PRESUDA OPĆEG SUDA (sedmo vijeće)
25. lipnja 2015.(*)
„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Irana s ciljem sprječavanja širenja nuklearnog oružja – Zamrzavanje financijskih sredstava – Pogreška u ocjeni – Obveza obrazlaganja – Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu – Zlouporaba ovlasti – Pravo vlasništva – Jednako postupanje“
U predmetu T‑95/14,
Iranian Offshore Engineering & Construction Co., sa sjedištem u Teheranu (Iran), koji zastupaju J. Viñals Camallonga, L. Barriola Urruticoechea i J. Iriarte Ángel, avocats,
tužitelj,
protiv
Vijeće Europske unije, koje zastupaju Á. de Elera i V. Piessevaux, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom zahtjeva za poništenje Odluke Vijeća 2013/661/ZVSP od 15. studenoga 2013. o izmjeni Odluke 2010/413/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 306, str. 18.) i Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 1154/2013 od 15. studenoga 2013. o provedbi Uredbe (EU) br. 267/2012 o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 306, str. 3.), u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelja,
OPĆI SUD (sedmo vijeće),
u sastavu: M. van der Woude (izvjestitelj), predsjednik, I. Wiszniewska‑Białecka i I. Ulloa Rubio, suci,
tajnik: J. Palacio González, glavni administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 22. siječnja 2015.,
donosi sljedeću
Presudu(1)
Okolnosti spora
1 Tužitelj, Iranian Offshore Engineering&Construction Company, sa sjedištem u Teheranu (Iran), djeluje u području inženjerstva, graditeljstva i postavljanja infrastrukture u moru i na kopnu na naftnim i plinskim projektima.
2 Dana 9. lipnja 2010. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda usvojilo je Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN‑a 1929 (2010) (u daljnjem tekstu: Rezolucija 1929) kojom se proširuje opseg primjene mjera ograničavanja određenih Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN‑a 1737 (2006), Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN‑a 1747 (2007) i Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN‑a 1803 (2008) te je uvelo dodatne mjere ograničavanja protiv Islamske Republike Iran.
3 Dana 17. lipnja 2010. Europsko vijeće naglasilo je svoju pojačanu zabrinutost u pogledu nuklearnog programa Irana i pozdravilo usvajanje Rezolucije Vijeća sigurnosti UN‑a 1929. Podsjećajući na svoju Deklaraciju od 11. studenoga 2009., Europsko Vijeće pozvalo je Vijeće Europske unije na usvajanje mjera kako o provođenju mjera koje su sadržane u Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN‑a 1929 (2010) tako i onih popratnih s ciljem podupiranja rješavanja kroz pregovore svih otvorenih pitanja u pogledu razvoja osjetljivih tehnologija od strane Irana radi potpore njegovim nuklearnim i raketnim programima. Te bi mjere trebale biti usmjerene ka trgovini, financijskom sektoru, prometnom sektoru Irana, ključnim sektorima naftne i plinske industrije te dodatnim uvrštenjima na popis, posebno vezano uz Islamsku revolucionarnu gardu (IRGC).
4 Dana 26. srpnja 2010. Vijeće je usvojilo Odluku 2010/413/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Zajedničkog stajališta 2007/140/ZVSP (SL L 195, str. 39.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 3., str. 220.) u čijem se Prilogu II. navode osobe i subjekti − koje na popis nije uvrstilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda ili Odbor za sankcije Rezolucijom 1737 (2006.), a koja su spomenuta u Prilogu I. − čija se financijska sredstva zamrzavaju. Uvodna izjava 22. navedene odluke upućuje na Rezoluciju 1929 i spominje kako ta rezolucija naglašava moguću povezanost prihoda koje u Iranu ostvaruje energetski sektor i financiranja osjetljivih djelatnosti širenja nuklearnog oružja.
5 U okviru sankcija koje je posljednjih godina Europska unija poduzela protiv Irana, Odluka Vijeća 2011/783/ZVSP od 1. prosinca 2011. (SL L 319, str. 71.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 11., str. 104.) izmijenila je Odluku 2010/413/ZVSP uvrštavanjem imena novih osoba i subjekata na popis osoba koje podliježu mjerama ograničavanja navedenima u Prilogu II. Odluke 2010/413.
6 Tako je Odlukom 2011/783 ime tužitelja uvršteno na popis prvi puta u Prilogu II. Odluke 2010/413 iz sljedećih razloga:
„Društvo koje posluje u energetskom sektoru uključeno u izgradnju objekta za obogaćivanje urana na lokaciji Qom/Fordow. Zabranjen mu je izvoz u Ujedinjenu Kraljevinu, Italiju i Španjolsku.“
7 Isto tako, Vijeće je 1. prosinca 2011. usvojilo Provedbenu uredbu (EU) br. 1245/2011 o provedbi Uredbe (EU) br. 961/2010 o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 319, str. 11.) kojom se sukladno Odluci 2011/783 izmjenjuje Prilog VIII. Uredbe Vijeća (EU) br. 961/2010 od 25. listopada 2010. o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 423/2007 (SL L 281, str. 1.), uvrštavajući u prilog ime tužitelja iz istih razloga koji su navedeni u Odluci 2011/783.
8 Tužitelj je 27. veljače 2012. osporio uvrštenje svojeg imena na predmetne popise, podnijevši tužbu za poništenje protiv Odluke 2011/783 i Provedbene uredbe br. 1245/2011 u dijelu u kojem se ti akti odnose na tužitelja. Ta tužba se vodila pod referentnim brojem T‑110/12.
9 Dana 23. siječnja 2012. Vijeće je usvojilo Oduku 2012/35/ZVSP o izmjeni Odluke 2010/413/ZVSP (SL L 19, str. 22.) (SL L 19, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 12., str. 170.). Uvodna izjava 8. ove odluke preuzima u biti sadržaj uvodne izjave 22. Odluke 2010/413 (gore navedena točka 4.). Nadalje, sukladno uvodnoj izjavi 13. Odluke 2012/35, trebalo bi uvesti ograničavanja na ulaz i zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora za dodatne osobe i subjekte koje pružaju potporu iranskoj vladi pri izvršavanju aktivnosti štetnih s aspekta širenja nuklearnog oružja ili razvoja sustava za lansiranje nuklearnog oružja, posebno za osobe i subjekte koji osiguravaju financijsku, logističku ili materijalnu potporu iranskoj vladi.
10 Članak 1. stavak 7. točka (a) podtočka (ii) Odluke 2012/35 dodao je jednu točku članku 20. stavku 1. Odluke 2010/413 koja predviđa zamrzavanje financijskih sredstava koja su u vlasništvu slijedećih osoba i subjekata:
„(c) druge osobe i subjekti koji nisu navedeni u Prilogu I. koji podupiru iransku vladu te s njima povezane osobe i subjekti kako su navedeni u Prilogu II.“
11 Stoga je Vijeće 23. ožujka 2012. usvojilo Uredbu (EU) br. 267/2012 o mjerama ograničavanja protiv Irana i stavljanju izvan snage Uredbe br. 961/2010 (SL L 88, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 4., str. 194.). U cilju provedbe članka 1. stavka 7. točke (a) podtočke (ii) Odluke 2012/35, članak 23. stavak 2. Uredbe br. 267/2012 predviđa zamrzavanje svih financijskih sredstava osoba, subjekata i tijela navedenih u njezinom Prilogu IX., koji su određeni kao:
„(d) druge osobe, subjekti ili tijela koji osiguravaju potporu, kao što je npr. materijalna, logistička ili financijska potpora iranskoj vladi te osobe i subjekti koji su s njima povezani.“
12 Vijeće je 15. listopada 2012. donijelo Odluku 2012/635/ZVSP o izmjeni Odluke 2010/413/ZVSP o mjerama ograničavanja protiv Irana (SL L 282, str. 58.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 18., svezak 14., str. 129.). Prema uvodnoj izjavi 16. te odluke, na popis osoba i subjekata iz Priloga II. Odluci 2010/413 koji podliježu mjerama ograničavanja treba uvrstiti dodatne osobe i subjekte, osobito iranske subjekte u državnom vlasništvu koji su uključeni u naftni i plinski sektor zato što osiguravaju znatan izvor prihoda za iransku vladu.
13 Članak 20. stavak 1. točka (c) Odluke 2010/413 izmijenjen je člankom 1. stavkom 8. točkom (a) Odluke 2012/635 te predviđa da su predmet mjera ograničavanja:
„(c) druge osobe i subjekti koji nisu navedeni u Prilogu I. koji daju potporu iranskoj vladi i subjekti u njihovu vlasništvu ili pod njihovim nadzorom ili s njima povezane osobe i subjekti, navedeni [...] u Prilogu II.”.
14 Vijeće je 21. prosinca 2012. donijelo Uredbu (EU) br. 1263/2012 o izmjeni Uredbe br. 267/2012 (SL L 356, str. 34.). Člankom 1. stavkom 11. Uredbe br. 1263/2012 mijenja se članak 23. stavak 2. točka (d) Uredbe br. 267/2012 koji predviđa zamrzavanje financijskih sredstava osoba, subjekata i tijela nabrojenih u njezinom Prilogu IX., koji su određeni kao:
„(d) druge osobe, subjekti ili tijela koji osiguravaju potporu, posebice materijalnu, logističku ili financijsku, iranskoj vladi te kao subjekti u njihovu vlasništvu, kao i osobe i subjekti koji su s njima povezani”.
15 U svojoj presudi od 6. rujna 2013., Iranian Offshore Engineering&Construction/Vijeće (T‑110/12, Zb., u daljnjem tekstu: presuda od 6. rujna 2013., EU:T:2013:411), Opći sud poništio je Odluku 2011/783 i Uredbu br. 1245/11 u dijelu u kojem su se ti akti odnosili na tužitelja.
16 Dana 10. listopada 2013. Vijeće je uputilo pismo tužitelju kojim ga obavještava da je primilo na znanje presudu od 6. rujna 2013., točka 15. supra (EU:2013:411), i da ono smatra da tužitelj ispunjava uvjete potrebne da bude predmet navedenih mjera ograničavanja sukladno članku 20. stavku 1. točki (c) Odluke 2010/413 i članku 23. stavku 2. točki (d) Uredbe br. 267/2012 namijenjenih osobama ili subjektima koji osiguravaju potporu, posebice financijsku i logističku, iranskoj vladi zbog svojih aktivnosti u području energije, osobito zbog njegove važne uloge u razvoju nalazišta u South Parsu.
17 Dana 14. listopada 2013. tužitelj je zatražio od Vijeća da mu dopusti uvid u spis koji sadrži dokaze na temelju kojih je Vijeće odlučilo ponovno uvrstiti njegovo ime na popise sankcioniranih osoba i subjekata (u daljnjem tekstu: sporni popisi).
18 Dana 31. listopada 2013. tužitelj je podnio svoja očitovanja i izjavio je da nije postojao pravni ili činjenični razlog koji bi opravdao uvrštenje njegovog imena na sporne popise na temelju obrazloženja koje je navelo Vijeće.
19 Dana 15. studenoga 2013. Vijeće je donijelo Odluku 2013/661/ZVSP o izmjeni Odluke 2010/413/ZVSP (SL L 306, str. 18.). Tom odlukom ime tužitelja uvršteno je na popis Priloga II. Odluci 2010/413.
20 Istog dana Vijeće je donijelo Provedbenu uredbu (EU) br. 1154/2013 o provedbi Uredbe (EU) br. 267/2012 (SL L 306, str. 3.) koja je uvrstila ime tužitelja u Prilog II. Uredbi br. 267/12.
21 U Odluci 2013/661 i Uredbi br. 1154/2013 (u daljnjem tekstu: pobijani akti) uvrštavanje imena tužitelja na sporne popise obrazloženo je kako slijedi:
„Važan subjekt u energetskom sektoru koji osigurava značajne prihode Vladi Irana. Kao takav, IOEC pruža financijsku i logističku potporu Vladi Irana.“
22 Dana 18. studenoga 2013. Vijeće je poslalo pismo tužitelju u kojem potvrđuje svoje stajalište da su postojali razlozi ponovnog uvrštenja imena tužitelja na sporne popise.
Postupak i zahtjevi stranaka
23 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 7. veljače 2014. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.
24 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijane akte u dijelu u kojem se ti akti odnose na njega;
– izbriše njegovo ime iz odgovarajućih priloga spomenutih akata;
– naloži Vijeću snošenje troškova.
25 Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužitelju snošenje troškova.
Pravo
26 U prilog osnovanosti svoje tužbe tužitelj u biti ističe sljedeća tri tužbena razloga. Kao prvo, tužitelj ističe da pobijani akti nisu obrazloženi, što dakle upućuje na povredu članka 296. UFEU‑a i načela djelotvorne sudske zaštite. Kao drugo, tužitelj prigovara Vijeću da je pogriješilo u ocjeni i da je zloporabilo ovlast kao i da je povrijedilo mjerodavna pravna pravila i načelo jednakog postupanja tako što je uvrstilo njegovo ime na sporne popise bez činjenične osnove i bez dostave ijednog dokaza. Kao treće, tužitelj tvrdi da je Vijeće, provodeći po drugi puta ovo uvrštavanje, povrijedilo tužiteljevo pravo vlasništva i načelo proporcionalnosti.
27 Prije razmatranja ovih različitih tužbenih razloga valja napomenuti da drugim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj zahtijeva od Općeg suda da izbriše njegovo ime iz priloga pobijanih akata. U tom pogledu treba napomenuti da su, sukladno članku 263. UFEU‑a, ovlasti Općeg suda ograničene na ispitivanje zakonitosti akata institucija i, sukladno članku 266. UFEU‑a, institucija čiji je akt proglašen ništavim dužna je poduzeti potrebne mjere kako bi postupila sukladno presudi Općeg suda. S obzirom na te odredbe koje ne dopuštaju Općem sudu povlačenje akta, drugi dio tužbenog zahtjeva treba tumačiti na način da samo pruža pojašnjenje prvog dijela tužbenog zahtijeva.
Prvi tužbeni zahtjev koji se odnosi na obrazloženje pobijanih akata
[omissis]
Drugi tužbeni zahtjev koji se odnosi na osnovanost obrazloženja pobijanih akata
40 Tužitelj osporava osnovanost obrazloženja pobijanih akata navodeći tri argumenta. Kao prvo, tužitelj tvrdi da on nije poduzeće u energetskom sektoru već poduzeće u području inženjerstva i montaže specijaliziran za izgradnju i održavanje statičnih i mobilnih morskih postrojenja. Kao drugo, tužitelj tvrdi da je u potpunosti privatiziran od 2010. godine. Njegova financijska potpora iranskoj vladi je ograničena, kao i svim drugim poduzećima, na plaćanje poreza i svog dijela socijalnih doprinosa. Tužitelj navodi da u tom pogledu zakonodavstvo Unije ne dopušta sankcioniranje poduzeća samo na temelju toga što ispunjava zakonske obveze. Kao treće, tužitelj smatra da Vijeće nije dostavilo nikakav dokaz koji omogućuje da se utvrdi da je tužitelj pružao logističku potporu iranskoj vladi.
41 Što se tiče prvog argumenta, točno je da tužitelj ne prodaje i ne stavlja na tržište energente kao što su nafta i plin. Činjenica je da su njegove djelatnosti inženjerstva, graditeljstva i održavanja neophodne za iskorištavanje tih resursa. Naime, kako proizlazi s internetske stranice, primjerci koje se dostavljaju u prilogu tužbe, i iz statuta tužitelja, osobito drugog članka tog statuta, područje stručnog znanja potonjeg odnosi se na vađenje i dostavu nafte i plina ponajprije gradnjom platformi u moru i gradnjom plinovoda i naftovoda. Ne navode samo ovi izvaci da je tužitelj prvi iranski izvođač za proizvodnju i postavljanje infrastrukture u moru za iransku plinsku i naftnu industriju te da on također nudi morske i kopnene usluge na međunarodnoj razini već izvaci također pružaju mnogobrojne primjere projekata kao što je razvoj nalazišta u South Parsu.
42 Stoga valja odbiti prvi argument tužitelja prema kojemu on nije „važan subjekt u energetskom sektoru“ kako tvrdi Vijeće u obrazloženju pobijanih akata.
43 Što se tiče drugog argumenta koji se odnosi na financijsku potporu iranskoj vladi, najprije treba podsjetiti da ovaj kriterij ne smjera na svaki oblik potpore iranskoj vladi, nego samo na one oblike potpore koji svojom kvantitativnom ili kvalitativnom važnošću pridonose nastavku iranskih nuklearnih aktivnosti.
44 Takva potpora može proizići osobito iz povezanosti kapitala između poduzeća i iranske države, tako da ona ima na kraju korist od dividendi i dobiti koje su rezultat djelatnosti koje obavlja to poduzeće.
45 Nadalje, iz sudske prakse proizlazi da je na nadležnom tijelu Unije da u slučaju osporavanja utvrdi osnovanost razloga iznesenih protiv osobe koje se to tiče, a ne na njoj samoj da pruži negativan dokaz o neosnovanosti spomenutih razloga (presuda od 18. srpnja 2013., Komisija i dr./Kadi, C 584/10 P, C 593/10 P i C 595/10 P, Zb., EU:C:2013:518, t. 121.).
46 Naposljetku, treba podsjetiti da se zakonitost pobijanih akata može ocjenjivati samo na temelju činjeničnih i pravnih elementa na temelju kojih su doneseni, a ne na temelju elemenata o kojima je Vijeće obaviješteno nakon donošenja tih akata, čak i ako bi potonje smatralo da se na tim elementima može valjano temeljiti donošenje navedenih akata. Naime, Opći sud ne može udovoljiti zahtjevu Vijeća za izmjenu razloga na kojima se ti akti temelje (vidjeti u tom smislu presudu od 26. listopada 2012., Oil Turbo Compressor/Vijeće, T‑63/12, Zb., EU:T:2012:579, t. 29.).
47 U ovom slučaju Vijeće priznaje da iranska država više nije bila jedini dioničar tužitelja u trenutku kad je Vijeće uvrstilo njegovo ime na sporne popise. Međutim, Vijeće ističe da je tužitelj podnio dokaze o točnom sastavu svojih dioničara tek u stadiju replike. Iz zakašnjelih informacija proizlazi da 51 % dionica tužitelja ima društvo Oil Pension Fund Investment Company, koje je također subjekt čije je ime uvršteno na sporne popise zbog financijske podrške koju pruža iranskoj vladi. Vijeće dakle smatra da je tužitelj pod nadzorom paradržavnog subjekta koji je u konačnici pod nadzorom iranske vlade, što tužitelj osporava.
48 U smislu sudske prakse navedene gore u točki 46., treba utvrditi da se argumentacija Vijeća ne može prihvatiti.
49 Naime, iz neujednačene argumentacije Vijeća proizlazi da ono nije imalo jasnu predodžbu o sastavu dioničara tužitelja u trenutku donošenja pobijanih akata i da ono u biti zahtijeva od Općeg suda da zamijeni početno obrazloženje pobijanih akata obrazloženjem koje je izloženo u odgovoru na repliku.
50 Iz toga slijedi da Vijeće nije dovoljno potkrijepilo pravnu osnovu obrazloženja prema kojemu tužitelj osigurava značajne prihode iranskoj vladi.
51 Međutim, u mjeri u kojoj se obrazloženje pobijanih akata temelji ne samo na razlogu koji se odnosi na financijsku podršku iranskoj vladi, već također na razlogu koji se odnosi na logističku podršku, potrebno je još ispitati taj potonji razlog. Naime, u pogledu nadzora zakonitosti odluke o određivanju mjera ograničavanja Sud je već presudio da, s obzirom na njihovu preventivnu narav, ako sud Unije smatra da je barem jedan od spomenutih razloga dovoljno precizan i konkretan, da je dokazan i da predstavlja dovoljnu osnovu za tu odluku, tada okolnost da ostali razlozi to nisu ne opravdava poništenje spomenute odluke (presuda od 28. studenoga 2013., Vijeće/Manufacturing Support&Procurement Kala Naft, C 348/12 P, Zb., EU:C:2013:776, t. 72.).
52 Što se tiče trećeg argumenta, tužitelj ističe da on nije poduzeće koje se bavi logistikom, tako da ne može biti optužen za pružanje logističke podrške iranskoj vladi.
53 U tom pogledu, suprotno onome što smatra tužitelj, potrebno je utvrditi da se definicija pojma „logistički“ navedena u članku 20. stavku 1. točki (c) Odluke 2010/413 i u članku 23. stavku 2. točki (d) Uredbe br. 267/2012 ne ograničava na prijevoz robe ili osoba. Taj pojam naime obično se tumači kao pojam koji obuhvaća svaku djelatnost koja se odnosi na organizaciju i provedbu operacije ili složenog postupka. Logistika je dakle interdisciplinaran pojam koji podrazumijeva različite vrste operacija kao što su opskrba sirovinama, upravljanje materijalima, isporuka robe ili održavanje. Stoga se logističkom podrškom u smislu gore navedenih odredaba treba smatrati svaka aktivnost koja, iako ona kao takva nema nikakvu izravnu ili neizravnu povezanost sa širenjem nuklearnog oružja, može međutim svojom kvantitativnom ili kvalitativnom važnošću poticati širenje nuklearnog oružja omogućavajući iranskoj vladi da zadovolji određene logističke potrebe, kao u ovom slučaju u naftnom i plinskom sektoru koji stvara značajan prihod spomenutoj vladi.
54 Međutim, kao što je već gore utvrđeno, djelatnosti inženjerstva, graditeljstva i održavanja tužitelja − koji se predstavlja kao prviiranski izvođač u području graditeljstva i postavljanja infrastrukture u moru − neophodne su za dobro funkcioniranje plinske i naftne industrije u Iranu. Bez postrojenja za bušenje, vađenje i prijenos, osobito plinovoda i naftovoda, ova industrija ne bi funkcionirala. Postrojenja i izvršenja tužitelja svojom kvantitativnom i kvalitativnom važnošću nužna su da bi zadovoljila potrebe plinskog i naftnog sektora u Iranu koji je pod kontrolom iranske vlade putem različitih državnih poduzeća. Takva logistička podrška koju pruža tužitelj spomenutoj vladi ispunjava dakle kriterije predviđene u članku 20. stavku 1. točki (c) Odluke 2010/413 i članku 23. stavku 2. točki (d) Uredbe br. 267/2012 zbog toga što, sukladno uvodnoj izjavi 22. Odluke 2010/413 i uvodnoj izjavi 8. Odluke 2012/35, Iran ostvaruje od svojeg energetskog sektora značajne prihode koji mu omogućavaju da financira svoje nuklearne aktivnosti koje predstavljaju rizik širenja nuklearnog oružja.
55 Vijeće nije počinilo nijednu pogrešku u ocjeni uvrštavajući ime tužitelja na sporne popise zato što on pruža logističku podršku iranskoj vladi.
56 Stoga također treba odbiti navode tužitelja prema kojima je Vijeće zloupotrijebilo ovlast i povrijedilo načelo jednakog postupanja. Naime, ti se navodi uglavnom temelje na činjenici da nijedan razlog ne opravdava zamrzavanje sredstava tužitelja. Međutim, kako je zaključeno gore u točki 55., uvrštavajući ime tužitelja na sporne popise zato što pruža logističku podršku iranskoj vladi Vijeće je pravilno primijenilo kriterij uvrštavanja predviđen u članku 20. stavku 1. točki (c) Odluke 2010/413, kako je izmijenjena Odlukom 2012/635 (vidjeti gore točku 13.) i članku 23. stavku 2. točki (d) Uredbe br. 267/2012 (vidjeti gore točku 14.).
57 Iz toga slijedi da drugi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.
Treći tužbeni razlog koji se odnosi na pravo vlasništva i načelo proporcionalnosti
[omissis]
67 Tužbu stoga treba odbiti u cijelosti.
Troškovi
68 Članak 87. stavak 2. Poslovnika Općeg suda propisuje da je stranka koja ne uspije u postupku dužna, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio sa svojim zahtjevom, treba mu naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu Vijeća.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (sedmo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Društvo Iranian Offshore Engineering&Construction Co. snosit će, osim vlastitih troškova, i troškove Vijeća Europske unije.
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 25. lipnja 2015.
M. van der Woude | I. Wiszniewska‑Białecka | I. Ulloa Rubio |
Potpisi