PRESUDA OPĆEG SUDA (deveto vijeće)

10. prosinca 2014.(*)

„Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Francusko tržište biomedicinskih analiza – Odluka kojom se utvrđuje povreda članka 101. UFEU‑a – Udruženje poduzetnika – Strukovno udruženje – Predmet pretrage i istrage – Uvjeti primjene članka 101. UFEU‑a – Povreda u odnosu na cilj – Minimalna cijena i prepreke razvoju grupacija laboratorija – Jedinstvena i trajna povreda – Dokaz – Pogreške u ocjeni činjenica i pogreške koje se tiču prava – Iznos novčane kazne – Točka 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni iz 2006. – Neograničena nadležnost“

U predmetu T‑90/11,

Ordre national des pharmaciens (ONP), sa sjedištem u Parizu (Francuska),

Conseil national de l’Ordre des pharmaciens (CNOP), sa sjedištem u Parizu,

Conseil central de la section G de l’Ordre national des pharmaciens (CCG), sa sjedištem u Parizu,

koje zastupaju O. Saumon, L. Defalque, T. Bontinck i A. Guillerme, avocats,

tužitelji,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju F. Castilla Contreras, C. Giolito, B. Mongin i N. von Lingen, u svojstvu agenata,

tuženika,

koju podupire

Labco, koji zastupaju N. Korogiannakis, M. Coppet i B. Dederichs, avocats,

intervenijent,

povodom zahtjeva za poništenje Odluke Komisije C (2010) 8952 final od 8. prosinca 2010. o primjeni članka 101. [UFEU‑a] (Predmet 39510 – Labco/ONP) i, podredno tome, zahtjeva za smanjenje iznosa novčane kazne,

OPĆI SUD (deveto vijeće),

u sastavu: G. Berardis, predsjednik, O. Czúcz (izvjestitelj) i A. Popescu, suci,

tajnik: C. Heeren, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 6. veljače 2014.,

donosi sljedeću

Presudu

  Okolnosti spora i pobijana odluka

1        Europska komisija je Odlukom C(2010) 8952 final od 8. prosinca 2010. o primjeni članka 101. [UFEU‑a] (Predmet 39510 – Labco/ONP) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) utvrdila da su tužitelji Ordre national des pharmaciens (ONP) i njegova tijela nadležna za odlučivanje, Conseil national de l’Ordre des pharmaciens (CNOP) i Conseil central de la Section G de l’Ordre national des pharmaciens (CCG) (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: Udruženje) povrijedili članak 101. UFEU‑a kada su donijeli, s jedne strane, odluke o minimalnim cijenama biomedicinskih analiza na francuskom tržištu i, s druge strane, odluke koje imaju za cilj nametnuti ograničenja razvoju grupacija laboratorija na tom tržištu (članak 1. pobijane odluke), te im je naložila da zajednički i solidarno plate novčanu kaznu od 5 milijuna eura (članak 3. pobijane odluke).

2        Kao što je opisano u uvodnim izjavama 44. i 45. pobijane odluke, ONP je francusko strukovno udruženje kojemu je Francuska prenijela četiri glavne zadaće u okviru njezina vršenja javne službe. ONP i njegova vijeća uređena su s code de la santé publique français (Zakon o javnom zdravlju, u daljnjem tekstu: CSP) koji u članku L 4231‑1 određuje sljedeće:

„Ciljevi [ONP]‑a su:

1)      [o]siguravati poštovanje profesionalnih obveza;

2)      [o]siguravati obranu časti i neovisnosti profesije;

3)      [n]adzirati stručnosti farmaceuta;

4)      [p]ridonositi promicanju javnog zdravlja i kvalitete skrbi i osobito sigurnosti profesionalnih postupaka.

[ONP] udružuje sve farmaceute koji obavljaju svoju djelatnost u Francuskoj.“

3        Djelatnosti i zadaće ONP‑a, kodeks ljekarničke deontologije i organizacija ONP‑a opisani su u uvodnim izjavama 44. do 62. pobijane odluke. Iz njih proizlazi, među ostalim, da ONP uspostavlja i vodi nacionalni registar farmaceuta (u daljnjem tekstu: registar), a upis u taj registar zakonski je preduvjet obavljanja djelatnosti povezane s farmaceutskom profesijom (članci L 4221‑1, L 4232‑3 i L 4232‑16 CSP‑a).

4        Tržište u pitanju je tržište usluga biomedicinskih analiza u Francuskoj. Ono je opisano u uvodnim izjavama 5. do 38. pobijane odluke. Što se tiče sudionika na tržištu, u pobijanoj odluci je navedeno da se u Francuskoj biomedicinom bave ponajprije farmaceuti, što objašnjava vodeću ulogu ONP‑a, dok Ordre des médecins ima istu ulogu u odnosu na liječnike koji se bave biomedicinom (uvodna izjava 11.). Biomedicinske analize mogu se obavljati samo u biomedicinskim laboratorijima (u daljnjem tekstu također zvani: laboratoriji) koji su pod odgovornošću direktora i njihovih zamjenika (uvodna izjava 12.). Laboratoriji su često mali (50 % ima promet manji od 1,5 milijuna eura i 30 % djeluju kao samostalni poduzetnici), iako u Francuskoj djeluje više grupacija laboratorija (uvodne izjave 13. i 14.).

5        Glavna grupacija laboratorija, to jest intervenijent Labco, europska grupacija laboratorija koja osobito djeluje u Francuskoj i Španjolskoj, kao i u nekoliko drugih europskih država, opisana je u uvodnim izjavama 14. do 17. pobijane odluke. Druge važne grupacije laboratorija koje djeluju u Francuskoj su Unilabs SA, koja također djeluje u nekoliko država unutar i izvan Europske unije, i financijski holding Générale de santé (uvodne izjave 18. i 19.). Postoje također dvije grupacije specijaliziranih laboratorija Pasteur Cerba i Biomnis, koje nude drugačiji raspon usluga od drugih laboratorija, u niši visoke tehnologije (uvodne izjave 20. do 22.).

6        Francuski pravni okvir unutar kojeg se razvijaju laboratoriji opisan je u uvodnim izjavama 63. do 109. pobijane odluke.

7        Postupak je započet povodom pritužbe koju je 12. listopada 2007. Labco uložio protiv odluka Udruženja koje su imale za cilj kočiti razvoj Labca i ograničiti njegovu mogućnost konkuriranja drugim laboratorijima na tržištu biomedicinskih analiza, čiji vlasnici biraju upravu Udruženja (pobijana odluka, uvodne izjave 110. i 111.).

8        U prostorima Udruženja i laboratorija Champagnat‑Desmoulins‑Philippakis 12. i 13. studenoga 2008. provedena je pretraga u skladu s člankom 20. stavkom 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora o EZ‑u (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.). Dvije odluke na kojima se temelje te pretrage, od kojih je jedna Odluka Komisije C (2008) 6494 od 29. listopada 2008. u predmetu COMP/39510 kojom se nalaže Udruženju da dopusti provođenje pretrage (u daljnjem tekstu: odluka o pretrazi), bile su osporavane pred Općim sudom (presuda Općeg suda od 26. listopada 2010., CNOP i CCG/Komisija, T‑23/09, Zb., str. II‑5291., i rješenje Općeg suda od 16. lipnja 2010., Biocaps/Komisija, T‑24/09, neobjavljeno u Zborniku).

9        Komisija je tijekom 2009. uputila Udruženju i pet udruženja koja su osnovale osobe koje obavljaju slobodna zanimanja (sociétés d’exercice libéral, u daljnjem tekstu: SEL) a koja upravljaju laboratorijima zahtjeve za pružanje informacija, na koje su navedeni odgovorili. Obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama donesena je 19. listopada 2009. Udruženje je na njega odgovorilo 11. siječnja 2010. Saslušanje je bilo 10. veljače 2010. Komisija je Udruženju 26. veljače poslala zahtjev za pružanje dodatnih informacija, na koji je Udruženje odgovorilo.

10      Komisija u pobijanoj odluci u biti utvrđuje da je Udruženje donijelo odluke udruženja poduzetnika koje potpadaju u ograničenja tržišnog natjecanja po cilju, i predstavljaju jedinstvenu i trajnu povredu članka 10. UFEU‑a koja je počela u najmanju ruku u listopadu 2003. i koja najvjerojatnije nije završila ni nakon dostave obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama. Postupanje u pitanju odnosi se na sve odluke Udruženja koje su donesene u ekonomskom interesu većine njegovih članova, a ne u općem interesu, imajući komplementarne i neodvojive ciljeve, s jedne strane, spriječiti razvoj grupacija laboratorija i, s druge strane, pokušati nametnuti minimalnu cijenu biomedicinskih analiza za francusko tržište.

11      Što se tiče izračuna iznosa novčane kazne, Komisija ističe da će ona, s obzirom na to da je ovo prvi predmet od stupanja na snagu Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 u kojem je moguće pozvati se na financijsku obvezu članova udruženja poduzetnika kao jamstvo za plaćanje dijela novčane kazne izrečene udruženju, s obzirom na to da članovi nisu bili potpuno svjesni dosega zakonskih odredbi u pitanju i s obzirom na to da ponašanja koja im se zamjeraju nisu bila tajna, primijeniti članak 37. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 (SL 2006., C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58., u daljnjem tekstu: Smjernice). Stoga se Komisija udaljuje od opće metodologije iz Smjernica i određuje visinu izrečene kazne zajednički i solidarno ONP‑u, CNOP‑u i CCG‑u, od 5 milijuna eura, iznos koji ne premašuje 10 % zbroja ukupnog prometa svakog aktivnog člana na tržištu.

 Postupak i zahtjevi

12      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 21. veljače 2010. Udruženje je pokrenulo ovaj postupak.

13      Labco i Unilabs su aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 22. srpnja 2011. zatražili intervenciju u potporu zahtjevima Komisije. Rješenjem predsjednika trećeg vijeća Općeg suda od 8. studenoga 2011. tim je dvama društvima dopuštena intervencija. Unilabs je pismenom podnesenim 19. prosinca 2011. obavijestio da povlači svoj zahtjev za intervenciju, koji je rješenjem predsjednika trećeg vijeća Općeg suda od 15. veljače 2012. brisan.

14      Kako je sastav vijeća Općeg suda izmijenjen, sudac izvjestitelj raspoređen je u deveto vijeće kojem je, posljedično, dodijeljen ovaj predmet.

15      Opći sud (deveto vijeće) je na temelju izvještaja suca izvjestitelja odlučio započeti usmeni postupak i u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih člankom 64. Poslovnika Općeg suda pisano postaviti pitanja strankama, na koja su one odgovorile u danom roku.

16      Na raspravi 6. veljače 2014. saslušani su argumenti stranaka i njihovi odgovori na usmena pitanja koja je postavio Opći sud.

17      Udruženje od Općeg suda u biti zahtijeva da:

–        poništi pobijanu odluku;

–        podredno, smanji iznos novčane kazne koja mu je izrečena, vodeći računa o postojećim olakotnim okolnostima i njegovoj posebnosti kao udruženju poduzetnika;

–        naloži Komisiji snošenje troškova.

18      Komisija, koju podupire Labco, od Općeg suda u biti zahtijeva da:

–        odbije tužbu;

–        naloži Udruženju snošenje troškova.

 Pravo

19      Udruženje je, s jedne strane, podnijelo zahtjev za poništenje u potporu kojemu navodi devet tužbenih razloga i, s druge strane, podredni zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne u potporu kojemu iznosi jedan tužbeni razlog koji se odnosi na pogrešku u ocjeni i tumačenju pri primjeni članka 23. stavaka 2. i 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 i članka 37. Smjernica.

1.     Zahtjev za poništenje

20      Udruženje u potporu zahtjevu za poništenje u biti navodi devet tužbenih razloga.

21      Prvi tužbeni razlog odnosi se na pogrešku koja se tiče tumačenja i primjene članka 101. UFEU‑a, uzimajući u obzir presudu Suda od 19. veljače 2002., Wouters i dr. (C‑309/99, Zb., str. I‑1577., u daljnjem tekstu: presuda Wouters).

22      Drugi, treći, četvrti, peti i šesti tužbeni razlog odnose se na postupanje usmjereno na razvoj grupacija laboratorija.

23      Preciznije, drugi i treći tužbeni razlozi odnose se na obveze obavještavanja koje tijekom svojeg postojanja ima SEL. Drugi tužbeni razlog odnosi se u biti na pogrešku u ocjeni koja je proizašla iz pogrešnog tumačenja francuskog zakonodavstva u vezi s odnosnom ulogom prefekta i CCG‑a prilikom promjena do kojih je došlo tijekom postojanja SEL‑a. Treći tužbeni razlog se u biti odnosi na nepoštovanje područja primjene obveze obavještavanja koja je predviđena francuskim zakonodavstvom i na ulogu CCG‑a u okviru njegove zadaće da a posteriori provjeri dokumente društva.

24      Četvrti i peti tužbeni razlog odnose se na režim sastava i promjene kapitala SEL‑a. Četvrti tužbeni razlog odnosi se u biti nepoštovanje uloge CCG‑a kao jamca profesionalne neovisnosti partnera što se tiče njegovih minimalnih udjela u kapitalu SEL‑a. Peti tužbeni razlog odnosi se u biti na pogrešku u ocjeni u pogledu namjere zakonodavca što se tiče podjele poslovnih udjela SEL‑a iznad 25 % i nepoštovanja pravnog okvira koji je primjenjiv na podjelu poslovnih udjela SEL‑a.

25      Šesti tužbeni razlog odnosi se u biti na pogrešku u tumačenju i primjeni članka 101. UFEU‑a, jer su izrečene disciplinske sankcije ojačale potencijalne ili stvarne učinke odluka o kojima je riječ.

26      Sedmi, osmi i deveti tužbeni razlog odnose se na intervenciju u tržišne cijene.

27      Sedmi tužbeni razlog, naveden primarno, odnosi se u biti na prekoračenje ovlasti s obzirom na nepoštovanje ograničenja ovlaštenja pretrage. Osmi i deveti tužbeni razlog, navedeni podredno, odnose se u biti na pogrešku u ocjeni dosega primjenjivog pravnog okvira i namjere zakonodavca što se tiče definicije i prakse popusta i pogrešku u ocjeni činjenica koja je dovela do pogrešne primjene prava.

28      Naposljetku, čini se da je Udruženje u replici također dovelo u pitanje zahtjeve Komisije koji se tiču postojanja jedinstvene i trajne povrede, tužbeni razlog čiju dopuštenost Komisija osporava.

 Prvi tužbeni razlog koji se odnosi na pogrešku u tumačenju i primjeni članka 101. UFEU‑a uzimajući u obzir presudu Wouters

29      Udruženje tvrdi da mu je zadaća osiguravati obranu profesionalne neovisnosti kao i doprinositi promicanju javnog zdravlja i kvalitete skrbi i osobito sigurnosti profesionalnih postupaka, kao što je već bilo potvrđeno presudom Suda od 16. prosinca 2010., Komisija/Francuska (C‑89/09, Zb., str. I‑12941.). Prema mišljenju Udruženja, Komisija je trebala uzeti u obzir da je njegovo djelovanje, s jedne strane, djelovanje javnog tijela koje ne potpada pod članak 101. UFEU‑a i, s druge strane, pretpostavljajući da je Udruženje donijelo odluke u svojstvu udruženja poduzetnika, da je ono opravdano radi zaštite javnog zdravlja.

30      Kad je riječ o konkretnim djelovanjima koja mu se stavljaju na teret, Udruženje ističe da je obveza nametnuta laboratorijima da proslijede dokumente koji se odnose na ustup dionica, podjelu između punopravnog vlasništva i plodouživanja dionica i izmjenu statuta imala za cilj provjeriti poštovanje francuskog prava.

31      Što se tiče izmjena statuta SEL‑a i promjena direktora tijekom djelovanja društva, nadležnost CCG‑a je ograničena, pri čemu konačna odluka u odnosu na te promjene pripada prefektu, i Udruženje posljedično djeluje kao javno tijelo, kao što je određeno u presudi Wouters, točka 21. supra. Isto bi vrijedilo za obvezu obavještavanja, koju u tom pogledu predviđa CSP, jer je zadaća CCG‑a da a posteriori provjeri ugovore koje su sklopili SEL i laboratoriji definirana zakonom, a primljena informacija prenosi se prefektu, koji donosi konačnu odluku. Udruženje dodaje u replici da ako se, kao što to Komisija tvrdi pred Općim sudom, pobijana odluka, što se tiče odnosnih uloga prefekta i CCG‑a prilikom promjena koje se događaju tijekom djelovanja SEL‑a, odnosi samo na odluke o upisu u registar, vođenje tog registra ovisi o odobrenjima.

32      Što se tiče prigovora Udruženju iz pobijane odluke u području disciplinskih postupaka, Udruženje tvrdi da je izvršavanje disciplinske ovlasti ovlast javnog tijela.

33      Naposljetku Udruženje tvrdi da se Komisija u pobijanoj odluci nije očitovala o primjeni presude Wouters, točka 21. supra, na njegovo djelovanje u području zabrane pretjeranih popusta. Udruženje navodi da se takvo postupanje također može opravdati zaštitom javnog zdravlja.

34      Komisija, koju podupire Labco, tvrdi da je Udruženje donijelo odluke udruženja poduzetnika koje proizlaze iz članka 101. UFEU‑a u svim okolnostima koje se navode protiv njega jer nije djelovalo kao javno tijelo ni u jednom od tih slučajeva.

35      U tom pogledu valja istaknuti da je u presudi Wouters, točka 21. supra, Sud podsjetio na više načela koja omogućavaju da se utvrdi u kojim se okolnostima mjera strukovnog udruženja može smatrati odlukom udruženja poduzetnika kojom se ograničava tržišno natjecanje i povređuje članak 101. stavak 1. UFEU‑a.

36      Kao prvo, pravila o tržišnom natjecanju predviđena UFEU‑om ne primjenjuju se na djelatnost koja po svojoj naravi, pravilima koja je uređuju i po svom cilju ne pripada u područje gospodarskih aktivnosti ili je povezana s obavljanjem ovlasti javne vlasti (presude Suda Wouters, točka 21. supra, točka 57., i od 28. veljače 2013., Ordem dos Técnicos Oficiais de Contas, C‑1/12, točka 40.).

37      Kao drugo, ne potpada nužno svaka odluka udruženja poduzetnika koja ograničava slobodu djelovanja stranaka ili jedne od njih pod zabranu iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Naime, prilikom primjene tih odredaba na konkretan slučaj treba prije svega voditi računa o globalnom kontekstu donošenja odluke udruženja poduzetnika o kojem je riječ, raširenosti njezinih učinaka i osobito njezinim ciljevima. Potom valja ispitati jesu li ograničavajući učinci na tržišno natjecanje koji iz toga proizlaze neodvojivo povezani s pridržavanjem spomenutih ciljeva (presude Suda Wouters, točka 21. supra, točka 97., i od 18. srpnja 2013., Consiglio nazionale dei geologi i Autorità garante della concorrenza e del mercato, C‑136/12, točka 53.).

38      Iz te sudske prakse proizlazi da razlozi u općem interesu, osobito interesu dobrog obavljanja profesije, mogu opravdati neprimjenu članka 101. stavka 1. UFEU‑a na određena ograničenja tržišnog natjecanja kada su ona nužna.

39      U ovom slučaju Komisija ispituje primjenjivost presude Wouters, točke 21. supra na uvodne izjave 684. do 691. pobijane odluke. Komisija odbacuje argument Udruženja dan u odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama, prema kojem su utvrđena ograničenja opravdana zbog zaštite javnog zdravlja, razloga u općem interesu koji izuzima njegovo postupanje iz područja primjene članka 101. UFEU‑a. Prema mišljenju Komisije, Udruženje se u biti poziva na načelo neovisnosti biologa kao sredstvo za ostvarenje cilja zaštite javnog zdravlja dajući tom načelu široko i sporno tumačenje koje je, s jedne strane, sustavno neblagonaklono prema uplatama kapitala izvan profesije čak i kad ne utječu na slobodu odlučivanja biologa i, s druge strane, dodaje ograničenja tržišnog natjecanja ograničenjima francuskog zakonodavstva, iako samo Udruženje ne raspolaže regulativnim ovlastima. Komisija se također poziva na prakse Udruženja u području cijena, koje nemaju za cilj zastupati opći interes niti neovisnost profesije, već zaštititi ekonomske interese farmaceuta koji se bave biomedicinom koji djeluju na tržištu biomedicinskih analiza, na štetu tržišnog natjecanja i pacijenata. Budući da utvrđena ograničenja nisu nužna za ostvarivanje općeg interesa, Komisija zaključuje da se iznimka utvrđena navedenom presudom Wouters ne primjenjuje na ovaj predmet.

40      U tom je pogledu utvrđeno da za razliku od strukovnog udruženja u pitanju u presudi Wouters, točka 21. supra, Udruženje ne raspolaže regulativnim ovlastima.

41      Treba također istaknuti da, za razliku od slučaja u okviru predmeta u kojem je donesena presuda CNOP i CCG/Komisija, točka 8. supra, nije više sporno da je Udruženje strukovno udruženje farmaceuta, od kojih barem dio obavlja gospodarsku djelatnost i mogu se smatrati poduzetnicima (točke 70. do 72. te presude).

42      Udruženje u biti tvrdi da su akti koji mu se stavljaju na teret u pobijanoj odluci, sažeti gore u točki 10., ili doneseni u okviru ovlasti javne vlasti na način da su izvan ekonomske sfere i ne mogu se smatrati odlukama udruženja poduzetnika u smislu članka 101. UFEU‑a ili spadaju u odluke udruženja poduzetnika u smislu te odredbe, ali budući da su ograničavajući i ne odgovaraju uvjetima iz članka 101. stavka 3. UFEU‑a, svojstveni su ili nužni za provedbu legitimnog cilja vezanog uz jamstva koja su dana potrošačima.

43      Usprkos određenoj nejasnoći koju je stvorilo Udruženje u svojim podnescima i koju je iznijela Komisija, iz spisa proizlazi da Udruženje smatra da ako prakse koje mu se stavljaju na teret nisu obuhvaćene državnim mjerama, ali kao odluke udruženja poduzetnika spadaju u područje primjene članka 101. UFEU‑a, ipak ne smiju biti zabranjene. Naime, njihovi ograničavajući učinci su nužni za ostvarivanje legitimnog cilja, u ovom slučaju zaštite javnog zdravlja, ako je potrebno, poštovanjem načela neovisnosti farmaceuta koji se bave biomedicinom. Jedina iznimka počiva na praksi koja se odnosi na izmjene statuta SEL‑a, prilikom kojih je, kako tvrdi Udruženje, ono djelovalo kao javna vlast u ulozi podređenoj prefektu, koji donosi konačnu odluku.

44      Za većinu praksi u pitanju središnje pitanje, kako bi se odlučilo o primjenjivosti načela stvorenih u presudi Wouters, točka 21. supra, je pitanje je li Udruženje, kako tvrdi, djelovalo u granicama francuskog pravnog okvira. U takvom slučaju njegovi postupci su obuhvaćeni primjenom zakonskih tekstova i služe ostvarenju cilja određenog zakonom. To vrijedi kako za njegovu djelatnost koja ima za cilj razvoj grupacija laboratorija tako i za onu u području popusta.

45      Međutim, u vezi s konkretnom primjenom načela stvorenih u presudi Wouters, točka 21. supra, na postupanja u pitanju, iako Udruženje definira ovaj tužbeni razlog kao tužbeni razlog koji prethodi drugima, Opći sud smatra da je svrsishodno na njega odgovoriti nakon što ispita prigovore Udruženja izjavljene u okviru drugih tužbenih razloga koji se odnose na tumačenje primjenjivih zakonskih odredbi i konkretnih praksi Udruženja. Stoga će se u ovom slučaju primjenjivost načela stvorenih u presudi Wouters, točka 21. supra, razmotriti na kraju ispitivanja tužbenih razloga koji se odnose na zahtjev o poništenju.

46      Svrsishodno je međutim u ovoj fazi ispitati argument Udruženja koji se odnosi na presudu Komisija/Francuska, točka 29. supra. Kao što je navedeno u uvodnim izjavama 695. i 696. pobijane odluke, navedena presuda odnosi se na pitanje je li francuski sustav laboratorija biomedicinskih analiza koji sadržava ograničenja koja se odnose na to da kapital posjeduju nestručnjaci u skladu s člankom 49. UFEU‑a o pravu poslovnog nastana.

47      U toj presudi Sud je presudio da pravilo, prema kojem udio partnera koji ne obavljaju profesiju biologa u kapitalu laboratorija ne može prelaziti 25 %, trenutno sadržano u članku R 6212‑82 CSP‑a, ne prekoračuje ono što je nužno da bi se ostvario navedeni cilj javnog zdravlja (točke 80. do 89.). U točki 82. presude Sud podsjeća na marginu prosudbe države članice koja može procijeniti postoji li rizik da se u praksi prekrše pravila koja imaju za cilj osigurati profesionalnu neovisnost biologa, s obzirom na to da interes nebiologa za ostvarenje dobiti ne bi na isti način bio obuzdavan kao interes neovisnih biologa i da bi, ako bi biolozi kao zaposlenici bili u podređenom položaju u odnosu na SEL s ograničenom odgovornošću koje iskorištava laboratorije biomedicinskih analiza koje većinski drže nebiolozi, moglo doći do toga da biolozima bude teško suprotstaviti se uputama tih nebiologa. Sud u istoj točki dodaje da se ne može isključiti, među ostalim, da bi navedeni nebiolozi bili u iskušenju odbiti određena ispitivanja koja su manje isplativa na ekonomskom planu ili su složenija u provedbi ili da smanje davanje savjeta u pogledu pacijenata u fazi predanalize i postanalize, čije je postojanje značajka organizacije biomedicine u Francuskoj.

48      Iako su to pravila iste vrste kao što su ona za koja Udruženje tvrdi da osigurava njihovu primjenu u okviru sankcioniranih postupanja u pobijanoj odluci, Komisija u uvodnoj izjavi 102. pobijane odluke navodi da se nijedan prigovor protiv Udruženja ne odnosi na odluke Udruženja koje imaju za cilj osiguravanje poštovanja članka R 6212‑82 CSP‑a. To će pitanje se također ispitivati u okviru tužbenih razloga koji se odnose na postupanje usmjereno na razvoj grupacija laboratorija.

49      U svakom slučaju Komisija pravilno smatra da ta sudska praksa nije ključna za odlučivanje o pitanju predstavljaju li postupanja koja se stavljaju na teret Udruženju povredu članka 101. stavka 1. UFEU‑a. Naime, kao što to Komisija tvrdi u uvodnoj izjavi 696. pobijane odluke, priznavanje ovlasti državi članici da donese ograničenja prava poslovnog nastana u ime zaštite javnog zdravlja ne ovlašćuje privatne osobe ili tijela koja ih predstavljaju da se oslobode pravila Ugovora u području prava tržišnog natjecanja, namećući ograničenja tržišnog natjecanja koja ne predviđa ni sama država.

50      Pitanje je li Komisija pravilno primijenila presudu Wouters, točka 21. supra, i prema tome konačno rješenje prvog tužbenog razloga, razmotrit će se na kraju ispitivanja tužbenih razloga za poništenje pobijane odluke.

 Tužbeni razlozi koji se odnose na postupanja koja imaju za cilj razvoj grupacija laboratorija

51      Prije ispitivanja konkretnih prigovora koje je iznijelo Udruženje, kad je riječ o postupanjima u pitanju, valja kao prvo podsjetiti na glavne crte sadržaja pobijane odluke u vezi s navedenim postupanjem, načela u području dokaznog standarda i doseg sudske kontrole kao i ispitati doseg prigovora koje je navelo Udruženje.

52      Postupanje Udruženja koje je usmjereno na razvoj grupacija laboratorija sastoji se od četiri vrste odluka koje su utvrđene u uvodnoj izjavi 127. pobijane odluke: kao prvo, odluke koje imaju za cilj zabranu podjele poslovnih udjela SEL‑a; kao drugo, odluke koje imaju za cilj nametnuti da se prijenosi dionica odmah priopće, kao treće, odluke koje imaju za cilj nametnuti da farmaceuti koji se bave biomedicinom posjeduju minimalan udio kapitala i, kao četvrto, odluke koje imaju za cilj nametnuti da svaka izmjena statuta ili imenovanje direktora bude uvjetovana prethodnim odobrenjem Udruženja. Navedeno postupanje detaljno se ispituje u poglavlju 5.2 pobijane odluke (uvodne izjave 222. do 494.). Navedene izjave 667. do 676. sažimlju posljedice kako slijedi:

„[…]

(667) […] dokazi u ovom slučaju pokazuju, kao što je izloženo u poglavlju 5.2, da odluke u vezi s laboratorijima koji su povezani u grupacije imaju za cilj usporiti i, ako je moguće, zaustaviti razvoj tih grupacija i time imaju za cilj ograničiti ili nadzirati proizvodnju, tehnički razvoj i ulaganja.

(668) Taj je cilj, među ostalim, vidljiv iz zapisnika sa sastanka jednog tijela ONP‑a od 27. ožujka 2003.[:] ,U strogo pravnom smislu, čini se nemogućim suprotstaviti se podjeli poslovnih udjela ili dionica unutar jednog SEL‑a […] vijeće odlučuje o pripremi obrazloženog mišljenja na temelju kojega je iz deontoloških razloga odbijena podjela u korist Stés Unilabs’. Također je to vidljivo iz skice izbornog programa upravnog tima Odjeljka G iz 2005. koji se odnosi na financijske skupine: ,Bez sumnje dostigli smo našu metu, sad je treba dokrajčiti’.

(669) Odluke u pitanju javljaju se od ožujka 2003., kada se unutar ONP‑a pojavila linija djelovanja za razvoj ,nove doktrine’ prema kojoj se ,podjela u korist Stés Labco odbija’ i najkasnije od listopada 2003., pa onda od 2004. u obliku dopisa koje je ONP slao laboratorijima povezanima u grupacije. Tako izraženo postupanje ONP‑a, koliko je poznato Komisiji, do danas nije prestalo.

(670) Više elemenata omogućuje da se okarakterizira ekonomski cilj ograničavanja tržišnog natjecanja koji želi ostvariti ONP kroz tu drugu vrstu postupanja. ONP je brzo prepoznao rizik tržišnog natjecanja koji razvoj grupacija laboratorija predstavlja za mnoge male laboratorije koji djeluju na tržištu, te je usmjerio svoje radnje na jedan element, to jest na nadzor kapitala. Tako je ONP kaznio propuste ispunjenja navodnih obveza vezanih uz vlasništvo kapitala i uz dostavu dokumenata vezanih uz djelovanje društva SEL‑a kako bi ograničavao i/ili usporio razvoj tih grupacija laboratorija.

(671)Kao što dokazuju brojni dokumenti iz spisa, navedeni u poglavlju 5.2, kao na primjer bilješke ,Biomedicina i njeni financijaši’ ili ,Lista SEL‑ovih žalbi Labcou’, ONP je u tu svrhu uveo sustavno praćenje laboratorija vezanih s grupacijama. Istodobno ONP je jednako sustavno započinjao disciplinske postupke protiv laboratorija u pitanju i farmaceuta koji su u njima obavljali svoju djelatnost (vidjeti poglavlje 5.). Svim laboratorijima i farmaceutima na koje su se odnosili dokumenti i odluke spomenute u poglavlju 5.2 zajedničko je da pripadaju grupacijama laboratorija (osobito Labco, Unilabs i Confindex), koje prema mišljenju ONP‑a predstavljaju rizik u tržišnom natjecanju za većinu njegovih članova.

(672)  Naime, udio grupacija u kapitalu laboratorija omogućuje im da investiraju u vrlo moderan materijal za ostvarenje ekonomije razmjera, razviju paletu analiza u ponudi i brže daju rezultate, kao što je navedeno u poglavlju 2.2.2.2. ONP i osobito vodstvo odsjeka G ne mogu ne biti svjesni porasta kvalitete, brzine i produktivnosti koju omogućuje najmoderniji materijal za laboratorij, osobito zato što dva bolnička biologa sjede u središnjem vijeću odjeljka G.

(673) S druge strane, čak i kada bi disciplinske kazne koje je ONP izrekao protiv laboratorija jedne od grupacija na koju se odnose njegove odluke bile pravno opravdane, te kazne su objektivno neproporcionalne, osobito u odnosu na one koje su izrečene za nepoštovanje standarda kvalitete (obvezan standard od 1994.) u približno jednoj trećini laboratorija koji djeluju na tržištu i na one koje je ONP općenito izrekao protiv SEL‑a ili farmaceuta koji se bave biomedicinom iz ozbiljnih razloga javnog zdravlja, kao što je navedeno u poglavlju 5.4.

(674) Naposljetku, u poglavlju 5.2 je dokazano da su opravdanja koja je ONP naveo u potporu svojim odlukama koje imaju za cilj ograničiti razvoj grupacija laboratorija na tržištu suprotna onima koja je naveo u potporu svojim stajalištima u vezi s tako zvanim referentnim laboratorijima, koji nisu u neposrednom tržišnom natjecanju s velikom većinom laboratorija koji djeluju na tržištu.

(675) Tako se obrana ,neovisnosti djelatnih profesionalaca’ prema mišljenju ONP‑a može osloniti na druga mjerila kada laboratoriji u kojima ti stručnjaci rade nisu u tržišnom natjecanju s onima čije ekonomske interese ONP brani. I štoviše, Francuska je u više navrata jasno potvrdila zakonitost pravnih konstrukcija koje osporava ONP. Osim toga, ONP ne može tvrditi da brani profesionalce, dok čak ni Francuska nije smatrala nužnim zbog utjecaja na profesionalnu neovisnost ograničiti transakcije koje se ostvaruju isključivo između profesionalaca [(biolozi fizičke ili pravne osobe (SEL)]. U tom slučaju ONP, koji nema regulativne ovlasti, ne može nametnuti ta ograničenja umjesto zakonodavne vlasti.

(676) Stoga, opstruiranjem ekonomskih djelatnosti profesionalaca koji djeluju na tržištu ili onemogućavajući investiranje vanjskog kapitala na tržište, ONP ima za cilj ograničiti ili kontrolirati proizvodnju, tehnički razvoj i ulaganja.“

53      Što se tiče pravila dokazivanja, ustaljena je sudska praksa da Komisija mora dokazati povrede koje je utvrdila i predložiti dokaze s kojima pravno dostatno može dokazati činjenice koje predstavljaju povredu (presuda Suda od 17. prosinca 1998., Baustahlgewebe/Komisija C‑185/95 P, Zb., str. I‑8417., točka 58., i presuda Općeg suda od 27. rujna 2006., Dresdner Bank i dr./Komisija, T‑44/02 OP, T‑54/02 OP, T‑56/02 OP, T‑60/02 OP i T‑61/02 OP, Zb., str. II‑3567., točka 59.).

54      Stoga je potrebno da Komisija pruži precizne i usklađene dokaze na kojima će se temeljiti čvrsto uvjerenje da je povreda počinjena (presuda Suda od 28. ožujka 1984., Compagnie royale asturienne des mines i Rheinzink/Komisija, 29/83 i 30/83, Zb., str. 1679., točka 20., i presuda Općeg suda od 8. srpnja 2008., Lafarge/Komisija, T‑54/03, neobjavljena u Zborniku, točka 55.). Dokazi koje je pružila Komisija moraju dakle izvan svake razumne sumnje omogućiti da se utvrdi postojanje potvrde (presuda Dresdner Bank i dr./Komisija, točka 53. supra, točka 137. i 144.).

55      U vezi s dokaznim sredstvima koja se mogu podnijeti kako bi se utvrdila povreda članka 101. UFEU‑a, načelo koje prevladava u pravu Unije je načelo slobodne ocjene dokaza (presuda Općeg suda od 8. srpnja 2004., Dalmine/Komisija, T‑50/00, Zb., str. II‑2395., točka 72., i od 12. srpnja 2011. Hitachi i dr./Komisija, T‑112/07, Zb., str. II‑3871., točka 64.).

56      Indicije na koje se pozvala Komisija u pobijanoj odluci kako bi dokazala da je poduzetnik povrijedio članak 101. stavak 1. UFEU‑a ne smiju se ocjenjivati izdvojeno već kao cjelina (presuda Suda od 14. srpnja 1972., ICI/Komisija, 48/69, Zb., str. 619., točka 68., i presuda Općeg suda od 8. srpnja 2008., BPB/Komisija, T‑53/03, Zb., str. II‑1333., točka 185.). Različiti dokazi mogu se međusobno poduprijeti (presuda Općeg suda od 8. srpnja 2004., JFE Engineering i dr./Komisija, T‑67/00, T‑68/00, T‑71/00 i T‑78/00, Zb., str. II‑2501., točka 275.).

57      Što se tiče sudskog nadzora odluke o primjeni članka 101. UFEU‑a, ustaljena je sudska praksa da je Opći sud, kada se pred njim vodi postupak po tužbi za poništenje takve odluke, općenito dužan izvršiti potpun nadzor u vezi s pitanjem jesu li ili nisu ispunjeni svi uvjeti za primjenu tog članka (presuda Suda od 11. srpnja 1985., Remia i dr./Komisija, 42/84, Zb., str. 2545., točka 34., i presuda Općeg suda od 26. listopada 2000., Bayer/Komisija, T‑41/96, Zb., str. II‑3383., točka 62.). Sud Unije treba posebno ne samo provjeriti činjeničnu točnost navedenih dokaza, njihovu pouzdanost i dosljednost, već također ispitati sadržavaju li ti elementi sve relevantne podatke koje treba uzeti u obzir za ocjenu složene situacije i jesu li takve naravi da podupiru zaključke koji iz njih proizlaze (vidjeti presudu Suda od 8. prosinca 2011., Chalkor/Komisija, C‑386/10 P, još neobjavljena u Zborniku, točka 54. i navedenu sudsku praksu).

58      U ovom slučaju iz poglavlja 5.2 pobijane odluke i odlomka poglavlja 7., navedenog gore u točki 52., proizlazi da se Komisija poziva na materijalne dokaze kako bi utemeljila svoj zaključak o postojanju povrede u odnosu na odluke koje imaju za cilj sprečavanje razvoja grupacija laboratorija koje se moraju smatrati preprekama proizvodnji, tehničkom razvoju i ulaganjima na tržištu u pitanju, tako da se radi o očitoj povredi europskog prava tržišnog natjecanja (uvodna izjava 755. koja se odnosi na težinu povrede).

59      O važnim materijalnim dokazima koji podupiru taj zaključak raspravlja se u poglavlju 5.2.1 pobijane odluke (uvodne izjave 222. do 237.). U tom dijelu pobijane odluke Komisija opisuje, prema svojem mišljenju, „planiranu strategiju“ Udruženja usmjerenu na ograničavanje grupacija laboratorija, o čemu je zaključila na temelju skupa dokumenata i određenih praksi.

60      Udruženje ne ističe konkretne argumente u odnosu na taj dio pobijane odluke, ali iznosi u biti, osobito u drugom, trećem, četvrtom i petom tužbenom razlogu, koji se u nastavku ispituju, da je Komisija krivo tumačila francuski zakon i namjeru zakonodavca te da su njegove mjere samo odraz toga. Osim toga, Udruženje ne ističe ni argumente u odnosu na poglavlje 5.3 pobijane odluke u kojem Komisija smatra da je Udruženje rezerviralo povoljniji pristup specijaliziranim grupacijama laboratorija koje djeluju kao podugovaratelji drugih laboratorija i stoga nisu njegovi izravni konkurenti. Za Udruženje među ostalim nije bilo sporno to što farmaceuti koji se bave biomedicinom, koji rade u tim strukturama, imaju samo 15 % kapitala, dok je za grupacije laboratorija s kojima je u tržišnom natjecanju zahtijevalo da imaju udjele od najmanje 50 %. Naposljetku, u okviru ove tužbe Udruženje također nije istaknulo posebne argumente u odnosu na poglavlje 5.5.2 pobijane odluke (uvodne izjave 537. do 547.), u kojem Komisija smatra, s jedne strane, da je vodstvo Udruženja objavilo svoje ciljeve protivne tržišnom natjecanju prilikom izbora tijela Udruženja osobito u okviru njihovih izbornih programa ili objava u svom glasilu. Na primjer, uvodna izjava 527. pobijane odluke upućuje na izrazitu volju predsjednika CCG‑a da „poremeti kapitalističke ambicije financijskih grupacija i strategiju bogaćenja određenih biologa“. Komisija tu također opisuje i ekonomske ciljeve koje ističu tijela Udruženja.

61      Međutim, činjenica da je Komisija tim dokazima prikazala postojanje određenog proračunatog postupanja, čak strategiju upravnih tijela Udruženja prema grupacijama laboratorija, relevantna je za procjenu posebnog konteksta kojeg su dio njegovi postupci, koji se sastoje od obrane i odlučnog primjenjivanja jednog tumačenja zakona u okolnostima u kojima je, po potrebi, obranjivo više tumačenja, što sve, po mišljenju Komisije, dokazuje da to tumačenje zakona ima ekonomske svrhe. Naime, iako namjera ne predstavlja element potreban za utvrđivanje ograničavajućeg karaktera radnji u pitanju (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 14. ožujka 2013., Allianz Hungária Biztosító i dr., C‑32/11, točka 54., i navedenu sudsku praksu), ona u ovom slučaju može igrati nezanemarivu ulogu, uzimajući u obzir zadaće koje je zakon dodijelio Udruženju u okvir kojega bi njegova djelatnost trebala spadati.

62      Vodeći računa o tim razmatranjima, treba ispitati je li Komisija, kao što to tvrdi Udruženje, pogriješila u tumačenju primjenjivog zakonodavnog okvira, i zaključiti in fine (točke 343. do 348. u daljnjem tekstu) može li Udruženje tvrditi da njegovo postupanje ne bi trebalo biti kažnjeno u okviru članka 101. UFEU‑a, uzimajući u obzir presudu Wouters, točka 21. supra.

63      Opći sud smatra da je korisno ispitati tužbene razloge koji se odnose na sastav i izmjenu kapitala SEL‑a (četvrti i peti tužbeni razlog) prije tužbenih razloga koji se odnose na obveze obavještavanja SEL‑a tijekom njihovog djelovanja (drugi i treći tužbeni razlog), pri čemu će se šesti tužbeni razlog ispitati in fine.

 Tužbeni razlozi o sastavu i izmjeni kapitala SEL‑a

64      Četvrti i peti tužbeni razlog odnose se na posljedice koje na strukturu SEL‑a donosi razvoj zakonodavnog okvira u smjeru otvaranja njihova kapitala vanjskom financiranju. Pravni okvir čije je tumačenje sporno opisan je u uvodnim izjavama 91. do 102. i 431. i slj. pobijane odluke.

65      Članak 1. Zakona br. 90‑1258 od 31. prosinca 1990. o obavljanju slobodnih zanimanja osnivanjem društava koja su uređena zakonom ili drugim propisima ili čiji je naziv zaštićen i o društvima koja su financijski partneri slobodnih zanimanja (JORF od 5. siječnja 1991., str. 216.) propisuje da se „u svrhu obavljanja slobodnog zanimanja koje je uređeno zakonom ili drugim propisima ili čiji je naziv zaštićen mogu osnivati društva s ograničenom odgovornošću, dionička društva ili komanditna društva na dionice uređena [Trgovačkim zakonikom], uz poštovanje odredaba Glave I. ovog zakona“. Iz toga proizlazi da SEL‑ovi mogu biti osnovani u svrhu korištenja laboratorija i da mogu biti, kako je i navedeno u uvodnoj izjavi 91. pobijane odluke, u pravnom obliku uobičajenom za trgovačka društva, posebno u obliku dioničkih društava s ograničenom odgovornošću (SELARL) i dioničkih društava (SELAFA). Također je moguće osnivati komanditna društva na dionice (SELCA). Mogućnost osnivanja jednostavnih društava na dionice (SELAS) uvedena je kasnije.

66      Članak 5. prvi stavak Zakona br. 90‑1258 propisuje da „više od polovice društvenog kapitala i prava glasa moraju imati […] profesionalci koji rade u društvu“.

67      Osim toga, treba podsjetiti na sadržaj članka R 6212‑82 CSP‑a, uvedenog Dekretom br. 92‑545 od 17. lipnja 1992. koji se odnosi na poslovno partnerstvo direktora i zamjenika direktora laboratorija za biomedicinsku analizu (JORF od 21. lipnja 1992., str. 8106.), koji je dekret o provedbi Zakona br. 90‑1258. O toj je odredbi bilo riječi u presudi Komisija/Francuska, t. 29. supra. Ona propisuje sljedeće:

„Najviše 25 % udjela u kapitalu [SEL‑a] direktora i zamjenika direktora laboratorija za biomedicinsku analizu može posjedovati jedna ili više osoba koje ne ispunjavaju uvjete iz […] članka 5. prvog stavka Zakona br. 90‑1258 […].

Međutim, u slučaju kada je [SEL] osnovan kao komanditno društvo na dionice, postotak udjela u kapitalu koji imaju osobe različite od onih koje su navedene u članku 5. navedenog Zakona od 31. prosinca 1990. može biti viši od onoga koji je određen prethodnim stavkom, ali ne može biti viši od polovice predmetnog kapitala“.

68      Sukladno Zakonu br. 2001‑1168 od 11. prosinca 2001. o hitnim reformama gospodarskog i financijskog karaktera (JORF od 12. prosinca 2001., str. 19703., u daljnjem tekstu: Zakon Murcef), kapital SEL‑a dodatno je otvoren za vanjske partnere mogućnošću odvajanja vlasničkih prava i prava glasa. Stoga je članak 5‑1 bio ubačen u Zakon br. 90‑1258, koji je stupio na snagu 12. prosinca 2001. Taj članak 5-1 u svojem prvom stavku propisuje da „odstupajući od prvog stavka članka 5. preko polovice društvenih udjela [SEL‑ova] mogu također imati fizičke ili pravne osobe koje obavljaju profesiju koja čini djelatnost [društva]“.

69      Članak 5-1 bio je nadopunjen Zakonom br. 2005‑882 od 2. kolovoza 2005. u korist malih i srednjih poduzeća (JORF od 3. kolovoza 2005., str. 12639.). U članak 5-1 unesen je drugi stavak, po kojem su dekreti Francuskog državnog vijeća imali mogućnost, uzevši u obzir potrebe nužne za svaku struku osim za pravnu i sudsku struku, ne primijeniti prvi stavak u slučajevima kada bi to odstupanje moglo naštetiti obavljanju dotične struke, poštovanju neovisnosti njegovih članova ili vlastitih deontoloških propisa društva.

70      Više ministarskih okružnica također je relevantno za tumačenje ovih odredaba.

71      Kao prvo, Okružnica DCIS br. 970019 od 29. siječnja 1997. (u daljnjem tekstu: Okružnica br. 970019) propisuje da „sukladno postojećem zakonodavstvu, udio direktora laboratorija u kapitalu [SEL‑a] može biti minimalan“.

72      Kao drugo, Okružnica DGS/SQ 3 br. 98‑585 od 22. rujna 1998. (u daljnjem tekstu: Okružnica br. 98‑585) propisuje sljedeće: „član neke druge zdravstvene profesije ne može imati udjele u kapitalu [SEL‑a] kao plodouživatelj. Plodouživanje nad vrijednosnim papirima uključuje određeni broj prava uživanja (prava na dividende, prava punopravnih vlasnika na zamjenu u slučaju prijenosa sredstava u rezerve kapitala ili u slučaju povećanja kapitala) i ovlasti za upravljanje (sudjelovanje na redovnim općim skupštinama, izvršavanje određenih radnji pred sudom)“.

73      Kao treće, Okružnica DHOS/05 br. 2005‑506 od 14. studenoga 2005. (u daljnjem tekstu: Okružnica br. 2005‑506) propisuje da „članak 5‑1 […] Zakona [br. 90‑1258] predviđa odstupanje od ovog načela“, da se „ova odredba primjenjuje na SELAFA‑e, na SELCA‑e i na SELAS‑e, jer je u tim društvima moguće izmijeniti odnos između prava glasa i udjela u kapitalu“ i da se „ova odredba primjenjuje također i na SELARL‑e davanjem dionica za doprinos u poslovanju“.

74      Iz toga proizlazi da su se sljedeća osnovna načela primjenjivala tijekom dotičnog vremenskog razdoblja: s jedne strane, najviše četvrtinu kapitala SEL‑ovih laboratorija mogu imati osobe koje nisu iz te struke (članak R 6212‑82 CSP‑a) i, s druge strane, stručnjaci koji obavljaju isti posao, ali ne u tom laboratoriju, mogu imati udio veći od polovice kapitala SEL‑ovih laboratorija (članak 5‑1 prvi podstavak Zakona br. 90‑1258) pod uvjetom da stručnjaci koji rade u laboratoriju imaju više od polovice prava glasa (članak 5. prvi stavak Zakona br. 90‑1258).

75      Iz pobijane odluke proizlazi da su grupacije laboratorija iskoristile mogućnost ponuđenu člankom 5-1 prvim stavkom Zakona br. 90‑1258, koji je uveo Zakon Murcef, koristeći se, uglavnom, dvjema tehnikama.

76      Prva se tehnika sastoji od razdvajanja prava glasa i njihova financijskog udjela dodjeljivanjem, kroz dvostruko ili višestruko pravo glasa, određenog broja prava glasa koji ne odgovara udjelu u kapitalu koji imaju različiti partneri SEL‑a. O tome je riječ u četvrtom tužbenom razlogu.

77      Druga tehnika tiče se podjele dionica koja se sastoji, uglavnom, od podjele vlasništva nad udjelima SEL‑a između plodouživanja, koje daje pravo glasa o raspodjeli dobiti i pravo na dividende, i golog prava vlasništva (uvodna izjava 239. pobijane odluke). O ovoj tehnici je riječ u petom tužbenom razlogu.

–       Četvrti tužbeni razlog, koji se u biti odnosi na nepoštovanje uloge CCG‑a kao jamca strukovne neovisnosti partnera što se tiče njegova minimalnog udjela u kapitalu SEL‑a

78      Četvrti tužbeni razlog odnosi se na poglavlje 5.2.2.3 pobijane odluke (uvodne izjave 373. do 449.), naslovljeno „Minimalni udjeli farmaceuta u kapitalu SEL‑ova“, u kojem Komisija ističe da je Udruženje htjelo grupiranjem SEL‑a povezanih s grupacijama laboratorija nametnuti farmaceutima koji obavljaju svoje djelatnosti u okviru dotičnih SEL‑ova da moraju imati minimalni udio u njihovu kapitalu, odluku koja je imala za cilj usporiti stvaranje takvih grupacija i kočiti razvoj grupacije laboratorija. Dvije vrste radnji Udruženja obuhvaćene su pobijanom odlukom. S jedne strane, prema mišljenju Komisije, Udruženje je smatralo da nije moguće vanjskim strukovnim partnerima SELAS‑a ili SELARL‑a dati manji broj glasova od broja njihovih dionica iz deontoloških razloga, dok su se svi slučajevi na koje se pozivala Komisija odnosili na transakcije između stručnjaka pa u njima nije bilo riječi o strukovnoj neovisnosti (uvodne izjave 374. i 375.). S druge strane, Udruženje je branilo stajalište po kojem je s jedne strane premali udjel u kapitalu od strane farmaceuta također predstavljao povredu deontoloških propisa i posebno profesionalne neovisnosti farmaceuta, dok je, po mišljenju Komisije, profesionalna neovisnost zajamčena postojećim zakonskim odredbama (uvodna izjava 377.). Komisija je navela više primjera konkretne primjene ovako zauzetih stajališta (uvodne izjave 378. do 430.).

79      Udruženje smatra, u biti, da njegova uloga nadzora posjedovanja minimalnog udjela u kapitalu koje imaju profesionalni partneri SEL‑a proizlazi iz zakonskih zadaća Udruženja koje imaju za cilj osigurati poštovanje profesionalne neovisnosti liječnika koji se bave biomedicinom. Udruženje tvrdi da se u tom okviru protivilo konstrukcijama kao što su ove od Labca, kojima je cilj omogućiti profesionalcima koji obavljaju svoju djelatnost u laboratoriju da dobiju većinu prava glasa, ali isključivo simboličan udio u kapitalu, te im uskratiti ostvarivanje dobiti i stvarno sudjelovanje u vođenju laboratorija. Uskraćen za dividende, direktor laboratorija bio bi podvrgnut zahtjevima dioničara koji imaju kontrolni paket dionica i naknada bi mu bila određena pod njihovim uvjetima, u visini plaće i u skladu s uspjehom u radu laboratorija, što bi moglo posebno ugroziti njegovu financijsku neovisnost. Analiza Komisije ima za učinak odvraćanje zakona od njegova cilja. U tom pogledu Udruženje se poziva također na parlamentarne rasprave koje su dovele do donošenja Zakona br. 2005‑882, koji je uveo drugi stavak u članak 5‑1 Zakona br. 90‑1258, što dokazuje postojanje određenih odstupanja. Udruženje još tvrdi da presuda Komisija/Francuska, točka 29. supra, potvrđuje njegovu analizu kao i stajalište usvojeno od strane Udruženja liječnika u određenim slučajevima.

80      Osim toga, sukladno mišljenju Udruženja, u SELARL‑u nije moguće razdvojiti udio u kapitalu od prava glasa, osim u postupku davanja dionica za doprinos u poslovanju.

81      Komisija, koju podupire Labco, osporava argumente Udruženja. Ona navodi u biti da je mogućnost odvajanja prava vlasništva nad kapitalom od prava glasa predviđena člankom 5‑1 Zakona br. 90‑1258 i potvrđena ministarskom okružnicom. Zakon je također predviđao kontrolu profesionalaca nad djelovanjem SEL‑ova. Sukladno mišljenju Komisije, Udruženje nije moglo, odlukom udruženja poduzetnika, neutralizirati primjenu zakona jer se njegove ovlasti moraju izvršavati unutar pravnog okvira koji je na snazi.

82      Labco i nadalje tvrdi da je njegova struktura u potpunosti zakonita.

83      Ovaj tužbeni razlog odnosi se uglavnom na činjenicu da se Udruženje protivi pravnim konstrukcijama, poput ove koju ističe Labco, u okviru kojih holding sudjeluje s manjinskim udjelom od najviše 25 % u SEL‑ovim laboratorijima, koji čine većinske udjele u ostalim SEL‑ovima, ipak osiguravajući da SEL‑ovi posrednici nemaju većinu glasačkih prava u zadnje navedenima. To što liječnik koji se bavi biomedicinom i koji obavlja svoju djelatnost unutar potonje navedenih ima većinu prava glasa, ali potencijalno profitira samo od minimalnog udjela u kapitalu, jest to čemu se Udruženje protivi.

84      Suprotno onome što navodi Udruženje, članak 5‑1 prvi stavak Zakona br. 90‑1258, uveden krajem 2001. Zakonom Murcef, ne stvara dvojbe u pogledu zakonitosti takve konstrukcije tijekom razdoblja trajanja povrede (odnosno od 14. listopada 2003. do 21. listopada 2009.).

85      Naime, iz članka 5‑1 prvog stavka navedenog zakona jasno proizlazi da fizičke ili pravne osobe koje su izvan SEL‑a mogu imati većinu njegova kapitala, ali ne i većinu prava glasa, pod uvjetom da te osobe obavljaju struku obuhvaćenu predmetom djelovanja dotičnog SEL‑a. Odvajanje udjela u kapitalu i prava glasa je stoga moguće, na primjer, u korist trećih farmaceuta koji se bave biomedicinom ili u korist SEL‑a koji upravlja laboratorijem, pod uvjetom da oni nemaju većinu prava glasa.

86      Ovakav razvoj situacije je, osim toga, već ranije bio predviđen Okružnicom br. 970019, prema kojoj udio direktora laboratorija u kapitalu SEL‑a može biti minimalan, a podupire ga i Okružnica br. 2005‑506, koja predviđa da je moguće izmijeniti odnos između prava glasa i udjela u kapitalu SELAFA‑e, SELCA‑e i SELAS‑a. Tu posljednju okružnicu je, kao što i proizlazi iz njezina teksta, izdalo francusko Ministarstvo zdravlja izričito da bi se prefektima razjasnila osnovna načela koja posebno uređuju primjenu članka 5‑1 Zakona br. 90‑1258.

87      U tom pogledu, Komisija pravilno tvrdi da argument koji se odnosi na obranu profesionalne neovisnosti, na koju se poziva Udruženje, ne može biti odlučujući u ovoj raspravi.

88      Doduše, financijska neovisnost farmaceuta koji se bavi biomedicinom posebno je navedena u članku R 4235‑18 CSP‑a, po kojem „farmaceut ne podliježe nijednom financijskom, trgovačkom, tehničkom ili moralnom ograničenju, u svakom obliku, koje bi moglo ugroziti njegovu neovisnost tijekom obavljanja svojeg zanimanja, osobito prilikom zaključenja ugovora, konvencija ili dodatnih klauzula vezanih uz njegovu profesiju“. Nesporno je da primjena ove odredbe proizlazi iz zadaća Udruženja.

89      Međutim, ova odredba ne može dopustiti Udruženju da se protivi strukturama koje su u skladu s pravom, posebno u slučajevima kada se tiču udjela u kapitalu farmaceuta koji se bave biomedicinom ili društava koja upravljaju laboratorijem, koja također podliježu deontološkim pravilima, a ne trećih nestrukovnih osoba, koja su obuhvaćena propisom o ograničenju udjela od najviše 25 % kapitala laboratorija od strane neprofesionalaca iz članka R 6212‑82 CSP‑a. Presuda Komisija/Francuska, točka 29. supra, koja se odnosi na valjanost ove odredbe s obzirom na slobodu poslovnog nastana, stoga također nije odlučujuća u tom pogledu.

90      Točno je da određeni odlomci mišljenja nezavisnog odvjetnika P. Mengozzija u predmetu Francuska/Komisija, točka 29. supra (Zb., str. I‑12944). i same presude upućuju na mogućnost, koju je istaknula Komisija, da se prihvati jedan blaži režim sa stajališta prava na slobodu poslovnog nastana od onog o udjelu od najviše 25 % kapitala SEL‑ovih laboratorija za nebiologe, koji se sastojao od odvajanja prava glasa od financijskih prava. Ipak, jasno je da jedan takav režim koji dopušta, u ovom slučaju, neprofesionalcima da imaju udjele veće od 25 % kapitala pod uvjetom da profesionalci imaju većinu prava glasa nije ono što je predvidio francuski zakonodavac kada je donio ublaženi Zakon Murcef i kada je uveo članak 5‑1 prvi stavak Zakona br. 90‑1258. Ova posljednja odredba, koja pruža mogućnost većinskog udjela u kapitalu profesionalcima izvan SEL‑a, nije bila preispitana u okviru predmeta koji je doveo do presude Komisija/Francuska, točka 29. supra. Činjenica da predmetna presuda (t. 85.), kao i prethodno navedeno mišljenje nezavisnog odvjetnika M. Mengozzija (t. 212. i 213.), upućuje na eventualni pritisak koji može vršiti treći koji ima većinu udjela u kapitalu na liječnike koji se bave biomedicinom koji obavljaju svoju djelatnost u laboratorijima služi jedino za opravdanje postojanja pravila koje zabranjuje udio u kapitalu od 25 % nebiolozima u odnosu na blaže režime u tom pogledu.

91      Iz gore navedene analize proizlazi da je francuski zakonodavac smatrao, izmjenom režima koji je u primjenu uveo Zakon Murcef, da bi neovisnost liječnika koji se bave biomedicinom mogla biti dovoljno zajamčena kombiniranom primjenom dviju mjera zaštite: ograničenjem udjela osoba izvan te profesije u kapitalu SEL‑ova na najviše 25 % i time da većinu prava glasa moraju imati osobe koje obavljaju svoju profesiju unutar SEL‑a. To znači da je u okviru tih granica Udruženje moralo reagirati jer načelo profesionalne neovisnosti, pojam široko definiran člankom R 4235‑18 CSP‑a, ne može biti izgovor za ograničenje pristupa kapitalu SEL‑ova u strukturama koje su u skladu s pravom.

92      Osim toga, kako i stoji u uvodnoj izjavi 377. pobijane odluke, nadzor profesionalaca nad djelovanjem SEL‑a i, stoga, njihova profesionalna neovisnost zajamčeni su ne samo činjenicom da imaju većinu prava glasa koja proizlazi iz kombinirane primjene članaka 5. i 5‑1 Zakona br. 90‑1258, nego i ostalim odredbama navedenog zakona koje propisuju, posebno, minimalnu prisutnost partnera koji obavljaju profesiju unutar društva u tijelima društva koja imaju ovlast donošenja odluka i koje im omogućavaju da vijećaju o pojedinim sporazumima o uvjetima u kojima oni obavljaju svoju profesiju.

93      Udruženje se ne može s uspjehom pozivati u tom pogledu ni na parlamentarnu raspravu o Zakonu br. 2005‑882. Komisija preispituje ovaj argument u uvodnim izjavama 440. i 441. pobijane odluke. Radi se posebno o stajalištu francuskog zastupnika Langa u slučaju jednog prijedloga zakona koji se odnosio na zabranu dijeljenja kapitala, zabranu koja, međutim, nije bila predviđena konačno donesenim zakonom. Stajalište jednog zastupnika, po kojem konstrukcija Labca dopušta potonjem da ishodi povrat ukupne dobiti i da odredi naknadu liječnicima koji se bave biomedicinom, u suprotnosti s CSP‑om, ne može biti opravdanje za intervencije Udruženja u strukture koje su u skladu sa zakonom. To isto vrijedi i za odgovor ministra zdravstva na jedno parlamentarno pitanje opisano u uvodnoj izjavi 441. pobijane odluke. Sustavom analogije, činjenica da drugi stavak članka 5‑1 Zakona br. 90‑1258 predviđa mogućnost zakonodavnog uređenja donošenjem dekreta u slučaju zloporabe također nije odlučujuća zato što nijedan dekret koji se odnosi na takve slučajeve nije zapravo ni bio donesen.

94      Nadalje, što se tiče rasprave između stranaka o specifičnom pitanju je li razdvajanje prava na kapital od prava glasa u to vrijeme bilo nemoguće za SELARL, Udruženje se poziva u tom pogledu na opći doseg članka L 223‑28 francuskog Trgovačkog zakonika (u daljnjem tekstu: CDC) vezano za SARL‑e. Taj članak propisuje da svaki član društva ima pravo sudjelovanja u odlukama i da raspolaže brojem glasova jednakim broju dionica koje ima.

95      Po mišljenju Udruženja, ova odredba se primjenjuje na SELARL i isključuje stoga mogućnost razdvajanja u njihovu slučaju.

96      U tom pogledu, u svojem odgovoru na pisano postavljena pitanja Općeg suda i na raspravi Komisija više ne osporava da je, putem Okružnice br. 2005‑506, francuska administracija navela da su SELARL‑i isključeni od pozivanja na članak 5‑1 Zakona br. 90‑1258, osim u slučaju davanja dionica za doprinos u poslovanju. Međutim, slučaj davanja dionica za doprinos u poslovanju koji se tiče stavljanja na raspolaganje od strane člana društva njegovih tehničkih znanja, rada ili usluga u korist društva ne mora biti preispitan detaljnije u okviru ovog predmeta.

97      Međutim, neovisno o argumentu koji je Udruženje iznijelo na raspravi da Okružnica br. 2005‑506 samo odražava stanje zakona ili o pitanju sadržava li okružnica o kojoj je riječ, u suprotnom, tumačenje contra legem o ovom pitanju, nije dvojbeno da su, do donošenja ove okružnice 2005., društva mogla nedvojbeno smatrati da članak 5‑1 Zakona br. 90‑1258 ima prednost u primjeni, kao lex specialis, nad općim odredbama Trgovačkog zakonika.

98      Naime, kako i stoji u uvodnoj izjavi 388. pobijane odluke, članak 1. Zakona br. 90‑1258 napominje da su SEL‑ovi uređeni odredbama Knjige II. Trgovačkog zakonika „uz pridržavanje odredbi iz Glave I. ovog zakona“. U stvari, članak 5‑1 je dio navedene Glave I.

99      Osim toga, ništa ne navodi na zaključak da je zakonodavac, uvodeći novi režim donošenjem Zakona Murcef, htio provesti diskriminaciju između različitih vrsta SEL‑ova s obzirom na to da se tekst članka 5‑1 odnosi na kapital SEL‑ova bez izričitog isticanja i time na sve oblike SEL‑ova.

100    U takvim okolnostima, Komisija nije počinila pogrešku utvrdivši da su do 2005. bila moguća različita tumačenja zakonskog okvira koji se odnosi na SELARL‑e i da je Udruženje sustavno biralo nametnuti najnepovoljnije tumačenje za otvaranje tržišta grupacijama laboratorija. To vrijedi čak i ako uvodna izjava 435. pobijane odluke ne odražava pravilno tekst Okružnice br. 2005‑506 ističući da se članak 5‑1 Zakona br. 98‑1258 na SELARL‑e primjenjuje bez ikakvih razlika. U svakom slučaju, konkretni slučajevi intervencije Udruženja u pogledu SELARL‑a, posebno u slučaju SEL‑ova Laboratoire d’Isle (uvodne izjave 378. i sljedeće pobijane odluke) i Norden (uvodna izjava 391. pobijane odluke) potiču od prije 2005., slijedom čega analiza Komisije, koja ističe pretjerano interveniranje Udruženja u pogledu tih društava, nije sporna.

101    Osim toga, Komisija je navela više drugih intervencija koje se ne odnose na SELARL‑e.

102    Što se njih tiče, analiza Komisije koja posebno osporava intervencije Udruženja u odnosu na SELAS Laboratoire Central i Groupe biologic Lam, povezanih s Labcom, ili u odnosu na SELAS JPBS, Exsel Bio i Labocentre nije dovedena u pitanje argumentom Udruženja da bi se, s obzirom na mali broj dionica od strane članova društva koji obavljaju svoju djelatnost u odnosu na ukupan broj dionica, morala nadzirati financijska neovisnost farmaceuta koji se bavi biomedicinom naspram vanjskih članova koji imaju gospodarsku kontrolu strukture. Naime, zakon je izričito predvidio mogućnost da članovi koji obavljaju svoju djelatnost u laboratoriju mogu imati samo mali, odnosno jako mali udio u kapitalu, pod uvjetom da imaju većinu prava glasa. Činjenica da bi članovi koji obavljaju svoju djelatnost dobivali, ako je to moguće, naknadu koja nije usko povezana s dobiti društva također ne mijenja ovaj zaključak. Jednako tako, kako to Komisija pravilno i ističe, činjenica da se Udruženje liječnika usprotivilo situacijama u kojima liječnik koji obavlja svoju djelatnost u SELAS‑u ima većinu prava glasa, ali simbolični udio u kapitalu, ne dokazuje zakonitost prakse Udruženja.

103    Radi potpunosti, vezano uz argument Udruženja o kojem se raspravljalo na raspravi po kojem bi bilo potrebno provjeriti je li u SELAS‑ima vanjskim članovima bilo onemogućeno da mogu imati broj prava glasa manji od broja njihovih dionica, što ne bi bilo moguće za ovu vrstu društva, valja utvrditi da, osim što nije dovoljno jasan, mora biti odbijen, u svakom slučaju, iz razloga iznesenih u gore navedenim točkama 98. i 99.

104    Napokon, treba podsjetiti da pobijana odluka ukazuje na više dokumenata iz kojih proizlazi da je Udruženje znalo da je pravno moguće da investitori koji obavljaju djelatnost imaju većinu udjela u kapitalu, pod uvjetom da većinu prava glasa imaju profesionalci koji obavljaju djelatnost u SEL‑u, što posebno dokazuje činjenica da je Udruženje nastojalo postići zakonodavnu izmjenu koja predviđa da minimalni postotak kapitala imaju članovi koji obavljaju djelatnost u društvu (vidjeti dokazne elemente navedene u bilješci na dnu stranice 523. i uvodne izjave 442. do 449. pobijane odluke). Ovi dokazni elementi, povezani s onima na koje se poziva, posebno, u poglavlju 5.5 pobijane odluke koje se tiče najavljenih ciljeva o protivljenju uvođenju financijskih grupacija u profesiju, podržavaju stajalište Komisije da intervencije Udruženja proizlaze iz njegove vlastite primjene prava koja je sustavno u protivnosti sa strukturama grupacije. U tom pogledu, također se može uputiti na činjenicu da se pismena od Udruženja za SELARL‑e Laboratoire d’Isle i Norden pozivaju na načelno stajalište Udruženja protiv podjele dionica (iako se, tehnički, ne radi o podjeli u strogom smislu u tim slučajevima), koji je preispitan u daljnjem tekstu u okviru petog tužbenog razloga.

105    Iz navedenog proizlazi da četvrti tužbeni razlog treba odbiti.

–       Peti tužbeni razlog, koji se u biti odnosi na pogrešku u ocjeni što se tiče namjere zakonodavca u pogledu podjele poslovnih udjela SEL‑a iznad 25 % i nepoštovanja pravnog okvira koji je primjenjiv na podjelu poslovnih udjela SEL‑a

106    Ovaj se tužbeni razlog odnosi na poglavlje 5.2.2.1 pobijane odluke (uvodne izjave 239. do 295.), naslovljeno „Podjela poslovnih udjela SEL‑a“, u kojem Komisija prigovara Udruženju da je zabranilo podjelu dionica unutar SEL‑a. Dotične odluke Udruženja su se odnosile, s jedne strane, na službenu obavijest SEL‑ovima ili partnerima društva/farmaceutima koji obavljaju svoju djelatnost u navedenim SEL‑ovima da uklone svako spominjanje podjele u svojim statutima ili da spoje udjele koje su već podijelili i, s druge strane, na pokretanje disciplinskih postupaka protiv dotičnih farmaceuta koji se bave biomedicinom pod optužbom da su povrijedili propise o obavljanju farmaceutske profesije (uvodne izjave 242. do 244.), od kojih Komisija navodi kao primjere SELAFA‑u Schaffner Jean Bart Mathieu Wallon (uvodne izjave 248. do 253.) i SELARL Labco Artois (uvodne izjave 256. do 258.).

107    Udruženje tvrdi, u biti, da najviši udio u kapitalu od 25 % određen člankom R 6212‑82 CSP‑a za treće koji su neprofesionalci vrijedi i za dionice u punom vlasništvu kao i za podijeljene dionice. Navodi da se protivi podjeli jedino u slučajevima kada nije zajamčeno da, s jedne strane, polovinu prava glasa imaju profesionalci koji obavljaju svoju djelatnost unutar strukture i, s druge strane, da treći koji su neprofesionalci imaju manje od četvrtine poslovnih udjela. Slučajevi Unilabsa, SELAFA‑e Schaffner Jean Bart Mathieu Wallon i društva Biolabs Centre Labo tiču se konstrukcija koje su odbijene iz tog razloga. Međutim, CCG je također odlučivao u postupcima vezano uz društva u kojima su poslovni udjeli bili podijeljeni, ali unutar granice od 25 % koju zakon nameće.

108    U replici Udruženje navodi da je Komisija pomiješala tehniku podjele prava vlasništva i tehniku predviđenu prvim stavkom članka 5‑1 Zakona br. 90‑1258. Ono se poziva također i na jednu presudu upravnog žalbenog suda u Parizu (Francuska) od 31. ožujka 2011. koja potvrđuje presudu upravnog suda u Parizu od 12. svibnja 2009. i na nezakonitost konstrukcija Unilabsa.

109    Komisija tvrdi da je Udruženje imalo o podjeli načelno stajalište koje je dovelo do intervencija u slučajevima gdje su podjele bile potpuno zakonite, a pogotovo u skladu s člankom R 6212‑82 CSP‑a.

110    Kako je istaknuto u gore navedenoj točki 77., tehnika podjele se sastoji od podjele prava vlasništva poslovnih udjela SEL‑a između plodouživanja, koje daje pravo glasa o raspodjeli dobiti te omogućuje ostvarivanje prava na dividende, i golog prava vlasništva (uvodna izjava 239. pobijane odluke).

111    Najprije treba istaknuti da Udruženje nije pogriješilo kada je tvrdilo da iz pismena Komisije proizlazi određena mješavina između tehnike podjele prava glasa i financijskog sudjelovanja i tehnike podjele kada se u odgovoru na tužbu i u odgovoru na repliku poziva na podjelu između prava glasa i prava na udio u kapitalu predviđenu člankom 5‑1 Zakona br. 90‑1258 za SELARL‑e i za slučajeve laboratorija Isle i Norden, u kojima nije riječ o problematici podjele u strogom smislu. Ova su pitanja uostalom bila preispitana u okviru četvrtog tužbenog razloga. Međutim, u tom pogledu, ne može se poreći da je Udruženje možda pridonijelo nastaloj nejasnoći jer se samo Udruženje načelno protivilo tehnici podjele u određenim dopisima s potonje navedenim laboratorijima, iako su se statusne izmjene koje su izvršili odnosile na praksu podjele (uvodne izjave 380. i 392. pobijane odluke).

112    Ova rasprava ipak nije odlučujuća za odlučivanje o ovom tužbenom razlogu. Kako je Komisija istaknula na raspravi, obje tehnike mogle su se koristiti da bi se iskoristila mogućnost ponuđena člankom 5‑1 Zakona br. 90‑1258 u svrhu dopuštanja većeg ulaska vanjskog kapitala u SEL‑ove.

113    Valja utvrditi da Udruženje pred Općim sudom ne osporava mogućnost korištenja ove tehnike za SEL‑ove, ali je tvrdilo da mora ispoštovati sve odredbe koje se primjenjuju. Djelovanje Udruženja ograničilo se na nadziranje poštovanja pravila nametnutih ovim odredbama, posebno pravila, s jedne strane, da većina prava glasa mora biti u rukama članova društva koji obavljaju svoju djelatnost u SEL‑u i, s druge strane, da neprofesionalci ne mogu imati udio u kapitalu veći od 25 % (osim u specifičnim slučajevima komanditnih društava na dionice, o čemu ovdje nije riječ).

114    Komisija ne osporava da korištenje tehnike podjele ne može dovesti u pitanje ova zakonom utvrđena ograničenja, u čije tumačenje nema sumnje, ali smatra da su radnje Udruženja otišle predaleko u stvarnosti zahtijevanjem, posebno, opće zabrane ove tehnike.

115    Taj cilj Udruženja da se protivi svim podjelama dokumentiran je u uvodnim izjavama 277. do 287. pobijane odluke. Primjerice, iz njih proizlazi da, iako je CCG zaključio 27. ožujka 2003. da se „s čisto pravne strane, čini nemogućim protiviti se podjeli poslovnih udjela ili dionica jednog SEL‑a“, on odlučuje „da bi detaljno obrazloženim mišljenjem podjela u korist Stés Unilabsa trebala biti odbijena iz deontoloških razloga“ (uvodna izjava 282.). Isto tako, interni zapis iz listopada 2003. je bio dokaz toga da su tijela Udruženja zauzela načelno stajalište o protivljenju „svakoj podjeli poslovnih udjela u društvima uspostavljenima radi upravljanja jednom ljekarnom ili jednim laboratorijem za biomedicinske analize“ (uvodna izjava 284.).

116    Iz toga također proizlazi da Udruženje prihvaća podjelu samo u određenim posebnim i prijelaznim slučajevima umirovljenja iz SEL‑a ili u slučajevima nasljeđivanja profesionalaca koji su obavljali svoju djelatnost u tom društvu. Na raspravi je Udruženje objasnilo da je u takvim slučajevima situacija samo privremena i da će plodouživanje biti ponovno ujedinjeno s golim pravom vlasništva na način da se ukupnost poslovnih udjela ponovno nađe u rukama direktora laboratorija.

117    Valja utvrditi da Komisija opravdano smatra da zakonodavni okvir koji se primjenjuje na vrijeme nastanka činjenica ne nameće takva ograničenja. U replici je Udruženje uostalom istaknulo da je nužnost poštovanja pravila o najvećem udjelu od 25 % koji mogu imati neprofesionalci upravo razlog njegovih intervencija.

118    Doduše, kako je i navedeno u uvodnim izjavama 275. i 291. do 295. pobijane odluke i kako ističe Udruženje pred Općim sudom, parlamentarne rasprave iz 2005. o prijedlogu amandmana zakonu koji se primjenjuje odnose se na činjenicu da bi podjelu trebalo zabraniti kao zlouporabu prava. Međutim, amandman koji podupire Udruženje, a koji ima za cilj nametnuti da se poslovni udjeli SEL‑ova drže u punom vlasništvu, osim u slučaju umirovljenja ili nasljeđivanja, nije nikada usvojen, slijedom čega se, kako je to već i bilo istaknuto u okviru četvrtog tužbenog razloga (vidjeti gore navedenu točku 93.) na taj argument Udruženje ne može s uspjehom pozivati. Stoga se može samo potvrditi da zakon nije predviđao takva ograničenja, što je Udruženje pokušalo izmijeniti lobiranjem, a što je, uostalom, u potpunosti zakonito.

119    Međutim, Udruženje pravilno tvrdi da proizlazi iz presude upravnog suda u Parizu od 12. svibnja 2009., koja je potvrđena presudom upravnog žalbenog suda od 31. ožujka 2011., na koju se poziva Udruženje i o kojoj se raspravlja u uvodnim izjavama 269. i 270. pobijane odluke, da je strukturi kojom se koristio Unilabs bilo prigovoreno u jednoj tužbi protiv odluke Udruženja koja se odnosila na SEL Biolab Centre Labo. Francuski upravni sud posebno je smatrao da su društvo Unilabs France koje ima 25 % udjela u kapitalu ovog SEL‑a i društvo Unilabs koje ima 75 % udjela u kapitalu kao plodouživatelj, pri čemu su oba ta društva bila izvan ove profesije, time prekršila zabranu da neprofesionalni članovi SEL‑a imaju više od 25 % poslovnih udjela, najviši postotak koji se primjenjuje kako na udjele koji se drže u punom vlasništvu tako i na podijeljene udjele.

120    Međutim, iako ove presude potvrđuju tumačenje koje zastupa Udruženje u pogledu strukture Unilabsa, one ipak ne dovode u pitanje obrazloženje Komisije izloženo u pobijanoj odluci. Naime, s jedne strane, slučaj SEL Biolab Centre Labo nije uzet kao konkretan primjer intervencija Udruženja u uvodnim izjavama 242. i nadalje pobijane odluke jer Komisija ne osporava da taj slučaj upozorava na problem kršenja pravila o posjedovanju najviše 25 % poslovnih udjela od strane neprofesionalaca. S druge strane, u mjeri u kojoj se, doduše, Komisija poziva na dokumentirane dokaze o zauzimanju internih stajališta Udruženja o podjeli kao u modelu Unilabsa, ti dokazi nisu upotrijebljeni da bi pokazali brigu za poštovanje pravila o 25 %, nego da bi pokazali načelno stajalište o općoj zabrani tehnike podjele, osim za gore spomenute ograničene iznimke. Naime, Udruženju se prigovara upravo obrana tog načelnog stajališta o tehnici podjele, čak i kada njezina primjena ne dovodi u pitanje ograničenje posjedovanja udjela od 25 % u kapitalu SEL‑a od strane neprofesionalaca.

121    Argument Komisije je podržan zauzetim stajalištem Udruženja u pogledu SELARL‑a Labco Artois (uvodne izjave 256. do 258. pobijane odluke), od kojeg je Udruženje zahtijevalo da mu dostavi statut iz kojeg su uklonjena sva spominjanja podjele nakon što dotični SELARL bude odobren od prefekta i da u njemu ne bude spominjanja rizika povrede pravila o 25 %. Osim toga, Udruženje ne iznosi nijedan argument vezan uz analizu Komisije o toj strukturi u okviru ovog tužbenog razloga.

122    Nadalje, potrebno je još preispitati slučaj intervencije Udruženja naspram SELAFA‑e Schaffner Jean Bart Matthieu Wallon, također navedene u pobijanoj odluci.

123    Vezano uz društvo SELAFA Schaffner Jean Bart Matthieu Wallon, Udruženje tvrdi da je njegovo protivljenje podjeli provedenoj u statutima SEL‑ova bilo zakonito, iako se odnosilo, a kako i stoji u uvodnoj izjavi 248. pobijane odluke, na samo 5 % poslovnih udjela jer je SARL u čiju se korist podjela provodila već imao 25 % udjela u punom vlasništvu.

124    U tom pogledu, treba istaknuti da iz zapisnika s izvanredne opće skupštine dotičnog SEL‑a koji je podnijelo Udruženje nije jasno vidljivo da dotični SARL nije aktivno djelovao u sektoru laboratorija, kako to tvrdi Udruženje. Čini se da se to može zaključiti iz činjenice da se u zapisniku na njega upućuje kao na jednostavan SARL, a ne kao na SELARL. Međutim, Komisija tvrdi da se radi o društvu kojeg su vlasnici liječnici koji se bave biomedicinom. Labco je, sa svoje strane, na raspravi isticao da se radi o društvu koje vodi liječnik koji se bavi biomedicinom, što također proizlazi iz spomenutog zapisnika, iako ipak stvarno nije proturječio analizi Udruženja da se radi o trgovačkom društvu.

125    Međutim, nije nužno da se zauzme konačno stajalište o statusu dotičnog društva budući da iz korespondencije proizlazi da je Udruženje branilo načelno stajalište zahtijevajući da se u statutima ne spominju podjele neovisno o udjelu u kapitalu.

126    Stoga, iz prethodno navedenog proizlazi da je Komisija pravilno smatrala da je Udruženje u području podjele zauzelo načelno stajalište koje nije bilo u skladu sa zakonskim okvirom primjenjivim u vrijeme zbivanja činjenica i zbog kojega se suprotstavljalo strukturama koje su bile u skladu sa zakonom.

127    Peti tužbeni razlog treba stoga odbiti.

 Tužbeni razlozi koji se odnose na obveze obavještavanja SEL‑a tijekom njegova postojanja

–       Drugi tužbeni razlog koji se u biti odnosi na pogrešku u ocjeni koja proizlazi iz pogrešnog tumačenja francuskog zakonodavstva glede odnosne uloge prefekta i CCG‑a pri promjenama koje se događaju tijekom postojanja SEL‑a

128    Relevantan dio pobijane odluke za ispitivanje tog tužbenog razloga je poglavlje 5.2.2.4 (osobito uvodne izjave 450. i slj.) naslovljeno: „Nastanak učinka izmjena statuta i ugovora za SEL“.

129    Zakonski okvir čije je tumačenje sporno opisan je u uvodnim izjavama 63. do 92. i 460. do 467. pobijane odluke. Odnosi se na dvije vrste obveza za SEL koje su, s jedne strane, upravne i usmjerene na odobrenja koja treba dobiti od francuskih tijela i, s druge strane, deontološke, to jest radi se o upisu u registar. Te obveze djeluju u dvjema odvojenim fazama, u trenutku nastanka SEL‑a i izmjene njegovih statuta tijekom postojanja.

130    Već je gore bilo objašnjeno da se od Zakona br. 90‑1258 SEL‑ovi mogu ustanoviti za upravljanje jednim ili više laboratorija.

131    Što se tiče upravnog dijela obveza koje se nameću novim SEL‑ovima, stranke se slažu oko činjenice da su ustanovljene pod suspenzivnim uvjetom suglasnosti javne uprave, to jest prefekta departmana u mjestu sjedišta društva, kao što proizlazi iz članka R 6212‑75 CSP‑a, umetnutog u regulatorni dio CSP‑a koji se odnosi na SEL‑ove koji koriste laboratorije. Članak R 6212‑77 CSP‑a određuje točno koje informacije treba priložiti u tom okviru, uključujući statute i potvrdu partnera o naravi uplata i raspodjele kapitala društva.

132    Treba također istaknuti da iz članka L 210‑6 CDC‑a, koji se primjenjuje na SEL‑ove, proizlazi da redovno preoblikovanje društva ne rezultira stvaranjem nove pravne osobe.

133    Osim toga članak L 6211‑2 CSP‑a, u verziji koja je bila na snazi do 15. siječnja 2010., a koji je umetnut u zakonodavni dio CSP‑a koji se odnosi na laboratorije, upućuje u svom prvom stavku na to da nijedan laboratorij ne može djelovati bez upravnog odobrenja. Članak R 3112‑88 CSP‑a precizira da zahtjev za upravno odobrenje mora sadržavati dokaze o upisu partnera u registar udruženja ili njihov zahtjev u vezi s time kao i očitovanja strukovnog udruženja koje provjerava usklađenost dokumenata u pitanju s deontološkim pravilima.

134    U regulatornom dijelu CSP‑a koji se odnosi na SEL‑ove koji upravljaju laboratorijem, precizirano je u članku R 6212‑78 da se u isto vrijeme odlučuje o zahtjevu za odobrenje i o zahtjevu za dozvolu laboratorija.

135    S deontološkog stajališta, SEL‑ovi koji upravljaju jednim ili više laboratorija imaju obvezu upisati se u registar Udruženja, kao što proizlazi iz članka R 6212‑88 CSP‑a.

136    Što se tiče izmjena do kojih dolazi tijekom postojanja društva, članak L 6211‑2 četvrti stavak CSP‑a određuje da se „svaka izmjena nastala nakon odluke o dozvoli, bilo direktora ili zamjenika direktora, ili uvjeta iskorištavanja, mora prijaviti“. Iz petog stavka tog članka proizlazi da se dozvola oduzima kada zakonski ili regulatorni uvjeti više nisu ispunjeni.

137    U tom se pogledu u pobijanoj odluci predbacuje Udruženju da je željelo odgoditi nastanak učinka izmjena statuta i ugovora koji se odnose na SEL‑ove kada je uputilo da će te izmjene imati učinak tek od primitka odluka prefekture o izmjeni i posljedičnih upisa u registar kao i kad je zahtijevalo da se u akte o preoblikovanju SEL‑ova uključe izričite klauzule o tome (uvodne izjave 450. i slj. pobijane odluke). Prema mišljenju Komisije, takvi zahtjevi neprirodno povećavaju ekonomski rizik vezan uz ostvarenje tih preoblikovanja. Komisija navodi više primjera takvog postupanja među ostalim u uvodnim izjavama 453. do 459. pobijane odluke. Štoviše, u uvodnim izjavama 492. do 494. pobijane odluke Komisija opisuje slučaj SELAFA‑e Aubert H, u kojem je mjera Udruženja dovela do prekida djelovanja laboratorija. Kao što objašnjava u uvodnoj izjavi 460. pobijane odluke, Komisija smatra da je samo pri nastanku SEL‑a potrebna upravna dozvola, pri čemu je nastanak odgođen do dobivanja suglasnosti prefekta, dok su kasnija preoblikovanja (na primjer izmjena društva SELARL u SELAFA), koja se ne odnose na nastanak novog SEL‑a, podvrgnuta samo obvezi prijave izmjena u pitanju a da se njihovo stupanje na snagu nije odgodilo.

138    Udruženje tvrdi da je Komisija počinila prvu pogrešku u tumačenju pravnog okvira smatrajući da obveza obavještavanja o nastalim izmjenama tijekom postojanja SEL‑a ima deklarativni karakter. Prema mišljenju Udruženja, riječ je o režimu podvrgnutom odobrenju prefekta, pri čemu se deklarativni režim odnosi samo na dozvolu za laboratorij, a ne za odobrenje.

139    Druga pogreška u ocjeni odnosi se na odnosne uloge prefekta i CCG‑a prilikom izmjena statuta tijekom postojanja SEL‑a, što je dovelo do pogrešno primijenjenog prava. Prema mišljenju Udruženja, time što SEL prvo mora zahtijevati odobrenje prefekta za te izmjene tijekom postojanja društva, intervencija CCG‑a glede izmjene upisa u registar direktora i/ili SEL‑a izravno ovisi o izmjenama dozvola i odobrenja koje izdaje prefekt, tako da je nadležnost Udruženja u vezi s time ograničena.

140    U potporu svojim argumentima Udruženje navodi Okružnicu br. 98‑585, koja se primjenjivala tijekom razdoblja na koje se odnosi istraga, ali na koju Komisija ukazuje samo u bilješci na 562. str. pobijane odluke i koja nije bila ukinuta Okružnicom br. 2005‑506, na koju se u vezi s tim poziva Komisija. Osim toga, Udruženje je podnijelo tablicu koja pokazuje podudarnost između datuma odobrenja i datuma upisa SEL‑a u registar, bilo radi upisa bilo povodom izmjene njegove strukture. Udruženje ističe da su primjenjujući Okružnicu br. 98‑585 prefekti skoro sustavno usvajali odluke o izmjeni odobrenja. Intervencija Udruženja pri SEL‑ovima koja je podsjećala na postupak odobrenja nije povećala stoga ekonomski rizik, nego je naprotiv služila tomu da upozori SEL‑ove na rizik da će im u slučaju nepravilnosti u namjeravanim izmjenama odobrenje biti oduzeto.

141    Naposljetku, Udruženje podsjeća na to da svi postupci odobrenja i njegove izmjene imaju kao svrhu zaštitu javnog zdravlja i da u tom području treba smatrati da ono djeluje kao javna vlast na koju se ne primjenjuje članak 101. UFEU‑a, pri čemu je njegova zadaća definirana zakonom i pravo na konačnu odluku pripada državi. Prema njegovu mišljenju, u svakom slučaju, čak i kada strukovno udruženje djeluje kao udruženje poduzetnika, njegove odluke kojima se ograničava tržišno natjecanje mogu se opravdati razlogom višeg interesa kao što je javno zdravlje.

142    Komisija, koju podupire Labco, odbija te argumente. Komisija inzistira na deklaratornom karakteru obavještavanja o izmjenama do kojih je došlo tijekom postojanja SEL‑a. Osim toga, Komisija i Labco tvrde da se poglavlje 5.2.2.4. pobijane odluke ne odnosi na ulogu Udruženja u upravnom postupku odobrenja u okviru kojeg ima savjetodavnu ulogu, nego na odluke koje je samo Udruženje potpuno neovisno donijelo da upiše izmjene statuta SEL‑a u registar. Naposljetku, Komisija osporava da je postupanje Udruženja u pitanju izvan područja primjene članka 101. UFEU‑a.

143    Opći sud ističe da se argumentacija Udruženja odnosi na pitanja, s jedne strane, spada li obavještavanje o izmjenama do kojih je došlo tijekom postojanja SEL‑a, kao što to predviđa članak L 6211‑2 CSP‑a, u okvir jednostavnog deklarativnog režima i, s druge strane, ima li Udruženje ulogu podređenu ulozi prefekta u odnosu na takve izmjene ili može djelovati samostalno.

144    U pogledu prvog od tih pitanja, valja utvrditi da tekst članka L 6211‑2 CSP‑a, gore naveden u točki 136., upućuje na deklarativni karakter svake izmjene direktora ili uvjeta korištenja do koje je došlo nakon odluke o dozvoli za laboratorij. Iz toga proizlazi da nema suspenzivnog učinka za izmjene SEL‑a tijekom njegova postojanja.

145    To tumačenje potvrđuje Okružnica br. 2005‑506. Ta okružnica posebno objašnjava opće uvjete za primjenu članka 5‑1 Zakona br. 90‑1258. Kad je riječ o sukladnosti statuta društva sa zakonskim i regulatornim odredbama koje se odnose na SEL, okružnica pojašnjava prefektima kako postupiti sa spisom koji nije sukladan. Što se tiče izmjene statuta do koje je došlo tijekom postojanja SEL‑a, okružnica ukazuje kako slijedi:

„O tim izmjenama morate biti obaviješteni izjavom koja je predviđena člankom L 6211‑2 [CSP‑a].

U skladu s člankom R 6212‑79 drugim stavkom istog zakona, nakon što je društvo imalo priliku iznijeti svoja očitovanja […], ako nepravilne izmjene nisu izbrisane, morate društvu oduzeti odobrenje kao i dozvolu za laboratorije […]“

146    Udruženje se protivi toj analizi da se deklarativni karakter obavještavanja odnosi samo na zahtjev za dozvolu za laboratorij, pri čemu izmijenjeni SEL mora ishoditi novo odobrenje. Udruženje u tom pogledu posebno upućuje na Okružnicu br. 98‑585.

147    U Okružnici br. 98‑585 doista nalazimo upućivanje na obvezu traženja novog odobrenja u slučaju izmjena tijekom djelovanja SEL‑a. Tako, kad je riječ o upisu društva u francuski sudski registar, Okružnica br. 98‑585 navodi da „za naknadne izmjene statuta društva […], [ono] mora kao prvo zahtijevati odobrenje zbog izmjena, a kasnije [u francuski sudski registar] podnijeti nove statute nakon primitka odobrenja“.

148    Udruženje također u tom kontekstu upućuje na članak R 6212‑76 CSP‑a. Ta odredba precizira da se zahtjev za odobrenje SEL‑a, nastalog za korištenje laboratorija, mora podnijeti prefektu departmana ili u isto vrijeme kad i zahtjev za dozvolu djelovanja laboratorija, predviđen prvim stavkom članka L 6211‑2 CSP‑a (vidjeti gore navedenu točku 133.) u slučaju nastanka laboratorija ili u isto vrijeme kad i prijava izmjene, u smislu četvrtog stavka članka L 6211‑2 CSP‑a (vidjeti gore navedenu točku 136.), ako laboratorij ili više njih koje koristi SEL već postoji.

149    Kada je Opći sud pisano i na raspravi pitao stranke o tumačenju dviju okružnica i njihovog vremenskog supostojanja, obje su se stranke i dalje suprotstavljale oko tog pitanja.

150    Unatoč tomu moguće je izvući ove zaključke u nastavku.

151    Kao prvo, Okružnica br. 2005/206, koja je usvojena 14. studenoga 2005. i odmah stupila na snagu, potvrđuje da su izmjene SEL‑a povezane s primjenom članka 5‑1 Zakona br. 90‑1258 podvrgnute deklarativnom režimu kako za odobrenje SEL‑a tako i za dio koji se odnosi na dozvolu za laboratorij jer okružnica izričito upućuje na oba aspekta, kao što to proizlazi iz citata u gore navedenoj točki 145. Samo ako se utvrdi da su izmjene protivne zakonu i nakon što se zatraži očitovanje SEL‑a u pitanju, uprava može, ako nepravilnosti u izmjenama nisu izbrisane, oduzeti odobrenje.

152    Kao drugo, nijedna zakonska odredba ne protivi se tom tumačenju. Članak R 6212‑76 CSP‑a odnosi se na SEL‑ove koji su novonastali, a ne na njihovo preoblikovanje. Naime, upućivanje na izjavu o izmjeni u zadnje navedenoj odredbi (vidjeti gore navedenu točku 148.) odnosi se na slučaj dobivanja početnog odobrenja kada je SEL nastao za upravljanje laboratorijem, u slučaju da on već postoji. Prema tome, odredba u pitanju ne odnosi se na izmjenu strukture SEL‑a i stoga nije moguće iz nje zaključiti da bi nakon dobivanja početnog odobrenja SEL‑a u pitanju trebalo novo odobrenje za naknadne strukturne izmjene.

153    Kao treće, kad je riječ o činjenici da su čak nakon usvajanja Okružnice br. 2005/206 prefekti nastavljali usvajati odluke o odobrenju izmjena u skladu s praksom na temelju Okružnice br. 98‑585, Komisija u odgovoru na jedno pisano pitanje Općeg suda pravilno tvrdi da takva praksa ne dovodi u pitanje postojanje deklarativnog režima za izmjene SEL‑a tijekom njegova postojanja: nije predviđena zakonom, ali ju je moguće objasniti interesom da se javnost upozna s određenim izmjenama. Osim toga, kao što to proizlazi iz dokaza koje je iznijela Komisija, velik dio navedenih odluka izričito upućuje na deklarativni karakter režima izmjene i ne navodi, ili bar ne posebno, kao pravnu osnovu članak R 6212‑75 CSP‑a koji se odnosi na obvezu da novi SEL dobije odobrenje pod suspenzivnim uvjetom.

154    Stoga prigovor Udruženja prema kojem je Komisija pogriješila kad je uzela u obzir deklarativni režim glede izmjena SEL‑a treba u svakom slučaju odbiti za razdoblje nakon 14. studenoga 2005., dana usvajanja Okružnice br. 2005/206, koja je odmah stupila na snagu, što je razdoblje u kojem je došlo do većine intervencija tijela Udruženja u SEL, koje su navedene u uvodnim izjavama 450. do 494. pobijane odluke.

155    Što se tiče razdoblja koje prethodi usvajanju Okružnice br. 2005/206, odnosno između 14. listopada 2003. i 14. studenoga 2005., iako je šteta da je pobijana odluka skoro potpuno nijema o utjecaju Okružnice br. 98‑585 u tom kontekstu, osim upute u bilješci br. 562. na činjenicu da ona sadržava različito tumačenje režima koje se primjenjuje kad upućuje na to da „društvo kao prvo mora zahtijevati odobrenje zbog izmjena“, iz nje ipak ne proizlazi da je Komisija pogrešno protumačila francusko zakonodavstvo u pitanju.

156    Naime, budući da Okružnica br. 98‑585 predviđa postupak odobrenja, dok zakon usvaja deklarativni režim, Komisija valjano ističe pitanje prenosi li okružnica pravilno pravni okvir. U tom pogledu Komisija u uvodnim izjavama 467. i 468. pobijane odluke upućuje na dokumente od prije 2005. koji bi mogli biti suprotni analizi koja proizlazi iz navedene okružnice. Riječ je, među ostalim, o jednom dopisu iz srpnja 2004. koji je direktor za zdravstvene i socijalne poslove departmana Essonne (Francuska) poslao odvjetničkom uredu i koji se odnosi na obvezu jednostavne izjave „naknadnih izmjena osoblja“ i o unutarnjim dokumentima Udruženja, iz listopada 2003. i lipnja 2004., koji su navedeni u uvodnoj izjavi 468. pobijane odluke, a koji se odnose na nadzor a posteriori i na deklarativni režim koji proizlazi iz članka L 6211‑2 CSP‑a. Ovome se može dodati upućivanje Udruženja, u dopisu od 27. svibnja 2004. poslanom Laboratoire d’Isle, navedenom u bilješci br. 555 pobijane odluke, na činjenicu da „upozoravamo zainteresirane osobe da suspenzivni uvjeti u ovom slučaju nisu obvezni, nego oni za biologe, što se tiče izmjena koje se spremaju uvesti, predstavljaju samo mjeru zaštite“.

157    Stoga nije dokazano da je Komisija, što se tiče nastanka učinka izmjena statusa i ugovora za SEL, pogrešno tumačila primjenjivi pravni okvir.

158    U tim okolnostima valja odbiti prigovor Udruženja koji se odnosi na Komisijino pogrešno tumačenje francuskog zakonodavstva u poglavlju 5.2.2.4 pobijane odluke.

159    Kad je riječ o drugom pitanju koje je postavilo Udruženje vezano uz njegovu navodno podređenu ulogu u odnosu na prefekta, Komisija ne osporava da ono ima savjetodavnu ulogu u postupcima odobrenja pred prefektom i da mu obavještavanja koja mu se upućuju u tom okviru omogućuju ostvarenje te uloge.

160    U preostalom dijelu pitanje ima li Udruženje, kao što tvrdi, podređenu ulogu prefektovoj i samo ograničenu nadležnost kada se radi o upisima u registar, što je vidljivo iz tablice podudarnosti između datuma odluka o izmjenama i izmjenama upisa u registar za niz SEL‑ova koji su zastupljeni u tužbi, nije odlučujuće što se tiče zamjerki Udruženju navedenih u poglavlju 5.2.2.4 pobijane odluke. Također nije odlučujuće u tom pogledu je li radnja Udruženja u slučaju upisa u registar ograničena samo na to da primi na znanje odluke prefekta i ne odlaže stupanje na snagu izmjena, odnosno nije dovela do odbijanja upisa, kao što Udruženje pokušava dokazati. Tu tezu nadalje osporava Komisija, koja u pobijanoj odluci (uvodne izjave 492. i 493.) i pred Općim sudom upućuje osobito na slučaj SELAFA‑e Aubert H.

161    Naime, iz teksta pobijane odluke vidi se da iako Komisija u više navrata izričito afirmativno upućuje na „odluke“ koje imaju za cilj nametnuti „prethodno odobrenje“ Udruženja za izmjene SEL‑a, ona u poglavlju 5.2.2.4 zamjera Udruženju, s jedne strane, da je spomenulo mogućnost stupanja na snagu izmjene unutar SEL‑a tek nakon dobivanja prefektove odluke o izmjeni i naknadnog upisa u registar i, s druge strane, da je podsjetilo na nužnost izmjene akata o preoblikovanju SEL‑a u tom smislu, bilo pismenima izravno upućenima SEL‑ovima ili neizravno napomenama prefektu, presliku kojih primaju stranke (članak R 6212‑77 CSP).

162    Međutim, neovisno o pitanju jesu li izmjene bile „odobrene“ i tko ih je odobrio, iz prethodne analize proizlazi da taj postupak Udruženja nije u skladu sa zakonskim okvirom kako ga tumači Okružnica br. 2005/206 i u svakom slučaju prelazi okvir isključivo savjetodavne uloge koju sam za sebe navodi da ima. Udruženje se stoga ne može u tom pogledu ni učinkovito pozivati na načela iz presude Wouters, točka 21. supra.

163    Posljedično drugi tužbeni razlog treba odbiti.

–       Treći tužbeni razlog koji se u biti odnosi na nepoštovanje područja primjene obveze obavještavanja predviđene francuskim zakonodavstvom i uloge CCG‑a u okviru njegove zadaće a posteriori provjere društvenih dokumenata

164    Taj tužbeni razlog odnosi se na poglavlje 5.2.2.2. (uvodne izjave 296. i slj.) pobijane presude, naslovljeno „Slanje dokumenata koji se odnose na prodaju dionica“.

165    On se odnosi na tumačenje članka L 4221‑19 CSP‑a, koji je 2005. uveden u zakonodavni dio CSP‑a koji se odnosi na pravila u vezi s obavljanjem profesije farmaceuta. Navedeni članak predviđa u svojem prvom stavku da „farmaceuti koji djelatnost obavljaju u društvu moraju vijeću udruženja kojem pripadaju dostaviti, osim statuta tog društva i njegovih dodataka, ugovore i dodatke koji se odnose na njegovu djelatnost i odnose među partnerima“. U drugom stavku je precizirano da se ti dokumenti „moraju poslati u mjesecu nakon sklapanja ugovora ili dodatka“.

166    Također su relevantni članci L 6221‑4 i L 6221‑5 CSP‑a, koji su umetnuti u zakonodavni dio CSP‑a i koji se odnose posebno na uvjete obavljanja dužnosti direktora laboratorija.

167    U članku L 6221‑4 prvom stavku CSP‑a navodi se da direktori laboratorija moraju poslati vijeću udruženja kojem pripadaju ugovore i njegove dodatke koji se odnose na obavljanje njihove profesije kao i, ako nisu vlasnici materijala i prostora u kojem obavljaju ili će obavljati svoju profesiju, ugovore ili dodatke koji im osiguravaju korištenje tog materijala i prostora. U četvrtom stavku te odredbe navedeno je da se ti dokumenti moraju proslijediti u mjesecu nakon zaključivanja ugovora ili dodatka“.

168    U članku L 6221‑5 prvom stavku CSP‑a precizira se da se statuti društava koja su nastala radi upravljanja laboratorijem i izmjene tih statuta tijekom postojanja društva moraju, na inicijativu direktora(â), u mjesecu nakon njihova potpisivanja proslijediti vijećima udruženja koja su nadležna na području na kojem laboratorij ima sjedište i kojih su direktor i zamjenici direktora članovi.

169    Članak L 6221‑8 CSP‑a predviđa da neprosljeđivanje ili lažno prosljeđivanje ugovora, dodataka i statuta navedenih u člancima L 6221‑4 i L 6221‑5 CSP‑a predstavlja disciplinski prijestup i može dovesti do sankcija.

170    Komisija u poglavlju 5.2.2.2. pobijane odluke u biti smatra da je Udruženje u cilju ograničavanja razvoja grupacija laboratorija i osobito Labca u više navrata, u najmanju ruku između siječnja 2006. i ožujka 2009., oslanjajući se na rezoluciju od 18. siječnja 2006. (u daljnjem tekstu: rezolucija od 18. siječnja 2006.) i na vlastito tumačenje zakona, zahtijevalo da mu se priopće prijenosi dionica u kapitalu SEL‑ova u grupaciji (uvodna izjava 296.). Osim toga, u slučaju odbijanja ili kada su prijenosi u pitanju bili priopćeni nakon više mjeseci, Udruženje je podnosilo pritužbe i sustavno započinjalo disciplinske postupke protiv SEL‑ova o kojima je riječ (uvodna izjava 297.). Komisija također predbacuje Udruženju korištenje obrasca za upis u registar koji traži informacije o udjelu SEL‑ova u drugim SEL‑ovima laboratorijima, za što nema temelja ni u kojem zakonskom tekstu (uvodne izjave 355. do 358.).

171    U tom pogledu Udruženje u biti tvrdi da je Komisija pogrešno protumačila područje primjene obveze obavještavanja SEL‑ova u području prijenosa dionica kao i svoju ulogu u tom pogledu. Udruženje svoje prigovore iznosi u dva dijela.

172    U okviru prvog dijela Udruženje navodi da je njegov zahtjev prema SEL‑ovima da ga obavijeste o svim ugovorima koji se odnose na način financiranja i vlasništvo nad kapitalom društva izražen u rezoluciji od 18. siječnja 2006., obuhvaćen dosljednom primjenom članka L 4221‑19 CSP‑a, koja je potvrđena Okružnicom br. 98‑558. Udruženje također upućuje na članke L 6221‑4 i L 6221‑5 CSP‑a. Prema mišljenju Udruženja, zakonodavac nije želio razlikovati različite vrste SEL‑ova, kako bi se tako definirana obveza obavještavanja primjenjivala na oblike SEL‑ova (SELAFA i SELAS) koji u statutu ne definiraju raspodjelu udjela u kapitalu. Komisija stoga ne može na toj osnovi zaključiti da je Udruženje vršilo strategiju uznemiravanja.

173    U okviru drugog dijela Udruženje tvrdi da Komisija nije shvatila ulogu CCG‑a u okviru njegove zadaće naknadne provjere dokumenata koja se odnosi na SEL‑ove i na laboratorije kao i na njegovu obvezu slanja očitovanja prefektu u okviru postupka odobrenja. Osim toga, Udruženje osporava da je stvorilo nove obveze putem obrasca za upis. Naposljetku, Udruženje podsjeća da je njegova radnja u području upućivanja dokumenata obuhvaćena njegovim ovlastima javne vlasti.

174    Komisija, koju podržava Labco, što se tiče prvog dijela smatra da je rezolucijom od 18. siječnja 2006. Udruženje prekoračilo granice ovlasti koje su mu povjerene, ili je barem pretjerano ograničavajuće tumačilo pravni okvir. Osim toga, ne radi se ni o kakvom pitanju profesionalne neovisnosti i navedena je rezolucija uvela mjere zastrašivanja. Što se tiče drugog dijela, rezolucija od 18. siječnja 2006., uvođenje potvrde o usklađenosti i uporaba obrasca za upis dijelovi su strategije uznemiravanja koja je imala za cilj pronaći pripadanje SEL‑ova grupacijama i kočiti njihov razvoj. Naposljetku, Komisija osporava da su zahtjevi koje je Udruženje postavilo obuhvaćeni njegovim ovlastima javne vlasti.

175    Opći sud smatra da o oba dijela valja odlučiti zajedno.

176    Kao prvo, valja istaknuti da Komisija ne osporava da je na Udruženju, osobito CCG‑u, u okviru zadaće vođenja registra, da provjeri određene informacije u odnosu na djelovanje farmaceuta i SEL‑ova upisanih u registar. Također se ne osporava da su zadaće udruženja da nadzire primjenu, s jedne strane, članka R 6212‑82 CSP‑a koji se odnosi na pravilo prema kojem najviše 25 % kapitala SEL‑a laboratorija može biti u vlasništvu neprofesionalaca i, s druge strane, pravila prema kojem biolozi koji obavljaju djelatnost moraju imati većinsko pravo glasa, kao što proizlazi iz članaka 5. i 5‑1 Zakona br. 90‑1258.

177    Taj nadzor je naknadni nadzor, kao što proizlazi iz primjenjivih odredaba, koje svaki put upućuju na obično jednomjesečni rok za obavještavanje Udruženja o određenim informacijama. Važnost obveza obavještavanja je međutim istaknuta činjenicom da njihovo nepoštovanje može dovesti do disciplinskih sankcija, kao što među ostalim proizlazi iz članka L 6221‑8 CSP‑a.

178    Kao drugo, što se tiče obavještavanja koja SEL‑ovi laboratoriji moraju izvršiti, članak L 4221‑19 CSP‑a daje najvažniju uputu, pri čem su, kao što to Udruženje objašnjava, članci L 6221‑4 i L 6221‑5 CSP‑a nastali u razdoblju kada SEL‑ovi laboratoriji nisu postojali. To je osim toga glavna odredba koju je Udruženje navodilo u svojim intervencijama prema SEL‑ovima koje je Komisija navela u tom okviru. Stoga treba ispitati rezoluciju od 18. siječnja 2006. koju je Udruženje usvojilo nakon uvođenja navedene zakonske odredbe. Nakon podsjećanja na sadržaj članka L 4221‑19 prvog stavka CSP‑a (vidjeti gore navedenu točku 165.) rezolucija u pitanju navodi kako slijedi:

 „Počevši od 1. ožujka 2006. CDD mora biti obaviješten o svim aktima koji se odnose na društvo bilo da su vezani uz statute, djelovanje društva ili uz odnos između članova. To se osobito odnosi na ugovore o načinu financiranja društva i vlasništvu nad kapitalom društva kao i na sporazume među članovima.

Svakom izmjenom unutar SEL‑a koji upravlja [laboratorijima], farmaceuti koji se bave biomedicinom koji u njemu obavljaju svoju djelatnost moraju pisano potvrditi da su poštovali odredbe članka L 4221‑19 [CSP‑a]“.

179    Što se tiče pitanja sadržava li ta rezolucija široko tumačenje pojmova „ugovori i dodaci koji se odnose na djelovanje društva ili na odnose među članovima“ koji se nalaze u članku L 4221‑19 CSP‑a, u uvodnoj izjavi 368. pobijane odluke precizirano je da su ugovori o odnosima među članovima vezani uz sporazume dioničara ili članova koji dopunjavaju statute i imaju za cilj jamčiti prava potpisnika i definirati njihove obveze u pogledu upravljanja društvom ili zaštite malih dioničara, ali ne uz ugovore o prodaji dionica.

180    To Komisijino tumačenje je logično. Načini financiranja SEL‑a i držanje kapitala, na koje se upućuje u rezoluciji od 18. siječnja 2006., informacije su druge vrste koje izlaze iz okvira uvjeta djelovanja SEL‑a i odnosa između članova.

181    Osim toga, ni dokumenti koji se odnose na kretanja kapitala u odnosu na SEL‑ove također nisu nužno obuhvaćeni izrazom „ugovori i dodaci kojima je predmet obavljanje profesije“, osim ako se tom izrazu da toliko široko tumačenje da obuhvati svaki pravni akt koji se odnosi na direktore laboratorija.

182    Osim toga, ni članak L 6221‑5 CSP‑a ne podržava na jasan način tumačenje koje zastupa Udruženje koje širi obveze obavještavanja na kretanja dionica. Ta se odredba odnosi na obvezu direktora da obavijeste vijeće udruženja o statutima SEL‑ova i izmjenama do kojih je došlo tijekom postojanja društva u mjesecu nakon njihova potpisivanja. Stoga u tom pogledu Komisija osobito ističe, a da Udruženje ne poriče, da podjela dionica nije dokumentirana u statutima SELAFA‑e i SELAS‑a, na koje se odnose zahtjevi za podnošenje informacija koje navodi Komisija.

183    Udruženje međutim tvrdi da zakonodavstvo nije željelo napraviti razliku između različitih vrsta SEL‑ova. Treba međutim ustvrditi da to nije nužno dovoljan razlog da Udruženje nametne obveze SEL‑ovima ako to zakon ne čini.

184    Obveza obavještavanja o podjeli poslovnih udjela u SEL‑ovima ne proizlazi dakle iz odredaba na koje se u tom pogledu poziva Udruženje.

185    Kao treće, ne može se negirati da široka obveza odobrenja nametnuta SEL‑ovima, definirana u drugom stavku odlomka rezolucije od 18. siječnja 2006., gore navedene u točki 178., predstavlja dodatak zakonodavnom i regulativnom okviru na području koje otežava SEL‑ovima obvezu obavještavanja. Isto vrijedi i za obrazac za upis koji je Udruženje od 2008. slalo svim SEL‑ovima upisanima u registar Udruženja liječnika u kojem su djelatnost obavljali farmaceuti koji se bave biomedicinom u svjetlu nove obveze upisa u dva registra takvih SEL‑ova, koja se mora poštovati od veljače 2008. Kao što Komisija ističe u uvodnoj izjavi 356. pobijane odluke, navedeni obrazac traži informacije o udjelu SEL‑a u drugim SEL‑ovima laboratorijima. U tom pogledu, unatoč mogućem postojanju drugih prethodnih obrazaca koje navodi Udruženje, Komisija pravilno ističe da se taj zadnje navedeni zahtjev za informacije u obrascu navedenom u pobijanoj odluci ne zasniva ni na kojem zakonskom tekstu, da ima jako širok doseg i da bi se mogao iskoristiti za pronalaženje laboratorija povezanih u grupacije zbog udjela koji se ukrštaju.

186    Kao četvrto, važno je podsjetiti da se Komisijine zamjerke spornom postupanju Udruženja moraju razumjeti u svjetlu namjera koje mu pripisuje. Naime, Komisija ne negira da pravni okvir može dati mjesto različitim tumačenjima. Međutim valja uzeti u obzir dokumente navedene u poglavlju 5.5 pobijane odluke iz kojih proizlazi strategija koja se sastoji u nastojanju da se ograniči prodor grupacija laboratorija na tržište kao i jasna identifikacija Labca i SEL‑ova koji pripadaju toj grupaciji u tom okviru. Na primjer, u tom smislu je znakovit dopis predsjednika Udruženja predsjedniku Udruženja liječnika iz prosinca 2004., naveden u uvodnoj izjavi 556. pobijane odluke. Pozornost Udruženja liječnika osobito je skrenuta na činjenicu da je ono odobrilo upis strukturama grupacije Labco a da nije izrazilo rezervu o predočenim dokumentima i da „se takva situacije ne može nastaviti“. Osim toga, Komisija navodi različite primjere, opisane u uvodnim izjavama 305. do 351. i slj. pobijane odluke, koji ukazuju, s jedne strane, na ponavljano traženje informacija o kretanju u vlasništvu nad kapitalom SEL‑a, kojega velik dio pripada grupaciji Labco, s upućivanjem među ostalim na članak L 4221‑19 CSP‑a, što se može tumačiti kao prijetnja primjene disciplinskih sankcija i, s druge strane, na primjenu takvih sankcija u praksi u više navrata (vidjeti, samo kao jedan primjer, onaj SELAS Laboratoire du Littoral u uvodnim izjavama 310. do 316. pobijane odluke).

187    Kao peto, kad je riječ o činjenici da se članak L 4221‑19 CSP‑a prema mišljenju Udruženja mora razumjeti u svjetlu Okružnice br. 98‑558, koja se odnosi na činjenicu da zahtjev za odobrenje mora jasno odrediti raspodjelu kapitala između članova iz struke, vanjskih stručnjaka, bivših partnera, osoba koje imaju prava i vanjskih članova i koji ne razlikuje između dokumenata koji moraju biti poslani strukovnom udruženju, koje mora dati svoje mišljenje, i onih koji moraju biti poslani prefektu, Komisija valjano tvrdi da taj argument ne može opravdati određene intervencije Udruženja prema SEL‑ovima grupacije Labco. Naime, s jedne strane, te intervencije odnose se na izmjene strukture SEL‑a koje su nastale nakon usvajanja Okružnice br. 2005‑506 koja, kao što je objašnjeno u okviru drugog tužbenog razloga, potvrđuje samo obvezu prijave tih izmjena. S druge strane, Udruženje je u svakom slučaju u više navrata interveniralo sa zahtjevima za informacije, i po potrebi s disciplinskim postupcima što se tiče SEL‑a izvan konteksta postupka odobrenja, čak i nakon što je odobrenje bilo izdano.

188    Kao šesto, valja se pitati jesu li određeni zahtjevi za informacije ipak opravdani u okviru provjere Udruženja a posteriori, na koju se upućuje u gore navedenim točkama 176. i 177.

189    Na primjer, u vezi sa SEL‑om Littoral/Charrière Levy (uvodna izjava 362. pobijane odluke), koji pripada grupaciji Labco, i kojeg je novi član postala pravna osoba, Udruženje je zahtijevalo poimenični popis članova te pravne osobe i njihove statute.

190    Što se tiče činjenice da treba provjeriti poštovanje ograničenja od 25 % naloženo dioničarima koji nisu iz struke, Komisija valjano ističe da je Udruženje također inzistiralo na obavještavanju o informacijama o držanju kapitala SEL‑ova kada je bilo jasno da se radi o odnosima između osoba iz struke. Osim toga, čini se da je tumačenje zakonodavnog i regulativnog okvira koje zastupa Udruženje, prema kojem biolozima koji obavljaju svoju djelatnost unutar SEL‑ova treba jamčiti profesionalnu neovisnost u odnosu na treće osobe iz struke, moglo biti osnova za zahtjeve za informacije koji su imali za cilj saznati sastav dioničara SEL‑a laboratorija koji su bili dioničari izmijenjenih SEL‑ova. U okviru četvrtog tužbenog razloga već je bilo istaknuto da je to tumačenje protivno otvaranju koje se željelo postići izmjenama uvedenima Zakonom Murcef (vidjeti gore navedenu točku 91.).

191    Jednako tako, ni zadaća provjeravanja drže li farmaceuti koji se bave biomedicinom i koji obavljaju svoju djelatnost većinu prava glasa unutar SEL‑a ne može opravdati svaki zahtjev za informacije o posjedovanju vlasništva nad kapitalom i udjelima dioničara SEL‑ova jer se poštovanje tog pravila može provjeriti putem informacija o raspodjeli glasova među dioničarima i njihovom identitetu, koje su više ograničene nego one na koje se odnosi široka obveza obavještavanja o kretanjima dionica, pod prijetnjom disciplinskih sankcija.

192    Iz prethodno navedenog proizlazi da analiza Komisije, prema kojoj Udruženje u pogledu pravnog okvira za koji nije sporno da može biti različito tumačen nije poštovalo ograničenja svojih pravnih ovlasti kad je prisvojilo određenu regulativnu ovlast i otežalo obveze SEL‑ova koji su se željeli pozvati na zakonske mogućnosti otvaranja njihova kapitala, nije pogrešna, osobito kada određene radnje razumijemo u svjetlu strategije koja je dokumentirana u pobijanoj odluci, osobito prema Labcu.

193    Treći tužbeni razlog treba stoga odbiti.

 Šesti tužbeni razlog, koji se u biti odnosi na pogrešno tumačenje i primjenu članka 101. UFEU‑a jer su izrečene disciplinske sankcije pojačale moguće ili stvarne učinke odluka u pitanju

194    Udruženje navodi da iako Komisija tvrdi da ne uključuje disciplinske sankcije u prigovore, ona ipak smatra da su pokretanje disciplinskih postupaka i izrečene sankcije takve naravi da pojačavaju moguće i stvarne učinke spornih odluka na način da se kritizirane mjere jednako odnose na pokretanje disciplinskih postupaka i izrečene sankcije. U tom pogledu, Udruženje podsjeća da je vršenje disciplinske ovlasti jedna od njegovih ovlasti javne vlasti na koju se ne primjenjuje pravo tržišnog natjecanja, što Komisija uostalom i ne osporava. Stoga, kada smatra da započinjanje postupaka i visina izrečenih sankcija pojačava protutržišnost postupanja udruženja, Komisija si proturječi i pogrešno tumači članak 101. UFEU‑a ne poštujući presudu Wouters točka 21. supra.

195    Komisija tvrdi da je tužbeni razlog bespredmetan jer izricanje disciplinskih sankcija nije jedan od prigovora protiv Udruženja. Komisija međutim precizira da se izricanje sankcija ne smije miješati s prijetnjama sankcijama (ili pozivanjem Udruženja na ovlasti koje ima u tom području) i ulaganjem pritužbi, što je bio važan dio cijelog plana i jamstvo njegove učinkovitosti. Komisija smatra da je, iako ne želi suditi o disciplinskim odlukama, imal pravo u pobijanoj odluci istaknuti sve strane provedenog plana.

196    Labco također tvrdi da je Udruženje iskoristilo mogućnost disciplinskih sankcija kao sredstvo pritiska i kao jamstvo učinkovitosti cijelog plana.

197    U tom pogledu valja podsjetiti da je, kao što je navedeno u točki 57. presude Wouters točka 21. supra, djelatnost koja je po svojoj naravi, po pravilima kojima je podvrgnuta i po svojem predmetu izvan područja gospodarske aktivnosti (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 17. veljače 1993., Poucet i Pistre, C‑159/91 i C‑160/91, Zb., str. I‑637., točke 18. i 19. koje se odnose na upravljanje javne službe socijalne sigurnosti) ili se odnosi na izvršavanje ovlasti javne vlasti (vidjeti u tom smislu presude Suda od 19. siječnja 1994., SAT Fluggesellschaft, C‑364/92, Zb., str. I‑43., točka 30., koja se odnosi na nadzor i sigurnost zračnog prometa, i od 18. ožujka 1997., Diego Calì & Figli, C‑343/95, Zb., str. I‑1547., točke 22. i 23. koje se odnose na nadzor onečišćenja morskog okoliša) izvan primjene pravila Ugovora o tržišnom natjecanju.

198     Udruženje smatra da su djelatnosti tih disciplinskih vijeća vezane uz vršenje ovlasti javne vlasti u smislu te sudske prakse i da ne spadaju u područje primjene članka 101. UFEU‑a, tako da Komisija nije ni mogla smatrati da je vršenje disciplinske ovlasti Udruženja pojačavalo moguće ili stvarne učinke odluka u pitanju.

199    U uvodnoj izjavi 514. pobijane odluke Komisija zaključuje da „sporno postupanje čine sve odluke Udruženja koje imaju za cilj od sudionika na tržištu zahtijevati da usvoje određena tržišna ponašanja, što osobito uključuje ulaganje pritužbi vodstva Udruženja protiv farmaceuta ili SEL‑ova“. U uvodnoj izjavi 515. Komisija međutim dodaje da „s druge strane, djelatnosti tijela Udruženja koje uključuju vođenje disciplinskih postupaka koji bi mogli dovesti do disciplinskih sankcija nisu uključene u prigovore“. Ipak, u uvodnoj izjavi 516. Komisija precizira da su disciplinske ovlasti Udruženja, koje mu je prenijela država, po svojoj naravi takve da pojačavaju moguće ili stvarne učinke njegovih odluka, iako ne mijenjaju bitne elemente povrede. Komisija podredno (uvodne izjave 517. do 520.) smatra da u svakom slučaju koji je povezan s podjelom udjela, vlasništvom nad kapitalom ili izmjenom statuta društava, disciplinsko vijeće Odjeljka G Udruženja sustavno nameće dulje ili kraće sankcije zabrane obavljanja farmaceutske djelatnosti.

200    Komisija se ponovno vraća na disciplinske odluke u poglavlju 6. pobijane odluke (uvodne izjave 579. do 584.) ponavljajući da provođenje disciplinskih postupaka od strane tijela Udruženja nije bilo uključeno među sporna djelovanja, ali da je podredno jednostavno utvrdila da su navedene disciplinske sankcije bile usmjerene na jačanje potencijalnih ili stvarnih učinaka oblika postupanja protivnih pravilima o tržišnom natjecanju o kojima je riječ, čemu je kao prilog navela neke primjere u nastavku.

201    Osim toga, iz uvodne izjave 583. pobijane odluke proizlazi da je Udruženje već istaknulo tijekom upravnog postupka da su odluke njihovih disciplinskih vijeća izvan područja primjene članka 101. UFEU‑a. Komisija je na to odgovorila u uvodnoj izjavi 584. tvrdeći da pitanje naravi disciplinskih ovlasti Udruženja može ostati otvoreno jer disciplinske odluke nisu ni bile predmet njezinih prigovora.

202    Konačno, Komisija se u uvodnoj izjavi 761. pobijane odluke poziva na postupanje tijela Udruženja kada analizira težinu povrede opažajući da je sustavno pokretanje disciplinskih postupaka ulaganjem pritužbi protiv društava povezanih s grupacijama laboratorija s ciljem ojačanja učinaka svojih odluka protivnih pravilima o tržišnom natjecanju čimbenik koji povećava težinu postupanja o kojem je riječ.

203    Usprkos određenim detaljno obrazloženim argumentima u pobijanoj odluci vezano uz izvršavanje disciplinskih ovlasti od strane Udruženja, za koje Udruženje ispravno ističe da im je karakter katkad dvojben, iz poglavlja 5. navedene odluke o „djelovanju koje je predmet ovog postupka“ ipak proizlazi da Komisija ne gleda na izvršavanje disciplinskih ovlasti Udruženja kao na dio ograničavajuće prakse tržišnog natjecanja koja joj se prigovara (vidjeti među ostalim uvodnu izjavu 515. pobijane odluke čiji je sadržaj iznesen u gore navedenoj točki 199.). To je također ponovljeno u poglavlju 6., među ostalim u uvodnim izjavama 579. do 584. pobijane odluke (vidjeti gore navedenu točku 200.).

204    Suprotno onomu što tvrdi Udruženje, ovakav način postupanja Komisije nije u suprotnosti sa sudskom praksom Wouters i ne proizlazi iz pogrešne primjene članka 101. UFEU‑a.

205    To bi bio slučaj da je Komisija utvrdila povredu prava tržišnog natjecanja u odnosu na postupanje koje je bilo izvan područja primjene članka 101. UFEU‑a. Međutim, činjenica da se Komisija poziva na određenu praksu kao dokaz u svrhu kvalificiranja postupanja koja potpadaju pod područje primjene navedene odredbe ne predstavlja pogrešnu primjenu presude Wouters, točka 21. supra, ili članka 101. UFEU‑a jer se izvršavanje od strane Udruženja njegovih disciplinskih ovlasti, odnosno donošenje odluka u tom pogledu, ne smatra ograničavanjem tržišnog natjecanja u smislu članka 101. UFEU‑a.

206    Točnije, iz pobijane odluke proizlazi da je Komisija razlikovala izvršavanje navedene disciplinske ovlasti od implicitne ili eksplicitne prijetnje njezinog izvršavanja ili od ulaganja pritužbe, istaknuto među ostalim u uvodnoj izjavi 761. pobijane odluke što se tiče težine povrede, kao način ojačavanja provedbe zajedničkog plana koji je Komisija istaknula. Međutim, što se tiče ulaganja pritužbi, Komisija ispravno tvrdi da iz članka R 4234‑1 CSP‑a proizlazi da tu pritužbu može uložiti više kategorija osoba. Naime, sukladno stavku 1. ove odredbe, disciplinski postupak protiv farmaceuta mogu među ostalim pokrenuti različiti ministri i članovi administracije čije su nadležnosti povezane s farmaceutskim sektorom, prefekt, određeni članovi Udruženja na direktorskoj razini, neki drugi farmaceut ili neki pojedinac. Ne može se stoga utvrditi, kako to navodi Udruženje, da podnošenje žalbe predstavlja dio izvršavanja disciplinskih ovlasti.

207    Kako god bilo, iako u tim okolnostima nije nužno da se zauzme konačno stajalište o pitanju u kojoj mjeri izvršavanje disciplinskih ovlasti od strane Udruženja čini dio izvršavanja ovlasti javnog tijela te da je stoga izvan područja primjene članka 101. UFEU‑a, treba još pojasniti da takva ovlast ne može ponuditi potpunu zaštitu protiv svih optužbi za ograničavanje tržišnog natjecanja jer očito neprikladno izvršavanje jedne takve ovlasti predstavlja, u svakom slučaju, zloporabu te ovlasti.

208    Šesti tužbeni razlog stoga treba odbiti.

 Tužbeni razlozi o prigovorima koji se odnose na tržišne cijene

 Sedmi tužbeni razlog, naveden primarno, a koji se u biti odnosi na prekoračenje ovlasti s obzirom na nepoštovanje ograničenja ovlaštenja pretrage

209    Udruženje tvrdi da se pritužba Labca koja je pokrenula istragu nije odnosila na pitanje politike minimalne cijene, nego jedino na njegovu navodnu želju da spriječi razvoj Labca i ograniči njegovu mogućnost tržišnog natjecanja s drugim laboratorijima na tržištu biomedicinskih analiza. Također, odluka o pretrazi, pismeno Komisije od 19. studenoga 2008. i zahtjev za pružanje informacija od 3. veljače 2009. nisu spominjali praksu vezanu uz cijene, pri čemu taj zahtjev nije spominjao ni eventualno proširenje istrage u tom pogledu. Zahtjev za pružanje informacija od 18. lipnja 2009. sadržavao je zahtjeve za dostavu korespondencije o problemima vezanima uz popust, ali bez ikakvog određenog objašnjenja. Udruženje tvrdi da je tek u stadiju priopćavanja prigovora saznalo da je istraga proširena u vrijeme pretrage na postupanja vezano uz cijene i popuste. Međutim, sukladno njegovu mišljenju, iako Komisija ne mora iznijeti striktnu kvalifikaciju navodnih povreda koje su predmet istrage u odluci o pretrazi, sudska praksa vezana uz članak 20., stavak 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 nameće da se jasno navedu pretpostavke koje se žele provjeriti, a što nije bio slučaj u ovom konkretnom slučaju vezano uz cijene.

210    Udruženje dodaje da mu se čini isključenim da referiranje u odluci o pretrazi na vrlo širok objekt pretrage kao što je „traženje povreda u području biomedicine“ može biti u skladu sa sudskom praksom. Osim toga, korištenje priloga „među ostalim“ u članku 1. odluke o pretrazi također nije u skladu sa zahtijevanom preciznošću.

211    Udruženje prihvaća da Komisija može pokrenuti istragu u svrhu provjeravanja točnosti ili upotpunjavanja podataka za koje je slučajno saznala u tijeku pretrage i da ništa ne sprječava otvaranje nove istrage na temelju tih novih podataka. Međutim, Udruženje tvrdi da je Komisija povrijedila njegova prava na obranu u ovom slučaju koristeći podatke prikupljene u tijeku pretrage s drugom svrhom od one navedene u odluci o pretrazi. Po mišljenju Udruženja, nijedan od dokaza prikupljenih u pretrazi koji teže dokazivanju sporazuma oko cijena ne mogu služiti kao dokazi i pobijana odluka bi morala biti poništena po tom pitanju.

212    Udruženje dodaje da presuda CNOP i CCG/Komisija, točka 8. supra, nije odlučila o ovom pitanju jer je tužbeni razlog koji je bio istaknut u tom postupku bio odbačen kao nedopušten iz razloga što je bio nepravodoban.

213    Komisija osporava da je prešla granice svojih ovlasti i tvrdi da ukupnost dokaza prikupljenih tijekom pretrage kao i odgovori na zahtjeve za pružanje informacija moraju biti uzeti u obzir.

214    Ovaj tužbeni razlog odnosi se na pitanje je li Komisija mogla u pobijanoj odluci, na temelju dokaza iz spisa, zaključiti da postoji povreda koja se odnosi na nametanje minimalne cijene zabranom odobravanja popusta s obzirom na to da su dokazi prikupljeni povodom jedne pritužbe i jedne odluke o pretrazi koja se, po mišljenju Udruženja, jedino odnosila na ograničavajuću praksu u pogledu razvoja grupacija laboratorija. Stoga se odnosi na uvjete u kojima je Komisija vodila preliminarnu pretragu slijedom pritužbe Labca od 12. listopada 2007. i otvaranja istrage dana 22. listopada 2007. Važne etape ove preliminarne faze su, među ostalim, pretraga od 12. i 13. studenoga 2008., koja je vođena na temelju odluke o pretrazi kao i zahtjeva za pružanje informacija poslanih naknadno Udruženju.

215    Ovaj tužbeni razlog sastoji se, u biti, od dvaju prigovora. Prvi prigovor se odnosi na pitanje jesu li predmet i svrha pretrage, koje je Komisija obvezna točno navesti u odluci o pretrazi u skladu s člankom 20. stavkom 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003, bili preširoko definirani s obzirom na dokaze kojima je Komisija raspolagala u tom stadiju, a koji su proizlazili iz pritužbe Labca. Drugi prigovor se odnosi, s jedne strane, na pitanje jesu li dokumenti prikupljeni tijekom pretraga koji su vezani uz postupanje u području popusta bili prikupljeni na način da su povrijeđena prava na obranu Udruženja s obzirom na to da ti popusti navodno ne potpadaju pod predmet i svrhu tih pretraga, kako je to navedeno u odluci o pretrazi i, s druge strane, na pitanje u kojim to uvjetima Komisija može proširiti opseg istrage koja je već u tijeku ili mora otvoriti novu istragu.

–       Prvi prigovor

216    Što se tiče navodne nezakonitosti u pribavljanju dokaza vezano uz popuste iz razloga što nema indicija o tom pitanju u pritužbi, prigovor se zapravo tiče pitanja je li, s obzirom na obveze koje proizlaze iz članka 20. stavka 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 koji nalaže da se u odluci o pretrazi moraju navesti predmet i svrha pretrage, ta odluka bila nepoštena zato što Komisija nije raspolagala s dovoljno ozbiljnim indicijama da se donese takva odluka vezano uz postupanje u području popusta.

217    Međutim, treba podsjetiti da je Opći sud već bio pozvan da preispita zakonitost odluke o pretrazi u presudi CNOP i CCG/Komisija, točka 8. supra. Dotični prigovor temelji se na činjeničnim elementima koji su, u stadiju navedene oduke, bili na raspolaganju tužiteljima. Stoga, budući da je pritužba Labca bila dostavljena Udruženju 10. ožujka 2008., a Udruženje je na nju odgovorilo 15. travnja 2008., odnosno davno prije pretraga koje su provedene 12. i 13. studenoga 2008., ništa nije sprječavalo Udruženje da istakne prigovor zbog neslaganja odluke o pretrazi s indicijama koje proizlaze iz pritužbe u trenutku dok je u tijeku bio postupak povodom tužbe u postupku T‑23/09. U svakom slučaju, budući da se pritužba ne odnosi na pitanje zakonitosti odluke o pretrazi koje je već bilo preispitano od strane Općeg suda i stoga smatrano već presuđenom stvari za dotične tužitelje, još uvijek stoji da se ne može istaknuti u ovom stadiju, osim u slučajevima prekoračenja rokova za tužbu predviđenih člankom 263. UFEU‑a.

218    Prigovor je stoga nedopušten.

–       Drugi prigovor

219    Kao prvo, treba istaknuti da je ovaj prigovor povezan s primjenom sudske prakse vezano uz dužnost obrazlaganja koja proizlazi iz članka 20. stavka 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003, sukladno kojem se u odluci o pretrazi mora navesti „predmet i svrha pretrage“ u svrhu zaštite prava na obranu društava o kojima je riječ u ovom stadiju istrage.

220    Međutim, u tom pogledu, valja podsjetiti da je u presudi CNOP i CCG/Komisija, točka 8. supra, Opći sud smatrao da je odluka o pretrazi bila u dovoljnoj mjeri pravno obrazložena. U točki 34. navedene presude Opći sud je smatrao da je njezino obrazloženje među ostalim omogućavalo identificiranje predmeta i svrhe pretrage. U svakom slučaju, kako je već navedeno vezano uz prigovor koji se odnosi na navodni samovoljni karakter odluke o pretrazi u točki 217. gore navedenoj, u mjeri u kojoj se dio prigovora kojim se prigovara na nedostatak obrazloženja odluke o pretrazi ne kosi s pravilom o već presuđenoj stvari, ipak se ne može više isticati u ovom stadiju osim u slučajevima prekoračenja rokova za tužbu predviđenih člankom 263. UFEU‑a.

221    Stoga treba smatrati da je Komisija u ovom slučaju u skladu sa sudskom praksom navela u pobijanoj odluci, s najvećom mogućom točnošću, pretpostavke koje namjerava provjeriti, odnosno točno navodeći ono što traži i smjer kojim se treba odvijati pretraga (vidjeti, u tom smislu, govoreći o Uredbi br. 17, presude Suda od 17. listopada 1989., Dow Benelux/Komisija, 85/87, Zb., str. 3137., t. 10.; od 21. rujna 1989., Hoechst/Komisija, 46/87 i 227/88, Zb., str. 2859., t. 41. i od 22. listopada 2002., Roquette Frères, C‑94/00, Zb., str. I‑9011., t. 48.).

222    Kao drugo, valja preispitati argument Udruženja po kojem dokazi koji su prikupljeni vezano uz popust nisu bili predmet pretrage, te su, u biti, zbog toga bili prikupljeni nezakonito. Dakle, nisu mogli biti korišteni kao dokazi. Dodaje da Komisija nije mogla na njima temeljiti svoj zahtjev za pružanje informacija koji je uputila dana 18. lipnja 2009., nego da je morala otvoriti novu istragu u pogledu prakse popusta.

223    U tom pogledu, argument Komisije da Udruženje nije tvrdilo u svojem odgovoru na zahtjev za pružanje informacija od 18. lipnja 2009., niti u svojem odgovoru na obavijesti o prigovorima da je pitanje popusta bilo novo ili izvan područja pretrage, mora biti odbačen. Iako eksplicitno ili implicitno priznavanje činjenica ili prava jednog društva tijekom upravnog postupka pred Komisijom može stvoriti dodatni dokaz pri ocjeni osnovanosti pravnog sredstva, ono ne može ograničiti izvršavanje prava na pokretanje postupka pred Općim sudom kojim raspolaže fizička ili prava osoba na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a (vidjeti, u tom smislu, presudu Suda od 1. srpnja 2010., Knauf Gips/Komisija, C‑407/08 P, Zb., str. I‑6375., t. 90.).

224    Što se tiče merituma, treba podsjetiti da je Komisija dokaze vezano uz popuste prikupila u različitim stadijima preliminarnog postupka pretrage. Komisija ističe, a da to Udruženje ne osporava, da je tijekom pretrage prikupljeno pet pismena o popustima. Međutim, Komisija je zahtijevala podatke vezano uz politiku djelovanja Udruženja u svojem drugom zahtjevu za pružanje informacija od dana 18. lipnja 2009., u kojem su se neka pitanja doticala problematike popusta, među ostalim zahtijevajući od Udruženja da priloži presliku određene korespondencije od strane CCG‑a koja sadržava zahtjeve za podacima vezano uz popuste cijena na temelju sporazuma laboratorija. K tome, dio pobijane odluke koji se odnosi na ustanovljenje povrede što se tiče popusta (uvodne izjave 133. i sljedeće) također se temelji na zapisniku upravnih sjednica CCG‑a od kojih su preslike prikupljene među ostalim uslijed zahtjeva za pružanje informacija Udruženju od 3. veljače 2009. kao i uslijed zahtjeva za pružanje informacija upućenog laboratorijima.

225    Glavno pitanje koje se, međutim, postavlja u okviru ovog prigovora jest može li se za predmet pretrage definiran kao u odluci o pretrazi razumno pretpostaviti da obuhvaća postupanje Udruženja u području popusta.

226    U tom pogledu, prva uvodna izjava odluke o pretrazi određuje da „Komisija posjeduje informacije po kojima sporazumi i/ili usklađena djelovanja između farmaceuta u Francuskoj koji su okupljeni u ONP i/ili odluke ONP‑a i/ili CNOP‑a i/ili CCG‑a koje imaju za cilj i/ili za posljedicu spriječiti, ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje na zajedničkom tržištu, među ostalim na tržištu usluga biomedicinskih analiza koja postoje najmanje od 2003.“ i da „se ovo postupanje među ostalim očito manifestira u donošenju odluka koje imaju za cilj spriječiti farmaceutima i/ili pravnim osobama pristup tržištu usluga biomedicinskih analiza, ograničiti njihovo djelovanje na tom tržištu ili ih isključiti s tog tržišta“.

227    Isto tako, članak 1. odluke o pretrazi navodi u svom prvom stavku da se „ONP, CNOP i CCG obvezuju dopustiti provođenje pretrage vezano uz svoje sudjelovanje u i/ili provedbi eventualnih sporazuma i/ili usklađenih djelovanja između farmaceuta u Francuskoj koji su okupljeni u ONP kao i za manifestiranje tih sporazuma i/ili usklađenih djelovanja u donošenju odluka suprotnih odredbama članka 81. UEZ‑a i/ili članka 82. UEZ‑a među ostalim na tržištu usluga biomedicinskih analiza“ i da „se ovo postupanje među ostalim očito manifestira u donošenju odluka koje imaju za cilj spriječiti farmaceutima i/ili pravnim osobama pristup tržištu usluga biomedicinskih analiza, ograničiti njihovo djelovanje na tom tržištu ili ih isključiti s tog tržišta“.

228    Suprotno onome što tvrdi Udruženje, ovaj opis se ne tiče isključivo postupanja Udruženja koja imaju za cilj razvoj grupacija laboratorija s točke gledišta njihove strukture. Doduše, na osnovi toga možemo zaključiti da se pretraga osobito odnosila na takvu praksu. To je među ostalim slučaj ako se uzme u obzir četvrta uvodna izjava koja navodi da „Komisija ima informacije po kojima se sporazumi i/ili usklađena djelovanja između farmaceuta u Francuskoj okupljenih u ONP vezano uz farmaceute i/ili pravne osobe koje žele pružati usluge biomedicinske analize manifestiraju u donošenju odluka da se ne upisuju u registar u Odjeljku G, da se ne ažurira njihov upis u registar i/ili da im se zabrani obavljanje njihove djelatnosti s ciljem i/ili s učinkom da se ograniči tržišno natjecanje na tržištu usluga biomedicinskih analiza“ jer je praksa Udruženja vezano uz upis u registar bila usko povezana s problematikom struktura grupacija LABM‑a, kao što to proizlazi iz preispitivanja gore navedenog drugog do šestog tužbenog razloga.

229    Ipak, referiranje iz uvodne izjave i članka 1. izreke odluke o pretrazi na odluke Udruženja i njegovih tijela koje imaju za cilj ograničiti djelatnost farmaceuta i/ili pravnih osoba na tržištu usluga biomedicinskih analiza može logično uključiti i različitu praksu koju ima taj učinak, prije nego samo onu praksu koja se odnosi na upis u registar. Naime, kako to Komisija pravilno i tvrdi, vodeći računa o snažnoj uređenosti sektora, cijena je nedvojbeno glavni element po kojem se sudionici na tržištu mogu razlikovati.

230    Argument Udruženja da je ovaj predmet „u potpunosti nevezan uz prigovor na popuste“ treba stoga odbiti.

231    Što se tiče argumenta Udruženja da korištenje izraza „među ostalim“ u prvoj uvodnoj izjavi odluke o pretrazi i u članku 1. njezine izreke ne može udovoljiti zahtjevima za preciznom formulacijom koje nameće sudska praksa, on se tiče pitanja karaktera dostatnosti obrazloženja odluke o pretrazi, kako je Opći sud već presudio u presudi CNOP i CCG/Komisija, točka 8. supra, na što se podsjeća u gore navedenim točkama 220. i 221. Međutim, može se radi potpunosti ponoviti, kako to Udruženje i priznaje, da Komisija, čak iako mora navesti s najvećom mogućom preciznošću presumpcije koje namjerava provjeriti, nije dužna navesti točnu pravnu kvalifikaciju povreda o kojima je riječ. Od nje se zahtijeva samo opis osnovnih karakteristika povrede na koju se sumnja, jer ona još ne raspolaže s točnim podacima da bi mogla objaviti specifično pravno mišljenje, nego mora najprije provjeriti osnovanost sumnji kao i opseg nastalih činjenica (vidjeti u tom smislu presudu Roquette Frères, t. 221. supra, t. 55. i navedenu sudsku praksu).

232    U tom pogledu, Komisija pravilno primjećuje da, u stadiju donošenja odluke o pretrazi nije raspolagala elementima potrebnima da bi razlikovala različite vidove postupanja Udruženja protivnih pravilima o tržišnom natjecanju na tržištu usluga biomedicinskih analiza. Stoga Komisija, iako nije izričito navela svoje protivljenje Udruženju vezano uz popuste, nije svoju pažnju usmjerila na protivljenje Udruženja podjelama dionica u SEL‑ovima kao ni na pitanje minimalnog udjela biologa u kapitalu SEL‑ova. Doduše, iz svega proizlazi da ova posljednja postupanja više dotiču problematiku upisa u registar, pogotovo onu navedenu u odluci o pretrazi, nego postupanje vezano uz popuste, ali ta okolnost nije dovoljna da se iz predmeta pretrage isključe ostala postupanja Udruženja koja imaju za cilj ograničiti djelatnost farmaceuta i/ili pravnih osoba na istom tržištu.

233    Nadalje, Komisija pravilno tvrdi da, čak iako se radnje Udruženja u području popusta odnose također na laboratorije ili SEL‑ove koji nisu dio grupacije laboratorija, te se radnje također odnose i na takve grupacije, koje su nesumnjivo imale najviše prostora za iskoristiti ekonomiju razmjera te za ponuditi, u ovom slučaju, rabate.

234    Iz prethodne analize proizlazi da predmet pretrage može osnovano obuhvaćati postupanja Udruženja u području popusta pa se prikupljeni dokazi u tom pogledu mogu smatrati zakonitima. To vrijedi i za one dokaze koji su prikupljeni slijedom zahtjeva za pružanje informacija od 3. veljače i od 16. lipnja 2009., u mjeri u kojoj su se oni izravno ili neizravno odnosili na te dokaze prikupljene tijekom pretrage.

235    Kao treće i sukladno tome, nije nužno dalje ispitati uvjete koji Komisiju obvezuju da otvori novu istragu kako bi preispitala jednu određenu vrstu povrede ili joj omogućuju da proširi istragu koja je već u tijeku. Ovo pitanje se tiče primjene sudske prakse prema kojoj Komisiji, iako podaci prikupljeni u tijeku pretraga načelno ne smiju biti korišteni s drugom svrhom od one koja je navedena u odluci o pretrazi, nije zabranjeno pokrenuti postupak istrage u svrhu provjere točnosti ili upotpunjavanja podataka za koje je slučajno saznala u tijeku prethodne provjere, u slučaju kada ti podaci ukazuju na postojanje postupanja protivnog pravilima o tržišnom natjecanju iz Ugovora (vidjeti, u tom smislu, presudu Dow Benelux/Komisija, t. 221. supra, t. 18. i 19.).

236    Budući da Opći sud procjenjuje da su podaci prikupljeni tijekom pretraga vezano uz prakse Udruženja u području cijena u skladu s predmetom istrage kako je on definiran u odluci o pretrazi, Komisija nije bila obvezatna otvoriti novu istragu u tom pogledu, suprotno onome što tvrdi Udruženje.

237    Konačno, za preostali dio valja istaknuti da, kako je to Komisija i tvrdila na raspravi, iz tužbe proizlazi da Udruženje smatra da je razumjelo, prilikom drugog zahtjeva za pružanje informacija od dana 18. lipnja 2009. i svakako prilikom dostave obavijesti o prigovorima, da je istraga uključivala prigovore koji se odnose na prakse Udruženja u području popusta. Stoga se ne može prihvatiti stajalište da Udruženju nije pružena u odgovarajućoj mjeri mogućnost da korisno izloži tijekom kontradiktornog upravnog postupka svoj pogled na stvarnost i relevantnost činjenica i okolnosti koje Komisija navodi po tom pitanju.

238    Drugi prigovor treba stoga odbiti kao i, sukladno tome, sedmi tužbeni razlog u cijelosti.

 Osmi tužbeni razlog, naveden podredno, koji se u biti odnosi na pogrešku u ocjeni dosega primjenjivog pravnog okvira i namjere zakonodavca

239    Ovaj tužbeni razlog odnosi se među ostalim na poglavlje 5.1 „Intervencije na tržišne cijene“ pobijane odluke u kojem Komisija opisuje protupravno postupanje Udruženja kao skup odluka koje imaju za cilj nametanje minimalne tržišne cijene putem svojih stajališta i intervencija u pogledu ugovora o suradnji ili sporazuma zaključenih između laboratorija, a koji uključuju popuste (uvodne izjave 133. do 221.).

240    On se konkretno tiče tumačenja članka L 6211‑6 CSP‑a i, posebno, pojma „popusta“ koji se u toj odredbi nalazi.

241    Članak L 6211‑6 CSP‑a glasi kako slijedi:

„Sukladno sporazumima ili ugovorima koje mogu sklopiti s režimima ili tijelima zdravstvenog osiguranja ili ustanovama javnog ili privatnog zdravstva i [ugovorima o suradnji između laboratorija] navedenima u članku L 6211‑5, fizičke osobe i društva i tijela koja upravljaju laboratorijem za biomedicinske analize ne mogu trećima odobriti, ni u jednom obliku, popuste na analize ili preglede koje obavljaju.

Ne mogu sklopiti sporazum ili ugovor s trećima kojim im odobravaju pravo na ukupni prihod ili dio prihoda iz djelatnosti laboratorija za biomedicinske analize.“

242    Kako je precizirano u uvodnoj izjavi 106. pobijane odluke, Naredba br. 2010‑49 od 13. siječnja 2010. koja je stupila na snagu 16. siječnja 2010. zabranila je odobravanje popusta od strane laboratorija bez iznimke. Naime, prvi stavak članka L 6211‑6 CSP‑a je onda bio zamijenjen odredbom koja predviđa da će „biomedicinski laboratorij naplaćivati biomedicinske preglede koje obavlja po tarifi nomenklature biomedicinskih postupaka“.

243    Udruženje tvrdi da Komisija pogrešno tumači članak L 6211‑6 CSP‑a ocjenjujući da je, prije stupanja na snagu Naredbe br. 2010‑49, ova odredba ovlašćivala laboratorije da slobodno odobravaju popust na cijene za usluge biomedicinske analize koje se nadoknađuju pod uvjetom da su bile definirane sporazumima ili ugovorima o suradnji zaključenima između laboratorija ili s bolničkim ustanovama. Sukladno mišljenju Udruženja, ova odredba sadržava načelnu zabranu takvih popusta na cijene, što je bilo potvrđeno parlamentarnim raspravama koje su dovele do izglasavanja Zakona br. 75‑626 od 11. srpnja 1975. o laboratorijima za biomedicinsku analizu i njihovim direktorima i zamjenicima direktora, koji je uveo članak L 6211‑6 CSP‑a, među ostalim na temelju izvještaja sastavljenog u ime komisije za kulturna, obiteljska i socijalna pitanja o nacrtu Zakona (br. 750) o laboratorijima za biomedicinske analize od strane M. Bichata, zastupnika, priloženog zapisniku sjednice od 10. travnja 1975. u Francuskoj narodnoj skupštini (u daljnjem tekstu: izvještaj Bichat).

244    Osim toga, Udruženje prigovara Komisiji da nije definirala u pobijanoj odluci što sve uključuje termin „popust“, nego da se isključivo ograničila na tvrdnju da se radi „nedvojbeno o trgovačkoj gesti“ u uvodnoj izjavi 207. pobijane odluke. Po mišljenju Udruženja, ne može se ni u kom slučaju raditi o trgovačkoj gesti. Iznimke zabrane popusta odnose se ili na podjelu honorara između laboratorija ili na naplaćivanje usluga izvršenih od strane suugovaratelja.

245    Komisija osporava argumente Udruženja.

246    U tom pogledu, proizlazi među ostalim iz uvodne izjave 136. pobijane odluke da Komisija smatra da iz članka L 6211‑6 CSP‑a i pogotovo iz njegova prvog stavka proizlazi da subjekt s kojim je laboratorij potpisao ugovor ili sporazum, bilo da se radi o fondu za zdravstveno osiguranje, javnoj ili privatnoj bolničkoj ustanovi ili drugom laboratoriju, može izabrati najbolju cijenu između prijedloga dva laboratorija koji nude jednaku kvalitetu usluge i zbog toga platiti navedene usluge po cijeni manjoj od maksimalno zakonski dopuštene, odnosno po službenoj tarifi po kojoj se one naknađuju, također poznatoj kao nomenklatura. Komisija smatra, dakle, da u ograničenim okolnostima predviđenima člankom L 6211‑6 prvim stavkom CSP‑a, na čiji sadržaj se podsjeća u gore navedenoj točki 241., odnosno u okviru ugovora o suradnji između laboratorija i sporazuma zaključenih između laboratorija i tijela zdravstvenog osiguranja ili javnih ili privatnih zdravstvenih ustanova, može postojati popust u smislu trgovačke geste popusta na cijenu naknade predviđene nomenklaturom.

247    Valja utvrditi da tekst odredbe o kojoj je riječ ne dovodi to tumačenje u pitanje.

248    Udruženje, međutim, smatra da su zapravo samo dva scenarija dopuštena u okviru članka L 6211‑6 CSP‑a: s jedne strane, da postoji podjela honorara između laboratorija koji dijele svoje zadaće u okviru pružanja usluga biomedicinskih analiza ili, s druge strane, da naknade u ugovorima između laboratorija i zdravstvenih ustanova odgovaraju naknadama za usluge pružene od strane navedenih ustanova. Sve geste trgovačke naravi su isključene.

249    Prvo tumačenje koje navodi Udruženje, po kojem izraz „popust“ iz članka L 6211‑6 prvog stavka CSP‑a može značiti samo podjelu honorara u kontekstu ugovora o suradnji između laboratorija, temelji se na parlamentarnim raspravama koje prethode uvođenju ovog članka kao što to proizlazi iz izvještaja Bichat. Međutim, valja utvrditi, kao što to Komisija smatra, s jedne strane, da je tekst članka L 6211‑6 prvog stavka CSP‑a jasan i, s druge strane, da izvještaj Bichat iznosi tumačenje teksta koje ne odgovara donesenoj verziji navedene odredbe. Iako navedeni izvještaj ukazuje među ostalim na to da „je službeno zabranjeno odobravanje popusta trećima, osim u opravdanom slučaju naplate koju obavlja farmaceut u ljekarni ili drugi laboratorij“, tekst članka L 6221‑6 CSP‑a kakav je donesen nije formuliran u tom smislu.

250    Suprotno od onoga što tvrdi Udruženje, iz izvještaja Bichat se, dakle, ne može izvesti zaključak da je, u slučajevima ugovora o suradnji između laboratorija kao iznimci izričito navedenoj u članku L 6211‑6 prvom stavku CSP‑a, gesta trgovačke naravi između laboratorija o kojima je riječ, koja ide izvan stroge podjele naknade predviđene nomenklaturom, isključena.

251    U svakom slučaju, Komisija ne osporava da se članak L 6211‑6 prvi stavak CSP‑a odnosi, što se tiče ugovora o suradnji između laboratorija, na sporazume o načinu podjele konačne cijene koja je naplaćena klijentu i prema tome na način podjele honorara. To je ustvari protivljenje načinu na koji je Udruženje interveniralo također u tom okviru, što je predmet preispitivanja devetog tužbenog razloga. Jednako tako, vezano uz činjenicu da Komisija ne uzima u obzir okolnost da je Udruženje konačno izdalo povoljno mišljenje o ugovorima o kojima je riječ, argument nije relevantan za rješenje ovog tužbenog razloga, koji se tiče pitanja je li Komisija pravilno tumačila zakon.

252    Nije dakle ustanovljeno da je Komisija pogrešno tumačila članak L 6211‑6 CSP‑a što se tiče ugovora o suradnji između laboratorija.

253    U pogledu drugog tumačenja koje je iznijelo Udruženje po kojem se u ugovorima zaključenima između laboratorija i zdravstvenih ustanova pojam „popusta“ nužno odnosi na smanjenje cijene odobreno od strane laboratorija u odnosu na cijene iz nomenklature kao naknadu za uslugu koju zauzvrat pruži dotična zdravstvena ustanova, Komisija je preispitala i odbila ovaj argument u uvodnim izjavama 199. do 212. pobijane odluke.

254    Argumenti koje je iznijelo Udruženje po tom pitanju pred Općim sudom također ne dopuštaju izvođenje zaključka da je Komisija pogrešno tumačila pravni okvir koji se primjenjuje.

255    Kao prvo, Udruženje se poziva na francusku sudsku praksu koja se tiče tumačenja zakonskih tekstova o liječničkoj profesiji.

256    Naime, presude francuskog Kasacijskog suda na koje se poziva pred Općim sudom tiču se primjene članka L 4113‑5 CSP‑a po kojem „je svima koji ne ispunjavaju uvjete koji se traže za obavljanje profesije zabranjeno da prime, temeljem ugovora, cijeli honorar ili dio honorara ili profita koji proizlazi iz profesionalne djelatnosti člana jedne od profesija koja je uređena ovom Knjigom“. Kako to Udruženje ističe, ova sudska praksa, među ostalim presuda francuskog Kasacijskog suda od 21. studenoga 2006., naglašava da je isplaćivanje naknade podvrgnuto ispunjavanju dvostrukog uvjeta, s jedne strane, da se radi o novčanoj naknadi za usluge koje pruža ustanova a koje odgovaraju svojom vrstom i cijenom uslugama koje se pružaju liječnicima praktičarima i, s druge strane, da trošak svih ili pojedinih od tih usluga ne pokriva tijelo socijalnog osiguranja. Naime, presude Kasacijskog suda kao i druge odluke na koje se poziva Udruženje zabranjuju, u sporovima o naknadama na temelju članka L 4113‑5 CSP‑a, sve naknade koje ne odgovaraju stvarnim naknadama za usluge pružene liječnicima jer iz ove odredbe, koja je zaštitnica naknade za liječničku djelatnost, proizlazi da taj iznos mora odgovarati, isključivo, svojom vrstom i cijenom, usluzi pruženoj liječniku praktičaru.

257    Članak L 4113‑5 CSP‑a smješten je u Knjizi I. četvrtog dijela, naslovljenoj „Zdravstvene profesije“, zakonodavnog dijela CSP‑a o liječničkim profesijama, i iz članka L 4113‑1 među ostalim proizlazi da ove profesije uključuju liječnike, zubare i primalje, dok su farmaceuti uređeni Knjigom II. CSP‑a, naslovljenom „Farmaceutske profesije“.

258    Doduše, kako to Udruženje ističe u odgovoru na pisano pitanje Općeg suda, tekst članka L 4113‑5 CSP‑a sličan je onome iz drugog stavka članka L 6211‑6 CSP‑a, o kojem Komisija čini se nije vodila računa u pobijanoj odluci kako bi odstupila od dotične sudske prakse. Međutim, ovaj drugi stavak jasno se odnosi na posebnu problematiku financijske neovisnosti onih koji upravljaju laboratorijima, s obzirom na to da se članak L 4113‑5 CSP‑a odnosi na financijsku neovisnost liječnika. No, nije utvrđeno da ova problematika nužno koincidira s onom o mogućnosti odobravanja popusta u okviru posebnih ugovora, posebno uzevši u obzir činjenicu da prvi stavak koji se odnosi na popuste i drugi stavak članka L 6211‑6 CSP‑a koegzistiraju, dakle popusti ne ugrožavaju nužno, po zakonodavcu, ovu financijsku neovisnost. Valja utvrditi osim toga da se Udruženje općenito ne poziva na problematiku financijske neovisnosti onih koji upravljaju laboratorijima kada formulira svoja očitovanja na temu popusta (vidjeti točku 261. i sljedeće u daljnjem tekstu).

259    U ovim okolnostima, ne može se izvesti zaključak da se uvjeti pod kojima članak L 4113‑5 CSP‑a odobrava popuste moraju također primjenjivati kada je riječ o određivanju u kojim okolnostima članak L 6211‑6 CSP‑a odobrava popuste.

260    Osim toga, Komisija pravilno naglašava određene nekonzistentnosti u argumentaciji Udruženja po tom pitanju. S jedne strane, iako iznosi ubrani na ime pružene usluge moraju biti točna protuusluga za njezinu vrijednost, Udruženje ne bi smjelo zagovarati ni paušalno smanjenje za 10 % (vidjeti također točku 263. u daljnjem tekstu). S druge strane, ovo tumačenje ne vodi računa o činjenici da je tržišno natjecanje cijenama dopušteno u medicini rada, a za koje nema pravo na povrat naknade od socijalnog osiguranja, kako je istaknuto u uvodnoj izjavi 155. pobijane oduke, čemu se Udruženje ne protivi. Konačno, slučaj istaknut u uvodnoj izjavi 151. pobijane oduke tiče se popusta dogovorenog ugovorom između laboratorija i javne bolnice koji je Udruženje prihvatilo iako je jasno da se ne radi o naknadi za pružene usluge.

261    Kao drugo, članak R 4235‑75 CSP‑a, smješten u dijelu koji govori o deontološkim pravilima koja se primjenjuju na farmaceute koji se bave biomedicinom, precizira u svom prvom stavku da „farmaceut koji se bavi biomedicinom ne smije smanjiti svoj honorar s namjerom nelojalnog tržišnog natjecanja ili nauštrb kvalitete usluga koje pruža“ i da, „u slučaju ugovora o suradnji između laboratorija, honorari koji se tiču prijenosa moraju biti određeni oprezno i s mjerom“.

262    Ova odredba vodi, dakle, računa o mogućnosti određivanja cijene na nekoj drugoj razini od one iz nomenklature pod uvjetom da se ne prouzroči nelojalno tržišno natjecanje i ne smanji kvaliteta skrbi i, osim toga, u pogledu ugovora o suradnji između laboratorija, „oprezno i s mjerom“.

263    Međutim, kako to Komisija ističe među ostalim u uvodnoj izjavi 141. pobijane odluke, Udruženje je prije siječnja 2010. usvojilo načelno stajalište kojim nameće minimalnu cijenu putem svoje politike maksimalnih popusta u iznosu od 10 % a da u njemu nije spomenulo da je tražilo dokaze nelojalnog tržišnog natjecanja ili mogućeg narušavanja kvalitete skrbi. U tom pogledu, uvodna izjava 141. pobijane oduke navodi među ostalim jednu odluku donesenu na upravnoj sjednici CCG‑a 14. rujna 2005. po kojoj „Vijeće potvrđuje očitovanja koja se nalaze u prijašnjoj korespondenciji, odnosno da svi popusti moraju biti određeni oprezno i s mjerom i da popust veći od 10 % ne služi na čast našoj profesiji“ i da „se ne smije stvoriti praksa korištenja popusta“.

264    Doduše, pronalazimo referiranje na najviši iznos od 10 % u tekstovima koji uređuju profesiju liječnika jer članak R 6141‑35 CSP‑a, stavljen izvan snage 31. ožujka 2011., odobrava plaćanje naknada bolničkoj ustanovi kao naknadu za usluge koje pružaju liječnici opće prakse. Međutim, ispitano posebno od strane Općeg suda o toj temi u okviru pisanih pitanja i na raspravi, Udruženje nije moglo navesti nijedan zakonski ili regulatorni tekst koji je u vrijeme zbivanja tih činjenica konkretno uređivao položaj farmaceuta, odnosno farmaceuta koji se bave biomedicinom, a koji bi spominjao takav najviši iznos od 10 %.

265    U tim okolnostima, ne može se prigovoriti stajalištu Komisije da upućivanje na rabat ili na maksimalni popust u iznosu od 10 % za farmaceute koji se bave biomedicinom proizlazi iz ekstenzivne primjene zakonodavnih i regulatornih propisa koji se primjenjuju na farmaceute koji se bave biomedicinom.

266    Kao treće, mišljenje francuskog tijela nadležnog za tržišno natjecanje br. 10‑A‑01 od 5. siječnja 2010. o prijedlogu odluke o organizaciji biomedicine, koji se očituje o obrazloženju francuskog zakonodavca da zabrani mogućnost odobravanja popusta putem Odluke br. 2010‑49 u svojim točkama 156. do 158. navodi kako slijedi:

„156      [Predviđena odredba] zabranjuje sve popuste u odnosu na tarifu nomenklature biomedicinskih postupaka, osim u posebnom slučaju ugovora o suradnji.

157      Ova odredba ograničuje dio slobode određivanja tarifa koja danas postoji. Naime, članak L 6211‑6 [CSP‑a] zabranjuje popuste, ali ,uz poštovanje sporazuma ili ugovora koji se mogu sklopiti sa sustavima ili tijelima zdravstvenog osiguranja ili ustanovama javnog ili privatnog zdravstva’.

158      Stoga financijski odnosi između laboratorija za medicinske analize i zdravstvenih ustanova, javnih ili privatnih, nisu unaprijed određeni nomenklaturom i tarifama naknada za osiguranike iz sustava socijalne sigurnosti koje stavljaju najvišu cijenu i koje proizlaze, u granicama maksimalno dopuštenog iznosa, iz režima općeg prava slobode određivanja cijena danas predviđenog člankom L 410‑2, prvim stavkom Trgovačkog zakonika“. 

267    Ova očitovanja francuskog tijela nadležnog za tržišno natjecanje dakle također podržavaju tumačenje prema kojem je u trenutku postojanja činjenica za laboratorije postojala pregovaračka margina u svrhu odobravanja popusta u okolnostima navedenima u članku L 6211‑6 CSP‑a.

268    Kao četvrto, donošenje Odluke br. 2010‑49 i zabrana svih smanjenja cijena u odnosu na one propisane nomenklaturom biomedicinskih pregleda koje iz toga proizlaze dopuštaju izvođenje zaključka da takva općenita zabrana nije postojala temeljem članka L 6211‑6 CSP‑a.

269    Konačno, činjenica da se određeni dokumenti u spisu Komisije odnose na naknade kao protuusluge za pružene usluge ne dokazuju da se radi o jedinim tumačenjima ovog pojma u kontekstu članka L 6211‑6 CSP‑a, niti da bi iz te odredbe trebalo zaključiti da vrijednost ponuđenog smanjenja cijena nužno odgovara vrijednosti pružene usluge.

270    Sukladno tome, valja zaključiti da Udruženje zagovara pristrano tumačenje članka L 6211‑6 CSP‑a koji je bio na snazi do 2010., jer je ta odredba dopuštala određeno tržišno natjecanje cijenama u situacijama koje nisu bile ograničene na slučajeve podjele honorara ili naknada koje nužno odgovaraju vrijednosti zauzvrat pružene usluge.

271    Konačno, u svakom slučaju, valja precizirati da, čak i ako bi trebalo smatrati da je Komisija počinila pogrešku u tumačenju kada se radi o slučajevima predviđenima člankom L 6211‑6 CSP‑a, to još nužno ne omogućuje vrednovanje intervencija Udruženja u pogledu razine postotka ugovorenog po tom pitanju od strane laboratorija u specifičnim ugovorima. Drugi argumenti koji su, sukladno mišljenju Udruženja, opravdavali takve intervencije, preispitani su u okviru devetog tužbenog razloga, pogotovo u njegovu drugom dijelu, u točkama 279. i sljedećima u daljnjem tekstu.

272    Iz prethodno navedenog proizlazi da osmi tužbeni razlog treba odbiti.

 Deveti tužbeni razlog, naveden podredno, koji se u biti odnosi na pogrešku u ocjeni činjenica koje su dovele do pogrešne primjene prava

273    Ovaj se tužbeni razlog odnosi, kao i osmi tužbeni razlog (vidjeti točku 239. ove presude), na poglavlje 5.1 „Intervencije u tržišne cijene“ pobijane odluke u okviru kojeg je postupanje Udruženja koje ima za cilj nametanje maksimalne razine popusta na cijene određene od strane države detaljno preispitano u uvodnim izjavama 133. do 221. Međutim, odnosi se, u biti, na pitanje je li Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala ovaj vid povrede.

274    Uvodne izjave 662. do 666. pobijane odluke izvode zaključke iz tvrdnji iz poglavlja 5. One navode kako slijedi:

„[…]

(662) Što se tiče odluka ONP‑a koje imaju za cilj nametanje minimalnih tržišnih cijena, u poglavlju 5.1 dokazano je da je prva od njih, koja seže u prosinac 2003., imala za cilj definirati ,određena pravila o financijskim uvjetima koji se moraju nalaziti ugovorima o suradnji’.

(663) Elementi spisa koji dopuštaju među ostalim ustanovljavanje da je ONP pokušao stalnim inzistiranjem u razdoblju između rujna 2004. i rujna 2007. nametnuti minimalnu tržišnu cijenu, s obrazloženjem da svako odstupanje od primjene ovog minimuma ,ne služi na čast profesiji i da bi moglo ukazati na nekolegijalno postupanje’ […]

(664) ONP je, s ciljem nametanja minimalne tržišne cijene, slao pismena mnogobrojnim laboratorijima koji su, kako ih zakon na to i obvezuje, prijavili ugovore o suradnji s drugim laboratorijima ili s bolničkim ustanovama, a koji su uključivali popuste koje je ONP smatrao previsokima. U svim pismenima ONP se izričito pozivao na Etički kodeks i, dakle, indirektno na svoje ovlasti izricanja disciplinskih sankcija. U više slučajeva ONP je čak poslao preslike svojih pismena decentraliziranim državnim službama.

(665) ONP u svojim očitovanjima na obavijest o prigovorima pravilno podsjeća da nije pokrenuo nijedan disciplinski postupak vezano uz popuste na temelju disciplinske povrede članka R 4235‑75 CSP‑a. Međutim, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, provođenje mjera odmazde nije nužan uvjet da se utvrdi postupanje koje je usmjereno na određivanje tržišnih cijena. Članak 101. stavak 1. UFEU‑a kao ograničavajuće za tržišno natjecanje izričito navodi odluke udruženja poduzetnika ,kojima se neposredno ili posredno utvrđuju cijene’.

(666) Sukladno tome, protutržišni cilj te vrste manifestacije povrede ne može biti doveden u pitanje tim više što je taj predmet postao služben 14. rujna 2005. odlukom ONP‑a, koja propisuje da popust viši od 10 % ,ne služi na čast našoj profesiji. Ne smije se stvoriti praksa korištenja popusta’.“

275    Argumenti Udruženja u pogledu analize koja se nalazi u pobijanoj odluci dijele se u dva dijela.

276    U okviru prvog dijela Udruženje tvrdi da je Komisija pogriješila kada je zauzela stajalište da je Udruženje sustavno, da bi zaštitilo interese malih laboratorija, pokušavalo nametnuti minimalnu tržišnu cijenu usluga biomedicinskih analiza.

277    U okviru drugog dijela Udruženje ističe da Komisija ne može izvesti zaključak da njegovo postupanje vezano uz popuste ne ulazi u područje njegovih zakonskih zadaća, nego da odražava ciljeve protivne pravilima o tržišnom natjecanju.

278    Valja započeti s razmatranjem drugog dijela.

–       Drugi dio

279    Udruženje tvrdi da Komisija ne može zaključiti da njegovo postupanje vezano uz popuste ne ulazi u područje njegovih zakonskih zadaća, nego da odražava ciljeve protivne pravilima o tržišnom natjecanju. Po mišljenju Udruženja, u svim slučajevima koje navodi Komisija, njegovo postupanje ima za cilj da se osigura poštovanje deontoloških pravila i da se nadzire poštovanje načela profesionalne neovisnosti u svrhu očuvanja kvalitete postupaka koje obavljaju farmaceuti koji se bave biomedicinom u okviru naknadne kontrole koja proizlazi iz njihove zakonske zadaće nadziranja. Udruženje se ne protivi načelu popusta kao takvom, ali je iznijelo očitovanja kada su popusti mogli nanijeti štetu javnim sredstvima, kvaliteti zdravstvene skrbi ili profesionalnoj neovisnosti u području zdravstva. Podsjeća na svoje zakonske zadaće definirane u članku L 4231‑1 CSP‑a (osigurati poštovanje profesionalnih zadaća i profesionalne neovisnosti, doprinijeti promociji javnog zdravstva i kvaliteti skrbi) i u članku R 4235‑75 CSP‑a (nadzirati da farmaceut koji se bavi biomedicinom ne smanjuje svoje honorare s namjerom nelojalnog tržišnog natjecanja ili na štetu kvalitete svojih usluga). Također se poziva na izvještaj Bichat kao i na članak L 162‑13‑2 francuskog Zakonika o socijalnoj sigurnosti.

280    Udruženje osim toga ističe da je cijena utvrđena u nomenklaturi uravnotežena cijena o kojoj je pregovarala država, koja uzima u obzir stvarnu cijenu analize, naknadu za medicinsko djelovanje i zaštitu javnih sredstava, a ne tržišna cijena. Prema mišljenju Udruženja općenito je priznato da postoji sigurna veza između kvalitete usluga koje je bolesnik primio i naravi i načina plaćanja. Udruženje navodi u tom pogledu presudu Suda od 5. prosinca 2006. Cipolla i dr. (C‑94/04 i C‑202/04, Zb., str. I‑11421., točka 67.). Stoga, budući da je zakonodavac ovlastio Udruženje da osigurava poštovanje deontoloških propisa, među ostalim članka R 4235‑75 CSP‑a, koji se posebno odnosi na farmaceute koji se bave biomedicinom, vjerojatno je zakonodavac, prema mišljenju Udruženja, bio zabrinut zbog određenih velikih popusta (u većini slučajeva većih od 30 % pa sve do 50 %) kao pokazatelja prakse dampinga.

281    Komisija osporava argumente Udruženja.

282    Bitno je utvrditi da se argumentacija Udruženja, prema kojoj je njegovo djelovanje bilo samo primjenjivanje zakona, podudara s argumentacijom istaknutom u okviru osmog tužbenog razloga, ali u okviru tog dijela Udruženje posebno podsjeća na svoju obvezu da osigurava poštovanje članaka L 4231‑1 i R 4235‑75 CSP‑a.

283    Kao prvo, valja odbiti argument Udruženja koji se odnosi na izvješće Bichat iz razloga navedenog u gore navedenim točkama 249. i 250.

284    Sadržaj članka L 4231‑1 CSP‑a naveden je gore u točki 2. Iz njega proizlazi da su zadaće Udruženja među ostalim obveza osiguranja poštovanja profesionalnih dužnosti, obrana časti i neovisnosti struke, nadziranje kompetencija farmaceuta i poticanje promoviranja javnog zdravlja i kvalitete skrbi, osobito sigurnosti profesionalne djelatnosti.

285    Sadržaj članka R 4235‑75 CSP‑a već je bio naveden u okviru ispitivanja osmog tužbenog razloga. Kao podsjetnik, ta odredba u prvom stavku precizira da „farmaceut koji se bavi biomedicinom ne smije smanjiti svoj honorar s namjerom nelojalnog tržišnog natjecanja ili nauštrb kvalitete usluga koje pruža“ i da „u slučaju ugovora o suradnji između laboratorija honorari koji se tiču prijenosa moraju biti određeni oprezno i s mjerom“.

286    Udruženje u biti tvrdi da, u okviru postupanja koja mu se predbacuju u području popusta, ono samo primjenjuje zakon kada podsjeća na pretjerane i neuobičajene popuste u mjeri u kojoj sustavna praksa visokih popusta utječe na kvalitetu skrbi, neovisnost zdravstvene struke i predstavlja rizik od zloupotrebe javnih sredstava. Udruženje podsjeća da ono također mora paziti na činjenicu da se honorari farmaceuta koji se bave biomedicinom ne snižavaju s namjerom nepoštenog tržišnog natjecanja. Njegovo postupanje stoga ne potpada pod članak 101. UFEU‑a.

287    U tom se pogledu ne može negirati da postupanje Udruženja u području cijena, opisano u pobijanoj odluci, nije strano njegovoj zadaći zaštitnika deontoloških obveza farmaceuta koji se bave biomedicinom, što uostalom Komisija i priznaje kada upućuje, u uvodnoj izjavi 174. pobijane odluke, da nadzor nad poštovanjem deontoloških pravila u području cijena koje primjenjuju farmaceuti ulazi u okvir zakonskih zadaća Udruženja.

288    Osim toga, intervencije Udruženja navedene u pobijanoj odluci često se odnose na odobravanje velikih popusta koji mogu ići do 30 %, čak i 50 %, cijene iz nomenklature za jednu biomedicinsku analizu. Te intervencije odnose se na ugovore koje su podneseni Udruženju na temelju odredbi članka L 6221‑5 CSP‑a, prema kojima mu SEL‑ovi koji koriste laboratorije moraju dostaviti „ugovore i dodatke koje su društva zaključila i koji imaju za predmet osigurati im uporabu materijala i prostora koji služi djelatnosti laboratorija“, odredbe koje su osnažene od kolovoza 2005. člankom L 4221‑19 CSP‑a, koji nalaže njihovu dostavu u mjesecu nakon njihova zaključivanja.

289    Komisija međutim detaljno objašnjava u uvodnim izjavama 175. do 221. pobijane odluke zašto, po njezinu mišljenju, postupanje Udruženja na tom području proizlazi iz tumačenja zakona u ekonomske svrhe, a ne iz doslovnog tumačenja zakona.

290    Valja ustanoviti da nijedan od argumenata Udruženja ne dovodi u pitanje zaključak Komisije prema kojem postupanje koje mu se zamjera ne proizlazi iz jednostavne primjene zakona. Naime, Udruženje je u više navrata prekoračilo granice svoje zakonske zadaće kako bi nametnulo vlastito ekonomsko tumačenje zakona.

291    Kao prvo, kao što Komisija pravilno tvrdi, iz navoda dopisa ili zapisnika navedenih u uvodnim izjavama 142. do 164. pobijane odluke ne proizlazi da Udruženje u svojim intervencijama u vezi s ugovorima koje su sklopili laboratoriji upućuje na kvalitetu skrbi, neovisnost zdravstvene struke i na rizik da se javni novac zloupotrijebi. Osim toga, Udruženje nije ni predložilo određeni dokument u potporu svojem argumentu u tom pogledu.

292    Što se tiče veze između odobrenja popusta i kvalitete skrbi, Komisija tvrdi, a da se Udruženje o toj točki ne protivi, da ni u kojem trenutku Udruženje nije dokazalo da su odobreni popusti utjecali na kvalitetu usluge koju je navedeni laboratorij pružao. Osim toga, kao što je to istaknuto u uvodnoj izjavi 218. pobijane odluke, samo Udruženje ističe da je nadzor kvalitete u isključivoj nadležnosti francuskog ministarstva zdravlja.

293    Što se tiče presude Cipolla i dr., točka 280. supra, Sud je uistinu u 67. točki navedene presude istaknuo da se ne može isključiti da se nametanjem minimalne tarife odvjetnicima izbjegava da u posebnom kontekstu talijanskog tržišta na kojem vlada jako tržišno natjecanje odvjetnici budu potaknuti sniziti cijene, što bi dovelo do rizika snižavanja kvalitete pružanih usluga. Stoga, osim činjenice da se ta presuda odnosi na pitanje slobodnog pružanja usluga, u toj se presudi radi općenito o pružanju usluga u kontekstu asimetrije informacija između klijenta‑potrošača i pružatelja usluga, protivno scenariju pobijane odluke, koja se odnosi na odnose između stručnjaka u tom sektoru. Presuda stoga ne može biti odlučujuća za potporu teze Udruženja.

294    U pogledu moguće zlouporabe javnih sredstava, Udruženje osobito upućuje na članak 162‑13‑2 francuskog Zakona o socijalnoj sigurnosti prema kojem direktori laboratorija moraju laboratorijske analize i ispitivanja vršiti što je moguće isplativije i točno poštujući odredbe. Stoga valja utvrditi da Udruženje u svojim dopisima nije nikada uputilo na moguću zlouporabu javnih sredstava. Osim toga Komisija pravilno tvrdi, s jedne strane, da popusti odobreni javnim bolnicama ili bolnicama koje nadzire tijelo za zdravstveno osiguranje mogu samo biti na korist javnim sredstvima. S druge strane, Komisija također ima pravo kada tvrdi da bi se, kod eventualne zlouporabe u okviru ugovora između laboratorija i privatnih bolnica time što bi zadnje navedenima bili odobreni popusti, a povrat se davao po cijeni utvrđenoj nomenklaturom, radilo o nepravilnosti u propisima koja bi trebala biti riješena na drugi način, a ne intervencijom Udruženja u slučajevima kada je zakon ovlastio popuste. Osim toga valja istaknuti da je Udruženje, kao što je to u biti primijetila Komisija (uvodna izjava 197. pobijane odluke), moralo također reagirati na popuste do 10 % ako je smatralo da popusti sami po sebi postavljaju pitanje prijevare.

295    Što se tiče navodne veze između odobravanja velikih popusta i neovisnosti struke farmaceuta koji se bave biomedicinom, za što je Udruženje također jamac, argumenti Udruženja ograničavaju se na jednostavne tvrdnje koje nisu utemeljene ni na kojem dokazu koji bi objašnjavao vezu između ta dva aspekta, koja nije očita.

296    Kao drugo, odlomci iz pismena koje navodi Komisija u pobijanoj odluci sustavno upućuju na činjenicu da sniženja moraju biti utvrđena „oprezno i s mjerom“ i da sniženje u određenom postotku, doduše prilično visokom (često od 30 do 50 %) „ne služi na čast struci“ ili „bi moglo ukazivati na nekolegijalno postupanje“.

297    Kao što tvrdi Komisija u uvodnoj izjavi 179. pobijane odluke, upućivanje na članak R 4235‑75 CSP‑a, prema kojem utvrđivanje honorara mora biti učinjeno „oprezno i s mjerom“ odnosi se samo na ugovore između laboratorija, osobito „honorare koji se odnose na prijenos“, a ne ugovore između laboratorija i drugog tijela iako Udruženje upućuje na njih u tom kontekstu u više navrata.

298    Osim toga, Komisija u uvodnim izjavama 175. do 179. pobijane odluke tvrdi da se pojam „oprez i mjera“ odnosi na rizik previsokih honorara uspoređujući zakonodavstvo primjenjivo na farmaceute koji se bave biomedicinom i članke zakona koji se odnose na ostale zdravstvene djelatnike, a toj se analizi Udruženje posebno ne protivi.

299    Kao treće, što se tiče činjenice da Udruženje također ima zadaću sprečavati rizik nepoštenog tržišnog natjecanja, Komisija pravilno navodi da nije dovoljno da Udruženje na to upućuje apstraktno. Naime, takav rizik ne može rezultirati samo iz iznosa popusta, osobito u kontekstu u kojem izvješća koja samo Udruženje navodi, to jest, s jedne strane, izvješće o prijedlogu reforme biomedicine koji je M. Ballereau 23. rujna 2008. podnio francuskom ministru zdravlja, mladih, sporta i življenja u zajednici i, s druge strane, izvješće br. 2006 045 iz travnja 2006. koji su predstavile gđe Lalande, Yeni i Laconde, članice francuskog Općeg inspektorata za socijalna pitanja (IGAS), pokazuju da su u Francuskoj cijene više nego u drugim državama članicama. Ta tvrdnja ostaje valjana iako Udruženje pravilno ističe da su zaključci drugog izvješća nijansiraniji i priznaju da nije moguće uspoređivati cijenu biomedicinskog postupka u Francuskoj, koji se sastoji od više etapa i stoga je složeniji, i cijene koje se općenito primjenjuju u drugim državama Unije. Naime, zaključak Komisije da postoji manevarski prostor za laboratorije koji im omogućuje da odobre popuste prije nego što im se može prigovoriti da posluju s gubitkom također je utemeljen, kao što je istaknuto u uvodnoj izjavi 186. pobijane odluke, na odgovorima više farmaceuta na upitnike Komisije u kojima su naveli da lako pokrivaju svoje troškove.

300    Iz navedenog proizlazi da drugi dio devetog tužbenog razloga treba odbiti.

–       Prvi dio

301    Kao prvo, prema mišljenju Udruženja, intervencije koje je otkrila Komisija u području popusta su marginalne jer je tijekom razdoblja istrage od prosinca 2003. do kraja 2008., dakle u više od pet godina, Komisija otkrila samo 18 dopisa koji su se stvarno odnosili na 14 ugovora i 3 zahtjeva za informacijama. Od 4270 laboratorija u Francuskoj, to je predstavljalo 0.3 % dotičnih laboratorija u pet godina.

302    Kao drugo, Komisija je u uvodnoj izjavi 185. pobijane odluke nepravilno navela da je cilj Udruženja u području popusta zaštititi male laboratorije sustavno napadajući grupacije, jer su navedeni laboratoriji bili male strukture u 11 slučajeva dopisa od 18, dok su samo tri od njih bili upućeni SEL‑ovima koji su dio regionalne mreže, jedan se odnosio na specijalizirani laboratorij i tri na grupacije laboratorija. Cilj Udruženja u području popusta stoga očito nije bio sustavno napadati grupacije laboratorija, već zaštititi javno zdravlje kroz osiguranje poštovanja načela neovisnosti struke farmaceuta koji se bave biomedicinom kako bi se očuvala kvaliteta biomedicinskih postupaka.

303    Kao treće, analiza postupanja Udruženja u pogledu ugovora u pitanju ne potvrđuje zaključke Komisije. U uvodnim izjavama 161. i 162. pobijane odluke, Komisija je Udruženju prigovorila ugovore između dva laboratorija koji su se odnosili na podjele honorara o kojima je CCG dao pozitivno mišljenje. Nadalje, Komisija je u uvodnim izjavama 159., 163. i 164. pobijane odluke Udruženju prigovorila tri ugovora između laboratorija i privatnih zdravstvenih ustanova koji su bili ugovori s isključivom primjenom ili ugovori o medicinskoj praksi u okviru kojih su popusti dozvoljeni, ali cijena ne može biti slobodno određena jer je podvrgnuta nomenklaturi biomedicinskih postupaka. Dovodeći u pitanje popuste od 15 do 48 % cijene utvrđene nomenklaturom, CCG je djelovao u okviru svojih zakonskih zadaća kako bi osigurao poštovanje deontoloških pravila jer je postojao rizik od zlouporabe javnih sredstava. Drugi sporazumi koje je Komisija navela a koji se odnose na sporazume s ustanovama javnog zdravlja (uvodne izjave 147. do 151. i 153. pobijane odluke) i s tijelima zdravstvenog osiguranja (uvodne izjave 144., 145. i 152. pobijane odluke) sadržavali su popuste koji nisu koristili pacijentu i nisu osiguravali optimalnu kvalitetu skrbi, ali su ukazivali na moguće nepošteno tržišno natjecanje. CCG je u okviru svojeg naknadnog nadzora iznio očitovanje na te sporazume, pri čemu je upozorio na načela navedena u članku R 4235‑75 CSP‑a, ali nije poslao „dopise upozorenja“ niti je iskoristio svoju disciplinsku ovlast. 

304    Komisija osporava argumente Udruženja, podsjećajući u biti da je povreda Udruženja u području popusta povreda u odnosu na cilj.

305    U tom pogledu valja podsjetiti da iz sudske prakse proizlazi da se pojmovi „sporazum“, „odluke udruženja poduzetnika“ i „usklađeno djelovanje“ iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a sa subjektivnog stajališta mogu shvatiti kao oblici dogovaranja koji imaju istu narav, a razlikuju se samo po intenzitetu i oblicima u kojima se pojavljuju (vidjeti presudu Suda od 4. lipnja 2009., T‑Mobile Netherlands i dr., C‑8/08, Zb., str. I‑4529., točka 23., i navedenu sudsku praksu).

306    Osim toga, što se tiče ocjene njihova protutržišnog karaktera, valja se osobito usmjeriti na smisao odredaba, ciljeve koji se žele postići kao i ekonomski i pravni kontekst kojeg su dio (vidjeti u tom smislu presudu T‑Mobile Netherlands i dr., točka 305. supra, točka 27., i navedenu sudsku praksu).

307    Nadalje, sudska praksa precizira da razlika između „povrede u odnosu na cilj“ i „povrede u odnosu na učinak“ proizlazi iz okolnosti da se određeni oblici dogovaranja između poduzetnika mogu po samoj svojoj naravi smatrati štetnima za dobro funkcioniranje normalnog tržišnog natjecanja (presude T‑Mobile Netherlands i dr., točka 305 supra, točka 29., i Allianz Hungária Biztosító i dr., točka 61. supra, točka 35.).

308    Tako je utvrđeno da određena tajna postupanja, na primjer ona koja dovode do horizontalnog utvrđivanja cijena od strane kartela, mogu dovesti do tolikih negativnih učinka primjerice na cijenu, količinu ili kvalitetu proizvoda i usluga, da se može smatrati nepotrebnim, u cilju primjene članka 101. stavka 1. UFEU‑a, dokazivati da imaju konkretne učinke na tržište (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 30. siječnja 1985., Clair, 123/83, Zb., str. 391., točka 22.).

309    U slučaju kada analiza vrste dogovora između poduzetnika ne pokaže dovoljno visok stupanj štetnosti za tržišno natjecanje, valjalo bi, s druge strane, ispitati učinke takvog dogovaranja i za njegovu zabranu zahtijevati da se dokažu elementi da je tržišna utakmica bila ili spriječena ili ograničena ili znatno iskrivljena (presuda Allianz Hungária Biztosító i dr., točka 61. supra, točka 34., i navedena sudska praksa).

310    Kako bi se ocijenilo sadržava li sporazum između poduzetnika ili odluka udruženja poduzetnika dovoljan stupanj štetnosti da bi se smatrao ograničenjem tržišnog natjecanja „u odnosu na cilj“ u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, valja se ponajprije usmjeriti na smisao odredaba, ciljeve koji se žele postići kao i ekonomski i pravni kontekst kojeg su dio. U okviru ocjene navedenog konteksta, valja također uzeti u obzir prirodu obuhvaćenih dobara ili usluga, kao i stvarne uvjete funkcioniranja strukture predmetnog ili predmetnih tržišta (vidjeti u tom smislu presudu Allianz Hungária Biztosító i dr., t. 61. supra, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

311    U ovom slučaju valja podsjetiti na to da iz ispitivanja osmog tužbenog razloga proizlazi da Komisija nije pogriješila smatrajući da je postupanje Udruženja u području popusta proizlazilo iz širokog tumačenja primjenjivog zakonskog okvira pa ga je Komisija mogla zakonito procijeniti s obzirom na članak 101. stavak 1. UFEU‑a.

312    Nadalje, iz poglavlja 5.1. pobijane odluke i odlomka njezina poglavlja 7. gore navedenog u točki 274. među ostalim proizlazi da se Komisija poziva na dokumentirane dokaze kako bi utemeljila svoj zaključak o postojanju povrede u odnosu na cilj koji se sastoji od horizontalnog sporazuma o cijenama, iako u uvodnoj izjavi 754. glede ozbiljnosti povrede ona priznaje da se ne radi o tipičnom slučaju.

313    Tako ta povreda prema mišljenju Komisije počinje odlukom donesenom na upravnom sastanku CCG‑a od 11. prosinca 2003. koji je spomenut osobito u uvodnim izjavama 139. i 662. pobijane odluke, da se „definiraju određena pravila koja se odnose na financijske uvjete koji moraju postojati u ugovorima o suradnji između laboratorija“. U tom pogledu Komisija valjano smatra da ne spada u zadaće javne vlasti koje je Francuska prenijela Udruženju da donosi odluke u tom području.

314    Komisija također navodi zapisnik s upravnog sastanka CCG‑a od 15. travnja 2004. iz kojeg proizlazi da se CCG odlučio informirati pri određenim specijaliziranim tijelima o općoj prosječnoj rentabilnosti biomedicinskih laboratorija „prije nego što odluči o tim različitim ugovorima i sporazuma“.

315    Jedan drugi važan dokument je zapisnik s upravnog sastanka CCG‑a od 14. rujna 2005. naveden u uvodnim izjavama 141. i 666. i već spomenut u okviru osmog tužbenog razloga (vidjeti gore navedenu točku 263.). Prema mišljenju Komisije u tom slučaju Udruženje je formaliziralo svoju politiku. Kao što to proizlazi iz pobijane odluke, taj zapisnik u odnosu na sklopljeni ugovor između laboratorija i sveučilišne bolnice navodi da „vijeće potvrđuje očitovanja navedena u njegovoj prethodnoj prepisci, to jest da svaki popust treba biti utvrđen oprezno i s mjerom, a popust veći od 10 % ne služi na čast našoj profesiji“ i da „popusti ne bi smjeli postati redovna praksa“.

316    Valja utvrditi da osim općeg argumenta prema kojem postupanje Udruženja potpada pod primjenu zakona, Udruženje ne navodi argumente vezane uz zapisnik u pitanju i činjenicu da je iz njega vidljiva njegova odluka da intervenira u uvjete ugovora o suradnji ili popusta odobrenih klijentima laboratorija. Međutim, ti su dokumenti važni u lancu dokaza koje navodi Komisija, osobito zato što se iz njih može razabrati odluka tijela Udruženja da se protivi popustima određene visine.

317    Osim toga, Komisija se poziva na niz dopisa između 2004. i 2008. u potporu svojem zaključku o postojanju prakse minimalnih cijena (ili najviše dopuštenih popusta). Slijedom zahtjeva Općeg suda, Komisija je podnijela primjerke nekoliko tih pismena upućenih laboratorijima i zapisnike s unutarnjih sastanaka u Udruženju u okviru kojeg se svaki put podsjeća da popust, općenito nazvan „sniženje“, čija je visina iznad 10 %, ne ide na čast struci i može predstavljati protutržišno postupanje.

318    Osim toga, u uvodnoj izjavi 146. pobijane odluke Komisija upućuje na prepisku Udruženja sa SEL‑om Eimer u okviru koje je Udruženje izrazilo zabrinutost za razinu dogovorenih popusta i u odnosu na koje je francuska Opća uprava za tržišno natjecanje, potrošnju i sprečavanje prijevara (DGCCRF), kojoj se Udruženje obratilo, dala na znanje u 2009. da se slanje dopisa u pitanju moglo analizirati „kao da ima za predmet ili mogući cilj ograničiti tržišnu slobodu poduzetnika, potičući ih da usvoje politiku cijena ne uzimajući u obzir svoje stvarne troškove“.

319    Ostali dopisi na koje se upućuje u pobijanoj odluci također potvrđuju analizu Komisije, budući da se radi o situacijama kao što su one navedene u uvodnim izjavama 150. i 160. pobijane odluke, u okviru kojih Udruženje nije reagiralo u odnosu na popuste utvrđene niže od 10 %.

320    Štoviše, Udruženje ne navodi ni argumente u odnosu na dopise koje je razmijenilo s laboratorijima navedenima u uvodnim izjavama 155. do 158. pobijane odluke o njegovoj intervenciji u pogledu ugovora o biomedicinskim analizama koji su ostvareni u okviru medicine rada. Kao što Komisija podsjeća u uvodnoj izjavi 155. pobijane odluke, a da joj se Udruženje ne protivi o toj točki, na te se analize ne može dobiti povrat novca od tijela zdravstvenog osiguranja, tako da se njihova cijena slobodno određuje i pregovaranje o njoj potpada pod zajednički sustav slobodno određenih cijena predviđen CDC‑om.

321    Opći sud smatra da dokazi spomenuti u gore navedenim točkama 313. i 320. potvrđuju da se radi o odluci udruženja poduzetnika koja se tumači kao horizontalni sporazum o posrednom utvrđivanju cijena utvrđivanjem najviših dopuštenih popusta za sudionike na tržištu, osobito 10 % u odnosu na cijenu ugovorenog povrata u kontekstu u kojem je do 2010. zakon dozvoljavao laboratorijima niže cijene.

322    Stoga, s obzirom na ekonomski i pravni kontekst opisan u pobijanoj odluci, to jest osobito na kontekst tržišta uslugama biomedicinskih analiza koji je reguliran i zaštićen te koji ostavlja vrlo malu mogućnost tržišnog natjecanja cijena na osnovi popusta za analize koje se obavljaju u okviru medicine rada, između laboratorija i s bolničkim ustanovama ili tijelima za zdravstveno osiguranje, Komisija je valjano zaključila da su odluke i prakse koje se predbacuju Udruženju i koje su dokumentirane u pobijanoj odluci imale za cilj određivanje cijena na tržištu, čiji se protutržišni cilj ne može dovesti u pitanje. Zbog toga ih je, u skladu sa sudskom praksom gore navedenom u točki 308., Komisija mogla shvatiti kao protivne članku 101. stavku 1. UFEU‑a a da nije dokazala njihove konkretne učinke na tržištu.

323    Osim toga, još valja precizirati da je Komisija u uvodnim izjavama 703. do 706. pobijane odluke navela da se iznimke predviđene u članku 101. stavku 3. UFEU‑a ne primjenjuju jer od upravnog postupka Udruženje nije podnijelo nikakve dokaze koji bi omogućili da se smatra da se navedene iznimke primjenjuju. Nadalje, Komisija podredno navodi da takozvana „ozbiljna“ ograničenja ne stvaraju objektivne ekonomske prednosti i ne koriste potrošačima te da, u svakom slučaju, u ovom predmetu, nijedan element ne ukazuje na to da su uvjeti iz članka 101. stavka 3. UFEU‑a ispunjeni. Komisijina analiza u pobijanoj odluci u odnosu na tu odredbu nije dovedena u pitanje u okviru ove tužbe.

324    S obzirom na ta razmatranja, argument Udruženja koji se odnosi na navodni nedostatak dopisa navedenih u pobijanoj odluci nije odlučujući za dovođenje u pitanje zaključka prema kojem je njegovo postupanje bilo posebno štetno za preostalo tržišno natjecanje koje je bilo dopušteno inače ograničavajućim zakonodavstvom.

325    Doduše, otkriveno je samo 18 dopisa za razdoblje od 5 godina. Međutim, Komisija ispravno tvrdi u uvodnoj izjavi 221. pobijane odluke da se takav mali broj dopisa može također objasniti činjenicom da je Udruženje održavalo disciplinu.

326    Također, u tom kontekstu nije odlučujuće, kao što tvrdi Udruženje, to jesu li se dopisi u pitanju odnosili također, ili čak ponajprije (to jest prema mišljenju Udruženja u slučaju 11 dopisa od 18), na male laboratorije. Iako odgovor Komisije na taj argument, prema kojem je to jednostavno dokaz nedosljednosti politike Udruženja, nije osobito uvjerljiv, valja navesti da konkretne mjere Udruženja prema laboratorijima kako bi pokušalo uspostaviti politiku ograničavanja tržišnog natjecanja u području cijena nisu manje nezakonite ako imaju za cilj male ili velike laboratorije.

327    U preostalom dijelu, argument Udruženja prema kojemu je njegov cilj u području popusta bio više zaštita javnog zdravlja na način da osigura poštovanje neovisnosti struke farmaceuta koji se bavi biomedicinom, nego da štiti male laboratorije, iz ispitivanja osmog tužbenog razloga i gore navedenog drugog dijela devetog tužbenog razloga, proizlazi da radnja Udruženja u području popusta počiva na širokom tumačenju zakonskog okvira. Međutim, s obzirom na to da nema regulativnu ovlast u tom području, Udruženje je moralo strogo djelovati u okviru zakona. U svakom slučaju, činjenica da je Udruženje možda išlo za postizanjem legitimnog cilja ne isključuje da se za njegovu radnju u području popusta može smatrati da ima za cilj ograničiti tržišno natjecanje (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 20. studenoga 2008., Beef Industry Development Society i Barry Brothers, C‑209/07, Zb., str. I‑8637., točke 19. do 21.), pod uvjetom da je zadnje navedeni cilj dokazan, što je u ovom slučaju neosporno.

328    Osim toga, činjenica da je Udruženje na kraju izdalo pozitivno mišljenje za određene slučajeve podjele honorara ne dovodi u pitanje nezakonit karakter njegove početne intervencije kojom se konkretizira odluka kojom se ograničava tržišno natjecanje.

329    Također, što se tiče pitanja koristi li se Komisija presnažnim pojmom kada govori o „dopisima upozorenja“, iz primjera navedenih u pobijanoj odluci proizlazi da je Udruženje u najmanje dva slučaja, nakon što je od laboratorija u pitanju primilo objašnjenja o određenim odobrenim popustima, svoje stajalište ponovilo (vidjeti primjere navedene u uvodnim izjavama 150. i 159. pobijane odluke). Osim toga, ni slanje ni neslanje dopisa upozorenja, pa čak ni izričit zahtjev za izmjene ugovora, nisu odlučujući za procjenu postoji li povreda u odnosu na cilj u smislu članka 101. UFEU‑a.

330    Isto vrijedi za pitanje u kojoj je mjeri Udruženje zaprijetilo svojom disciplinskom ovlasti kako bi reagiralo na ono što je smatralo odstupanjima. Međutim treba precizirati da se, s obzirom na gore ispitane dokaze, ne može nijekati da se Udruženje neizravno pozvalo na korištenje navedene ovlasti kada je navelo postojanje praksi koje su potencijalno protukolegijalne.

331    Naposljetku, što se tiče činjenice da su se određene intervencije Udruženja odnosile na sporazume koji su potencijalno uključivali nepošteno tržišno natjecanje, taj je argument već bio ispitan u okviru drugog dijela ovog tužbenog razloga. U tom pogledu, bilo je istaknuto da je taj argument Udruženje iskoristilo samo apstraktno, pri čemu nijedan konkretan dokaz nepoštenog tržišnog natjecanja nije bio podnesen u navedenim dopisima.

332    Iz prethodno navedenog proizlazi da prvi dio devetog tužbenog razloga treba odbiti kao i posljedično deveti tužbeni razlog u cijelosti.

 Osporavanje jedinstvenog i trajnog karaktera povrede

333    Prema mišljenju Komisije, čini se da Udruženje prvi puta u replici osporava jedinstveni i trajni karakter povrede, tako ističući novi tužbeni razlog koji je nedopušten. Osim toga, prema mišljenju Komisije, Udruženje nije predložilo nijedan argument u potporu tom navodnom tužbenom razlogu, što ga također čini nedopuštenim.

334    U tom pogledu valja podsjetiti da iz odredbi članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika, zajedno s člankom 48. stavkom 2. Poslovnika proizlazi da se u tužbi kojom se započinje postupak mora naznačiti predmet spora i sažeti prikaz tužbenih razloga i da je tijekom postupka zabranjeno iznositi nove razloge, osim ako se ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka. Međutim, tužbeni razlog koji predstavlja proširenje prethodno navedenog tužbenog razloga, izravno ili neizravno, u tužbi kojom se započinje postupak i koji predstavlja usku vezu s tim tužbenim razlogom treba proglasiti dopuštenim (vidjeti presudu Općeg suda od 26. lipnja 2008., Alferink i dr./Komisija, T‑94/98, Zb., str. II‑1125., točka 38., i navedenu sudsku praksu).

335    U ovom slučaju Udruženje u replici dovodi u pitanje postojanje takozvanog cjelovitog plana koji „bi predstavljao jedinstvenu i trajnu povredu“. Radi se o umjetnoj tvorevini koja ne bi izdržala analizu činjenica.

336    Valja ispitati radi li se, u mjeri u kojoj je moguće iz tog argumenta razabrati osporavanje jedinstvenog i trajnog karaktera povrede, o novom tužbenom razlogu.

337    U tom pogledu, dva odjeljka tužbe neizravno upućuju na cjelovit plan, a to je ključni element u Komisijinoj analizi što se tiče postojanja jedinstvene i trajne povrede.

338    S jedne strane, u sedmom tužbenom razlogu, kao što je navedeno u tužbi, Udruženje ističe da je Komisija prekoračila punomoć za pretragu jer je tijekom pretrage zaplijenila dokumente vezane uz cijene, što je dovelo do povrede prava Udruženja na obranu. Udruženje u replici dodaje da je Komisija pokušala umjetno i naknadno povezati u cjelovit plan problematiku vezanu uz razvoj grupacija laboratorija i problematiku vezanu uz popuste kako bi opravdala korištenje dokazima koje je prikupila tijekom pretrage.

339    S druge strane, Udruženje osporava, u okviru prvog dijela devetog tužbenog razloga, tvrdnju Komisije prema kojoj je glavni cilj Udruženja u području popusta bio ciljati grupacije s obzirom na velik broj malih laboratorija na koje se odnose navedeni dopisi.

340    Deveti tužbeni razlog odnosi se na pitanje je li Komisija u dovoljnoj mjeri dokazala povredu članka 101. UFEU‑a što se tiče politike popusta Udruženja. Udruženje upućuje na velik broj malih laboratorija na koje se odnose navedeni dopisi u području popusta jedino kako bi istaknulo, u okviru prvog dijela, da je Komisija pogrešno smatrala da je Udruženje sustavno i s namjerom da zaštiti interese malih laboratorija pokušalo nametnuti minimalnu cijenu na tržištu usluga biomedicinskih analiza.

341    Valja utvrditi da Udruženje nije navelo u tužbi, ni argumentacijom u potporu sedmom tužbenom razlogu niti u okviru prvog dijela devetog tužbenog razloga, pa čak ni neizravno, osporavanje jedinstvenog i trajnog karaktera povrede.

342    U tim okolnostima, tužbeni razlog kojim se osporava jedinstveni i trajni karakter povrede, naveden prvi puta u replici, ne može se smatrati proširenjem prethodno navedenog tužbenog zahtjeva. Zbog njegove nepravodobnosti taj tužbeni razlog treba proglasiti nedopuštenim.

 Zaključak o primjeni sudske prakse Wouters i tužbenih razloga u potporu zahtjevu za poništenje

343    U ovoj fazi ispitivanja valja još odlučiti o primjenjivosti sudske prakse Wouters za ovaj slučaj.

344    Iz gore provedenog ispitivanja drugog i trećeg tužbenog razloga proizlazi da se postupanje Udruženja u odnosu na obveze obavještavanja SEL‑ova tiče, s jedne strane, njegova neopravdanog inzistiranja na podvrgavanju nastanka učinka izmjene SEL‑ova tijekom njihova postojanja suspenzivnom uvjetu i na izmjeni dokumenata određenih društava u tom smislu i, s druge strane, zahtjeva za obavještavanje koje zakon ne traži uz prijetnju sankcija, osobito prema SEL‑ovima grupacije Labco koje je uprava Udruženja identificirala kao prijetnju.

345    Te radnje u svakom slučaju nadilaze savjetodavnu ulogu Udruženja u okviru postupaka davanja odobrenja prefekta i ne mogu se također ni opravdati činjenicom da Udruženje vodi računa o odlukama prefekta radi vođenja registra, što se temelji na posebnim odredbama. Udruženje stoga ne može tvrditi da je djelovalo kao produžetak ovlasti prefekta u tom pogledu. Osim toga, kao što Komisija valjano tvrdi, Udruženje ne raspolaže regulativnom ovlasti.

346    Osim toga, iz ispitivanja trećeg tužbenog razloga proizlazi da se strogo tumačenje pravila koja primjenjuje Udruženje u svojim zahtjevima za informacije u vezi s prijenosom dionica unutar SEL‑a ne može opravdati sa stajališta njegove zadaće naknadne provjere zakonskih odredaba. Kako bi se isključila primjena članka 101. stavka 1. UFEU‑a ne može se dakle, u pogledu postupanja u pitanju, navesti argument prema kojem su njegovi mogući ograničavajući učinci na tržišno natjecanje nužni za dobro obavljanje struke kako je uređuje zakon, kao što se smatralo za određena pravila udruženja odvjetnika u točkama 109. i 110. pobijane presude Wouters, točka 21. supra.

347    Štoviše, postupanja Udruženja u području razvoja grupacija laboratorija, o kojima je riječ u četvrtom i petom tužbenom razlogu, ili u vezi s popustom, analiziraju se na isti način. Doduše, Udruženje mora osigurati poštovanje deontoloških obveza u okviru svojih zakonskih zadaća, među kojima su zaštita neovisnosti farmaceuta koji se bave biomedicinom i promicanje javnog zdravstva. Međutim, njegova radnja mora spadati u zakonski okvir koji su stvorila zakonodavna i upravna tijela, pri čemu Udruženje nema regulativnu ovlast. Stoga, kada Udruženje djeluje na osnovi tumačenja koje je protivno doslovnom značenju tekstova, pa čak i usvoji najrestriktivnije tumačenje u okviru određene strategije, njegova postupanja ne mogu biti izvan članka 101. stavka 1. UFEU‑a na osnovi argumenta prema kojem su ona bitna za dostizanje zakonskog cilja. Komisija u tom pogledu valjano navodi da nije na tijelu koje zastupa privatne osobe da širi područje zakonske zaštite kako bi zaštitilo interes grupacije ako je zakonodavac utvrdio granice ponuđene zaštite i dopustio određeno tržišno natjecanje.

348    Načela koja proizlaze iz presude Wouters, točka 21. Supra, stoga ne omogućuju da se općenito smatra da restriktivna postupanja Udruženja, na koja se upućuje u pobijanoj odluci, ne spadaju pod zabranu iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

349    Iz toga proizlazi da prvi tužbeni razlog treba odbiti.

350    Posljedično, zahtjev za poništenje valja odbiti.

2.     Podredni zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazne

351    Valja podsjetiti da je nadzor zakonitosti odluka koje je usvojila Komisija dopunjen neograničenom nadležnošću suda Unije priznatom člankom 31. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 u skladu s člankom 261. UFEU‑a. Ta nadležnost omogućava Sudu, izvan običnog nadzora zakonitosti sankcije, da zamijeni Komisijinu procjenu svojom i tako ukine, smanji ili poveća iznos izrečene novčane ili dnevne kazne.

352    Stoga je na Općem sudu, u okviru njegove neograničene nadležnosti, da prilikom usvajanja odluke ocijeni odražava li izrečena novčana kazna pravilno težinu i trajanje povrede u pitanju (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 27. rujna 2012., Shell Petroleum i dr./Komisija, T‑343/06, točka 117., i navedenu sudsku praksu).

353    Valja međutim istaknuti da vršenje neograničene nadležnosti nije isto kao i nadzor po službenoj dužnosti i podsjetiti da je postupak pred sudovima Unije kontradiktoran (presuda Chalkor/Komisija, točka 57. supra, točka 64.).

354    U ovom slučaju, kao što je to izloženo gore u točki 11., Komisija je primijenila točku 37. Smjernica da bi odredila visinu novčane kazne. Ta odredba propisuje kako slijedi:

„Iako ove Smjernice izlažu opću metodologiju za određivanje novčanih kazni, posebnosti nekog predmeta ili potreba da se postigne odvraćajući učinak u određenom predmetu mogu opravdati Komisijino odstupanje od te metodologije ili granica određenih u točki 21.“

355    Iz toga proizlazi da Komisija u uvodnoj izjavi 769. pobijane odluke teorijski određuje iznos novčane kazne od 5 milijuna eura, iako ona tu navodi čimbenike o kojima je vodila računa pri određivanju novčane kazne. O određivanju iznosa novčane kazne raspravlja se u uvodnim izjavama 746. do 772. pobijane odluke. Iz njih proizlazi da je Komisija odredila novčanu kaznu s obzirom na veliku težinu povrede, na činjenicu da se odnosi na važno tržište, na okolnost da je ovaj predmet prvi slučaj u kojem se može primijeniti članak 23. stavak 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 kao i na činjenicu da je moguće da članovi Udruženja nisu bili potpuno svjesni dosega primjenjivih odredaba. Komisija je također uzela u obzir javni karakter postupanja u pitanju. Što se tiče trajanja jedinstvene i trajne povrede, Komisija navodi ukupno trajanje od šest godina, od kojih su tijekom dvije godine i jedanaest mjeseci dokazana dva pojavna oblika povrede. Naposljetku, Komisija je odbila olakotne okolnosti koje je navelo Udruženje.

356    Opći sud kao prvo navodi da Udruženje ne osporava teorijsko određivanje iznosa novčane kazne. U tom pogledu iako bi bilo poželjno da je Komisija u obrazloženju pobijane odluke izložila brojčane podatke koji bi omogućili da se odvagne uzimanje u obzir različitih bitnih parametara za određivanje iznosa novčane kazne, točno je da pobijana odluka nije manjkava zbog nedostatka objašnjenja, s obzirom na to da je Komisija pojasnila elemente procjene koji su joj omogućili da izmjeri težinu i trajanje povrede (vidjeti presudu Suda od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, Zb., str I‑8375., točke 463. i 464., i navedenu sudsku praksu).

357    Međutim, iako Udruženje u ovom slučaju ne osporava primjenu točke 37. Smjernica, ono zahtijeva smanjenje iznosa novčane kazne zbog više razloga.

358    Kao prvo, prema mišljenju Udruženja u ovom je slučaju trebalo zamisliti i da se novčana kazna ne izrekne, u skladu s člankom 23. stavkom 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003. U najboljem slučaju, ako se novčana kazna već morala izreći, trebala je biti simbolična jer bi to bila dovoljno odvraćajuća i proporcionalna mjera za slučaj strukovnog udruženja sa zadaćama javne vlasti koje ne teži dobiti. Ono također podsjeća da je odvraćajući učinak moguće novčane kazne neutraliziran od usvajanja donošenja Odluke br. 2010‑49 u području popusta. Naposljetku, Komisija je prema njemu trebala postupiti jednako kao što je u svojoj odluci od 24. lipnja 2004. (predmet COMP/A.38549 – Udruženje arhitekata Belgije) postupila prema Udruženju arhitekata Belgije kojemu je zbog horizontalnog sporazuma o cijenama bila izrečena novčana kazna od samo 100.000 eura.

359    U tom pogledu, iako članak 23. stavak 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003, prema kojem je nametanje novčane kazne mogućnost dana Komisiji i ni u kojem slučaju nije logična i automatska posljedica utvrđivanja povrede, Komisiji ostavlja diskrecijsku ocjenu da odluči izreći novčanu kaznu ili ne kada ustanovi povredu članka 101. UFEU‑a, u ovom slučaju simbolična novčana kazna, ili čak njezino neizricanje, ne bi bila moguća.

360    Što se tiče novčane kazne od 100.000 eura izrečene Udruženju arhitekata Belgije zbog toga što je prisililo svoje članove da koriste minimalnu cijenu, valja podsjetiti da praksa odlučivanja Komisije ne može služiti kao pravni okvir za novčane kazne u području tržišnog natjecanja i da njezine odluke koje se tiču drugih predmeta imaju samo indikativan karakter što se tiče mogućeg postojanja diskriminacije, s obzirom na to da je malo vjerojatno da su okolnosti prisutne u tim predmetima, poput tržišta, proizvoda, poduzetnika i razdoblja u pitanju, jednake (vidjeti presudu Općeg suda od 8. listopada 2008., Carbone- Lorraine/Komisija, T‑73/04, Zb., str. II‑2661., točka 92., i navedenu sudsku praksu).

361    Osim toga, Komisija je u navedenoj odluci kao prvo odredila osnovni iznos novčane kazne od 4.500.000 eura, koji je potom snizila na 100.000 eura, s obzirom na činjenicu da je ta novčana kazna bila određena u 2004., u trenutku kada je Komisija bila tek na početku svojeg razmišljanja o tržišnom natjecanju u sektoru slobodnih zanimanja. Međutim, na dan povreda Udruženja Komisija je već objavila izvješće o tržišnom natjecanju u sektoru slobodnih zanimanja s preporukama državama članicama o tom predmetu. Još jedna okolnost koja je različita u dvama predmetima je činjenica da je Udruženje arhitekata Belgije, za razliku od Udruženja, odmah promijenilo svoje prakse čim je Komisija započela postupak.

362    Što se tiče činjenice da je odvraćajući karakter nametnute novčane kazne neutraliziran promjenom zakona koja se dogodila 2010., to jest usvajanjem Odluke br. 2010‑49 koja bez iznimke zabranjuje popuste (vidjeti gore navedenu točku 242.), valja istaknuti da odvraćajući karakter osobito ima za cilj moguće buduće povrede prava tržišnog natjecanja koje se ne moraju nužno odnositi na istu vrstu povrede kao i postupanja iz pobijane odluke. Osim toga, postupanje Udruženja u području popusta odnosi se samo na jedan dio jedinstvene i trajne povrede sankcionirane u pobijanoj odluci. Argument je stoga bespredmetan.

363    Isto tako činjenica da Udruženje ne teži dobiti i da izvršava zadaće javne vlasti ne isključuje da bi moglo, u njihovom konkretnom izvršavanju, dati prednost određenim privatnim interesima, tako da taj argument također ne bi mogao opravdati neizricanje novčane kazne ili izricanje simbolične novčane kazne. Činjenica da, prema mišljenju Udruženja, ne možemo zamisliti da jedno strukovno udruženje stvoreno na temelju zakona ne poštuje nalog koji izdaje neka europska institucija usto je čisto spekulativni argument koji u tom pogledu također ne može biti odlučujući.

364    Kao drugo, Udruženje u replici ističe da iz odgovora na tužbu proizlazi da je Komisija pogrešno propustila uzeti u obzir dva elementa koji bi omogućili smanjenje iznosa novčane kazne, to jest, s jedne strane, suradnju Udruženja na vlastitu inicijativu u području cijena u okviru njegova odgovora na zahtjev za pružanje informacija utemeljen na članku 18. stavku 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 i, s druge strane, prekoračenje punomoći pretrage koje predstavlja povredu njegova prava na obranu. Opći sud je morao osobito voditi računa o ovoj zadnje navedenoj postupovnoj nepravilnosti, čak i u slučaju da je smatrao da ona ne bi trebala dovesti do poništenje pobijane odluke.

365    Bez potrebe za očitovanjem o argumentima Komisije prema kojima su ti argumenti nedopušteni jer su zakašnjeli u smislu članka 48. stavka 2. prvog podstavka Poslovnika, valja ih odbiti. Naime, iz gore navedenog ispitivanja tužbenih razloga u potporu zahtjevu za poništenje proizlazi da Komisija nije prekoračila punomoć za pretragu i nije povrijedila prava na obranu Udruženja. Što se tiče argumenta koji se odnosi na navodnu suradnju Udruženja na vlastitu inicijativu u njegovu odgovoru od 10. veljače 2009. na zahtjev za pružanje informacija Komisije od 3. veljače 2009., Komisija valjano ističe da cjenovni aspekt povrede ne proizlazi iz priznanja ili razotkrivanja na vlastitu inicijativu Udruženja jer je ona zahtijevala više informacija o praksama u području popusta na osnovi informacija koje je već imala, osobito u zapisnicima sa sastanaka tijela Udruženja.

366    Kao treće, Udruženje navodi određene posebne okolnosti predmeta koje bi opravdale smanjenje iznosa novčane kazne.

367    Prema mišljenju Udruženja trebale bi mu se priznati olakotne okolnosti s obzirom na činjenicu da je njegovo postupanje vezano uz popuste imalo tek marginalne učinke, da ono nije imalo namjeru davati prednost malim laboratorijima, da je njegova praksa vezana uz razvoj laboratorija imala za cilj zaštititi neovisnost farmaceuta i bila je sukladna zakonu, da su odnosna postupanja imala javni karakter i da je članstvo bilo obavezno.

368    Kao prvo, što se tiče javnog karaktera postupanja o kojima je riječ, valja navesti da Komisija ističe da je to uzela u obzir u uvodnoj izjavi 756. pobijane odluke navodeći da se stoga ne radi o postupanju koje bi se trebalo smatrati posebno teškim.

369    Također, što se tiče obveznog karaktera članstva, Komisija u uvodnoj izjavi 757. navodi da je to uzela u obzir u okviru svoje margine procjene kod određivanja visine novčane kazne jer bi poduzetnici mogli biti smatrani odgovornima za posljedice radnji Udruženja neovisno o njihovom stvarnom stupnju sudjelovanja. Naime, očito je da se taj stupanj sudjelovanja mogao mijenjati i da su, kao što je to istaknuto u uvodnoj izjavi 754. pobijane odluke, određene odluke mogle biti nametnute članovima Udruženja protivno njihovoj volji.

370    Ti se elementi međutim moraju staviti u odnos s drugim značajkama povrede. Tako je postupanje vezano uz popuste jedan oblik horizontalnog sporazuma o cijenama koji se smatra jednim od najtežih ograničenja tržišne utakmice. Što se tiče odluka koje imaju za cilj spriječiti razvoj grupacija laboratorija, radi se o preprekama proizvodnji, tehničkom razvoju i ulaganjima na tržištu koje su logično mogle usporavati djelovanje međunarodnih grupacija na francuskom tržištu i zagraditi unutarnje tržište, kao što to Komisija podsjeća u uvodnoj izjavi 755. pobijane odluke. Također vodeći računa o trajanju povrede (vidjeti gore navedenu točku 355.) kao i o veličini tržišta na koje se utjecalo, čija je procijenjena vrijednost 4,4 milijardi eura u 2008. (uvodna izjava 759. pobijane odluke) kao i činjenici da je utjecaj radnje Udruženja bio znatan s obzirom na to da u registar upisani farmaceuti koji se bave biomedicinom zajednički drže 95 % tržišta pružanja usluga biomedicinskih analiza, Komisija je mogla smatrati da navedene okolnosti ne mijenjaju težinu povrede.

371    Kao drugo, što se tiče činjenice da je povreda vezana uz popuste imala male učinke i da, među ostalim, postupanje koje se tiče popusta nije imalo za cilj štititi male laboratorije, valja podsjetiti da učinak protutržišne prakse nije odlučujući kriterij pri procjeni odgovarajućeg iznosa novčane kazne i da drugi elementi kao što je element namjere mogu imati veću važnost nego oni koji se odnose na učinke u tom kontekstu, osobito kada je riječ o povredama koje su same po sebi teške kao što je određivanje cijena i podjela tržišta (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 13. srpnja 2011., Schindler Holding i dr./Komisija, T‑138/07, Zb., str. II‑4819., točka 222., i navedenu sudsku praksu).

372    Stoga iz ispitivanja gore navedenih tužbenih razloga u potporu zahtjevu za poništenje proizlazi da Komisija ima materijalne dokaze koji prikazuju, s jedne strane, namjeru uprave Udruženja da koči razvoj određenih struktura grupacije laboratorija i, s druge strane, da se suprotstavi popustima koji prelaze 10 %, što je cilj koji nema pravnu osnovu i stoga se ne može opravdati upućivanjem na zaštitu neovisnosti farmaceuta koji se bavi biomedicinom odnosno na javno zdravlje.

373    Osim toga, zaključak Komisije naveden u uvodnoj izjavi 761. pobijane odluke, prema kojoj su uspostavljene prakse koje se odnose na popuste, Udruženje nije uspješno osporilo, kao što to proizlazi među ostalim iz ispitivanja prvog dijela devetog tužbenog razloga.

374    Komisija stoga nije pogriješila kada pri određivanju iznosa novčane kazne tim elementima nije dala težinu.

375    Kao treće, što se tiče argumenta koji se odnosi na činjenicu da je Udruženje samo tumačilo zakon, ono nije iznijelo argumente koji bi omogućili da se dođe do drugačijeg zaključka nego što je Komisijin, prema kojemu je tumačenje zakona koje je Udruženje dalo bilo protivno tekstu i ulazi u logiku ograničavanja tržišnog natjecanja u velikoj većini aspekata jedinstvene i trajne povrede koja mu se stavlja na teret. Komisija nije pogriješila ne priznajući, u uvodnoj izjavi 768. pobijane odluke, postojanje olakotne okolnosti zbog argumenata Udruženja koji se odnose na činjenicu da su javna tijela ili propisi dozvolili ili čak i ohrabrivali njegova postupanja.

376    Međutim što se tiče prigovora navedenih u pobijanoj odluci (uvodna izjava 450. i slj.) o nastanku učinka izmjena statusa i ugovora za SEL‑ove, taj se zaključak mora podrobnije razraditi.

377    Naime, iako iz ispitivanja drugog tužbenog razloga izvršenog u gore navedenim točkama 128. do 157., proizlazi da Komisija nije počinila pogrešku u ocjeni koja proizlazi iz pogrešnog tumačenja francuskog zakonodavstva što se tiče neposrednog nastanka učinka izmjena statuta i ugovora za SEL‑ove tijekom njihova postojanja, ipak je u gore navedenoj točki 155. izraženo žaljenje da je odluka gotovo nijema o utjecaju Okružnice br. 98‑585 u tom kontekstu, osim upute u bilješci br. 562 na činjenicu da ta okružnica sadržava drugačije tumačenje režima koji se primjenjuje kada navodi da „društvo kao prvo mora tražiti odobrenje zbog izmjena“.

378    Naime, iako ta okružnica i praksa prefekta koja iz nje proizlazi da usvajaju odluke o izmjenama odobrenja ne dovodi u pitanje zakonitost analize Komisije, radi se o okolnostima koje su mogle imati utjecaj na zauzimanje stajališta Udruženja koja mu se stavljaju na teret. Neovisno o pitanju zakonitosti, posebno u tom pogledu, Okružnice br. 98‑585 i prakse prefekta, one mogu objasniti analizu koju zastupa Udruženje o dvostrukom sustavu: izmjena dozvole za djelovanje laboratorija podvrgnutog deklarativnom sustavu, ali i potreba za novim odobrenjem za SEL koje ima suspenzivni karakter. Međutim, slučaj tog dvostrukog sustava nije razmotren u pobijanoj odluci.

379    Stoga, vodeći također računa o činjenici da iz uvodnih izjava 453. i slj. pobijane odluke proizlazi da više zauzetih stajališta Udruženja prema SEL‑ovima prethodi Okružnici br. 2005/206, valja u ovom slučaju zaključiti da je Komisija počinila pogrešku ne priznajući postojanje jedne olakotne okolnosti za taj poseban dio povrede tijekom dijela razdoblja u pitanju, to jest osobito prije stupanja na snagu Okružnice br. 2005/206 14. studenoga 2005.

380    S obzirom na prethodno izloženo, valja prihvatiti prigovor o Komisijinom neuzimaju u obzir određenih olakotnih okolnosti pri određivanju iznosa novčane kazne. Posljedice koje iz toga proizlaze za određivanje iznosa novčane kazne bit će ispitane u nastavku.

381    Valja zaključiti da se olakotna okolnost identificirana u gore navedenim točkama 376. do 379. odnosi samo na jednu od četiri vrste odluka koje se Udruženju zamjeraju u vezi s dijelom njegova postupanja koje je imalo za cilj sprečavati razvoj grupacija laboratorija. Osim toga, ona se odnosi samo na jedan dio razdoblja tijekom kojeg su akti te vrste bili usvojeni (razdoblje od kraja 2003. do 2005.). Komisija ima dokaze u pogledu ostalih odluka koje su donesene u području razvoja grupacija laboratorija koje se odnose na razdoblje prije 2005.

382    S obzirom na te okolnosti, pogreška u pitanju može dovesti samo do minimalnog smanjenja iznosa novčane kazne. Opći sud stoga smatra da je smanjenje od 250.000 eura primjereno kako bi se uzela u obzir ta pogreška te novčanu kaznu naloženu Udruženju treba odrediti na 4.750.000 eura.

383    Naposljetku, valja još ispitati argumente Udruženja o neproporcionalnom i neprimjerenom karakteru novčane kazne, s obzirom na slab financijski kapacitet Udruženja, tako da bi njegovo dobro funkcioniranje moglo doći u pitanje. U tom ispitivanju valja uzeti u obzir tako ponovno izračunanu novčanu kaznu.

384    Kao što Komisija navodi u uvodnoj izjavi 743. pobijane odluke, činjenica da metoda izračuna novčane kazne ne vodi računa o slabom financijskom kapacitetu Udruženja nije odlučujuća, s obzirom na to da članak 23. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 omogućava da se vodi računa o prihodu koji je ostvario svaki član koji djeluje na tržištu na kojem je nastupila povreda.

385    Iz uvodne izjave 744. pobijane odluke među ostalim proizlazi da je Komisija izrekla novčanu kaznu upućujući na članak 23. stavak 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003. Odredba u pitanju predviđa u trećem podstavku da kada se povreda propisa koja nastupa od strane udruženja poduzetnika odnosi na aktivnosti njegovih članova, novčana kazna ne smije prelaziti 10 % zbroja ukupnih prihoda svih članova koji su djelovali na tržištu na kojem je nastupila povreda propisa od strane udruženja poduzetnika. Valja izvršiti provjeru predviđenu u trećem podstavku te odredbe u odnosu na ponovno izračunani iznos kako bi se provjerilo da nije pretjeran.

386    Osim toga, članak 23. stavak 4. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 navodi u prvom podstavku: „kada se novčana kazna izriče udruženju poduzetnika uzimajući u obzir prihod njegovih članova, a udruženje ne može podmirivati svoje obveze, ono je dužno od svojih članova zatražiti njihove doprinose u podmirenju novčane kazne“.

387    Valja ustvrditi da Komisijin zaključak iz pobijane odluke posebno uključuje razmatranje mogućnosti doprinosa članova Udruženja. Naime, u uvodnim izjavama 746. do 751. Komisija upućuje na novost te odredbe, unesenu Uredbom Vijeća (EZ) br. 1/2003, kao i na mogućnost da Udruženje stvarno od svojih članova zatraži njihove doprinose, koji su međutim mogli vršiti različit stupanj nadzora nad odlukama upravnih tijela kako bi mogli platiti novčanu kaznu. Komisija tako opravdava činjenicu da u ovom slučaju odstupa od metode izračuna predviđene Smjernicama, a Udruženje ne osporava da je primjena točke 37. Smjernica za njega povoljnija od primjene opće metode predviđene tim smjernicama, kao što to Komisija navodi u uvodnoj izjavi 751. pobijane odluke.

388    Što se tiče provjere financijskog učinka novčane kazne, Udruženje ne osporava financijske podatke kojima se koristi Komisija. Iz uvodne izjave 771. pobijane odluke može se zaključiti da je 95 % vrijednosti honorara koje su privatni biomedicinski laboratoriji naplatili 2008. u Francuskoj iznosilo 4,2 milijarde eura (a ne „4.205.033 milijuna eura“ kao što je navedeno na osnovi nečega što ne može biti drugo doli tiskarska pogreška), jer noviji podaci tada nisu bili dostupni. Osim toga, iz navedene uvodne izjave 771. također proizlazi da je Komisija uzela u obzir 95 % vrijednosti ukupnih honorara da bi isključila prihode koje su ostvarili laboratoriji čiji je jedini član liječnik bio koji se bavio biomedicinom, i koji predstavljaju otprilike 5 % svih privatnih laboratorija. Te brojke potvrđene su u uvodnim izjavama 23. do 759. pobijane odluke koje upućuju na 4,4 milijarde eura prihoda koje su ostvarili privatni laboratoriji u 2008. kako bi ukazale na veličinu tržišta.

389    Opći sud nema drugačiji prihod koji su na odnosnom tržištu ostvarili privatni laboratoriji biomedicinske analize od onog koji se nalazi u pobijanoj odluci. Valja međutim navesti da nije bilo naglašeno da te brojke danas više ne mogu biti reprezentativne. U svakom slučaju može se smatrati da ne preuveličavaju vrijednost odnosnog tržišta na dan izricanja presude.

390    Iznos izrečene novčane kazne, kako ju je snizio Opći sud, samo je malo viši od 1 % te brojke. Nije dakle pretjeran.

391    Osim toga, s obzirom na elemente spisa, ne čini se da bi ponovno izračunana novčana kazna mogla razumno dovesti u pitanje održivost članova Odjeljka G koji djeluju na odnosnom tržištu ako bi se u budućnosti od njih zatražio doprinos.

392    S obzirom na sva prethodna razmatranja, članak 3. pobijane odluke treba poništiti i novčanu kaznu smanjiti na iznos od 4,75 milijuna eura, iznos koji Opći sud u vršenju svoje neograničene nadležnosti smatra primjerenim, s obzirom na okolnosti slučaja, osobito one koje se odnose na težinu i trajanje povrede koju je utvrdila Komisija, kao i na sredstva koja Udruženje može zatražiti, te u preostalom dijelu tužbu odbiti.

 Troškovi

393    Sukladno članku 87. stavku 3. Poslovnika, Opći sud može podijeliti troškove ili odlučiti da svaka stranka snosi vlastite troškove ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima.

394    U skladu s člankom 87. stavkom 4. Poslovnika Općeg suda, Opći sud može naložiti intervenijentu da snosi vlastite troškove.

395    U ovom slučaju samo je jedan prigovor u potporu podrednom zahtjevu za smanjenje iznosa novčane kazne bio djelomično usvojen i iznos novčane kazne izrečene Udruženju posljedično smanjen. Zbog toga Opći sud smatra pravičnim, s obzirom na okolnosti slučaja, naložiti Komisiji da snosi vlastite troškove kao i desetinu troškova Udruženja, koje će snositi devet desetina vlastitih troškova.

396    Labco snosi vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (deveto vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Novčana kazna, čija je isplata solidarno naložena instituciji Ordre national des pharmaciens (ONP) i tijelima Conseil national de l’Ordre des pharmaciens (CNOP) i Conseil central de la section G de l’Ordre national des pharmaciens (CCG) u članku 3. Odluke Komisije C (2010) 8952 final od 8. prosinca 2010. o primjeni članka 101. [UFEU‑a] (predmet 39510 – Labco/ONP) određuje se na 4,75 milijuna eura.

2.      U preostalom dijelu tužba se odbija.

3.      Europska komisija snosi vlastite troškove i desetinu troškova ONP‑a, CNOP‑a i CCG‑a.

4.      ONP, CNOP i CCG snose devet desetina vlastitih troškova.

5.      Labco snosi vlastite troškove.

Berardis Czúcz Popescu

Objavljena na javnoj raspravi u Luxembourgu, 10. prosinca 2014.

Potpisi

Sadržaj

Okolnosti spora i pobijana odlukaII – 2

Postupak i zahtjeviII – 4

PravoII – 5

1.  Zahtjev za poništenjeII – 5

Prvi tužbeni razlog koji se odnosi na pogrešku u tumačenju i primjeni članka 101. UFEU‑a uzimajući u obzir presudu WoutersII – 6

Tužbeni razlozi koji se odnose na postupanja koja imaju za cilj razvoj grupacija laboratorijaII – 10

Tužbeni razlozi o sastavu i izmjeni kapitala SEL‑aII – 15

–  Četvrti tužbeni razlog, koji se u biti odnosi na nepoštovanje uloge CCG‑a kao jamca strukovne neovisnosti partnera što se tiče njegova minimalnog udjela u kapitalu SEL‑aII – 17

–  Peti tužbeni razlog, koji se u biti odnosi na pogrešku u ocjeni što se tiče namjere zakonodavca u pogledu podjele poslovnih udjela SEL‑a iznad 25 % i nepoštovanja pravnog okvira koji je primjenjiv na podjelu poslovnih udjela SEL‑aII – 23

Tužbeni razlozi koji se odnose na obveze obavještavanja SEL‑a tijekom njegova postojanjaII – 27

–  Drugi tužbeni razlog koji se u biti odnosi na pogrešku u ocjeni koja proizlazi iz pogrešnog tumačenja francuskog zakonodavstva glede odnosne uloge prefekta i CCG‑a pri promjenama koje se događaju tijekom postojanja SEL‑aII – 27

–  Treći tužbeni razlog koji se u biti odnosi na nepoštovanje područja primjene obveze obavještavanja predviđene francuskim zakonodavstvom i uloge CCG‑a u okviru njegove zadaće a posteriori provjere društvenih dokumenataII – 33

Šesti tužbeni razlog, koji se u biti odnosi na pogrešno tumačenje i primjenu članka 101. UFEU‑a jer su izrečene disciplinske sankcije pojačale moguće ili stvarne učinke odluka u pitanjuII – 38

Tužbeni razlozi o prigovorima koji se odnose na tržišne cijeneII – 41

Sedmi tužbeni razlog, naveden primarno, a koji se u biti odnosi na prekoračenje ovlasti s obzirom na nepoštovanje ograničenja ovlaštenja pretrageII – 41

–  Prvi prigovorII – 42

–  Drugi prigovorII – 43

Osmi tužbeni razlog, naveden podredno, koji se u biti odnosi na pogrešku u ocjeni dosega primjenjivog pravnog okvira i namjere zakonodavcaII – 47

Deveti tužbeni razlog, naveden podredno, koji se u biti odnosi na pogrešku u ocjeni činjenica koje su dovele do pogrešne primjene pravaII – 52

–  Drugi dioII – 54

–  Prvi dioII – 58

Osporavanje jedinstvenog i trajnog karaktera povredeII – 63

Zaključak o primjeni sudske prakse Wouters i tužbenih razloga u potporu zahtjevu za poništenjeII – 64

2.  Podredni zahtjev za smanjenje iznosa novčane kazneII – 66

TroškoviII – 73

* Jezik postupka: francuski