PRESUDA SUDA (veliko vijeće)
21. prosinca 2023.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Ured europskog javnog tužitelja – Uredba (EU) 2017/1939 – Članak 31. – Prekogranične istrage – Sudsko odobrenje – Opseg nadzora – Članak 32. – Izvršavanje dodijeljenih mjera”
U predmetu C‑281/22,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Oberlandesgericht Wien (Visoki zemaljski sud u Beču, Austrija), odlukom od 8. travnja 2022., koju je Sud zaprimio 25. travnja 2022., u kaznenom postupku protiv
G. K.,
B. O. D. GmbH,
S. L.
uz sudjelovanje:
Österreichischer Delegierter Europäischer Staatsanwalt,
SUD (veliko vijeće),
u sastavu: K. Lenaerts, predsjednik, L. Bay Larsen (izvjestitelj), potpredsjednik, A. Arabadjiev, A. Prechal, K. Jürimäe, T. von Danwitz, F. Biltgen i O. Spineanu‑Matei, predsjednici vijeća, M. Ilešič, J.-C. Bonichot, M. Safjan, S. Rodin, D. Gratsias, M. L. Arastey Sahún i M. Gavalec, suci,
nezavisna odvjetnica: T. Ćapeta,
tajnik: M. Krausenböck, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 27. veljače 2023.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za G. K., B. O. D. GmbH i S. L., W. Gappmayer, Rechtsanwalt,
– za Österreichischer Delegierter Europäischer Staatsanwalt, L. De Matteis, T. Gut, I. Maschl‑Clausen i F.-R. Radu, u svojstvu agenata,
– za austrijsku vladu, J. Schmoll, J. Herrnfeld i C. Leeb, u svojstvu agenata,
– za njemačku vladu, J. Möller, P. Busche i M. Hellmann, u svojstvu agenata,
– za francusku vladu, R. Bénard i A. Daniel, u svojstvu agenata,
– za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman, A. Hanje i J. M. Hoogveld, u svojstvu agenata,
– za rumunjsku vladu, M. Chicu, E. Gane i A. Wellman, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, J. Baquero Cruz i S. Grünheid, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisne odvjetnice na raspravi održanoj 22. lipnja 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 31. stavka 3. prvog podstavka i članka 32. Uredbe Vijeća (EU) 2017/1939 od 12. listopada 2017. o provedbi pojačane suradnje u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja („EPPO”) (SL 2017., L 283, str. 1. i ispravak SL 2020., L 433, str. 80.).
2 Zahtjev je upućen u okviru kaznenog postupka pokrenutog protiv osobe G. K., društva B. O. D. GmbH i osobe S. L. radi njihova kaznenog progona zbog toga što su navođenjem lažnih podataka prilikom uvoza biodizela u Europsku uniju zaobišli carinski propis.
Pravni okvir
Pravo Unije
Okvirna odluka 2002/584/PUP
3 Člankom 1. stavkom 2. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83. i ispravak SL 2013., L 222, str. 14.) određuje se:
„Države članice izvršavaju svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke.”
4 Člankom 6. stavcima 1. i 2. te okvirne odluke propisuje se:
„1. Pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog jest pravosudno tijelo države članice koja izdaje uhidbeni nalog, nadležno za izdavanje europskog uhidbenog naloga u skladu s pravom te države.
2. Pravosudno tijelo izvršenja jest pravosudno tijelo države članice izvršenja nadležno za izvršenje europskog uhidbenog naloga u skladu s pravom te države.”
Direktiva 2014/41/EU
5 Člankom 1. stavkom 2. Direktive 2014/41/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. o Europskom istražnom nalogu u kaznenim stvarima (SL 2014., L 130, str. 1. i ispravak SL 2015., L 143, str. 16.) propisuje se:
„Države članice izvršavaju EIN na temelju načela uzajamnog priznavanja i u skladu s ovom Direktivom.”
6 Članak 6. te direktive glasi kako slijedi:
„1. Tijelo izdavatelj može izdati EIN samo kada su ispunjeni sljedeći uvjeti:
(a) izdavanje EIN‑a je potrebno i proporcionalno svrsi postupka iz članka 4. uzimajući u obzir prava osumnjičenika ili okrivljenika; i
(b) istražna mjera navedena ili istražne mjere navedene u EIN‑u mogle su biti određene [pod istim uvjetima] u sličnom domaćem slučaju.
2. Tijelo izdavatelj u svakom pojedinom slučaju ocjenjuje uvjete iz stavka 1.
3. Ako tijelo izvršitelj ima razloga vjerovati da uvjeti iz stavka 1. nisu ispunjeni, ono se može savjetovati s tijelom izdavateljem o važnosti izvršenja EIN‑a. Nakon tog savjetovanja tijelo izdavatelj može donijeti odluku o povlačenju EIN‑a.”
7 Člankom 9. stavkom 1. navedene direktive određuje se:
„Tijelo izvršitelj priznaje EIN, proslijeđen u skladu s ovom Direktivom, ne zahtijevajući nikakve dodatne formalnosti te osigurava njegovo izvršenje na isti način i pod jednakim uvjetima kao da je dotičnu istražnu mjeru odredilo tijelo države izvršiteljice, osim ako se to tijelo odluči pozvati na jedan od razloga za nepriznavanje ili neizvršenje ili na jedan od razloga za odgodu predviđenih u ovoj Direktivi.”
Uredba 2017/1939
8 Uvodne izjave 12., 14., 20., 30., 32., 60., 72., 73., 80., 83 i 85. Uredbe 2017/1939 glase:
„(12) U skladu s načelom supsidijarnosti borba protiv kaznenih djela koja utječu na financijske interese Unije može se zbog njezina opsega i učinaka bolje ostvariti na razini Unije. U sadašnjoj situaciji, u kojoj je kazneni progon kaznenih djela protiv financijskih interesa Unije u isključivoj nadležnosti tijela država članica [Unije], taj se cilj ne ostvaruje uvijek u dostatnoj mjeri. S obzirom na to da ciljeve ove Uredbe, odnosno jačanje borbe protiv kaznenih djela koja utječu na financijske interese Unije osnivanjem EPPO‑a, ne mogu dostatno ostvariti države članice [Unije] zbog fragmentiranosti nacionalnih mjera kaznenog progona u području kaznenih djela počinjenih protiv financijskih interesa Unije, nego se zbog toga što će EPPO biti nadležan za kazneni progon takvih kaznenih djela oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. UEU‑a. […]
[…]
(14) S obzirom na načelo lojalne suradnje i EPPO i nadležna nacionalna tijela trebali bi se međusobno podupirati i obavješćivati kako bi učinkovito suzbijali kaznena djela iz nadležnosti EPPO‑a.
[…]
(20) Organizacijska struktura EPPO‑a trebala bi omogućivati brzo i učinkovito odlučivanje u provedbi kaznenih istraga i kaznenog progona, bez obzira na to obuhvaćaju li oni jednu ili više država članica. […]
[…]
(30) Istrage EPPO‑a trebali bi u pravilu provoditi delegirani europski tužitelji u državama članicama. Trebali bi to činiti u skladu s ovom Uredbom te, za pitanja koja nisu obuhvaćena ovom Uredbom, u skladu s nacionalnim pravom. […]
[…]
(32) Delegirani europski tužitelji trebali bi biti sastavni dio EPPO‑a te bi kao takvi, kada provode istrage i kazneni progon za kaznena djela iz nadležnosti EPPO‑a, trebali djelovati isključivo u korist i u ime EPPO‑a na državnom području svoje države članice. […]
[…]
(60) Ako EPPO u određenom predmetu ne može izvršavati svoju nadležnost jer postoje razlozi za pretpostavku da šteta koja je prouzročena ili bi mogla biti prouzročena financijskim interesima Unije nije veća od štete koja je prouzročena ili bi mogla biti prouzročena drugoj žrtvi, EPPO bi ipak trebao imati mogućnosti izvršavati svoju nadležnost, pod uvjetom da je u boljem položaju za provođenju istrage ili kaznenog progona od tijelâ dotične države članice ili dotičnih država članica. Može se smatrati da je EPPO u boljem položaju u tom pogledu ako bi, među ostalim, bilo djelotvornije pustiti EPPO‑u da provede istragu i kazneni progon pojedinog kaznenog djela zbog njegova transnacionalnog karaktera i razmjera, ako u tom kaznenom djelu sudjeluje zločinačka organizacija ili ako bi određena vrsta kaznenog djela mogla predstavljati ozbiljnu prijetnju financijskim interesima Unije, ugledu institucija Unije ili povjerenju građana Unije. […]
[…]
(72) U prekograničnim slučajevima delegirani europski tužitelj koji vodi predmet trebao bi moći osloniti se na pomoćne delegirane europske tužitelje ako se mjere moraju poduzeti u drugim državama članicama. Ako je potrebno sudsko odobrenje za takvu mjeru, trebalo bi jasno navesti u kojoj bi se državi članici trebalo ishoditi takvo odobrenje, ali bi svakako trebalo postojati samo jedno odobrenje. Ako sudska tijela naposljetku odbiju istražnu mjeru, odnosno nakon što je iscrpljen pravni put, delegirani europski tužitelj koji vodi predmet trebao bi povući zahtjev ili nalog.
(73) Mogućnošću uporabe pravnih instrumenata o uzajamnom priznavanju ili prekograničnoj suradnji, koja je predviđena u ovoj Uredbi, ne bi se trebala zamijeniti posebna pravila o prekograničnim istragama u skladu s ovom Uredbom. Tom bi se mogućnošću zapravo trebala nadopunjavati ta pravila kako bi se osiguralo da se[, u slučaju kada je mjera] potrebna u prekograničnoj istrazi, ali nije dostupna u nacionalnom pravu za isključivo unutarnje situacije, [ta mogućnost] može upotrebljavati u skladu s nacionalnim pravom kojim se provodi relevantni instrument pri istragama ili kaznenom progonu.
[…]
(80) Dokazi koje je EPPO predložio sudu ne bi smjeli biti odbačeni kao nedopušteni samo zbog toga što su ti dokazi prikupljeni u drugoj državi članici ili u skladu s pravom druge države članice, pod uvjetom da sud pred kojem se vodi postupak smatra da se dopuštanjem tih dokaza poštuju pravičnost postupka i prava osumnjičenika ili okrivljenika na obranu u skladu s Poveljom [Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja)]. Ovom Uredbom poštuju se temeljna prava i načela priznata u članku 6. UEU‑a i u Povelji, posebno njezinoj glavi VI., u međunarodnom pravu i međunarodnim sporazumima čije su stranke Unija ili sve države članice, uključujući Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, [potpisanu u Rimu 4. studenoga 1950.,] te u ustavima država članica u njihovim područjima primjene. […]
[…]
(83) Ovom se Uredbom od EPPO‑a zahtijeva da posebno poštuje pravo na pošteno suđenje te prava na obranu i pretpostavku nedužnosti, kako su utvrđena u člancima 47. i 48. Povelje. Člankom 50. Povelje, kojim se štiti pravo da se nikome ne smije dvaput suditi niti ga dvaput kazniti u kaznenom postupku za isto kazneno djelo (ne bis in idem), osigurava se da ne postoji opasnost od dvostrukog suđenja zbog kaznenog progona koji je pokrenuo EPPO. EPPO bi stoga trebao djelovati uz potpuno poštovanje tih prava, a ova Uredba trebala bi se primjenjivati i tumačiti na odgovarajući način.
[…]
(85) Prava na obranu predviđena u mjerodavnom pravu Unije, poput direktiva [2010/64/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. listopada 2010. o pravu na tumačenje i prevođenje u kaznenim postupcima (SL 2010., L 280, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 10., str. 213.), 2012/13/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. o pravu na informiranje u kaznenom postupku (SL 2012., L 142, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 48.), 2013/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o pravu na pristup odvjetniku u kaznenom postupku i u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga te o pravu na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osobama i konzularnim tijelima tijekom trajanja oduzimanja slobode (SL 2013., L 294, str. 1. i ispravak SL 2023., L 2023/90091), (EU) 2016/343 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o jačanju određenih vidova pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku (SL 2016., L 65, str. 1.), (EU) 2016/1919 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 2016. o pravnoj pomoći za osumnjičenike i okrivljenike u kaznenom postupku i za tražene osobe u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga (SL 2016., L 297, str. 1. i ispravak SL 2017., L 91, str. 40.)], kako su provedene nacionalnim pravom, trebala bi se primjenjivati na aktivnosti EPPO‑a. Svaki osumnjičenik ili okrivljenik protiv kojeg EPPO pokrene istragu trebao bi imati koristi od tih prava te od prava predviđenih u nacionalnom pravu da zahtijeva određivanje vještaka ili saslušanje svjedoka ili da EPPO na neki drugi način iznese dokaze u ime obrane.”
9 U skladu s člankom 1. te uredbe:
„Ovom Uredbom osniva se Ured europskog javnog tužitelja (‚EPPO’) i utvrđuju pravila o njegovu radu.”
10 Članak 2. točke 5. i 6. navedene uredbe glasi kako slijedi:
„Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:
[…]
5. ‚delegirani europski tužitelj koji vodi predmet’ znači delegirani europski tužitelj odgovoran za istrage i kazneni progon koji je pokrenuo, koji su mu dodijeljeni ili koje je preuzeo koristeći se pravom na preuzimanje predmeta u skladu s člankom 27.;
6. ‚pomoćni delegirani europski tužitelj’ znači delegirani europski tužitelj smješten u državi članici koja nije država članica delegiranog europskog tužitelja koji vodi predmet, a u kojoj se treba provesti njemu dodijeljena istraga ili druga mjera”.
11 Člankom 4. te uredbe određuje se:
„EPPO je odgovoran za istragu, kazneni progon i podizanje optužnica protiv počiniteljâ i sudionikâ kaznenih djela koja utječu na financijske interese Unije […]. U tom smislu EPPO provodi istrage i poduzima radnje kaznenog progona te obavlja funkcije tužitelja pred nadležnim sudovima država članica do konačnog zaključenja predmeta.”
12 Članak 5. stavak 1. Uredbe 2017/1939 glasi:
„EPPO osigurava da se njegovim aktivnostima poštuju prava utvrđena u Povelji.”
13 Člankom 8. stavcima 1. do 4. te uredbe propisuje se:
„1. EPPO je nedjeljivo tijelo Unije koje djeluje kao jedinstveni ured s decentraliziranom strukturom.
2. EPPO je ustrojen na središnjoj razini i na decentraliziranoj razini.
3. Središnja razina sastoji se od središnjeg ureda u sjedištu EPPO‑a. Središnji ured sastoji se od kolegija, stalnih vijeća, glavnog europskog tužitelja, zamjenikâ glavnog europskog tužitelja, europskih tužitelja i upravnog direktora.
4. Decentralizirana razina sastoji se od delegiranih europskih tužitelja koji su smješteni u državama članicama.”
14 Člankom 13. stavkom 1. navedene uredbe određuje se:
„Delegirani europski tužitelji u ime EPPO‑a djeluju u svojim državama članicama te, uz posebne ovlasti i položaj koji su im dodijeljeni i podložno tim ovlastima i položaju, i pod uvjetima utvrđenima u ovoj Uredbi, imaju iste ovlasti kao nacionalni tužitelji u pogledu istraga, kaznenog progona i podizanja optužnica.
Delegirani europski tužitelji odgovorni su za istrage i kazneni progon koji su pokrenuli, koji su im dodijeljeni ili koji su preuzeli koristeći se pravom na preuzimanje predmeta. Delegirani europski tužitelji slijede smjernice i upute stalnog vijeća nadležnog za predmet te upute nadzornog europskog tužitelja.
[…]”
15 Članak 28. stavak 1. iste uredbe glasi:
„Delegirani europski tužitelj koji vodi predmet može u skladu s ovom Uredbom i nacionalnim pravom sâm poduzeti istražne i druge mjere ili dati upute nadležnim tijelima u svojoj državi članici da ih poduzmu. […]”
16 Člankom 30. stavkom 1. Uredbe 2017/1939 određuje se:
„Države članice osiguravaju da delegirani europski tužitelji, barem u predmetima u kojima je za kazneno djelo koje je predmet istrage zapriječena najviša sankcija od najmanje četiri godine zatvora, imaju pravo naložiti ili zatražiti sljedeće istražne mjere:
(a) pretragu prostorija, zemljišta, prijevoznih sredstava, privatnog stana, odjeće i sve ostale osobne imovine ili računalnih sustava te poduzimanje svih mjera osiguranja potrebnih kako bi se sačuvao njihov integritet te izbjegli gubitak ili kontaminacija dokaza;
[…]
(d) zamrzavanje sredstava ili imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima, među ostalim imovine, za koje se očekuje da će ih sud pred kojim se vodi postupak oduzeti te ako postoji razlog za vjerovanje da će vlasnik, imatelj ili upravitelj tih sredstava ili imovinske koristi pokušati onemogućiti izvršavanje presude kojom se nalaže oduzimanje;
[…]”
17 U skladu s člankom 31. te uredbe, naslovljenim „Prekogranične istrage”:
„1. Delegirani europski tužitelji blisko surađuju te pomažu jedni drugima i redovito se savjetuju u prekograničnim predmetima. Ako se mjera treba poduzeti u državi članici koja nije država članica delegiranog europskog tužitelja koji vodi predmet, taj delegirani europski tužitelj odlučuje o donošenju potrebne mjere i dodjeljuje je delegiranom europskom tužitelju koji se nalazi u državi članici u kojoj se ta mjera treba provesti.
2. Delegirani europski tužitelj koji vodi predmet može dodijeliti svaku mjeru koja mu je na raspolaganju u skladu s člankom 30. [Opravdanje] i donošenje takvih mjera uređeni su pravom države članice delegiranog europskog tužitelja koji vodi predmet. Ako delegirani europski tužitelj koji vodi predmet dodijeli istražnu mjeru jednom delegiranom europskom tužitelju ili više njih iz druge države članice, o tome istodobno obavješćuje svojeg nadzornog europskog tužitelja.
3. Ako je prema pravu države članice pomoćnog delegiranog europskog tužitelja za mjeru potrebno sudsko odobrenje, pomoćni delegirani europski tužitelj takvo odobrenje dužan je pribaviti u skladu s pravom te države članice.
Ako se za dodijeljenu mjeru odbije izdati sudsko odobrenje, delegirani europski tužitelj koji vodi predmet povlači dodjelu mjere.
Međutim, ako prema pravu države članice pomoćnog delegiranog europskog tužitelja takvo sudsko odobrenje nije potrebno, ali je potrebno prema pravu države članice delegiranog europskog tužitelja koji vodi predmet, delegirani europski tužitelj koji vodi predmet dužan je pribaviti odobrenje i podnijeti ga zajedno s dodjelom mjere.
4. Pomoćni delegirani europski tužitelj poduzima dodijeljenu mjeru ili daje uputu nadležnom nacionalnom tijelu da je poduzme.
5. Ako pomoćni delegirani europski tužitelj smatra:
[…]
(c) da bi se alternativnom, ali manje intruzivnom mjerom postigli isti rezultati kao i dodijeljenom mjerom; […]
[…]
pomoćni delegirani europski tužitelj obavješćuje svojeg nadzornog europskog tužitelja i savjetuje se s delegiranim europskim tužiteljem koji vodi predmet radi bilateralnog rješavanja pitanja.
6. Ako dodijeljena mjera ne postoji u isključivo domaćoj situaciji, ali bi bila dostupna u prekograničnoj situaciji obuhvaćenoj pravnim instrumentima o uzajamnom priznavanju ili prekograničnoj suradnji, dotični delegirani europski tužitelji mogu, u dogovoru s dotičnim nadzornim europskim tužiteljima, primijeniti takve instrumente.
7. Ako delegirani europski tužitelji ne mogu riješiti pitanje u roku od sedam radnih dana, a dodjela mjere se održi, pitanje se upućuje nadležnom stalnom vijeću. Isto vrijedi i u slučaju kada dodijeljena mjera nije poduzeta u roku određenom pri dodjeli ili u razumnom roku.
[…]”
18 Člankom 32. navedene uredbe, naslovljenim „Izvršavanje dodijeljenih mjera”, propisuje se:
„Dodijeljene mjere provode se u skladu s ovom Uredbom i pravom države članice pomoćnog delegiranog europskog tužitelja. Formalnosti i postupci koje je izričito naveo delegirani europski tužitelj koji vodi predmet poštuju se, osim ako su takve formalnosti i takvi postupci protivni temeljnim načelima prava države članice pomoćnog delegiranog europskog tužitelja.”
19 Člankom 41. stavcima 1. i 2. te uredbe određuje se:
„1. Aktivnosti EPPO‑a obavljaju se uz potpuno poštovanje prava osumnjičenikâ i okrivljenikâ utvrđenih u Povelji, među ostalim prava na pošteno suđenje i pravâ na obranu.
2. Svaki osumnjičenik ili okrivljenik u kaznenom postupku EPPO‑a ima najmanje ona postupovna prava koja su predviđena u pravu Unije, među ostalim u direktivama o pravima osumnjičenikâ i okrivljenikâ u kaznenim postupcima, kako su provedene u nacionalnom pravu, kao što su:
(a) pravo na tumačenje i prijevod kako je predviđeno u Direktivi [2010/64];
(b) pravo na informiranje i pristup spisima predmeta kako je predviđeno u Direktivi [2012/13];
(c) pravo na pristup odvjetniku i pravo na komunikaciju s trećim osobama i informiranja trećih osoba u slučaju pritvora kako su predviđena u Direktivi [2013/48];
(d) pravo braniti se šutnjom i pravo na pretpostavku nedužnosti kako su predviđena u Direktivi [2016/343];
(e) pravo na pravnu pomoć kako je predviđeno u Direktivi [2016/1919].”
Austrijsko pravo
20 Člankom 11. stavkom 2. Bundesgesetza zur Durchführung der Europäischen Staatsanwaltschaft (Savezni zakon o provedbi Ureda europskog javnog tužitelja) propisuje se da je, u slučaju provedbe istražne mjere na austrijskom državnom području u prekograničnim istragama EPPO‑a, za sudsko odobrenje iz članka 31. stavka 3. prvog podstavka Uredbe 2017/1939 nadležan Landesgericht (Zemaljski sud, Austrija) na području čijeg se sjedišta nalazi nadležno državno odvjetništvo.
21 Člankom 119. stavkom 1. Strafprozessordnunga (Zakonik o kaznenom postupku) utvrđuju se uvjeti za provođenje pretraga.
22 Člankom 120. stavkom 1. Zakonika o kaznenom postupku propisuje se da pretrage mora naložiti državno odvjetništvo na temelju sudskog odobrenja i da je kriminalistička policija ovlaštena privremeno provoditi pretrage bez naloga ili odobrenja samo u slučaju neposredne opasnosti.
Njemačko pravo
23 Članak 102. Strafprozessordnunga (Zakonik o kaznenom postupku, u daljnjem tekstu: StPO) glasi kako slijedi:
„Protiv osobe koja je osumnjičena za počiniteljstvo ili sudioništvo u kaznenom djelu odnosno za prikrivanje podataka, pomoć počinitelju nakon počinjenja kaznenog djela, sprečavanje kaznenog progona ili prikrivanje može se, u svrhe njezina uhićenja te u slučaju kada valja pretpostaviti da će pretraga dovesti do otkrivanja dokaza, poduzeti pretraga doma i drugih prostora, kao i pretraga te osobe i predmeta koji joj pripadaju.”
24 U skladu s člankom 105. stavkom 1. StPO‑a:
„Pretrage može naložiti samo sudac i, u slučaju neposredne opasnosti, državno odvjetništvo i njegovi istražitelji (članak 152. Gerichtsverfassungsgesetza [(Zakon o organizaciji sudova)]). […]”
25 Člankom 3. stavkom 2. Gesetza zur Ausführung der EU‑Verordnung zur Errichtung der Europäischen Staatsanwaltschaft (Zakon o provedbi Uredbe Europske unije o osnivanju Ureda europskog javnog tužitelja) određuje se:
„Ako se odredbama Zakonika o kaznenom postupku predviđa sudski nalog ili sudska potvrda istražne mjere, takav nalog ili potvrdu izdaje njemački sudac za prekogranične mjere koje se trebaju izvršiti u drugoj državi članici koja sudjeluje u osnivanju Ureda europskog javnog tužitelja u skladu s člankom 31. stavkom 3. [Uredbe 2017/1939] samo ako se pravom druge države članice ne zahtijeva takav sudski nalog ili sudska potvrda.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
26 Njemački delegirani europski tužitelj pokrenuo je u ime EPPO‑a istragu zbog utaje poreza velikih razmjera i sudjelovanja u zločinačkom udruženju organiziranom radi počinjenja poreznih kaznenih djela.
27 U okviru te istrage društvo B. O. D. i njegovi direktori G. K. i S. L. kazneno se progone zbog toga što su u Uniju uvezli biodizel američkog podrijetla, zaobilazeći pritom lažnim podacima carinski propis, i time prouzročili štetu u iznosu od 1 295 000 eura.
28 Dana 9. studenoga 2021. austrijski pomoćni delegirani europski tužitelj naložio je u okviru pomoći koja se pružala u toj istrazi na temelju članka 31. Uredbe 2017/1939, s jedne strane, mjere pretrage i oduzimanja, koje je valjalo provesti u poslovnim prostorima društva B. O. D. i njegova društva majke kao i u domovima osoba G. K. i S. L., koji su se svi nalazili u Austriji, te je, s druge strane, od nadležnih austrijskih sudova zatražio odobrenje tih mjera.
29 Nakon što je pribavio zatražena odobrenja, taj je austrijski pomoćni delegirani europski tužitelj naložio nadležnom financijskom tijelu praktično izvršenje navedenih mjera, što je ono i učinilo.
30 Dana 1. prosinca 2021. osoba G. K., društvo B. O. D. i osoba S. L. podnijeli su Oberlandesgerichtu Wien (Visoki zemaljski sud u Beču, Austrija), odnosno sudu koji je uputio zahtjev, žalbe protiv odluka austrijskih sudova kojima su odobrene predmetne mjere.
31 Pred tim su sudom osoba G. K., društvo B. O. D. i osoba S. L. tvrdili, među ostalim, da u Austriji nije počinjeno nikakvo kazneno djelo, da u odnosu na njih ne postoji osnovana sumnja, da te odluke austrijskih sudova nisu dovoljno obrazložene, da naložene pretrage nisu bile ni nužne ni proporcionalne te da je povrijeđeno njihovo pravo na povjerljiv odnos s njihovim braniteljem.
32 Pred tim je sudom dotični austrijski pomoćni delegirani europski tužitelj istaknuo da su prema pravnom okviru uspostavljenom Uredbom 2017/1939 za prekogranične istrage EPPO‑a opravdanja za dodijeljene istražne mjere uređena pravom države članice delegiranog europskog tužitelja koji vodi predmet i, po analogiji sa sustavom uspostavljenim Direktivom 2014/41, mogu ih preispitivati samo tijela te države članice. Predmetna kaznena djela već je preispitao nadležni sudac istrage pri Amtsgerichtu München (Općinski sud u Münchenu, Njemačka). Nadležna tijela države članice pomoćnog delegiranog europskog tužitelja mogu preispitivati samo formalnosti povezane s provedbom tih dodijeljenih istražnih mjera.
33 Sud koji je uputio zahtjev ističe, s jedne strane, da se na temelju teksta članka 31. stavka 3. i članka 32. Uredbe 2017/1939 te odredbe mogu tumačiti na način da dodijeljenu istražnu mjeru, u slučaju kada je za nju potrebno pribavljanje sudskog odobrenja u državi članici pomoćnog delegiranog europskog tužitelja, mora preispitati sud te države članice s obzirom na sva formalna i materijalna pravila koja je predvidjela navedena država članica.
34 Međutim, taj sud naglašava da bi takvo tumačenje imalo za posljedicu to da bi takvu mjeru, ovisno o slučaju, trebalo preispitati u cijelosti u dvjema državama članicama i u skladu s njihovim odnosnim nacionalnim pravima, što bi značilo da bi svi dokumenti potrebni za provođenje takvih preispitivanja trebali biti na raspolaganju nadležnom sudu države članice pomoćnog delegiranog europskog tužitelja i, prema potrebi, prevedeni. Međutim, takav bi sustav predstavljao nazadovanje u odnosu na sustav uspostavljen Direktivom 2014/41, u okviru kojeg država članica izvršiteljica može provjeriti samo određene formalne aspekte.
35 S druge strane, sud koji je uputio zahtjev smatra da tumačenje Uredbe 2017/1939 s obzirom na cilj učinkovitosti kaznenog progona može podrazumijevati, u svakom slučaju u situaciji u kojoj je sudski nadzor već proveden u državi članici delegiranog europskog tužitelja koji vodi predmet, da se nadzor koji se provodi u okviru sudskog odobrenja potrebnog u državi članici pomoćnog delegiranog europskog tužitelja odnosi samo na određene formalne aspekte.
36 U tim okolnostima Oberlandesgericht Wien (Visoki zemaljski sud u Beču) odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Treba li pravo Unije, osobito članak 31. stavak 3. prvi podstavak i članak 32. [Uredbe 2017/1939], tumačiti na način da se prilikom prekograničnih istraga u slučaju potrebnog sudskog odobrenja mjere koja se treba provesti u državi članici pomoćnog delegiranog europskog tužitelja moraju provjeriti svi materijalni elementi poput kažnjivosti prema kaznenim propisima, postojanja sumnje u počinjenje kaznenog djela, potrebe za tom mjerom i proporcionalnosti?
2. Treba li prilikom provjere uzeti u obzir je li već u državi članici delegiranog europskog tužitelja koji vodi predmet sud provjerio dopuštenost mjere prema pravu te države članice?
3. U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje i/ili potvrdnog odgovora na drugo pitanje, u kojem se opsegu mora provesti sudsko preispitivanje u državi članici pomoćnog delegiranog europskog tužitelja?”
37 Dopisom od 10. siječnja 2023. tajništvo Suda uputilo je zahtjev za pojašnjenje sudu koji je uputio zahtjev. U odgovoru na taj zahtjev nacionalni je sud naveo da su osoba G. K., društvo B. O. D. i osoba S. L. obuhvaćeni rješenjem Amtsgerichta München (Općinski sud u Münchenu) od 2. rujna 2021. kojim su odobrene pretrage u Njemačkoj ali nije preispitano opravdanje za eventualne pretrage poslovnih prostora društva B. O. D. i domova osoba G. K. i S. L. u Austriji.
O prethodnim pitanjima
38 Svojim trima pitanjima, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 31. i 32. Uredbe 2017/1939 tumačiti na način da se nadzor koji se provodi u državi članici pomoćnog delegiranog europskog tužitelja, u slučaju kada je za dodijeljenu istražnu mjeru potrebno sudsko odobrenje u skladu s pravom te države članice, može odnositi i na elemente koji se odnose na opravdanje i donošenje te mjere kao i na one koji se odnose na njezinu provedbu. Taj se sud u tom kontekstu pita o utjecaju sudskog nadzora navedene mjere koji je prethodno proveden u državi članici delegiranog europskog tužitelja koji vodi predmet na opseg nadzora iste mjere, na temelju tog sudskog odobrenja, u državi članici pomoćnog delegiranog europskog tužitelja.
39 Uvodno valja istaknuti da je predmet Uredbe 2017/1939, u skladu s njezinim člankom 1., osnivanje EPPO‑a i utvrđivanje pravila o njegovu radu.
40 Člankom 4. te uredbe pojašnjava se da je EPPO odgovoran za istragu, kazneni progon i podizanje optužnica protiv počiniteljâ i sudionikâ kaznenih djela koja utječu na financijske interese Unije. U tom smislu EPPO provodi istrage i poduzima radnje kaznenog progona te obavlja funkcije tužitelja pred nadležnim sudovima država članica do konačnog zaključenja predmeta.
41 Člankom 8. stavkom 1. navedene uredbe propisuje se da je EPPO nedjeljivo tijelo Unije koje djeluje kao jedinstveni ured s decentraliziranom strukturom. U stavcima 2. do 4. tog članka navodi se da je EPPO ustrojen na dvojnoj razini, odnosno, s jedne strane, na središnjoj razini, koja se sastoji od središnjeg ureda u sjedištu EPPO‑a, i, s druge strane, na decentraliziranoj razini, koja se sastoji od delegiranih europskih tužitelja koji su smješteni u državama članicama.
42 U skladu s člankom 13. stavkom 1. te uredbe, u vezi s njezinim uvodnim izjavama 30. i 32., istrage EPPO‑a u pravilu bi trebali provoditi delegirani europski tužitelji, koji djeluju u ime EPPO‑a u svojim državama članicama.
43 Iz zajedničkog tumačenja tog članka 13. stavka 1. i članka 28. stavka 1. Uredbe 2017/1939 proizlazi da delegirani europski tužitelj koji vodi predmet, odnosno delegirani europski tužitelj odgovoran za istrage i kazneni progon koji je pokrenuo, koji mu je dodijeljen ili koji je preuzeo koristeći se svojim pravom na preuzimanje predmeta, može, u skladu s tom uredbom i pravom svoje države članice, sâm poduzeti istražne i druge mjere ili dati upute nadležnim tijelima u svojoj državi članici da ih poduzmu.
44 U slučaju kada u okviru istraga koje poduzima delegirani europski tužitelj koji vodi predmet u svojoj državi članici on odluči poduzeti istražnu mjeru za koju je potrebno sudsko odobrenje u skladu s pravom te države članice, za nadzor ispunjavanja svih uvjeta propisanih u tu svrhu zaduženi su sudovi navedene države članice. Suprotno tomu, u slučaju kada se u prekograničnim predmetima istražna mjera treba poduzeti u državi članici koja nije država članica delegiranog europskog tužitelja koji vodi predmet, taj delegirani europski tužitelj trebao bi se moći osloniti, kao što to proizlazi iz članka 2. točke 6. navedene uredbe, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 72., na pomoćnog delegiranog europskog tužitelja koji se nalazi u državi članici u kojoj se takva mjera treba provesti.
45 Sustav koji se primjenjuje na donošenje i izvršenje takve mjere u okviru prekogranične istrage definiran je člancima 31. i 32. iste uredbe, a čije tumačenje traži sud koji je uputio zahtjev. Stoga se na njih valja pozvati kako bi se odredio opseg sudskog nadzora koji se može provesti u državi članici pomoćnog delegiranog europskog tužitelja, kada je zbog takve mjere potrebno sudsko odobrenje u skladu s pravom te države članice.
46 U tom pogledu valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se nalazi te ciljeve propisa kojeg je dio (presuda od 28. listopada 2022., Generalstaatsanwaltschaft München (Izručenje i ne bis in idem), C‑435/22 PPU, EU:C:2022:852, t. 67. i navedena sudska praksa).
47 Što se tiče, kao prvo, teksta članaka 31. i 32. Uredbe 2017/1939, iz njezina članka 31. stavka 1. proizlazi da se prekogranične istrage EPPO‑a temelje na bliskoj suradnji među delegiranim europskim tužiteljima. Ako se u okviru te suradnje mjera treba poduzeti u državi članici koja nije država članica delegiranog europskog tužitelja koji vodi predmet, taj delegirani europski tužitelj odlučuje o donošenju potrebne mjere i dodjeljuje ju pomoćnom delegiranom europskom tužitelju koji se nalazi u državi članici u kojoj se ta mjera treba provesti.
48 Člankom 31. stavkom 2. navedene uredbe u tom se pogledu pojašnjava da su opravdanje i donošenje takve mjere uređeni pravom države članice delegiranog europskog tužitelja koji vodi predmet.
49 U skladu s člankom 31. stavkom 3. prvim podstavkom iste uredbe, ako je prema pravu države članice pomoćnog delegiranog europskog tužitelja za mjeru potrebno sudsko odobrenje, pomoćni delegirani europski tužitelj dužan je takvo odobrenje pribaviti u skladu s pravom te države članice.
50 Međutim, u skladu s člankom 31. stavkom 3. trećim podstavkom Uredbe 2017/1939, ako prema pravu države članice pomoćnog delegiranog europskog tužitelja takvo sudsko odobrenje nije potrebno, ali je potrebno prema pravu države članice delegiranog europskog tužitelja koji vodi predmet, delegirani europski tužitelj koji vodi predmet dužan je pribaviti odobrenje i podnijeti ga zajedno s dodjelom mjere.
51 Člankom 31. stavkom 4. te uredbe određuje se da pomoćni delegirani europski tužitelj poduzima dodijeljenu mjeru ili daje uputu nadležnom nacionalnom tijelu da je poduzme.
52 U članku 32. navedene uredbe navodi se da se takva mjera provodi u skladu s tom uredbom i pravom države članice pomoćnog delegiranog europskog tužitelja.
53 S obzirom na te elemente, valja istaknuti da – iako se člankom 31. stavkom 3. prvim podstavkom Uredbe 2017/1939 predviđa pribavljanje sudskog odobrenja u skladu s pravom države članice pomoćnog delegiranog europskog tužitelja kada je za dodijeljenu istražnu mjeru potrebno takvo odobrenje na temelju prava te države članice – člancima 31. i 32. te uredbe ipak se ne precizira opseg nadzora koji nadležna tijela navedene države članice mogu provesti u svrhu tog sudskog odobrenja.
54 Uzimajući navedeno u obzir, iz teksta članka 31. stavaka 1. i 2. i članka 32. navedene uredbe proizlazi da delegirani europski tužitelj koji vodi predmet odlučuje o donošenju dodijeljene istražne mjere i da je to donošenje, kao i njezino opravdanje, uređeno pravom države članice delegiranog europskog tužitelja koji vodi predmet, dok je izvršenje takve mjere uređeno pravom države članice pomoćnog delegiranog europskog tužitelja.
55 Što se tiče, kao drugo, konteksta u kojem se nalaze članci 31. i 32. te uredbe, valja istaknuti da razlika utvrđena tim člancima između opravdanja i donošenja dodijeljene istražne mjere, s jedne strane, i njezina izvršenja, s druge strane, odražava logiku na kojoj se temelji sustav pravosudne suradnje u kaznenim stvarima između država članica, koji se temelji na načelima uzajamnog povjerenja i uzajamnog priznavanja.
56 U tom je pogledu važno podsjetiti na to da načelo uzajamnog povjerenja među državama članicama i načelo uzajamnog priznavanja, koje se temelji na njihovu obostranom povjerenju, imaju temeljnu važnost u pravu Unije, s obzirom na to da omogućuju stvaranje i održavanje područja bez unutarnjih granica (presuda od 28. listopada 2022., Generalstaatsanwaltschaft München (Izručenje i ne bis in idem), C‑435/22 PPU, EU:C:2022:852, t. 92. i navedena sudska praksa).
57 Načelo uzajamnog priznavanja presuda i sudskih odluka podrazumijeva da postoji uzajamno povjerenje u to da svaka država članica prihvaća primjenu kaznenog prava koje je na snazi u drugim državama članicama, čak i ako bi provedba vlastitog nacionalnog prava dovela do drukčijeg rješenja (vidjeti u tom smislu presude od 23. siječnja 2018., Piotrowski, C‑367/16, EU:C:2018:27, t. 52. i od 10. siječnja 2019., ET, C‑97/18, EU:C:2019:7, t. 33.).
58 To se načelo provodi različitim instrumentima pravosudne suradnje u kaznenim stvarima među državama članicama.
59 Tako je navedeno načelo osobito izraženo u članku 1. stavku 2. Okvirne odluke 2002/584, koji sadržava pravilo u skladu s kojim su države članice obvezne izvršiti svaki europski uhidbeni nalog na temelju tog načela i u skladu s odredbama te okvirne odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 22. veljače 2022., Openbaar Ministerie (Zakonom ustanovljen sud u državi članici izdavateljici naloga), C‑562/21 PPU i C‑563/21 PPU, EU:C:2022:100, t. 43. i navedenu sudsku praksu).
60 U okviru sustava predaje uspostavljenog navedenom okvirnom odlukom pravosudna tijela iz stavaka 1. i 2. njezina članka 6. izvršavaju različite dužnosti povezane, s jedne strane, s izdavanjem europskog uhidbenog naloga i, s druge strane, s njegovim izvršenjem (vidjeti u tom smislu presudu od 24. studenoga 2020., Openbaar Ministerie (Krivotvorenje isprava), C‑510/19, EU:C:2020:953, t. 47.).
61 Stoga je na pravosudnom tijelu koje izdaje europski uhidbeni nalog da nadzire poštovanje uvjeta potrebnih za njegovo izdavanje, pri čemu tu ocjenu, u skladu s načelom uzajamnog priznavanja, ne može zatim nadzirati pravosudno tijelo izvršenja (vidjeti u tom smislu presude od 23. siječnja 2018., Piotrowski, C‑367/16, EU:C:2018:27, t. 52. i od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr., C‑158/21, EU:C:2023:57, t. 87. i 88.).
62 Načelo uzajamnog priznavanja također je izraženo u članku 1. stavku 2. Direktive 2014/41, kojim se propisuje da države članice izvršavaju europski istražni nalog na temelju tog načela i u skladu s odredbama te direktive.
63 Iz zajedničkog tumačenja članaka 6. i 9. navedene direktive proizlazi da se sustav pravosudne suradnje koji je njome predviđen, poput onog uspostavljenog Okvirnom odlukom 2002/584, temelji na raspodjeli nadležnosti između pravosudnog tijela izdavatelja i pravosudnog tijela izvršitelja, u okviru koje je na pravosudnom tijelu izdavatelju da nadzire poštovanje materijalnih uvjeta potrebnih za izdavanje europskog istražnog naloga, pri čemu pravosudno tijelo izvršitelj ne može, u skladu s načelom uzajamnog priznavanja, zatim nadzirati tu ocjenu (vidjeti u tom smislu presudu od 16. prosinca 2021., Specializirana prokuratura (Podaci o prometu i lokaciji), C‑724/19, EU:C:2021:1020, t. 53.).
64 Iz tih razmatranja proizlazi da u okviru pravosudne suradnje u kaznenim stvarima između država članica, koja se temelji na načelima uzajamnog povjerenja i uzajamnog priznavanja, tijelo izvršenja nije dužno nadzirati poštuje li tijelo izdavatelj uvjete za izdavanje pravosudne odluke koju mora izvršiti.
65 Kao treće, iz uvodnih izjava 12., 14., 20. i 60. Uredbe 2017/1939 proizlazi da je cilj te uredbe, osnivanjem EPPO‑a, učinkovitija borba protiv kaznenih djela koja utječu na financijske interese Unije.
66 U tom pogledu, iz članka 31. stavka 6. Uredbe 2017/1939, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 73., proizlazi da mora postojati mogućnost nadopunjavanja posebnih pravila predviđenih tom uredbom za potrebe prekograničnih istraga mogućnošću uporabe pravnih instrumenata u području, među ostalim, uzajamnog priznavanja, poput onih uspostavljenih Direktivom 2014/41, kako bi se osiguralo da se, u slučaju kada je mjera potrebna u takvoj istrazi, ali nije dostupna u nacionalnom pravu za isključivo unutarnju situaciju, ta mogućnost može upotrebljavati u skladu s nacionalnim pravom kojim se provodi relevantni instrument.
67 Iz toga slijedi da je zakonodavac Unije, definirajući postupke predviđene Uredbom 2017/1939, namjeravao uspostaviti mehanizam kojim se jamči barem jednak stupanj učinkovitosti prekograničnih istraga koje vodi EPPO kao što je to onaj stupanj koji proizlazi iz primjene postupaka predviđenih u okviru sustava pravosudne suradnje u kaznenim stvarima između država članica koji se temelji na načelima uzajamnog povjerenja i uzajamnog priznavanja.
68 Međutim, tumačenje članaka 31. i 32. te uredbe prema kojem bi pribavljanje sudskog odobrenja iz članka 31. stavka 3. prvog podstavka navedene uredbe moglo biti uvjetovano time da nadležno tijelo države članice pomoćnog delegiranog europskog tužitelja preispita elemente koji se odnose na opravdanje i donošenje predmetne dodijeljene istražne mjere dovelo bi u praksi do neučinkovitijeg sustava nego što je to onaj koji je uspostavljen takvim pravnim instrumentima i stoga bi se ugrozio cilj koji se želi postići tom uredbom.
69 Naime, s jedne strane, kako bi moglo provesti takvo preispitivanje, nadležno tijelo države članice pomoćnog delegiranog europskog tužitelja trebalo bi, među ostalim, detaljno razmotriti cijeli spis predmeta, koji bi mu trebala proslijediti tijela države članice delegiranog europskog tužitelja koji vodi predmet i, prema potrebi, prevesti.
70 S druge strane, budući da je zbog odluke zakonodavca Unije opravdanje i donošenje dodijeljene istražne mjere obuhvaćeno pravom države članice delegiranog europskog tužitelja koji vodi predmet, nadležno tijelo države članice pomoćnog delegiranog europskog tužitelja trebalo bi u svrhu preispitivanja poštovanja tih dvaju elemenata primijeniti pravo prve države članice. Međutim, ne može se smatrati da je to tijelo u boljem položaju od nadležnog tijela države članice delegiranog europskog tužitelja koji vodi predmet da provede takvo preispitivanje s obzirom na pravo te države članice.
71 Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da se Uredbom 2017/1939, u svrhu suradnje između delegiranih europskih tužitelja u okviru prekograničnih istraga EPPO‑a, razlikuju odgovornosti koje se odnose na opravdanje i donošenje dodijeljene mjere, koje pripadaju delegiranom europskom tužitelju koji vodi predmet, od onih koje se odnose na izvršenje te mjere, koje pripadaju pomoćnom delegiranom europskom tužitelju.
72 U skladu s tom raspodjelom odgovornosti, nadzor u okviru sudskog odobrenja, koje bi bilo potrebno prema pravu države članice pomoćnog delegiranog europskog tužitelja, može se odnositi samo na elemente koji se odnose na to izvršenje.
73 U tom pogledu ipak valja naglasiti da je, u skladu s člankom 31. stavkom 2. Uredbe 2017/1939, na državi članici delegiranog europskog tužitelja koji vodi predmet da predvidi prethodni sudski nadzor uvjeta koji se odnose na opravdanje i donošenje dodijeljene istražne mjere, uzimajući u obzir zahtjeve koji proizlaze iz Povelje, koje države članice moraju poštovati u provedbi te uredbe na temelju članka 51. stavka 1. Povelje.
74 Stoga se raspodjelom odgovornosti, navedenom u točkama 71. i 72. ove presude, ne dovode u pitanje zahtjevi koji se odnose na poštovanje temeljnih prava prilikom donošenja dodijeljenih istražnih mjera koje, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, predstavljaju zadiranje u pravo svake osobe na poštovanje njezina privatnog i obiteljskog života, doma i komuniciranja, zajamčeno člankom 7. Povelje, kao i u pravo na vlasništvo, zajamčeno člankom 17. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 11. studenoga 2021., Gavanozov II, C‑852/19, EU:C:2021:902, t. 31.).
75 Kad je riječ o istražnim mjerama koje uključuju ozbiljna zadiranja u ta temeljna prava, poput pretraga privatnog doma, mjera osiguranja koje se odnose na osobnu imovinu te zamrzavanja imovine, koje su navedene u članku 30. stavku 1. točkama (a) i (d) Uredbe 2017/1939, na državi je članici delegiranog europskog tužitelja koji vodi predmet da u nacionalnom pravu predvidi odgovarajuća i dostatna jamstva, poput prethodnog sudskog nadzora, kako bi se osigurala zakonitost i nužnost takvih mjera.
76 Usto, osim jamstava zaštite temeljnih prava povezanih s pravnim instrumentima Unije kojima se delegirani europski tužitelji mogu koristiti na temelju članka 31. stavka 6. Uredbe 2017/1939 u okviru prekograničnih istraga, valja istaknuti, s jedne strane, da, prema uvodnim izjavama 80. i 83. te članku 5. stavku 1. te uredbe, EPPO osigurava da se njegovim aktivnostima poštuju temeljna prava. Taj općeniti zahtjev konkretiziran je u članku 41. stavcima 1. i 2. navedene uredbe, iz kojeg proizlazi da EPPO mora poštovati, među ostalim, pravo na pošteno suđenje i prava obrane osumnjičenikâ i okrivljenikâ, koji moraju imati najmanje ona postupovna prava koja su predviđena u pravu Unije, među ostalim, instrumentima tog prava utvrđenima u potonjoj odredbi i u uvodnoj izjavi 85. iste uredbe.
77 S druge strane, iako tijela, među ostalim, sudska, države članice pomoćnog delegiranog europskog tužitelja nisu ovlaštena preispitati opravdanje i donošenje dodijeljene istražne mjere, ipak valja naglasiti da, u skladu s člankom 31. stavkom 5. točkom (c) Uredbe 2017/1939, u slučaju kada pomoćni delegirani europski tužitelj smatra da bi se alternativnom, ali manje intruzivnom mjerom postigli isti rezultati kao i predmetnom dodijeljenom mjerom, on obavješćuje svojeg nadzornog europskog tužitelja i savjetuje se s delegiranim europskim tužiteljem koji vodi predmet radi bilateralnog rješavanja pitanja. Na temelju članka 31. stavka 7. te uredbe, ako dotični delegirani europski tužitelji ne mogu riješiti to pitanje u roku od sedam radnih dana, a dodjela mjere se održi, navedeno se pitanje upućuje nadležnom stalnom vijeću.
78 Slijedom toga, na tri pitanja valja odgovoriti tako da članke 31. i 32. Uredbe 2017/1939 treba tumačiti na način da se nadzor koji se provodi u državi članici pomoćnog delegiranog europskog tužitelja, kada je prema pravu te države članice za dodijeljenu istražnu mjeru potrebno sudsko odobrenje, može odnositi samo na elemente koji se odnose na izvršenje te mjere, uz isključenje elemenata koji se odnose na opravdanje i donošenje navedene mjere, pri čemu potonji elementi moraju, u slučaju ozbiljnog zadiranja u prava dotične osobe koja su zajamčena Poveljom, biti predmet prethodnog sudskog nadzora u državi članici delegiranog europskog tužitelja koji vodi predmet.
Troškovi
79 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje:
Članke 31. i 32. Uredbe Vijeća (EU) 2017/1939 od 12. listopada 2017. o provedbi pojačane suradnje u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja („EPPO”)
treba tumačiti na način da se:
nadzor koji se provodi u državi članici pomoćnog delegiranog europskog tužitelja, kada je prema pravu te države članice za dodijeljenu istražnu mjeru potrebno sudsko odobrenje, može odnositi samo na elemente koji se odnose na izvršenje te mjere, uz isključenje elemenata koji se odnose na opravdanje i donošenje navedene mjere, pri čemu potonji elementi moraju, u slučaju ozbiljnog zadiranja u prava dotične osobe koja su zajamčena Poveljom Europske unije o temeljnim pravima, biti predmet prethodnog sudskog nadzora u državi članici delegiranog europskog tužitelja koji vodi predmet.
Potpisi