Predmet C-720/20
RO
protiv
Savezne Republike Njemačke
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Verwaltungsgericht Cottbus)
Presuda Suda (veliko vijeće) od 1. kolovoza 2022.
„Zahtjev za prethodnu odluku – Zajednička politika u području azila – Kriteriji i mehanizmi za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Uredba (EU) br. 604/2013 (Dublin III) – Zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je maloljetnik podnio u državi članici svojeg rođenja – Roditelji tog maloljetnika koji su prethodno dobili status izbjeglice u drugoj državi članici – Članak 3. stavak 2. – Članak 9. – Članak 20. stavak 3. – Direktiva 2013/32/EU – Članak 33. stavak 2. točka (a) – Dopuštenost zahtjeva za međunarodnu zaštitu i odgovornost za njegovo razmatranje”
1. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Kriteriji i mehanizmi za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Uredba br. 604/2013 – Postupci prihvata i ponovnog prihvata – Maloljetno dijete podnositelja zahtjeva – Nerazdvojiv položaj maloljetnika od položaja člana njegove obitelji – Primjena po analogiji na zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je u državi članici rođenja podnio maloljetnik čijim roditeljima je već priznata međunarodna zaštita u drugoj državi članici – Nedopuštenost
(Uredba br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 2. t. (c) i (f), čl. 3. st. 2., čl. 9. i čl. 20. st. 3.)
(t. 32., 34., 39.-42., 44., 45. i t. 1. izreke)
2. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Postupci za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite – Direktiva 2013/32 – Postupak razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Zahtjev koji države članice mogu smatrati nedopuštenim – Razlog – Međunarodna zaštita koju je prethodno odobrila druga država članica – Primjena po analogiji na zahtjev koji je podnio maloljetnik koji sam nema međunarodnu zaštitu u drugoj državi članici, nego je imaju njegovi roditelji – Nedopuštenost
(Direktiva 2013/32 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 33. st. 2. t. (a))
(t. 51.-55. i t. 2. izreke)
Kratak prikaz
Tužiteljica, državljanka Ruske Federacije, rođena je u Njemačkoj 2015. Njezini roditelji i petero braće i sestara, koji također imaju rusko državljanstvo, u ožujku 2012. dobili su status izbjeglice u Poljskoj. U prosincu 2012. napustili su Poljsku kako bi došli u Njemačku, gdje su podnijeli zahtjeve za međunarodnu zaštitu. Republika Poljska odbila je prihvatiti zahtjev njemačkih tijela za ponovni prihvat tih osoba jer su one već imale međunarodnu zaštitu na njezinu državnom području. Njemačka tijela potom su odbacila zahtjeve za međunarodnu zaštitu kao nedopuštene zbog statusa izbjeglice koji su te osobe već dobile u Poljskoj. Obitelj tužiteljice je, međutim, nastavila boraviti na njemačkom državnom području.
U ožujku 2018. tužiteljica je njemačkim tijelima podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu. Taj je zahtjev odbačen kao nedopušten, među ostalim, na temelju Uredbe Dublin III(1).
Sud koji je uputio zahtjev, kojem je podnesena tužba protiv potonje odluke o odbijanju, dvoji o tome je li Savezna Republika Njemačka država članica odgovorna za razmatranje tužiteljičina zahtjeva i, u slučaju potvrdnog odgovora, ima li ta država članica pravo odbaciti taj zahtjev kao nedopušten na temelju Direktive o postupcima(2).
Konkretnije, taj se sud pita o primjeni po analogiji određenih odredbi Uredbe Dublin III i Direktive o postupcima na tužiteljičinu situaciju. U tom pogledu želi doznati, s jedne strane, primjenjuje li se, kako bi se spriječila sekundarna kretanja, članak 20. stavak 3. Uredbe Dublin III, koji se osobito odnosi na položaj djece rođene nakon dolaska podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu(3), na zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je maloljetnik podnio u svojoj državi članici rođenja kada njegovi roditelji već imaju međunarodnu zaštitu u drugoj državi članici. S druge strane, pita se primjenjuje li se članak 33. stavak 2. točka (a) Direktive o postupcima(4) na maloljetnika čiji roditelji uživaju međunarodnu zaštitu u drugoj državi članici, ali koji sam nema tu zaštitu.
Sud, zasjedajući u velikom vijeću, na ta pitanja odgovora niječno. Svojom presudom pojašnjava doseg Uredbe Dublin III i Direktive o postupcima u okviru sekundarnih kretanja obitelji koje već uživaju međunarodnu zaštitu u državi članici prema drugoj državi članici u kojoj je rođeno novo dijete.
Ocjena Suda
Kao prvo, Sud smatra da članak 20. stavak 3. Uredbe Dublin III nije po analogiji primjenjiv na situaciju u kojoj maloljetnik i njegovi roditelji podnose zahtjeve za međunarodnu zaštitu u državi članici u kojoj je taj maloljetnik rođen iako je njegovim roditeljima već odobrena međunarodna zaštita u drugoj državi članici. Naime, s jedne strane, ta odredba pretpostavlja da članovi obitelji maloljetnika još uvijek imaju svojstvo „podnositelja zahtjeva”, tako da se njome ne uređuje položaj djeteta rođenog nakon što su članovi njegove obitelji dobili međunarodnu zaštitu u državi članici različitoj od one u kojoj je dijete rođeno i boravi sa svojom obitelji. S druge strane, situacija maloljetnika čiji su članovi obitelji podnositelji zahtjeva za međunarodnu zaštitu i ona maloljetnika čiji članovi obitelji već jesu korisnici takve zaštite nisu usporedive u kontekstu sustava uspostavljenog Uredbom Dublin III. Naime, pojmovi „podnositelj zahtjeva”(5) i „korisnik međunarodne zaštite”(6) obuhvaćaju različite pravne statuse koji su uređeni različitim odredbama te uredbe. Slijedom toga, primjenom po analogiji članka 20. stavka 3. na situaciju maloljetnika čiji su članovi obitelji već korisnici međunarodne zaštite i taj maloljetnik i država članica koja je članovima njegove obitelji priznala tu zaštitu bili bi lišeni primjene mehanizama predviđenih tom uredbom. To bi osobito imalo za posljedicu to da bi takav maloljetnik mogao biti predmet odluke o transferu a da za njega nije pokrenut postupak za prihvat.
Osim toga, Uredbom Dublin III predviđaju se posebna pravila u slučaju kada je postupak koji je pokrenut u odnosu na članove obitelji podnositelja zahtjeva okončan i kada im je dopušteno boraviti kao korisnicima međunarodne zaštite u državi članici. Konkretnije, njezinim člankom 9. određuje se da je u takvoj situaciji potonja država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, pod uvjetom da dotične osobe pisanim putem izraze tu želju. Točno je da taj uvjet isključuje primjenu članka 9. ako ne postoji izraz takve želje. Ta situacija osobito može nastati kada se zahtjev za međunarodnu zaštitu dotičnog maloljetnika podnese nakon neregularnog sekundarnog kretanja njegove obitelji iz prve države članice u državu članicu u kojoj je taj zahtjev podnesen. Međutim, ta okolnost ne mijenja činjenicu da je zakonodavac Unije tim člankom predvidio odredbu koja točno obuhvaća navedenu situaciju. Osim toga, s obzirom na jasan tekst članka 9., ne može se odstupiti od tog zahtjeva da se pisanim putem izrazi želja.
U tim okolnostima, u situaciji u kojoj dotične osobe nisu u pisanom obliku izrazile želju da država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu djeteta bude ona u kojoj je članovima njegove obitelji dopušteno boraviti kao korisnicima međunarodne zaštite, odgovorna država članica odredit će se na temelju članka 3. stavka 2. Uredbe Dublin III(7).
Kao drugo, Sud utvrđuje da članak 33. stavak 2. točka (a) Direktive o postupcima nije primjenjiv po analogiji na zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je maloljetnik podnio u jednoj državi članici kad u drugoj državi članici međunarodnu zaštitu ne uživa to dijete osobno, nego njegovi roditelji. U tom pogledu Sud podsjeća na to da se u toj direktivi taksativno nabrajaju situacije u kojima države članice mogu smatrati da je zahtjev za međunarodnu zaštitu nedopušten. Usto, odredba kojom se predviđaju ti razlozi nedopuštenosti predstavlja odstupanje od obveze država članica da meritorno ispitaju sve zahtjeve za međunarodnu zaštitu. Iz taksativnosti i derogativnosti te odredbe proizlazi da je treba usko tumačiti i da se stoga ne može primijeniti na situaciju koja ne odgovara njezinu tekstu. Područje primjene ratione personae te odredbe stoga se ne može proširiti na podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji sam nema pravo na takvu zaštitu.