Privremena verzija
MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MACIEJA SZPUNARA
od 25. travnja 2024.(1)
Predmet C-159/23
Sony Computer Entertainment Europe Ltd
protiv
Datel Design and Development Ltd,
Datel Direct Ltd,
JS
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Intelektualno vlasništvo – Autorsko pravo i srodna prava – Pravna zaštita računalnih programa – Direktiva 2009/24/EZ – Članak 1.– Područje primjene – Ograničene radnje – Članak 4. stavak 1. – Izmjena računalnog programa – Izmjena sadržaja varijabli koje se pohranjuju u lokalnoj memoriji i koriste prilikom izvođenja programa”
Uvod
1. Na temelju prava Unije i međunarodnog prava koje se primjenjuje na Uniju(2), računalni programi trebaju biti zaštićeni kao književna djela u smislu Bernske konvencije(3). Taj pristup može izazvati dvojbe. Naime, iako računalni program može biti u obliku „teksta”, odnosno niza naredbi koje računalo treba izvršiti, riječ je o tekstu koji je poseban s više aspekata i koji nije sličan niti jednoj drugoj kategoriji književnih djela.
2. Namjena takvog programa nije da ga korisnik izravno čita ili upotrebljava na bilo koji drugi način, nego da upravlja funkcioniranjem uređaja koji može obrađivati podatke, odnosno računala. Upotrebljiv oblik računalnog programa, odnosno onaj u kojem se ti programi inače prodaju korisnicima, čovjek ne može ni pročitati jer je on namijenjen tomu da ga izvršava uređaj. Uostalom, čak je i oblik računalnog programa koji čovjek može pročitati razumljiv samo stručnim osobama jer je pisan na umjetnom jeziku (programski jezik) koji najčešće nije dostupan prosječnim korisnicima tih programa. Iz toga proizlazi, s gledišta autorskog prava, posebno važna značajka računalnih programa kao zaštićenih djela, a to je da je zbog načina na koji računala funkcioniraju za svaku upotrebu programa obično potrebna jedna ili više radnji njegove reprodukcije, što su radnje za koje je potrebno odobrenje nositelja autorskih prava na taj program.
3. Stoga nije iznenađujuće da se zaštita računalnih programa, kako se tumači u pravu Unije, znatno razlikuje od „općih” pravila autorskog prava i sličnija je posebnom sustavu zaštite(4). Naime, tim se sustavom zaštite nositeljima prava nudi pojačan nadzor, s jedne strane, nad postupanjima korisnikâ u privatnom životu, a to je sfera koja inače nije obuhvaćena područjem primjene autorskog prava i, s druge strane, nad radnjama koje inače nisu obuhvaćene monopolom autora, kao što je izmjena djela koju korisnik provodi za vlastite potrebe. Taj je nadzor toliko opsežan da je čak samo saznanje za djelo, koje je u pogledu književnog djela obično od ključne važnosti, dopušteno samo iznimno, u ograničenoj mjeri i pod određenim uvjetima. Osim toga, iznimke koje su uobičajeno predviđene autorskim pravom, počevši od iznimke takozvanog „privatnog umnožavanja”, isključene su iz sustava zaštite računalnih programa.
4. Međutim, zaštita kao književnih djela sama po sebi sadržava znatno ograničenje, odnosno u načelu je ograničena na izražaj djela, drugim riječima na tekst.
5. U ovom predmetu postavlja se pitanje može li se i, ovisno o slučaju, u kojoj mjeri, zaštita koja se pravom Unije dodjeljuje računalnim programima primjenjivati i izvan okvira samog teksta. Drugim riječima, koliko se pojam „tekst” može proširiti u slučaju takvih programa?
6. Konkretno, potrebno je utvrditi dopušta li se u kontekstu videoigara trećim stranama i korisnicima da bez odobrenja nositeljâ autorskih prava na te videoigre stvaraju odnosno upotrebljavaju programe koji mogu olakšati igru zaobilaženjem određenih poteškoća koje je predvidio njezin autor, a koje se uobičajeno nazivaju „softveri za varanje” (cheat software). Čini mi se da nositelji autorskih prava na te videoigre žele imati „najbolje od obaju svjetova”, odnosno primijeniti vrlo široku zaštitu na elemente računalnih programa koji u najboljem slučaju mogu imati pravo na puno užu zaštitu u odnosu na „opće” autorsko pravo.
7. Međutim, pitanja iz ovog predmeta nadilaze usko područje videoigara jer softveri koji omogućuju da se računalni programi upotrebljavaju na način koji se razlikuje od njihova prvotnog izražaja mogu postojati i u drugim sektorima.
Pravni okvir
Međunarodno pravo
8. Na temelju članka 4. Ugovora o autorskom pravu Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WIPO), donesenog u Ženevi 20. prosinca 1996.(5):
„Računalni programi zaštićeni su kao književna djela u smislu članka 2. Bernske konvencije. Ta se zaštita primjenjuje na računalne programe, bez obzira na način ili oblik njihova izražaja.”
9. Slična odredba nalazi se u članku 10. stavku 1. Sporazuma o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva(6), u skladu s kojim:
„Računarski programi, bilo u izvornom ili objektnom kodu, zaštićuju se kao književna djela prema Bernskoj konvenciji.”
Pravo Unije
10. Člankom 1. stavkom 2. točkom (a) Direktive 2001/29/EZ(7) određuje se:
„Osim u slučajevima iz članka 11., ova Direktiva ostavlja netaknutima i ni na koji način ne utječe na postojeće odredbe Zajednice koje se odnose na:
(a) pravnu zaštitu računalnih programa.”
11. Na temelju članka 2. točke (a) te direktive:
„Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima:
(a) autorima, njihovih djela.”
12. Člankom 1. Direktive 2009/24/EZ(8) određuje se:
„1. U skladu s odredbama ove Direktive države članice zaštićuju računalne programe autorskim pravom kao književna djela u smislu Bernske konvencije […]. Za potrebe ove Direktive pojam ‚računalni program’ obuhvaća i pripremni dizajnerski materijal.
2. Zaštita u skladu s ovom Direktivom primjenjuje se na izražaj računalnog programa u bilo kojem obliku. Ideje i načela na kojima se zasniva bilo koji element računalnog programa uključujući one na kojima se zasnivaju njihova sučelja nisu zaštićeni autorskim pravom prema ovoj Direktivi.
3. Računalni program zaštićen je ako je izvoran u smislu da predstavlja autorovu vlastitu intelektualnu tvorevinu. Nijedan se drugi kriterij ne primjenjuje u određivanju njegove podobnosti za zaštitu.
[…]”
13. Na temelju članka 4. stavka 1. točaka (a) i (b) te direktive:
„Podložno odredbama članaka 5. i 6. isključiva prava nositelja prava u smislu članka 2. uključuju pravo izvršiti ili odobriti:
(a) trajno ili privremeno reproduciranje računalnog programa bilo kojim sredstvom i u bilo kojem obliku, djelomično ili u cijelosti; ako je za učitavanje, prikazivanje, izvođenje, prenošenje ili pohranu računalnog programa potrebno takvo reproduciranje, takvi postupci podliježu odobrenju nositelja prava;
(b) prijevod, prilagodbu, obradu i bilo koju drugu izmjenu računalnog programa i reproduciranje rezultata tih postupaka, ne dovodeći u pitanje prava osobe koja mijenja program.”
14. U skladu s člankom 5. stavkom 1. navedene direktive:
„U nedostatku posebnih ugovornih odredaba za poduzimanje radnji iz točaka (a) i (b) članka 4. stavka 1. nije potrebno odobrenje nositelja prava ako su te radnje zakonitom stjecatelju potrebne za korištenje računalnog programa u skladu s njegovom namjeravanom svrhom, uključujući i za ispravljanje pogrešaka.”
Njemačko pravo
15. Prethodno navedene odredbe Direktive 2009/24 prenesene su u njemačko pravo, među ostalim, člancima 69.a i 69.c Gesetza über Urheberrecht und verwandte Schutzrechte – Urheberrechtsgesetz (Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima) od 9. rujna 1965.(9), kako je izmijenjen Zakonom od 23. lipnja 2021.(10).
Činjenice, postupak i prethodna pitanja
16. Sony Computer Entertainment Europe Ltd (u daljnjem tekstu: Sony), društvo sa sjedištem u Ujedinjenoj Kraljevini, kao nositelj isključive licencije za Europu prodaje igraće konzole PlayStation, kao i igre za te konzole. Sony je tako do 2014. prodavao, među ostalim, PlayStationPortable (PSP) i igru „MotorStorm: Arctic Edge” osmišljenu za tu konzolu.
17. Društva Datel Design and Development Ltd i Datel Direct Ltd (u daljnjem tekstu zajedno nazvana: Datel), koja također imaju sjedište u Ujedinjenoj Kraljevini, razvijaju, proizvode i prodaju softvere, osobito dodatke za Sonyjeve igraće konzole, među kojima je softver „Action Replay PSP” te uređaj Tilt FX koji omogućuje upravljanje PSP-om mijenjanjem njegova položaja u prostoru.
18. Datelov softver funkcionira isključivo sa Sonyjevim originalnim igrama. Taj se softver izvodi tako što se PSP spaja s osobnim računalom te se u PSP umeće memorijski štapić koji učitava navedeni softver. Nakon ponovnog pokretanja PSP-a, korisnik može na toj konzoli odabrati dodatnu opciju koja omogućuje izmjene Sonyjevih igara. Među tim su izmjenama, primjerice, kad je riječ o igri „MotorStorm: Arctic Edge”, opcije koje omogućuju uklanjanje svih ograničenja kad je uključen „turbo” (booster) ili prilikom odabira vozača, s obzirom na to da se dostupnost dijela vozača inače otključava tek ako se osvoji određen broj bodova.
19. Sony je u glavnom prvostupanjskom postupku u biti zahtijevao da se Datelu zabrani prodaja njegovih softvera koji su osmišljeni tako da funkcioniraju sa Sonyjevim igrama i igraćim konzolama. Presudom od 24. siječnja 2012. Landgericht Hamburg (Zemaljski sud u Hamburgu, Njemačka) djelomično je prihvatio Sonyjeve zahtjeve. Međutim, protiv te je presude podnesena žalba Oberlandesgerichtu Hamburg (Visoki zemaljski sud u Hamburgu, Njemačka), koji je u cijelosti odbio Sonyjevu tužbu.
20. Sud koji je uputio zahtjev, kojem je podnesena revizija protiv presude Oberlandesgerichta Hamburg (Visoki zemaljski sud u Hamburgu), ističe da ishod te revizije ovisi o tome povređuje li se upotrebom Datelova softvera o kojem je riječ isključivo pravo na izmjenu računalnog programa. Međutim, to utvrđenje izaziva dvojbe u pogledu tumačenja članka 1. stavaka 1. do 3. i članka 4. stavka 1. točke (b) Direktive 2009/24.
21. Prema navodu tog suda, Sony u glavnom predmetu osobito tvrdi da korisnici s pomoću Datelovih softvera mijenjaju računalne programe na kojima se zasnivaju njegove igre, i to na način koji nije dopušten u smislu autorskog prava, te da je Datel za to odgovoran. Međutim, stranke se slažu da ni predmetni Datelov softver ni njegovi korisnici ni na koji način ne pristupaju kodu tih programa niti ga mijenjaju. Naime, tim se softverom, koji se izvodi istodobno sa Sonyjevim računalnim programom, mijenja samo sadržaj varijabli koje je zaštićeni računalni program smjestio u radnu memoriju i koje koristi prilikom izvođenja tog programa.
22. U tim je okolnostima Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Zadire li se u područje zaštite računalnog programa u skladu s člankom 1. stavcima 1. do 3. Direktive [2009/24] ako se ne mijenja objektni ili izvorni kod računalnog programa ili njegove reprodukcije, nego drugi program koji se izvodi istodobno sa zaštićenim računalnim programom mijenja sadržaj varijabli koje je zaštićeni računalni program smjestio u radnu memoriju i koje koristi prilikom izvođenja programa?
2. Je li riječ o izmjeni u smislu članka 4. stavka 1. točke (b) Direktive [2009/24] ako se ne mijenja objektni ili izvorni kod računalnog programa ili njegove reprodukcije, nego drugi program koji se izvodi istodobno sa zaštićenim računalnim programom mijenja sadržaj varijabli koje je zaštićeni računalni program smjestio u radnu memoriju i koje koristi prilikom izvođenja programa?”
23. Sud je zaprimio zahtjev za prethodnu odluku 15. ožujka 2023. Pisana očitovanja podnijele su stranke glavnog postupka i Europska komisija. Iste su stranke bile zastupane na raspravi održanoj 25. siječnja 2024.
Analiza
24. Glavni postupak odnosi se na navodnu povredu Sonyjeva isključivog prava, koje se temelji na članku 4. stavku 1. točki (b) Direktive 2009/24, da odobri bilo koju izmjenu računalnog programa na koji ima autorska prava. Sud koji je uputio zahtjev postavlja dva prethodna pitanja koja su, prema njegovu mišljenju, neovisna. Međutim, odgovor na prvo prethodno pitanje nužno određuje odgovor koji će se dati na drugo pitanje. Stoga ću samo ukratko razmotriti to drugo pitanje.
25. Najprije napominjem da se glavni postupak i, prema tome, prethodna pitanja odnose samo na navodne povrede koje je Datel počinio nad Sonyjevim isključivim pravima na vlastite računalne programe, a koje su posljedica primjene Datelova softvera koji upotrebljavaju korisnici tih programa. Ta se pitanja stoga ne odnose ni na moguće povrede Sonyjevih prava koje je Datel počinio prilikom razvoja svojeg softvera, ni na Datelovu odgovornost na temelju moguće povrede drugih Sonyjevih prava koja nisu autorska prava, kao što je povreda žiga ili nepošteno tržišno natjecanje, ni na odgovornost korisnikâ spornih softvera. Stoga se u ovom mišljenju neću baviti tim pitanjima.
26. Suprotno tomu, iako se glavni postupak ne odnosi, kao što je to potvrđeno na raspravi, ni na moguću povredu Sonyjevih autorskih prava na drugim elementima njegovih videoigara koji nisu računalni programi na kojima se zasnivaju te igre, kratko ću ispitati to pitanje u dijelu u kojem ga je istaknula Komisija i u kojem su o njemu diskutirale stranke na raspravi.
Prvo prethodno pitanje
27. Prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. stavke 1. do 3. Direktive 2009/24 tumačiti na način da se zaštita koja se dodjeljuje tom direktivom na temelju te odredbe proteže na sadržaj varijabli koje je zaštićeni računalni program smjestio u radnu memoriju računala i koje koristi prilikom svojeg izvođenja, u situaciji u kojoj drugi program koji se izvodi istodobno sa zaštićenim računalnim programom mijenja taj sadržaj, a da se pritom ipak ne mijenja objektni ili izvorni kod potonjeg programa.
28. Drugim riječima, sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da pojasni predmet zaštite koja se računalnim programima dodjeljuje Direktivom 2009/24.
Predmet zaštite koja se dodjeljuje Direktivom 2009/24
29. U Direktivi 2009/24 ne definira se pojam „računalni program”. U skladu s obrazloženjem Direktive 91/250/EEZ(11), koja je kodificirana Direktivom 2009/24, to se nepostojanje definicije objašnjava nastojanjem da se izbjegne moguća zastarjelost takve definicije zbog tehnološkog napretka(12). Ta se opreznost čini suvišnom jer je i dalje itekako moguće pozvati se na definiciju sadržanu u tom obrazloženju, u skladu s kojom taj pojam označuje „niz naredbi čiji je cilj da sustav za obradu informacija, koji se naziva računalo, izvršava svoje funkcije”(13). Ta definicija, na čiju relevantnost uopće nije utjecao tehnički napredak, predstavlja savršenu polazišnu točku za analizu predmeta zaštite koja se dodjeljuje Direktivom 2009/24.
30. Unatoč tomu što ne sadržava pravnu definiciju pojma „računalni program”, Direktiva 2009/24 uključuje nekoliko pojašnjenja o predmetu i prirodi zaštite koja se njome dodjeljuje.
31. Tako se, kao prvo, člankom 1. stavkom 1. te direktive određuje da su računalni programi zaštićeni autorskim pravom kao književna djela. To utvrđenje ima posljedice za opseg i prirodu predmetne zaštite.
32. Kao drugo, na temelju članka 1. stavka 2. navedene direktive zaštita se primjenjuje na svaki oblik izražaja računalnog programa, osim na sve ideje i načela na kojima se zasniva bilo koji element takvog programa. Budući da je to opće načelo autorskog prava, značajno je da je zakonodavac smatrao nužnim da se to izričito potvrdi u normativnom dijelu Direktive 2009/24.
33. Naposljetku, kao treće, u članku 1. stavku 3. te direktive utvrđuje se potrebna razina podobnosti za zaštitu, pri čemu se određuje da je zaštićen svaki računalni program koji je izvoran, odnosno koji predstavlja autorovu vlastitu intelektualnu tvorevinu, te da se ne primjenjuje nijedan drugi kriterij. Iako se tom odredbom ne utvrđuje posebno visoka razina podobnosti kako bi računalni program bio obuhvaćen predmetnom zaštitom, pri čemu se osobito isključuje, u skladu s uvodnom izjavom 8. Direktive 2009/24, svako ispitivanje njegovih kvalitativnih ili estetskih vrijednosti, čini se da se njome ipak isključuje zaštita elemenata koji se razmatraju zasebno i ne predstavljaju intelektualnu tvorevinu autora programa.
34. Ti elementi definicije predmeta zaštite koji su sadržani u samoj Direktivi 2009/24 razvijeni su i detaljno opisani u sudskoj praksi Suda.
35. Tako je Sud u presudi Bezpečnostní softwarová asociace(14) smatrao, pri čemu je uputio na članak 10. stavak 1. Sporazuma TRIPS, da se zaštita koja se dodjeljuje Direktivom 91/250, čije su relevantne odredbe istovjetne odredbama Direktive 2009/24, odnosi na računalni program u svim oblicima koji omogućuju njegovu reprodukciju na različitim informatičkim jezicima, odnosno, među ostalim, na izvornom kodu i objektnom kodu(15). Sud je u toj presudi odlučio da korisničko sučelje ne predstavlja takav oblik izražaja računalnog programa, nego samo element tog programa s pomoću kojeg korisnici upotrebljavaju funkcije tog programa, te stoga nije obuhvaćeno zaštitom predviđenom Direktivom 91/250(16).
36. Sud je zatim na temelju tih razmatranja iz zaštite koja se dodjeljuje Direktivom 91/250 isključio elemente kao što su funkcionalnost računalnog programa, programski jezik i format datoteke koji se upotrebljavaju u takvom programu(17). Jedina je iznimka situacija u kojoj su kopirani dijelovi izvornog ili objektnog koda koji se odnose na programski jezik ili na format datoteke te je u tom slučaju riječ o djelomičnoj reprodukciji računalnog programa(18). Međutim, to se ne odnosi na funkcionalnost programa jer je razlika između koda (izvornog ili objektnog) programa i njegovih funkcija jasna i očita.
37. Iz te sudske prakse proizlazi da su, u praksi, oblici izražaja računalnih programa koji su zaštićeni na temelju Direktive 2009/24 izvorni kod i objektni kod(19) jer omogućuju da se određeni program u cijelosti ili djelomično reproducira. Suprotno tomu, drugi elementi računalnog programa u širem smislu, kao što su, među ostalim, njegove funkcije, nisu zaštićeni tom direktivom.
38. Takvo tumačenje Direktive 2009/24 ili njezine prethodnice prema kojem se zaštita ograničava na izvorni kod i objektni kod računalnog programa u skladu je s prirodom zaštite autorskim pravom, kao književnih djela, sustava zaštite koji je odabrao zakonodavac Unije. Takva se zaštita nužno odnosi na tekst djela, s obzirom na to da se, kad je riječ o književnom djelu, izražaj autorove intelektualne tvorevine održava u tekstu. Međutim, u slučaju računalnog programa tekst je kod, odnosno strukturirani niz naredbi prema kojima uređaj treba izvršiti zadatke koje je predvidio autor programa.
39. Točno je da se računalni program u širem smislu ne može svesti na kod. Naime, ono što korisnika zanima i što ga potiče da plati cijenu stjecanja računalnog programa nije mogućnost da sazna kod tog programa, koju ionako ne bi imao ni inače jer bi mu se program dostavio samo u obliku objektnog koda, nego funkcionalnost navedenog programa koja omogućuje da uz pomoć računala ostvari određen rezultat.
40. Međutim, posebnost zaštite računalnih programa autorskim pravom upravo je u tome da je namjerno ograničena na „doslovni” izražaj programa u obliku koda. U slučaju Direktive 2009/24, ta volja zakonodavca Unije vrlo jasno proizlazi iz njezina članka 1. stavaka 1. i 2., u skladu s kojim su računalni programi zaštićeni kao književna djela i ta se zaštita primjenjuje samo na njihov izražaj, ne uključujući ideje i načela na kojima se zasnivaju. Ta pojašnjenja ostavljaju usku marginu prosudbe u tumačenju odredbi te direktive u pogledu predmeta zaštite i njezinih ograničenja.
41. Ograničenje zaštite računalnih programa na njihov izražaj u obliku koda u skladu je i s ciljem te zaštite. Taj je cilj zaštititi autore programa od neodobrenog reproduciranja i kopiranja tih programa, koje je postalo vrlo lako i jeftino u digitalnom okruženju, kao i od prodaje njihovih „piratskih” kopija. Suprotno tomu, zaštita računalnih programa ne smije ugroziti ni razvoj konkurentnih ili kompatibilnih softvera, ako oni nisu obične kopije postojećih programa, ni to da zakoniti korisnici upotrebljavaju programe u privatnom životu(20). Stoga je logično da je Sud ograničio zaštitu na oblike izražaja koji omogućuju potpunu ili djelomičnu reprodukciju računalnog programa(21).
42. Problem koji je istaknut u prvom prethodnom pitanju valja analizirati s obzirom na ta razmatranja.
Primjena u ovom predmetu
43. Podsjećam na to da se prvo prethodno pitanje odnosi na to proteže li se zaštita računalnih programa koja se dodjeljuje Direktivom 2009/24 na „sadržaj varijabli” koje takav program smješta u memoriju računala i potom ih koristi prilikom svojeg izvođenja. Stoga najprije treba saznati koje je značenje izraza „sadržaj varijabli” koji je upotrijebio sud koji je uputio zahtjev.
44. Kao što to objašnjava Sony u svojim očitovanjima, u informatici „varijabla” znači mjesto u memoriji računala na koje se informacije, drugim riječima podaci, smještaju tijekom izvođenja računalnog programa i kojem taj program može pristupiti kako bi upotrijebio te informacije prilikom izvršavanja svojih zadataka. Obično programski kod utvrđuje parametre varijable, kao što su njezino mjesto u memoriji, njezin naziv, vrsta podataka koji se u nju mogu smjestiti itd.(22). Konkretna informacija koja se smješta na takvo mjesto naziva se „vrijednost” varijable. Iako se parametri varijable ne mijenjaju tijekom izvođenja programa, njezina se vrijednost može promijeniti ovisno o informacijama koje program dobije izvana, primjerice od korisnika.
45. Kao što sam to naveo, parametri varijable predstavljaju sastavne dijelove programskog koda i obuhvaćeni su zaštitom koja se dodjeljuje Direktivom 2009/24, pod uvjetom da su izvorni.
46. Međutim, iz prikaza činjeničnog stanja proizlazi da ti parametri nisu izmijenjeni Datelovim softverom o kojem je riječ. Mijenja se jedino vrijednost varijabli, odnosno podaci koji su smješteni na ta mjesta u memoriji računala i koje Sonyjev program zatim upotrebljava kako bi u skladu s naredbama upisanim u njegov kod izvršio različite zadatke. Stoga sud koji je uputio zahtjev, kad upotrebljava izraz „sadržaj varijabli”, nužno upućuje na vrijednost varijabli. Prema tome, prvo pitanje odnosi se na to omogućuje li se Direktivom 2009/24 nositelju autorskih prava na računalni program da se usprotivi tomu da se vrijednost varijabli smještenih u memoriju računala prilikom izvođenja tog programa izmijeni, zbog funkcioniranja drugog programa, u odnosu na vrijednost koja je upisana samo zbog funkcioniranja prvog programa.
47. Prema mojem mišljenju, na to pitanje valja odgovoriti niječno zbog nekoliko razloga.
48. Kao prvo, vrijednost varijabli nije element programskog koda računala. Računalo stvara samo podatke izvan koda i ponovno ih upotrebljava prilikom njegova izvođenja. Isto tako, sadržaj ovog mišljenja čine vanjski podaci s gledišta softvera za obradu teksta s pomoću kojeg je ono napisano. Ti podaci ne postoje u trenutku kada autor stvara program niti tijekom njegove izmjene u memoriji računala jer nastaju samo tijekom izvođenja programa. Stoga se na temelju njih program ne može reproducirati, pa čak ni jedan njegov dio. Međutim, kao što sam to naveo(23), zaštita koja se dodjeljuje Direktivom 2009/24, prema sudskoj praksi Suda, ograničena je na programski kod računala jer kod, izvorni i objektni, omogućuje reprodukciju programa.
49. Kao drugo, vrijednost varijabli ne ispunjava kriterij izvornosti predviđen člankom 1. stavkom 3. Direktive 2009/24 jer ne predstavlja intelektualnu tvorevinu autora programa. Naime, u slučaju programa kao što su Sonyjeve videoigre, predmetna vrijednost varijabli rezultat je tijeka igre i stoga, naposljetku, posljedica igračeva ponašanja. Točno je da je autor osmislio kategorije pohranjenih varijabli, kao i pravila u skladu s kojima se njihova vrijednost određuje tijekom igre. Međutim, ta vrijednost sama po sebi nije pod autorovim kreativnim nadzorom jer nužno ovisi o čimbenicima koji se ne mogu unaprijed predvidjeti, kao što je igračevo ponašanje. Navedena vrijednost stoga ne bi trebala biti zaštićena autorskim pravom.
50. Kao treće, kao što to napominje i Komisija, vrijednost varijabli koju stvara program samo je privremena, prolazna i nepostojana jer se može promijeniti tijekom izvođenja programa i često ponovno počinje od nule prilikom sljedećeg izvođenja tog programa. Naime, iako je Sud priznao da autorova tvorevina ne mora nužno biti trajno izražena kako bila obuhvaćena zaštitom koja se dodjeljuje Direktivom 2009/24, ipak je zahtijevao da se predmet zaštite može utvrditi dovoljno precizno i objektivno(24). Prema mojem mišljenju, i suprotno onomu što tvrdi Sony, taj zahtjev ne ispunjava element kao što je vrijednost varijabli koju računalni program stvara prilikom svojeg izvođenja, koji nije samo kratkotrajan, nego se i stalno mijenja tijekom tog izvođenja i tijekom svakog sljedećeg izvođenja, tim više ako te promjene ne ovise o autorovoj tvorevini, nego o vanjskim čimbenicima, kao što su postupanja korisnikâ djela.
51. Napominjem da se u ovom predmetu taj problem ne može riješiti tako da se smatra da se zaštita autorskim pravom proteže na sve moguće vrijednosti varijabli sadržanih u računalnom programu jer u tom slučaju ne bi bilo povrede. Softver poput Datelova ne mijenja parametre varijabli, nego samo njihovu vrijednost. Slijedom toga, kad bi sve moguće vrijednosti bile dio zaštićenog programa, ne bi došlo ni do kakve izmjene.
52. Međutim, iz Sonyjevih očitovanja proizlazi da to društvo ne želi zaštititi vrijednosti varijabli razmatranih zasebno, nego učinke koje te različite vrijednosti imaju na tijek igre ili, kako to navodi Sony, „doživljaj igre koji je stvorio programer”.
53. Prema Sonyjevu mišljenju, autorova kreativnost odražava se u cjelokupnom tijeku programa. Međutim, vrijednost varijabli upućuje na to koji će se od različitih mogućih tijekova programa doista odabrati. Te su faze u tijeku programa nužne kako bi se ostvario oblik izražaja tog programa, čije izvođenje tako slijedi određena pravila igre koja su pohranjena u izvornom kodu kao glavni rezultat rada koji je obavio autor igre.
54. Međutim, čini mi se da Sony upotrebom izraza „doživljaj igre”, „tijek programa”, „ostvarivanje oblika izražaja” programa ili pak „pravila igre” zapravo upućuje na funkcioniranje programa ili ideje i načela na kojima se taj program zasniva. Uostalom, Sony u svojim očitovanjima priznaje da se u ovom slučaju promjena varijabli odnosi na funkcioniranje programa i da je promjena varijable jednaka zadiranju u izvođenje programa.
55. Međutim, suprotno onomu što tvrdi Sony, sudska praksa navedena u točkama 35. i 36. ovog mišljenja ne odnosi se „izričito na neovisnu zaštitu funkcionalnosti […] i korisničkih sučelja”, tako da određene izmjene u funkcioniranju programa mogu biti obuhvaćene autorovim monopolom. Tom se sudskom praksom definira područje primjene zaštite koja se dodjeljuje Direktivom 2009/24, iz kojeg se isključuje, među ostalim, funkcionalnost računalnih programa, odnosno zadaci koje računalo može izvršiti s pomoću tih programa i način na koji će se oni izvršiti.
56. Suprotno tomu, točno je da se predmetna sudska praksa ne odnosi na izmjenu, kao u ovom slučaju, nego na reprodukciju ili imitaciju elemenata za koje se zatražila zaštita. Međutim, ne vidim nijedan razlog zašto se ta sudska praksa ne bi primijenila na ovaj predmet. Naime, kao prvo, s obzirom na to da ne postoji izričita odredba u tom smislu u tekstu Direktive 2009/24, predmet zaštite ne može se razlikovati ovisno o isključivom pravu o kojem je riječ. Kao drugo, s gledišta cilja zaštite, izmjena načina na koji računalni program funkcionira, koju izvršava njegov zakoniti korisnik, znatno manje šteti interesima nositelja autorskih prava na taj program nego reprodukcija funkcija tog programa koju provodi proizvođač konkurentnog programa. Prema tome, nema razloga da zaštita od takve izmjene bude šira od one predviđene u pogledu reprodukcije.
57. Stoga smatram da, uzimajući u obzir tekst relevantnih odredbi Direktive 2009/24 i relevantnu sudsku praksu(25), povredu autorskih prava na računalni program ne predstavlja činjenica da zakoniti korisnik tog programa, tijekom upotrebe programa i bez izmjene njegova koda, protivno namjerama njegova autora mijenja način na koji navedeni program funkcionira, neovisno o tome upotrebljava li pritom softver treće strane. Isto tako, autor kriminalističkog romana ne može zabraniti čitatelju da pročita kraj romana kako bi saznao tko je ubojica, čak i ako bi to pokvarilo užitak čitanja i uništilo autorova nastojanja da održi napetost. Uostalom, zaštitu koju traži Sony nije moguće ostvariti: igrač jednostavno možda ne želi ili ne može napredovati u igri na način na koji je to zamislio njezin autor te se igra neće odvijati kako je predviđeno. Predstavlja li i to zadiranje u nositeljeva prava?
58. Naposljetku, Sony tvrdi, i čini mi se da je upravo u tome problem, da Datelov program o kojem je riječ „parazitski iskorištava [Sonyjev] program”. Međutim, valja napomenuti da se taj argument više odnosi na pitanje prava nepoštenog tržišnog natjecanja. Suprotno tomu, kad je riječ o autorskom pravu, iako se njime štiti od krivotvorenja i piratstva, tim se pravom uopće ne štiti od upotrebe djela drugog autora kao temelja za vlastitu tvorevinu, pod uvjetom da ne dođe do nezakonite reprodukcije zaštićenog djela.
Prijedlog odgovora
59. Iz svega prethodno navedenog proizlazi, prema mojem mišljenju, da članak 1. stavke 1. do 3. Direktive 2009/24 treba tumačiti na način da se zaštita koja se dodjeljuje tom direktivom na temelju te odredbe ne proteže na sadržaj varijabli koje je zaštićeni računalni program smjestio u radnu memoriju računala i koje koristi prilikom izvođenja tog programa, u situaciji u kojoj drugi program koji se izvodi istodobno sa zaštićenim računalnim programom mijenja taj sadržaj, a da se pritom ipak ne mijenja objektni ili izvorni kod potonjeg programa.
Drugo prethodno pitanje
60. Drugim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li u situaciji koja je opisana u prvom prethodnom pitanju riječ o radnji na koju se primjenjuje autorovo isključivo pravo na temelju članka 4. stavka 1. točke (b) Direktive 2009/24, odnosno radnji izmjene računalnog programa. U skladu s objašnjenjima sadržanima u zahtjevu za prethodnu odluku, to drugo pitanje ne ovisi o odgovoru koji će se dati na prvo pitanje. Stoga se postavlja pitanje može li biti riječ o izmjeni računalnog programa neovisno o činjenici da se zaštita koja se dodjeljuje Direktivom 2009/24 ne odnosi na sadržaj varijabli.
61. Odgovor na drugo pitanje koje je tako formulirano može biti samo niječan. Opseg isključivih prava na temelju Direktive 2009/24 ne može biti širi od predmeta zaštite koja se dodjeljuje tom direktivom. Drugim riječima, kad se u članku 4. stavku 1. točki (b) navedene direktive upućuje na „izmjenu računalnog programa”, izraz „računalni programi” nužno treba shvatiti kao elemente koji su zaštićeni na temelju članka 1. iste direktive. Odgovor na drugo prethodno pitanje stoga izravno proizlazi iz odgovora koji će se dati na prvo pitanje, tako da nije potrebno zasebno odgovoriti na drugo pitanje.
Dodatne napomene
62. Želim dopuniti svoju analizu ovog predmeta iznošenjem nekoliko napomena koje se odnose na, s jedne strane, okolnosti glavnog postupka i, s druge strane, pitanja koja su istaknuta u Komisijinim očitovanjima.
Osoba koja je odgovorna za izmjenu
63. Ako bi Sud, unatoč odgovoru koji predlažem na prvo prethodno pitanje, smatrao da se zaštita koja se dodjeljuje Direktivom 2009/24 proteže na sadržaj varijabli o kojima je riječ u glavnom postupku, trebao bi, prema mojem mišljenju, kako bi sudu koji je uputio zahtjev dao potpun i koristan odgovor za rješenje spora u tom postupku, razmotriti pitanje tko je odgovoran za moguću povredu autorskih prava na te varijable zbog upotrebe softvera kao što je Datelov softver.
64. Naime, glavni postupak odnosi se na spor između Sonyja i Datela te na Datelovu odgovornost. Međutim, ta odgovornost ne proizlazi iz povrede Sonyjevih autorskih prava koju je Datel počinio prilikom razvoja svojeg softvera, nego iz neodobrene izmjene Sonyjeva računalnog programa, doduše uz pomoć tog softvera, koju su izvršili korisnici navedenog računalnog programa, od kojih su većina nedvojbeno njegovi zakoniti stjecatelji u smislu članka 5. stavka 1. Direktive 2009/24. Stoga bi u načelu ti korisnici trebali biti odgovorni jer oni poduzimaju radnju za koju je potrebno odobrenje, odnosno mijenjaju računalni program. Datel im je samo dao potrebno sredstvo, u obliku svojeg softvera.
65. Strankama su u tom pogledu postavljena pitanja na raspravi. Sony i Komisija smatraju da je Sud trebao proširiti krug odgovornih osoba na proizvođače softvera kao što je Datel po analogiji sa sudskom praksom koja se odnosi na pravo priopćavanja javnosti utvrđeno u članku 3. Direktive 2001/29.
66. Točno je da je Sud u toj sudskoj praksi smatrao da su za povrede prava priopćavanja javnosti izravno odgovorne određene kategorije posrednika u postupku priopćavanja, za koje se u najboljem slučaju moglo tvrditi da su samo neizravno odgovorne(26). Naime, Sud je smatrao da te osobe „djeluj[uju], i pritom [su] u potpunosti svjes[ne] posljedica svojeg postupanja, kako bi omogući[le] svojim klijentima pristup zaštićenom djelu, i to osobito kada, kad ne bi bilo takvog djelovanja, ti klijenti načelno ne bi mogli uživati u emitiranom djelu”, što je, prema mišljenju Suda, svojstveno „radnji priopćavanja”(27). Stoga je Sud mogao presuditi da radnju priopćavanja obavljaju upravitelji različitih ustanova opremljenih televizijskim prijamnicima koji su dostupni javnosti(28), osobe koje na internet postavljaju hiperpoveznice na sadržaje koji nisu slobodno dostupni javnosti, ili čak prodaju opremu na kojoj su takve poveznice prethodno instalirane(29), ili pak osobe koje upravljaju internetskom stranicom za dijeljenje sadržaja koja pridonosi nezakonitim radnjama priopćavanja javnosti(30).
67. Međutim, valja uzeti u obzir posebnost prava priopćavanja javnosti i radnji koje su njime obuhvaćene. Naime, za priopćavanje javnosti potrebna je prisutnost dviju strana, autora priopćavanja i javnosti. Posrednik(31) koji olakšava priopćavanje, koje bi bez njega bilo nemoguće ili iznimno teško, ili proširuje krug pripadnika javnosti koji imaju pristup djelu, čime stoga ostvaruje sekundarno priopćavanje namijenjeno novoj javnosti, tako omogućuje određenoj javnosti pristup predmetima zaštite. Stoga postoje nejasnoće u pogledu uloga različitih dionika i povećana opasnost za značajne interese nositeljâ autorskih prava. U tom je kontekstu Sud, kako bi nositeljima prava zajamčio visoku razinu zaštite koja se zahtijeva Direktivom 2001/29, priznao izravnu odgovornost takvih osoba u određenim situacijama.
68. U ovom predmetu nije riječ o pravu priopćavanja javnosti, nego o pravu davanja odobrenja za „svaku izmjenu” računalnog programa, što je posebno pravo iz Direktive 2009/24 koje nema ekvivalent u Direktivi 2001/29. Međutim, radnje izmjene, barem radnje kao što su one o kojima je riječ u glavnom postupku, ne omogućuju korisnicima pristup zaštićenom djelu jer ti korisnici već imaju pristup tom djelu, i to u većini slučajeva na zakonit način. Za te radnje nije potrebna ni prisutnost dviju strana jer ih korisnici obavljaju u privatnosti svojeg doma, u okviru upotrebe Sonyjevih računalnih programa. Stoga ne može postojati posrednik i Datel to nije. Činjenica da je Datelov softver o kojem je riječ posebno osmišljen kako bi funkcionirao sa Sonyjevim računalnim programima i da omogućuje korisnicima njihovu izmjenu(32) ne mijenja taj zaključak. Uloge su jasno podijeljene i interesi nositelja autorskih prava na računalne programe dovoljno su zaštićeni, osobito zbog načina njihove prodaje koji je danas široko rasprostranjen, odnosno licencija za korištenje i ugovornih odredbi koje čitaju korisnici. Osim toga, kao što sam to već naveo, cilj Direktive 2009/24 nije zaštititi te nositelje od proizvodnje i upotrebe softvera koji su kompatibilni s njihovima, nego od krivotvorenja i piratstva.
69. Stoga ne postoji jednostavna analogija između situacije u ovom predmetu i onih koje je Sud analizirao u predmetima koji se odnose na pravo priopćavanja javnosti. Smatram da nije ni poželjno da Sud nastoji uspostaviti takvu analogiju, s obzirom na to da su pitanja koja se odnose na dva isključiva prava o kojima je riječ vrlo različita. Stoga bi Sud, u slučaju da presudi da se zaštita koja se dodjeljuje Direktivom 2009/24 proteže na sadržaj varijabli o kojima je riječ u ovom slučaju, prema mojem mišljenju, trebao i skrenuti pozornost suda koji je uputio zahtjev na činjenicu da su za moguće povrede autorskih prava na taj sadržaj izravno odgovorni samo korisnici softvera koji omogućuju njegovu izmjenu te da proizvođači tih softvera kao što je Datel mogu snositi samo sekundarnu odgovornost koja ipak nije usklađena u pravu Unije i stoga može proizlaziti samo iz nacionalnog prava.
Zaštita na temelju Direktive 2001/29
70. Komisija u svojim očitovanjima smatra da je nužno analizirati aspekt koji nije istaknut u zahtjevu za prethodnu odluku, odnosno moguću zaštitu elemenata Sonyjevih videoigara osim samog računalnog programa, kao što su grafički, zvučni, vizualni i tekstualni elementi, to jest njihova „narativna struktura”(33). Komisija se poziva na sudsku praksu Suda u skladu s kojom videoigre čine složeni materijal čiji se elementi, osim samog računalnog programa, mogu zaštititi na temelju Direktive 2001/29(34), te takvom zaštitom mogu biti obuhvaćena, među ostalim, korisnička sučelja računalnih programa(35).
71. Komisija tako poziva na doista zanimljivu intelektualnu vježbu. Međutim, predlažem da se ne analizira taj aspekt, i to zbog sljedećih razloga.
72. Kao prvo, predmet glavnog postupka ograničen je na navodnu povredu prava kojima Sony raspolaže na temelju Direktive 2009/24, koja je jedini pravni akt Unije čije tumačenje traži sud koji je uputio zahtjev. Točno je da su stranke na raspravi diskutirale o tome može li se taj predmet proširiti kako bi obuhvaćao Direktivu 2001/29. Sva pitanja koja su povezana s tom direktivom ipak su i dalje hipotetska i nisu od određene koristi za rješenje spora.
73. Kao drugo, s obzirom na to da se u glavnom postupku nije pozvalo na povredu prava koja se temelje na Direktivi 2001/29, nije poznato na koje se elemente Sonyjevih videoigara odnosi ni od čega se sastoji moguća povreda. Komisijine pretpostavke u tom pogledu stoga su isključivo teoretske i nemaju nikakvo uporište u tvrdnjama i argumentima istaknutima u ovom predmetu.
74. Kao treće, prema mojem je mišljenju vrlo vjerojatno da se povreda prava koja se temelje na Direktivi 2001/29, kao i moguća povreda prava koja se temelje na Direktivi 2009/24, u okolnostima poput onih u ovom slučaju, može izravno pripisati korisnicima videoigara i samo neizravno proizvođaču softvera kao što je Datel. Sve napomene koje sam iznio u točkama 63. do 69. ovog mišljenja i dalje vrijede.
75. Naposljetku, kao četvrto, ne slažem se s Komisijom da je povreda prava reproduciranja, zaštićenog na temelju članka 2. točke (a) Direktive 2001/29, počinjena zbog toga što su zakoniti stjecatelji Sonyjevih videoigara upotrebljavali Datelov softver.
76. Naime, kad je riječ o grafičkim elementima tih igara, točno je da se reproduciraju na računalnim zaslonima korisnika prilikom izvođenja programa. Međutim, ne vidim razlog da se isključi, kao što to čini Komisija, osobito u slučajevima u kojima se ta reprodukcija pripisuje korisnicima(36), primjena na tu reprodukciju iznimke predviđene člankom 5. stavkom 1. Direktive 2001/29. Sud je već presudio da je tom odredbom obuhvaćena reprodukcija djela na zaslonu prilikom prijema televizijskih emisija u privatnom krugu(37). Međutim, kao i reprodukcija televizijske emisije na zaslonu, reprodukcija grafičkih elemenata videoigre na računalnom zaslonu također ispunjava uvjete iz članka 5. stavka 1. Direktive 2001/29. Naime, ona je privremena i prolazna, sastavni je i bitan dio tehnološkog postupka, njezina je jedina svrha omogućiti ovlašteno korištenje djela(38) i nema neovisan gospodarski značaj, s obzirom na to da je zakoniti stjecatelj videoigre već platio cijenu njezina stjecanja.
77. Suprotno tomu, kad je riječ o „narativnoj strukturi” videoigre, čini mi se da se u tim okolnostima ne može ni govoriti o „reprodukciji”. Iako je zakoniti stjecatelj videoigre možda izmijenio tu strukturu prilikom njezine upotrebe, to ipak ne znači da nositelj autorskih prava ima isključiva prava na temelju Direktive 2001/29.
78. Stoga predlažem da se analiza u ovom predmetu ograniči na tumačenje samo Direktive 2009/24.
Zaključak
79. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem da se na prethodna pitanja koja je uputio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) odgovori na sljedeći način:
Članak 1. stavke 1. do 3. Direktive 2009/24/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. o pravnoj zaštiti računalnih programa
treba tumačiti na način da se:
zaštita koja se dodjeljuje tom direktivom na temelju te odredbe ne proteže na sadržaj varijabli koje je zaštićeni računalni program smjestio u radnu memoriju računala i koje koristi prilikom izvođenja tog programa, u situaciji u kojoj drugi program koji se izvodi istodobno sa zaštićenim računalnim programom mijenja taj sadržaj, a da se pritom ipak ne mijenja objektni ili izvorni kod potonjeg programa.