Predmet T‑67/11
Martinair Holland NV
protiv
Europske komisije
„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Europsko tržište zračnog prijevoza tereta – Sporazumi i usklađena djelovanja u odnosu na više elemenata cijena usluga zračnog prijevoza tereta (uvođenje dodatka za gorivo i dodatka za sigurnost, odbijanje plaćanja provizije na dodatke) – Članak 101. UFEU‑a, članak 53. Sporazuma o EGP‑u i članak 8. Sporazuma o zračnom prometu između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije – Obveza obrazlaganja“
Sažetak – Presuda Općeg suda (prvo vijeće) od 16. prosinca 2015.
1. Akti institucija – Obrazloženje – Obveza – Doseg – Odluka o primjeni pravila tržišnog natjecanja – Komisijina odluka kojom se utvrđuje povreda i izriče novčana kazna – Zahtjevi koji proizlaze iz načela djelotvorne sudske zaštite – Jasnoća i preciznost izreke odluke
(čl. 101. st. 1. UFEU‑a i čl. 296. UFEU‑a; Sporazum o EGP‑u, čl. 53.; Sporazum EZ – Švicarska o zračnom prometu, čl. 8.; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 2. i čl. 23. st. 5.)
2. Tržišno natjecanje – Upravni postupak – Odluka Komisije kojom se utvrđuje povreda – Utvrđivanje sankcioniranih povreda – Određivanje osoba koje su predmet odluke – Prednost izreke u odnosu na obrazloženje
(čl. 101. st. 1. UFEU‑a i čl. 296. UFEU‑a; Sporazum o EGP‑u, čl. 53.; Sporazum EZ – Švicarska o zračnom prometu, čl. 8.; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 2.)
3. Zabranjeni sporazumi – Zabrana – Izravan učinak – Pravo pojedinaca da zahtijevaju naknadu pretrpljene štete – Načini korištenja – Povrede koje su predmet Komisijine odluke – Obveznost odluke za nacionalne sudove – Doseg – Važnost jasnoće i preciznosti izreke odluke
(čl. 101. st. 1. UFEU‑a i čl. 296. UFEU‑a; Sporazum o EGP‑u, čl. 53.; Sporazum EZ – Švicarska o zračnom prometu , čl. 8.; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 2. i čl. 16. st. 1.)
4. Zabranjeni sporazumi – Sporazumi i usklađena djelovanja koji čine jedinstvenu povredu – Poduzetnici koje se može smatrati odgovornima za povredu koja se sastoji u sudjelovanju u općem zabranjenom sporazumu – Mjerila – Jedinstveni cilj i sveukupni plan
(čl. 101. st. 1. UFEU‑a; Sporazum o EGP‑u, čl. 53.; Sporazum EZ – Švicarska o zračnom prometu, čl. 8.; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 2.)
5. Akti institucija – Obrazloženje – Obveza – Doseg – Odluka o primjeni pravila tržišnog natjecanja – Komisijina odluka kojom se utvrđuje povreda i izriče novčana kazna – Proturječnosti unutar odluke – Posljedice – Poništenje – Pretpostavke – Ugrožavanje prava obrane kažnjenog poduzetnika – Nemogućnost suda Unije da provede svoj nadzor
(čl. 101. st. 1. UFEU‑a i čl. 296. UFEU‑a; Sporazum o EGP‑u, čl. 53.; Sporazum EZ – Švicarska o zračnom prometu , čl. 8.; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 2.)
6. Akti institucija – Obrazloženje – Obveza – Doseg – Odluka o primjeni pravila tržišnog natjecanja – Otklanjanje nedostatka obrazloženja tijekom sudskog postupka – Nedopuštenost
(čl. 101. st. 1. UFEU‑a i čl. 296. UFEU‑a; Sporazum o EGP‑u, čl. 53.; Sporazum EZ – Švicarska o zračnom prometu, čl. 8.; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 2.)
1. Za potrebe obrazloženja odluke donesene radi osiguranja primjene pravila tržišnog natjecanja Unije Komisija mora, sukladno članku 296. UFEU‑a, u najmanju ruku, spomenuti činjenice i razmatranja koji su od velike važnosti u strukturi odluke, omogućavajući tako nadležnom sudu i zainteresiranim strankama da saznaju okolnosti u kojima je ona primijenila pravo Unije. Osim toga, obrazloženje mora biti logično te, osobito, ne smije imati unutarnju proturječnost koja sprečava dobro razumijevanje razloga na kojima počiva akt.
Osim toga, unatoč odredbama članka 23. stavka 5. Uredbe br. 1/2003, iz kojih proizlazi da odluke kojima se propisuju novčane kazne za povredu prava tržišnog natjecanja nemaju kaznenopravni karakter, povreda članka 101. stavka 1. UFEU‑a, članka 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru i članka 8. Sporazuma između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o zračnom prometu podrazumijeva postupanje koje se općenito smatra nepoštenim, općenito na štetu javnosti, što je sramotno i što može dovesti do toga da se odgovornim poduzetnicima izreknu novčane kazne koje idu do 10 % njihova godišnjeg prihoda, koje su nesporno stroge. S obzirom na prirodu predmetnih povreda, kao i na prirodu i stupanj strogosti sankcija koje se uz njih vežu, one su kaznenopravne prirode u smislu članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: EKLJP). S tim u vezi Europski sud za ljudska prava podsjetio je da ako je „kazna“ izrečena odlukom upravnog tijela, zainteresirana strana mora moći protiv takve odluke pokrenuti postupak pred sudom koji pruža jamstva iz članka 6. EKLJP‑a.
Međutim, načelo djelotvorne sudske zaštite, opće načelo prava Unije koje je danas izraženo u članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i koje u pravu Unije odgovara članku 6. stavku 1. EKLJP‑a podrazumijeva da izreka odluke koju donosi Komisija, kojom se utvrđuje povreda pravila tržišnog natjecanja, bude osobito jasna i precizna kako bi poduzetnici koji su odgovorni i kažnjeni mogli razumjeti i osporiti tu odgovornost i izricanje te kazne, koja proizlazi iz teksta navedene izreke.
(t. 27.‑31.)
2. U pravu tržišnog natjecanja Unije, Komisija putem izreke odluke naznačuje prirodu i doseg povreda koje sankcionira. Stoga je kada je riječ upravo o dosegu i prirodi sankcioniranih povreda, bitna izreka, a ne obrazloženje. Samo u slučaju kada nedostaje jasnoće kod upotrijebljenih izraza u izreci, izreku valja tumačiti pomoću obrazloženja odluke. Kako bi se utvrdile osobe na koje se odnosi odluka kojom se utvrđuje povreda, valja se držati izreke te odluke s obzirom na to da tu ne bi trebalo biti dvojbe.
(t. 32.)
3. U pravu tržišnog natjecanja Unije, članak 101. stavak 1. UFEU‑a proizvodi izravne učinke u odnosima između pojedinaca i stvara prava za pojedince nalažući da osoba može zahtijevati popravak štete koju joj je prouzrokovao ugovor ili postupanje kojim se može ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje. Nacionalni sudovi koji u okviru svoje nadležnosti moraju primijeniti tu odredbu moraju osigurati ne samo njezin puni učinak, već i zaštitu tih prava. Naime, svaka osoba ima pravo tražiti naknadu štete koja je nastala ako postoji uzročna veza između navedene štete i zabranjenog sporazuma ili zabranjenog postupanja iz članka 101. UFEU‑a.
Međutim, u skladu s člankom 16. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003, kada nacionalni sudovi odlučuju o sporazumima, odlukama ili praksama koje su obuhvaćene člankom 101. UFEU‑a i koje su već predmetom odluke Komisije, oni to ne mogu činiti na način koji bio u suprotnosti s tom odlukom, uključujući i ono što se odnosi na vremenski ili zemljopisni doseg ispitanih postupaka ili odgovornost osoba koje se bile predmet istrage. Iz tog proizlazi da su nacionalni sudovi vezani odlukom koju je donijela Komisija, pod uvjetom da nije poništena ili stavljena izvan snage, što zahtijeva da se njezina izreka može nedvosmisleno shvatiti.
Osobito, nacionalni sudovi moraju biti u stanju, na temelju jasnog teksta u izreci odluke kojom se utvrđuje postojanje povrede pravila tržišnog natjecanja, razumjeti doseg te povrede, kao i identificirati osobe koje su za to odgovorne, kako bi mogli izvesti potrebne posljedice u pogledu zahtjeva za naknadu štete prouzročene tom povredom koji podnesu osobe oštećene tom povredom.
S tim u vezi se ne može isključiti da je osoba koja se smatra odgovornom za povredu pravila tržišnog natjecanja, koju je utvrdila Komisija, dužna popraviti štetu prouzročenu klijentima drugih osoba koje su odgovorne za istu povredu. Tekst izreke odluke kojom se utvrđuje povreda pravila tržišnog natjecanja čini se, iz tog gledišta, odlučujućim jer može utvrditi međusobna prava i obveze između tih osoba. Nacionalni sud također može, ako je to predviđeno nacionalnim zakonom, biti obvezan smatrati da su sve osobe koje su odgovorne za povredu pravila tržišnog natjecanja, koju je utvrdila Komisija, dužne solidarno popraviti prouzročenu štetu. U tom slučaju, tekst izreke odluke kojom se utvrđuje povreda pravila tržišnog natjecanja može, u pogledu osoba na koje se odnosi, također biti odlučujući.
(t. 33.‑39.)
4. Vidjeti tekst odluke.
(t. 55., 60.)
5. U području tržišnog natjecanja, kada obrazloženje Komisijine odluke kojom se utvrđuje povreda i izriče novčana kazna opisuje jedinstvenu i kontinuiranu povredu u kojoj su sudjelovali svi inkriminirani poduzetnici, dok izreka navedene odluke, koja se sastoji od više članaka, utvrđuje ili više zasebnih jedinstvenih i trajnih povreda ili jednu jedinstvenu i trajnu povredu za koju je odgovornost pripisana samo poduzetnicima koji su izravno sudjelovali u protupravnim postupcima iz svakog od navedenih članaka, postoji proturječnost između obrazloženja i izreke odluke.
U tom pogledu, valja podsjetiti da samo postojanje proturječnosti između obrazloženja i izreke pobijane odluke nije dostatno da bi se smatralo da je pobijana odluka zahvaćena nedostatkom obrazloženja pod uvjetom da, kao prvo, odluka u cjelini omogućuje tužitelju da utvrdi i istakne tu nedosljednost, kao drugo, da je tekst izreke dovoljno jasan i precizan da mu omogući shvaćanje točnog dosega odluke i, kao treće, da su dokazi podneseni u svrhu dokazivanja sudjelovanja tužitelja u povredama koje su mu pripisane u izreci jasno utvrđeni i ispitani u obrazloženju.
Nasuprot tomu, ako su unutarnje proturječnosti u odluci po prirodi takve da ugrožavaju tužiteljeva prava obrane i sprječavaju sud Unije u izvršavanju njegova nadzora, pobijana odluka zahvaćena je nedostatkom obrazloženja koji opravdava njezino poništenje. To je osobito tako kada odluka, s jedne strane, ne omogućava ocjenjivanje dostatnosti dokaza iz obrazloženja ni, s druge strane, razumijevanje logike na temelju koje je Komisija zaključila o odgovornosti njezinih adresata.
(t. 58., 74.‑76., 78., 84.)
6. U vezi s Komisijinom odlukom kojom se utvrđuje povreda prava tržišnog natjecanja Unije i izriče novčana kazna, obrazloženje se u načelu mora priopćiti zainteresiranoj osobi istodobno s aktom koji na nju negativno utječe i njegovo nepostojanje ne može se ispraviti činjenicom da je zainteresirana osoba saznala za obrazloženje akta tijekom postupka pred sudom Unije.
Drukčije bi postojala opasnost da obveza obrazlaganja pojedinačne odluke ne bi postigla svoj cilj, koji je pružanje dostatne upute zainteresiranoj osobi da zaključi je li odluka osnovana ili sadržava li eventualno neki nedostatak koji omogućuje osporavanje njezine valjanosti te omogućavanje sucu Unije da provede svoj nadzor nad zakonitošću odluke.
(t. 80., 81.)