PRESUDA OPĆEG SUDA (drugo vijeće)
28. travnja 2015.(*)
„Damping – Uvoz ferosilicija podrijetlom, između ostalog, iz Rusije – Djelomična privremena revizija – Izračun dampinške marže – Promijenjene okolnosti – Trajna priroda“
U predmetu T‑169/12,
Chelyabinsk electrometallurgical integrated plant OAO (CHEMK), sa sjedištem u Čeljabinsku (Rusija),
Kuzneckie ferrosplavy OAO (KF), sa sjedištem u Novokuznjecku (Rusija),
koje zastupa B. Evtimov, avocat,
tužitelji,
protiv
Vijeća Europske unije, koje zastupa J.-P. Hix, u svojstvu agenta, uz asistenciju G. Berrischa i A. Polcyna, avocats, a zatim G. Berrischa i N. Chesaitesa, barrister, i konačno D. Gerardina, avocat,
tuženika,
koje podupire
Europska komisija, koju zastupaju H. van Vliet, M. França i A. Stobiecka‑Kuik, zatim M. França, A. Stobiecka‑Kuik i J.-F. Brakeland, u svojstvu agenata,
i
Euroalliages, sa sjedištem u Bruxellesu (Belgija), koje zastupaju O. Prost i M.-S. Dibling, avocats,
intervenijenti,
povodom zahtjeva za djelomično poništenje Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 60/2012 od 16. siječnja 2012. o prekidu parcijalne privremene revizije prema članku 11. stavku 3. Uredbe (EZ) br. 1225/2009 antidampinških mjera koje se primjenjuju na uvoz ferosilicija podrijetlom, između ostalog, iz Rusije (SL L 22, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 118., str. 174.), u dijelu u kojemu se primjenjuje na tužitelje,
OPĆI SUD (drugo vijeće),
u sastavu: M. E. Martins Ribeiro, predsjednica, S. Gervasoni i L. Madise (izvjestitelj), suci,
tajnik: J. Palacio González, glavni administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 28. ožujka 2014.,
donosi sljedeću
Presudu
Pravni okvir
1 Osnovni antidampinški propis Europske unije jest Uredba Vijeća (EZ) br. 1225/2009 od 30. studenoga 2009. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL L 343, str. 51., ispravak SL 2010, L 7, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 30., str. 202.; u daljnjem tekstu: Osnovna uredba), koja je zamijenila Uredbu Vijeća (EZ) br. 384/96 od 22. prosinca 1995. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL 1996, L 56, str. 1.), kako je izmijenjena.
2 U članku 2. Osnovne uredbe navedena su pravila o utvrđivanju dampinga. Stavci 11. i 12. članka 2. Osnovne uredbe odnose se na utvrđivanje dampinške marže tijekom ispitnog postupka. Na temelju članka 2. stavka 12. Osnovne uredbe, „dampinška marža je iznos za koji uobičajena vrijednost premašuje izvoznu cijenu“.
3 Člankom 11. stavkom 3. Osnovne uredbe uređuje se postupak privremene revizije. Na temelju te odredbe:
„Moguće je također revidirati i potrebu za daljnjom primjenom uvedenih mjera, ako je opravdano, na inicijativu Komisije, na zahtjev države članice ili, pod uvjetom da je istekao razumno razdoblje od najmanje godinu dana od uvođenja konačne mjere, na zahtjev izvoznika, uvoznika ili proizvođača Zajednice koji sadrži dostatne dokaze koji potkrepljuju potrebu za privremenom revizijom.
Privremena revizija pokreće se ako zahtjev sadrži dostatne dokaze da više nije potreban nastavak primjene mjere da bi se uklonio učinak dampinga i/ili da nastavak ili ponavljanje štete nije vjerojatno ako se mjera ukloni ili izmijeni, odnosno da postojeća mjera nije ili nije više dostatna kako bi suzbila damping koji nanosi štetu.
U provedbi ispitnih postupka prema ovom članku Komisija može, između ostalog, razmotriti jesu li se znatno promijenile okolnosti u pogledu dampinga i štete ili postižu li se postojećim mjerama željeni rezultati u uklanjanju prethodno utvrđene štete prema članku 3. U tom pogledu, uzima se u obzir konačno utvrđivanje svih relevantnih i propisno dokumentiranih dokaza.“
4 U skladu s člankom 11. stavkom 9. Osnovne uredbe:
„U svim ispitnim postupcima za reviziju ili povrat koji se provode prema ovom članku, Komisija, pod uvjetom da se okolnosti nisu promijenile, primjenjuje istu metodologiju koju je primijenila u ispitnom postupku koji je doveo do pristojbe, vodeći pritom računa o članku 2., a posebno o stavcima 11. i 12. tog članka, kao i o članku 17.“
Okolnosti spora
5 Tužitelji, Chelyabinsk electrometallurgical integrated plant OAO (CHEMK) i Kuzneckie ferrosplavy OAO (KF), društva su sa sjedištem u Rusiji koja posluju u sektoru proizvodnje ferosilicija, legure koja se koristi u proizvodnji čelika i željeza. RFA International, LP (RFAI) trgovački je subjekt povezan s tužiteljima. RFAI, društvo sa sjedištem u Kanadi i podružnicom u Švicarskoj, zaduženo je za prodaju proizvoda tužitelja u Europskoj uniji.
6 Na temelju zahtjeva koji je podnio Euroalliages (Odbor za vezu industrije ferolegura) Vijeće Europske unije donijelo je 25. veljače 2008. Uredbu (EZ) br. 172/2008 o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnom ubiranju privremene pristojbe uvedene na uvoz ferosilicija podrijetlom iz Narodne Republike Kine, Egipta, Kazahstana, bivše jugoslavenske republike Makedonije i Rusije (SL L 55, str. 6., u daljnjem tekstu: Izvorna uredba). Na temelju članka 1. Izvorne uredbe stopa konačne antidampinške pristojbe koja se primjenjuje na neto cijenu franko granica Zajednice, neocarinjeno, iznosila je 22,7 % za proizvode koje su proizveli tužitelji.
7 Tužitelji su 30. studenoga 2009., na temelju članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe, podnijeli zahtjev za djelomičnu privremenu reviziju koja se odnosi samo na damping. Tužitelji su u svom zahtjevu istaknuli da je došlo do promjene okolnosti na temelju kojih je donesena Osnovna uredba te da su te promijenjene okolnosti trajne prirode.
8 Dana 27. listopada 2010. Europska komisija objavila je Obavijest o pokretanju parcijalne privremene revizije tijekom važenja antidampinških mjera koje se primjenjuju na uvoz ferosilicija podrijetlom, među ostalim, iz Rusije (SL C 290, str. 15.), a koja se odnosila isključivo na damping. Ispitni postupak za reviziju obuhvaćao je razdoblje od 1. listopada 2009. do 30. rujna 2010. (u daljnjem tekstu: razdoblje revizije ispitnog postupka).
9 Dopisima od 12. siječnja i 24. ožujka 2011. tužitelji su Komisiji dostavili pojašnjenja o strukturi grupe kojoj pripadaju zajedno s društvom RFAI i o pitanju trajne prirode promijenjenih okolnosti na koju su se pozivali u zahtjevu za privremenu reviziju.
10 Komisija je 28. listopada 2011. tužiteljima uputila dokument u kojem se navode ključne činjenice i razmatranja na temelju kojih je namjeravala preporučiti zatvaranje privremene revizije bez izmjena antidampinških mjera utvrđenih Izvornom uredbom (u daljnjem tekstu: osnovni dokument s informacijama). Komisija u tom dokumentu navodi, s jedne strane, izračun i iznos dampinške marže za razdoblje revizije ispitnog postupka i, s druge strane, to da se priroda promijenjenih okolnosti na koju se pozivaju tužitelji u zahtjevu za privremenu reviziju ne može smatrati trajnom.
11 Tužitelji su 14. studenoga 2011. Komisiji dostavili svoja očitovanja o osnovnom dokumentu s informacijama.
12 Na kraju postupka djelomične privremene revizije Vijeće je donijelo Provedbenu uredbu (EU) br. 60/2012 od 16. siječnja 2012. o prekidu parcijalne privremene revizije prema članku 11. stavku 3. Uredbe (EZ) br. 1225/2009 antidampinških mjera koje se primjenjuju na uvoz ferosilicija podrijetlom, među ostalim, iz Rusije (SL L 22, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 118., str. 174.; u daljnjem tekstu: pobijana uredba). U Glavi 2. te uredbe pod naslovom „Trajna priroda promijenjenih okolnosti“ Vijeće ispituje jesu li promijenjene okolnosti na koje se tužitelji pozivaju u zahtjevu za privremenu reviziju isključivo u odnosu na damping trajne prirode i može li se njima opravdati smanjenje ili čak ukidanje važećih mjera.
13 Kao prvo, podsjeća da kod ocjene potrebe za nastavljanjem primjene postojećih mjera, u okviru revizije na temelju članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe, institucije Europske unije imaju široku diskrecijsku ovlast koja uključuje mogućnost procjene politike cijena dotičnih izvoznika. Vijeće stoga navodi da se argumenti tužitelja koji se odnose na trajnu prirodu promijenjenih okolnosti na koju se pozivaju u ovom slučaju moraju ocijeniti u tom kontekstu.
14 Drugo, u okviru ispitivanja trajne prirode promijenjenih okolnosti na koju se pozivaju tužitelji Vijeće je, kao prvo, s jedne strane smatralo da je korisno izložiti razmatranja institucija Unije u pogledu pitanja jesu li tužitelji još uvijek primjenjivali damping na tržištu Unije tijekom razdoblja revizije ispitnog postupka te je, s druge strane, procijenilo dampinšku maržu u okviru postupka revizije na „oko 13 %“. Kao drugo, Vijeće je ispitalo različite argumente tužitelja koji se odnose na navodnu trajnu prirodu izmijenjenih okolnosti na koju se pozivaju. Na kraju tog ispitivanja Vijeće je u uvodnoj odredbi 54. pobijane uredbe pod naslovom „2.5. Zaključak: nedovoljni dokazi o trajnoj prirodi promijenjenih okolnosti“ zaključilo da nema dovoljno dokaza da su promijenjene okolnosti trajne prirode, pa bi stoga bilo preuranjeno i dakle neopravdano u tom trenutku sniziti važeće pristojbe. Osim tog zaključka, i kako je vidljivo iz uvodnih izjava 38. i 40. pobijane uredbe, Vijeće je izričito utvrdilo da, neovisno o iznosu marže tijekom razdoblja revizije ispitnog postupka, „u svakom slučaju“ nema dovoljno dokaza prema kojima bi se dampinška marža tijekom razdoblja revizije ispitnog postupka mogla smatrati trajnom. Vijeće je stoga u članku 1. pobijane uredbe odlučilo da nema potrebe za izmjenom antidampinške pristojbe utvrđene u Izvornoj uredbi.
15 Istovremeno sa zahtjevom za privremenu reviziju društvo RFAI podnijelo je zahtjev za povrat antidampinške pristojbe u skladu s člankom 11. stavkom 8. Osnovne uredbe. Zahtjevi za povrat obuhvaćali su razdoblje od 1. listopada 2008. do 30. rujna 2010. Komisija je podijelila razdoblje ispitnog postupka na koje su se odnosili zahtjevi za povrat na dva podrazdoblja: od 1. listopada 2008. do 30. rujna 2009. (u daljnjem tekstu: prvo razdoblje ispitnog postupka) i od 1. listopada 2009. do 30. rujna 2010. (u daljnjem tekstu: drugo razdoblje ispitnog postupka), pri čemu drugo razdoblje ispitnog postupka odgovara razdoblju revizije ispitnog postupka.
16 Komisija je 9. studenoga 2011. obavijestila tužitelje o svojim zaključcima koji se odnose na prvo razdoblje ispitnog postupka. U pogledu drugog razdoblja ispitnog postupka, Komisija je tužitelje uputila na osnovni dokument s informacijama, koji je sastavljen u sklopu privremene revizije.
17 Tužitelji su 26. siječnja 2012. porukom elektroničke pošte zatražili izračun dampinške marže kako je navedena u pobijanoj uredbi. Komisija je istog dana putem elektroničke pošte odgovorila da će tužiteljima poslati pojedinosti o tom izračunu u sklopu zahtjeva za povrat koji se odnose na drugo razdoblje ispitnog postupka.
18 Dopisom od 6. lipnja 2012. Komisija je tužiteljima dostavila konačni dokument s informacijama u okviru ispitnog postupka za povrat, a u kojem posebno navodi izračun dampinške marže za drugo razdoblje ispitnog postupka.
Postupak i zahtjevi stranaka
19 Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 10. travnja 2012. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.
20 Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 1. lipnja i 18. srpnja 2012. Komisija i Euroalliages zatražili su intervenciju u ovom predmetu u potporu zahtjevu Vijeća.
21 Aktima podnesenima tajništvu Općeg suda 6. kolovoza i 21. rujna 2012. te 1. ožujka 2014. tužitelji su na temelju članka 116. stavka 2. Poslovnika Općeg suda zatražili da određeni povjerljivi elementi tužbe, odgovora na tužbu, replike i očitovanja Komisije ne budu otkriveni Euroalliagesu. U tu su svrhu tužitelji, Vijeće i Komisija sastavili inačicu predmetnih podnesaka koja nije povjerljive prirode.
22 Predsjednik četvrtog vijeća Općeg suda donio je 5. rujna 2012. rješenja o prihvaćanju zahtjevâ za intervenciju Komisije i Euroalliagesa.
23 Budući da se sastav vijeća Općeg suda promijenio, sudac izvjestitelj postao je član drugog vijeća, kojemu je stoga dodijeljen ovaj predmet.
24 Na temelju mjere upravljanja postupkom Komisija je pozvana da dostavi dokument. Komisija je taj dokument dostavila u određenom roku.
25 Opći sud saslušao je na raspravi 28. ožujka 2014. izlaganja i odgovore stranaka na pitanja koja im je usmeno postavio.
26 Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:
– poništi pobijanu uredbu u dijelu u kojemu se odnosi na njih;
– naloži Komisiji snošenje troškova.
27 Vijeće od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– naloži tužiteljima snošenje troškova.
28 Komisija od Općeg suda zahtijeva da odbije tužbu.
29 Euroalliages od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbene razloge tužitelja;
– naloži tužiteljima snošenje troškova.
Pravo
30 U prilog svojem zahtjevu za poništenje tužitelji ističu tri tužbena razloga.
31 U okviru prvog tužbenog razloga tužitelji ističu da su Komisija i Vijeće (u daljnjem tekstu: institucije), prvo, prekršile odredbe članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe u vezi s člankom 2. stavkom 12. prvom rečenicom iste Uredbe i da su, drugo, počinili pogrešku koja se tiče prava i prekoračili svoju diskrecijsku ovlast u okviru primjene članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe te, treće, da su povrijedili njihova prava na obranu. U bitnome ističu činjenicu da Vijeće u pobijanoj uredbi nije precizno izračunalo dampinšku maržu.
32 U okviru drugog tužbenog razloga tužitelji se pozivaju na očitu pogrešku u ocjeni koju su institucije počinile tijekom izračuna izvozne cijene radi utvrđivanja dampinške marže tijekom ispitnog postupka revizije.
33 U okviru trećeg tužbenog razloga tužitelji se pozivaju na povredu članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe i očitu pogrešku u ocjeni. U bitnome osporavaju zaključak institucija prema kojemu promijenjene okolnosti na koje se tužitelji pozivaju u zahtjevu za privremenu reviziju nisu trajne prirode.
34 Opći sud najprije smatra da je potrebno utvrditi uvjete prema kojima valja pristupiti ispitivanju triju tužbenih razloga koje su tužitelji iznijeli u potporu predmetnoj tužbi. U tom pogledu valja istaknuti da je pobijana uredba donesena nakon privremene revizije na temelju članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe, čije odredbe imaju za svrhu utvrditi uvjete za otvaranje i ciljeve postupka u okviru takve revizije (presuda od 17. studenoga 2009., MTZ Polyfilms/Vijeće, T‑143/06, Zb., EU:T:2009:441, t. 40.).
35 U tom smislu valja podsjetiti da je na temelju članka 11. stavka 3. prvog podstavka Osnovne uredbe moguće revidirati potrebu za daljnjom primjenom uvedenih mjera, među ostalim, na zahtjev izvoznika, uvoznika ili proizvođača Zajednice ako taj zahtjev sadržava dostatne dokaze koji potkrepljuju potrebu za privremenom revizijom. U ovom predmetu tužitelji su podnijeli zahtjev u svojstvu izvoznika. Osim toga, između stranaka je nesporno da se taj zahtjev odnosio isključivo na damping.
36 Nadalje, iz odredaba članka 11. stavka 2. drugog podstavka Osnovne odredbe u bitnome proizlazi da, ako zahtjev podnosi izvoznik ili uvoznik te ako se odnosi isključivo na damping, potreba za privremenom revizijom podrazumijeva da taj zahtjev sadržava dostatne dokaze koji pokazuju da više nije potreban nastavak primjene mjere da bi se uklonio učinak dampinga.
37 Konačno, iz sudske prakse proizlazi da, kad je riječ o postupanju po zahtjevu za reviziju koji se odnosi isključivo na damping, Vijeće na temelju tih odredaba može utvrditi postojanje znatnih promjena koje se odnose na damping te, nakon što potvrdi trajnu prirodu tih promijenjenih okolnosti, ima pravo zaključiti da valja izmijeniti predmetne antidampinške pristojbe (presuda MTZ Polyfilms/Vijeće, t. 34. supra, EU:T:2009:441, t. 41.).
38 Prema podsjetnicima iz točaka 34. do 37. ove presude, prvo valja zajedno ispitati prvi i treći tužbeni razlog, kojima se Vijeću u bitnome prigovara da je, kao prvo, povrijedilo odredbe članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe i, kao drugo, odredbe članka 11. stavka 9. te uredbe u vezi s člankom 2. stavkom 12. iste Uredbe te, kao treće, prava na obranu tužitelja. Potom će se ispitati drugi tužbeni razlog, koji se odnosi na izračun cijene u okviru određivanja dampinške marže, i to u svjetlu zaključaka donesenih u pogledu prvog i trećeg tužbenog razloga.
Prvi i treći tužbeni razlog, razmatrani zajedno: temelje se na povredi odredbi članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe i članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe u vezi s člankom 2. stavkom 12. iste uredbe, kao i na povrede pravâ na obranu
39 U okviru prvog i trećeg tužbenog razloga, koji se razmatraju zajedno, tužitelji se pozivaju na povredu, kao prvo, odredbi članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe, kao drugo, članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe u vezi s člankom 2. stavkom 12. iste uredbe te kao treće pravâ na obranu.
Povreda članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe
40 U potporu prvom i trećem tužbenom razlogu tužitelji tvrde da je došlo do povrede članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe. U bitnome ističu dva prigovora: prvo, činjenicu da su institucije počinile pogrešku koja se tiče prava u smislu širine njihove diskrecijske ovlasti u pogledu tog članka te, drugo, činjenicu da su institucije počinile očitu pogrešku u ocjeni jer su procijenile da u pogledu dampinške marže nije došlo do trajne promjene okolnosti.
– Prvi prigovor iznesen u okviru prvog tužbenog razloga, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava koju su institucije počinile u pogledu svoje diskrecijske ovlasti u smislu članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe
41 Tužitelji u bitnome ističu da su institucije počinile pogrešku koja se tiče prava i prekoračile granice svoje diskrecijske ovlasti u pogledu procjena pro futuro na temelju članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe jer su propustile precizno izračunati dampinšku maržu u skladu s člankom 11. stavkom 9. Osnovne uredbe iz razloga što su smatrale da promijenjene okolnosti na koje su se pozvali tužitelji nisu trajne prirode.
42 Vijeće i Komisija osporavaju argumentaciju tužitelja.
43 Prvo, kako je navedeno u točkama 34. do 37. ove presude, iz odredbi članka 11. stavka 3. drugog i trećeg podstavka Osnovne uredbe proizlazi da je svrha privremene revizije utvrditi postoji li potreba za nastavkom primjene antidampinških mjera i, s tim u vezi, kad se zahtjev izvoznika za reviziju odnosi isključivo na damping, trebaju li institucije prvo utvrditi postoji li potreba za zadržavanjem postojeće mjere te na temelju toga utvrditi postojanje ne samo znatnih, već i trajnih promijenjenih okolnosti u pogledu dampinga (u tom smislu vidjeti presudu MTZ Polyfilms/Vijeće, t. 34. supra, EU:T:2009:441, t. 41.). Institucije su tek u drugom koraku, nakon što su provele procjenu nužnosti zadržavanja postojećih mjera te utoliko što su odlučile izmijeniti postojeće mjere, tijekom utvrđivanja novih mjera vezane odredbama članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe, na temelju kojih imaju izričitu ovlast i dužnost primijeniti načelno metodu koja je korištena tijekom izvornog ispitnog postupka, koji je doveo do uvođenja antidampinške pristojbe (presuda MTZ Polyfilms/Vijeće, t. 34. supra, EU:T:2009:441, t. 49.).
44 Kao drugo, prema ustaljenoj sudskoj praksi, kako je navedeno i u uvodnoj izjavi 11. pobijane uredbe, u području zajedničke tržišne politike, osobito u području trgovinskih zaštitnih mjera, institucije Unije imaju široke diskrecijske ovlasti zbog složenosti ekonomske, političke i pravne situacije koju treba ispitati. Sudski nadzor tih ocjena mora se stoga ograničiti na provjeru poštovanja pravila postupka, materijalne točnosti činjenica koje su uzete u obzir prilikom pobijanog izbora, nepostojanje očite pogreške prilikom ocjene tih činjenica odnosno nepostojanje zlouporabe ovlasti (presuda od 16. veljače 2012., Vijeće i Komisija/Interpipe Niko Tube i Interpipe NTRP, C‑191/09 P i C‑200/09 P, EU:C:2012:78, t. 63.; vidjeti u tom smislu presudu od 27. rujna 2007., Ikea Wholesale, C‑351/04, Zb., EU:C:2007:547, t. 40. i 41.).
45 Ova razmatranja posebno se primjenjuju na ocjene koje institucije provode u sklopu postupaka revizije. Što se tiče privremene revizije na temelju članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe, Komisija može, među ostalim, ako se radi o zahtjevu koji se odnosi isključivo na damping, ispitati jesu li okolnosti koje se odnose na damping znatno promijenjene ili jesu li postojećim mjerama postignuti željeni rezultati kako bi predložila ukidanje, izmjenu ili održavanje antidampinške pristojbe utvrđene nakon provedbe izvornog ispitnog postupka.
46 Treće, valja primijetiti da člankom 11. stavkom 3. Osnovne uredbe nisu predviđene posebne metode ili pravila kojih se institucije moraju pridržavati kako bi provele provjere predviđene ovom odredbom. U skladu s tekstom članka 11. stavka 3. trećeg podstavka te uredbe, kako bi se utvrdilo jesu li okolnosti koje se odnose na damping i štetu znatno promijenjene, zaključci se donose uzimajući u obzir „sve relevantne i propisno dokumentirane dokaze“.
47 Četvrto, valja istaknuti da, zbog provjere koju provodi u ovom pogledu, Komisija mora provesti ne samo retroaktivnu analizu načina na koji se predmetna situacija mijenjala, počevši od uvođenja prvotne konačne mjere, kako bi procijenila je li potrebno zadržati tu mjeru ili je izmijeniti radi suzbijanja dampinga koji uzrokuje štetu, nego i analizu načina na koji će se situacija vjerojatno mijenjati u budućnosti, počevši od donošenja mjere preispitivanja, u svrhu procjene vjerojatnog učinka ukidanja ili izmjene te mjere.
48 Što se tiče dampinga, iz odredaba članka 11. stavka 3. drugog podstavka Osnovne uredbe te posebice iz izraza „nastavak primjene“ proizlazi da, u okviru budućeg preispitivanja, u svjetlu dokaza koje je dostavio autor zahtjeva za reviziju, predmetna institucija mora se uvjeriti da neće ponovno doći do dampinga ili da se damping u budućnosti neće povećati tako da više ne budu potrebne mjere za njegovo suzbijanje. Drugim riječima, kako je navedeno u točki 36. ove presude, u okviru privremene revizije koja se odnosi na damping podnositelj zahtjeva dužan je dokazati da su se okolnosti koje su dovele do dampinga trajno promijenile.
49 Prema tome, privremena revizija zahtjeva koji se odnosi na damping nalaže i retroaktivnu analizu i analizu razvoja situacije u budućnosti, a objema analizama mora se dokazati da nije potrebno zadržati važeću mjeru. Kako je vidljivo iz razmatranja navedenih u točki 43. ove presude, potreba pristupanja reviziji važeće mjere ovisi, s jedne strane, o tome je li utvrđeno da su okolnosti koje se odnose na damping znatno promijenjene i, s druge strane. o tome jesu li promjene trajne prirode. Stoga je dovoljno da jedan od uvjeta nije zadovoljen kako bi institucije mogle zaključiti da valja nastaviti s primjenom te mjere.
50 U tom pogledu valja istaknuti da članak 11. stavak 3. drugi i treći podstavak ne sadržavaju nikakvu naznaku o redoslijedu kojim je potrebno provesti ta dva ispitivanja. Iz sudske prakse u bitnome proizlazi da je korisni učinak članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe zajamčen činjenicom da u okviru ispitivanja potrebe za zadržavanjem postojećih mjera institucije raspolažu širokom diskrecijskom ovlašću, uključujući mogućnost provođenja procjene pro futuro (presuda MTZ Polyfilms/Vijeće, t. 34. supra, EU:T:2009:441, t. 48.). Iz toga proizlazi da, ako se procjenom pro futuro ne utvrdi potreba za zadržavanjem mjera, institucije ne moraju provesti podrobnu retroaktivnu analizu, pa stoga u pogledu dampinga ne moraju provesti ni detaljni izračun dampinške marže.
51 Iz razmatranja navedenih u točkama 43. do 50. ove presude proizlazi da, s obzirom na široku diskrecijsku ovlast kojom raspolažu institucije, u slučaju privremene revizije na temelju članka 11. stavka 2. Osnovne uredbe koja se odnosi isključivo na damping, institucije mogu, ako to smatraju potrebnim, započeti s provedbom ispitivanja pro futuro, a zatim, ako zaključe da promijenjene okolnosti na koje se poziva podnositelj zahtjeva za reviziju i koje su dovele do smanjenja ili nestanka dampinga tijekom razdoblja provođenja prvotnog ispitivanja nisu trajne prirode, u okviru postupka revizije mogu precizno izračunati dampinšku maržu.
52 U ovom slučaju, kako proizlazi iz uvodne izjave 11. pobijane uredbe, institucije su u okviru te analize pro futuro ispitale argumente tužitelja kojima su željele pokazati da je, s obzirom na trajnu prirodu promijenjenih okolnosti na koje su se pozivale i koje su se odnosile isključivo na damping, smanjenje ili ukidanje važeće mjere bilo opravdano.
53 S obzirom na široku marginu prosudbe kojom raspolažu u ocjenjivanju zahtjeva za privremenu reviziju mjere u predmetnom slučaju, valja utvrditi da su institucije imale pravo prvo pristupiti ocjeni pro futuro tog zahtjeva te, budući da se zahtjev odnosio isključivo na damping, ocijeniti jesu li navodne promijenjene okolnosti koje su se odnosile na taj zahtjev bile trajne prirode. Budući da su, kako proizlazi iz uvodne izjave 54. pobijane uredbe, institucije zaključile da navodne promijenjene okolnosti koje su se odnosile isključivo na damping nisu bile trajne prirode, one nisu počinile pogrešku koja se tiče prava niti su prekoračile svoju diskrecijsku ovlast na temelju članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe kada su zaključile, ne izračunavši prethodno precizno dampinšku maržu, da su predmetne mjere trebale biti zadržane.
54 Taj zaključak ne dovodi se u pitanje argumentima tužitelja.
55 Prvo, što se tiče argumenata tužitelja koji se odnose na uzastopne faze privremene revizije, smatraju da postoje dvije glavne faze koje je potrebno provesti u određenom redoslijedu: prvo se na temelju činjenice da je utvrđena promjena okolnosti utvrđuje nova dampinška marža, što zahtijeva precizan izračun te marže, a potom se provodi ocjena trajne prirode tih promijenjenih okolnosti. U tom smislu valja utvrditi da su ti argumenti izravno opovrgnuti razmatranjima iz točaka 43. do 50. ove presude, kao i zaključkom izvedenim u točki 51., zbog čega ih valja odbiti kao neosnovane.
56 Drugo, u pogledu argumenta da institucije nisu ispunile svoju obvezu ispitivanja potrebe izmjene razine važeće mjere, pri čemu je, ako se tijekom razdoblja ispitnog postupka revizije provodio damping, to bilo na nižoj razini, valja utvrditi da je taj argument izravno opovrgnut razmatranjima iznesenima u točkama 35. i 43. ove presude. Naime, s jedne strane, svrha privremene revizije jest provjeriti postoji li potreba za zadržavanjem antidampinških mjera, a, s druge strane, navedeno ispitivanje zahtijeva, kako bi eventualno moglo biti temelj za odluku o izmjeni prvotno određene antidampinške pristojbe, na osnovi dokaza koje je podnio podnositelj zahtjeva za reviziju, da se utvrde ne samo znatne promjene okolnosti u pogledu dampinga, nego i to da su te promijenjene okolnosti bile trajne prirode. Međutim, budući da su institucije u ovom slučaju zaključile da promijenjene okolnosti nisu bile trajne prirode, činjenica da je damping tijekom razdoblja revizije mogao biti na razini nižoj od one utvrđene tijekom izvornog ispitnog postupka, kako to tvrde tužitelji, ne može biti dostatna kao temelj za izmjenu važeće mjere.
57 Treće, ne mogu biti prihvaćeni argumenti tužitelja koji se odnose na presudu MTZ Polyfilms/Vijeće, t. 34. supra (EU:T:2009:441), to jest osobito to da se, s jedne strane, točku 49. te presude u smislu odredbi članka 11. stavka 9. i članka 2. Osnovne uredbe ne može tumačiti tako da se njome institucijama dopušta da ne provedu precizan izračun dampinške marže ako utvrde da promijenjene okolnosti nisu bile trajne prirode i da, s druge strane, zaključci institucija doneseni na temelju takvog tumačenja u sklopu postupaka revizije često ne mogu biti nepristrani ili objektivni.
58 S jedne strane, ti su argumenti izravno opovrgnuti zaključkom navedenim u točki 51. ove presude.
59 S druge strane, tužitelji nisu ni u svojim podnescima ni tijekom saslušanja, kao odgovor na pitanje Općeg suda, objasnili razloge zbog kojih smatraju da tumačenje točke 49. presude MTZ Polyfilms/Vijeće, t. 34. supra (EU:T:2009:441), kako je navedeno u točki 57. ove presude i koje osporavaju, znači nedostatak objektivnosti i nepristranosti u budućim postupcima revizije. U svakom slučaju treba utvrditi da takav argument treba odbiti kao neosnovan. Naime, valja podsjetiti da se postupak revizije načelno razlikuje od izvornog ispitnog postupka, koji je uređen drugim odredbama Osnovne uredbe (vidjeti u tom smislu presude od 27. siječnja 2005., Europe Chemi‑Con (Deutschland)/Vijeće, C‑422/02 P, Zb., EU:C:2005:56, t. 49. i od 11. veljače 2010., Hoesch Metals and Alloys, C‑373/08, Zb., EU:C:2010:68, t. 65.), jer je Sud već zaključio da neke od tih odredbi nisu namijenjene primjeni u postupku revizije s obzirom na opću strukturu i ciljeve sustava (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Hoesch Metals and Alloys, EU:C:2010:68, t. 77.).
60 Objektivna razlika između dviju vrsta postupaka temelji se na činjenici da je uvoz koji podliježe postupku revizije već bio predmetom konačnih antidampinških mjera te da su za njega već izneseni dokazi kojima se može utvrditi da bi ukidanjem mjera vjerojatno došlo do nastavka ili ponovnog nastanka dampinga i štete. S druge strane, kad je uvoz predmet izvornog ispitnog postupka, svrha tog ispitivanja jest utvrditi postojanje, stupanj i učinak navodnog dampinga (presuda Europe Chemi‑Con (Deutschland)/Vijeće, t. 59. supra (EU:C:2005:56), t. 50.).
61 Stoga u pogledu razlika između prvotnog ispitivanja i revizije nije moguće institucijama prigovoriti nedostatak nepristranosti kada u okviru postupka revizije započinju privremenu reviziju provođenjem procjene pro futuro.
62 Četvrto, što se tiče argumenta da se zaključcima koje su institucije donijele u pogledu zahtjeva za revizijom tužitelja ugrožavaju ciljevi članka 11. stavka 1. Osnovne uredbe, valja primijetiti da na te ciljeve ni na koji način ne može utjecati primjena odredbi članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe, kako su protumačene u točkama 43. do 50. ove presude.
63 Naime, cilj članka 11. stavka 1. Osnovne uredbe jest zajamčiti da antidampinška mjera ostane na snazi isključivo ako je potrebna za suzbijanje dampinga. Što se tiče članka 11. stavka 3. iste uredbe, njegova je svrha, kako je spomenuto u točki 43. ove presude, provjeriti potrebu za zadržavanjem antidampinških mjera. Stoga valja utvrditi da su institucije, jer su smatrale da promijenjene okolnosti nisu bile trajne prirode, u ovom slučaju imale pravo zaključiti da je potrebno zadržati važeće mjere, čime ni na koji način nije doveden u pitanje cilj utvrđen člankom 11. stavkom 1. Osnovne uredbe.
64 Peto, ne može biti prihvaćen argument koji se odnosi na činjenicu da su u pobijanoj uredbi zaključci o dampingu izneseni pod naslovom „trajna priroda promijenjenih okolnosti“. Naime, takav argument nije relevantan za dokazivanje pogreške koja se tiče prava ili činjenice da su institucije prekoračile granice svoje diskrecijske ovlasti. Uostalom, to je još točnije u ovom slučaju jer je nesporno da Vijeće nije pristupilo provođenju preciznog izračuna dampinške marže s obzirom na to da je, kako je izneseno u točki 53. ove presude, smatralo da navodna promjena okolnosti u pogledu dampinga nije bila trajne prirode.
65 S obzirom na sva prethodno iznesena razmatranja, prvi prigovor iznesen u okviru prvog tužbenog razloga valja odbaciti kao neosnovan.
– Drugi prigovor iznesen u okviru trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni koju su institucije počinile kada su u vezi s dampinškom maržom zaključile da promijenjene okolnosti nisu bile trajne prirode
66 Prvo, tužitelji smatraju da su institucije trebale uzeti u obzir četiri dokaza koja su iznijele u pogledu trajne prirode promijenjenih okolnosti, a to su: kao prvo, zaključci doneseni nakon postupka povrata koji se odnose na prvo razdoblje ispitnog postupka, prema kojima je dampinška marža tužitelja iznosila 0 %; kao drugo, činjenica da prosječne ponderirane izvozne cijene u potpunosti održavaju antidampinšku pristojbu od 22,7 % utvrđenu nakon izvornog ispitnog postupka; kao treće, činjenica da su izvozne cijene očito bile više tijekom razdoblja revizije nego tijekom razdoblja izvornog ispitnog postupka i, kao četvrto, činjenica da je dampinška marža bila znatno snižena tijekom postupka revizije jer je, kako je vidljivo iz uvodne izjave 38. pobijane uredbe, iznosila „oko 13 %“, odnosno čak manje od 10 %, ako bi Opći sud utvrdio očitu pogrešku u ocjeni pri izračunu izvozne cijene, kako je navedeno u drugom tužbenom razlogu.
67 Drugo, tužitelji tvrde da uvodna izjava 42. pobijane uredbe sadržava očitu pogrešku u ocjeni. Naime, tužitelji tvrde da su institucije u toj uvodnoj izjavi zaključile da su cijene izvoza bile iznimno promjenjive, zbog čega nisu utvrdile da su promijenjene okolnosti bile trajne prirode. Međutim, tužitelji smatraju da ta promjenjivost nije spriječila institucije da zaključe, s jedne strane, da tijekom prvog razdoblja ispitnog postupka nije bilo dampinga i, s druge strane, da su cijene izvoza tijekom drugog razdoblja ispitnog postupka bile znatno više nego cijene utvrđene tijekom izvornog ispitnog postupka.
68 Vijeće i Komisija osporavaju argumentaciju tužiteljâ.
69 Što se tiče ispitivanja pro futuro u pogledu dampinga, kako je vidljivo iz zaključaka iznesenih u točki 46. ove presude, u nedostatku metode ili pravila kojih se institucije moraju pridržavati kako bi provele provjere predviđene člankom 11. stavkom 3. Osnovne uredbe, institucije su u toj fazi ispitivanja zahtjeva za privremenu reviziju, koja se odnosi na utvrđivanje potrebe za izmjenom antidampinške pristojbe, jedino dužne uzeti u obzir „sve relevantne i propisno dokumentirane dokaze“. Institucije stoga moraju donijeti odluku isključivo s obzirom na sve dokaze koje je podnositelj zahtjeva podnio u potporu zahtjevu za reviziju u pogledu trajne prirode znatno promijenjenih okolnosti na koju se poziva.
70 U ovom slučaju valja podsjetiti da su tužitelji u svom zahtjevu za privremenu reviziju istaknuli da je promjena okolnosti koja je dovela do navodnog smanjenja dampinške marže bila trajne prirode iz četiri razloga, koje je Vijeće odbilo nakon analize iznesene u uvodnim izjavama 41. do 53. pobijane uredbe.
71 U vezi s tim, tužitelji su, kao prvo, tvrdili da se struktura njihove prodaje razvila od izvorne uredbe. Naime, s jedne strane, uvoz u Uniju ograničen je na švicarsku podružnicu RFAI‑ja i, s druge strane, ta nova struktura prodaje povezana je s istraživanjem novih rastućih tržišta. Tužitelji su isticali da je ta strukturalna promjena doprinijela povećanju cijena izvoza ferosilicija na svim izvoznim tržištima, uključujući i tržište Unije. Međutim, Vijeće je u uvodnim izjavama 42. i 43. pobijane uredbe procijenilo da tužitelji nisu dostavili nikakav valjano argumentiran dokaz kako bi pokazao vezu između nove organizacijske strukture, istraživanja novih rastućih tržišta i viših cijena na tržištu Unije. Upravo suprotno, Vijeće smatra da je ispitnim postupkom utvrđeno da su cijene izvoza bile iznimno promjenjive i tijekom razdoblja postupka revizije i tijekom prvog razdoblja ispitnog postupka te da su slijedile cijene na globalnom tržištu. Stoga je Vijeće zaključilo da tužitelji ne samo da nisu iznijeli dostatne dokaze da je ta strukturalna promjena uzrokovala navodno povećanje cijena na tržištu, nego i to da se ne može očekivati da će to povećanje ostati na sličnoj razini u budućnosti.
72 Drugo, tužitelji su tvrdili da su cijene izvoza na tržišta trećih zemalja bile u skladu s prodajnim cijenama unutar Unije ili više od njih te da su u svrhu bolje opskrbe tih tržišta izvršena znatna ulaganja. Stoga smanjenjem ili ukidanjem antidampinških mjera ne bi nastao poticaj za povećanje izvoza na tržište Unije ili na smanjenje cijena. Tužitelji su također istaknuli da bi nove poslovne prilike nastale na tržištima različitima od Unije. Međutim, Vijeće je u uvodnim izjavama 45. i 46. pobijane uredbe prvo utvrdilo da, budući da se s dampingom nastavilo tijekom postupka revizije te da je Unija ostala jedno od tradicionalnih tržišta tužitelja, tužitelji nisu podnijeli nikakav dokaz kojim bi potkrijepili tvrdnje koje su se odnosile na njihove tržišne strategije usmjerene na treće zemlje i, nadalje, da su prodajne cijene izvoza na međunarodno tržište bile promjenjive, zbog čega nije bilo moguće planirati ukidanje ili smanjenje važećih mjera.
73 Treće, tužitelji su tvrdili da je rusko unutarnje tržište ostalo jedno od njihovih glavnih tržišta i da se očekivalo da će potražnja za sličnim proizvodima u Rusiji rasti. Međutim, u uvodnim izjavama 48. i 50. pobijane uredbe Vijeće je prvo utvrdilo da, čak i ako se pretpostavi da su sve te tvrdnje istinite, još uvijek stoji činjenica da je tijekom razdoblja revizije podnositelj zahtjeva primjenjivao damping uz značajnu maržu i po promjenjivim cijenama te da opseg koji je prodao podnositelj zahtjeva u Uniji tijekom razdoblja postupka revizije ne ukazuje na to da se odmakao od tog tržišta niti da namjerava tako postupiti u bliskoj budućnosti. Nadalje, Vijeće je istaknulo da tužitelji nisu dostavili nikakve čvrste dokaze u potporu tvrdnji prema kojoj se, s jedne strane, moglo očekivati da će potražnja za predmetnim proizvodom rasti i, s druge strane, da će cijene izvoza grupacije kojoj pripadaju tužitelji rasti puno brže nego troškovi proizvodnje.
74 Četvrto, tužitelji su tvrdili da su godinama radili punim kapacitetom, da nisu namjeravali povećavati proizvodne kapacitete za ferosilicij te da nisu postajale naznake prema kojima se moglo zaključiti suprotno. Međutim, Vijeće je u uvodnim izjavama 52. i 53. pobijane uredbe u bitnome procijenilo da su te tvrdnje proturječne određenim informacijama koje su prikupile institucije. Naime, s jedne strane, institucije su uočile znatan oporavak kapaciteta tužitelja nakon financijske krize iz 2009. u odnosu na 2007. I, s druge strane, sami tužitelji su prijavili povećanje tih kapaciteta za između 10 i 20 % u odnosu na razdoblje koje je prethodilo financijskoj krizi iz 2009. U odgovoru na argument tužitelja da su predvidjeli financijsku krizu do koje je došlo 2009. te da su zbog toga smanjili svoje proizvodne kapacitete, Vijeće je istaknulo da financijska kriza iz 2009. nije mogla imati posljedice na proizvodne kapacitete tužitelja iz 2007.
75 U zaključku ispitivanja četiriju razloga koje su tužitelji istaknuli kako bi dokazali da su promijenjene okolnosti na koje se pozivaju trajne prirode, Vijeće je u uvodnoj izjavi 54. pobijane uredbe procijenilo da nema dovoljno dokaza da su promijenjene okolnosti koje su se odnosile na politiku cijena tužitelja bile trajne prirode. Stoga je zaključilo da bi bilo preuranjeno i dakle neopravdano u tom trenutku sniziti pristojbe.
76 U svjetlu zaključaka Vijeća iznesenih u točkama 71. do 75. ove presude koji se odnose na trajnu prirodu promijenjenih okolnosti na koje se pozivaju, tužitelji u tužbi prigovaraju Vijeću da tijekom ispitivanja trajne prirode promijenjenih okolnosti na koje se pozivaju nije uzelo u obzir dokaze iz točke 66. ove presude.
77 Kako proizlazi iz razmatranja iznesenih u točki 36. ove presude, tužitelji su bili dužni dostaviti dokaze kojima se moglo dokazati da su promijenjene okolnosti zbog kojih je damping navodno smanjen bile trajne prirode. Međutim, valja utvrditi da, iako se dokazi iz točke 66. mogu uzeti u obzir u okviru analize promijenjenih okolnosti, njima se kao takvima ne može dokazati navodna trajna priroda promijenjenih okolnosti. Naime, nijedan od navedenih elemenata, odnosno razina dampinške marže izračunata na kraju postupka povrata tijekom prvog razdoblja ispitnog postupka, razina cijena izvoza uočena ponajviše tijekom postupka revizije te, konačno, približna procjena dampinške marže tijekom postupka revizije, nije dostatan kako bi se ocijenila ili a fortiori pokazala navodna trajna priroda promijenjenih okolnosti. Stoga, s obzirom na nedostatak dostatnih dokaza koji se odnose na trajnu prirodu tih promjena, tužitelji nisu dokazali da su institucije pogrešno utvrdile da navodno promijenjene okolnosti nisu bile trajne prirode u smislu članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe. Prema tome, prvi argument iznesen u potporu drugom prigovoru, navedenom u okviru trećeg tužbenog razloga, nije takve naravi da se njime može dokazati da analiza pro futuro koju je provelo Vijeće u uvodnim izjavama 41. do 53. pobijane uredbe, nakon koje je Vijeće zaključilo da tužitelji nisu podnijeli dostatne dokaze o trajnoj prirodi promijenjenih okolnosti, sadržava očitu pogrešku u procjeni. Iz toga slijedi da valja odbiti taj argument bez potrebe za utvrđivanjem toga je li Vijeće uzelo u obzir te dokaze.
78 Na drugom mjestu, tužitelji tvrde da uvodna izjava 42. pobijane uredbe, u pogledu zaključaka o trajnoj prirodi promijenjenih okolnosti koje su institucije izvele na temelju promjenjivosti cijena, sadržava očitu pogrešku u procjeni. U tom pogledu valja utvrditi da argumenti koje su iznijeli tužitelji kako bi dokazali postojanje takve pogreške, to jest da ta promjenjivost nije spriječila institucije da zaključe, s jedne strane, da tijekom prvog razdoblja ispitnog postupka nije postojao damping i, s druge strane, da su cijene izvoza tijekom drugog razdoblja ispitnog postupka bile znatno više nego cijene utvrđene tijekom izvornog ispitnog postupka, ne sadržavaju dovoljno elemenata kojima bi se ocijenila ili a fortiori dokazala, na temelju zahtjeva za privremenu reviziju, trajna priroda navodnih promijenjenih okolnosti.
79 Naime, s jedne strane, na temelju postupka povrata iz članka 11. stavka 8. Osnovne uredbe može se zatražiti povrat naplaćenih pristojba ako se dokaže da je dampinška marža, na temelju koje su plaćene pristojbe, bila ukinuta ili snižena na razinu koja je ispod razine pristojbe na snazi. Stoga je takav postupak isključivo retroaktivan jer se primjenjuje isključivo u situacijama u kojima su antidampinške pristojbe plaćene, iako dotični izvoz nije bio predmetom dampinga ili je bio predmetom dampinga na nižoj razini. Prema tome, u ovom slučaju, u nedostatku dodatnih dokaza tužitelja zaključci koje su institucije izvele u pogledu zahtjeva za povrat za prvo razdoblje ispitnog postupka ne mogu utjecati na ocjenu trajne prirode navodno promijenjenih okolnosti na temelju zahtjeva za privremenu reviziju.
80 S druge strane, valja istaknuti da u pogledu drugog razdoblja ispitnog postupka, koje je jednako razdoblju revizije ispitnog postupka, u uvodnim izjavama 42. i 43. pobijane uredbe institucije nisu samo utvrdile da su cijene izvoza bile puno više u razdoblju revizije ispitnog postupka u usporedbi s cijenama zabilježenima tijekom razdoblja u okviru početnog ispitnog postupka, nego su jasno istaknule da su te cijene, neovisno o njihovoj višoj razini, bile „iznimno promjenjive“, zbog čega nije bilo moguće zaključiti da će „ubuduće njezine izvozne cijene u EU biti visoke i da neće rezultirati dampingom“. Stoga, s obzirom na nedostatak dokaza prema kojima su, unatoč iznimno promjenjivoj prirodi cijena izvoza, promijenjene okolnosti trajne prirode u smislu članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe, tužitelji su u krivu kada prigovaraju da su institucije zaključile da promijenjene okolnosti nisu trajne prirode. Ovaj argument stoga valja odbiti kao neosnovan.
81 Budući da argumenti izneseni u potporu drugom prigovoru u sklopu trećeg tužbenog razloga ne mogu biti prihvaćeni, valja u potpunosti odbiti taj prigovor.
82 U svjetlu zaključaka iznesenih u točkama 65. i 81. ove presude, valja odbiti prvi i treći tužbeni razlog kao neosnovane s obzirom na to da u njima tužitelji tvrde da je došlo do povrede članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe.
Povreda članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe u vezi s člankom 2. stavkom 12. iste uredbe
83 Tužitelji u sklopu prvog tužbenog razloga ističu da su institucije povrijedile odredbe članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe u vezi s člankom 2. stavkom 12. prvim podstavkom iste uredbe time što nisu utvrdile precizni iznos dampinške marže.
84 U tom pogledu objašnjavaju, prvo, da članak 11. stavak 9. Osnovne uredbe upućuje na članak 2. stavak 12. iste uredbe, koji u prvoj rečenici sadržava prisilno pravilo kojim se definira dampinška marža. Drugo, ističu da institucije u pobijanoj uredbi nisu utvrdile preciznu dampinšku maržu, nego su se usredotočile na to da utvrde prodaju li tužitelji i dalje po dampinškim cijenama. Treće, institucije nisu pokušale dokazati postojanje promijenjenih okolnosti, kako je predviđeno člankom 11. stavkom 9. Osnovne uredbe, na temelju čega bi mogle iskoristiti strogo protumačenu iznimku predviđenu tim člankom, a prema kojoj su institucije obvezne utvrditi iznos dampinške marže, pri čemu se to određivanje može smatrati metodom u smislu te odredbe. Četvrto, u uvodnoj izjavi 38. pobijane uredbe institucije su pogrešno navele da nisu bile obvezne zauzeti konačno stajalište o prikladnoj metodi za izračun dampinške marže, to jest da nisu morale odabrati između metode korištene tijekom izvornog ispitnog postupka i nove metode izračuna korištene u osnovnom dokumentu s informacijama, čime su povrijedile odredbe članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe.
85 Tužitelji u replici objašnjavaju da pojam „trajna priroda“ nije definiran u Osnovnoj uredbi i da stoga taj pojam i zaključci utemeljeni na njemu ne mogu utjecati na primjenjivost izričitih i prisilnih zahtjeva, kao što su zahtjevi iz članka 11. stavka 9. i članka 2. stavka 12. Osnovne uredbe, odnosno na obvezu institucija da utvrde dampinšku maržu na kraju postupka privremene revizije.
86 Vijeće i Komisija osporavaju argumentaciju tužitelja.
87 Prvo, valja istaknuti da je Vijeće u uvodnoj izjavi 38. pobijane uredbe utvrdilo da nije potrebno donijeti odluku o potrebi preciznog izračuna dampinške marže. Naime, Vijeće je posebno istaknulo da nije bilo dostatnih dokaza na osnovi kojih bi bilo moguće zaključiti da su promijenjene okolnosti tijekom razdoblja revizije ispitnog postupka koje su se odnosile na dampinšku maržu bile trajne prirode.
88 Drugo, pitanje koje su postavili tužitelji u bitnom jest pitanje predstavlja li pristup Vijeća u uvodnoj izjavi 38. pobijane uredbe povredu odredbi članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe u vezi s člankom 2. stavkom 12. iste uredbe. Stoga valja utvrditi onemogućuju li potonje odredbe primjenu pristupa koji je, kako je utvrđeno u točki 50. ove presude, dopušten na temelju članka 11. stavka 3. iste uredbe.
89 U vezi s tim, valja podsjetiti da se članak 2. stavci 11. i 12. Osnovne uredbe odnose na način izračuna dampinške marže. Točnije, na temelju članka 2. stavka 12. Osnovne uredbe, dampinška marža je iznos za koji uobičajena vrijednost premašuje cijenu izvoza.
90 Što se tiče odnosa između članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe i članka 11. stavka 9. iste uredbe, s jedne strane valja istaknuti da se promijenjene okolnosti na koje se odnose te odredbe razlikuju u smislu njihove svrhe. Naime, promijenjene okolnosti u smislu članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe odnose se na damping i štetu, dok se promijenjene okolnosti iz odredbi članka 11. stavka 9. iste uredbe odnose na parametre koji se primjenjuju, posebice u odredbama članka 2. stavaka 11. i 12. iste uredbe, u smislu odabrane metodologije primijenjene u ispitnom postupku koji je doveo do nametanja pristojbe, u svrhu izračuna dampinške marže. Utvrđena promjena okolnosti u skladu s odredbama članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe može dovesti do gubitka pouzdanosti takvog parametra korištenog u izvornom ispitnom postupku.
91 S druge strane, kako je istaknuto u točkama 43., 44. i 50. ove presude, institucije imaju široku diskrecijsku ovlast u okviru postupka ispitivanja potrebe za zadržavanjem postojećih mjera, uključujući mogućnost korištenja procjene pro futuro. Tek kad su institucije procijenile tu potrebu i odlučile izmijeniti postojeće mjere, one su pri određivanju novih mjera vezane odredbom članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe kojim se propisuje primjena metode utvrđene u članku 2. iste Uredbe.
92 Kako proizlazi iz točke 49. presude MTZ Polyfilms/Vijeće, t. 34. supra (EU:T:2009:441), kako je navedena u točki 43. ove presude, članak 11. stavak 9. Osnovne uredbe primjenjuje se tek nakon što je utvrđeno da je došlo do trajne promjene okolnosti, u skladu s odredbama članka 11. stavka 3. iste uredbe, te nakon što je na temelju tih odredbi odlučeno da je potrebno izmijeniti postojeće mjere, zbog čega postaje nužno ponovno izračunati iznos dampinške pristojbe. Obrnuto, ako su institucije zaključile da nema promijenjenih okolnosti trajne prirode, ne primjenjuje se članak 11. stavak 9. Osnovne uredbe. U ovom slučaju iz navedenoga proizlazi da se potonja odredba, s obzirom na to da su institucije utvrdile da nema promijenjenih okolnosti trajne prirode, kako su tvrdili tužitelji, ne primjenjuje, i pozivanjem na nju ne poništava se pristup Vijeća opisan u uvodnoj izjavi 38. pobijane uredbe.
93 Stoga su tužitelji očito u krivu kada institucijama prigovaraju da nisu, s jedne strane, precizno utvrdile dampinšku maržu nakon privremene revizije i, s druge strane, da nisu odabrale između načina izračuna korištenog u izvornom ispitnom postupku i načina korištenog u osnovnom dokumentu s informacijama. Naime, ti argumenti temelje se na odredbama članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe, koje u ovom slučaju nisu primjenjive.
94 Nadalje, valja smatrati da činjenica da pojam trajne prirode nije izričito naveden u članku 11. stavku 3. Osnovne uredbe ne utječe na pitanje nameće li članak 11. stavak 9. Osnovne uredbe u vezi s člankom 2. stavkom 12. iste uredbe obvezu institucijama da precizno izračunaju dampinšku maržu nakon privremene revizije. Naime, kako proizlazi iz tumačenja odredbi članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe, kako je opisano u točkama 43. do 50. ove presude, ta odredba mora se kad je riječ o dampingu tumačiti tako da institucijama omogućuje da provode retroaktivno ispitivanje i ispitivanje pro futuro. Nadalje, kako proizlazi iz razmatranja iznesenih u točkama 50. i 51. ove presude, ako institucije nakon ispitivanja pro futuro zaključe da promijenjene okolnosti nisu trajne prirode, one mogu odlučiti ne provesti precizno računanje dampinške marže.
95 S obzirom na prethodna razmatranja, valja odbaciti prvi tužbeni razlog u kojemu tužitelji ističu povredu članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe tumačenog zajedno s člankom 2. stavkom 12. kao neosnovan.
Povreda prava na obranu
96 Tužitelji ističu da su Vijeće i Komisija povrijedili njihova prava na obranu jer im Komisija u trenutku podnošenja ove tužbe nije dostavila konačni izračun dampinške marže, iako je taj izračun služio kao temelj za zaključke koji se odnose na nastavak dampinga i na trajnu prirodu promijenjenih okolnosti te za konačne zaključke djelomične privremene revizije. Objašnjavaju da su mogli, da im je Komisija dostavila taj izračun, bolje braniti svoja prava što se tiče izračuna dampinga i utvrđivanja dampinga u cjelini, uključujući argument koji se odnosi na metodologiju izračuna korištenu u izvornom ispitnom postupku, što bi moglo imati znatan utjecaj na njihovu pravnu situaciju.
97 Vijeće osporava argumentaciju tužitelja.
98 Prema sudskoj praksi, zahtjevi koji proizlaze iz poštovanja prava na obranu ne primjenjuju se samo u okviru postupaka koji mogu dovesti do izricanja sankcija, nego i u okviru postupaka ispitivanja koji prethode donošenju antidampinških uredbi, koje mogu izravno i osobno utjecati na predmetna poduzeća i imati nepovoljne posljedice za njih (presuda od 27. lipnja 1991., Al‑Jubail Fertilizer/Vijeće, C‑49/88, Zb., EU:C:1991:276, t. 15.). Predmetna poduzeća tijekom upravnog postupka trebaju biti stavljena u takav položaj da mogu učinkovito iznijeti svoje stajalište o točnosti i relevantnosti navodnih činjenica i okolnosti te o dokazima koje je Komisija iznijela u potporu svojoj tvrdnji o postojanju dampinške prakse i štete koja iz nje proizlazi (presuda Al‑Jubail Fertilizer/Vijeće, gore navedena, EU:C:1991:276, t. 17.). Ti zahtjevi također su utvrđeni u članku 20. Osnovne uredbe, u čijem je stavku 2. navedeno da podnositelji zahtjeva, uvoznici i izvoznici i njihove predstavničke udruge i zemlja izvoza „mogu zatražiti konačnu objavu osnovnih činjenica i razmatranja na temelju kojih se namjerava preporučiti uvođenje konačnih mjera“.
99 U ovom slučaju dovoljno je navesti da konačni izračun dampinške marže ne predstavlja razmatranje ili osnovnu činjenicu. Kako je navedeno u točki 87. ove presude, Vijeće je u uvodnoj izjavi 38. pobijane uredbe navelo da nije neophodno zauzeti stajalište o potrebi za izračunom pojedinačne dampinške marže za svakog tužitelja jer ionako nema dovoljno dokaza da bi se smatralo da su promijenjene okolnosti u pogledu dampinške marže tijekom razdoblja ispitnog postupka revizije bile trajne prirode. Kako je vidljivo iz točaka 76. i 78. ove presude, budući da tužitelji nisu iznijeli dokaze o trajnoj prirodi navodno promijenjenih okolnosti, tvrdnja Vijeća nije nezakonita, tako da je ono imalo pravo odlučiti zadržati mjere na snazi bez preciznog izračuna dampinške marže. Stoga valja utvrditi da, čak i kad bi se pretpostavilo da je ustanovljena navodna povreda prava na obranu na koju se pozivaju tužitelji, jer se odnosila na način izračuna dampinške marže, to ne bi dovelo do poništenja pobijane uredbe zato što je Vijeće, kako je prethodno utvrđeno, temeljilo svoju odluku na nepostojanju trajne prirode navodno promijenjenih okolnosti.
100 Nadalje, valja primijetiti da je Komisija tužiteljima dostavila izračun dampinške marže 28. listopada 2011. u osnovnom dokumentu s informacijama. Tužitelji su dopisom od 14. studenoga 2011. podnijeli svoja očitovanja o tom dokumentu. Tužitelji su u tim očitovanjima dali mnogo prostora znatnim promjenama u pogledu izračuna dampinške marže. Stoga valja smatrati da su tužitelji iskoristili svoje pravo na obranu iako je Vijeće u konačnici odlučilo da neće utvrditi dampinšku maržu.
101 S obzirom na prethodna razmatranja, valja odbiti prvi tužbeni razlog u kojemu se tužitelji pozivaju na povredu svojih prava na obranu kao neosnovan.
102 U svjetlu zaključaka iznesenih u točkama 82., 95. i 101. ove presude, treba odbiti prvi i treći tužbeni razlog u cijelosti.
Drugi tužbeni razlog, koji se odnosi na izračun cijene izvoza
103 Tužitelji u bitnome ističu da su institucije počinile očitu pogrešku u ocjeni, s jedne strane, jer su utvrdile da u smislu sudske prakse tužitelji i RFAI ne čine jedinstven gospodarski subjekt i, s druge strane i prema tome, jer su procijenile da je valjalo provesti prilagodbu izvozne cijene koja odgovara prodajnim, općim i administrativnim troškovima i dobiti društva RFAI u skladu s člankom 2. stavkom 9. Osnovne uredbe.
104 Vijeće i Euroalliages osporavaju argumentaciju tužitelja.
105 Budući da su, kako je prethodno utvrđeno, institucije s pravom odlučile ne provesti precizan izračun dampinške marže, valja utvrditi da je drugi tužbeni razlog bespredmetan. Naime, drugi tužbeni razlog u bitnome se temelji na nezakonitosti izračuna cijena izvoza u okviru utvrđivanja dampinške marže.
106 Stoga valja odbiti drugi tužbeni razlog kao bespredmetan.
107 S obzirom na zaključke donesene u točkama 102. i 106. ove presude, tužbu treba odbiti u cijelosti.
Troškovi
108 Sukladno odredbama članka 87. stavka 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Budući da tužitelji nisu uspjeli u postupku, istima valja naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu Vijeća.
109 U skladu s člankom 87. stavkom 4. podstavkom 1. Poslovnika, institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove. Stoga će Komisija, koja je intervenirala u potporu Vijeću, snositi vlastite troškove.
110 U skladu s člankom 87. stavkom 4. trećim podstavkom Poslovnika, Euroalliages će snositi vlastite troškove.
Slijedom navedenog,
OPĆI SUD (drugo vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Chelyabinsk electrometallurgical integrated plant OAO (CHEMK) i Kuzneckie ferrosplavy OAO (KF) snosit će vlastite troškove i troškove Vijeća Europske unije.
3. Europska komisija snosit će vlastite troškove.
4. Euroalliages snosit će vlastite troškove.
Martins Ribeiro | Gervasoni | Madise |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 28. travnja 2015.
Potpisi
Sadržaj
Pravni okvir
Okolnosti spora
Postupak i zahtjevi stranaka
Pravo
Prvi i treći tužbeni razlog, razmatrani zajedno: temelje se na povredi odredbi članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe i članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe u vezi s člankom 2. stavkom 12. iste uredbe, kao i na povrede pravâ na obranu
Povreda članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe
– Prvi prigovor iznesen u okviru prvog tužbenog razloga, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava koju su institucije počinile u pogledu svoje diskrecijske ovlasti u smislu članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe
– Drugi prigovor iznesen u okviru trećeg tužbenog razloga, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni koju su institucije počinile kada su u vezi s dampinškom maržom zaključile da promijenjene okolnosti nisu bile trajne prirode
Povreda članka 11. stavka 9. Osnovne uredbe u vezi s člankom 2. stavkom 12. iste uredbe
Povreda prava na obranu
Drugi tužbeni razlog, koji se odnosi na izračun cijene izvoza
Troškovi