RJEŠENJE SUCA U POSTUPKU PRIVREMENE PRAVNE ZAŠTITE
4. veljače 2014.(*)
„Postupak privremene pravne zaštite – Javna nabava – Postupak nadmetanja – Odbijanje ponude – Zahtjev za suspenziju primjene – Fumus boni iuris“
U predmetu T‑644/13 R,
Serco Belgium SA, sa sjedištem u Bruxellesu (Belgija),
Bull SA, sa sjedištem u Bruxellesu,
Unisys Belgium SA, sa sjedištem u Bruxellesu,
koje zastupaju V. Ost i M. Vanderstraeten, lawyers,
podnositelji zahtjeva,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju S. Delaude, L. Cappelletti i F. Moro, u svojstvu agenata,
druga stranka u postupku,
povodom ZAHTJEVA za, kao prvo, suspenziju primjene Odluke Europske komisije od 30. listopada 2013. o odbijanju ponude koju je podnio konzorcij koji čine podnositelji zahtjeva u postupku za javno nadmetanje DIGIT/R2/PO/2012/026 – ITIC‑SM o upravljanju informatičkom uslugom za integrirano i konsolidirano informatičko okruženje radne površine Europske komisije i dodjeli ugovora drugom konzorciju, kao drugo, nalaganje Komisiji da se suzdrži od sklapanja predmetnog okvirnog ugovora i od sklapanja posebnih ugovora unutar navedenog okvirnog ugovora i, kao treće, određivanje svih drugih odgovarajućih privremenih mjera,
SUDAC U POSTUPKU PRIVREMENE PRAVNE ZAŠTITE,
zamjenjujući predsjednika Općeg suda u skladu s člankom 106. Poslovnika Općeg suda,
donosi sljedeće
Rješenje
Okolnosti spora
1 Predmetni postupak odnosi se na javni poziv na dostavu ponuda DIGIT/R2/PO/2012/026 – ITIC‑SM o upravljanju informatičkom uslugom za integrirano i konsolidirano informatičko okruženje radne površine Europske komisije (u daljnjem tekstu: poziv na dostavu ponuda ITIC‑SM). Prema sažetku Dokumentacije za nadmetanje svrha poziva na dostavu ponuda ITIC‑SM jest sklapanje jednog okvirnog ugovora za pružanje informatičkih usluga podrške za okruženje radne površine ITIC Europske komisije. Uvod općih uvjeta Dokumentacije za nadmetanje navodi da okvirni ugovor za cilj ima sklapanje posebnih ugovora s Komisijom za različite sastavnice usluge informatičke podrške, koje se dijele na bitne sastavnice usluge (koje se provode na početku okvirnog ugovora) i dodatne sastavnice usluge (koje se provode u kasnijoj fazi).
2 U skladu s Upitnikom o tehničkoj procjeni (odjeljak 2-4-0 Dokumentacije za nadmetanje), tehnička procjena ponuda temeljila bi se na sljedećim ponderiranim kriterijima kvalitete uz minimalne pragove primjenjive na sveukupan rezultat kao i na razinu kriterija i potkriterija:
3 S tim je ciljem, između ostalih različitih pitanja, u upitniku o tehničkoj procjeni u poglavlju 4.1.5. od ponuditelja zatraženo da navedu potreban broj članova osoblja koji će se dodijeliti svakom elementu usluge izvršnog ureda uzimajući u obzir relevantne varijable zahtjeva osnovne usluge i razine osnovne usluge koje su, u skladu s poglavljima 4.11. i 4.12. odjeljka 1-2-0 Dokumentacije za nadmetanje, određivale prosječne ili osnovne vrijednosti različitih parametara usluga i ciljeva minimalne kvalitete. Na isti se način u poglavljima 4.2.5. i 5.1.5. tehničkog upitnika od ponuditelja tražilo da odrede broj osoblja koji će se dodijeliti uslugama logističke podrške kao i svakom elementu usluge podrške pozadinskog ureda. U skladu s gore navedenim poglavljima, financijska ponuda morala se temeljiti na istim brojevima za dodijeljeno osoblje uzimajući u obzir varijablu zahtjeva usluge od 30.000 korisnika što je, u skladu s poglavljem 5.5. Tehničkih specifikacija, procijenjeni broj osoblja kojemu će se pružati usluga u četvrtoj godini provedbe okvirnog ugovora.
4 Komisija je u odgovoru na pitanje podnositeljâ zahtjeva, Serco Belgium SA, Bull SA i Unisys Belgium SA, 7. svibnja 2013. navela da ponuditelji moraju opisati svoj opći pristup utvrđivanju broja osoblja (u obliku ekvivalenata punog vremena) potrebnoga za pružanje usluge temeljene na varijablama zahtjeva usluge i razine usluge iz poziva na dostavu ponuda. Prema Komisijinom odgovoru predloženi broj osoblja nije sâm po sebi stvarao pravnu obvezu, ali je trebao biti dovoljan za pružanje usluge i kao takav bio bi podložan procjeni.
5 Konzorcij podnositelja zahtjeva kao i drugi konzorcij podnijeli su ponude u roku koji je odredila Komisija.
6 Pismom od 31. listopada 2013. Komisija je podnositelje zahtjeva obavijestila da u fazi tehničke procjene njihova ponuda nije dosegnula minimum od 60 % za jedan kriterij i jedan potkriterij kao ni minimum od 70 % s obzirom na sveukupan rezultat te da stoga ponuda neće biti proslijeđena u fazu financijske procjene. Ipak, Komisija je podnositelje zahtjeva obavijestila da neće potpisivati ugovor s uspješnim ponuditeljem tijekom razdoblja mirovanja od 10 kalendarskih dana.
7 Nastavno na zahtjev podnositeljâ zahtjeva, Komisija je pismom od 6. studenoga 2013. pružila dodatne informacije o procjeni obiju ponuda kao i tablicu s odgovarajućim ocjenama za svaki kriterij.
8 Pismom od 19. studenoga 2013. Komisija je podnositelje zahtjeva obavijestila da je odluka o dodjeli donesena 30. listopada 2013. te je dostavila zapisnik s izvještajnog sastanka s podnositeljima zahtjeva koji je održan 8. studenoga 2013.
9 Nastavno na zahtjev podnositeljâ zahtjeva od 11. studenoga 2013., na temelju članka 171. Delegirane uredbe Komisije (EU) br. 1268/2012 od 29. listopada 2012. o pravilima za primjenu Uredbe (EU, Euratom) br. 966/2012 Europskog parlamenta i Vijeća o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije (SL 2012. L 362, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 9., str. 183.), Komisija je pismom od 28. studenoga 2013. podnositelje zahtjeva obavijestila o procjeni službenika za dodjelu koji je nakon razmatranja navoda podnositeljâ zahtjeva potvrdio svoju početnu odluku.
Postupak i sadržaj zahtjeva
10 Zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 4. prosinca 2013. podnositelji zahtjeva podnijeli su tužbu za poništenje Odluke Europske komisije od 30. listopada 2013. o odbijanju ponude koju je podnio konzorcij podnositeljâ zahtjeva i dodjeli ugovora drugom konzorciju, a o kojoj su podnositelji zahtjeva obaviješteni pismom od 31. listopada 2013. (gornja t. 6.).
11 Zasebnim aktom, podnesenim tajništvu Općeg suda 4. prosinca 2012., podnositelji zahtjeva pokrenuli su ovaj postupak privremene pravne zaštite u kojemu od predsjednika Općeg suda u biti traže da:
– suspendira primjenu odluke o odbijanju ponude podnositeljâ zahtjeva i dodjeli ugovora drugom konzorciju (u daljnjem tekstu: osporavana odluka) do presude Općeg suda o glavnoj tužbi;
– naloži Komisiji da ne sklapa okvirni ugovor i da ne sklapa nijedan poseban ugovor unutar njega u slučaju da je okvirni ugovor već sklopljen, sve dok Opći sud ne presudi o glavnoj tužbi;
– odredi provedbu svih drugih privremenih mjera koje smatra prikladnima;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
12 Rješenjem od 12. prosinca 2013. donesenim na temelju članka 105. stavka 2. Poslovnika Općeg suda sudac koji postupa povodom zahtjeva za privremene mjere suspendirao je primjenu osporavane odluke do donošenja rješenja kojim se završava ovaj postupak i Komisiji naložio da ne sklapa okvirni ugovor, a u slučaju da je već sklopljen da ne izvršava navedeni okvirni ugovor prije donošenja rješenja kojim se završava ovaj postupak.
13 U svojem očitovanju na zahtjev za određivanje privremenih mjera, podnesenim tajništvu Općeg suda 6. siječnja 2014., Komisija od predsjednika Općeg suda u biti traži da:
– odbije zahtjev;
– naknadno odluči o troškovima.
14 Stranke su iznijele usmena očitovanja 20. siječnja 2014.
Pravo
15 U skladu s člancima 278. i 279. UFEU‑a, zajedno s člankom 256. stavkom 1. UFEU‑a, sudac koji postupa povodom zahtjeva za privremene mjere može, ako smatra da okolnosti to zahtijevaju, narediti privremenu suspenziju primjene mjere osporavane pred Općim sudom ili odrediti sve potrebne privremene mjere.
16 Nadalje, članak 104. stavak 2. Poslovnika Općeg suda propisuje da zahtjev za određivanje privremenih mjera mora pojašnjavati predmet spora, okolnosti zbog kojih postoji hitnost, kao i činjenične i pravne razloge koji na prvi pogled opravdavaju određivanje privremene mjere koja se zahtijeva. Sukladno tome, sudac koji postupa povodom zahtjeva za određivanje privremenih mjera može narediti suspenziju primjene akta ili drugu privremenu mjeru ako se utvrdi da je to, fumus boni iuris, činjenično i pravno opravdano te da je hitno u mjeri u kojoj se mora donijeti rješenje koje će proizvoditi svoje učinke prije donošenja odluke o glavnoj tužbi, a kako bi se izbjegla ozbiljna i nepopravljiva šteta interesima stranke koja je podnijela zahtjev za određivanje privremene mjere. Ako je potrebno, sudac koji postupa povodom takvog zahtjeva mora procijeniti i uključene interese. Ti su uvjeti kumulativni, što znači da se zahtjev za određivanje privremenih mjera mora odbiti ako bilo koji od njih nije ispunjen (rješenje predsjednika od 14. listopada 1996. u predmetu C‑268/96 P(R) SCK i FNK/Komisija, Zb., I‑4971., t. 30.).
17 U kontekstu cijelog tog ispitivanja sudac koji postupa povodom zahtjeva za privremene mjere ima široku diskrecijsku ovlast i slobodan je odrediti, s obzirom na posebne okolnosti slučaja, način na koji treba utvrditi jesu li ispunjeni ti različiti uvjeti kao i redoslijed kojim se to ispitivanje treba provesti budući da ne postoji pravno pravilo koje nameće unaprijed uspostavljen sustav analize u okviru kojeg se mora procijeniti nužnost određivanja privremenih mjera (rješenje predsjednika od 19. srpnja 1995.u predmetu C‑149/95 P(R) Komisija/Atlantic Container Line i dr., Zb., I‑2165., t. 23. i rješenje predsjednika od 3. travnja 2007. u predmetu C‑459/06 P(R) Vischim/Komisija, t. 25.).
18 U tom okviru u obzir valja uzeti posebnu ulogu postupka privremene pravne zaštite u postupcima javne nabave. U tom smislu potrebno je također u obzir uzeti pravni okvir uspostavljen europskim zakonodavstvom koje je primjenjivo na postupke dodjele ugovora koje provode javni naručitelji država članica. Posebice, u skladu s uvodnom izjavom 40. Uredbe br. 1268/2012, materijalna pravila o javnoj nabavi trebaju se temeljiti na Direktivi Europskog parlamenta i Vijeća 2004/18/EZ od 31. ožujka 2004. o usklađivanju postupaka za sklapanje ugovora o javnim radovima, ugovora o javnoj nabavi robe te ugovora o javnim uslugama (SL L 134, str. 114.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 1., str. 156.).
19 Nadalje, kao što je navedeno u uvodnim izjavama 1. do 3. Direktive Vijeća 89/665/EEZ od 21. prosinca 1989. o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na primjenu postupaka kontrole na sklapanje ugovora o javnoj nabavi robe i javnim radovima (SL 1989. L 395, str. 33.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 6., str. 3.), kako bi se osigurala učinkovita primjena tih pravila, u zakonodavstvu je bilo nužno uspostaviti niz proceduralnih zahtjeva koji omogućuju brza pravna sredstva u fazi kad se kršenja mogu otkloniti. S obzirom na kratko trajanje postupaka dodjele, uloga privremene mjere jest takva da je zakonodavstvo smatralo primjerenim, na temelju članka 2. stavka 1. Direktive 89/665, učiniti ju dostupnom ako se radi o postupcima dodjele u nadležnosti država članica, neovisno o tome je li prethodno podnesena meritorna tužba (presuda od 19. rujna 1996. u predmetu C‑236/95, Komisija/Grčka, Zb., I‑4459., t. 11. i mišljenje nezavisnog odvjetnika Légera u istom predmetu, t. 15.).
20 Nadalje, kao što proizlazi iz uvodnih izjava 2., 3. i 5. te članka 2. stavka 1. Direktive 89/665, u posebnom kontekstu javne nabave privremene mjere ne smatraju se samo sredstvom suspenzije postupka dodjele nego i sredstvom ispravljanja očitoga kršenja koje bi inače bilo obuhvaćeno glavnim postupkom.
21 Čak i ako takva razmatranja ne mogu dovesti u pitanje primjenu članka 104. stavka 1. Poslovnika, koji provodi članke 278. i 279. UFEU‑a i zahtijeva da se glavna tužba podnese prije podnošenja zahtjeva za određivanje privremene mjere, njihovo uzimanje u obzir opravdano je činjenicom da je, kao što je to slučaj na nacionalnoj razini, svrha privremenih mjera iz glave 3. Poslovnika u predmetima javne nabave osiguranje učinkovite sudske zaštite s obzirom na primjenu pravila javne nabave koja su primjenjiva na institucije i tijela EU‑a, a koja se u biti temelje na Direktivi 2004/18 (vidjeti gore navedenu t. 18.).
22 Povezano s time, iako u kontekstu postupka privremene pravne zaštite sudac koji postupa povodom zahtjeva za određivanje privremenih mjera u pravilu nije obvezan poduzeti detaljnu procjenu kao u kontekstu glavnog postupka, ta se tvrdnja ne može tumačiti u smislu da je detaljna procjena apsolutno zabranjena (rješenje predsjednika u Vischim/Komisija, gornja t. 17., t. 50.).
23 Stoga je u predmetnom slučaju prikladno prvo ispitati predstavljaju li zahtjevi podnositeljâ zahtjeva slučaj fumus boni iuris u smislu da, uzimajući u obzir očitovanja drugih stranaka, stvaraju snažan dojam da osporavana odluka ima pravne nedostatke. U slučaju da se taj uvjet smatra ispunjenim, ta se činjenica također može uzeti u obzir u okviru analize u vezi s hitnošću, a iz razloga navedenih u gornjim točkama 18. do 21. (vidjeti u tom smislu rješenje predsjednika od 23. veljače 2001. u predmetu C‑445/00 R Austrija/Vijeće, Zb., I‑1461., t. 100. i 110.).
24 Podnositelji zahtjeva naveli su četiri razloga koji prema njihovom mišljenju ukazuju fumus boni iuris na to da je osporavana odluka nevaljana.
25 Kao prvo, navode da je procjena ponuda s obzirom na pristupe pitanju osoblja izvršnog ureda, logističke podrške i pozadinskog ureda (vidjeti gornju t. 3.) bila pogrešno utemeljena na neobvezujućim izjavama ponuditelja.
26 Kao drugo, navode da su gore navedeni potkriteriji u vezi s osobljem po svojoj naravi uvjeti sposobnosti i stoga se ne mogu procjenjivati u okviru dodjele nego samo u okviru odabira.
27 Kao treće, navode da Komisija nije dala dovoljno precizne naznake u pogledu načina na koji će procjenjivati dio ponuda koji se odnosi na navedene potkriterije, a što je dakle proizvelo nepredvidljiv rezultat.
28 Kao četvrto, navode da je Komisija trebala tražiti pojašnjenja prije odbijanja ponude podnositeljâ zahtjeva koja je bila značajno jeftinija od one koju je podnio pobjednički konzorcij ako je imala bilo kakve sumnje u sposobnosti konzorcija podnositeljâ zahtjeva za izvršenje u skladu s Dokumentacijom za nadmetanje.
29 S obzirom na narav gore navedenih tvrdnji, a u svrhu procjene postojanja slučaja fumus boni iuris, prvo je potrebno ispitati drugi razlog (vidjeti gornju t. 26.), a zatim prvi, treći i četvrti razlog.
30 U odnosu na narav kriterija gore navedenih u točki 25., iz ustaljene sudske prakse proizlazi da iako se ispitivanje prikladnosti ponuditelja na temelju uvjetâ sposobnosti u skladu s člancima 146. do 148. Uredbe br. 1268/2012, s jedne strane, i dodjele ugovora na temelju kriterija za odabir u skladu s člankom 149. navedene uredbe, s druge strane, može odvijati istodobno, ta su dva postupka odvojena i uređena različitim pravilima. Iz toga slijedi da ispitivanje od strane javnih naručitelja mora u fazi dodjele biti povezano s kvalitetom samih ponuda kako bi se utvrdila ponuda koja je ekonomski najpovoljnija, a ne s uvjetima sposobnosti koji se odnose na procjenu sposobnosti ponuditeljâ da izvrše ugovor o kojem je riječ, kao što je to kriterij za procjenu sposobnosti ponuditelja da javnom naručitelju stavi na raspolaganje tim iz vlastitih resursa (vidjeti u tom smislu presudu u predmetu T‑447/10, Evropaïki Dynamiki/Sud, t. 34. do 39. i 41. kao i navedenu sudsku praksu).
31 Međutim, kao što navodi Komisija, čini se da informacije koje su ponuditelji trebali dostaviti u skladu s poglavljima 4. i 5. Upitnika o tehničkoj procjeni (vidjeti gornju t. 3.) nisu imale za cilj procjenu njihove opće sposobnosti osiguranja dostatnog osoblja s obzirom na stručnost i brojnost u cilju izvršenja ugovora nego procjenu konkretnih pristupa pitanju osoblja koje su ponuditelji naveli radi pružanja usluga opisanih u Tehničkim specifikacijama.
32 Ta se razlika čini još jasnijom kad se usporede narav informacija o osoblju prema navedenim kriterijima za dodjelu i narav informacija o osoblju prema uvjetima sposobnosti iz Upitnika o tehničkoj procjeni. Potonji zahtijeva da ponuditelji navedu svoj ukupan godišnji broj osoblja popraćen razdiobom prema profilu te utvrđuje opće minimalne pragove, ali bez zahtjeva koji je povezan s njihovim pristupom pitanju osoblja koje se odnosi na predmetni okvirni ugovor.
33 Pozvani da komentiraju očitovanja Komisije o tom pitanju, podnositelji zahtjeva ih nisu nastojali opovrgnuti nego su usmeno naveli da je taj razlog tek podredan njihovom prvom razlogu.
34 U tim okolnostima drugi razlog koji su naveli podnositelji zahtjeva ne predstavlja slučaj fumus boni iuris.
35 S obzirom na prvi razlog (vidjeti gornju t. 25.), čini se da se argumenti podnositeljâ zahtjeva temelje na pogrešnoj premisi.
36 Posebice, kao što je očito iz točke 49. zahtjeva, podnositelji zahtjeva osporavaju Komisijinu procjenu u odnosu na tri potkriterija o osoblju. Oni se redom odnose na osoblje izvršnog ureda, logističke podrške i podrške pozadinskog ureda (vidjeti gornju t. 3.).
37 Prema argumentaciji podnositeljâ zahtjeva brojevi osoblja navedeni u ponudama pod tim poglavljima ne stvaraju ugovorne obveze u vezi s točnim brojem osoblja koje će uspješni ponuditelj morati staviti na raspolaganje. Uspješni ponuditelj i budući ugovaratelj bit će više vezan pokazateljima učinka koji se odnose na kvalitetu usluge utvrđenu u ugovorima o razini usluge. Ako je uspješan ponuditelj u mogućnosti izvršiti obvezu u skladu s relevantnim pokazateljima, stavljajući pritom na raspolaganje manje osoblja nego što je navedeno u Upitniku o tehničkoj procjeni, njegova odluka o povlačenju viška osoblja neće biti ni povreda ugovornih obveza niti će dovesti do revizije fiksne cijene. Naime, broj osoblja naveden u Upitniku o tehničkoj procjeni služi kao temelj za izračun fiksne cijene ponude. Suprotno tome, ako se broj osoblja koji je predložio ponuditelj pokaže nedostatnim, Komisija može izvršiti klauzule o ugovornoj kazni u svrhu usklađivanja ugovaratelja s njegovim kvalitativnim obvezama. Prema mišljenju podnositeljâ zahtjeva u tim bi okolnostima bilo neprihvatljivo da javni naručitelj dodjeljuje niske ocjene dijelu ponude koji se odnosi na osoblje samo na osnovi toga što je konkurentska ponuda navela mnogo veće brojeve osoblja koje je naknadno moguće povući ako i kad bi se pokazali nepotrebnima.
38 Čini se da su podnositelji zahtjeva uistinu u pravu kad navode da, ako izjave o osoblju ne stvaraju ugovornu obvezu, sama činjenica da konkurentska ponuda predlaže metodu koja rezultira većim brojem osoblja nije pravno valjana osnova za to da javni naručitelj dodijeli nižu ocjenu ponudi s manje osoblja. Uistinu, ako bi to bilo prihvatljivo, ponuditelj bi posredno bio potaknut da predloži metode utvrđivanja potrebnog broja članova osoblja koje bi dovele do iznimno visokog broja osoblja, nadajući se pritom da njegovi konkurenti neće učiniti isto i stoga značajno povećavajući mogućnost njihovog isključivanja iz faze financijske procjene, znajući u isto vrijeme da će moći povući višak osoblja ako mu se dodijeli ugovor, a da to ne utječe na fiksnu cijenu ugovora.
39 Međutim, iz podnesenih dokaza proizlazi da niske ocjene na koje se žale podnositelji zahtjeva nisu rezultat samo usporedbe brojeva članova osoblja koje su oni predložili i onih koji su predloženi u konkurentskoj ponudi. Štoviše, čini se da su navedene ocjene temeljene na Komisijinim procjenama u vezi s objektivnom neprikladnošću njihovog pristupa pitanju osoblja za usluge koje su predmet Dokumentacije za nadmetanje.
40 Posebice, kao što je očito iz poglavlja 2. odjeljka 1-5-0 „Metoda utvrđivanja potrebnog broja članova osoblja – financijski aspekti“ Dokumentacije za nadmetanje, metoda koju su predložili ponuditelji za utvrđivanje potrebnog broja osoblja radi izvršavanja u skladu s varijablama zahtjeva usluge i razine usluge primjenjiva je kako za izradu financijske ponude za početno definirane sastavnice i elemente usluge te za utvrđivanje troška svake dodatne sastavnice i elementa usluge tako i za trošak u slučaju svake promjene u navedenim varijablama. Nadalje, s obzirom na to da predmetna metoda mora odgovarati „temeljnom scenariju“ od 30.000 članova osoblja Komisije u četvrtoj godini izvršenja, trošak usluge za svaki zahtjev temeljen na tom broju osoblja mora biti istovjetan onome predloženome u ponudi.
41 Te odredbe Dokumentacije za nadmetanje upućuju na to da, kao što je Komisija navela tijekom postupka nadmetanja (vidjeti gornju t. 4.), predloženi brojevi osoblja nisu obvezujući kao takvi, u smislu da izvršenje ugovora može pokazati da je potrebno više ili manje osoblja za ispunjenje obveza kvalitete i da ugovaratelj mora u konačnici poštovati te obveze. Nadalje, čini se da je metoda korištena u pristupu pitanju osoblja obvezujuća za ugovaratelja u smislu da je, ako se ostvari „temeljni scenarij“, ugovaratelj dužan „predložiti“ broj osoblja kao u ponudi (vidjeti također Uvod u odjeljak 1-1-0 „Zahtjevi za usluge upravljanja“ Dokumentacije za nadmetanje). Međutim, ne čini se da ta obveza utječe na mogućnost povlačenja osoblja ako se njegov broj pokaže previsokim tijekom izvršenja ugovora.
42 Dodatno, suprotno onome što je Komisija navela u usmenom izlaganju, čini se da se poglavlje 2.3.2. odjeljka 1-0-0 „Opći zahtjevi“ Dokumentacije za nadmetanje odnosi samo na slučaj u kojem se obilježja ili operativni uvjeti sastavnice usluge promijene više od uobičajenog razvoja i zahtijevaju izmjene i dopune ugovora ili kad se dodaje novi element usluge. To poglavlje samo navodi da u takvim slučajevima Komisija mora izdati zahtjev za ažuriranje s dodatnim specifikacijama. Nadalje, Komisija nije zadovoljavajuće objasnila zašto joj ta odredba također daje pravo, ako se predloženi brojevi osoblja pokažu pretjeranima, na podizanje zahtjeva razine usluge zadržavajući pritom višak osoblja bez dodatnih troškova koji bi nastali zbog novog zahtjeva za uslugu koji se odnosi bilo na dodatnu sastavnicu ili element usluge bilo na promjenu varijabli zahtjeva usluge i razine usluge.
43 Ipak, bez obzira na sumnje u Komisijino tumačenje Dokumentacije za nadmetanje, iz razmjene pisama između podnositeljâ zahtjeva i Komisije (vidjeti gornje t. 7. do 9.) čini se da su niske ocjene dodijeljene različitim pristupima pitanju osoblja, prema Komisijinoj ocjeni, zapravo rezultat objektivnih nedostataka ponude podnositeljâ zahtjeva.
44 Posebice, u vezi s uslugama izvršnog ureda Komisija je u svojem pismu od 6. studenoga 2013. navela da je, uz iznimku jednog elementa usluge, broj osoblja za sve druge elemente usluge bio nedostatan za osiguranje tražene razine usluge. Komisija je zatim istaknula da je razina osoblja od 33,37 ekvivalenata punog vremena raspodijeljena na preko 30 koncentracijskih točaka u neposrednoj blizini očito nedostatna kako bi se izvršili traženi zadaci. Prema Komisijinom mišljenju isto je vrijedilo za prijedlog 1,8 ekvivalenata punog vremena za pokrivanje usluga Grupa kompetentnosti. Istim pismom Komisija je također kritizirala predloženi broj ekvivalenata punog vremena za usluge logističke podrške, kao i nejasnu metodologiju i predloženi broj ekvivalenata punog vremena usluga pozadinskog ureda.
45 Te su kritike ponovljene i očito potkrijepljene primjerima na izvještajnom sastanku održanom 8. studenoga 2013., što proizlazi iz relevantnog zapisnika upućenoga podnositeljima zahtjeva pismom od 19. studenoga 2013.
46 Konačno, Komisija je u svojem pismu od 28. studenoga 2013. navela da se ponuda podnositeljâ zahtjeva temeljila na pretpostavci da se broj od 1,1 koncentracijske točke u neposrednoj blizini na 1.000 korisnika može smanjiti. Međutim ta je pretpostavka bila netočna. Stoga, 33,37 ekvivalenata punog vremena za 33 koncentracijske točke u neposrednoj blizini u temeljnom scenariju koji uključuje 30.000 korisnika rezultirao je, s obzirom na visok broj ekvivalenata punog vremena dodijeljenih koncentracijskim točkama u neposrednoj blizini koje pružaju platinum uslugu, prosjekom od manje od 1 ekvivalenta punog vremena za svaku preostalu koncentracijsku točku u neposrednoj blizini. Nadalje, nakon navođenja najvažnijih zadataka koje provode Grupe kompetentnosti, Komisija je ponovila da je broj od 1,84 ekvivalenata punog vremena za Grupe kompetentnosti nerealan. Komisija se na 20,85 ekvivalenata punog vremena koje je Grupama kompetentnosti dodijelio konkurentski konzorcij osvrnula samo za potrebe usporedbe.
47 Argumenti Komisije u vezi s brojem koncentracijskih točaka u neposrednoj blizini čine se razumno utemeljenima. U skladu s točkom 5. poglavlja 4.11. odjeljka 1-2-0 „Zahtjevi za usluge izvršnog ureda“ Dokumentacije za nadmetanje, osnovni broj koncentracijskih točaka u neposrednoj blizini uistinu jest 1,1 na 1.000 korisnika, što rezultira s 33 koncentracijske točke u neposrednoj blizini za temeljni scenarij od 30.000 korisnika. Štoviše, podnositelji zahtjeva ne osporavaju Komisijine navode da je riječ o parametru čije je obilježje fiksno i nije podložno pregovaranju. Pozvani da pojasne je li se njihova ponuda uistinu temeljila na manje od 1,1 koncentracijske točke u neposrednoj blizini na 1.000 korisnika, podnositelji zahtjeva naveli su da to nije bio slučaj, ali nisu naveli nijedan dio svoje ponude ili bilo koji drugi element koji bi potkrijepio tu tvrdnju.
48 U tim okolnostima ne čini se utemeljenim stajalište podnositeljâ zahtjeva prema kojem je osporavana odluka nevaljana jer počiva na usporednoj procjeni ograničenoj na neobvezujuće izjave o osoblju. Iz toga slijedi da bi, suprotno navodu podnositeljâ zahtjeva u točki 37. njihovog zahtjeva, uistinu bilo potrebno da Opći sud procijeni je li Komisija pogriješila utvrdivši da su razine osoblja, kako su predložene u ponudi podnositeljâ zahtjeva, bile uistinu nedostatne i jesu li razlozi na kojima se temelji taj zaključak bili pravilno navedeni. Međutim, kao što je navedeno u točki 37. njihovog zahtjeva, podnositelji zahtjeva ne ističu takav zahtjev.
49 Konačno, u tom je kontekstu potrebno razmotriti navod podnositeljâ zahtjeva u točki 80. zahtjeva prema kojem je Komisija pogrešno razumjela temeljno načelo njihovog pristupa pitanju osoblja koje se zapravo sastojalo u stavljanju na raspolaganje većeg broja osoblja tijekom prvih godinu ili dvije djelovanja, s ciljem njihovog značajnog smanjenja u trećoj i četvrtoj godini slijedom značajnih povećanja učinkovitosti putem inovativnih pristupa konsolidaciji. U mjeri u kojoj se taj navod može shvatiti kao osporavanje utvrđenja u gornjim točkama 44. do 46., moguće ga je jedino odbiti. Posebice, iako nije moguće isključiti to da bi nastojanje da se realizira inovativna konsolidacija tijekom prvih godina moglo rezultirati manjim brojem osoblja koje pruža podršku većem broju korisnika u kasnijim godinama i da bi stoga moglo dovesti u pitanje prikladnost modela prema kojem su ponuditelji dužni navesti samo brojeve osoblja za četvrtu godinu, dok se brojevi za prvu, drugu i treću godinu automatski računaju proporcionalno manjem broju korisnika, podnositelji zahtjeva nisu dali nikakav dokaz kojim bi pokazali da su uistinu predložili takve metode u svojoj ponudi, koje bi štoviše bile transparentne, logične, dosljedne, podložne reviziji, cjelovite i praktične, kao što je to bilo traženo u Dokumentaciji za nadmetanje (odjeljak 1-5-0 „Metoda osoblja – financijski aspekti“, poglavlje 2.2.). Jedini element unapređenja učinkovitosti koji su podnositelji zahtjeva naveli u svojem usmenom izlaganju bilo je to što su predložili sustav prema kojem bi korisnici tražili informatičku opremu putem mrežne platforme umjesto korištenja drugih sredstava telekomunikacije. Međutim, u mjeri u kojoj se argument takve vrste može procijeniti bez preciznih potkrepljujućih dokaza, čini se da, ako takve mjere mogu unaprijediti učinkovito upravljanje vremenom korisnika te usluge, one ne utječu u dostatnoj mjeri na učinkovitost osoblja ponuditeljâ, u odsutnosti daljnjih obrazloženja, barem zato što se ne upućuje ni na kakvu posebnu inovaciju u vezi s njihovim zadatkom stavljanja na raspolaganje tražene opreme.
50 Iz toga slijedi da prvi razlog također ne predstavlja slučaj fumus boni iuris.
51 Što se tiče trećeg razloga (vidjeti gornju t. 27.) dovoljno je istaknuti, suprotno navodima podnositeljâ zahtjeva, da se ne čini da je Komisija procijenila njihov pristup pitanju osoblja samo na temelju toga što nisu uspjeli pogoditi optimalne brojeve članova osoblja koje je Komisija zamislila. Na temelju analize u vezi s prvim razlogom čini se da je Komisija svoju analizu više usredotočila na procjenu je li pristup podnositeljâ zahtjeva pitanju osoblja objektivno ispunio kriterije utvrđene u Dokumentaciji za nadmetanje. U tom pogledu, referencija u odjeljku 1-5-0 „Metoda osoblja – financijski aspekti“, poglavlju 2.2. na „optimalan broj ekvivalenata punog vremena“ očito je napravljena kako bi se odredio opseg metode koju ponuditelj mora predložiti, dok se procjena te metode provodi na temelju kriterija određenih u istom poglavlju. Stoga podnositelji zahtjeva nisu uspjeli uputiti ni na jedan element sadržan u Dokumentaciji za nadmetanje ili u naknadnoj komunikaciji s Komisijom koji bi podržavao njihov navod da se procjena njihove ponude temeljila samo na navodnom pogrešnom nagađanju o Komisijinim zamislima o optimalnom broju osoblja.
52 Stoga treći razlog također ne može predstavljati slučaj fumus boni iuris.
53 S obzirom na četvrti razlog (vidjeti gornju t. 28.), podnositelji zahtjeva nastoje povući paralelu sa slučajem nenormalno niskih ponuda. Podnositelji zahtjeva posebice navode da su razlozi za odbijanje njihove ponude slične naravi kao razlozi zbog kojih se može odbiti nenormalno niska ponuda. Iz toga dakle slijedi da je prije odbijanja njihove ponude Komisija trebala zatražiti detalje o njezinim relevantnim sastavnim elementima i provjeriti ih nakon uzimanja u obzir objašnjenja dobivenih u skladu s člankom 151. Uredbe br. 1268/2012.
54 Međutim taj se razlog također temelji na pogrešnoj premisi.
55 Posebice, kao što je navedeno u točki 77. zahtjeva, ponuda koja se čini nenormalno niskom pobuđuje sumnju u to da ponuditelj neće biti u mogućnosti izvršiti ju u skladu s ponuđenim uvjetima. To je primjerice moguće zato što se ponuđena cijena čini preniskom ili zato što se čini da su predložena tehnička rješenja iznad ponuditeljevih sposobnosti. U svakom slučaju, osnovno obilježje u tim okolnostima je to da javni naručitelj smatra da uvjeti ponude ispunjavaju kriterije poziva na dostavu ponuda, ali sumnja u drugi dio procjene, osobito u sposobnost ponuditelja da izvrši ugovor u skladu s tim posebnim uvjetima. Štoviše, ta je sumnja odvojena od procjene opće sposobnosti ponuditelja koja se mora izvršiti u fazi odabira.
56 Međutim, kao što je očito iz analize u vezi s prvim razlogom, u ovom slučaju Komisija je smatrala da su ponuđeni uvjeti bili neprihvatljivi s obzirom na pristup pitanju osoblja za usluge izvršnog ureda, logističke podrške i pozadinskog ureda, budući da nisu zadovoljavali tehničke kriterije procjene relevantnih metoda. Stoga se u ovom slučaju ne može povući paralela sa slučajem nenormalno niskih ponuda.
57 Stoga četvrti razlog također ne predstavlja slučaj fumus boni iuris.
58 Iz analize svih razloga koje su naveli podnositelji zahtjeva također slijedi da se ne čini da kriteriji o kojima je riječ sadrže bilo koji pravni nedostatak, kako su utvrđeni u Dokumentaciji za nadmetanje.
59 Stoga se ovaj zahtjev mora odbiti jer nije utvrđen slučaj fumus boni iuris, a pritom nije potrebno razmotriti pitanja hitnosti ili ravnoteže interesa.
Slijedom navedenoga,
SUDAC U POSTUPKU PRIVREMENE PRAVNE ZAŠTITE
ovime odlučuje:
1. Zahtjev za određivanje privremenih mjera se odbija.
2. O troškovima će se odlučiti naknadno.
U Luxembourgu 4. veljače 2014.
Tajnik | | Sudac u postupku privremene pravne zaštite |