PRESUDA SUDA (deveto vijeće)
6. lipnja 2024.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Nadležnost u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja – Uredba (EZ) br. 4/2009 – Članak 12. stavak 1. – Litispendencija – Članak 13. – Povezanost zahtjeva – Pojam”
U predmetu C‑381/23 [Geterfer](i),
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Amtsgericht Mönchengladbach‑Rheydt (Općinski sud u Mönchengladbach‑Rheydtu, Njemačka), odlukom od 19. lipnja 2023., koju je Sud zaprimio 19. lipnja 2023., u postupku
ZO
protiv
JS,
SUD (deveto vijeće),
u sastavu: O. Spineanu‑Matei, predsjednica vijeća, J.-C. Bonichot i L. S. Rossi (izvjestiteljica), suci,
nezavisni odvjetnik: M. Campos Sánchez‑Bordona,
tajnik: A. Calot Escobar,
uzimajući u obzir pisani dio postupka,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za Europsku komisiju, J. Vondung i W. Wils, u svojstvu agenata,
odlučivši, nakon što je saslušao nezavisnog odvjetnika, da u predmetu odluči bez mišljenja,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 12. Uredbe Vijeća (EZ) br. 4/2009 od 18. prosinca 2008. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršenju sudskih odluka te suradnji u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja (SL 2009., L 7, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 5., str. 138.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe ZO, djeteta koje je postalo punoljetno tijekom postupka, i njegove majke JS, u vezi s plaćanjem naknade za njegovo uzdržavanje.
Uredba br. 4/2009
3 Uvodne izjave 15. i 44. Uredbe br. 4/2009 glase kako slijedi:
„(15) Kako bi se zaštitili interesi uzdržavanih osoba i promicala odgovarajuća sudska zaštita u Europskoj uniji, trebalo bi prilagoditi propise o nadležnosti koji proizlaze iz Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 [od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.)]. […]
[…]
(44) Ovom bi Uredbom trebalo izmijeniti Uredbu (EZ) br. 44/2001 zamjenjivanjem njezinih odredaba koje se odnose na obveze uzdržavanja. Države članice bi u skladu s prijelaznim odredbama ove Uredbe u stvarima koje se donose na obveze uzdržavanja trebale primjenjivati odredbe ove Uredbe o nadležnosti, priznavanju, izvršivosti i izvršenju odluka te o pravnoj pomoći umjesto odredaba Uredbe (EZ) br. 44/2001 od dana stupanja na snagu ove Uredbe.”
4 U skladu s člankom 1. stavkom 1. te uredbe:
„Ova se Uredba primjenjuje na obveze uzdržavanja koje proizlaze iz obiteljskog odnosa, roditeljstva, braka ili tazbine.”
5 Poglavlje II. te uredbe, naslovljeno „Sudska nadležnost”, uključuje članke 3. do 14.
6 Člankom 3. te uredbe određuje se:
„U stvarima koje se odnose na obveze uzdržavanja u državama članicama sudsku nadležnost ima:
(a) sud mjesta u kojem tuženik ima uobičajeno boravište; ili
(b) sud mjesta u kojem uzdržavana osoba ima uobičajeno boravište; ili
(c) sud koji je u skladu sa svojim pravom nadležan za postupke o statusu osobe čiji je predmet o uzdržavanju povezan s tim postupkom, osim ako nadležnost nije utemeljena isključivo na državljanstvu jedne od strana; […]
[…]”.
7 U članku 12. Uredbe br. 4/2009, naslovljenom „Litispendencija”, predviđa se:
„1. Kad se pred sudovima različitih država članica vode postupci s istim zahtjevom i između istih stranaka, svi sudovi, osim suda pred kojim je prvo pokrenut postupak, zastaju s postupkom sve dok se ne utvrdi nadležnost suda pred kojim je prvo pokrenut postupak.
2. Kad se utvrdi nadležnost suda pred kojim je prvo pokrenut postupak, svi sudovi osim suda pred kojim je prvo pokrenut postupak proglašavaju se nenadležnima u korist tog suda.”
8 U skladu s člankom 13. te uredbe, pod naslovom „Povezani predmeti”:
„1. Kad se na sudovima različitih država članica vode povezani predmeti, svi sudovi, osim suda pred kojim je pokrenut postupak, mogu zastati s postupkom.
2. Kad se vode prvostupanjski postupci, svi sudovi osim suda pred kojim je prvo pokrenut postupak mogu također na zahtjev jedne od strana odbiti nadležnost, ako je sud pred kojim je prvo pokrenut postupak nadležan za odlučivanje u predmetnim postupcima i ako njegovo zakonodavstvo dopušta spajanje predmeta.
3. Za potrebe ovog članka, postupci se smatraju povezanima ako među njima postoji toliko bliska veza da postoji interes da se odvijaju zajedno i da bude donesena jedna sudska odluka, kako bi se izbjegla opasnost donošenja nepomirljivih sudskih odluka zbog vođenja odvojenih postupaka.”
9 Članak 24. navedene uredbe naslovljen „Razlozi za odbijanje priznavanja” stavak 1. točka (c) glasi:
„Odluka se ne priznaje:
[…]
(c) ako je u proturječju s odlukom koja je donesena u sporu između istih stranaka u državi članici u kojoj se traži priznavanje”.
10 Iz članka 68. stavka 1. Uredbe br. 4/2009 proizlazi da, podložno prijelaznim odredbama iz njezina članka 75. stavka 2., tom uredbom mijenja se Uredba br. 44/2001 tako da zamjenjuje njezine odredbe koje se primjenjuju u stvarima koje se odnose na obveze uzdržavanja.
Glavni postupak i prethodno pitanje
11 Osoba ZO, tužiteljica u glavnom postupku, rođena je u studenome 2001. u braku sklopljenom između njezina oca i osobe JS, tuženice u glavnom postupku. Taj brak je konačno raskinut u studenome 2010.
12 Otac osobe ZO ima boravište u Njemačkoj, dok njezina majka boravi u Belgiji.
13 Nakon rastave svojih roditelja osoba ZO najprije je živjela sa svojom majkom, a otac joj je trebao, u skladu s presudom tribunala de première instance d’Eupen (Prvostupanjski sud u Eupenu, Belgija) počevši od 17. prosinca 2014., plaćati mjesečni iznos za uzdržavanje osobe ZO i njezina brata.
14 Presudom od 31. kolovoza 2017. tribunal de première instance d’Eupen (Prvostupanjski sud u Eupenu) prenio je „pravo određivanja glavnog mjesta djetetova stanovanja” na oca.
15 Osoba ZO provodi tjedan u internatu u Njemačkoj i uglavnom tijekom školskih praznika boravi kod svojeg oca. Prema navodima sadržanima u zahtjevu za prethodnu odluku, osoba ZO zadržala je adresu u općini u kojoj boravi njezina majka u Belgiji, ali odbija stupiti u kontakt s njom.
16 U glavnom postupku osoba ZO zahtijeva od svoje majke plaćanje naknade za uzdržavanje, čiji se iznos još mora utvrditi, za razdoblje od studenoga 2017. do neodređenog datuma. Majka ističe prigovor dvostruke litispendencije.
17 Naime, na dan pokretanja glavnog postupka već je bio u tijeku postupak koji je majka pokrenula protiv oca osobe ZO pred tribunalom de première instance d’Eupen (Prvostupanjski sud u Eupenu). U okviru tog postupka majka ističe pravo na naknadu zbog toga što je osigurala smještaj i uzdržavanje svoje kćeri od 1. kolovoza 2017. do 31. prosinca 2018.
18 Rješenjem od 3. studenoga 2021. Amtsgericht Mönchengladbach‑Rheydt (Općinski sud u Mönchengladbach‑Rheydtu, Njemačka) proglasio se nadležnim za odlučivanje o zahtjevu osobe ZO na temelju članka 3. točke (b) Uredbe br. 4/2009. Međutim, taj je sud odbacio taj zahtjev kao nedopušten zbog postojanja dvostruke litispendencije, s obzirom na to da je majka prethodno pokrenula postupak pred tribunalom de première instance d’Eupen (Prvostupanjski sud u Eupenu). Amtsgericht Mönchengladbach‑Rheydt (Općinski sud u Mönchengladbach‑Rheydtu) naveo je, među ostalim, da se oba postupka odnose na uzdržavanje djeteta, pri čemu je usto pojasnio da su u Belgiji, u skladu s člancima 203. i 203.a Građanskog zakonika, roditelji, na temelju obveze obaju roditelja da uzdržavaju dijete, dužni skrbiti o svojoj djeci do završetka njihova obrazovanja, čak i nakon što postanu punoljetna s 18 godina.
19 Rješenjem od 26. travnja 2022. Oberlandesgericht Düsseldorf (Visoki zemaljski sud u Düsseldorfu, Njemačka) prihvatio je žalbu koju je osoba ZO podnijela protiv rješenja Amtsgerichta Mönchengladbach‑Rheydt (Općinski sud u Mönchengladbach‑Rheydtu) jer se ta dva postupka ne odnose na iste stranke i nemaju ni isti predmet ni istu osnovu. Predmet je uputio Amtsgerichtu Mönchengladbach‑Rheydt (Općinski sud u Mönchengladbach‑Rheydtu) na ponovno suđenje.
20 Potonji sud, koji je sud koji je uputio zahtjev, smatra, pozivajući se na presudu od 19. svibnja 1998., Drouot assurances (C‑351/96, EU:C:1998:242), da su interesi tužiteljice u glavnom postupku i njezina oca, tuženika u glavnom postupku pred tribunalom de première instance d’Eupen (Prvostupanjski sud u Eupenu), u toj mjeri istovjetni da se te osobe mogu smatrati jednom te istom strankom za potrebe litispendencije. Osim toga, dva postupka u tijeku imaju isti predmet spora, odnosno tužbu kojom se traži plaćanje naknade za uzdržavanje. Međutim, sud koji je uputio zahtjev dvoji o tumačenju članka 12. Uredbe br. 4/2009 i primjeni tog članka 12. u glavnom postupku.
21 U tim je okolnostima Amtsgericht Mönchengladbach‑Rheydt (Općinski sud u Mönchengladbach‑Rheydtu, Njemačka) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Postoji li dvostruka litispendencija koja se odnosi na isti predmet spora u skladu s Uredbom (EZ) br. 4/2009 […] ako je u Belgiji u tijeku postupak za uzdržavanje djeteta između oca i majke djeteta, a dijete koje je u međuvremenu postalo punoljetno naknadno je protiv majke pokrenulo postupak za uzdržavanje djeteta u Njemačkoj?”
Prethodno pitanje
22 Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 12. stavak 1. Uredbe br. 4/2009 tumačiti na način da su uvjeti priznavanja postojanja dvostruke litispendencije iz te odredbe prema kojima zahtjevi moraju imati isti predmet spora i moraju biti postavljeni između istih stranaka ispunjeni kad je na dan podnošenja zahtjeva od strane djeteta, koje je u međuvremenu postalo punoljetno, za plaćanje uzdržavanja na teret njegove majke, koji je podnesen pred sudom države članice, majka već podnijela zahtjev pred sudom druge države članice kojim od oca djeteta zahtijeva naknadu za smještaj i uzdržavanje tog djeteta.
23 Uvodno valja podsjetiti na to da je, kao što to proizlazi iz članka 68. stavka 1. i članka 75. stavka 2. Uredbe br. 4/2009, ta uredba u stvarima koje se odnose na obveze uzdržavanja zamijenila Uredbu br. 44/2001, koja je sama među državama članicama zamijenila Briselsku konvenciju o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 1972., L 299, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 15., str. 3.), kako je izmijenjena nizom kasnijih konvencija o pristupu novih država članica toj konvenciji (u daljnjem tekstu: Briselska konvencija).
24 Kao što je to Komisija u biti istaknula u svojim pisanim očitovanjima, tumačenje koje je Sud dao u pogledu odredbi jednog od tih pravnih instrumenata vrijedi i za tumačenje drugih pravnih instrumenata kada se te odredbe mogu smatrati „istovjetnima” (vidjeti, u tom smislu, presudu od 20. lipnja 2022., London Steam‑Ship Owners’ Mutual Insurance Association, C‑700/20, EU:C:2022:488, t. 42.).
25 To je slučaj s odredbama koje se odnose na dvostruku litispendenciju, koje su sadržane u članku 21. prvom stavku Briselske konvencije, članku 27. Uredbe br. 44/2001 i, u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja, u članku 12. Uredbe br. 4/2009 i čije odredbe imaju sličan izričaj.
26 Tako se člankom 21. prvim stavkom Briselske konvencije, člankom 27. stavkom 1. Uredbe br. 44/2001 i člankom 12. stavkom 1. Uredbe br. 4/2009 predviđa da u slučaju kada se pred sudovima različitih država članica vode postupci s istim zahtjevom i između istih stranaka, svi sudovi, osim suda pred kojim je prvo pokrenut postupak, zastaju s postupkom sve dok se ne utvrdi nadležnost suda pred kojim je prvo pokrenut postupak.
27 To pravilo o litispendenciji, poput onog iz članka 21. prvog stavka Briselske konvencije i članka 27. Uredbe br. 44/2001, ima za cilj, u interesu dobrog sudovanja, na koje se osobito podsjeća u uvodnoj izjavi 15. Uredbe br. 4/2009, smanjiti mogućnost usporednih postupaka pred sudovima različitih država članica i izbjeći donošenje nepomirljivih sudskih odluka kada je više sudova nadležno za rješavanje istog spora (vidjeti po analogiji presude od 14. listopada 2004., Mærsk Olie & Gas, C‑39/02, EU:C:2004:615, t. 31. i od 22. listopada 2015., Aannemingsbedrijf Aertssen i Aertssen Terrassements, C‑523/14, EU:C:2015:722, t. 39.).
28 Stoga je cilj članka 12. Uredbe br. 4/2009 isključiti, u najvećoj mogućoj mjeri, situaciju poput one iz članka 24. prvog stavka točke (c) te uredbe, odnosno nepriznavanje sudske odluke ako je nepomirljiva sa sudskom odlukom donesenom u sporu između istih stranaka u državi članici u kojoj se zahtijeva priznanje (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 14. listopada 2004., Mærsk Olie & Gas, C‑39/02, EU:C:2004:615, t. 31.).
29 Taj mehanizam rješavanja slučajeva dvostruke litispendencije objektivan je i automatski te se temelji na kronološkom redoslijedu prema kojem su pred predmetnim sudovima pokrenuti postupci (vidjeti po analogiji presudu od 22. listopada 2015., Aannemingsbedrijf Aertssen i Aertssen Terrassements, C‑523/14, EU:C:2015:722, t. 48. i navedenu sudsku praksu).
30 Osim toga, s obzirom na okolnost da se člankom 12. stavkom 1. Uredbe br. 4/2009 ne upućuje na pravne poretke država članica, nego na više materijalnih uvjeta kao elemenata definicije dvostruke litispendencije, pojmove korištene u tom članku 12. treba smatrati autonomnima (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 8. prosinca 1987., Gubisch Maschinenfabrik, 144/86, EU:C:1987:528, t. 11.).
31 Kao što to proizlazi iz teksta članka 12. stavka 1. Uredbe br. 4/2009, kao što je to navedeno u točki 26. ove presude, za utvrđivanje dvostruke litispendencije više kumulativnih uvjeta moraju biti ispunjeni. Ona se dakle utvrđuje kada se vode postupci „u kojima sudjeluju iste stranke”, koji imaju „isti predmet spora” i „isti zahtjev”.
32 U glavnom postupku sud koji je uputio zahtjev pita jesu li ispunjeni ti uvjeti koji se odnosne na istovjetnost stranaka i istovjetnost predmeta zahtjeva postavljenih u dvama usporednim postupcima koji su u tijeku.
33 Kao prvo, što se tiče uvjeta prema kojem zahtjevi moraju biti podneseni između „istih stranaka”, dvojbe koje je izrazio sud koji je uputio zahtjev proizlaze iz okolnosti da, dok se spor pred tribunalom de première instance d’Eupen (Prvostupanjski sud u Eupenu) vodi između majke i djetetova oca, spor koji se pred njim vodi vodi se između tog djeteta, koje je u međuvremenu postalo punoljetno, i njegove majke tako da te stranke formalno nisu istovjetne.
34 U tom pogledu, točno je da je Sud već presudio da je u načelu važno da stranke u sporu budu istovjetne, neovisno o položaju jedne ili druge od njih u dva usporedna postupka (vidjeti po analogiji presudu od 22. listopada 2015., Aannemingsbedrijf Aertssen i Aertssen Terrassements, C‑523/14, EU:C:2015:722, t. 41. i navedenu sudsku praksu).
35 Međutim, kao što to ističe sud koji je uputio zahtjev, Sud je u presudi od 19. svibnja 1998., Drouot assurances (C‑351/96, EU:C:1998:242, t. 19., 23. i 25.), koja se odnosila na tumačenje članka 21. prvog stavka Briselske konvencije, priznao da formalno različite stranke, odnosno osiguravatelj i njegov osiguranik, mogu, u odnosu na zahtjev dvaju sporova o kojima je riječ, imati toliko jednake i neodvojive interese da presuda donesena protiv jedne ima snagu pravomoćne presude u odnosu na drugu stranku, tako da ih valja smatrati jednom te istom strankom u svrhu primjene te odredbe.
36 Slično tumačenje pojma „iste stranke” može se prihvatiti u okviru članka 12. stavka 1. Uredbe br. 4/2009.
37 Naime, s obzirom na materijalnu svrhu te uredbe, koja se, kao što je to navedeno u njezinu članku 1. stavku 1., odnosi na obveze uzdržavanja koje proizlaze iz obiteljskog odnosa, roditeljstva, braka ili tazbine te se stoga često odnosi na zahtjeve za uzdržavanje maloljetnog djeteta, koje uvode druge osobe, kao što su jedan i/ili drugi roditelj ili javno tijelo na koje su zakonski prenesena prava te uzdržavane osobe, valja priznati da u određenim situacijama formalno različite stranke mogu, u odnosu na predmet dvaju sporova o kojima je riječ, imati interes u tolikoj mjeri jednak i neodvojiv, odnosno interes djeteta o kojem je riječ kao uzdržavane osobe, da bi presuda donesena protiv jedne od tih stranaka imala snagu pravomoćno presuđene stvari u odnosu na drugu stranku. U takvom slučaju navedene stranke moraju se moći smatrati jednom te istom strankom u smislu članka 12. navedene uredbe.
38 Takvo tumačenje potvrđeno je člankom 3. točkom (c) Uredbe br. 4/2009. Naime, tom se odredbom priznaje da se postupak koji se odnosi na obvezu uzdržavanja također može pokrenuti podredno u okviru postupka o statusu osobe, kao što je postupak razvoda, čije su stranke nužno roditelji djeteta o kojem je riječ i od kojih barem jedan od tih roditelja zastupa interese tog djeteta u akcesornom postupku koji se odnosi na obvezu uzdržavanja.
39 Stoga je u glavnom postupku na sudu koji je uputio zahtjev da se uvjeri, s obzirom na predmet usporednih postupaka i okolnost da je tužiteljica u glavnom postupku postala punoljetna tijekom postupka, da su interesi te tužiteljice do te mjere neodvojivi od interesa njezina oca, tuženika pred tribunalom de première instance d’Eupen (Prvostupanjski sud u Eupenu), da bi presuda koja je u jednom od tih predmeta donesena protiv jedne od tih stranaka imala snagu pravomoćno presuđene stvari u odnosu na drugu stranku.
40 Kao drugo, što se tiče uvjeta prema kojem predmet zahtjeva mora biti jednak, važno je podsjetiti na to da taj uvjet znači da ti zahtjevi moraju imati isti cilj, uzimajući u obzir zahtjeve tužitelja u svakom od sporova, a ne razloge obrane koje eventualno ističe tuženik (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 8. svibnja 2003., Gantner Electronic, C‑111/01, EU:C:2003:257, t. 25. i 26. i navedenu sudsku praksu).
41 U tom pogledu iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da pred tribunalom de première instance d’Eupen (Prvostupanjski sud u Eupenu) majka od oca zahtijeva naknadu troškova smještaja i uzdržavanja njihove kćeri koji su nastali između 1. kolovoza 2017. i 31. prosinca 2018., dok tužiteljica u glavnom postupku pred sudom koji je uputio zahtjev od svoje majke zahtijeva isplatu u gotovini naknade za uzdržavanje za razdoblje od 1. studenoga 2017. do neodređenog datuma, ali koji se može nastaviti nakon studenoga 2019., mjeseca u kojem je tužiteljica iz glavnog postupka postala punoljetna.
42 Stoga se ne čini, kao što je to Komisija istaknula u svojim pisanim očitovanjima, da zahtjevi podneseni u svakom od usporednih sporova o kojima je riječ imaju isti predmet spora. Naime, iako se ti sporovi općenito odnose na plaćanje naknade za uzdržavanje, zahtjevi tužitelja nemaju jednak cilj i ne odnose se na isto razdoblje.
43 Stoga, budući da su uvjeti iz članka 12. stavka 1. Uredbe br. 4/2009 kumulativni, dvostruka litispendencija ne može se utvrditi s obzirom na informacije kojima raspolaže Sud.
44 S obzirom na navedeno, valja naglasiti da, kao što je to Komisija pravilno istaknula, nepostojanje dvostruke litispendencije nije prepreka primjeni članka 13. Uredbe br. 4/2009 ako sud koji je uputio zahtjev smatra da su predmetni zahtjevi međusobno povezani dovoljno uskom vezom da bi ih se moglo smatrati povezanim, u smislu tog članka 13. stavka 3., tako da bi taj sud, pred kojim nije prvotno započet postupak, mogao odlučiti prekinuti postupak.
45 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 12. stavak 1. Uredbe br. 4/2009 treba tumačiti na način da uvjeti priznavanja postojanja dvostruke litispendencije iz te odredbe prema kojima zahtjevi moraju imati isti predmet spora i moraju biti postavljeni između istih stranaka nisu ispunjeni kad je na dan podnošenja zahtjeva od strane djeteta, koje je u međuvremenu postalo punoljetno, za plaćanje uzdržavanja na teret njegove majke, koji je podnesen pred sudom države članice, majka već podnijela zahtjev pred sudom druge države članice kojim od oca djeteta zahtijeva naknadu za smještaj i uzdržavanje tog djeteta s obzirom na to da zahtjevi tužitelja nemaju jednak cilj i vremenski se ne preklapaju. Nepostojanje dvostruke litispendencije, u smislu članka 12. stavka 1. Uredbe br. 4/2009, međutim, ne isključuje primjenu članka 13. te uredbe ako su predmetni zahtjevi međusobno povezani dovoljno uskom vezom da bi ih se moglo smatrati povezanima, u smislu tog članka 13. stavka 3., tako da bi taj sud, pred kojim nije prvotno započet postupak, mogao odlučiti prekinuti postupak.
Troškovi
46 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (deveto vijeće) odlučuje:
Članak 12. stavak 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 4/2009 od 18. prosinca 2008. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršenju sudskih odluka te suradnji u predmetima o uzdržavanju
valja tumačiti na način da:
uvjeti priznavanja postojanja dvostruke litispendencije iz te odredbe prema kojima zahtjevi moraju imati isti predmet spora i moraju biti postavljeni između istih stranaka nisu ispunjeni kad je na dan podnošenja zahtjeva od strane djeteta, koje je u međuvremenu postalo punoljetno, za plaćanje uzdržavanja na teret njegove majke, koji je podnesen pred sudom države članice, majka već podnijela zahtjev pred sudom druge države članice kojim od oca djeteta zahtijeva naknadu za smještaj i uzdržavanje tog djeteta s obzirom na to da zahtjevi tužitelja nemaju jednak cilj i vremenski se ne preklapaju. Nepostojanje dvostruke litispendencije, u smislu članka 12. stavka 1. Uredbe br. 4/2009, međutim, ne isključuje primjenu članka 13. te uredbe ako su predmetni zahtjevi međusobno povezani dovoljno uskom vezom da bi ih se moglo smatrati povezanima, u smislu tog članka 13. stavka 3., tako da bi taj sud, pred kojim nije prvotno započet postupak, mogao odlučiti prekinuti postupak.
Potpisi