MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA
MACIEJA SZPUNARA
od 19. lipnja 2019. (1)
Predmet C‑93/18
Ermira Bajratari
protiv
Secretary of State for the Home Department
uz sudjelovanje:
AIRE Centre
(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Court of Appeal in Northern Ireland (Žalbeni sud Sjeverne Irske, Ujedinjena Kraljevina))
„Zahtjev za prethodnu odluku – Građanstvo Unije – Direktiva 2004/38/EZ – Pravo boravka državljanina treće zemlje koji je izravan srodnik u uzlaznoj liniji maloljetnih građana Unije – Članak 7. stavak 1. točka (b) – Uvjet dostatnih sredstava – Sredstva koja čine dohoci od rada koji se obavlja bez dozvole boravka i dozvole za rad”
I. Uvod
1. Court of Appeal in Northern Ireland (Žalbeni sud Sjeverne Irske, Ujedinjena Kraljevina) svojim zahtjevom za prethodnu odluku pita Sud o tumačenju članka 7. stavka 1. točke (b) Direktive 2004/38/EZ(2).
2. Pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev u biti se odnose na dostatnost sredstava kojim treba raspolagati građanin Unije kad ta sredstva, stavljena na raspolaganje maloljetnoj djeci koja su građani Unije, potječu od dohodaka od rada koji u državi članici obavlja njihov otac, državljanin treće države koji, iako je u prošlosti ishodio dozvolu boravka i dozvolu za rad, u toj državi članici više nema tu dozvolu jer mu je dozvola boravka istekla.
3. Iako će Sud prvi put odlučivati o tom konkretnom pitanju, ipak valja istaknuti da je već tumačio odredbu o kojoj je riječ u glavnom postupku, konkretno u presudi Zhu i Chen(3).
4. Posljedično, Sud će u ovom predmetu osobito pobliže odrediti doseg te presude u posebnom kontekstu glavnog predmeta.
II. Pravni okvir
A. Pravo Unije
5. Člankom 2. Direktive 2004/38, naslovljenim „Definicije”, određuje se:
„Za potrebe ove Direktive:
1. ‚građanin Unije’ znači svaka osoba s državljanstvom države članice;
2. ‚član obitelji’ znači:
[…]
(b) partner s kojim je građanin Unije sklopio registrirano partnerstvo na temelju zakonodavstva države članice, ako je zakonodavstvom države članice domaćina registrirano partnerstvo izjednačeno s brakom, i u skladu s uvjetima utvrđenima u relevantnom zakonodavstvu države članice domaćina;
[…]
(d) izravni srodnici u uzlaznoj liniji koji su uzdržavanici, kao i oni bračnoga druga ili partnera u smislu točke (b) ovog članka;
3. ‚Država članica domaćin’ znači država članica u koju se useljava građanin Unije kako bi ostvario svoje pravo na slobodno kretanje i boravak.”
6. Člankom 3. te direktive, naslovljenim „Nositelji prava”, u njegovu stavku 1. određuje se:
„Ova se Direktiva primjenjuje na sve građane Unije koji se useljavaju ili borave u državi članici različitoj od one čiji su državljani i na članove njihovih obitelji, u smislu članka 2. točke 2. ove Direktive, koji ih prate ili im se pridružuju.”
7. Člankom 7. navedene direktive, naslovljenim „Pravo na boravak dulji od tri mjeseca”, u njegovu stavku 1. točki (b) predviđa se:
„1. Svi građani Unije imaju pravo na boravak na državnom području druge države članice u razdoblju duljem od tri mjeseca ako:
[…]
(b) imaju dostatna sredstva za sebe i članove svoje obitelji kako ne bi postali teret za sustav socijalne pomoći države članice domaćina tijekom svog razdoblja boravka te su sveobuhvatno zdravstveno osigurani u državi članici domaćinu; ili
[…]”
8. Člankom 14. Direktive 2004/38, naslovljenim „Zadržavanje prava na boravak”, u njegovu stavku 2. određuje se:
„Građani Unije i članovi njihovih obitelji imaju pravo na boravak predviđeno u člancima 7., 12. i 13. tako dugo dok ispunjavaju uvjete navedene u tim člancima.”
B. Propisi Ujedinjene Kraljevine
9. Court of Appeal in Northern Ireland (Žalbeni sud Sjeverne Irske) u svojoj je odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku naveo samo jednu odredbu odnosno članak 1. stavak 2. Immigration Acta 1971 (Zakon o useljavanju iz 1971.), na temelju kojeg osoba koja nije britanski državljanin treba imati dozvolu boravka, dozvolu za rad i nastaniti se u Ujedinjenoj Kraljevini(4).
III. Činjenice iz kojih proizlazi glavni postupak, prethodna pitanja i postupak pred Sudom
10. Ermira Bajratari, albanska državljanka, boravi u Sjevernoj Irskoj od 2012. Njezin je bračni drug, Durim Bajratari, također albanski državljanin koji boravi u Sjevernoj Irskoj, bio nositelj dozvole boravka za razdoblje od 13. svibnja 2009. do 13. svibnja 2014. na temelju koje mu je dozvoljeno boraviti u Ujedinjenoj Kraljevini. Ta mu je dozvola izdana na temelju njegove ranije veze s gospođom Toal, državljankom Ujedinjene Kraljevine(5), koja je završila početkom 2011.
11. Iako je bračni drug E. Bajratari, nakon prekida veze s gospođom Toal, tijekom 2011. napustio Ujedinjenu Kraljevinu kako bi se u Albaniji oženio s tužiteljicom u glavnom postupku, tijekom 2012. vratio se u Sjevernu Irsku. Ni u jednom trenutku njegova dozvola boravka nije opozvana.
12. Par ima troje djece koja su rođena u Sjevernoj Irskoj te je dvoje od njih ishodilo potvrdu o irskom državljanstvu.
13. Bračni drug E. Bajratari od 2009. obavljao je različite poslovne djelatnosti, među ostalim, kao zaposlenik restorana u Sjevernoj Irskoj, ali od 12. svibnja 2014. radi nezakonito, odnosno od datuma kada mu je istekla dozvola boravka.
14. Obitelj se nikad nije selila u drugu državu članicu Unije niti je u njoj boravila, osim u Ujedinjenoj Kraljevini.
15. Nakon rođenja njihova prvog djeteta, irskog državljanina, tužiteljica u glavnom postupku podnijela je Home Officeu (Ministarstvo unutarnjih poslova, Ujedinjena Kraljevina) zahtjev za priznavanje izvedenog prava boravka na temelju Direktive 2004/38, pri čemu se pozvala na svoj status osobe koja stvarno skrbi o svojem djetetu, građaninu Unije, i tvrdila da bi se odbijanjem dozvole boravka njezinu djetetu uskratilo ostvarivanje prava koja ima kao građanin Unije.
16. Taj je zahtjev odbijen iz dva različita razloga, odnosno, s jedne strane, jer tužiteljica u glavnom postupku nije imala status „člana obitelji” u smislu Direktive 2004/38 i, s druge strane, jer njezino dijete nije ispunjavalo uvjet financijske samostalnosti predviđen člankom 7. stavkom 1. točkom (b) navedene direktive.
17. First‑tier Tribunal (Immigration Chamber and Asylum) (Prvostupanjski sud, Odjel za imigraciju i azil, Ujedinjena Kraljevina) 8. lipnja 2015. odbio je tužbu koju je E. Bajratari podnijela protiv odluke Ministarstva unutarnjih poslova. Upper Tribunal (Immigration Chamber and Asylum) (Viši sud, Odjel za imigraciju i azil, Ujedinjena Kraljevina) 6. listopada 2016. odbio je drugu tužiteljičinu tužbu. Tužiteljica je stoga sudu koji je uputio zahtjev podnijela zahtjev za dopuštenje žalbe protiv presude koju je donio Upper Tribunal (Immigration Chamber and Asylum) (Viši sud, Odjel za imigraciju i azil).
18. Sud koji je uputio zahtjev napominje da je Sud prethodno presudio da je zahtjev propisan člankom 7. stavkom 1. točkom (b) Direktive 2004/38, prema kojem građanin Unije mora imati dostatna sredstva, ispunjen jer dotični građanin raspolaže tim sredstvima i jer ne postoji uvjet u pogledu podrijetla tih sredstava, s obzirom na to da ona mogu potjecati, među ostalim, i od državljanina treće države(6). Taj sud ističe da Sud ipak nije konkretno odlučio o pitanju valja li uzeti u obzir dohotke od nezakonitog posla s obzirom na nacionalno pravo.
19. U tim je okolnostima Court of Appeal in Northern Ireland (Žalbeni sud Sjeverne Irske), odlukom od 15. prosinca 2017., koju je tajništvo Suda zaprimilo 9. veljače 2018., odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Može li dohodak od nesamostalnog rada koji je nezakonit u skladu s nacionalnim pravom u cijelosti ili djelomično osigurati dostupnost dostatnih sredstava u smislu članka 7. stavka 1. točke (b) [Direktive 2004/38]?
2. Ako je odgovor na prethodno pitanje potvrdan, može li uvjet iz članka 7. stavka 1. točke (b) [te direktive] biti ispunjen ako se smatra da je taj nesamostalni rad nesiguran samo zato što je nezakonit?”
20. Sud je sudu koji je uputio zahtjev 6. studenoga 2018. uputio zahtjev za pojašnjenje na temelju članka 101. Poslovnika Suda, na koji je on odgovorio 12. prosinca 2018.(7).
21. Pisana očitovanja podnijeli su tužiteljica u glavnom postupku i AIRE Centre(8), vlada Ujedinjene Kraljevine, češka, danska, nizozemska i austrijska vlada te Europska komisija.
22. Na raspravi održanoj 24. siječnja 2019. iznesena su usmena očitovanja u ime tužiteljice u glavnom postupku, organizacije AIRE Centre, vlade Ujedinjene Kraljevine, danske vlade i Komisije.
IV. Analiza
A. Postojanje glavnog postupka
23. Iz teksta i strukture članka 267. UFEU‑a proizlazi da prethodni postupak podrazumijeva da se pred nacionalnim sudovima uistinu vodi sudski postupak, u okviru kojeg je od njih zatraženo donošenje odluke u kojoj se može uzeti u obzir presuda Suda donesena u prethodnom postupku(9). Stoga Sud može po službenoj dužnosti provjeriti postojanje glavnog postupka(10).
24. Glavni postupak odnosi se na odbijanje zahtjeva za priznavanje izvedenog prava boravka koji je E. Bajratari podnijela na temelju Direktive 2004/38, nakon čega je Courtu of Appeal in Northern Ireland (Žalbeni sud Sjeverne Irske) podnesen zahtjev za dopuštenje žalbe protiv presude koju je donio Upper Tribunal (Immigration Chamber and Asylum) (Viši sud, Odjel za imigraciju i azil).
25. Naime, iz pisanih očitovanja vlade Ujedinjene Kraljevine proizlazi da je Crown Solicitor’s Office (Ured solicitora Krune, Sjeverna Irska) obavijestio sud koji je uputio zahtjev 22. veljače i 6. ožujka 2018., odnosno nakon što je podnesen predmetni zahtjev za prethodnu odluku, o činjenici da su potvrde o irskom državljanstvu djece E. Bajratari postale nevažeće jer njezin bračni drug više nije imao izvedeno pravo boravka u Ujedinjenoj Kraljevini nakon prekida veze s državljankom Ujedinjene Kraljevine tijekom 2011.
26. U tom pogledu, vlada Ujedinjene Kraljevine tvrdi da su djeca E. Bajratari izgubila status građanina Unije i prava koja iz toga proizlaze s obzirom na to im je irsko državljanstvo oduzeto nakon što su nadležna tijela utvrdila da im je ono dodijeljeno iako njihov otac više nije imao valjanu dozvolu boravka. Slijedom toga, zahtjev za prethodnu odluku postaje bespredmetan te su pitanja suda koji je uputio zahtjev hipotetska. Posljedično, Sud nije nadležan i stoga treba odbiti odgovoriti na ta pitanja.
27. Međutim, iz očitovanja vlade Ujedinjene Kraljevine također proizlazi da je tužiteljici u glavnom postupku 12. travnja 2018. odobreno da odluke kojima su potvrde o irskom državljanstvu njezino dvoje najstarije djece postale nevažeće osporava u okviru zahtjeva za preispitivanje zakonitosti (judicial review).
28. S obzirom na te okolnosti, Court of Appeal in Northern Ireland (Žalbeni sud Sjeverne Irske) pozvan je da Sudu pojasni kako bi eventualno povlačenje potvrda o irskom državljanstvu dvoje najstarije djece E. Bajratari utjecalo na glavni postupak i kakve bi posljedice takvo povlačenje imalo za prethodna pitanja.
29. Rješenjem od 12. prosinca 2018., sud koji je uputio zahtjev naveo je da, iako je moguće da spor koji se pred njim vodi postane bespredmetan jer je to dvoje djece izgubilo irsko državljanstvo, on bi ipak i dalje postojao te bio valjan(11).
30. S obzirom na prethodno navedeno, glavni postupak i dalje se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev i odgovor Suda na postavljeno pitanje i dalje je koristan za rješavanje tog spora.
B. O prethodnim pitanjima
31. Svojim dvama pitanjima, koja treba analizirati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 7. stavak 1. točku (b) Direktive 2004/38 tumačiti na način da maloljetno dijete koje je građanin Unije ima dostatna sredstva kako ne bi postao teret za sustav socijalne pomoći države članice domaćina tijekom svog razdoblja boravka ako ta sredstva potječu od dohodaka od djelatnosti koju je njegov otac, državljanin treće države, u toj državi članici obavljao nezakonito, bez dozvole boravka i dozvole za rad.
32. Prije nego što odgovorim na to pitanje, kratko ću razmotriti, kao prvo, je li situacija tužiteljice u glavnom postupku i njezino dvoje maloljetne djece, koja nikad nisu uselila ili boravila u državi članici različitoj od one u kojoj su rođeni i u kojoj borave, obuhvaćena područjem primjene prava Unije i, osobito, članka 21. UFEU‑a i Direktive 2004/38. Razmotrit ću, kao drugo, sljedeće pitanje: ispunjavaju li djeca E. Bajratari uvjete utvrđene u članku 7. stavku 1. točki (b) Direktive 2004/38 ako, kao što je to ovdje slučaj, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, sredstva čine dohoci njihova oca, državljanina treće države, od rada koji je obavljao bez dozvole boravka i dozvole za rad?
1. Postojanje prava boravka dodijeljenog građaninu Unije i članovima njegove obitelji u državi članici domaćinu na temelju članka 21. UFEU‑a i Direktive 2004/38
33. Valja najprije podsjetiti da su, u skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive 2004/38, „nositelji prava” dodijeljenih tom direktivom „sv[i] građan[i] Unije koji se useljavaju ili borave u državi članici različitoj od one čiji su državljani i […] članov[i] njihovih obitelji, u smislu članka 2. točke 2. ove Direktive, koji ih prate ili im se pridružuju”.
34. U ovom slučaju, E. Bajratari albanska je državljanka, majka dvoje maloljetne djece, irskih državljana, o kojoj stvarno skrbi i koja od svojeg rođenja borave u istoj državi članici, odnosno Ujedinjenoj Kraljevini(12).
35. U tom pogledu, na temelju činjenice da ta djeca nikad nisu iskoristila svoje pravo na slobodno kretanje i da oduvijek borave u državi članici u kojoj su rođena i u kojoj imaju boravište moglo bi se smatrati da nisu obuhvaćena pojmom „nositelji prava” u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 2004/38(13). Međutim, valja podsjetiti da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi, situacija državljanina države članice koji je rođen u državi članici domaćinu i koji se nije koristio svojim pravom na slobodno kretanje ne treba samo na temelju toga izjednačiti s potpuno unutarnjom situacijom, uskraćivanjem tom državljaninu da se u državi članici domaćinu koristi odredbama prava Unije u području slobodnog kretanja i boravka osoba(14).
36. Budući da dvoje najstarije djece tužiteljice u glavnom postupku boravi u državi članici različitoj od one čiji su državljani, ona se imaju pravo pozvati na članak 21. stavak 1. UFEU‑a.
37. U tim okolnostima, članak 21. stavak 1. UFEU‑a i Direktiva 2004/38 djeci E. Bajratari u načelu daju pravo boravka u Ujedinjenoj Kraljevini.
38. U tom pogledu valja podsjetiti da se pravo građana Unije da borave u državi članici različitoj od one čije državljanstvo imaju priznaje uz ograničenja i uvjete predviđene UFEU‑om i odredbama donesenima za njegovu primjenu(15).
39. U tom kontekstu valja ispitati ispunjavaju li djeca E. Bajratari, koja su građani Unije, uvjete utvrđene u članku 7. stavku 1. točki (b) Direktive 2004/38, jer bi u tom slučaju E. Bajratari bilo dodijeljeno izvedeno pravo boravka dulje od tri mjeseca.
2. Ispunjavaju li djeca E. Bajratari, koja su građani Unije, uvjete utvrđene u članku 7. stavku 1. točki (b) Direktive 2004/38?
40. Izvedeno pravo boravka dulje od tri mjeseca može se dodijeliti tužiteljici u glavnom postupku samo ako njezino dvoje najstarije djece, koja su maloljetni građani Unije, ispunjava uvjete utvrđene u članku 7. stavku 1. točki (b) Direktive 2004/38, odnosno, konkretno, ako ima za sebe i članove svoje obitelji „dostatna sredstva […] kako ne bi postali teret za sustav socijalne pomoći države članice domaćina tijekom svog razdoblja boravka te su sveobuhvatno zdravstveno osigurani u [toj državi članici]”(16).
41. Što se tiče uvjeta koji se odnosi na sveobuhvatno zdravstveno osiguranje u državi članici domaćinu, valja napomenuti da iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da ga Ministarstvo unutarnjih poslova ne osporava.
42. Suprotno tomu, što se tiče uvjeta prema kojem građanin Unije treba imati dostatna sredstva, to je tijelo smatralo da nije ispunjen(17).
43. U tom pogledu, analiza sadržana u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku potkrepljuje činjenicu da sud koji je uputio zahtjev poznaje sudsku praksu Suda koja se odnosi na tumačenje članka 7. stavka 1. točke (b) Direktive 2004/38. Međutim, taj sud dvoji primjenjuje li se ta sudska praksa na ovaj slučaj.
44. Stoga ću prvo podsjetiti na tu sudsku praksu.
a) Sudska praksa Suda koja se odnosi na uvjet prema kojem građanin Unije treba imati dostatna sredstva kako bi ostvario pravo boravka u državi članici domaćinu
45. Sud je već više puta odlučivao o uvjetu koji se odnosi na dostatnost sredstava u smislu članka 7. stavka 1. točke (b) Direktive 2004/38 u predmetima sličnima glavnom predmetu.
46. Sud je u presudi Zhu i Chen(18) u punom sastavu presudio, što se tiče instrumenata prava Unije koji su prethodili Direktivi 2004/38, da je „dovoljno da državljani država članica ‚imaju’ nužna sredstva a da ta odredba ne propisuje nikakve uvjete u pogledu njihova podrijetla”, tako da ona mogu potjecati, među ostalim, i od državljanina treće države koji je roditelj maloljetnih građana u pitanju(19). Sud je također pojasnio, s jedne strane, da se „to tumačenje tim više nameće jer odredbe o temeljnom načelu poput načela slobodnog kretanja osoba treba široko tumačiti” i s druge strane, da bi suprotno tumačenje „dodalo […] tome uvjetu, kako je formuliran u [toj direktivi], zahtjev o podrijetlu sredstava koji bi predstavljao neproporcionalno upletanje u ostvarivanje temeljnog prava slobodnoga kretanja i boravka zajamčenog u članku 21. UFEU‑a jer nije potreban za ostvarenje cilja koji se želi postići, odnosno zaštitu javnih financija država članica”(20).
47. Sud je ponovio to tumačenje uvjeta koji se odnosi na dostatnost sredstava, među ostalim, u presudama Alokpa i Moudoulou(21) i Rendón Marín(22).
48. Sud je u presudi Rendón Marín(23), koju je donijelo veliko vijeće, upućivanjem na točke 45. do 47. presude Zhu i Chen(24) podsjetio, kao prvo, da ako se roditelju, državljaninu države članice ili treće države, koji ima stvarno skrbništvo nad maloljetnim građaninom Unije ne bi dopustilo da boravi s tim građaninom u državi članici domaćinu, time bi se pravo boravka tog građanina Unije lišilo svakog korisnog učinka, s obzirom na to da uživanje prava boravka maloljetnog djeteta nužno podrazumijeva da to dijete ima i pravo biti praćeno od osobe koja o njemu stvarno skrbi te da, prema tome, ta osoba može s njime boraviti u državi članici domaćinu tijekom tog boravka(25). Sud je podsjetio, kao drugo, da time što članak 21. UFEU‑a i Direktiva 2004/38 daju pravo boravka u državi članici domaćinu maloljetnom djetetu, državljaninu druge države članice koji ispunjava uvjete utvrđene u članku 7. stavku 1. točki (b) te direktive, te iste odredbe omogućavaju roditelju koji ima stvarno skrbništvo nad tim državljaninom da s njime boravi u državi članici domaćinu(26).
49. Ako se ta sudska praksa primijeni na glavni predmet, to znači da, s obzirom na to da djeca E. Bajratari ispunjavaju uvjete utvrđene u toj odredbi kako bi mogla ostvariti pravo boravka u Ujedinjenoj Kraljevini na temelju članka 21. UFEU‑a i Direktive 2004/38 i da tužiteljica u glavnom postupku ima stvarno skrbništvo nad svojom djecom, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, ona se može pozvati na izvedeno pravo boravka u Ujedinjenoj Kraljevini na temelju istih odredbi.
50. Iako činjenica da dotična djeca posredstvom svojeg oca, državljanina treće zemlje, imaju dostatna sredstva u smislu članka 7. stavka 1. točke (b) Direktive 2004/38 nije prepreka tomu da se ispuni uvjet koji se odnosi na dostatna sredstva i koji je utvrđen tom odredbom, kako je tumačen u sudskoj praksi navedenoj u točkama 46. i 47. ovog mišljenja, ipak valja ispitati pitanje koje je bit ovog predmeta i kojem ću se posvetiti u preostalom dijelu svoje analize, a to je mogu li se dohoci od djelatnosti koja se obavlja bez dozvole za rad i dozvole boravka kvalificirati kao „dostatna sredstva” u smislu te odredbe?
b) Mogu li se dohoci od rada koji se obavlja bez dozvole za rad i dozvole boravka u državi članici domaćinu kvalificirati kao „dostatna sredstva” u smislu članka 7. stavka 1. točke (b) Direktive 2004/38
51. Kako bi se odgovorilo na to pitanje, potrebno je najprije ispitati posao koji je bračni drug E. Bajratari obavljao prije i nakon isteka njegove dozvole boravka 12. svibnja 2014.(27).
52. Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku i pisanih očitovanja tužiteljice u glavnom postupku proizlazi da je bračni drug E. Bajratari tijekom razdoblja između 2009. i veljače 2018. radio kao glavni kuhar u restoranu u Belfastu (Sjeverna Irska). Usto, E. Bajratari pojašnjava da njezin bračni drug otad radi kao radnik u autopraonici.
53. U tom pogledu, u odgovoru na pitanje koje je Sud postavio na raspravi, zastupnik tužiteljice u glavnom postupku potvrdio je da je bračni drug E. Bajratari, nakon što mu je tijekom 2014. istekla dozvola boravka, izgubio dozvolu za rad i dozvolu boravka, ali je ipak nastavio raditi u restoranu u kojem je bio zaposlen od 2009. Stoga je posao bračnog druga E. Bajratari postao nezakonit isključivo zbog isteka njegove dozvole boravka. Unatoč isteku te dozvole, i dalje je bio dužan plaćati poreze i uplaćivati doprinose u sustav socijalne sigurnosti i, kao što je to potvrđeno na raspravi, njegov je poslodavac redovito plaćao porez po odbitku(28).
54. U tim okolnostima valja podsjetiti da se pravo građana Unije da borave u državi članici različitoj od one čije državljanstvo imaju priznaje uz ograničenja i uvjete predviđene UFEU‑om i odredbama donesenima za njegovu primjenu(29), s time da se ta ograničenja i uvjeti trebaju primijeniti uz poštovanje granica određenih pravom Unije i u skladu s općim načelima tog prava te osobito načelom proporcionalnosti(30).
55. Stoga valja utvrditi je li odbijanje eventualnog prava boravka E. Bajratari, na temelju razmatranja prema kojem dohoci koje je njezin bračni drug ostvario bez dozvole za rad i dozvole boravka nisu dostatna sredstva u smislu članka 7. stavka 1. točke (b) Direktive 2004/38, mjera koja je u skladu s načelom proporcionalnosti.
56. S obzirom na okolnosti glavnog predmeta, ispitivanje načela proporcionalnosti podrazumijeva da treba utvrditi jesu li nacionalne mjere, koje su poduzete kako bi se pravo boravka tužiteljice u glavnom postupku i njezine djece uvjetovalo legitimnim interesima Ujedinjene Kraljevine, prikladne i nužne za postizanje željenog cilja.
57. U tom pogledu podsjećam da je glavni cilj Direktive 2004/38, kao što proizlazi iz njezinih uvodnih izjava 1. do 4., olakšati ostvarivanje temeljnog i osobnog prava na slobodno kretanje i boravak na državnom području država članica, koje je izravno dodijeljeno građanima Unije člankom 21. stavkom 1. UFEU‑a, te da je njezin cilj prije svega ojačati to pravo(31). U okviru tog glavnog cilja, uvjet dostatnih sredstava naveden u članku 7. stavku 1. točki (b) Direktive 2004/38, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 10. te direktive, ima za poseban cilj „spriječiti da odnosne osobe ne postanu nerazuman teret za sustav socijalne pomoći države članice domaćina”(32).
58. Iz sudske prakse navedene u točki 46. ovog mišljenja proizlazi da je dovoljno da državljani država članica „imaju” nužna sredstva a da članak 7. stavak 1. točka (b) Direktive 2004/38 ne propisuje „nikakve uvjete u pogledu njihova podrijetla”(33). Prema mišljenju Suda, suprotno tumačenje dodalo bi tome uvjetu, kako je formuliran u toj direktivi, zahtjev o podrijetlu sredstava koji bi predstavljao neproporcionalno upletanje u ostvarivanje temeljnog prava na slobodno kretanje i boravak zajamčenog u članku 21. UFEU‑a jer nije potreban za ostvarenje cilja koji se želi postići, odnosno zaštitu javnih financija država članica(34).
59. Stoga je očito da činjenica da je otac djece E. Bajratari, koja su maloljetni građani Unije, počeo raditi 2009., dok je njegova dozvola boravka još bila valjana, i da je nastavio raditi isti posao na državnom području države članice domaćina nakon datuma isteka te dozvole boravka, bez dozvole za rad i dozvole boravka, ne može biti razlog na temelju kojeg se u članak 7. stavak 1. točku (b) Direktive 2004/38 može dodati zahtjev u pogledu podrijetla „dostatnih sredstava” koji nije predviđen tom odredbom.
60. Usto valja podsjetiti da iz Komunikacije Komisije Europskom parlamentu i Vijeću od 2. srpnja 2009. o smjernicama za bolji prijenos i primjenu Direktive 2004/38(35) proizlazi da sredstva, kako bi se smatrala „dostatnim”, ne trebaju obvezno biti pravilna i mogu biti u obliku akumuliranog kapitala(36). Naime, samo se primanje socijalne pomoći može smatrati relevantnim za utvrđivanje predstavlja li dotična osoba teret za sustav socijalne pomoći(37). Sud je u tom pogledu presudio da „sama činjenica da državljanin države članice prima socijalnu pomoć nije dovoljna da bi dokazala da on predstavlja nerazuman teret za sustav socijalne pomoći države članice domaćina”(38).
61. Tako se člankom 14. stavkom 3. Direktive 2004/38 predviđa da „[m]jera protjerivanja ne smije biti automatska posljedica okolnosti da se građanin Unije ili član njegove obitelji koristi sustavom socijalne pomoći države članice domaćina”. Štoviše, iz uvodne izjave 16. te direktive proizlazi da sve dok nositelji prava boravka ne postanu prekomjeran teret za sustav socijalne pomoći države članice domaćina, oni ne bi smjeli biti protjerani(39).
62. Sud je već podsjetio da iz uvodne izjave 16. Direktive 2004/38 proizlazi da, kako bi se utvrdilo predstavlja li primatelj socijalne pomoći nerazuman teret za sustav socijalne pomoći države članice domaćina, ta država mora, prije donošenja mjere protjerivanja, ispitati nalazi li se dotična osoba u privremenim poteškoćama, kao i uzeti u obzir trajanje boravka i njezin osobni položaj te iznos pomoći koji joj je odobren(40).
63. U okviru ocjene tih triju kriterija navedenih u uvodnoj izjavi 16. Direktive 2004/38, nacionalna tijela trebaju ocijeniti, među ostalim, razdoblje za koje je pomoć dodijeljena, stupanj integracije građanina Unije i članova njegove obitelji u društvo države članice domaćina, posebna razmatranja kao što su dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike i je li građanin Unije (ili članovi njegove obitelji) još znatno ovisan o socijalnoj pomoći, kao i ovisi li trajanje doprinosa tog građanina (ili članova njegove obitelji) o financiranju socijalne pomoći u državi članici domaćinu(41).
64. U ovom slučaju, ne samo da ništa ne upućuje na to da su djeca E. Bajratari dobivala socijalnu pomoć u državi članici domaćinu(42), nego je i na raspravi potvrđeno, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, da je bračni drug E. Bajratari, otac njezine djece, nakon isteka dozvole boravka nastavio pridonositi financiranju socijalne pomoći u državi članici domaćinu redovitim plaćanjem poreza i doprinosa po odbitku.
65. U tom kontekstu najprije napominjem, kao što proizlazi iz točke 53. ovog mišljenja, da je navodna nezakonitost posla bračnog druga E. Bajratari u načelu posljedica same činjenice da je njegova dozvola boravka istekla. Štoviše, posao koji je radio prije isteka dozvole boravka i koji je nastavio raditi nakon njezina isteka nije bio sam po sebi nezakonit, i to tim više, prema mojem mišljenju, jer su dohoci od tog posla podlijegali plaćanju poreznih doprinosa i sustavu socijalne sigurnosti koji su propisani nacionalnim pravom. Stoga smatram da za situaciju u kojoj radnik plaća poreze i uplaćuje doprinose u sustav socijalne sigurnosti, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, ne treba smatrati da je suprotna zaštiti javnih financija država članica.
66. Usto, činjenica da su sredstva dostatna i činjenica da su sredstva koja potječu od kaznenih radnji nezakonita nedvojbeno su dvije u potpunosti različite stvari. Stoga posljedica te razlike za tumačenje članka 7. stavka 1. točke (b) Direktive 2004/38 ne može biti neizravna: ako, na primjer, sredstva koja maloljetna djeca koja su građani Unije imaju posredstvom drugog građanina Unije ili državljanina treće države potječu od kaznenih radnji, poput trgovine drogom, i ako je ta osoba osuđena na kaznu zatvora, tada ta djeca, u načelu, više ne raspolažu, u praksi, sredstvima za vlastito uzdržavanje.
67. Zatim valja napomenuti da ne samo da je država članica domaćin, unatoč gubitku njegove dozvole za rad i dozvole boravka nakon isteka njegove dozvole boravka 12. svibnja 2014., pet godina tolerirala boravak bračnog druga E. Bajratari tijekom kojih je on, podsjećam, nastavio plaćati poreze i socijalne doprinose, nego je i njegovu drugom djetetu, kao što je to također potvrđeno na raspravi, tijekom tog razdoblja, odnosno 26. srpnja 2016. izdana potvrda o irskom državljanstvu.
68. Štoviše, kao što je to Komisija pravilno istaknula, pravo građana Unije koji se sele, uključujući djecu koja su građani Unije, da borave u drugoj državi članici znatno bi se ugrozilo ako bi se to pravo u bilo kojem trenutku moglo ukinuti na temelju loše definiranih povreda koje su počinile osobe koje o njima skrbe ili ih uzdržavaju, u državi članici domaćinu ili drugdje. Naime, uzimajući u obzir vrlo širok raspon radnji koje se mogu kvalificirati kao nezakonite, ne samo unutar jedne države članice, nego i od jedne države članice do druge i ovisno o razdoblju, takav pristup doveo bi do stvarne opasnosti od pravne nesigurnosti i do sve više situacija u kojima bi se pravo boravka građanina Unije moglo dovesti u pitanje zbog postojanja dvojbi u pogledu okolnosti u kojima su sredstva stavljena na raspolaganje stečena(43).
69. Naposljetku, u tim uvjetima, čini mi se da činjenicu da su tijela države članice odbila priznati dohotke od rada koji se u državi članici domaćinu obavljao bez dozvole za rad i dozvole boravka zbog isteka dozvole boravka treba shvatiti kao neproporcionalnu mjeru kojom se neopravdano povređuje pravo na slobodno kretanje i boravak maloljetne djece koja su građani Unije, s obzirom na to da nije potrebna za ostvarenje cilja koji se želi postići, odnosno zaštitu javnih financija država članica.
70. Stoga, s obzirom na prethodna razmatranja, smatram da je u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom predmetu dovoljno da dohoci potječu od rada koji se obavljao bez dozvole za rad i dozvole boravka u državi članici domaćinu da bi se smatralo da građanin Unije ima „dostatna sredstva” u smislu članka 7. stavka 1. točke (b) Direktive 2004/38.
71. U tim okolnostima, ne samo da smatram da su djeca E. Bajratari obuhvaćena područjem primjene članka 21. UFEU‑a i Direktive 2004/38, nego i da ispunjavaju uvjete utvrđene u članku 7. stavku 1. točki (b) Direktive 2004/38. Stoga se E. Bajratari može pozvati na pravo boravka izvedeno iz prava njezine djece.
3. Analiza argumenta koji se odnosi na iznimku javnog poretka i koji je iznijela Ujedinjena Kraljevina
72. Vlada Ujedinjene Kraljevine u svojim pisanim očitovanjima tvrdi da je, s obzirom na to da bračni drug tužiteljice u glavnom postupku nezakonito boravi na njezinu državnom području, njegov posao sam po sebi nezakonit. U tom pogledu ta vlada pojašnjava da se, u njezinu unutarnjem pravnom poretku, smatra da je rad bez dozvole protivan javnom poretku i zahtijeva izricanje građanskih i kaznenih sankcija ne samo poslodavcu, nego i, od 12. srpnja 2016., radniku(44).
73. Točno je da, kao što to tvrde danska, nizozemska i austrijska vlada, iz Komisijinih smjernica proizlazi da nacionalna tijela mogu provjeriti postojanje, zakonitost, iznos i raspoloživost sredstava. Međutim, Komisija je navela, u odgovoru na pitanje koje je Sud postavio na raspravi, da se nadzor postojanja dostatnih sredstava ili njihove zakonitosti koji provode države članice odnosi isključivo na pitanje je li došlo do kaznenog djela ili povrede prava(45) i, stoga, je li poglavlje VI. Direktive 2004/38 primjenjivo na posebnu situaciju građanina Unije ili članova njegove obitelji. Tako država članica može poduzeti, u skladu sa svojim kaznenim pravom, sve mjere potrebne za kažnjavanje počinjenih povreda kada nezakonitost ostvarenih dohodaka proizlazi iz kaznenih radnji poput, na primjer, trgovine drogom. U tom slučaju, iz poglavlja VI. Direktive 2004/38 proizlazi da države članice imaju mogućnost pozvati se na iznimku, među ostalim, održavanja javnog reda i zaštite javne sigurnosti.
74. Štoviše, valja podsjetiti da se pojmovi „javni poredak” i „javna sigurnost”, kao opravdanje za odstupanje od prava boravka građana Unije ili članova njihove obitelji, moraju usko tumačiti, tako da države članice ne mogu jednostrano određivati njihovo područje primjene, bez nadzora institucija Unije(46).
75. Što se tiče pojma „javni poredak”, Sud je presudio da on, uz narušavanje društvenog poretka koje čini svako kršenje zakona, u svakom slučaju pretpostavlja postojanje stvarne, trenutačne i dovoljno ozbiljne prijetnje koja ugrožava temeljni interes društva(47).
76. Kad je riječ o pojmu „javna sigurnost”, Sud je proglasio da taj pojam obuhvaća unutarnju i vanjsku sigurnost države članice pa stoga na javnu sigurnost mogu utjecati ugrožavanje djelovanja institucija i bitnih javnih službi, ugrožavanje opstanka stanovništva, opasnost od teških poremećaja u vanjskim odnosima ili miroljubivom suživotu naroda kao i ugrožavanje vojnih interesa. Sud je također presudio da je pojmom „javna sigurnost” obuhvaćena borba protiv kriminaliteta vezanog za organiziranu trgovinu drogom odnosno protiv terorizma(48).
77. Podsjećam da iz članka 27. stavka 2. prvog podstavka Direktive 2004/38, proizlazi da, da bi bile opravdane, mjere kojima se ograničava pravo boravka građanina Unije ili člana njegove obitelji, osobito one koje se odnose na javni poredak, trebaju poštovati načelo proporcionalnosti i temeljiti se isključivo na osobnom ponašanju pojedinca o kojem je riječ(49).
78. U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz točaka 64. do 69. ovog mišljenja, očito je da odbijanje prava boravka E. Bajratari na temelju argumenta koji se odnosi na iznimku javnog poretka i koji je iznijela Ujedinjena Kraljevina ne ispunjava nijedan od ta dva uvjeta.
79. S obzirom na navedeno, smatram da drugi argumenti, koje ću kratko iznijeti u nastavku, mogu ići u prilog mojem zaključku prema kojem ne samo da su djeca E. Bajratari obuhvaćena područjem primjene članka 21. UFEU‑a i Direktive 2004/38, nego i ispunjavaju uvjete utvrđene u članku 7. stavku 1. točki (b) Direktive 2004/38 i da se stoga E. Bajratari može pozvati na pravo boravka izvedeno iz prava njezine djece.
4. Koristan učinak Direktive 2004/38 i članka 21. UFEU‑a
80. Najprije valja istaknuti da bi se odgovorom suprotnim od onog koji sam upravo predložio pravo boravka dodijeljeno Direktivom 2004/38 i člankom 21. UFEU‑a lišilo svakog korisnog učinka. Prema sudskoj praksi Suda, uzimajući u obzir kontekst Direktive 2004/38 i njezine ciljeve, njezine odredbe ne mogu se tumačiti strogo niti smiju u svakom slučaju biti lišene svojeg korisnog učinka(50).
81. Iz tog je razloga Sud u presudi Zhu i Chen(51) uzeo u obzir činjenicu da maloljetna djeca koja su građani Unije ne mogu ostvarivati vlastiti dohodak te je pritom presudio da ako se roditelju, državljaninu države članice ili treće države, koji ima stvarno skrbništvo nad maloljetnim građaninom Unije ne bi dopustilo da boravi s tim građaninom u državi članici domaćinu, time bi se pravo boravka građanina Unije lišilo svakog korisnog učinka, s obzirom na to da uživanje prava boravka maloljetnog djeteta nužno podrazumijeva da to dijete ima i pravo biti praćeno od osobe koja o njemu stvarno skrbi te da, prema tome, ta osoba može s njime boraviti u državi članici domaćinu tijekom tog boravka(52).
82. Valja istaknuti da je to načelo, koje je Sud prvi put utvrdio u presudi Zhu i Chen(53) u okviru tumačenja Direktive 2004/38 i članka 21. UFEU‑a, zatim potvrđeno u presudi Ruiz Zambrano(54) u okviru tumačenja članka 20. UFEU‑a. Tako je Sud u točki 44. potonje presude presudio da „treba, naime, smatrati da posljedica takvog odbijanja boravka može biti da dotična djeca, građani Unije, moraju napustiti područje Unije kako bi pratila svoje roditelje. Isto tako, za takvu osobu, ako joj se ne dodijeli dozvola za rad, postoji opasnost od toga da neće imati nužna sredstva da uzdržava sebe i svoju obitelj, što bi također imalo za posljedicu da njezina djeca, građani Unije, moraju napustiti njezino područje. U takvim uvjetima, dotični građani Unije zaista ne mogu ostvariti bit prava koja imaju na temelju svojeg statusa građanina Unije”(55).
83. Iz njihova teksta vrlo jasno proizlazi da je Sud u tim dvjema presudama svoje rasuđivanje temeljio na istom načelu: dijete ne može dokazati da ima sredstva te stoga ta sredstva trebaju potjecati od osobe koja o njemu stvarno skrbi. Ako se prizna da dijete može dokazati da ima dostatna sredstva koja potječu od osobe koja stvarno o njemu skrbi, bilo bi besmisleno toj osobi odbiti pravo boravka, a stoga i mogućnost da radi. U slučaju takvog odbijanja, našli bismo se u začaranom krugu, odnosno bila bi riječ o kružnom argumentu kojim bi se koristan učinak članka 21. UFEU‑a i Direktive 2004/38 lišio biti. Posljedica takvog odbijanja bila bi da nijedno dijete koje je maloljetni građanin Unije, u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom predmetu, ne bi moglo ispuniti uvjete iz članka 7. stavka 1. točke (b) te direktive. Valja napomenuti da ta djeca, da su odrasli, ne bi samo imala status građanina Unije, koji je predodređen da bude temeljni status državljana država članica(56), nego i status radnika.
84. Štoviše, valja podsjetiti da je Sud već presudio da, s obzirom na to da pravo na slobodno kretanje, kao temeljno načelo prava Unije, predstavlja opće pravilo, uvjete iz članka 7. stavka 1. točke (b) Direktive 2004/38 treba strogo tumačiti, kao i u skladu s ograničenjima koja postavlja pravo Unije i načelo proporcionalnosti(57).
85. U ovom slučaju, djeca E. Bajratari imaju irsko državljanstvo, iako oduvijek borave u Ujedinjenoj Kraljevini, dok su djeca u predmetu u kojem je donesena presuda Ruiz Zambrano(58) imala državljanstvo države članice u kojoj su oduvijek boravila. Da djeca E. Bajratari imaju britansko državljanstvo, nema nikakve dvojbe da bi sudska praksa uspostavljena presudom Ruiz Zambrano bila primjenjiva.
86. Stoga se postavlja sljedeće pitanje: ne bi li bilo potpuno nelogično da dijete koje je građanin Unije može ostvariti više prava na temelju članka 20. UFEU‑a, nego u slučaju, poput onog u ovom predmetu, da su na njega primjenjivi članak 21. UFEU‑a i Direktiva 2004/38?
87. Mislim da bi.
88. Posljedično, iako djeca E. Bajratari imaju državljanstvo koje nije državljanstvo države članice u kojoj imaju boravište, u kojoj su međutim rođena i otada u njoj borave, smatram da u ovom slučaju treba primijeniti načelo koje je Sud utvrdio u presudama Zhu i Chen(59) i Ruiz Zambrano(60).
89. U tom kontekstu smatram da je važno, s jedne strane, uzeti u obzir pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, kako je propisano u članku 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i, s druge strane, uzeti u obzir primarni cilj zaštite interesa djeteta iz članka 24. stavka 2. te povelje.
V. Zaključak
90. S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Court of Appeal in Northern Ireland (Žalbeni sud Sjeverne Irske, Ujedinjena Kraljevina) odgovori kako slijedi:
Članak 7. stavak 1. točku (b) Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, o izmjeni Uredbe (EEZ) br. 1612/68 i stavljaju izvan snage direktiva 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ, kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 492/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2011., treba tumačiti na način da maloljetno dijete koje je građanin Unije ima dostatna sredstva kako ne bi postalo teret za sustav socijalne pomoći države članice domaćina tijekom svog razdoblja boravka ako ta sredstva, u okolnostima poput onih u glavnom predmetu, potječu od dohodaka od djelatnosti koju je njegov otac, državljanin treće države, u toj državi članici obavljao nezakonito, bez dozvole boravka i dozvole za rad.