PRESUDA OPĆEG SUDA (šesto vijeće)
9. lipnja 2016.(*)
„Neprovedba presude Suda kojom je utvrđeno da je država počinila povredu – Novčana kazna – Odluka o određivanju novčane kazne – Metoda izračuna kamata koje se primjenjuju na povrat nezakonitih potpora – Složene kamate”
U predmetu T‑122/14,
Talijanska Republika, koju zastupa G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju S. Fiorentina, avvocato dello Stato,
tužitelj,
protiv
Europske komisije, koju zastupaju V. Di Bucci, G. Conte i B. Stromsky, u svojstvu agenata,
tuženika,
povodom zahtjeva na temelju članka 263. UFEU‑a radi poništenja Odluke Komisije C (2013) 8681 final od 6. prosinca 2013. kojom je u sklopu provedbe presude od 17. studenoga 2011., Komisija/Italija (C‑496/09, EU:C:2011:740), Komisija odredila iznos novčane kazne koji Talijanska Republika treba platiti za polugodište od 17. svibnja do 17. studenoga 2012.,
OPĆI SUD (šesto vijeće),
u sastavu: S. Frimodt Nielsen (izvjestitelj), predsjednik, F. Dehousse i A. M. Collins, suci,
tajnik: J. Palacio González, glavni administrator,
uzimajući u obzir pisani dio postupka i nakon rasprave održane 27. siječnja 2016.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
Odluka o nezakonitim i nespojivim potporama (odluka o povratu)
1 Odlukom 2000/128/EZ od 11. svibnja 1999. o programu potpora s mjerama za zapošljavanje koji je uvela Italija (SL 2000., L 42, str. 1., u daljnjem tekstu: Odluka o povratu), Europska komisija naložila je Talijanskoj Republici oduzimanje nezakonitih potpora, nespojivih s unutarnjim tržištem, a koje su dodijeljene u sklopu mjera za zapošljavanje. Bilješkom SG(99) D/4068 od 4. lipnja 1999., Komisija je Odluku o povratu dostavila Talijanskoj Republici.
2 Tužba Talijanske Republike protiv Odluke o povratu odbijena je presudom od 7. ožujka 2002., Italija/Komisija (C‑310/99, EU:C:2002:143).
Tužba za poništenje i presuda
3 Tužbom podnesenom tajništvu Suda 15. ožujka 2002. Komisija je na temelju članka 88. stavka 2. drugog podstavka UEZ‑a podnijela tužbu radi utvrđenja da je Talijanska Republika povrijedila svoje obveze na temelju Odluke o povratu i UEZ‑a s obzirom na to da nije u propisanim rokovima poduzela sve mjere potrebne kako bi korisnicima oduzela potpore koje su spornom odlukom proglašene nezakonitima i nespojivima sa zajedničkim tržištem i da je općenito nije obavijestila o usvojenim mjerama.
4 Presudom od 1. travnja 2004., Komisija/Italija (C‑99/02, u daljnjem tekstu: presuda kojom je utvrđena povreda, EU:C:2004:207), Sud je usvojio Komisijinu tužbu i presudio da je Talijanska Republika povrijedila svoje obveze na temelju Odluke o povratu s obzirom na to da nije u propisanim rokovima poduzela mjere potrebne kako bi korisnicima oduzela potpore koje su Odlukom o povratu proglašene nezakonitima i nespojivima s unutarnjim tržištem.
Nova tužba i presuda koju treba provesti
5 Tužbom podnesenom tajništvu Suda 30. studenoga 2009. Komisija je od Suda zatražila, s jedne strane, da utvrdi da je Talijanska Republika povrijedila svoje obveze na temelju Odluke o povratu i članka 228. stavka 1. UEZ‑a jer nije usvojila sve potrebne mjere kako bi se uskladila s presudom kojom je utvrđena povreda i, s druge strane, da naloži Talijanskoj Republici da Komisiji plaća dnevnu novčanu kaznu u visini koja je izvorno bila određena u iznosu od 285 696 eura, koji je zatim smanjen na 244 800 eura, zbog kašnjenja s provedbom presudom kojom je utvrđena povreda, računajući od dana donošenja odluke u tom novom predmetu do provedbe presude kojom je utvrđena povreda.
6 Presudom od 17. studenoga 2011., Komisija/Italija (C‑496/09, u daljnjem tekstu: presuda koju treba provesti, EU:C:2011:740), Sud je usvojio Komisijinu tužbu.
7 U presudi koju treba provesti Sud je izrazio sljedeća stajališta:
„52. […] Talijanskoj Republici valja naložiti periodično plaćanje svote koje se računa kao umnožak osnovnog iznosa i postotka nezakonitih potpora koje još nisu oduzete ili za koje nije dokazano da su oduzete s obzirom na ukupni iznos potpora koji još nije bio oduzet na dan donošenja ove presude […]
53. U tom pogledu, za izračun novčane kazne[,] oduzimanje navedenih potpora može se uzeti u obzir samo ako je Komisija o tome obaviještena i ako je mogla ocijeniti prikladnost dokaza koji je na taj način dostavljen s tim u vezi […]
54. Stoga valja odrediti periodičnost novčane kazne tako da dospijeva polugodišnje kako bi Komisija mogla ocijeniti ostvareni napredak u radnjama oduzimanja potpora s obzirom na stanje na kraju tog razdoblja, pri čemu se tuženoj državi članici stavlja na raspolaganje vrijeme potrebno za prikupljanje i dostavu dokaza Komisiji na temelju kojih se za promatrano razdoblje može utvrditi koliko je nezakonito isplaćenih iznosa oduzeto.
55. Slijedom toga, iznos novčane kazne određivat će se polugodišnje, a njezin iznos izračunat će se kao umnožak osnovnog iznosa i postotka nezakonitih potpora koje još nisu oduzete ili za koje nije dokazano da su oduzete na kraju promatranog razdoblja s obzirom na ukupni iznos potpora koji još nije bio oduzet na dan donošenja ove presude.
[...]
67. […] Sud smatra da je u ovom slučaju prikladno odrediti novčanu kaznu s osnovnim iznosom od 30 milijuna polugodišnje.
68. Slijedom toga, Talijanskoj Republici valja naložiti da Komisiji, na račun „Vlastita sredstva Europske unije”, plaća novčanu kaznu u iznosu koji odgovara umnošku osnovnog iznosa od 30 milijuna eura i postotka nezakonitih i nespojivih potpora koje na kraju promatranog razdoblja još nisu oduzete ili za koje nije dokazano da su oduzete, koji se računa s obzirom na ukupni iznos potpora koji još nije bio oduzet na dan donošenja ove presude, i to za svako polugodište u kojem kasni s poduzimanjem mjera potrebnih za usklađenje s presudom [kojom je utvrđena povreda (EU:C:2004:207)], računajući od dana donošenja ove presude do provedbe navedene presude [kojom je utvrđena povreda (EU:C:2004:207)].
[...]
69. Valja podsjetiti […] da dotična država članica mora Komisiji dostaviti neposredne i vjerodostojne dokaze o provedbi Odluke [o povratu] i stvarnom oduzimanju iznosa predmetnih nezakonitih potpora.
[...]
72. Što se tiče slučajeva u kojima predmetne potpore treba oduzeti od poduzetnika koji su insolventni ili onih koji su u likvidacijskom stečaju koji obuhvaća unovčenje imovine i namirenje dugovanja, valja podsjetiti da prema ustaljenoj sudskoj praksi, to što su poduzetnici u poteškoćama ili su insolventni ne utječe na obvezu povrata […]
73. Također prema ustaljenoj sudskoj praksi, uspostavljanje prethodnog stanja i uklanjanje narušavanja tržišnog natjecanja do kojeg je došlo zbog nezakonite isplate potpora može se načelno postići upisom u tablicu tražbina i one koja se odnosi na povrat dotične potpore […]
74. Radi izračuna novčane kazne u ovom postupku Talijanska Republika mora Komisiji dostaviti dokaz o upisu predmetnih tražbina u stečajnom postupku. Ako joj to nije moguće, ta država članica može dostaviti bilo kakav drugi dokaz kojim se može utvrditi da je uložila sav potreban napor da se to učini. Konkretno, ako je prijava tražbine odbijena, ona mora podnijeti dokaz o tome da je u skladu s nacionalnim pravom pokrenula sve moguće postupke radi osporavanja tog odbijanja.
75. Slijedom toga i suprotno Komisijinim tvrdnjama, od Talijanske Republike se za potrebe izračuna novčane kazne u ovom postupku, a u vezi s poduzetnicima koji su insolventni ili su u stečaju, ne može zahtijevati da dostavi ne samo dokaz o upisu tražbina u njihovoj pasivi, nego i o prodaji njihove imovine pod tržišnim uvjetima. Kao što je ta država članica pravilno istaknula, za potrebe usvajanja Komisijina zahtjeva za plaćanje novčanih kazni koje se duguju na temelju provedbe ove presude ne smiju se uzeti u obzir iznosi koji još nisu oduzeti insolventnim poduzetnicima, ali u pogledu kojih je ta država članica uložila sav potreban napor. U protivnom, navedena novčana kazna ne bi bila prikladna i proporcionalna utvrđenoj povredi […] jer bi Talijanskoj Republici stvarala financijsko opterećenje isključivo na temelju činjenice da se vodi stečajni postupak kao i zbog njegova ne baš kratkog trajanja, na što ta država članica nema izravan utjecaj.”
8 Na kraju svojeg ispitivanja Sud je, s jedne strane, presudio da je Talijanska Republika povrijedila svoje obveze na temelju Odluke o povratu i članka 228. stavka 1. UEZ‑a (presuda koju treba provesti, točka 1. izreke) jer do dana isteka roka koji joj je Komisija na temelju članka 228. UEZ‑a odredila u obrazloženom mišljenju od 1. veljače 2008. nije poduzela sve mjere potrebne za provedbu presude kojom je utvrđena povreda.
9 S druge strane, u točki 2. izreke presude koju treba provesti Sud je Talijanskoj Republici naložio da Komisiji, na račun „Vlastita sredstva Europske unije”, plaća novčanu kaznu u iznosu koji odgovara umnošku osnovnog iznosa od 30 milijuna eura i postotka nezakonitih i nespojivih potpora „koje na kraju promatranog razdoblja još nisu oduzete ili za koje nije dokazano da su oduzete” (u daljnjem tekstu: iznos potpora koje još nisu oduzete), koji se računa s obzirom na ukupni „iznos potpora koji još nije bio oduzet na dan donošenja presude [koju treba provesti (EU:C:2011:740)]” (u daljnjem tekstu: iznos potpora koje na dan 17. studenoga 2011. nisu bile oduzete), i to za svako polugodište u kojem kasni s poduzimanjem mjera potrebnih za usklađenje s presudom kojom je utvrđena povreda, računajući od dana donošenja presude koju treba provesti do provedbe presude kojom je utvrđena povreda.
Zahtjev za tumačenje i rješenje o tumačenju
10 Podneskom upućenim tajništvu Suda 14. veljače 2013. Talijanska Republika podnijela je na temelju članka 43. Statuta Suda Europske unije i članka 158. Poslovnika Suda zahtjev za tumačenje točaka 52., 55. i 68. obrazloženja kao i točke 2. izreke presude koju treba provesti.
11 U podnesku upućenom tajništvu Suda 14. veljače 2013. Talijanska Republika zatražila je od Suda tumačenje, s jedne strane, izraza „iznos potpora koji još nije bio oduzet na dan donošenja presude [koju treba provesti (EU:C:2011:740)]” iz točaka 52., 55. i 68. obrazloženja kao i točke 2. izreke te presude, u smislu da se on odnosi na iznos potpora koji još nije bio oduzet na dan zaključenja postupka izvođenja dokaza, to jest u trenutku kad se u postupku razjasnilo činjenično stanje na temelju kojega je Sud riješio spor i, s druge strane, izraza „koje na kraju promatranog razdoblja još nisu oduzete ili za koje nije dokazano da su oduzete” iz točaka 52., 55. i 68. obrazloženja kao i točke 2. izreke iste presude, u smislu da nalažu Europskoj komisiji da u svrhu polugodišnje procjene napretka koji je postigla Talijanska Republika u povratu predmetnih potpora uzme u obzir ne samo dokumente koji se odnose na to polugodište o kojima je Komisija bila obaviještena prije isteka tog polugodišta, nego i svaki drugi dokument koji se odnosi na to polugodište.
12 Rješenjem od 11. srpnja 2013., Komisija/Italija (C‑496/09 INT, u daljnjem tekstu: rješenje o tumačenju, EU:C:2013:461), Sud je odbacio zahtjev Talijanske Republike za tumačenje kao nedopušten.
13 Sud je, naime, smatrao sljedeće: „nužno je ustanoviti da izreka presude [koju treba provesti (EU:C:2011:740)], sukladno razlozima navedenima u točkama 52., 55. i 68., izričito navodi datum objave navedene presude kao referentan datum za određivanje ukupnog iznosa još nevraćenih potpora, koji služi kao temelj za izračun novčane kazne čiji se iznos postupno smanjuje, a koja je izrečena državi članici” (rješenje o tumačenju, t. 9.).
14 Također, Sud je smatrao nespornim „da doslovno čitanje teksta izreke [presude koju treba provesti (EU:C:2011:740)] opravdava to što Komisija prilikom izračuna postotka potpora koje se smatraju nevraćenima po isteku određenog polugodišta uzima u obzir samo one [dokumentirane] dokaze koje je zaprimila prije isteka [promatranog] razdoblja” (rješenje o tumačenju, t. 10.).
15 Sud je ocijenio da „zahtjev Talijanske Republike [...] ide za tim da dovede u pitanje posljedice takvog doslovnog čitanja izreke presude [koju treba provesti (EU:C:2011:740), s obzirom na to da takvo] dovođenje u pitanje ne može biti u suglasju ni s [člankom] 43. Statuta Suda i [člankom] 158. stavkom 1. Poslovnika [Suda], ni sa snagom pravomoćno presuđene stvari koja se pripisuje presudama Suda” (rješenje o tumačenju, t. 11.).
16 Stoga, „[b]udući da se ne temelji ni na kakvim nejasnoćama u pogledu smisla i dosega presude [koju treba provesti (EU:C:2011:740)], [t]aj zahtjev treba[lo je] proglasiti nedopuštenim” (rješenje o tumačenju, t. 12.).
Prva odluka i presuda o prvoj novčanoj kazni
17 Komisija je 11. ožujka 2013. Talijanskoj Republici dostavila svoju Odluku C (2013) 1264 final od 7. ožujka 2013. kojom joj je naložila da na račun „Vlastita sredstva Europske unije” plati iznos od 16 533 000 eura na ime novčane kazne za prvo polugodište nakon donošenja presude koju treba provesti.
18 Talijanska Republika je 21. svibnja 2013. protiv te odluke pokrenula postupak pred Općim sudom na temelju članka 263. UFEU‑a (predmet T‑268/13).
19 Presudom od 21. listopada 2014., Italija/Komisija (T‑268/13, u daljnjem tekstu: presuda o prvoj novčanoj kazni, neobjavljena, EU:T:2014:900), Opći sud odbio je tužbu Talijanske Republike.
Druga odluka o iznosu novčane kazne (pobijana odluka)
20 Nakon što je talijanskim tijelima omogućila da se očituju o njezinim prethodnim ocjenama, Komisija je donijela Odluku C (2013) 8681 final od 6. prosinca 2013. kojom je u sklopu provedbe presude koju treba provesti odredila iznos novčane kazne koju Talijanska Republika mora platiti za drugo polugodište nakon donošenja te presude (u daljnjem tekstu: pobijana odluka).
21 Komisija je u pobijanoj odluci, među ostalim, ocijenila napredak koji je Talijanska Republika ostvarila u pogledu povrata potpora u promatranom razdoblju (od 17. svibnja do 17. studenoga 2012.) i utvrdila je da je iznos potpora koje na dan 17. studenoga 2012. nisu bile vraćene predstavljalo 20,84 % iznosa potpora koje nisu bile plaćene na dan donošenja presude koju treba provesti. Zbog toga je Komisija Talijanskoj Republici izrekla novčanu kaznu u visini od 20,84 % osnovnog iznosa od 30 milijuna eura, to jest 6 252 000 eura.
Postupak i zahtjevi stranaka
22 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 19. veljače 2014. Talijanska Republika pokrenula je ovaj postupak.
23 U okviru mjera upravljanja postupkom Opći sud uputio je nekoliko pitanja strankama i zatražio da se dostavi nekoliko dokumenata u vezi s predmetom.
24 Kao prvo, Opći sud pozvao je Talijansku Republiku da pojasni ostaje li kod prvog tužbenog razloga i nakon što je presudom o prvoj novčanoj kazni odbijen razlog sličan prvom tužbenom razlogu istaknutom u ovom predmetu.
25 Talijanska Republika je u ostavljenom roku izjavila Općem sudu da odustaje od prvog tužbenog razloga, što je Opći sud primio na znanje.
26 Kao drugo, Opći sud pozvao je stranke da pojasne je li primjena složenih kamata mogla imati utjecaj na iznos novčane kazne koja je predmet pobijane odluke. U slučaju potvrdnog odgovora, od Komisije je zatraženo da podrobnije objasni svoju tezu prema kojoj treba utvrditi da je drugi tužbeni razlog istaknut u ovom predmetu nedopušten ili bespredmetan jer se Opći sud navodno ne treba izjasniti o zakonitosti primjene složenih kamata.
27 Stranke su u ostavljenom roku odgovorile Općem sudu na to pitanje.
28 Kao treće, Opći sud pozvao je stranke da mu se očituju o mogućem utjecaju presude od 3. rujna 2015., A2A (C‑89/14, EU:C:2015:537), na odgovor koji treba dati u pogledu drugog tužbenog razloga.
29 Stranke su u ostavljenom roku odgovorile Općem sudu na to pitanje.
30 Kao četvrto, Opći sud zatražio je od Komisije da mu dostavi dokumente na temelju kojih bi mogao potvrditi da je Talijanska Republika pristala na odstupanje od pravila predviđenog člancima 1282. i 1283. Codice civile (talijanski Građanski zakonik) u pogledu primjene složenih kamata na povrat sporne državne potpore (vidjeti osobito pobijanu odluku, t. 29. i 32.), i to za cijelo promatrano razdoblje.
31 Komisija je Općem sudu dostavila tražene dokumente u ostavljenom roku, a isti su dokumenti dostavljeni i Talijanskoj Republici. Riječ je o sljedećim dokumentima:
– Komisijin dopis Talijanskoj Republici od 12. lipnja 2003., u kojem se navodi prethodna ocjena o napretku u ostvarenom povratu tijekom drugog polugodišta nakon donošenja presude koju treba provesti;
– Komisijin dopis Talijanskoj Republici od 31. listopada 2003., koji sadržava napomenu da „za potrebe izračuna iznosa povrata treba uzeti u obzir složene kamate u skladu s Komunikacijom Komisije o primjenjivoj kamatnoj stopi u slučaju povrata nezakonitih potpora [...]”;
– Komisijin dopis Talijanskoj Republici od 29. siječnja 2004., u kojem se također nalazila napomena da se za potrebe izračuna iznosa povrata treba uzeti u obzir složene kamate u skladu s Komunikacijom Komisije o primjenjivoj kamatnoj stopi u slučaju povrata nezakonitih potpora (SL 2003., C 110, str. 21.);
– dopis Talijanske Republike Komisiji od 17. siječnja 2005. s bilješkom u prilogu kojom su dostavljeni podaci o nezakonitim potporama, uz napomenu da je za „izračun kamata primijenjen složeni kamatni račun, kako su to naglasile Komisijine službe, na osnovi referentne kamatne stope na snazi u uvjetima opisanima na internetskoj stranici Europske unije”.
32 Talijanska Republika od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
33 Komisija od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži Talijanskoj Republici snošenje troškova.
Pravo
34 U ovom stadiju Talijanska Republika u prilog tužbi ističe samo jedan tužbeni razlog (vidjeti točke 24. i 25. gore). Tvrdi da pobijana odluka krši mjerodavnu uredbu jer je Komisija za izračun novčane kazne zahtijevala da se uzmu u obzir složene kamate na iznos potpora koje treba oduzeti. Međutim, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, u odlukama o povratu koje su donesene prije stupanja na snagu Uredbe Komisije (EZ) br. 794/2004 od 21. travnja 2004. o provedbi Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka [108. UFEU‑a] (SL 2004., L 140, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 2., str. 9.), kako je izmijenjena (SL 2004., L 286, str. 3.), složene kamate mogu se uzeti u obzir samo ako se to podudara s pravnim uređenjem koje se inače primjenjuje u nacionalnom pravu. To se u ovom slučaju ne može dogoditi jer na temelju članka 1283. talijanskog Građanskog zakonika na dospjele kamate ne mogu automatski početi teći kamate.
35 Komisija ističe da treba utvrditi da je taj tužbeni razlog nedopušten ili bespredmetan ili da ga u svakom slučaju treba odbiti kao neosnovan. Komisija uvodno tvrdi da na izračun novčane kazne u pobijanoj odluci nije utjecao zahtjev u obliku usputnog utvrđenja iz točke 34. pobijane odluke u pogledu uzimanja u obzir složenih kamata na nezakonite potpore. Naime, taj zahtjev ne mijenja iznos novčane kazne koji je Komisija odredila jer je ona samo uzela u obzir podatke koje su joj prethodno dostavila talijanska tijela. Nadalje, Talijanska Republika ne može osporavati zahtjev u vezi s uzimanjem u obzir složenih kamata postavljen u tom stadiju upravnog postupka s obzirom na to da je Sud prilikom određivanja osnovnog iznosa novčane kazne u presudi koju treba provesti uputio na podatke koje je Italija podnijela, a koji su uzimali u obzir složene kamate (t. 64.). Uzimanje u obzir složenih kamata, dakle, ne samo da je zakonito prema kriterijima određenima propisima Europske unije u vezi s povratom potpora i sporazumom koji su stranke o tome postigle, nego ima i svojstvo pravomoćno presuđene stvari koje proizlazi iz presude koju treba provesti.
Uvodna očitovanja
Pravni okvir
– Uredba br. 659/1999
36 Člankom 14. Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila za primjenu članka [108. UFEU‑a] (SL 1999., L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.), pod naslovom „Povrat potpore”, u stavcima 2. i 3. propisano je:
„2. Iznos potpore koji se treba povratiti u skladu s odlukom o povlačenju uključuje i kamatu po odgovarajućoj stopi koju odredi Komisija. Kamata se naplaćuje počevši od dana kada je nezakonita potpora stavljena na raspolaganje korisniku do dana povrata njezinog iznosa.
3. [...] povrat potpore izvršava se bez odgađanja i u skladu s postupcima predviđenim nacionalnim pravom dotične države članice, pod uvjetom da isti omogućavaju neposredno i stvarno izvršenje odluke Komisije. [...]”
– Komunikacija Komisije o primjenjivoj kamatnoj stopi u slučaju povrata nezakonitih potpora
37 U Komunikaciji Komisije o primjenjivoj kamatnoj stopi u slučaju povrata nezakonitih potpora, objavljenoj u Službenom listu Europske unije 8. svibnja 2003. (SL 2003., C 110, str. 21.), navodi se:
„[...]
U okviru lojalne suradnje između Komisije i država članica tijekom izvršenja određenih odluka o povratu postavlja se, međutim, pitanje trebaju li kamate biti jednostavne ili složene [...]. Uzimajući u obzir cilj povrata nezakonitih potpora i njegovo značenje u sustavu nadzora državnih potpora predviđenom u Ugovoru o EZ‑u, Komisija smatra nužnim obrazložiti svoje stajalište u tom pogledu.
[...]
Prema tržišnim praksama, jednostavne kamate obično se obračunavaju kada korisnik sredstava ne koristi iznos tih kamata prije kraja razmatranog razdoblja, primjerice kada se odnosni iznos isplaćuje tek na kraju toga razdoblja; složene kamate, naprotiv, obično se obračunavaju ako se može smatrati da se iznos kamata svake godine (ili razdoblja) plaća korisniku, uvećavajući pritom prvotno stečenu glavnicu. U tom slučaju, naime, korisnik bi stjecao kamatu na kamate uplaćene za svako razdoblje.
[...] Stoga, unatoč raznovrsnim situacijama, proizlazi da nezakonita potpora ima učinak osigurati korisniku sredstva pod istim uvjetima koji vrijede za srednjoročni beskamatni zajam. Iz toga proizlazi da se primjena složenih kamata čini potrebnom kako bi se osigurala potpuna neutralizacija financijskih prednosti koje su nastale takvom situacijom.
Komisija stoga želi obavijestiti države članice i zainteresirane stranke da će u svakoj odluci kojom će se nalagati povrat nezakonite potpore koju bi ubuduće mogla donijeti primijeniti referentnu stopu koja se koristi prilikom izračuna neto ekvivalenta regionalnih potpora na temelju složenog kamatnog računa. Sukladno uobičajenim tržišnim praksama, ukamaćivanje se mora provoditi na godišnjoj osnovi. Na isti način Komisija će od država članica očekivati da primjenjuju složene kamate prilikom izvršenja svih neriješenih odluka o povratu, osim ako bi to bilo u suprotnosti s općim načelima prava [Unije].” [neslužbeni prijevod]
– Uredba br. 794/2004
38 U poglavlju V. Uredbe br. 794/2004 nalaze se članci 9. i 11., koji se odnose na kamatnu stopu primjenjivu na povrat nezakonitih potpora.
39 Članak 9., pod naslovom „Metoda određivanja kamatne stope”, propisuje:
„1. Ako posebnom odlukom nije drugačije predviđeno, kamatna stopa koja se koristi pri povratu državne potpore koja je dodijeljena u suprotnosti s odredbama članka 88. stavka 3. Ugovora o EZ‑u odgovara efektivnoj godišnjoj kamatnoj stopi koja se utvrđuje za svaku kalendarsku godinu.”
40 Pod naslovom „Primjena kamatne stope”, članak 11. stavak 2. Uredbe br. 794/2004 navodi:
„Kamatna stopa primjenjuje se kako je obračunata složenim kamatnim računom do dana povrata potpore. Na obračunatu, a nenaplaćenu kamatu u prethodnoj godini obračunava se kamata za svaku sljedeću godinu.”
41 Članak 13. prvi stavak Uredbe br. 794/2004 koji se nalazi u poglavlju VI. pod naslovom „Završne odredbe” predviđa da ta uredba stupa na snagu dvadeseti dan od dana objave u Službenom listu Europske unije. Budući da je ta uredba objavljena u Službenom listu Europske unije 30. travnja 2004., stupila je na snagu 20. svibnja 2004. Osim toga, prema članku 13. petom stavku navedene uredbe, članak 11. primjenjuje se na svaku odluku o povratu potpore koja je prijavljena nakon dana stupanja na snagu te iste uredbe.
– Odluka o povratu
42 Komisija je 11. svibnja 1999. donijela Odluku o povratu koju je dostavila Talijanskoj Republici 4. lipnja 1999. (vidjeti točku 1. gore). U člancima 1. i 2. te odluke Komisija je utvrdila da su određene mjere za zapošljavanje koje je provela Talijanska Republika, a ne ispunjavaju uvjete nabrojane u tim člancima, bile nespojive s unutarnjim tržištem. U članku 3. Odluke o povratu propisano je:
„Italija je dužna poduzeti sve potrebne mjere kako bi korisnicima oduzela već nezakonito dodijeljene potpore koje ne ispunjavaju uvjete nabrojane u člancima 1. i 2.
Povrat sredstava potpore izvršit će se u skladu s postupcima utvrđenima nacionalnim pravom. Na iznose koji se moraju vratiti obračunavaju se kamate od datuma kad su ti iznosi korisniku stavljeni na raspolaganje do njihova stvarnog povrata. Kamate se računaju na temelju referentne stope koja se primjenjuje prilikom izračuna ekvivalenta potpore u sklopu regionalnih potpora.” [neslužbeni prijevod]
– Talijansko pravo
43 Članak 1283. talijanskog Građanskog zakonika određuje:
„Ako ne postoje drukčiji običaji, na dospjele kamate mogu početi teći kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu ili na temelju ugovora sklopljenog nakon njihova dospijeća i pod uvjetom da je riječ o kamatama koje se duguju najmanje šest mjeseci.”
44 Za razliku od predmeta u kojem je donesena presuda od 3. rujna 2015., A2A (C‑89/14, EU:C:2015:537, t. 13. i 14.), stranke nisu tvrdile da bi ijedna druga odredba talijanskog prava bila mjerodavna u ovom predmetu.
Elementi na temelju kojih je određen iznos novčane kazne
45 U presudi koju treba provesti Sud je 17. studenoga 2011. naložio Talijanskoj Republici plaćanje „novčane kazne [...] za svako polugodište u kojem kasni s poduzimanjem mjera potrebnih za usklađenje s presudom [kojom je utvrđena povreda (EU:C:2004:207)]”.
46 U točki 2. izreke presude koju treba provesti navedeni su elementi na temelju kojih je određen iznos novčane kazne:
– za svako polugodište u kojem kasni s poduzimanjem mjera potrebnih za usklađenje s presudom kojom je utvrđena povreda;
– novčana kazna odgovara umnošku osnovnog iznosa od 30 milijuna eura;
– i postotka iznosa potpora koje još nisu oduzete;
– koji se računa s obzirom na ukupni iznos potpora koji još nije bio oduzet na dan 17. studenoga 2011.
47 U prvoj odluci o visini novčane kazne (vidjeti točke 3. i 4. pobijane odluke) Komisija je 7. ožujka 2013. odredila iznos novčane kazne koji treba platiti za razdoblje od 17. studenoga 2011. do 17. svibnja 2012. u visini od 16 533 000 eura, uzimajući u obzir sljedeće elemente:
– utvrđeno je da na dan 17. studenoga 2011. još nisu bile oduzete potpore u iznosu od 118 175 296 eura;
– utvrđeno je da na dan 17. svibnja 2012. još nisu bile oduzete potpore u iznosu od otprilike 65 130 279 eura, što je 55,11 % iznosa potpora koji nije bio oduzet na dan 17. studenoga 2011.;
– množenjem postotka potpora koje još nisu bile oduzete na dan 17. svibnja 2012. (55,11 %) i iznosa od 30 milijuna eura došlo se do iznosa novčane kazne koju je trebalo platiti za razdoblje od 17. studenoga 2011. do 17. svibnja 2012. u visini od 16 533 000 eura.
48 Komisija je 6. prosinca 2013. u točkama 77. do 79. pobijane odluke odredila iznos novčane kazne koji treba platiti za razdoblje od 17. svibnja do 17. studenoga 2012. u visini od 6 252 000 eura, uzimajući u obzir sljedeće elemente:
– utvrđeno je da na dan 17. studenoga 2011. još nisu bile oduzete potpore u iznosu od 118 175 296 eura;
– utvrđeno je da na dan 17. studenoga 2012. još nisu bile oduzete potpore u iznosu od otprilike 24 627 937,21 eura, što je 20,84 % iznosa potpora koji nije bio oduzet na dan 17. studenoga 2011.;
– množenjem postotka potpora koje još nisu bile oduzete na dan 17. studenoga 2012. (20,84 %) i iznosa od 30 milijuna eura došlo se do iznosa novčane kazne koju je trebalo platiti za razdoblje od 17. svibnja do 17. studenoga 2012. u visini od 6 252 000 eura.
49 Argumente stranaka treba ocijeniti uzimajući u obzir upravo ta uvodna razmatranja o pravnom i činjeničnom okviru koji se tiču iznosa novčane kazne.
Ocjena Općeg suda
50 Talijanska Republika tim tužbenim razlogom u biti tvrdi da pobijanu odluku treba poništiti jer je Komisija prilikom određivanja iznosa novčane kazne koju treba platiti za razdoblje od 17. svibnja do 17. studenoga 2012. nezakonito uzela u obzir iznose koji su uključivali složene kamate.
51 U tom pogledu, kao prvo, razvidno je da su u podacima koje je Komisija uzela u obzir prilikom određivanja iznosa potpora koje je trebalo vratiti na dan 17. studenoga 2011., to jest na dan donošenja presude koju treba provesti, bile uključene i složene kamate.
52 Tako je u točki 25. pobijane odluke Komisija istaknula da „svi brojčani podaci koje su talijanska tijela navela odgovaraju ukupnom iznosu mjera potpore koje su postojale 2007., na dan kada su donesena službena rješenja o njihovu oduzimanju”. U točki 32. pobijane odluke pojašnjeno je s tim u vezi da su „do 2007. talijanska tijela na iznose postojećih potpora primjenjivala složene kamate, kao što je bilo dogovoreno s Komisijinim službama”.
53 Također, u odgovoru na drugu mjeru upravljanja postupkom (vidjeti točku 26. gore), Komisija je navela da su „brojke koje odgovaraju iznosima potpora koje su bile na snazi 2007. izračunala [...] talijanska tijela uz primjenu složenih kamata na nezakonite potpore”.
54 U tom odgovoru Komisija je podsjetila na ono što proizlazi iz točaka 29. do 33. pobijane odluke, to jest da su je talijanska tijela 21. ožujka 2013. obavijestila da su, suprotno od onoga što je prije bilo dogovoreno, odlučila da će počevši od 2007. godine računati obične ili složene kamate i primijeniti ih na nezakonite potpore koje treba vratiti. Komisija je također pojasnila da „iznosi koje je trebalo vratiti nikada nisu bili ažurirani na način da se u njih uključe i primjenjive kamate” pa je zbog toga u točki 34. pobijane odluke pozvala talijanska tijela da izračunaju složene kamate na nezakonite potpore počevši od 2007.
55 Na raspravi stranke su se također složile oko priznanja da iznos potpora koje je trebalo oduzeti na dan 17. studenoga 2011. i koji je uzet u obzir u pobijanoj odluci predstavlja situaciju izraženu u vrijednosti kakva je bila 2007. u trenutku kada je Sud donio svoju presudu. Podaci koji su tada bili uzeti u obzir određeni su, dakle, 17. studenoga 2011. na temelju podataka koje je Talijanska Republika podnijela kad je 2007. poslala službena rješenja o oduzimanju. Nije sporno da su u tim podacima barem do 2007. bile uključene i složene kamate.
56 Uzimajući u obzir činjenicu da su u iznosu potpora koje je na dan 17. studenoga 2011. trebalo vratiti bile uključene i složene kamate, valja zaključiti da su za iznos novčane kazne koju je trebalo platiti za razdoblje od 17. svibnja do 17. studenoga 2012., izračunat primjenom formule opisane u točkama 46. i 48. gore, također bili uzeti u obzir podaci u kojima su bile uključene složene kamate. Pobijanom odlukom kao takvom zaključen je postupak određivanja novčane kazne koju je trebalo platiti za razdoblje od 17. svibnja do 17. studenoga 2012. i ona negativno utječe na Talijansku Republiku, kojoj je stoga dopušteno osporavati njezinu zakonitost i isticati sve činjenične i pravne razloge pod uvjetima predviđenima Poslovnikom Općeg suda.
57 Kao drugo, valja dakle odrediti postoji li pravna osnova na temelju koje se smiju primijeniti složene kamate u ovom slučaju, a što Talijanska Republika osporava u svojoj tužbi.
58 Na temelju članka 14. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 659/1999, ako su donesene negativne odluke u slučajevima nezakonite potpore, Komisija odlučuje da predmetna država članica poduzima potrebne mjere kako bi povratila potporu danu korisniku. Potpora koju je potrebno vratiti na temelju odluke o povratu uključuje, sukladno članku 14. stavku 2. te uredbe, i kamate. Međutim, ta odredba ne navodi obračunavaju li se te kamate na temelju jednostavnog ili složenog kamatnog računa.
59 U tom pogledu, kao prvo, treba zaključiti – iako članak 11. stavak 2. Uredbe br. 794/2004 navodi da se kamatna stopa primjenjuje kako je obračunata složenim kamatnim računom do dana povrata potpore i da se na obračunatu, a nenaplaćenu kamatu u jednoj godini obračunava kamata za svaku sljedeću godinu – da je ta odredba primjenjiva, sukladno članku 13. petom stavku te uredbe, samo na odluke o povratu dostavljene nakon datuma stupanja na snagu navedene uredbe, odnosno nakon 20. svibnja 2004. (presuda od 3. rujna 2015., A2A, C‑89/14, EU:C:2015:537, t. 27.).
60 Stoga, budući da je Odluka o povratu kojom su potpore koje su predmet povrata u ovom postupku proglašene nespojivima s unutarnjim tržištem bila dostavljena Talijanskoj Republici 4. lipnja 1999., odnosno prije stupanja na snagu Uredbe br. 794/2004, članak 11. stavak 2. te uredbe nije kao takav primjenjiv ratione temporis u tom postupku (vidjeti analogijom presudu od 3. rujna 2015., A2A, C‑89/14, EU:C:2015:537, t. 28.).
61 Kao drugo, što se tiče pitanja koji se propis primjenjivao prije stupanja na snagu Uredbe br. 794/2004 za utvrđivanje trebaju li kamate biti jednostavne ili složene, valja podsjetiti da je u presudi od 11. prosinca 2008., Komisija/Département du Loiret (C‑295/07 P, EU:C:2008:707, t. 46.), Sud utvrdio da na dan donošenja odnosne odluke u predmetu u kojem je donesena ta presuda, to jest 12. srpnja 2000., ni pravo Unije ni sudska praksa Suda ili Općeg suda nisu navodili trebaju li kamate koje su uključene u povrat potpore biti izračunate na temelju jednostavnog ili složenog kamatnog računa. U nedostatku odredbe prava Unije o tom pitanju, Sud je smatrao da praksa Komisije, detaljno opisana u njezinu dopisu SG(91) D/4577 od 4. ožujka 1991. upućenom državama članicama, povezuje pitanje naplate kamata s postupovnim pravilima o povratu te u tom pogledu upućuje na nacionalno pravo (presude od 11. prosinca 2008., Komisija/Département du Loiret, C‑295/07 P, EU:C:2008:707, t. 82. do 84. i od 3. rujna 2015., A2A, C‑89/14, EU:C:2015:537, t. 29.).
62 Tek u svojoj Komunikaciji o primjenjivoj kamatnoj stopi u slučaju povrata nezakonitih potpora objavljenoj 8. svibnja 2003. Komisija je izričito navela da će u svim odlukama kojima se nalaže povrat nezakonite potpore koje bi ubuduće mogla donijeti primijeniti složenu kamatnu stopu i da očekuje da države članice prilikom izvršenja svih odluka o povratu primjenjuju složene kamate (presude od 11. prosinca 2008., Komisija/Département du Loiret, C‑295/07 P, EU:C:2008:707, t. 46. i od 3. rujna 2015., A2A, C‑89/14, EU:C:2015:537, t. 30.).
63 Što se tiče Odluke o povratu, ona u članku 3. stavku 2. zahtijeva da se potpora vrati u skladu s postupcima nacionalnog prava, da iznosi koje je potrebno vratiti uključuju kamate od dana kad su potpore stavljene na raspolaganje korisnicima do dana njihova stvarnog povrata i da se kamate računaju na temelju referentne stope koja se primjenjuje prilikom izračuna ekvivalenta potpore u sklopu regionalnih potpora, međutim bez dodatnih pojašnjenja što se tiče pitanja trebaju li se te kamate obračunati na osnovi jednostavnog ili složenog kamatnog računa (vidjeti analogijom presudu od 3. rujna 2015., A2A, C‑89/14, EU:C:2015:537, t. 31.).
64 Budući da je ta odluka bila dostavljena Talijanskoj Republici 4. lipnja 1999., odnosno prije promjene Komisijine prakse najavljene u njezinoj Komunikaciji o primjenjivoj kamatnoj stopi u slučaju povrata nezakonitih potpora, valja zaključiti, na temelju sudske prakse utvrđene u sudskoj praksi razvijenoj presudom od 11. prosinca 2008., Komisija/Département du Loiret (C‑295/07 P, EU:C:2008:707), da je na nacionalnom pravu da odredi treba li u ovom slučaju kamatnu stopu obračunati na osnovi jednostavnog ili složenog kamatnog računa (vidjeti analogijom presudu od 3. rujna 2015., A2A, C‑89/14, EU:C:2015:537, t. 32.).
65 U tom pogledu, kao što to Talijanska Republika tvrdi, iz sudske prakse započete presudama od 11. prosinca 2008., Komisija/Département du Loiret (C‑295/07 P, EU:C:2008:707), i od 3. rujna 2015., A2A (C‑89/14, EU:C:2015:537), jasno proizlazi da se u odlukama o povratu koje su donesene prije stupanja na snagu Uredbe br. 794/2004 složene kamate mogu uzeti u obzir samo ako se to podudara s pravnim uređenjem koje se inače primjenjuje u nacionalnom pravu.
66 Stoga, budući da se u ovom predmetu nije pozivalo ni na jednu drugu odredbu nacionalnog prava, treba smatrati da je mjerodavna odredba članka 1283. talijanskog Građanskog zakonika prema kojoj, sukladno onome što je Talijanska Republika opisala, a Komisija to nije osporavala, na dospjele kamate ne mogu automatski početi teći kamate.
67 Iz prethodno navedenoga proizlazi da je Komisija, dakle, uzevši u obzir iznose potpora koje je trebalo vratiti u kojima su bile uključene složene kamate – kako bi odredila iznos novčane kazne koju je trebalo platiti za razdoblje od 17. svibnja do 17. studenoga 2012. – počinila pogrešku koja se tiče prava.
68 Nijedan od argumenata koje je Komisija navela s tim u vezi ne može dovesti u pitanje taj zaključak.
69 Kao prvo, Komisija se poziva na postojanje sporazuma između stranaka u pogledu uzimanja u obzir složenih kamata. Naime, u točki 32. pobijane odluke navodi se sporazum o tome uz napomenu da je sklopljen „2003. i [...] 2004. na temelju Uredbe br. 794/2004 (vidjeti dopise Komisijinih službi od 31. listopada 2003. i 29. siječnja 2004. s odgovorom talijanskih tijela od 17. siječnja 2005. [...]”.
70 Međutim, uvidom u dokumente navedene u pobijanoj odluci koji su dostavljeni u odgovoru na četvrtu mjeru upravljanja postupkom (vidjeti točku 31. gore) nužno se dolazi do zaključka da je Talijanska Republika uzela u obzir složene kamate isključivo na Komisijin izričit zahtjev iz dopisa od 31. listopada 2003. u kojem se tvrdilo da pravnu osnovu čine određene odredbe prava Unije. U tim okolnostima, ono što je Komisija prikazala kao sporazum stranaka zapravo je bilo samo postupanje adresata Komisijina dopisa u skladu s odredbama za koje se pokazalo da nisu mjerodavne. Naime, Komisijin zahtjev postavljen je prije donošenja presuda od 11. prosinca 2008., Komisija/Département du Loiret (C‑295/07 P, EU:C:2008:707), i od 3. rujna 2015., A2A (C‑89/14, EU:C:2015:537), iz kojih proizlazi da je nacionalno pravo mjerodavno za određivanje metode primjene kamata u predmetnoj Odluci o povratu, a ne pravo Unije.
71 U tim okolnostima, budući da je Odluka o povratu dostavljena Talijanskoj Republici 4. lipnja 1999., Komisijin zahtjev prema pravu Unije ne može dovesti u pitanje doseg mjerodavnog nacionalnog propisa. Kada bi se to dopustilo, to bi povrijedilo načelo zaštite legitimnih očekivanja i bilo bi protivno stajalištima koje je Sud zauzeo u presudama od 11. prosinca 2008., Komisija/Département du Loiret (C‑295/07 P, EU:C:2008:707) i od 3. rujna 2015., A2A (C‑89/14, EU:C:2015:537).
72 Kao drugo, u svojim podnescima i odgovorima na mjere upravljanja postupkom Komisija se pozvala na točku 64. presude koju treba provesti kako bi pokazala da se Sud izričito oslonio na podatke koje su podnijela talijanska tijela, s uključenim složenim kamatama, a koje su izradila u dogovoru s Komisijom.
73 U tom pogledu, valja naglasiti da je u toj točki Sud naveo, s jedne strane, da „[kako] proizlazi iz razmjene mišljenja na raspravi [od 12. svibnja 2011.], treba istaknuti da su se Talijanska Republika i Komisija složile u pogledu ukupnog iznosa podijeljenih potpora, i to 251 271 032,37 eura” i, s druge strane, da „[je Komisija] prizna[la] da se potpore u agregatnom iznosu od 63 062 555 eura trebaju smatrati vraćenima” (presuda koju treba provesti, t. 64.).
74 Ta razmatranja omogućila su Sudu da zabilježi razvoj argumentacije stranaka na raspravi. Naime, najprije je „Komisija smatra[la] da nakon isteka roka određenog u obrazloženom mišljenju Talijanska Republika nije oduzela cijeli iznos nezakonito isplaćenih potpora, to jest 519 958 761,97 eura [...]”, dok je „Talijanska Republika osporava[la] ukupni iznos potpora koje treba oduzeti, tvrdeći da on iznosi 251 271 032,37 eura, priznavši da je u srpnju 2010. oduzela samo 63 062 555,46 eura, kojima [je], međutim, treba[lo] dodati 73 353 387,28 eura po različitim osnovama [...]” (presuda koju treba provesti, t. 21., 23. i 24.).
75 Točka 64. presude koju treba provesti zapravo je također nastavak točke 63. u kojoj je Sud istaknuo da je „nesporno da znatan iznos predmetnih potpora još nije [bio] vraćen ili da dokaz o tome nije [bio] dostavljen Komisiji”. Brojčani podaci izloženi u točki 64. u pogledu ukupnog iznosa podijeljenih potpora i iznosa potpora koje se mogu smatrati vraćenima u srpnju 2010. omogućili su sudu da predstavi diskusiju o iznosu potpora koje treba vratiti. Međutim, suprotno onome što Komisija tvrdi, ni na jednom drugom mjestu u presudi koju treba provesti ne spominje se pitanje složenih kamata. Nigdje se ne spominju elementi koji se moraju uzeti u obzir za određivanje iznosa potpora koje treba vratiti. U tim okolnostima ne može se zaključiti da u pogledu određivanja metode primjene kamata presuda koju treba provesti želi odstupiti od načela navedenih u prethodnoj presudi od 11. prosinca 2008., Komisija/Département du Loiret (C‑295/07 P, EU:C:2008:707), potvrđenoj kasnijom presudom od 3. rujna 2015., A2A (C‑89/14, EU:C:2015:537). Iz prethodnih razmatranja stoga proizlazi da se Sud ni u izreci ni u obrazloženju presude koju treba provesti nije izjasnio o pitanju složenih kamata.
76 Kao treće, ne može se prihvatiti Komisijino shvaćanje kada u uvodnom razmatranju tvrdi da Talijanska Republika zapravo osporava usputno utvrđenje, to jest točku 34. pobijane odluke u kojoj se od Talijanske Republike zahtijeva da „obračuna i primijeni kamate na potpore koje treba vratiti za predmetno razdoblje (ili od 2007.), i to na sve iznose postojećih potpora, to jest iznose koji se odnose na sve korisnike, uključujući i one koji su djelomično ili u cijelosti vratili potporu, a kako bi ispunili svoje obveze”. Naime, iz prethodno navedenoga proizlazi da je na Komisijin zahtjev kamatna stopa primijenjena na osnovi složenog kamatnog računa na sve iznose potpora koji su uzeti u obzir radi izračuna elemenata za određivanje iznosa novčane kazne, barem do 2007., i da je novčana kazna određena u pobijanoj odluci izračunata na temelju podataka u kojima su uključene složene kamate. Usto, iz tužbe Talijanske Republike proizlazi da ona stvarno osporava uzimanje u obzir složenih kamata i utjecaj koji je to moglo imati na određivanje iznosa novčane kazne. Stoga je pogrešan Komisijin navod o tome da je ovaj tužbeni razlog bespredmetan.
77 Slijedom toga, pobijanu odluku treba poništiti u dijelu u kojem je Komisija radi izračuna novčane kazne koju Talijanska Republika treba platiti za polugodište od 17. svibnja do 17. studenoga 2012. uzela u obzir iznose potpora koje treba vratiti u kojima su bile uključene složene kamate, suprotno onome što je propisano mjerodavnim nacionalnim pravom.
Troškovi
78 Sukladno odredbama članka 134. stavka 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Budući da Komisija nije uspjela u postupku, valja joj pored vlastitih troškova naložiti snošenje troškova Talijanske Republike u skladu s njezinim zahtjevom.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (šesto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Poništava se Odluka Komisije C (2013) 8681 final od 6. prosinca 2013.
2. Europskoj komisiji nalaže se snošenje troškova.
Frimodt Nielsen | Dehousse | Collins |
Objavljena na javnoj raspravi u Luxembourgu 9. lipnja 2016.
Potpisi