Spojeni predmeti T‑546/13, T‑108/14 i T‑109/14
Ante Šumelj i dr.
protiv
Europske komisije
„Izvanugovorna odgovornost – Pristupanje Hrvatske Uniji – Ukidanje prije pristupanja nacionalnog propisa koji je predviđao uvođenje javnoovršiteljske službe – Šteta koju su pretrpjele osobe koje su prethodno imenovane javnim ovršiteljima – Propuštanje Komisije da poduzme mjere u vezi s ispunjavanjem pristupnih obveza – Dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima – Članak 36. Akta o pristupanju“
Sažetak – Presuda Općeg suda (drugo vijeće) od 26. veljače 2016.
1. Izvanugovorna odgovornost – Povreda pravne obveze djelovanja od strane institucija Unije – Komisijino nedonošenje mjera radi ispunjavanja pristupnih obveza Republike Hrvatske vezano uz njezin pravosudni sustav – Nedonošenje mjera kojima bi se spriječilo ukidanje zakona o javnim ovršiteljima – Komisijina obveza djelovanja – Nepostojanje – Nepostojanje nezakonitosti koja može dovesti do izvanugovorne odgovornosti Unije
(čl. 17. st. 1. UEU‑a; čl. 340. st. 2. UFEU‑a; Akt o pristupanju iz 2012., čl. 36. i Prilog VII.)
2. Međunarodni sporazumi – Sporazumi Unije – Ispunjavanje ugovornih obveza od strane treće zemlje – Komisijin nadzor nad pravilnom primjenom sporazuma
(čl. 17. st. 1. UEU‑a)
3. Pravo Europske unije – Načela – Zaštita legitimnih očekivanja – Pretpostavke – Komisijino nedonošenje mjera kojima bi se državu koja pristupa Uniji spriječilo da ukine zakon koji je dio reforme pravosudnog sustava predviđene aktom o pristupanju te države Uniji – Komisijina potpora donošenju zakona – Nepostojanje obveze države pristupnice da zakon održi na snazi – Nepostojanje legitimnih očekivanja
(Akt o pristupanju iz 2012., čl. 36. i Prilog VII.)
1. U području izvanugovorne odgovornosti Unije, Unija može biti odgovorna zbog propusta institucija samo ako su te institucije povrijedile pravnu obvezu djelovanja koja proizlazi iz odredbe prava Unije. U tom smislu, zahtjev glede povrede pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima primjenjuje se i u slučaju protupravnog propuštanja.
Kada je riječ o obvezama koje je Republika Hrvatska preuzela u okviru Priloga VII. Aktu o pristupanju Uniji u pogledu uspostavljanja neovisnog i učinkovitog pravosudnog aparata i poštovanja temeljnih prava, jedino je neispunjavanje tih obveza moglo stvoriti obvezu Komisije da djeluje u konkretnom slučaju. U tom smislu, iz obveze br. 1 koja općenito govori o strategiji reforme pravosuđa i akcijskom planu hrvatskih vlasti, bez drugog pojašnjenja, ne proizlazi da bi hrvatske vlasti imale ikakvu obvezu da uvedu javnoovršiteljsku službu. Naime, strategija reforme i akcijski plan iz Priloga VII. Aktu o pristupanju nisu se odnosili na Strategiju reforme pravosuđa i Akcijski plan koji su bili na snazi u trenutku potpisivanja Ugovora o pristupanju predviđajući uvođenje javnoovršiteljske službe, posebno zato što nije rijedak slučaj da država pristupnica tijekom razdoblja praćenja pristupnih obveza donese dodatne ili korektivne mjere, naročito ako je Komisija utvrdila da su rezultati nezadovoljavajući. Međutim, iz navedenog ne treba zaključivati da su hrvatske vlasti slobodne izmijeniti Strategiju reforme i Akcijski plan koji su bili na snazi u trenutku potpisivanja Ugovora o pristupanju. Uzevši u obzir odredbe Akta o pristupanju, posebice članak 36. njegova Priloga VII., hrvatske vlasti bile su obvezne ispunjavati ne samo obvezu br. 1 nego i sve druge obveze predviđene tim prilogom, uključujući i obveze br. 2, br. 3, br. 6 i br. 9.
Kad je riječ o obvezi br. 3, ona govori samo o učinkovitosti pravosudnog sustava te se njome uopće ne propisuje dodjeljivanje nadležnosti za provođenje ovrhe sudskih odluka nekom posebnom tijelu sukladno postupcima koji bi i sami bili unaprijed određeni. Naime, sustav ovrhe sudskih odluka u državama članicama nije uređen pravom Unije, pa stoga nije dio pravne stečevine Unije koju država pristupnica mora preuzeti. Ugovori i Povelja Europske unije o temeljnim pravima postavljaju samo određena načela na kojima se treba temeljiti vođenje sudskih postupaka u državama članicama, kao što su nepristranost sudova ili presumpcija nevinosti te određena pravila kojima se želi osigurati pravosudna suradnja između država članica, prema potrebi usklađivanjem nacionalnih zakonodavstava. Iz obveze br. 3 stoga se ne može zaključiti da postoji obveza povjeravanja ovršnih postupaka javnim ovršiteljima. Jedina obveza koja je određena hrvatskim vlastima jest osiguravanje učinkovitosti ovršnih postupaka, neovisno o sredstvima predviđenima da bi se to postiglo.
Stoga ni iz jedne od obveza sadržanih u Prilogu VII. Aktu o pristupanju ne proizlazi obveza Republike Hrvatske da uvede javnoovršiteljsku službu, pa stoga ni Komisijina obveza da po toj osnovi upotrijebi instrumente predviđene u članku 36. Akta o pristupanju kako bi spriječila ukidanje zakona kojim se predviđa uvođenje javnih ovršitelja. Iz navedenog također slijedi da se Komisija ne može prozivati da je ne koristeći se tim instrumentima prihvatila izmjenu pristupnih obveza i da je time prekršila Ugovor o pristupanju i članak 26. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora od 23. svibnja 1969., naslovljen „Pacta sunt servanda“. Također, budući da je cilj spomenutog članka 36. preciziranje Komisijinih obveza na temelju članka 17. UEU‑a u kontekstu pristupanja Republike Hrvatske Uniji, potonja odredba se također se ne može smatrati povrijeđenom.
(t. 42., 46.‑49., 51.‑54., 57., 71.)
2. Vidjeti tekst odluke.
(t. 70.)
3. Osoba se ne može pozvati na povredu načela zaštite legitimnih očekivanja ako ne postoje precizna jamstva koja joj je pružila uprava. Takvim se jamstvima mogu smatrati precizne, bezuvjetne i podudarajuće informacije iz ovlaštenih i pouzdanih izvora.
Kada je riječ o tome da Komisija navodno nije poduzela mjere u cilju ispunjavanja pristupnih obveza od strane države članice koja je ukinula zakon o javnim ovršiteljima čije je donošenje uslijedilo nakon usvajanja akcijskog plana za reformu pravosuđa te države, koji je bio na snazi u trenutku potpisivanja Ugovora o pristupanju Uniji te koji je citiran u aktu o pristupanju te države, okolnost da je Komisija sudjelovala u izradi tog zakona, da ju je financirala, odnosno da je izrada od nje potekla sama po sebi ne može predstavljati precizno jamstvo Komisije da će uvođenje javnih ovršitelja smatrati jedinim načinom ispunjenja pristupnih obveza. Da bi takva jamstva mogla postojati, ti bi akti prvotne potpore Zakonu o javnim ovršiteljima – imajući u vidu nepostojanje obveze države pristupnice da uvede javnoovršiteljsku službu – morali biti upotpunjeni naknadnim suglasnim i izričitim djelovanjima u tom smislu.
(t. 73., 75.)