PRESUDA SUDA (četvrto vijeće)
16. ožujka 2023.(*)
„Zahtjev za prethodnu odluku – Intelektualno vlasništvo – Zaštita oplemenjivačkih prava na biljnu sortu – Uredba (EZ) br. 2100/94 – Izuzeće predviđeno u članku 14. stavku 3. – Članak 94. stavak 2. – Povreda – Pravo na naknadu štete – Uredba (EZ) br. 1768/95 – Članak 18. stavak 2. – Naknada štete – Minimalni paušalni iznos izračunan na temelju četverostruke naknade za licenciju – Nadležnost Europske komisije – Nevaljanost”
U predmetu C‑522/21,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a, koji je uputio Pfälzisches Oberlandesgericht Zweibrücken (Visoki zemaljski sud Falačke u Zweibrückenu, Njemačka), odlukom od 18. kolovoza 2021., koju je Sud zaprimio 24. kolovoza 2021., u postupku
MS
protiv
Saatgut‑Treuhandverwaltungs GmbH,
SUD (četvrto vijeće),
u sastavu: C. Lycourgos, predsjednik vijeća, L. S. Rossi, J.–C. Bonichot, S. Rodin i O. Spineanu–Matei (izvjestiteljica), suci,
nezavisni odvjetnik: M. Szpunar,
tajnik: S. Beer, administratorica,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 14. srpnja 2022.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za osobu MS, N. Küster, Rechtsanwalt,
– za Saatgut‑Treuhandverwaltungs GmbH, E. Trauernicht i K. von Gierke, Rechtsanwälte,
– za Europsku komisiju, A. C. Becker, B. Eggers i G. Koleva, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 27. listopada 2022.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na valjanost članka 18. stavka 2. Uredbe Komisije (EZ) br. 1768/95 od 24. srpnja 1995. o provedbenim pravilima za poljoprivredno izuzeće predviđeno u članku 14. stavku 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2100/94 o oplemenjivačkim pravima na biljnu sortu Zajednice (SL 1995., L 173, str. 14.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 24., str. 39.), kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 2605/98 od 3. prosinca 1998. (SL 1998., L 328, str. 6.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 54., str. 28.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 1768/95), s obzirom na članak 94. stavak 2. prvu rečenicu Uredbe Vijeća (EZ) br. 2100/94 od 27. srpnja 1994. o oplemenjivačkim pravima na biljnu sortu Zajednice (SL 1994., L 227, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 24., str. 3.).
2 Zahtjev je upućen u okviru spora između osobe MS i društva Saatgut Treuhandverwaltungs GmbH (u daljnjem tekstu: STV) u vezi s izračunom iznosa naknade štete koju je potonje društvo pretrpjelo zbog MS‑ove nezakonite sadnje zimske sorte ječma KWS Meridian.
Pravni okvir
Uredba br. 2100/94
3 Članak 11. Uredbe br. 2100/94, naslovljen „Ovlaštenje za oplemenjivačka prava na biljnu sortu Zajednice”, u stavku 1. propisuje:
„Osoba koja je oplemenila ili otkrila i razvila sortu, ili njegov pravni sljednik, oboje – i osoba i njegov sljednik (dalje u tekstu ‚oplemenjivač’), ovlašteni su za dodjeljivanje oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice.”
4 Člankom 13. te uredbe, naslovljenim „Prava nositelja oplemenjivačkih prava na biljnu sortu Zajednice i zabranjene radnje”, u stavcima 1. do 3., određuje se:
„1. Oplemenjivačko pravo na biljnu sortu Zajednice ima takav učinak da nositelj ili nositelji oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice (dalje u tekstu ‚nositelj’) ima pravo na poduzimanje radnji određenih u stavku 2.
2. Ne dovodeći u pitanje odredbe članaka 15. i 16., sljedeće radnje u pogledu sastojaka sorte ili požetog ili pobranog materijala zaštićene vrste (dalje u tekstu oba kao ,materijal’) zahtijevaju davanje odobrenja od strane nositelja:
(a) proizvodnja ili reprodukcija (umnažanje);
[…]
Nositelj može davanje ovog ovlaštenja uvjetovati i ograničiti.
3. Odredbe stavka 2. primjenjuju se u odnosu na požeti ili pobrani materijal samo ako je on dobiven neovlaštenim korištenjem sastojaka zaštićene sorte i ako nositelj nije imao odgovarajuću mogućnost ostvariti svoje pravo u odnosu na navedene sastojke sorte.”
5 Članak 14. te uredbe, naslovljen „Izuzeće od oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice”, predviđa:
„1. Neovisno o članku 13. stavku 2., za potrebe očuvanja poljoprivredne proizvodnje poljoprivrednicima je dopušteno da u svrhu reprodukcije na polju na vlastitom poljoprivrednom imanju koriste proizvode dobivene od požetog ili pobranog materijala koje su dobili sadnjom, na vlastitom poljoprivrednom imanju, reprodukcijskog materijala sorte drukčije od hibrida ili sintetičke sorte koja je obuhvaćena oplemenjivačkim pravom na biljnu sortu Zajednice.
2. Odredbe stavka 1. primjenjuju se samo na poljoprivredne biljne vrste:
[…]
(b) žitarice:
[…]
Hordeum vulgare L. – ječam
[…]
3. Prije stupanja na snagu ove Uredbe utvrđuju se u provedbenim pravilima sukladno članku 114. uvjeti za provedbu izuzeća iz stavka 1. i uvjeti zaštite legitimnih interesa oplemenjivača i poljoprivrednika na temelju sljedećih kriterija:
– nema ograničenja veličine poljoprivrednog posjeda u mjeri potrebnoj za postojanje takvog posjeda,
– proizvod dobiven od požetog ili pobranog materijala može se obraditi za sadnju, bilo od strane samog poljoprivrednika ili putem usluga koje mu se pružaju, ne dovodeći u pitanje određena ograničenja koja države članice mogu uspostaviti u pogledu organizacije obrade navedenog proizvoda dobivenog od požetog ili pobranog materijala, posebno kako bi se osigurala istovjetnost proizvoda koji je ušao u obradu s onim koji je rezultat obrade,
– mali poljoprivredni proizvođači nisu obvezni plaćati bilo kakve naknade nositelju; […]
[…]
– ostali poljoprivredni proizvođači obvezni su plaćati nositelju primjerenu naknadu, koja je osjetno niža od iznosa koji se obračunava za licencnu proizvodnju reprodukcijskog materijala iste sorte na istom području; stvaran iznos ove primjerene naknade može biti podložan promjenama tijekom vremena, uzimajući u obzir opseg u kojem će se koristiti izuzećem iz stavka 1. u pogledu predmetne sorte,
– praćenje usklađenosti s odredbama ovog članka ili odredaba usvojenih na temelju ovog članka predmet su isključive odgovornosti nositeljâ; u organizaciji ovog praćenja ne mogu primiti pomoć službenih tijela,
– nositeljima se na njihov zahtjev pružaju odgovarajući podaci od strane poljoprivrednika i pružatelja usluga prerade; odgovarajuće podatke mogu jednako tako pružiti službena tijela koja sudjeluju u praćenju poljoprivredne proizvodnje ako su takvi podaci dobiveni uobičajenim obavljanjem njihovih poslova, bez dodatnog opterećenja ili troškova. […]”
6 Članak 94. te uredbe, naslovljen „Povreda”, glasi:
„1. Osobu koja:
(a) počini jedno od djela određenih u članku 13. stavku 2., a da nema pravo to učiniti, u pogledu sorte za koju je dodijeljeno oplemenjivačko pravo na biljnu sortu Zajednice
[…]
nositelj može tužiti za prestanak takve povrede ili za plaćanje razumne naknade ili oboje.
2. Osoba koja postupi namjerno ili s nemarom nadalje je dužna nadoknaditi nositelju svaku daljnju štetu koja proizlazi iz predmetnog djela. U slučajevima običnog nemara navedeni zahtjevi mogu se umanjiti sukladno stupnju takvog običnog nemara, međutim, ne u tolikoj mjeri da budu manji od koristi koja je proizašla za osobu koja je počinila povredu.”
7 Članak 114. Uredbe br. 2100/94, naslovljen „Ostala provedbena pravila”, u stavku 1. određuje:
„Za potrebe primjene ove Uredbe donose se detaljna provedbena pravila. […]”
Uredba br. 1768/95
8 Uredba br. 1768/95 donesena je na temelju članka 114. Uredbe br. 2100/94.
9 Članak 5. Uredbe br. 1768/95, naslovljen „Visina naknade”, određuje:
„1. Visina primjerene naknade koju nositelj treba platiti sukladno članku 14. stavku 3., četvrtoj alineji [Uredbe br. 2100/94] može činiti predmet ugovora između dotičnog nositelja i poljoprivrednika.
2. Kada takav ugovor nije zaključen ili se ne primjenjuje, visina naknade je znatno niža od iznosa naplaćenog za licenciranu proizvodnju reprodukcijskog materijala najniže kategorije iste sorte na istom području, kvalificirane za službeno certificiranje.
[…]
4. Kada je u slučaju stavka 2. naknada za rad predmet sporazuma između organizacija posjednika i poljoprivrednika […], dogovorene visine se koriste kao smjernice za određivanje naknade za rad koja se uplaćuje u odnosnom području i za odnosnu vrstu, ako su ti iznosi i uvjeti za iste pismeno proslijeđeni Komisiji od strane ovlaštenih predstavnika relevantnih organizacija i ako su na toj osnovi dogovoreni iznosi i uvjeti za iste objavljeni […].
5. Kada se u slučaju stavka 2. sporazum spomenut u stavku 4. ne primjenjuje, naknada za rad koja će biti plaćena iznosi 50 % iznosa koji se naplaćuje na licencijsku proizvodnju reprodukcijskog materijala kako je propisano u stavku 2.
Međutim, ako je država članica obavijestila Zajednicu prije 1. siječnja 1999. o neizbježnom zaključivanju sporazuma kako se navodi u članku 4. između relevantnih organizacija osnovanih na nacionalnoj ili regionalnoj razini, naknada za rad koja se uplaćuje u odnosnom području za odnosne vrste iznosi 40 % umjesto 50 % kako je prethodno navedeno, ali samo za upotrebu poljoprivrednog izuzeća koje je doneseno prije provedbe takvog sporazuma i najkasnije 1. travnja 1999.
[…]”
10 Članak 17. te uredbe, naslovljen „Povrede prava”, propisuje:
„Nositelj se može pozvati na prava dodijeljena oplemenjivačkim pravom na biljnu sortu Zajednice protiv osobe koja krši bilo koji od uvjeta ili ograničenja priloženih odstupanju sukladno članku 14. [Uredbe br. 2100/94] kako je određeno u ovoj Uredbi.”
11 Članak 18. navedene uredbe, naslovljen „Građanskopravni zahtjevi”, određuje:
„1. Osobu iz članka 17. nositelj može tužiti kako bi ispunila svoje obveze sukladno članku 14. stavku 3. [Uredbe br. 2100/94] kako je određeno u ovoj Uredbi.
2. Ako ta osoba uzastopno i namjerno ne ispunjava svoje obveze sukladno članku 14. stavku 3. četvrtoj alineji [Uredbe br. 2100/94], s obzirom na jednu ili više sorti istog nositelja, odgovornost za naknadu svake daljnje štete nositelju sukladno članku 94. stavku 2. [Uredbe br. 2100/94] obuhvaća najmanje paušalni iznos izračunan na temelju četverostrukog prosječnog iznosa naplaćenog za licenciranu proizvodnju odgovarajuće količine reprodukcijskog materijala dotičnih zaštićenih biljnih sorata na istom području, ne dovodeći u pitanje naknadu bilo kakve veće štete.”
Glavni postupak i prethodno pitanje
12 STV je skupina nositelja zaštićenih biljnih sorti koje su njegovi članovi zadužili za zaštitu svojih prava i osobito da u vlastito ime podnosi zahtjeve za pružanje podataka kao i zahtjeve za plaćanje.
13 Osoba MS je poljoprivrednik koji je tijekom četiri tržišne godine od 2012./2013. do 2015./2016. uzgajao zimsku sortu ječma KWS Meridian, zaštićenu na temelju Uredbe br. 2100/94.
14 STV je podnio tužbu kako bi ishodio, među ostalim, podatke o toj sadnji. Osoba MS je prvi put pred prvostupanjskim sudom dostavila podatke koji se odnose na postupke prerade sjemena zimske sorte ječma KWS Meridian za te četiri tržišne godine, odnosno količine od 24,5, 26, 34 i 45,4 kvintala sjemena.
15 Osoba MS je stoga za tržišne godine od 2013./2014. do 2015./2016. plaćala iznose koji odgovaraju naknadi koju treba platiti za licenciranu uporabu sjemena zimske sorte ječma KWS Meridian i koja je izračunana na isti način kao naknada za tržišnu godinu 2015./2016., pri čemu taj iznos odgovara razumnoj naknadi u smislu članka 94. stavka 1. Uredbe br. 2100/94.
16 STV je za predmetne tri tržišne godine zahtijevao plaćanje dodatne odštete koja odgovara četverostrukom iznosu te naknade, na ime naknade štete predviđene člankom 94. stavkom 2. Uredbe br. 2100/94 u vezi s člankom 18. stavkom 2. Uredbe br. 1768/95 (u daljnjem tekstu: sporna odredba), tako što je od tog iznosa odbio iznos koji odgovara navedenoj naknadi koju je osoba MS platila za te tri tržišne godine.
17 Osoba MS je osporila pravo STV‑a na takvu isplatu. U tom je pogledu u biti tvrdila da je šteta nanesena STV‑u bila nadoknađena plaćanjem razumne naknade u smislu članka 94. stavka 1. Uredbe br. 2100/94 umjesto plaćanja dugovanog iznosa za sadnju, određenog u skladu s člankom 5. stavkom 5. Uredbe br. 1768/95. Također je istaknula da nametanje opće i dodatne kaznene odštete nije u skladu sa sudskom praksom Suda.
18 Presudom od 4. prosinca 2020. Landgericht Kaiserslautern (Zemaljski sud u Kaiserslauternu, Njemačka) u biti je prihvatio STV‑ov zahtjev, pri čemu je uputio na jasan tekst sporne odredbe.
19 Osoba MS podnijela je žalbu protiv te presude Pfälzisches Oberlandesgerichtu Zweibrücken (Visoki zemaljski sud Falačke u Zweibrückenu, Njemačka), sudu koji je uputio zahtjev. Prema mišljenju osobe MS, spornu odredbu treba poništiti jer nije u skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe br. 2100/94, kojim se ne dopušta dodjela paušalne kaznene odštete nositelju, koja je u ovom slučaju jednaka četverostrukom iznosu naknade za licenciranu proizvodnju (u daljnjem tekstu: naknada za licenciju).
20 STV tvrdi da se spornom odredbom ne povređuje članak 94. stavak 2. Uredbe br. 2100/94 i da je ona u skladu sa sudskom praksom Suda.
21 Sud koji je uputio zahtjev smatra da odluka koju treba donijeti ovisi isključivo o tome je li sporna odredba valjana. Podsjetivši na to da uredba donesena na temelju osnovne uredbe, u skladu s ovlaštenjem koje se u njoj nalazi, ne može odstupiti od njezinih odredaba iz kojih je proizišla, pod rizikom uzrokovanja poništenja, on primjećuje da sporna odredba, kojom je Komisija utvrdila minimalni iznos paušalne naknade u visini četverostruke naknade za licenciju, može povrijediti članak 94. stavak 2. prvu rečenicu Uredbe br. 2100/94 i biti zbog toga nevaljana.
22 U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev ističe da, kako bi se nadoknadila prednost koju je ostvarila osoba koja je počinila povredu, članak 94. stavak 1. te uredbe predviđa razumnu naknadu koja odgovara iznosu naknade za licenciju. U tom se kontekstu članak 94. stavak 2. prva rečenica navedene uredbe može tumačiti na način da nositelj u slučaju namjerne ili nemarne povrede ima pravo na naknadu daljnje štete samo ako takvu štetu može konkretno dokazati. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, čini se da iz sudske prakse Suda proizlazi da određivanje minimalne razine štete putem općeg pravila nije u skladu s člankom 94. stavkom 2. prvom rečenicom Uredbe br. 2100/94.
23 U tim je okolnostima Pfälzisches Oberlandesgericht Zweibrücken (Visoki zemaljski sud Falačke u Zweibrückenu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:
„Je li članak 18. stavak 2. [Uredbe br. 1768/95], u dijelu u kojem se pod uvjetima navedenima u tom članku može zahtijevati minimalna naknada štete u iznosu četverostruke naknade za licenciju, u skladu s [Uredbom br. 2100/94], a osobito s člankom 94. stavkom 2. prvom rečenicom?”
Dopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku
24 Komisija u svojim očitovanjima, iako nije jasno tvrdila da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten, primjećuje da su okolnosti glavnog postupka, kako proizlaze iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, nedovoljno jasne. Pita se jesu li u ovom slučaju tijekom tržišnih godina 2013./2014. do 2015./2016. bili ispunjeni uvjeti navedeni u članku 14. stavku 1. Uredbe br. 2100/94, osobito uvjeti koji se odnose na korištenje proizvoda dobivenog od požetog ili pobranog materijala zaštićene sorte za potrebe očuvanja poljoprivredne proizvodnje u svrhu reprodukcije na polju na imanju poljoprivrednika. Tvrdi da, ako to nije slučaj, ta odredba i sporna odredba nisu relevantne za rješavanje spora u glavnom postupku i odgovor na prethodno pitanje u tom pogledu nije odlučujući. Međutim, naglašava da pitanje jesu li ispunjeni činjenični uvjeti utvrđeni u tom članku 14. može ocijeniti samo sud koji je uputio zahtjev koji treba utvrditi sve relevantne činjenice.
25 Valja podsjetiti na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u okviru suradnje između njega i nacionalnih sudova uspostavljene u članku 267. UFEU‑a isključivo je na nacionalnom sudu pred kojim se vodi postupak i koji mora preuzeti odgovornost za sudsku odluku koja će biti donesena da, uvažavajući posebnosti predmeta, ocijeni nužnost prethodne odluke za donošenje svoje presude i relevantnost pitanja koje postavlja Sudu. Posljedično, ako se pitanja koja je postavio nacionalni sud odnose na valjanost pravnog pravila Unije, Sud je u načelu dužan donijeti odluku (presuda od 16. srpnja 2020., Facebook Ireland i Schrems, C‑311/18, EU:C:2020:559, t. 73. i navedena sudska praksa).
26 Iz navedenog proizlazi da pitanja koja se odnose na pravo Unije uživaju pretpostavku relevantnosti. Odbijanje Suda da odluči o zahtjevu za prethodnu odluku koji je uputio nacionalni sud moguće je samo ako je očito da zatraženo tumačenje ili ocjena valjanosti prava Unije nema nikakve veze s činjeničnim stanjem ili predmetom spora u glavnom postupku, ako je problem hipotetski ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima potrebnima da bi se mogao dati koristan odgovor na upućena pitanja (presuda od 28. travnja 2022., Caruter, C‑642/20, EU:C:2022:308, t. 29. i navedena sudska praksa).
27 U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da nacionalni sud ne dvoji o tome može li se sporna odredba primijeniti u glavnom postupku, nego o njezinoj valjanosti s obzirom na Uredbu br. 2100/94, a osobito njezin članak 94. stavak 2. prvu rečenicu. Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje također proizlazi da je osoba MS u prvostupanjskom postupku tvrdila da je šteta nanesena STV‑u nadoknađena plaćanjem razumne naknade u smislu članka 94. stavka 1. Uredbe br. 2100/94 umjesto plaćanja dugovanog iznosa za sadnju utvrđenog u skladu s člankom 5. stavkom 5. Uredbe br. 1768/95. Međutim, potonja odredba odnosi se na visinu razumne naknade koju treba platiti nositelju na temelju članka 14. stavka 3. četvrte alineje Uredbe br. 2100/94, što pretpostavlja da su ispunjeni uvjeti iz članka 14. stavka 1. te uredbe, osobito oni koji se odnose na korištenje proizvoda žetve zaštićene sorte kako bi se sačuvala poljoprivredna proizvodnja u svrhu reprodukcije na polju na imanju poljoprivrednika. Naposljetku, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se stranke u glavnom postupku spore samo u pogledu iznosa odštete koju treba isplatiti zbog neovlaštene sadnje.
28 Stoga nije očito da ocjena valjanosti koju je zatražio sud koji je uputio zahtjev nema nikakve veze sa stvarnošću ili predmetom spora u glavnom postupku ili da je problem hipotetske naravi.
29 Slijedom toga, zahtjev za prethodnu odluku je dopušten.
O prethodnom pitanju
30 Svojim jedinim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li sporna odredba valjana s obzirom na članak 94. stavak 2. prvu rečenicu Uredbe br. 2100/94 jer se njome, u slučaju ponovljene i namjerne povrede obveze plaćanja razumne naknade, koja se duguje na temelju članka 14. stavka 3. četvrte alineje te uredbe, predviđa naknada štete koju je pretrpio nositelj koja predstavlja barem paušalni iznos izračunan na temelju četverostrukog prosječnog iznosa naplaćenog za licenciranu proizvodnju reprodukcijskog materijala zaštićenih sorti dotične biljne vrste na istom području.
31 Valja podsjetiti na to da se na temelju članka 13. stavka 2. Uredbe br. 2100/94 odobrenje nositelja zahtijeva u pogledu sastojaka sorte ili požetog ili pobranog materijala zaštićene vrste, među ostalim, za proizvodnju ili reprodukciju (umnažanje).
32 Međutim, kako bi se sačuvala poljoprivredna proizvodnja, članak 14. stavak 1. te uredbe predviđa da se, odstupajući od obveze ishođenja odobrenja nositelja, poljoprivrednicima dopušta da se u svrhu reprodukcije na polju na vlastitom poljoprivrednom imanju koriste proizvodima dobivenima od požetog ili pobranog materijala koje su dobili sadnjom, na vlastitom poljoprivrednom imanju, reprodukcijskog materijala zaštićene sorte koja se nalazi na popisu poljoprivrednih biljnih vrsta navedenih u članku 14. stavku 2. te uredbe. Primjena tog odstupanja podliježe ispunjenju određenih uvjeta.
33 Članak 14. stavak 3. Uredbe br. 2100/94, s jedne strane, određuje da su ti uvjeti utvrđeni u provedbenim pravilima iz članka 114. te uredbe, na temelju kriterija koji omogućuju provedbu tog odstupanja i očuvanje legitimnih interesa oplemenjivača, definiranog u članku 11. stavku 1. navedene uredbe, i poljoprivrednika i, s druge strane, navodi te različite kriterije. Među njima je i onaj utvrđen u članku 14. stavku 3. četvrtoj alineji te uredbe koji se sastoji od plaćanja nositelju razumne naknade na temelju izuzeća za to korištenje (u daljnjem tekstu: razumna naknada na temelju izuzeća). Ta naknada mora biti znatno niža od iznosa naknade za licenciju.
34 Poljoprivrednik koji je obuhvaćen člankom 14. stavkom 3. četvrtom alinejom Uredbe br. 2100/94, ali ne plaća nositelju naknadu koja je u njoj predviđena, ne može se koristiti izuzećem iz članka 14. stavka 1. te uredbe i za njega se mora smatrati da obavlja neku od radnji iz članka 13. stavka 2. te uredbe a da za to nema odobrenje. Iz članka 94. stavka 1. te uredbe proizlazi da navedeni nositelj može tužiti tog poljoprivrednika za prestanak takve povrede ili za plaćanje razumne naknade ili oboje. Ako postupi namjerno ili s nemarom, poljoprivrednik je usto dužan nadoknaditi tom nositelju pretrpljenu štetu, u skladu s člankom 94. stavkom 2. te uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 25. lipnja 2015., Saatgut‑Treuhandverwaltung, C‑242/14, EU:C:2015:422, t. 22. i navedenu sudsku praksu).
35 Budući da se Uredbom br. 1768/95 nastoje precizirati kriteriji navedeni u članku 14. stavku 3. Uredbe br. 2100/94 i da je Komisija u izvršavanju svojih provedbenih ovlasti ovlaštena donositi sve provedbene mjere koje su potrebne ili korisne za provedbu potonje uredbe, pod uvjetom da, među ostalim, nisu u suprotnosti s njom (vidjeti u tom smislu presudu od 15. listopada 2014., Parlament/Komisija, C‑65/13, EU:C:2014:2289, t. 44. i navedenu sudsku praksu), valja utvrditi je li Komisija, time što je spornom odredbom predvidjela minimalan paušalni iznos za naknadu štete koju je pretrpio nositelj, povrijedila članak 94. stavak 2. Uredbe br. 2100/94, kako ga tumači Sud.
36 Iz sudske prakse Suda proizlazi da članak 94. Uredbe uspostavlja pravo na naknadu štete u korist nositelja oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice koje je ne samo cjelovito nego se osim toga temelji na objektivnoj osnovi, to jest obuhvaća samo štetu koja je proizišla iz radnje povrede, pri čemu taj članak ne može poslužiti kao temelj za nametanje paušalnog dodatka zbog povrede (vidjeti u tom smislu presudu od 9. lipnja 2016., Hansson, C‑481/14, EU:C:2016:419, t. 33. i 43.).
37 Stoga se članak 94. Uredbe br. 2100/94 ne može tumačiti na način da može poslužiti kao pravna osnova, kako bi se, u korist tog nositelja, osobi koja je počinila povredu naložilo plaćanje kaznene odštete, određene u paušalnom iznosu (presuda od 9. lipnja 2016., Hansson, C‑481/14, EU:C:2016:419, t. 34.).
38 Naprotiv, opseg naknade štete, koji se duguje na temelju tog članka 94., treba, koliko je to moguće, točno odražavati stvarnu i izvjesnu štetu koju je pretrpio nositelj zbog povrede (presuda od 9. lipnja 2016., Hansson, C‑481/14, EU:C:2016:419, t. 35.).
39 Naime, s jedne strane, cilj je članka 94. stavka 1. Uredbe br. 2100/94 da se financijski nadoknadi korist koja je proizašla za osobu koja je počinila povredu, a ta korist odgovara iznosu koji je jednakovrijedan naknadi za licenciju koju nije platila. U tom pogledu Sud je pojasnio da ta odredba predviđa samo naknadu one štete koja je povezana s neplaćanjem „razumne naknade” u smislu te odredbe (presuda od 9. lipnja 2016., Hansson, C‑481/14, EU:C:2016:419, t. 31. i navedena sudska praksa).
40 S druge strane, članak 94. stavak 2. Uredbe br. 2100/94 odnosi se na „daljnju štetu” koju je osoba koja je počinila povredu dužna nadoknaditi nositelju u slučaju da je povreda počinjena „namjerno ili s nemarom” (presuda od 9. lipnja 2016., Hansson, C‑481/14, EU:C:2016:419, t. 32.).
41 Što se tiče opsega naknade pretrpljene štete u smislu članka 94. stavka 2. Uredbe br. 2100/94, Sud je istaknuo da je na nositelju sorte na koju se odnosi povreda da podnese dokaze koji pokazuju da njegova šteta premašuje elemente koji su obuhvaćeni razumnom naknadom iz stavka 1. tog članka (presuda od 9. lipnja 2016., Hansson, C‑481/14, EU:C:2016:419, t. 56.).
42 Prema tome, iznos naknade za licenciju ne može poslužiti kao osnova za procjenu te štete. Naime, takva naknada omogućava izračun razumne naknade iz članka 94. stavka 1. Uredbe br. 2100/94 i nije nužno povezana sa štetom koja ostaje nenadoknađena (vidjeti u tom smislu presudu od 9. lipnja 2016., Hansson, C‑481/14, EU:C:2016:419, t. 57.).
43 U svakom slučaju, na sudu pred kojim se vodi postupak jest da ocijeni može li se šteta koju navodi nositelj sorte na koju se odnosi povreda s točnošću dokazati ili treba li odrediti paušalni iznos, koji najbolje odražava stvarnu štetu (presuda od 9. lipnja 2016., Hansson, C‑481/14, EU:C:2016:419, t. 59.).
44 Uzimajući u obzir ta razmatranja, valja ispitati valjanost sporne odredbe s obzirom na članak 94. stavak 2. prvu rečenicu Uredbe br. 2100/94.
45 Kao prvo, valja istaknuti da sporna odredba određuje minimalni paušalni iznos koji se izračunava s obzirom na prosječni iznos naknade za licenciju, dok iznos te naknade per se ne može poslužiti kao osnova za procjenu štete u skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe br. 2100/94, kao što je to navedeno u točki 42. ove presude.
46 Kao drugo, uspostavljanje minimalnog paušalnog iznosa za naknadu štete koju je pretrpio nositelj podrazumijeva, kao što je to navela Komisija u odgovoru na pitanje Suda, da taj nositelj nije dužan dokazati opseg pretrpljene štete, nego samo postojanje ponovljene i namjerne povrede njegovih prava. Međutim, kao što je to navedeno u točkama 38. i 41. ove presude, naknada štete na temelju članka 94. Uredbe br. 2100/94 mora točno odražavati, koliko je to moguće, stvarnu i izvjesnu štetu koju je pretrpio takav nositelj, na kojemu je da podnese dokaze da šteta iz stavka 2. tog članka premašuje elemente obuhvaćene razumnom naknadom predviđenom u stavku 1. navedenog članka.
47 Uspostavljanje minimalnog paušalnog iznosa naknade štete također podrazumijeva utvrđivanje neoborive pretpostavke u pogledu minimalnog opsega te štete i ograničava diskrecijsku ovlast suda jer taj sud može samo povećati minimalni paušalni iznos utvrđen spornom odredbom, ali ga ne može smanjiti, i to, kao što je Komisija priznala u odgovoru na pitanje koje je Sud postavio na raspravi o tom pitanju, čak i ako se stvarna šteta može lako dokazati i pokaže se nižom od tog minimalnog paušalnog iznosa.
48 Naposljetku, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 43. ove presude, naknada štete u skladu s člankom 94. stavkom 2. Uredbe br. 2100/94 može se odrediti paušalno samo na temelju ocjene suda pred kojim je pokrenut postupak. Prema tome, predviđajući minimalni paušalni iznos za naknadu štete koju je pretrpio nositelj, spornom se odredbom u tom pogledu ograničava i diskrecijska ovlast tog suda.
49 Kao treće, iako, kao što je to navedeno u točkama 37. i 38. ove presude i kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 83. svojeg mišljenja, opseg naknade štete koja se duguje na temelju članka 94. Uredbe br. 2100/94 mora točno odražavati, koliko je to moguće, stvarnu i izvjesnu štetu koju je nositelj pretrpio a da pritom ne dođe do kaznene osude, sporna odredba može, utvrđujući razinu naknade takve štete u visini minimalnog paušalnog iznosa izračunanog na temelju četverostrukog prosječnog iznosa naknade za licenciju, dovesti do dodjele odštete kaznene naravi.
50 Kao četvrto, što se tiče Komisijinih argumenata koji se temelje na presudi od 25. siječnja 2017., Stowarzyszenie Oławska Telewizja Kablowa (C‑367/15, EU:C:2017:36), kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 87. i 88. svojeg mišljenja, predmet u kojem je donesena ta presuda odnosio se na tumačenje Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva (SL 2004., L 157, str. 45.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 74.), dok je u ovom predmetu Sud pozvan ocijeniti valjanost odredbe Uredbe br. 1768/95, koja je provedbena mjera za Uredbu br. 2100/94 i koja, kao što je to navedeno u točki 35. ove presude, zbog toga mora biti u skladu s tom uredbom i osobito njezinim člankom 94. stavkom 2. Osim toga, ta se direktiva odnosi na sva prava intelektualnog vlasništva, a ne samo na oplemenjivačka prava na biljnu sortu Zajednice, te je raznolikost mogućih povreda prava na koja se ona odnosi široka. Stoga, iako navedena direktiva može, ovisno o slučaju, predstavljati relevantan aspekt konteksta koji treba uzeti u obzir prilikom tumačenja Uredbe br. 2100/94, ipak valja izbjeći dodjeljivanje dosega toj uredbi, u okviru kontekstualnog tumačenja te uredbe, koji ne odgovara njezinu tekstu i svrsi kad je riječ o sustavu zaštite oplemenjivačkih prava na biljnu sortu Zajednice.
51 Kao što to proizlazi iz točaka 45. do 49. ove presude, s obzirom na to da ona: određuje iznos naknade štete koji se duguje u vezi s naknadom za licenciju, uvodi neoborivu pretpostavku u pogledu minimalnog opsega štete koju je pretrpio nositelj i ograničava diskrecijsku ovlast suda pred kojim je pokrenut postupak, sporna odredba protivna je članku 94. stavku 2. Uredbe br. 2100/94, kako ga tumači Sud. Okolnost, koju su iznijeli STV i Komisija, da se ta odredba primjenjuje samo u slučaju ponovljene i namjerne povrede obveze plaćanja razumne naknade na temelju izuzeća predviđene člankom 14. stavkom 3. četvrtom alinejom te uredbe ne može izmijeniti taj zaključak. Stoga je Komisija donošenjem sporne odredbe, s obzirom na članak 94. stavak 2. Uredbe br. 2100/94, prekoračila granice svoje provedbene ovlasti.
52 Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da je sporna odredba nevaljana s obzirom na članak 94. stavak 2. prvu rečenicu Uredbe br. 2100/94 jer se njome, u slučaju ponovljene i namjerne povrede obveze plaćanja razumne naknade na temelju izuzeća, koja se duguje na temelju članka 14. stavka 3. četvrte alineje Uredbe br. 2100/94, predviđa naknada štete koju je pretrpio nositelj koja predstavlja barem paušalni iznos izračunan na temelju četverostrukog prosječnog iznosa naplaćenog za licenciranu proizvodnju reprodukcijskog materijala zaštićenih sorti dotične biljne vrste na istom području.
Troškovi
53 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:
Članak 18. stavak 2. Uredbe Komisije (EZ) br. 1768/95 od 24. srpnja 1995. o provedbenim pravilima za poljoprivredno izuzeće predviđeno u članku 14. stavku 3. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2100/94 o oplemenjivačkim pravima na biljnu sortu Zajednice, kako je izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 2605/98 od 3. prosinca 1998., je nevaljan.
Potpisi