MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MACIEJA SZPUNARA
od 27. listopada 2022.(1)
Predmet C‑522/21
MS
protiv
Saatgut‑Treuhandverwaltungs GmbH
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Pfälzisches Oberlandesgericht Zweibrücken (Visoki zemaljski sud Falačke u Zweibrückenu, Njemačka))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Intelektualno vlasništvo – Zaštita oplemenjivačkih prava na biljnu sortu – Uredba (EZ) br. 2100/94 – Izuzeće predviđeno u članku 14. stavku 3. – Članak 94. stavak 2. – Povreda – Pravo na naknadu štete – Uredba (EZ) br. 1768/95 – Članak 18. stavak 2. – Naknada štete – Paušalni iznos izračunan na temelju četverostruke naknade za licenciju – Komisijina nadležnost – Ocjena valjanosti”
I. Uvod
1. Predmetni zahtjev za prethodnu odluku upućen je u okviru spora između udruženja nositeljâ oplemenjivačkog prava na biljnu sortu i poljoprivrednika povodom izračuna iznosa pretrpljene štete nakon što je taj poljoprivrednik nezakonito posadio jednu od zaštićenih sorti.
2. Sud koji je uputio zahtjev traži ocjenu valjanosti članka 18. stavka 2. Uredbe (EZ) br. 1768/95(2) (u daljnjem tekstu: sporna odredba), kojim se utvrđuje minimalni paušalni iznos odštete, s obzirom na članak 94. stavak 2. prvu rečenicu Uredbe (EZ) br. 2100/94(3).
3. Budući da dvojbe tog suda proizlaze iz tumačenja koje je Sud dao toj odredbi Uredbe br. 2100/94, ovaj predmet omogućuje Sudu da još jednom tumači navedenu odredbu.
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
1. Uredba br. 2100/94
4. Člankom 13. Uredbe br. 2100/94, naslovljenim „Prava nositelja oplemenjivačkih prava na biljnu sortu Zajednice i zabranjene radnje”, u stavcima 1. do 3., određuje se:
„1. Oplemenjivačko pravo na biljnu sortu Zajednice ima takav učinak da nositelj ili nositelji oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice (dalje u tekstu ‚nositelj’) ima pravo na poduzimanje radnji određenih u stavku 2.
2. Ne dovodeći u pitanje odredbe članaka 15. i 16., sljedeće radnje u pogledu sastojaka sorte ili požetog ili pobranog materijala zaštićene vrste (dalje u tekstu oba kao ,materijal’) zahtijevaju davanje odobrenja od strane nositelja:
(a) proizvodnja ili reprodukcija (umnažanje);
[…]
Nositelj može davanje ovog ovlaštenja uvjetovati i ograničiti.
3. Odredbe stavka 2. primjenjuju se u odnosu na požeti ili pobrani materijal samo ako je on dobiven neovlaštenim korištenjem sastojaka zaštićene sorte i ako nositelj nije imao odgovarajuću mogućnost ostvariti svoje pravo u odnosu na navedene sastojke sorte.”
5. Članak 14. te uredbe, naslovljen „Izuzeće od oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice ”, glasi kako slijedi:
„1. Neovisno o članku 13. stavku 2., za potrebe očuvanja poljoprivredne proizvodnje poljoprivrednicima je dopušteno da u svrhu reprodukcije na polju na vlastitom poljoprivrednom imanju koriste proizvode dobivene od požetog ili pobranog materijala koje su dobili sadnjom, na vlastitom poljoprivrednom imanju, reprodukcijskog materijala sorte drukčije od hibrida ili sintetičke sorte koja je obuhvaćena oplemenjivačkim pravom na biljnu sortu Zajednice.
2. Odredbe stavka 1. primjenjuju se samo na poljoprivredne biljne vrste:
[…]
(b) žitarice:
[…]
Hordeum vulgare L. – ječam
[…]
3. Prije stupanja na snagu ove Uredbe utvrđuju se u provedbenim pravilima sukladno članku 114. uvjeti za provedbu izuzeća iz stavka 1. i uvjeti zaštite legitimnih interesa oplemenjivača i poljoprivrednika na temelju sljedećih kriterija:
– nema ograničenja veličine poljoprivrednog posjeda u mjeri potrebnoj za postojanje takvog posjeda,
– proizvod dobiven od požetog ili pobranog materijala može se obraditi za sadnju, bilo od strane samog poljoprivrednika ili putem usluga koje mu se pružaju, ne dovodeći u pitanje određena ograničenja koja države članice mogu uspostaviti u pogledu organizacije obrade navedenog proizvoda dobivenog od požetog ili pobranog materijala, posebno kako bi se osigurala istovjetnost proizvoda koji je ušao u obradu s onim koji je rezultat obrade,
– mali poljoprivredni proizvođači nisu obvezni plaćati bilo kakve naknade nositelju; malim poljoprivrednim proizvođačima smatraju se:
[…]
– ostali poljoprivredni proizvođači obvezni su plaćati nositelju primjerenu naknadu, koja je osjetno niža od iznosa koji se obračunava za licencnu proizvodnju reprodukcijskog materijala iste sorte na istom području [u daljnjem tekstu: licencna proizvodnja]; stvaran iznos ove primjerene naknade može biti podložan promjenama tijekom vremena, uzimajući u obzir opseg u kojem će se koristiti izuzećem iz stavka 1. u pogledu predmetne sorte,
– praćenje usklađenosti s odredbama ovog članka ili odredbama usvojenim na temelju ovog članka predmet je isključive odgovornosti nositeljâ; u organizaciji ovog praćenja ne mogu primiti pomoć službenih tijela,
– nositeljima se na njihov zahtjev pružaju odgovarajući podaci od strane poljoprivrednika i pružatelja usluga prerade; odgovarajuće podatke mogu jednako tako pružiti službena tijela koja sudjeluju u praćenju poljoprivredne proizvodnje ako su takvi podaci dobiveni uobičajenim obavljanjem njihovih poslova, bez dodatnog opterećenja ili troškova. Ove odredbe, u odnosu na osobne podatke, ne dovode u pitanje zakonodavstvo Zajednice i nacionalno zakonodavstvo o zaštiti pojedinaca u odnosu na obradu i slobodno kretanje osobnih podataka.”
6. Člankom 94. navedene uredbe, naslovljenim „Povreda”, predviđa se:
„1. Osobu koja:
(a) počini jedno od djela određenih u članku 13. stavku 2., a da nema pravo to učiniti, u pogledu sorte za koju je dodijeljeno oplemenjivačko pravo na biljnu sortu Zajednice
[…]
nositelj može tužiti za prestanak takve povrede ili za plaćanje razumne naknade ili oboje.
2. Osoba koja postupi namjerno ili s nemarom nadalje je dužna nadoknaditi nositelju svaku daljnju štetu koja proizlazi iz predmetnog djela. U slučajevima običnog nemara navedeni zahtjevi mogu se umanjiti sukladno stupnju takvog običnog nemara, međutim, ne u tolikoj mjeri da budu manji od koristi koja je proizašla za osobu koja je počinila povredu.”
2. Uredba br. 1768/95
7. Uredba br. 1768/95 donesena je na temelju članka 114. Uredbe br. 2100/94.
8. Člankom 18. te prve uredbe, naslovljenim „Građanskopravni zahtjevi”, u njegovu stavku 2., određuje se:
„Ako ta osoba uzastopno i namjerno ne ispunjava svoje obveze sukladno članku 14. stavku 3. četvrtoj alineji [Uredbe br. 2100/94], s obzirom na jednu ili više sorti istog nositelja, odgovornost za naknadu svake daljnje štete nositelju sukladno članku 94. stavku 2. [Uredbe br. 2100/94] obuhvaća najmanje paušalni iznos izračunan na temelju četverostrukog prosječnog iznosa naplaćenog za licenciranu proizvodnju […], ne dovodeći u pitanje naknadu bilo kakve veće štete.”
III. Činjenice iz kojih proizlazi glavni postupak, prethodno pitanje i postupak pred Sudom
9. Društvo Saatgut Treuhandverwaltungs GmbH (u daljnjem tekstu: STV) udruženje je nositeljâ oplemenjivačkog prava na biljnu sortu koje su njegovi nositelji ovlastili da ostvari njihova prava, a osobito da u svoje ime ostvari prava na podatke i prava na plaćanje.
10. Osoba MS, žalitelj iz glavnog postupka, poljoprivrednik je od kojeg je STV u prvostupanjskom postupku zahtijevao, među ostalim, podatke o nezakonitoj sadnji zimske sorte ječma „KWS Meridian”, zaštićene na temelju prava Unije, koju je potonja osoba provodila tijekom četiri tržišne godine od 2012./2013. do 2015./2016.
11. Žalitelj iz glavnog postupka prvi je put tijekom postupka protiv STV‑a dostavio brojčane podatke u pogledu prerade tog sjemena koja se odnosi na te četiri tržišne godine, koji su iznosili 24,5, 26, 34 odnosno 45,4 kvintala.
12. Nakon što je donesena presuda u prvostupanjskom postupku, žalitelj iz glavnog postupka platio je a posteriori prosječan iznos naplaćen za licenciranu proizvodnju koji je dugovao za tržišnu godinu 2015./2016. i koji odgovara razumnoj naknadi na temelju članka 94. stavka 1. Uredbe br. 2100/94(4).
13. STV je zatražio plaćanje dodatne odštete koja odgovara četverostrukom prosječnom iznosu naplaćenom za licenciranu proizvodnju za tržišne godine 2013./2014., 2014./2015. i 2015./2016.(5), na temelju naknade štete predviđene u članku 94. stavku 2. Uredbe br. 2100/94, u vezi sa spornom odredbom, koji je umanjio za iznos naknade za običnu licenciju za proizvodnju reprodukcijskog materijala zaštićene sorte koju je žalitelj iz glavnog postupka platio a posteriori.
14. Žalitelj iz glavnog postupka osporavao je STV‑ovo pravo na takvo plaćanje. U tom je pogledu tvrdio da je šteta koju je nedopušteno ponašanje prouzročilo STV‑u nadoknađena plaćanjem naknade za običnu licenciju umjesto iznosa koji se dugovao za sadnju, u skladu s člankom 5. stavkom 5. Uredbe br. 1768/95. Tvrdio je i da opća i dodatna kaznena odšteta nije u skladu sa sudskom praksom Suda.
15. Presudom od 4. prosinca 2020. Landgericht Kaiserslautern (Zemaljski sud u Kaiserslauternu, Njemačka) u biti je prihvatio(6) STV‑ov zahtjev, pri čemu je uputio na „jasan tekst” sporne odredbe.
16. Žalitelj iz glavnog postupka podnio je žalbu protiv te presude Pfälzisches Oberlandesgerichtu Zweibrücken (Visoki zemaljski sud Falačke u Zweibrückenu, Njemačka). Prema njegovu mišljenju, sporna odredba nije u skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe br. 2100/94 i treba je proglasiti nevaljanom. Naime, tu drugu odredbu ne treba tumačiti na način da se njome dopušta dodjela paušalne kaznene odštete nositelju, u ovom slučaju četverostruke naknade za licenciju, nego na način da odšteta treba što je moguće više odgovarati šteti koja je stvarno i sigurno nastala nositelju zbog povrede njegova prava.
17. STV tvrdi da se spornom odredbom ne povređuju zahtjevi iz članka 94. stavka 2. Uredbe br. 2100/94 i da je ta odredba u skladu sa sudskom praksom Suda. S obzirom na namjernu i uzastopnu povredu prava koja mu se dodjeljuju na temelju njegova statusa nositelja, utvrđivanje minimalne paušalne naknade štete u iznosu četverostruke naknade za običnu licenciju prema njegovu je mišljenju pravedna i razumna naknada štete.
18. Sud koji je uputio zahtjev smatra da njegova odluka ovisi isključivo o valjanosti sporne odredbe. Napominje da bi ta odredba, u kojoj je Europska komisija utvrdila minimalnu paušalnu naknadu štete u iznosu četverostruke naknade za licenciju, mogla povređivati članak 94. stavak 2. prvu rečenicu Uredbe br. 2100/94 i da bi u tom pogledu mogla biti proglašena ništavom.
19. Sud koji je uputio zahtjev ističe da je cilj članka 94. stavka 1. Uredbe br. 2100/94 kompenzirati prednost koju je ostvarila osoba koja je počinila povredu, odnosno poljoprivrednik koji nema pravo na izuzeće od oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Unije, u smislu članka 14. te uredbe, pri čemu predviđa razumnu naknadu koja odgovara iznosu naknade za običnu licenciju. U tom se kontekstu članak 94. stavak 2. prva rečenica navedene uredbe može tumačiti na način da nositelj u slučaju namjerne ili nemarne povrede ima pravo na naknadu daljnje štete samo ako takvu štetu može konkretno dokazati.
20. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, na temelju sudske prakse Suda može se smatrati da poopćavanje načela minimalne naknade štete nije u skladu s člankom 94. stavkom 2. prvom rečenicom Uredbe br. 2100/94(7). Podsjeća na to da provedbena uredba koja je donesena na temelju ovlasti iz osnovne uredbe ne smije odstupati od odredbi potonje uredbe iz koje je izvedena i dovodi do proglašenja nevaljanosti u slučaju odgovarajućeg prigovora(8).
21. U tim je okolnostima Pfälzisches Oberlandesgericht Zweibrücken (Visoki zemaljski sud Falačke u Zweibrückenu, Njemačka), odlukom od 18. kolovoza 2021., koju je tajništvo Suda zaprimilo 24. kolovoza 2021., odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Je li [sporna odredba], u dijelu u kojem se pod uvjetima navedenim u [toj odredbi] može zahtijevati minimalna naknada štete u iznosu četverostruke naknade za licenciju, u skladu s [Uredbom br. 2100/94], a osobito s člankom 94. stavkom 2. prvom rečenicom?”
22. Pisana očitovanja podnijele su stranke glavnog postupka i Komisija. Na raspravi održanoj 14. srpnja 2022. saslušana su i usmena očitovanja tih stranaka i Komisije.
IV. Analiza
23. Prije ispitivanja valjanosti sporne odredbe, valja provjeriti dopuštenost prethodnog pitanja.
A. Dopuštenost
24. Prije započinjanja analize merituma Komisija u svojim očitovanjima navodi, a da pritom ipak ne tvrdi otvoreno da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten, da okolnosti glavnog postupka, koje proizlaze iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, uopće nisu jasne. Navodi da dvoji u pogledu pitanja jesu li u ovom slučaju tijekom tržišnih godina 2013./2014. do 2015./2016., kad je žalitelj iz glavnog postupka uzgajao predmetnu zaštićenu sortu, bili ispunjeni uvjeti navedeni u članku 14. stavku 1. Uredbe br. 2100/94, osobito uvjet koji se odnosi na korištenje proizvoda dobivenog od požetog ili pobranog materijala zaštićene sorte za potrebe očuvanja poljoprivredne proizvodnje u svrhu reprodukcije na polju na vlastitom poljoprivrednom imanju. Komisija navodi da, ako to nije slučaj, prethodno pitanje o ocjeni valjanosti sporne odredbe nije odlučujuće za rješenje spora. Međutim, naglašava da to pitanje može ocijeniti samo sud koji je uputio zahtjev koji treba utvrditi sve relevantne činjenice.
25. Kao prvo, želim podsjetiti na to da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da, s obzirom na to da je sud koji je uputio zahtjev jedini nadležan za utvrđivanje i ocjenjivanje činjenica spora koji se pred njim vodi, Sud mora načelno ograničiti svoje ispitivanje na elemente za ocjenu koje mu je sud koji je uputio zahtjev odlučio dostaviti i držati se situacije koju taj sud smatra dokazanom te ne može biti vezan pretpostavkama koje je iznijela jedna od stranaka u glavnom postupku(9).
26. Kao drugo, podsjećam i na to da je utvrđeno da se na zahtjeve za prethodnu odluku koji se odnose na pravo Unije primjenjuje pretpostavka relevantnosti(10). Sud može odbiti odlučivati o prethodnom pitanju koje je uputio nacionalni sud samo ako je očito da zatraženo tumačenje pravila Unije nema nikakve veze sa stvarnošću ili predmetom glavnog postupka, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima za davanje korisnog odgovora na upućena pitanja(11).
27. Međutim, to ovdje nije slučaj.
28. Naime, kao prvo, ističem da, iako je točno da sud koji je uputio zahtjev nije naveo razloge zbog kojih se članak 14. stavci 1. i 3. Uredbe br. 2100/94 primjenjuje na glavni postupak, ni žalitelj iz glavnog postupka ni STV ipak ne osporavaju da se ta odredba i, načelno, sporna odredba primjenjuju na ovaj slučaj.
29. Kao drugo, napominjem da se iz teksta prethodnog pitanja može zaključiti da sud koji je uputio zahtjev ne dvoji u pogledu mogućnosti primjene sporne odredbe, nego samo u pogledu njezine usklađenosti s Uredbom br. 2100/94 i osobito njezinim člankom 94. stavkom 2. prvom rečenicom.
30. U tom pogledu napominjem da STV pojašnjava da nije sporno da je žalitelj iz glavnog postupka na vlastitom poljoprivrednom imanju ponovno upotrijebio reprodukcijski materijal zimske sorte ječma „KWS Meridian”, koji je sam proizveo a da pritom nije ispunio uvjete koji se zahtijevaju za sadnju, osobito tijekom tržišnih godina 2013./2014. do 2015./2016.
31. Stoga smatram da ne postoje nikakve dvojbe u pogledu dopuštenosti predmetnog zahtjeva za prethodnu odluku.
B. Meritum
32. Kako bih predložio odgovor na prethodno pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev, kao prvo ću pojasniti odnos između načela prema kojem se davanje odobrenja nositelja oplemenjivačkih prava na biljnu sortu Unije zahtijeva u pogledu sastojaka sorte ili požetog ili pobranog materijala zaštićene vrste, među ostalim, za proizvodnju ili reprodukciju (umnažanje) te odstupanja od davanja tog odobrenja i, kao drugo, s obzirom na taj odnos, provjeriti valjanost sporne odredbe u užem smislu.
1. Opća razmatranja o odnosu između davanja odobrenja nositelja oplemenjivačkih prava na biljnu sortu Unije i odstupanja od davanja tog odobrenja
33. Ističem da se na temelju članka 13. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 2100/94 odobrenje nositelja oplemenjivačkih prava na biljnu sortu Unije zahtijeva u pogledu sastojaka sorte ili požetog ili pobranog materijala zaštićene vrste, među ostalim, za proizvodnju ili reprodukciju (umnažanje)(12).
34. Ako takvo odobrenje nije dano, člankom 94. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 2100/94 predviđa se da nositelj osobito može podnijeti tužbu za plaćanje razumne naknade protiv osobe koja je izvršavala takvu proizvodnju ili reprodukciju (umnažanje), a da nije imala pravo to učiniti. Usto, ako potonja osoba namjerno ili zbog nemara nije zatražila potrebno odobrenje, nositelj također ima pravo na naknadu svake daljnje štete, u skladu s člankom 94. stavkom 2. te uredbe(13).
35. Međutim, za potrebe očuvanja poljoprivredne proizvodnje člankom 14. stavkom 1. Uredbe br. 2100/94 predviđa se izuzeće od oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Unije, koje se uobičajeno naziva „povlastica za poljoprivrednike”(14). Tom se odredbom poljoprivrednicima dopušta da se u svrhu reprodukcije na polju na vlastitom poljoprivrednom imanju koriste proizvodima dobivenima od požetog ili pobranog materijala koje su dobili sadnjom, na vlastitom poljoprivrednom imanju, reprodukcijskog materijala zaštićene sorte koja se nalazi na popisu poljoprivrednih biljnih vrsta navedenih u članku 14. stavku 2. te uredbe, među kojima je, kao u ovom slučaju, žitarica „Hordeum vulgare L. – ječam”.
36. Kako bih pojasnio odnos između načela davanja odobrenja nositelja i uvjeta izuzeća od tog načela, razmotrit ću, s jedne strane, uvjete koje poljoprivrednik mora ispuniti kako bi mogao ostvariti pravo na izuzeće predviđeno u članku 14. stavku 3. Uredbe br. 2100/94, osobito uvjet koji se odnosi na plaćanje „primjerene naknade” i uvjet na temelju kojeg se ta naknada razlikuje od „razumne naknade” predviđene u članku 94. stavku 1. te uredbe. S druge strane, detaljno ću opisati provedbena pravila uvjetâ za provedbu izuzeća predviđenog u članku 14. stavku 1. Uredbe br. 2100/94, utvrđena Uredbom br. 1768/95.
a) Uvjeti predviđeni u članku 14. stavku 3. Uredbe br. 2100/94
37. Na izuzeće od oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Unije primjenjuju se uvjeti predviđeni u članku 14. stavku 3. Uredbe br. 2100/94(15). Povlastica za poljoprivrednike stoga se ne primjenjuje ako poljoprivrednik ne poštuje te uvjete. Ti se uvjeti „utvrđuju [u Uredbi br. 1768/95] sukladno članku 114.” Uredbe br. 2100/94 na temelju niza kriterija navedenih u članku 14. stavku 3. te uredbe, koji omogućuju, s jedne strane, provedbu izuzeća iz navedene odredbe i, s druge strane, zaštitu legitimnih interesa oplemenjivača i poljoprivrednika(16).
38. Među tim se kriterijima nalazi, u članku 14. stavku 3. četvrtoj alineji Uredbe br. 2100/94, obveza poljoprivrednika da nositelju plaćaju primjerenu naknadu koja je, u skladu s tom odredbom, „osjetno niža od iznosa koji se obračunava za licencnu proizvodnju”.
39. U tom pogledu, valja podsjetiti na to da je Sud već presudio da se poljoprivrednik koji nositelju ne plati tu primjerenu naknadu prilikom korištenja proizvoda dobivenog od požetog ili pobranog materijala sadnjom reprodukcijskog materijala zaštićene sorte(17) ne može pozvati na članak 14. stavak 1. Uredbe br. 2100/94 i stoga treba smatrati da je počinio jednu od radnji iz članka 13. stavka 2. te uredbe a da na to nije imao pravo(18). To znači da ne može imati pravo na povlasticu za poljoprivrednike i mora se, jednostavno rečeno, „vratiti na početak”. Drugim riječima, ako se prilikom sadnje nisu poštovali kriteriji navedeni u članku 14. stavku 3. navedene uredbe, izuzeće se ne primjenjuje i sadnja predstavlja povredu prava koja su nositelju dodijeljena člankom 13. stavkom 2. iste uredbe.
40. Na poljoprivrednika se, po potrebi, primjenjuje članak 94. Uredbe br. 2100/94(19). Stoga ga nositelj može tužiti za prestanak takve povrede ili za plaćanje razumne naknade ili oboje. Ako postupi namjerno ili s nemarom, poljoprivrednik je usto dužan nadoknaditi nositelju pretrpljenu štetu(20).
41. Čini mi se prikladnim ovdje istaknuti razliku između pojma „primjerena naknada” iz članka 14. stavka 3. četvrte alineje Uredbe br. 2100/94 i pojma „razumna naknada” iz članka 94. stavka 1. te uredbe. Naime, Sud je već naglasio da, unatoč sličnosti upotrijebljenih izraza u tim dvjema odredbama, ti izrazi ne obuhvaćaju isti pojam(21). Prema tome, dok je svrha pojma „primjerena naknada” iz članka 14. stavka 3. četvrte alineje Uredbe br. 2100/94, u vezi s člankom 5. stavkom 5. Uredbe br. 1768/95, uspostava ravnoteže između međusobnih zakonskih interesa poljoprivrednikâ i nositeljâ prava na biljnu sortu, pojam iz članka 94. stavka 1. te uredbe, u čijem se tekstu ne uvodi razlika ovisno o svojstvu osobe koja je počinila povredu, odnosi se osobito na plaćanje razumne naknade u okviru tužbe zbog povrede(22).
42. Iz toga proizlazi, prema mišljenju Suda, da se naknada za dopuštenu sadnju, u smislu članka 14. Uredbe br. 2100/94, ne može utvrditi kao osnova za izračun razumne naknade predviđene u članku 94. stavku 1. te uredbe(23). Naime, nijednim drugim tumačenjem ne može se zajamčiti cilj navedene uredbe ni njezin koristan učinak(24). Kasnije ću se vratiti na taj element koji je vrlo važan u ispitivanju prethodnog pitanja(25).
b) Provedbena pravila uvjetâ za ostvarivanje povlastice poljoprivrednika: Uredba br. 1768/95
43. Podsjećam na to da u članku 114. Uredbe br. 2100/94 riječ o Uredbi br. 1768/95(26). Uredbom br. 1768/95, u skladu s njezinim člankom 1., utvrđuju se provedbena pravila kako bi uvjeti imali učinak na odstupanje predviđeno u članku 14. stavku 1. Uredbe br. 2100/94(27).
44. Uredbom br. 1768/95 predviđaju se osobito, s jedne strane, pravila koja omogućuju određivanje visine primjerene naknade (članak 5. te uredbe)(28) i, s druge strane, trenutak u kojem nastaje pojedinačna obveza plaćanja nositelja, na temelju članka 14. stavka 3. četvrte alineje Uredbe br. 2100/94, odnosno trenutak kad poljoprivrednik zaista upotrijebi proizvod žetve u reprodukcijske svrhe na tom području (članak 6. Uredbe br. 1768/95).
45. Uredbom br. 1768/95 također se predviđaju, u njezinu članku 18., građanskopravni zahtjevi u slučaju nepoštovanja uvjeta povlastice za poljoprivrednike.
46. Spornom odredbom tako se određuje da, u slučaju uzastopne i namjerne povrede obveze plaćanja primjerene naknade, predviđene u članku 14. stavku 3. četvrtoj alineji Uredbe br. 2100/94, s obzirom na jednu ili više sorti istog nositelja, odgovornost za naknadu svake daljnje štete nositelju sukladno članku 94. stavku 2. te uredbe obuhvaća najmanje paušalni iznos izračunan na temelju četverostrukog prosječnog iznosa naplaćenog za licenciranu proizvodnju, ne dovodeći u pitanje naknadu bilo kakve veće štete.
47. Stoga se na tu odredbu odnosi pitanje o ocjeni valjanosti koje je postavio sud koji je uputio zahtjev i koje ću ispitati s obzirom na ta opća razmatranja.
2. Provjera valjanosti
48. Svojim jedinim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li sporna odredba nevaljana s obzirom na članak 94. stavak 2. prvu rečenicu Uredbe br. 2100/94 jer se njome predviđa, u slučaju uzastopne i namjerne povrede obveze plaćanja „primjerene naknade”, na temelju članka 14. stavka 3. četvrte alineje te uredbe, minimalna naknada svake daljnje štete nositelju koja odgovara četverostrukom prosječnom iznosu naplaćenom za licenciranu proizvodnju.
49. U okviru te provjere, najprije ću navesti razloge zbog kojih valja odbiti argumente žalitelja iz glavnog postupka koji se odnose na to da Komisija nema nadležnost za donošenje sporne odredbe. Nadalje, analizirat ću, s obzirom na sudsku praksu Suda, normativni sadržaj članka 94. stavka 2. Uredbe br. 2100/94, u odnosu na koji je sud koji je uputio zahtjev postavio pitanje o ocjeni valjanosti sporne odredbe. Naposljetku, iz toga ću izvesti korisne zaključke kako bih odgovorio na to pitanje.
a) Nadležnost Komisije za donošenje sporne odredbe
50. Žalitelj iz glavnog postupka tvrdi da Komisija nije nadležna za donošenje sporne odredbe i stoga za određivanje razumne naknade koju treba platiti na temelju članka 94. Uredbe br. 2100/94.
51. Ne slažem se s tim pristupom.
52. Podsjećam na to da se ocjena Suda u pogledu valjanosti odredbe prava Unije treba provesti u okviru prethodnog pitanja koje mu je upućeno(29).
53. U ovom slučaju, pitanje se odnosi na usklađenost sporne odredbe s obzirom na, konkretno, članak 94. stavak 2. prvu rečenicu Uredbe br. 2100/94. Slijedom toga, time što osporava Komisijinu nadležnost za donošenje sporne odluke, žalitelj iz glavnog postupka namjerava proširiti pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev(30).
54. Uostalom, očito je da nadzor valjanosti sporne odredbe čije provođenje sud koji je uputio zahtjev traži od Suda treba provesti uzimajući u obzir prirodu i predmet tog akta, čiji je pravni temelj, kao što sam to naveo u točki 7. ovog mišljenja, članak 14. stavak 3. Uredbe br. 2100/94(31). U tom pogledu, člankom 114. Uredbe br. 2100/94, u vezi s člankom 14. stavkom 3. te uredbe, Komisiju se ovlašćuje da utvrdi provedbena pravila izuzeća predviđenog u toj odredbi(32).
55. Iz toga slijedi da je Komisija ovlaštena donijeti, na temelju tih odredbi, provedbena pravila, kao što je Uredba br. 1768/95, radi utvrđenja uvjeta za provedbu izuzeća iz članka 14. stavka 1. Uredbe br. 2100/94 i zaštitu legitimnih interesa oplemenjivača i poljoprivrednika. U tom pogledu, što se tiče cilja i obrazloženja Uredbe br. 1768/95, iz njezine druge, treće, desete i jedanaeste uvodne izjave proizlazi da se tom uredbom žele utvrditi takvi uvjeti, kao i odrediti, s jedne strane, veza između prava nositelja i prava koja proizlaze iz odredbi članka 14. Uredbe br. 2100/94 i, s druge strane, veza između ovlaštenja dodijeljenog poljoprivredniku i korištenja tim ovlaštenjem.
56. Osim toga, s obzirom na to da se Uredbom br. 1768/95 nastoje pojasniti kriteriji navedeni u članku 14. stavku 3. Uredbe br. 2100/94, za provedbu predmetnog izuzeća i zaštitu legitimnih interesa oplemenjivača i poljoprivrednika, valja još odrediti, kao što to traži sud koji je uputio zahtjev, je li Komisija, time što je u spornoj odredbi predvidjela minimalnu naknadu svake daljnje štete nositelju koja odgovara četverostrukom prosječnom iznosu naplaćenom za licenciranu proizvodnju, povrijedila sadržaj odredbi članka 94. stavka 2. Uredbe br. 2100/94, kako ga tumači Sud.
57. Kako bi se odgovorilo na to pitanje, čini mi se da je potrebno ukratko podsjetiti na relevantnu sudsku praksu koja se odnosi na članak 94. Uredbe br. 2100/94.
b) Sudska praksa koja se odnosi na članak 94. Uredbe br. 2100/94: presuda Hansson
58. Čini mi se da je presuda Hansson(33) presedan na koji će se Sud moći učinkovito osloniti kako bi odgovorio na prethodno pitanje. U predmetu u kojem je donesena ta presuda sud koji je uputio zahtjev u biti je želio znati kojim su načelima uređeni određivanje i izračun iznosa odštete i naknade štete koje se duguju na temelju članka 94. Uredbe br. 2100/94.
1) Priroda naknade štete
59. Što se tiče prirode naknade štete koja se duguje na temelju članka 94. Uredbe br. 2100/94, Sud je istaknuo, kao prvo, da iz teksta članka 94. stavka 2. te uredbe proizlazi da se ta odredba odnosi isključivo na naknadu štete koju je pretrpio nositelj oplemenjivačkih prava na biljnu sortu Unije zbog radnje kojom je to pravo povrijeđeno(34).
60. Naime, s jedne strane, Sud je naveo da je cilj članka 94. stavka 1. Uredbe br. 2100/94 da se financijski nadoknadi korist koja je proizašla za osobu koja je počinila povredu, a ta korist odgovara iznosu koji je jednakovrijedan naknadi koju nije platila(35). U tom pogledu, Sud je pojasnio da ta odredba predviđa samo naknadu one štete koja je povezana s neplaćanjem razumne naknade u smislu navedene odredbe(36). S druge strane, Sud je istaknuo da se članak 94. stavak 2. te uredbe odnosi na „daljnju štetu” koju je osoba koja je počinila povredu dužna nadoknaditi nositelju u slučaju da je povreda počinjena „namjerno ili s nemarom”(37).
61. Prema mišljenju Suda, iz toga proizlazi da članak 94. Uredbe br. 2100/94 za nositelja oplemenjivačkih prava na biljnu sortu Unije uspostavlja pravo na naknadu štete „koje je, ne samo cjelovito, nego se osim toga temelji na objektivnoj osnovi, to jest obuhvaća samo štetu koja je proizašla iz radnje povrede”(38). Stoga je potvrdio, u skladu s mišljenjem nezavisnog odvjetnika H. Saugmandsgaarda Øea(39), da se ta odredba ne može tumačiti na način da može poslužiti kao pravna osnova, kako bi se, u korist tog nositelja, osobi koja je počinila povredu naložilo plaćanje kaznene odštete, određene u paušalnom iznosu. Dodao je da, nasuprot tomu, opseg naknade štete koja se duguje na temelju navedene odredbe treba, koliko je to moguće, točno odražavati stvarnu i izvjesnu štetu koju je pretrpio nositelj oplemenjivačkih prava na biljnu sortu kao posljedicu povrede(40).
62. Kao drugo, Sud je utvrdio, pri čemu je uputio na uvodne izjave 17. i 26. Direktive 2004/48/EZ(41), kao i na članak 13. stavak 1. te direktive(42), da je takvo tumačenje u skladu s ciljevima te direktive, kojom se utvrđuje minimalni standard u pogledu provedbe prava intelektualnog vlasništva općenito(43).
2) Načini određivanja odštete: opseg naknade štete
63. Što se tiče opsega naknade štete, u smislu članka 94. stavka 2. Uredbe br. 2100/94, Sud je istaknuo da je na nositelju sorte na koju se odnosi povreda da podnese dokaze koji pokazuju da njegova šteta premašuje elemente koji su obuhvaćeni razumnom naknadom iz članka 94. stavka 1. te uredbe(44). Sud je stoga utvrdio opseg te naknade štete, pri čemu je naglasio da iznos uobičajene naknade koja se plaća za proizvodnju prema licenciji ne može poslužiti kao osnova za ocjenu te štete. Naime, takva naknada omogućuje izračun razumne naknade iz članka 94. stavka 1. navedene uredbe i nije nužno povezana sa štetom koja ostaje nenadoknađena, a čija se nadoknada predviđa u članku 94. stavku 2. iste uredbe(45).
64. U tom je pogledu Sud, s jedne strane, podsjetio na to da se okolnosti koje su opravdale uvećanje uobičajene naknade koja se plaća za proizvodnju prema licenciji za izračun razumne naknade ne mogu uzeti u obzir drugi put na temelju naknade štete iz članka 94. stavka 2. Uredbe br. 2100/94(46). S druge strane, presudio je da sud pred kojim se vodi postupak mora ocijeniti u kojoj se mjeri šteta koju navodi nositelj sorte na koju se odnosi povreda može s točnošću dokazati ili treba li odrediti paušalni iznos, koji najbolje odražava stvarnu štetu(47).
c) Dovođenje u pitanje valjanosti sporne odredbe, s obzirom na članak 94. stavak 2. Uredbe br. 2100/94, kako ga tumači Sud
65. Sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li, u pogledu štete, poopćavanje načela minimalnog paušalnog iznosa koji odgovara četverostrukoj naknadi za licenciju, predviđeno u spornoj odredbi, u skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe br. 2100/94, kako ga tumači Sud.
1) Argumenti koje su istaknuli žalitelj iz glavnog postupka, STV i Komisija
66. Žalitelj iz glavnog postupka tvrdi da je sporna odredba, barem njezin drugi dio, ništava i da je se lako može poništiti ili izuzeti iz primjene a da se pritom ne utječe na ostatak Uredbe br. 1768/95. Dodaje da se prvim dijelom te odredbe ograničuje obveza naknade štete, predviđena u članku 94. stavku 2. Uredbe br. 2100/94, u slučaju povrede prava na „jednu ili više sorti istog nositelja”. Takvo ograničenje dosega i područja primjene te odredbe ne navodi se u tekstu navedene odredbe i ne proizlazi iz njezina sadržaja, tako da je i prvi dio nezakonit i treba ga poništiti.
67. STV tvrdi da je Komisija valjano donijela spornu odredbu, uz poštovanje ciljeva i smjernica iz Uredbe br. 2100/94, te da je se ne smije proglasiti nevaljanom. Nije sporno ni da je žalitelj iz glavnog postupka postupio namjerno, bez odobrenja nositelja oplemenjivačkih prava Unije na biljnu sortu. Uvjeti navedeni u članku 94. stavku 2. i članku 14. stavku 3. Uredbe br. 2100/94, u vezi sa spornom odredbom, stoga su nedvojbeno ispunjeni.
68. Komisija pak tvrdi da je sporna odredba u skladu sa zahtjevima iz Uredbe br. 2100/94 jer se pod uvjetima navedenima u toj odredbi može zatražiti minimalna naknada štete u iznosu četverostruke naknade za licenciju.
69. Konkretnije, Komisija u svojim pisanim očitovanjima opravdava primjenu minimalnog paušalnog iznosa, predviđenog u spornoj odredbi, uz obrazloženje da, kad sadnja zaštićene sorte nije obuhvaćena povlasticom za poljoprivrednike, odnosno u slučaju nezakonite ponovne sjetve, činjenica da se nije platila razumna naknada, koja je niža od uobičajene naknade za licenciju, predstavlja „zlouporabu” te povlastice, što ne daje samo pravo na plaćanje te naknade na temelju članka 94. stavka 1. Uredbe br. 2100/94, nego i pravo na naknadu pretrpljene štete, u smislu članka 94. stavka 2. te uredbe. Prema Komisijinu mišljenju, ta bi se naknada štete stoga trebala naložiti, kad je zlouporaba uzastopna i namjerna, u skladu s minimalnim iznosom utvrđenim u spornoj odredbi(48).
70. Prema Komisijinu mišljenju, s obzirom na to da se člankom 14. Uredbe br. 2100/94, koji se odnosi na povlasticu poljoprivrednikâ, uređuje složena ravnoteža između interesa nositeljâ prava na biljnu sortu i poljoprivrednikâ, primjereno je da se povreda poljoprivrednika, koji ima pravo na tu povlasticu, ali uzastopno i namjerno ne poštuje obvezu plaćanja primjerene naknade, koja je niža od uobičajene naknade (članak 14. stavak 3. četvrta alineja te uredbe), sankcionira strože od „običnog” slučaja djela koje podliježe odobrenju, a koje je počinjeno, namjerno ili s nemarom, bez odobrenja (članak 94. stavak 2. navedene uredbe)(49). Naime, sporni minimalni paušalni iznos odgovara standardiziranom pristupu minimalnoj šteti koja obično nastaje nositeljima zaštićenih sorti.
71. U tom se pogledu Komisija na raspravi pozvala na presudu Stowarzyszenie Oławska Telewizja Kablowa(50), u kojoj je Sud odlučio da članak 13. Direktive 2004/48 treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis prema kojem nositelj kojemu je povrijeđeno pravo intelektualnog vlasništva od osobe koja je povrijedila to pravo može zahtijevati ili naknadu pretrpljene štete, vodeći računa o svim odgovarajućim aspektima predmetnog slučaja, ili plaćanje iznosa u visini koja odgovara dvostrukom iznosu primjerene naknade koja bi se morala platiti na temelju odobrenja za korištenje predmetnog djela, a da pritom taj nositelj ne treba dokazati stvarnu štetu.
72. Usto, Komisija je na raspravi tvrdila da složenost cilja da se zajamči ravnoteža između interesa nositeljâ oplemenjivačkih prava na zaštićenu biljnu sortu i interesa poljoprivrednikâ proizlazi, među ostalim, iz činjenice da se nezakonita ponovna sjetva provodi na poljoprivrednom imanju poljoprivrednika, što otežava nadzor nositeljâ nad korištenjem zaštićenih sorti. U tim je okolnostima tvrdila da mjere trebaju biti dovoljno poticajne kako bi se izbjeglo, među ostalim, stavljanje u povoljniji položaj poljoprivrednika koji ne ispunjavaju obvezu plaćanja primjerene naknade koju imaju prema nositelju, na temelju članka 14. stavka 3. četvrte alineje Uredbe br. 2100/94, u odnosu na poljoprivrednike koji ispunjavaju tu obvezu. To vrijedi tim više jer su, prema Komisijinu mišljenju, na temelju članka 14. stavka 3. pete alineje te uredbe, isključivo nositelji odgovorni za praćenje i nadzor korištenja zaštićenih sorti u okviru odobrene sadnje i jer oni stoga ovise o dobroj vjeri i suradnji predmetnih poljoprivrednika.
2) Ocjena
73. Kao prvo, valja odbiti argumente koji se odnose na relevantnost predmetnog minimalnog paušalnog iznosa, i to zbog razloga navedenih u nastavku.
74. Podsjećam na to da se spornom odredbom predviđa da naknada svake daljnje štete nositelju, u smislu članka 94. stavka 2. Uredbe br. 2100/94, obuhvaća najmanje paušalni iznos izračunan na temelju četverostrukog prosječnog iznosa naplaćenog za licenciranu proizvodnju, ne dovodeći u pitanje naknadu bilo kakve veće štete.
75. Naime, kad poljoprivrednik poštuje uvjete navedene u članku 14. stavku 3. Uredbe br. 2100/94 i, među ostalim, plaća primjerenu naknadu za tržišnu godinu, on u biti plaća 50 % naknade koja se plaća za proizvodnju prema licenciji(51), dok, kad ne poštuje te uvjete(52) te ako se primijenila sporna odredba(53), u biti plaća minimalni paušalni iznos koji čini 400 % naknade koja se plaća za tu proizvodnju prema licenciji, odnosno četverostruki 100 %-tni naplaćeni prosječan iznos, odnosno iznos koji u biti odgovara osmerostrukoj primjerenoj naknadi koja se zahtijeva na temelju članka 14. stavka 3. Uredbe br. 2100/94, i to za svaku predmetnu tržišnu godinu(54).
76. Točno je da se taj minimalni paušalni iznos „tehnički” može opravdati, u skladu s Komisijinom logikom(55), činjenicom da se naknada koja se plaća za dopuštenu sadnju, kad poljoprivrednik ima pravo na izuzeće predviđeno u članku 14. stavku 1. Uredbe br. 2100/94, ne može koristiti kao osnova za izračun razumne naknade, predviđene u članku 94. stavku 1. te uredbe(56), te da je poljoprivrednik stoga dužan, u slučaju nezakonite ponovne sjetve, platiti 100 % naknade koja se plaća za proizvodnju prema licenciji na osnovi razumne naknade predviđene u toj odredbi.
77. Međutim, zbog sadržaja članka 94. stavka 2. Uredbe br. 2100/94 i zaključaka iz presude Hansson smatram da takav minimalni paušalni iznos nije u skladu s tekstom te odredbe.
78. Kao prvo, Sud je u presudi Hansson istaknuo da je svrha članka 94. stavka 2. Uredbe br. 2100/94 nadoknaditi štetu koju je pretrpio nositelj oplemenjivačkih prava na biljnu sortu kao žrtva povrede(57) i kvalificirao je tu naknadu štete kao „objektivnu i cjelovitu”. Naveo je da, kako bi dobio tu naknadu, nositelj sorte na koju se odnosi povreda mora podnijeti dokaz koji pokazuje da „njegova šteta premašuje elemente koji su obuhvaćeni razumnom naknadom iz [članka 94. stavka 1. te uredbe]”(58).
79. Kao drugo, iz presude Hansson(59) proizlazi da je na sudu pred kojim se vodi postupak da ocijeni može li se šteta koju navodi nositelj koji je žrtva povrede „s točnošću” dokazati ili je potrebno „odrediti paušalni iznos”. Prema tome, iako je Sud u toj presudi priznao mogućnost suda pred kojim se vodi postupak da utvrdi paušalnu naknadu štete, na temelju članka 94. stavka 2. Uredbe br. 2100/94, jasno je, prema mojem mišljenju, da tu odluku treba donijeti potonji sud i, u svakom slučaju, da ta naknada štete „treba, koliko je to moguće, točno odražavati, stvarnu i izvjesnu štetu koju je pretrpio nositelj oplemenjivačkih prava na biljnu sortu Zajednice kao posljedicu povrede”(60). Slijedom toga, prema mišljenju Suda, članak 94. te uredbe treba tumačiti na način da „pravo na naknadu štete koje priznaje nositelju zaštićene biljne sorte na koju se povreda odnosi obuhvaća svu štetu koju je on pretrpio, pri čemu taj članak ne može poslužiti kao temelj za nametanje dodatka u paušalnom iznosu zbog povrede”(61).
80. Suprotno tomu, kao što je to Komisija sama navela u odgovoru na pitanje koje je postavio Sud, kada se primjenjuje sporna odredba, nositelj koji je žrtva povrede ne treba dokazati točan opseg štete koju je pretrpio, nego samo uzastopnu i namjernu povredu svojih prava. Međutim, kao što sam rekao, taj nositelj treba dokazati da njegova šteta premašuje ono što je obuhvaćeno razumnom naknadom, pri čemu je na sudu pred kojim se vodi postupak da ocijeni točan opseg pretrpljene štete ili eventualno odredi paušalni iznos(62).
81. Prema tome, nije u skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe br. 2100/94, kako ga tumači Sud, s jedne strane, da se iznos uobičajene naknade koja se plaća za proizvodnju prema licenciji, odnosno 100 % te naknade, koristi kao osnova za ocjenu štete koju je pretrpio nositelj oplemenjivačkih prava na biljnu sortu, množenjem tog iznosa s četiri, kako proizlazi iz sporne odredbe, jer se takva naknada odnosi na izračun razumne naknade, predviđene u članku 94. stavku 1. te uredbe, a da pritom nije nužno povezana sa štetom koju je pretrpio nositelj, čija se naknada predviđa u članku 94. stavku 2. te uredbe(63).
82. S druge strane, podsjećam na to da je Sud u presudi Hansson isključio mogućnost da se članak 94. Uredbe br. 2100/94 tumači na način da „može poslužiti kao pravna osnova, kako bi se, u korist tog nositelja, osobi koja je počinila povredu naložilo plaćanje kaznene odštete, određene u paušalnom iznosu”(64). U tom je pogledu dodao da opseg naknade štete koja se duguje na temelju te odredbe treba, „koliko je to moguće, točno odražavati, stvarnu i izvjesnu štetu koju je pretrpio nositelj oplemenjivačkih prava na biljnu sortu Zajednice kao posljedicu povrede”(65).
83. Stoga bi se članku 94. stavku 2. Uredbe br. 2100/94, kako ga tumači Sud, protivilo i utvrđenje pretpostavke, na kojoj se temelji sporna odredba, prema kojoj iznos naknade štete nositelju treba biti najmanje četverostruki paušalni iznos naplaćen za licenciranu proizvodnju. Suprotno onomu što tvrdi Komisija, takva bi pretpostavka dovela do dodjeljivanja kaznene odštete jer se tom prvom odredbom nastoji nadoknaditi „nositelju svaku daljnju štetu” i samo pretrpljenu štetu. U tom pogledu, smatram da se ne mogu prihvatiti Komisijine tvrdnje kad navodi, kao što je to učinila na raspravi, da ta odredba odgovora standardiziranom pristupu koji je uobičajen za minimalnu štetu koja obično nastaje nositeljima(66).
84. Kao drugo, iz upotrebe priloga „najmanje” u spornoj odredbi zaključujem da je na sudu, prilikom ocjenjivanja štete na koju se poziva nositelj sorte na koju se odnosi povreda, te u slučaju da odredi paušalni iznos, da izračuna naknadu pretrpljene štete na temelju pretpostavke koju je Komisija utvrdila u Uredbi br. 1768/95, prema kojoj naknada štete treba iznositi najmanje četverostruku naknadu za licenciju(67). Osim toga, u odgovoru na pitanje koje je Sud postavio u tom pogledu Komisija je priznala da, čak i ako se stvarna šteta može lako utvrditi i ako se pokaže manjom od minimalnog paušalnog iznosa utvrđenog u spornoj odredbi, sud može u slučaju uzastopne i namjerne povrede obveza koje proizlaze iz sporne odredbe povećati taj iznos, ali ni u kojem slučaju ga ne može smanjiti, uzimajući u obzir tekst te odredbe.
85. To znači da bi sud pred kojim se vodi postupak, čak i ako se šteta na koju se poziva nositelj koji je žrtva povrede može „s točnošću” dokazati, trebao „odrediti paušalni iznos”, iako takvo paušalno određivanje nije nužno. Usto, u slučaju da se ta šteta ne može s točnošću dokazati, ako je sud odlučio odrediti paušalni iznos, taj iznos ne smije biti manji od minimalnog paušalnog iznosa predviđenog u spornoj odredbi(68). Očito je da takvo ograničenje margine prosudbe suda pred kojim se vodi postupak nije protivno samo članku 94. stavku 2. prvoj rečenici Uredbe br. 2100/94, kako ga tumači Sud(69), nego i načelu proporcionalnosti. Iako Komisija može predvidjeti de lege ferenda minimalni paušalni iznos u pogledu naknade za licenciju, odredba kojom se to predviđa treba omogućiti drugoj stranci u žalbenom postupku da osporava taj minimalni paušalni iznos, koji ne treba biti obvezujuć za sud pred kojim se vodi postupak.
86. Kao treće i posljednje, smatram da argumenti na kojima se temelji presuda Stowarzyszenie Oławska Telewizja Kablowa(70) nisu relevantni s obzirom na ispitivanje pitanja valjanosti o kojem je riječ u ovom slučaju. Naime, čini mi se da se podaci iz glavnog predmeta jasno razlikuju od onih iz predmeta u kojem je donesena ta presuda.
87. S jedne strane, budući da se Direktivom 2004/48 ostavlja određena margina prosudbe državama članicama u njezinu prenošenju i da se ona ne odnosi samo na prava intelektualnog vlasništva na biljnu sortu, nego i na sva prava intelektualnog vlasništva, uključujući prava industrijskog vlasništva(71), moguće povrede tih prava mogu biti različite i brojne. Prema tome, kao što je to naglasio nezavisni odvjetnik H. Saugmandsgaard Øe(72), čak i ako ta direktiva može, ovisno o slučaju, predstavljati relevantan aspekt konteksta koji valja uzeti u obzir pri tumačenju Uredbe br. 2100/94, ipak valja izbjeći stvaranje izravno primjenjivih prava u okviru kontekstualnog tumačenja te uredbe, koja nisu predviđena potonjom uredbom, na način da ih se preuzima iz navedene direktive.
88. S druge strane i još važnije, predmet u kojem je donesena presuda Stowarzyszenie Oławska Telewizja Kablowa(73) odnosio se na tumačenje Direktive 2004/48, dok se u ovom slučaju od Suda tražilo da ispita pitanje o ocjeni valjanosti odredbe Uredbe br. 1768/95, odnosno sporne odredbe, koja je provedbena mjera i u tom smislu mora biti u skladu s Uredbom br. 2100/94 i osobito njezinim člankom 94. stavkom 2.
89. Iz toga slijedi da članak 94. stavak 2. Uredbe br. 2100/94 ne dopušta određivanje minimalnog paušalnog iznosa predviđenog u spornoj odredbi. Naime, sadržaj sporne odredbe nadilazi okvir sadržaja članka 94. stavka 2. te uredbe. Usto, kao što to proizlazi iz prethodnih točaka, argumenti koje su istaknuli STV i Komisija ne mogu pobiti tumačenje koje je Sud dao potonjoj odredbi u presudi Hansson.
90. U tim okolnostima, smatram da poopćavanje načela minimalnog paušalnog iznosa naknade štete koji odgovara četverostrukoj naknadi za licenciju, predviđeno u spornoj odredbi, nije u skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe br. 2100/94, kako ga tumači Sud, i to iako se, kao što to tvrde STV i Komisija, sporna odredba primjenjuje samo u slučaju uzastopne i namjerne povrede obveze plaćanja primjerene naknade, predviđene u članku 14. stavku 3. četvrtoj alineji te uredbe.
91. Prema tome, Komisija je prilikom donošenja sporne odredbe prekoračila granice svoje nadležnosti, osobito s obzirom na članak 94. stavak 2. Uredbe br. 2100/94.
V. Zaključci
92. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Pfälzisches Oberlandesgericht Zweibrücken (Visoki zemaljski sud Falačke u Zweibrückenu, Njemačka) odgovori na sljedeći način:
Članak 18. stavak 2. Uredbe Komisije (EZ) br. 1768/95 od 24. srpnja 1995. o provedbenim pravilima za poljoprivredno izuzeće predviđeno u članku 14. stavku 3. Uredbe Vijeća br. 2100/94 o oplemenjivačkim pravima na biljnu sortu Zajednice nije valjan, s obzirom na članak 94. stavak 2. prvu rečenicu Uredbe Vijeća (EZ) br. 2100/94 od 27. srpnja 1994. o oplemenjivačkim pravima na biljnu sortu Zajednice, jer se tom odredbom predviđa, u slučaju uzastopne i namjerne povrede obveze plaćanja primjerene naknade, na temelju članka 14. stavka 3. četvrte alineje Uredbe br. 2100/94, minimalna naknada svake daljnje štete nositelju koja odgovara četverostrukom prosječnom iznosu naplaćenom za licenciranu proizvodnju reprodukcijskog materijala iste sorte na istom području.