PRESUDA SUDA (peto vijeće)
11. travnja 2024.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 2008/118/EZ – Članak 1. stavak 2. – Trošarine – Električna energija – Nacionalni propis kojim se uvodi dodatni porez na trošarinu na električnu energiju – Nepostojanje posebne namjene – Dodatni porez koji nacionalni sudovi smatraju protivnim Direktivi 2008/118/EZ – Povrat neopravdano plaćenog poreza koji krajnji potrošač potražuje samo od dobavljača – Članak 288. UFEU‑a – Izravan učinak – Načelo djelotvornosti”
U predmetu C‑316/22,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Tribunale di Como (Sud u Comu, Italija), odlukom od 28. travnja 2022., koju je Sud zaprimio 11. svibnja 2022., u postupku
Gabel Industria Tessile SpA,
Canavesi SpA
protiv
A2A Energia SpA,
Energit SpA,
Agenzia delle Dogane e dei Monopoli,
SUD (peto vijeće),
u sastavu: E. Regan, predsjednik vijeća, Z. Csehi, M. Ilešič (izvjestitelj), I. Jarukaitis i D. Gratsias, suci,
nezavisni odvjetnik: N. Emiliou,
tajnik: C. Di Bella, administrator,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 13. rujna 2023.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za španjolsku vladu, A. Ballesteros Panizo i J. Rodríguez de la Rúa Puig, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, A. Armenia i F. Moro, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 16. studenoga 2023.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 288. trećeg stavka UFEU‑a i načela djelotvornosti.
2 Zahtjev je upućen u okviru dvaju spojenih postupaka u glavnom postupku, između, s jedne strane, društava Gabel Industria Tessile SpA i A2A Energia SpA kao i, s druge strane, društava Canavesi SpA i Energit SpA i Agenzia delle Dogane e dei Monopoli (Agencija za carine i monopole, Italija), u vezi sa zahtjevima za povrat iznosa koje su platila društva Gabel Industria Tessile i Canavesi, tijekom 2010. i 2011. godine društvima A2A Energia i Energit na temelju dodatnog poreza na trošarinu na električnu energiju predviđenog talijanskim propisom.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Direktiva Vijeća 2008/118/EZ od 16. prosinca 2008. o općim aranžmanima za trošarine i o stavljanju izvan snage Direktive 92/12/EEZ (SL 2009., L 9, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 2., str. 174.) stavljena je izvan snage Direktivom Vijeća (EU) 2020/262 od 19. prosinca 2019. o općim aranžmanima za trošarine (SL 2020., L 58, str. 4. i ispravci SL 2020., L 338, str. 12., SL 2020., L 409, str. 38. i SL 2023., L 188, str. 60.). Unatoč tome, Direktiva 2008/118 primjenjuje se ratione temporis na činjenično stanje iz glavnih postupaka.
4 Članak 1. te direktive propisivao je:
„1. Ovom se Direktivom utvrđuju opća pravila u odnosu na trošarine, koje se ubiru neposredno ili posredno na potrošnju sljedećih roba (dalje u tekstu „trošarinska roba”:
(a) energenti i električna energija, obuhvaćeni Direktivom [Vijeća] 2003/96/EZ [od 27. listopada 2003. o restrukturiranju sustava Zajednice za oporezivanje energenata i električne energije (SL 2003., L 283, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 2., str. 75.];
[…]
2. Države članice mogu ubirati druge neizravne poreze na trošarinsku robu za posebne namjene, ako su ti porezi sukladni poreznim pravilima Zajednice koja se primjenjuju na trošarinu ili porez na dodanu vrijednost, vezano uz utvrđivanje porezne osnovice, izračunavanje poreza, nastanak obveze obračuna i nadzor poreza koji su u pitanju, ali ne uključuju odredbe o oslobođenjima.
[…]”
5 Članak 9. stavak 2. Direktive 2008/118 predviđao je:
„Trošarina se obračunava i ubire te kad je primjereno vraća ili otpušta u skladu s postupcima propisanim od pojedine države članice. […]”
6 Članak 48. stavak 1. te direktive glasio je kako slijedi:
„Države članice donose i objavljuju zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom najkasnije do 1. siječnja 2010., koji se primjenjuju počevši od 1. travnja 2010. […]”
Talijansko pravo
Uredba sa zakonskom snagom br. 511/1988
7 U verziji primjenjivoj na činjenice iz glavnih sporova i, u svakom slučaju, do 31. ožujka 2012., članak 6. decreto‑leggea n. 511 – Disposizioni urgenti in materia di finanza regionale e locale (Uredba sa zakonskom snagom br. 511 o hitnim odredbama o pokrajinskim i lokalnim financijama) od 28. studenoga 1988. (GURI br. 280 od 29. studenoga 1988.), kako je izmijenjen člankom 5. decreta legislativo n. 26 – Attuazione della direttiva 2003/96/CE che ristruttura il quadro comunitario per la tassazione dei prodotti energetici e dell’elettricita (Zakonodavna uredba br. 26 o provedbi Direktive 2003/96/EZ o restrukturiranju sustava Zajednice za oporezivanje energenata i električne energije) od 2. veljače 2007. (redovni dodatak GUR I‑ju br. 68 od 22. ožujka 2007.) (u daljnjem tekstu: Uredba sa zakonskom snagom br. 511/1988), glasio je kako slijedi:
„1. Uvodi se dodatni porez na trošarine na električnu energiju predviđen člankom 52. i seq. konsolidiranog teksta zakonskih odredbi o porezima na proizvodnju i potrošnju te kaznenim i upravnim sankcijama, koji je odobren [decreto legislativo 26 ottobre 1995, n. 504 (Zakonodavna uredba br. 504 od 26. listopada 1995.)], dalje u tekstu „konsolidirani tekst o trošarinama”, u visini od:
(a) 18,59 [eura] na 1000 kWh u korist općina za sve namjene u kućanstvima, osim vikendica i opskrbe električnom energijom snage do 3 kW u prijavljenom prebivalištu korisnika u granicama prvih 150 kWh mjesečne potrošnje. Za potrošnju koja prelazi granicu od 150 kWh za ugovore do 1,5 kW i prelazi granicu od 220 kWh za ugovore veće od 1,5 kW i do 3 kW, provodi se povrat odgovarajućeg dodatnog poreza u skladu s kriterijima utvrđenima u poglavlju I. točki 2. odluke br. 15 Međuministarskog odbora za cijene od 14. prosinca 1993.;
(b) 20,40 [eura] na 1000 kWh u korist općina za sve namjene u vikendicama;
(c) 9,30 [eura] na 1000 kWh u korist pokrajina za sve namjene u prostorijama i mjestima osim kućanstava, za sve ugovore do najviše 200 000 kWh mjesečne potrošnje.
[…]
3. Dodatne poreze iz stavka 1. moraju plaćati porezni obveznici iz članka 53. konsolidiranog teksta o trošarinama prilikom isporuke električne energije krajnjim potrošačima ili, u slučaju električne energije proizvedene ili kupljene za vlastitu uporabu, u trenutku njezine potrošnje. Dodatni porezi naplaćuju se i prikupljaju u skladu s istim uvjetima kao i trošarina na električnu energiju.
4. Dodatni porezi iz stavka 1. koji se odnose na opskrbu električnom energijom raspoložive snage koja ne prelazi 200 kW plaćaju se izravno općinama i pokrajinama na čijem se području nalaze korisnici. Dodatni porezi na opskrbu električnom energijom raspoložive snage veće od 200 kW i porezi na potrošnju električne energije proizvedene ili kupljene za vlastitu uporabu uplaćuju se u državnu riznicu, osim onih koji se naplaćuju na području regije Valle d’Aoste [Italija] i autonomnih pokrajina Trento [Italija] i Bolzano [Italija], a uplaćuju se izravno općinama i samim pokrajinama.
[…]”
Zakonodavna uredba br. 504/1995
8 Članak 14. decreta legislativo n. 504 – Testo unico delle disposizioni legislative concernenti le imposte sulla produzione e sui consumi e relative sanzioni penali e amministrative (Zakonodavna uredba br. 504 o konsolidiranom tekstu zakonskih odredbi koje se odnose na poreze na proizvodnju i potrošnju te kaznene i upravne sankcije) od 26. listopada 1995. (redovni dodatak GURI‑ju br. 279 od 29. studenoga 1995.) (u daljnjem tekstu: Zakonodavna uredba br. 504/1995) određuje:
„1. Trošarina se vraća ako je neopravdano plaćena; pravila o povratu iz ovog članka primjenjuju se i na zahtjeve u pogledu olakšica odobrenih putem potpunog ili djelomičnog povrata plaćene trošarine ili na druge načine predviđene pravilima koja uređuju svaku olakšicu.
2. Ne dovodeći u pitanje odredbe članka 7. stavka 1. točke (e) i članka 10.b stavka 1. točke (d), povrat se mora zatražiti, pod prijetnjom prekluzije, u roku od dvije godine od datuma plaćanja ili datuma na koji se pravo koje se odnosi na to može ostvariti.
[…]
4. Ako se, po završetku sudskog postupka, subjektu koji ima obvezu plaćanja trošarine naloži da trećim osobama vrati neopravdano naplaćene iznose radi povrata trošarine, taj je subjekt dužan zatražiti povrat u roku od 90 dana od datuma kada je postala pravomoćna presuda kojom se nalaže povrat iznosâ.”
9 U članku 16. stavku 3. te zakonodavne uredbe određeno je:
„Potraživanja poreznih obveznika i imatelja dozvole za rad komercijalnih skladišta energenata, nakon plaćanja poreza, prema kupcima proizvoda za koje su platili ovaj porez, mogu se prikazati u fakturiranju […]
[…]”
10 Članak 53. spomenute zakonodavne uredbe propisuje:
„1. Obveznici plaćanja trošarine na električnu energiju su:
(a) subjekti koji krajnjim potrošačima izdaju račun za električnu energiju […]
[…]”
Glavni postupci i prethodna pitanja
11 Gabel Industria Tessile i Canavesi dva su društva osnovana u skladu s talijanskim pravom koja su s društvima A2A Energia i Energit sklopila ugovore o opskrbi električnom energijom svojih proizvodnih pogona.
12 Za 2010. i 2011., društva Gabel Industria Tessile i Canavesi platila su iznose koji se duguju na temelju tih ugovora koji uključuju dodatni porez koji je, prije nego što je stavljen izvan snage 1. travnja 2012., bio predviđen u članku 6. Uredbe sa zakonskom snagom br. 511/1988 i koji se pridodavao trošarini na električnu energiju.
13 Tužitelji su 2020. protiv svojih dobavljača pokrenuli postupak pred Tribunaleom di Como (Sud u Comu, Italija), koji je sud koji je uputio zahtjev, s ciljem dobivanja, u okviru dviju građanskopravnih tužbi, koje je on spojio, povrata iznosa koje su platili na ime tog poreza na temelju toga što nacionalne odredbe kojima je spomenuti porez uveden nisu u skladu s pravom Unije.
14 Taj sud navodi da je nakon presude od 25. srpnja 2018., Messer France (C‑103/17, EU:C:2018:587), Corte suprema di cassazione (Vrhovni kasacijski sud, Italija) presudio da dodatni porez na trošarinu na električnu energiju koji je, prije njegova stavljanja izvan snage, bio predviđen u članku 6. Uredbe sa zakonskom snagom br. 511/1988, nema posebnu namjenu i da je stoga protivan članku 1. stavku 2. Direktive 2008/118.
15 Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da decreto legislativo n. 48 – Attuazione della direttiva 2008/118/CE relativa al regime generale delle accise e che abroga la direttiva 92/12/CEE (Zakonodavna uredba br. 48 o provedbi Direktive 2008/118/EZ o općim aranžmanima za trošarine i o stavljanju izvan snage Direktive 92/12/EEZ) od 29. ožujka 2010. (GURI br. 75 od 31. ožujka 2010.) nije izmijenio članak 6. Uredbe sa zakonskom snagom br. 511/1988.
16 Sud koji je uputio zahtjev dodaje da su dva spora u kojima odlučuje dio većeg broja tekućih sporova u pogledu sudbine neopravdano plaćenih iznosa u razdoblju između isteka roka u kojem su države članice trebale prenijeti Direktivu 2008/118 i ukidanja dodatnog poreza na trošarinu na električnu energiju od strane talijanskog zakonodavca.
17 U tom pogledu, niži sudovi u Italiji u tom pogledu imaju dva različita pristupa.
18 U skladu s prvim pristupom – koji, ako se slijedi, dovodi do odbijanja zahtjeva za povratom tog poreza – sudu nije dopušteno da u sporu koji se vodi između pojedinaca izuzme iz primjene nacionalnu odredbu koja se protivi određenoj direktivi Europske unije jer bi se time priznao takozvani „izravan horizontalni učinak” koji Sud zabranjuje.
19 Drugi pristup sudske prakse, koji bi, ako bi se slijedio, doveo do prihvaćanja takvih zahtjeva, temelji se na obvezi tumačenja nacionalnog prava, od datuma isteka roka za prenošenje predmetne direktive, s obzirom na njezin tekst i cilj radi postizanja rezultata koji se njome žele postići. U skladu s tim pristupom, ta obveza dovodi do priznavanja da se načelo samo vertikalnog izravnog učinka direktiva ne protivi tome da se neopravdana priroda plaćanja utvrdi u horizontalnom odnosu „prenošenja” zbog povezanosti tog odnosa s poreznim odnosom u pogledu kojeg se zabrana utvrđena pravom Unije izravno primjenjuje.
20 U tim je okolnostima Tribunale di Como (Sud u Comu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Protivi li se, općenito, sustavu izvora prava Europske unije, i konkretno članku 288. trećem stavku UFEU‑a, izuzimanje iz primjene odredbe nacionalnog prava, koja se protivi jasnoj, preciznoj i bezuvjetnoj odredbi direktive koja nije prenesena ili koja nije pravilno prenesena, koje u sporu između pojedinaca izvršava nacionalni sud i što kao posljedicu ima to da se pojedincu nalaže dodatna obveza, ako to u skladu s nacionalnim pravnim okvirom (članak 14. stavak 4. [Zakonodavne uredbe] br. 504/1995) predstavlja preduvjet kako bi se taj pojedinac protiv države mogao pozvati na prava koja su mu dodijeljena navedenom direktivom?
2. Protivi li se načelu djelotvornosti nacionalni propis (članak 14. stavak 4. [Zakonodavne uredbe] br. 504/1995), kojim se krajnjem potrošaču ne dopušta da izravno od države zahtijeva povrat neopravdano plaćenog poreza, nego mu se samo priznaje pravo da podnese građanskopravnu tužbu zbog stjecanja bez osnove protiv poreznog obveznika, koji jedini ima pravo dobiti povrat od porezne uprave, kada se jedini razlog nezakonitosti poreza, odnosno razlog njegove neusklađenosti s određenom direktivom [Unije], može istaknuti isključivo u odnosu između subjekta koji ima obvezu plaćanja i porezne uprave, ali ne i u odnosu između subjekta koji ima obvezu plaćanja i krajnjeg potrošača, pri čemu se na taj način zapravo onemogućuje izvršenje povrata ili, kako bi se osiguralo poštovanje navedenog načela, u takvom slučaju treba priznati izravno pravo krajnjeg potrošača da podnese tužbu protiv države ako se povrat neopravdano plaćenog poreza od pružatelja usluge ne može ostvariti odnosno može se ostvariti uz prekomjerne poteškoće?”
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
21 Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 288. treći stavak UFEU‑a tumačiti na način da mu se protivi to da nacionalni sud u sporu između pojedinaca izuzme iz primjene odredbu nacionalnog prava kojom se uvodi porez protivan jasnoj, preciznoj i bezuvjetnoj odredbi direktive koja nije prenesena ili koja nije pravilno prenesena.
22 S tim u vezi, valja podsjetiti na to da na temelju članka 288. stavka 3. UFEU‑a obvezujući karakter direktive, koji predstavlja osnovu za mogućnost pozivanja na direktivu, postoji samo u odnosu na „svaku državu članicu kojoj je upućena”. Iz toga slijedi, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, da direktiva sama po sebi ne može pojedincu nametnuti obveze, pa se na nju kao takvu nije moguće pozvati pred nacionalnim sudom protiv pojedinca (presuda od 22. prosinca 2022., Sambre & Biesme i Commune de Farciennes, C‑383/21 i C‑384/21, EU:C:2022:1022, t. 36. i navedena sudska praksa).
23 S obzirom na navedeno, valja podsjetiti, kao prvo, da se pravu Unije ne protivi to da država članica izvršava svoju nadležnost u pogledu oblika i sredstava za postizanje rezultata utvrđenih navedenom direktivom, predviđajući u svojem nacionalnom zakonodavstvu da se, nakon isteka roka za prenošenje, jasne, precizne i bezuvjetne odredbe direktive koja nije prenesena ili koja nije pravilno prenesena uključuju u njezin unutarnji pravni poredak i da se slijedom toga na te odredbe pojedinac može pozvati protiv drugog pojedinca. Naime, u takvoj situaciji obveza koja je tako nametnuta pojedincima ne temelji se na pravu Unije, nego na nacionalnom pravu i stoga ne predstavlja dodatnu obvezu u odnosu na one predviđene tim pravom (vidjeti u tom smislu presudu od 18. siječnja 2022., Thelen Technopark Berlin, C‑261/20, EU:C:2022:33, t. 32. i navedenu sudsku praksu).
24 Slijedom toga, iako na temelju prava Unije direktiva ne može sama po sebi stvarati obveze za pojedinca i stoga se na nju kao takvu ne može protiv njega pozivati pred nacionalnim sudom, s druge strane, država članica može nacionalnim sudovima dodijeliti ovlast da na temelju svojeg unutarnjeg prava izuzmu iz primjene bilo koju odredbu nacionalnog prava koja je protivna odredbi prava Unije koja nema izravan učinak (vidjeti u tom smislu presudu od 18. siječnja 2022., Thelen Technopark Berlin, C‑261/20, EU:C:2022:33, t. 33.).
25 Stoga, bez obzira na nepostojanje horizontalnog učinka direktive, nacionalni sud može dopustiti pojedincu da se pozove na nezakonitost poreza koji je na njega prodavatelj neopravdano prenio, u skladu s mogućnošću koju mu priznaje nacionalno zakonodavstvo, kako bi neutralizirao dodatni gospodarski teret koji je u konačnici morao snositi, ako je takva mogućnost predviđena nacionalnim zakonodavstvom, što je na sudu koji je uputio zahtjev da utvrdi u predmetu u glavnom postupku.
26 Kao drugo, Sud je priznao da se pojedinci mogu pozivati na bezuvjetne i dovoljno precizne odredbe direktive ne samo protiv države članice i svih njezinih upravnih tijela, već i protiv tijela ili subjekata koji su pod vlašću ili nadzorom države ili imaju posebne ovlasti šire od onih koje proizlaze iz pravila koja se primjenjuju na odnose između pojedinaca (vidjeti u tom smislu presudu od 10. listopada 2017., Farrell, C‑413/15, EU:C:2017:745, t. 33. i navedenu sudsku praksu). U ovom je slučaju na sudu koji je uputio zahtjev da provede potrebne provjere kako bi utvrdio jesu li predmetni dobavljači obuhvaćeni jednom od tih kategorija.
27 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 288. treći stavak UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se protivi to da nacionalni sud u sporu između pojedinaca izuzme iz primjene nacionalnu odredbu kojom se uvodi neizravni porez protivan jasnoj, preciznoj i bezuvjetnoj odredbi direktive koja nije prenesena ili koja nije pravilno prenesena, osim ako je drukčije predviđeno nacionalnim pravom ili ako tijelo protiv kojeg se poziva na neusklađenost navedenog poreza podliježe tijelu ili nadzoru države ili ima posebne ovlasti šire od onih koje proizlaze iz pravila koja se primjenjuju na odnose među pojedincima.
Drugo pitanje
28 Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li načelo djelotvornosti tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis koji krajnjem potrošaču ne dopušta da izravno od države članice zahtijeva povrat dodatnog gospodarskog tereta koji je taj potrošač snosio zbog toga što je dobavljač, u skladu s mogućnošću koju mu priznaje nacionalno zakonodavstvo, prenio porez koji je on sam neopravdano platio, ali koji takvom potrošaču omogućuje podnošenje jedino građanskopravne tužbe zbog stjecanja bez osnove protiv takvog dobavljača, kada je neopravdanost tog plaćanja posljedica toga što je taj porez protivan jasnoj, preciznoj i bezuvjetnoj odredbi direktive koja nije prenesena ili nije pravilno prenesena, i ako se u okviru takve tužbe ne može valjano pozvati na direktivu kao takvu u sporu između pojedinaca.
29 U tom pogledu, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, države članice načelno su dužne vratiti poreze i davanja naplaćene protivno pravu Unije, s obzirom na to da je pravo na povrat tih poreza posljedica i dodatak pravima što ih odredbe prava Unije koje zabranjuju takve poreze dodjeljuju poreznim obveznicima (presuda od 20. listopada 2011., Danfoss i Sauer‑Danfoss, C‑94/10, EU:C:2011:674, t. 20. i navedena sudska praksa).
30 Međutim, iznimno od načela povrata davanja neusklađenih s pravom Unije, povrat pogrešno naplaćenih davanja može biti odbijen ako bi prouzročio neosnovano bogaćenje dotičnih osoba, odnosno ako bi bilo utvrđeno da je osoba koja je obvezna platiti takva davanja zapravo prenijela potonja na drugu osobu (vidjeti u tom smislu presudu od 20. listopada 2011., Danfoss i Sauer‑Danfoss, C‑94/10, EU:C:2011:674, t. 21. i navedenu sudsku praksu).
31 Naime, u takvoj situaciji, nije porezni obveznik taj koji je snosio teret neopravdano naplaćenog poreza, nego krajnji potrošač na kojeg je on bio prevaljen. Stoga bi povrat iznosa poreza poreznom obvezniku koji ga je već naplatio od krajnjeg potrošača bio jednak tomu kao da je primio dvostruku uplatu koja bi se mogla kvalificirati kao stjecanje bez osnove, a da se pritom ne otklanjaju posljedice nezakonitosti poreza za krajnjeg potrošača (vidjeti u tom smislu presudu od 20. listopada 2011., Danfoss i Sauer‑Danfoss, C‑94/10, EU:C:2011:674, t. 22. i navedenu sudsku praksu).
32 S druge strane, u toj istoj situaciji, treba izbjeći da dotična država članica ostvaruje korist od povrede prava Unije. Stoga, s obzirom na to da je takav povrat izvršen, u skladu s mogućnošću koju nacionalno zakonodavstvo priznaje dobavljačima i da je, slijedom toga, krajnji potrošač u konačnici neopravdano snosio taj dodatni gospodarski teret, potonji mora imati mogućnost dobiti povrat takvog tereta bilo izravno od navedene države članice bilo od poreznog obveznika prodavatelja. U tom drugom slučaju, taj porezni obveznik treba imati mogućnost zahtijevati od te iste države članice naknadu povrata koji je morao izvršiti.
33 S obzirom na navedeno, valja podsjetiti na to da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, u nedostatku propisa Unije u tom području, na nacionalnom pravnom poretku svake države članice da predvidi detaljna postupovna pravila za ostvarivanje tog prava na povrat navedenog gospodarskog tereta (vidjeti po analogiji presudu od 15. ožujka 2007., Reemtsma Cigarettenfabriken, C‑35/05, EU:C:2007:167, t. 37.), s obzirom na to da ta pravila moraju poštovati načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 17. lipnja 2004., Recheio – Cash & Carry, C‑30/02, EU:C:2004:373, t. 17., i od 6. listopada 2005., MyTravel, C‑291/03, EU:C:2005:591, t. 17.).
34 Konkretno, ako bi se dobivanje takvog povrata pokazalo nemogućim ili pretjerano otežanim od predmetnih dobavljača, načelo djelotvornosti zahtijevalo bi da krajnji potrošač može svoj zahtjev za povrat usmjeriti izravno protiv dotične države članice (vidjeti u tom smislu presude od 15. ožujka 2007., Reemtsma Cigarettenfabriken, C‑35/05, EU:C:2007:167, t. 41. i od 26. travnja 2017., Farkas, C‑564/15, EU:C:2017:302, t. 53.).
35 U ovom slučaju iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da su, u skladu s člankom 53. Zakonodavne uredbe br. 504/1995, opskrbljivači električnom energijom trebali platiti dodatni porez na trošarinu na električnu energiju, ali su ga oni potom prevalili na krajnje potrošače, u skladu s mogućnošću koju im je priznavao članak 16. stavak 3. Zakonodavne uredbe br. 504/1995. Međutim, prema navodima suda koji je uputio zahtjev, ta zakonodavna uredba predviđa da krajnji potrošači ne mogu izravno tražiti od dotične države članice povrat dodatnog gospodarskog tereta koji su tako neopravdano snosili, nego moraju takav zahtjev podnijeti isključivo navedenim dobavljačima.
36 Budući da, kao što to proizlazi iz točke 22. ove presude, odredba direktive koja nije prenesena ili koja nije pravilno prenesena, čak i ako je jasna, precizna i bezuvjetna, ne može sama po sebi stvoriti dodatnu obvezu za pojedinca u odnosu na one predviđene nacionalnim zakonodavstvom i da se stoga protiv njega ne može pozivati na nju kao takvu, iz toga proizlazi da se, u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, krajnji potrošači protiv opskrbljivača električnom energijom pravno ne mogu pozivati na neusklađenost dodatnog poreza na trošarinu na električnu energiju s odredbama Direktive 2008/118 i, slijedom toga, dobiti povrat dodatnog gospodarskog tereta nastalog tim porezom koji su morali snositi zbog toga što Talijanska Republika nije pravilno prenijela tu direktivu.
37 Stoga treba utvrditi, s obzirom na informacije dostavljene Sudu u pogledu obilježja nacionalnog zakonodavstva o kojem je riječ u glavnom postupku i pod uvjetom da ih provjeri sud koji je uputio zahtjev, da takvo zakonodavstvo, time što krajnjem potrošaču ne dopušta da izravno od države članice zahtijeva povrat dodatnog gospodarskog tereta koji je snosio zbog toga što je dobavljač na temelju mogućnosti koja mu je priznata nacionalnim zakonodavstvom prevalio porez koji je navedeni dobavljač sam neopravdano platio u navedenoj državi članici, povređuje načelo djelotvornosti.
38 Iz svega prethodno navedenog proizlazi da na drugo pitanje valja odgovoriti tako da načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis koji krajnjem potrošaču ne dopušta da izravno od države članice zahtijeva povrat dodatnog gospodarskog tereta koji je taj potrošač snosio zbog toga što je dobavljač, na temelju mogućnosti koja mu je priznata nacionalnim zakonodavstvom, prevalio porez koji je sam neopravdano platio, ali koji takvom potrošaču omogućuje samo podnošenje građanskopravne tužbe zbog stjecanja bez osnove protiv takvog dobavljača, kada je neopravdanost tog plaćanja posljedica toga što je taj porez protivan jasnoj, preciznoj i bezuvjetnoj odredbi direktive koja nije prenesena ili nije pravilno prenesena, i ako se u okviru takve tužbe ne može valjano pozvati na direktivu kao takvu u sporu između pojedinaca.
Troškovi
39 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje:
1. Članak 288. treći stavak UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se protivi to da nacionalni sud u sporu između pojedinaca izuzme iz primjene nacionalnu odredbu kojom se uvodi neizravni porez protivan jasnoj, preciznoj i bezuvjetnoj odredbi direktive koja nije prenesena ili koja nije pravilno prenesena, osim ako je drukčije predviđeno nacionalnim pravom ili ako tijelo protiv kojeg se poziva na neusklađenost navedenog poreza podliježe tijelu ili nadzoru države ili ima posebne ovlasti šire od onih koje proizlaze iz pravila koja se primjenjuju na odnose između pojedinaca.
2. Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis koji krajnjem potrošaču ne dopušta da izravno od države članice zahtijeva povrat dodatnog gospodarskog tereta koji je taj potrošač snosio zbog toga što je dobavljač, na temelju mogućnosti koja mu je priznata nacionalnim zakonodavstvom, prevalio porez koji je sam neopravdano platio, ali koji takvom potrošaču omogućuje samo podnošenje građanskopravne tužbe zbog stjecanja bez osnove protiv takvog dobavljača, kada je neopravdanost tog plaćanja posljedica toga što je taj porez protivan jasnoj, preciznoj i bezuvjetnoj odredbi direktive koja nije prenesena ili nije pravilno prenesena, i ako se u okviru takve tužbe ne može valjano pozvati na direktivu kao takvu u sporu između pojedinaca.
Potpisi