Predmet T‑68/09

Soliver NV

protiv

Europske komisije

„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Europsko tržište automobilskog stakla – Odluka kojom se utvrđuje povreda članka 81. UEZ‑a – Sporazumi o podjeli tržišta i razmjeni tržišno osjetljivih informacija – Uredba (EZ) br. 1/2003 – Jedinstvena i trajna povreda – Sudjelovanje u povredi“

Sažetak – Presuda Općeg suda (drugo vijeće) od 10. listopada 2014.

1.      Pravo Europske unije – Načela – Temeljna prava – Pretpostavka nedužnosti – Postupak iz područja tržišnog natjecanja – Primjenjivost – Stupanj dokazne snage koja se zahtijeva za dokaze na koje se oslanja Komisija

(čl. 81. st. 1. UEZ‑a; Povelja o temeljnim pravima Europske unije, čl. 48. st. 1.; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 2.)

2.      Zabranjeni sporazumi – Sporazumi i usklađena djelovanja koji čine jedinstvenu povredu – Poduzetnici koje se može smatrati odgovornima za povredu koja se sastoji u sudjelovanju u zabranjenom sporazumu u cjelini – Mjerila – Teret dokazivanja

(čl. 81. st. 1. UEZ‑a)

3.      Zabranjeni sporazumi – Narušavanje tržišnog natjecanja – Mjerila za ocjenu – Protutržišni cilj – Dovoljno utvrđenje – Ponašanje poduzetnika koji je sudjelovao u određenim protutržišnim kontaktima, ali nije prisustvovao nijednom sastanku sudionika zabranjenog sporazuma – Okolnosti na temelju kojih se ne može utvrditi njegovo sudjelovanje u zabranjenom sporazumu u cjelini

(čl. 81. st. 1. UEZ‑a)

4.      Tužba za poništenje – Presuda o poništenju – Opseg – Djelomično poništenje akta prava Unije – Pretpostavke – Potpuno poništenje odluke Komisije kojom se zabranjeni sporazum u cjelini kvalificira kao jedinstvena povreda te se izriče novčana kazna, unatoč sudjelovanju poduzetnika tužitelja u određenim protutržišnim kontaktima – Odluka iz koje navedeni poduzetnik ne može shvatiti što mu se stavlja na teret u pogledu navedenih kontakata, neovisno o njegovu sudjelovanju u jedinstvenoj i trajnoj povredi

(čl. 81. st. 1. UEZ‑a; čl. 264. st. 1. UFEU‑a)

1.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 57.‑59.)

2.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 60.‑65., 101., 105.)

3.      Vidjeti tekst odluke.

(t. 76.)

4.      Članak 264. stavak 1. UFEU‑a treba tumačiti na način da se akt koji je predmet tužbe za poništenje može proglasiti ništavim samo u mjeri u kojoj je tužba osnovana. Stoga sama činjenica da Opći sud smatra da je neki tužbeni razlog koji je tužitelj iznio u prilog svojoj tužbi za poništenje osnovan ne dopušta Općem sudu da automatski poništi pobijani akt u njegovoj cijelosti. Naime, akt se ne može u cijelosti poništiti ako je prema svim dokazima očito da taj tužbeni razlog, koji je usmjeren samo na točno određeni aspekt osporavanog akta, može biti temelj samo za djelomično poništenje.

Stoga ako je poduzetnik izravno sudjelovao u jednom ili više protutržišnih ponašanja koja čine jedinstvenu i trajnu povredu, ali nije utvrđeno da je vlastitim ponašanjem namjeravao pridonijeti ukupnim zajedničkim ciljevima drugih sudionika zabranjenog sporazuma te da je bio svjestan drugih predviđenih ili provedenih protupravnih ponašanja navedenih sudionika u svrhu postizanja istih ciljeva ili da ih je mogao razumno predvidjeti i bio spreman prihvatiti rizik, Komisija ima pravo tom poduzetniku pripisati odgovornost samo za ponašanja u kojima je izravno sudjelovao i predviđena ili provedena ponašanja drugih sudionika u svrhu postizanja ciljeva koji su isti kao i cilj koji sam slijedi, ako je dokazano da ih je poduzetnik bio svjestan ili da ih je mogao predvidjeti i bio spreman prihvatiti rizik. To ipak ne može dovesti do oslobađanja poduzetnika od odgovornosti za ponašanja za koja je jasno da je u njima sudjelovao ili za koja se zapravo može smatrati odgovornim.

Međutim, odluka Komisije kojom se zabranjeni sporazum u cjelini kvalificira kao jedinstvena i trajna povreda može se na taj način razdijeliti samo ako je, s jedne strane, poduzetnik u pitanju tijekom upravnog postupka bio u mogućnosti shvatiti da ga se optužuje za sudjelovanje ne samo u navedenoj povredi već i u određenim ponašanjima koja je sačinjavaju, pa se stoga u vezi s tim braniti te, s druge strane, ako je u tom pogledu navedena odluka dovoljno jasna.

To nije slučaj kada odluka u pitanju samostalno ne kvalificira navedena ponašanja kao povredu članka 101. UFEU‑a, pri čemu sud Unije u takvim okolnostima ne može sam provesti takvu kvalifikaciju jer bi to zadiralo u ovlasti koje su člankom 105. UFEU‑a dodijeljene Komisiji.

(t. 108.‑113.)