretninom i da od nje ostvaruje prihode. Stoga je tom pravu svojstveno odgovarajuće ograničenje prava uporabe koje proizlazi iz prava vlasništva vlasnika nekretnine. U skladu s tim, prema mišljenju Suda, brisanje ex lege postojećih prava plodouživanja dovodi do prisilnog, sveobuhvatnog i konačnog oduzimanja tih prava na štetu njihovih nositelja, ali s učinkom u korist vlasnika nekretnine(19). To vrijedi neovisno o tome je li vlasnik nekretnine nerezidentan.
55. Osim toga, Sud je u tom kontekstu smatrao da su prava plodouživanja koja su izbrisana, ali su prije 1. siječnja 2002. ugovorno uspostavljena, u skladu s primjenjivim nacionalnim pravom „na zakonit način stečena” u smislu članka 17. stavka 1. Povelje(20). To vrijedi i za stjecanje intervenijentova prava plodouživanja, na kojem se temelji glavni postupak. Ono je uspostavljeno prije 1. siječnja 2002., ali je upisano tek nakon toga. Stoga okolnost koju ističu tužiteljica i sud koji je uputio zahtjev u pogledu toga da je to pravo navodno nezakonito upisano u zemljišne knjige nakon tog datuma ne može dovesti u pitanje to da je intervenijentova situacija načelno obuhvaćena utvrđenjima iz presude zbog povrede obveze.
56. Sud je u kasnijoj presudi u prethodnom postupku na temelju toga čak zaključio da nacionalni propis kojim se nalaže takvo brisanje i mjere kojima se on provodi predstavljaju očitu i tešku povredu temeljne slobode predviđene u članku 63. UFEU-a i prava vlasništva priznatog člankom 17. stavkom 1. na štetu nositelja prava plodouživanja(21).
57. Točno je da ta obvezujuća utvrđenja o zaštiti nerezidentnih nositelja pravâ plodouživanja načelno obuhvaćaju sukob s vlasnicima nekretnina na kojima su ta prava upisana, kako je vidljiv i u glavnom postupku. Međutim, u njima se nije uzela u obzir situacija u kojoj su, kao u ovom slučaju, i nositelj prava plodouživanja i vlasnik nekretnine strani ulagači. Naime, i potonji se načelno može pozvati na članak 63. UFEU-a i članak 17. Povelje kako bi u potpunosti ostvario svoje ulaganje i zaštitu svojeg prava vlasništva (točke 42. do 44. ovog mišljenja).
58. Takvo postupanje vlasnika nekretnine također se ne može smatrati zlouporabom prava. U ovom slučaju očito nisu ispunjeni uvjeti općeg načela prava Unije ili zabrane zlouporabe prava, koje se u sudskoj praksi često izjednačuje s postupanjem u svrhu prijevare(22). Naime, nije riječ o ostvarivanju neke pogodnosti na temelju prava Unije iako su objektivni uvjeti koji se zahtijevaju za njezino ostvarivanje i koji su predviđeni pravom Unije samo formalno ispunjeni(23). Naprotiv, u ovom slučaju treba, osim obvezujućih utvrđenja iz presude zbog povrede obveze, točno ispitati je li i ograničenje odgovarajućih sloboda i prava vlasnika nekretnine iz članka 63. UFEU-a i članka 17. Povelje povezano sa zaštitom sloboda i prava nositelja prava plodouživanja opravdano i proporcionalno.
4. Opravdanost i proporcionalnost ograničenja sloboda i prava vlasnika nekretnine iz članka 63. UFEU-a i članka 17. Povelje
a) Važni razlozi u općem interesu te temeljne slobode i temeljna prava trećih osoba
59. Ograničenje slobodnog kretanja kapitala u skladu s člankom 63. UFEU-a dopušteno je ako je opravdano važnim razlozima u općem interesu i proporcionalno. Dakle, treba biti prikladno za jamčenje postizanja legitimnog cilja i ne smije prekoračiti ono što je nužno za njegovo ostvarenje. Osim toga, takvo ograničenje može biti opravdano razlozima spomenutima u članku 65. UFEU-a, pod uvjetom da poštuje navedeno načelo proporcionalnosti(24).
60. Isto tako, zadiranje u temeljno pravo vlasništva iz članka 17. stavka 1. Povelje može se u skladu s člankom 52. stavkom 1. Povelje opravdati na temelju javnog interesa i uz poštovanje načela proporcionalnosti(25). Premda se to odnosi samo na oduzimanje u smislu članka 17. stavka 1. druge rečenice Povelje, vrijedi i u slučaju samog ograničenja vlasništva, kao što to proizlazi iz općeg ograničavajućeg pravila iz članka 52. stavka 1. Povelje. Osim toga, ako takvo ograničenje, kao u ovom slučaju (točke 52. i 53. ovog mišljenja) predstavlja propis o uživanju prava vlasništva u smislu članka 17. stavka 1. treće rečenice Povelje, dovoljno je da je takav propis potreban radi općeg interesa i proporcionalan(26).
61. Ako, kao u ovom slučaju, postoji sukob između temeljnih sloboda i prava, takvo opravdanje može se temeljiti i na temeljnoj slobodi ili temeljnom pravu druge osobe. Zatim u okviru testa proporcionalnosti treba postići pravednu ravnotežu između sloboda i prava koji su u sukobu, u smislu „praktične usklađenosti”(27). To proizlazi i iz ustaljene sudske prakse, prema kojoj dopuštenost ograničenja temeljnih sloboda na temelju važnog razloga u općem interesu i njihove proporcionalnosti treba ispitati u odnosu na temeljna prava Unije(28). Ona pak obuhvaćaju zaštitu zajamčenu drugom nositelju temeljnih prava na temelju članka 17. stavka 1. Povelje(29).
62. U nastavku ću ispitati koji važni razlozi u općem interesu mogu opravdati ograničenje sloboda i prava nerezidentnih vlasnika nekretnina, kao što je tužiteljica, iz članka 63. UFEU-a i članka 17. stavka 1. Povelje. Takvi razlozi ne mogu proizlaziti samo iz pravomoćnih i obvezujućih utvrđenja u presudi zbog povrede obveze, nego i iz temeljnih sloboda i prava trećih osoba, kao što je to u ovom slučaju intervenijent. Te suprotstavljene slobode i prava treba međusobno odvagnuti u smislu proporcionalnosti.
b) Odvagivanje temeljnih sloboda i prava vlasnika nekretnine i nositelja prava plodouživanja
1) Razlikovanje predmetnog sukoba prava od situacije u dosadašnjoj sudskoj praksi
63. Presuda zbog povrede obveze u biti se temelji na utvrđenju da brisanje ex lege prava plodouživanja nerezidentnih nositelja, koje je tuženo tijelo u ovom slučaju ispravilo, ne dovodi samo do povrede slobode kretanja kapitala u skladu s člankom 63. na njihovu štetu, nego u odnosu na njih predstavlja i nedopušteno oduzimanje vlasništva u smislu članka 17. stavka 1. Povelje (vidjeti točke 52. do 56. ovog mišljenja)(30). Suprotno tomu, iz toga proizlazi da barem rezidentni vlasnici nekretnina načelno trebaju trpjeti ponovnu uspostavu izvornog pravnog stanja u korist nerezidentnih nositelja prava plodouživanja(31).
64. Međutim, za razliku od situacija na kojima se temeljila dosadašnja sudska praksa, ovaj slučaj odnosi se na sukob između temeljnih sloboda i prava nerezidentnog vlasnika nekretnine na koju je upisano pravo plodouživanja, s jedne strane, i sloboda i prava nerezidentnog nositelja tog prava, s druge strane.
65. Smatram da u ovakvoj situaciji ipak ne postoje posebne okolnosti, osobito s obzirom na nerezidentnog vlasnika nekretnine, koje bi zahtijevale drukčiju ocjenu od one na kojoj se temelji presuda zbog povrede obveze.
2) Dopušteno ograničenje prava na slobodno kretanje kapitala nerezidentnog vlasnika nekretnine
66. To se u prvom redu odnosi na opravdanje eventualnog ograničenja prava nerezidentnih vlasnika nekretnina na slobodno kretanje kapitala u skladu s člankom 63. UFEU-a. Naime, ako su oni, kao u ovom slučaju tužiteljica, stekli predmetnu nekretninu a da su znali za već upisano pravo plodouživanja, uopće nisu ni bili spriječeni u ostvarivanju svoje slobode kretanja kapitala. To osobito vrijedi ako je u trenutku stjecanja nekretnine pravo plodouživanja, kao u ovom slučaju, već bilo pravomoćno upisano. U takvom slučaju teret na nekretnini povezan s tim pravom načelno ne može negativno utjecati na odluku o njezinu stjecanju. Naprotiv, takav teret omogućuje da se, kao što to navodi i Komisija, nekretnina stekne pod boljim uvjetima, osobito po povoljnijoj cijeni, nego kad ne bi bilo tog tereta.
67. Drukčije se ne može ocijeniti ni ograničenje koje ističe sud koji je uputio zahtjev u pogledu slobodnog raspolaganja nerezidentnog vlasnika nekretnine na temelju naknadnog ponovnog upisa prava plodouživanja koje je izbrisano ex lege, ali je prije toga pravomoćno upisano bez ispitivanja zakonitosti njegova izvornog upisa. Ako se to uopće može smatrati ograničenjem slobode kretanja kapitala, ono je s obzirom na pravomoćni upis prava plodouživanja u trenutku stjecanja nekretnine dopušteno i opravdano.
68. Naime, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev (točka 31. ovog mišljenja) posljedica je te pravomoćnosti to da se pravo plodouživanja unatoč nezakonitosti njegova upisa u skladu s nacionalnim propisima koji su prethodno bili primjenjivi načelno više nije moglo dovesti u pitanje. S obzirom na to nerezidentni vlasnik nekretnine, kao što je tužiteljica, nije se smio pouzdati u to da će brisanje ex lege pravomoćnog prava plodouživanja koje je provedeno nakon što je stekao nekretninu i za koje se naknadno u presudi zbog povrede obveze utvrdilo da je protivno pravu Unije dovesti do toga da nekretnina trajno bude bez tereta. To osobito nije tako jer se prepreka za njegov ponovni upis koja se u ovom slučaju ističe temelji na nacionalnim propisima u pogledu kojih je Sud prigovorio da nisu u skladu s člankom 63. UFEU-a i člankom 17. Povelje, tako da se oni više ne mogu primjenjivati (točka 36. ovog mišljenja). Uglavnom je iz tih razloga i tuženo tijelo osporavalo da je tužiteljica postupala u dobroj vjeri u smislu članka 108./F stavka 7. Zakona iz 2013. o prijelaznim mjerama.
69. Suprotno tomu, brisanje ex lege prava plodouživanja, koje je poništeno ponovnim upisom koji je sporan u ovom slučaju, dovodi do ozbiljnog ograničenja slobode kretanja kapitala za nerezidentnog nositelja tog prava (vidjeti točke 52. i 55. ovog mišljenja). U ovom slučaju ne treba odlučiti o pitanju treba li situaciju drukčije ocijeniti ako vlasnik nekretnine nije sâm odobrio pravo plodouživanja ili ako je stekao nekretninu na kojoj izvorno nisu bila upisana prava. Neovisno o tome smatram da je, također s obzirom na izravnu primjenjivost članka 63. UFEU-a, općenito moguće da se nerezidentni stjecatelji nekretnina unaprijed na temelju zemljišnih knjiga informiraju o tome je li na nekretninu upisano ili je bilo upisano pravo plodouživanja nerezidentnog ulagača koje je eventualno izbrisano ex lege i (još) nije ponovno upisano.
70. Slijedom toga, dopušteno je ograničenje prava nerezidentnih vlasnika nekretnina iz članka 63. UFEU-a na temelju odgovarajućeg prava nerezidentnog nositelja prava plodouživanja. To je ograničenje dopušteno i na temelju potrebne zaštite prava vlasništva nositelja tog prava u skladu s člankom 17. stavkom 1. Povelje, kao što će se to pokazati u nastavku.
3) Dopušteno ograničenje prava vlasništva nerezidentnog vlasnika nekretnine
71. Nadalje, u skladu s utvrđenjima iz presude zbog povrede obveze zadiranje u vlasništvo nositelja prava plodouživanja zaštićeno na temelju članka 17. stavka 1. Povelje na temelju njegova brisanja ex lege smatram težim nego zadiranje u pravo vlasništva nerezidentnog vlasnika nekretnine, koje je uvjetovano spornim ponovnim upisom prava plodouživanja koje je izbrisano ex lege.
72. Naime, kao što je to Sud pravilno utvrdio, pravomoćno pravo plodouživanja koje je izvorno uspostavljeno i upisano uz suglasnost vlasnika nekretnine ograničava pravo vlasništva nad nekretninom i samo dovodi do toga da se na njega primjenjuju drugi propisi o uživanju prava vlasništva. Stoga, za razliku od brisanja ex lege prava plodouživanja koje se osporava u presudi zbog povrede obveze, s tim nije povezano sveobuhvatno oduzimanje vlasništva(32). I ponovno ograničenje prava vlasništva vlasnika nekretnine na temelju spornog ponovnog upisa izbrisanog prava plodouživanja, čak i protiv njegove volje, ima znatno manju težinu od prisilnog, sveobuhvatnog i konačnog oduzimanja prava vlasništva nositelja prava plodouživanja (kao dijela prava vlasništva nad nekretninom, vidjeti točku 53. ovog mišljenja).
73. Stoga se nerezidentni vlasnik nekretnine u takvom slučaju ne može pozvati na zaštitu njegova vlasništva kako bi u svoju korist ponovno ishodio primjenu brisanja tog prava plodouživanja (protivno pravu Unije) i tako poništio s tim povezani teret na njegovu vlasništvu. To osobito vrijedi u ovom slučaju, u kojem je do stjecanja nekretnine došlo u trenutku kad je na njemu već bilo pravomoćno upisano pravo plodouživanja (točka 67. ovog mišljenja).
74. Slijedom toga, pozivanje nerezidentnog vlasnika nekretnine na članak 63. UFEU-a i članak 17. Povelje ne može dovesti do ponovnog brisanja ponovno upisanog prava plodouživanja. Mađarska vlada u tom pogledu opravdano ističe da su nacionalni propisi izmijenjeni na temelju presude zbog povrede obveze i njihova provedba potrebni upravo radi provedbe te presude u skladu s člankom 260. stavkom 1. UFEU-a i uspostave stanja koje je u skladu s tim propisima Unije.
75. Stoga, suprotno tvrdnjama suda koji je uputio zahtjev, ne dolazi u obzir ni oduzimanje pravomoćnosti izvornog upisa prava plodouživanja u skladu s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti. To pitanje postavilo bi se samo u slučaju nedovoljne provedbe presude zbog povrede obveze, do koje upravo nije došlo u ovom slučaju. Naprotiv, iz načela pravne sigurnosti proizlazi da se pravomoćni upravni akti koji proizvode pravne učinke u načelu više ne mogu dovesti u pitanje(33). Osim toga, do takvog oduzimanja pravomoćnosti došlo bi na štetu zaštite prava nositelja prava plodouživanja zajamčenih člankom 63. UFEU-a i člankom 17. Povelje te bi se ono temeljilo upravo na onim nacionalnim propisima koje je Sud radi te zaštite proglasio protivnima pravu Unije.
76. Naposljetku, nisu vidljive druge okolnosti koje bi dovele u pitanje prikladnost i proporcionalnost spornog ponovnog upisa predmetnog prava plodouživanja kako bi se dopušteno ograničila prava vlasnika nekretnine iz članka 63. UFEU-a i članka 17. Povelje. U svakom slučaju, taj ponovni upis ne prelazi ono što je bilo potrebno za ostvarivanje navedenih ciljeva, uključujući zaštitu temeljnih sloboda i prava nositelja prava plodouživanja.
5. Međuzaključak
77. Slijedom toga, vlasnik nekretnine na čijem je vlasništvu upisano pravo plodouživanja koje je najprije pravomoćno upisano, zatim izbrisano protivno pravu Unije, ali poslije ponovno upisano, ne može se uspješno pozvati na svoja prava iz članka 63. UFEU-a i članka 17. Povelje kako bi se nadležno tijelo obvezalo na to da ponovno izbriše to pravo plodouživanja uz obrazloženje da je njegov izvorni upis bio protivan mađarskim pravilima koja su se prethodno primjenjivala.
V. Zaključak
78. S obzirom na prethodna razmatranja predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Győri Törvényszék (Okružni sud u Győru, Mađarska) odgovori na sljedeći način:
propis države članice kojim se nalaže ponovni upis prava plodouživanja koje je izbrisano protivno pravu Unije, a izvorno je pravomoćno upisano, u skladu je s člankom 63. UFEU-a i člankom 17. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ako se njime nadležna tijela ne obvezuju na to da prije ponovnog upisa tog prava ispitaju je li njegov izvorni upis bio zakonit s obzirom na nacionalne propise koji su se prethodno primjenjivali.