Predmet T‑190/12
Johannes Tomana i dr.
protiv
Vijeća Europske unije
i
Europske komisije
„Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s obzirom na stanje u Zimbabveu – Ograničavanje ulaska na područje Unije i prolaza preko njega – Zamrzavanje financijskih sredstava – Pravna osnova – Očita pogreška u ocjeni – Obveza obrazlaganja – Pravo na obranu – Temeljna prava – Proporcionalnost“
Sažetak – Presuda Općeg suda (osmo vijeće) od 22. travnja 2015.
1. Tužba za poništenje – Nadležnost suda Unije – Smrt fizičke osobe koja je adresat odluke institucije Unije – Tužba za poništenje koju može nastaviti sveopći pravni slijednik
(čl. 263. UFEU‑a)
2. Sudski postupak – Zastupanje stranaka – Tužba fizičke osobe – Odvjetnikovo podnošenje punomoći koja nije bila potrebna – Granice
(Statut Suda, čl. 19. st. 3. i 4. te čl. 21. st. 1.; Poslovnik Općeg suda, čl. 43. st. 1. podst. 1. i čl. 44. st. 5. t. (b))
3. Tužba za poništenje – Pravni interes – Pravni interes koji se ocjenjuje u trenutku podnošenja tužbe – Tužba protiv akta kojim se uvode mjere ograničavanja u odnosu na tužitelja – Stavljanje pobijanog akta izvan snage tijekom postupka – Obustava postupka – Nedopuštenost – Zadržavanje tužiteljeva interesa da se prizna nezakonitost pobijanog akta
(odluke Vijeća 2012/97/ZVSP i 2012/124/ZVSP; Uredba Komisije br. 151/2012)
4. Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Zimbabvea – Izbor pravne osnove – Uvrštavanje na popis osoba na koje se te mjere odnose opravdano ponašanjem povezanim s djelovanjima koja se stavljaju na teret vođama zemlje – Utemeljenost na članku 29. UEU‑a – Dopuštenost
(čl. 21. UEU‑a i 29. UEU‑a; odluke Vijeća 2011/101/ZVSP, čl. 4., 5. i 6. st. 1., 2012/97/ZVSP i 2012/124/ZVSP)
5. Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Zimbabvea – Izbor pravne osnove – Uvrštavanje osoba povezanih s članovima vlade na popis osoba na koje se te mjere odnose – Utemeljenost na člancima 60. i 301. UEZ‑a, te na Uredbi br. 314/2004
(čl. 60. UEZ‑a i 301. UEZ‑a; Odluka Vijeća 2011/101/ZVSP, čl. 4. i 5.; Uredba Vijeća br. 314/2004, čl. 6. st. 1. i 11. točka (b), Uredba Komisije br. 151/2012)
6. Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv Zimbabvea – Područje primjene ratione personae – Osobe koje su sudjelovale u aktivnostima koje ozbiljno ugrožavaju demokraciju, poštovanje ljudskih prava i vladavinu prava, članovi vlade i osobe povezane s potonjima – Pojam povezanih osoba
(Odluka Vijeća 2011/101/ZVSP)
7. Akti institucija – Obrazloženje – Obveza – Opseg – Mjere ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s obzirom na stanje u Zimbabveu – Obveza da se u obrazloženju utvrde specifični i konkretni elementi koji opravdavaju navedenu mjeru – Odluka donesena u okolnostima koje su zainteresiranoj osobi poznate, omogućujući joj da razumije doseg mjere koja se na nju odnosi – Aktivnosti koje ozbiljno ugrožavaju demokraciju, poštovanje ljudskih prava i vladavinu prava – Nepostojanje povrede obveze obrazlaganja
(čl. 296. UFEU‑a; odluke Vijeća 2011/101/ZVSP, 2012/97ZVSP i 2012/124/ZVSP; Uredba Vijeća br. 314/2004; Uredba Komisije br. 151/2012)
8. Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata koje su povezane s članovima Vlade Zimbabvea – Obveza obrazlaganja – Ponašanja tih osoba u prošlosti – Dopuštenost – Dostatno obrazloženje
(čl. 296. UFEU‑a; odluke Vijeća 2011/101/ZVSP, 2012/97/ZVSP i 2012/124/ZVSP; Uredba Vijeća br. 314/2004; Uredba Komisije br. 151/2012)
9. Akti institucija – Obrazloženje – Obveza – Opseg – Obrazloženje izneseno tijekom postupka, koje nije navedeno u pobijanoj odluci – Nedopuštenost
(čl. 296.UFEU‑a; Odluka Vijeća 2012/97/ZVSP)
10. Tužba za poništenje – Razlozi – Nepostojanje obrazloženja ili njegova nedostatnost – Tužbeni razlog različit od onog koji se odnosi na materijalnu zakonitost
(čl. 263. UFEU‑a i 296. UFEU‑a)
11. Europska unija – Sudski nadzor zakonitosti akata institucija – Mjere ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s obzirom na stanje u Zimbabveu – Doseg nadzora – Ograničen nadzor za opća pravila – Nadzor koji se proširuje na ocjenu činjenica i na provjeru dokaza u odnosu na akte koji se primjenjuju na posebne subjekte
(čl. 60. i 301. UEZ‑a; čl. 275. st. 2. UFEU‑a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima čl. 47.; odluke Vijeća 2011/101/ZVSP, 2012/97/ZVSP i 2012/124/ZVSP; Uredba Vijeća br. 314/2004; Uredba Komisije 151/2012)
12. Pravo Europske unije – Načela – Pravo na obranu – Mjere ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s obzirom na stanje u Zimbabveu – Pravo na pristup dokumentima – Pravo na saslušanje – Prava koja su uvjetovana podnošenjem Vijeću zahtjeva u tom smislu
(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 41. st. 2.; odluke Vijeća 2012/97/ZVSP i 2012/124/ZVSP; Uredba Komisije br. 151/2012)
13. Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s obzirom na stanje u Zimbabveu – Pravo na obranu – Obavijest o inkriminirajućim dokazima – Naknadna odluka kojom je ime tužitelja zadržano na popisu osoba na koje se te mjere odnose – Nepostojanje novih razloga – Povreda prava na saslušanje – Nepostojanje
(odluke Vijeća 2011/101/ZVSP, 2012/97/ZVSP i 2012/124/ZVSP; Uredba Vijeća br. 314/2004; Uredba Komisije br. 151/2012)
14. Sudski postupak – Iznošenje novih razloga tijekom postupka – Pretpostavke – Proširivanje postojećeg razloga – Dopuštenost
(Poslovnik Općeg suda, čl. 48. st. 2.)
15. Sudski postupak – Iznošenje novih razloga tijekom postupka – Razlog koji je prvi put iznesen u fazi replike – Nedopuštenost
(Poslovnik Općeg suda, čl. 48. st. 2.)
16. Zajednička vanjska i sigurnosna politika – Mjere ograničavanja protiv određenih osoba i subjekata s obzirom na stanje u Zimbabveu – Ograničenje prava na vlasništvo, prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života i prava na slobodu poduzetništva – Dopuštenost – Povreda načela proporcionalnosti – Nepostojanje
(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 7., 16. i 17. st. 1.; Odluke Vijeća 2012/97/ZVSP i 2012/124/ZVSP; Uredba Komisije br. 151/2012)
17. Pravo Europske unije – Načela – Proporcionalnost – Proporcionalnost mjere – Kriteriji za ocjenu
1. Vidjeti tekst odluke.
(t. 50.)
2. Prije nego što započne ispitivanje tužbe koja mu je podnesena, Opći sud se treba uvjeriti da je osoba u čije je ime podnesena tužba stvarno ovlastila odvjetnika koji je potpisao tužbu da je zastupa.
U tom smislu, Opći sud smatra činjenicu da je odvjetnik potpisao i podnio tužbu u ime fizičke osobe implicitnom izjavom tog odvjetnika prema kojoj ga je ta osoba uredno ovlastila, i smatra takvu vrstu izjave dovoljnom. Naime, kad bi se drugoj stranci u tom postupku priznalo pravo zahtijevati podnošenje punomoći koju mu je izdao klijent, to bi pravilu, prema kojem fizičke osobe može zastupati odvjetnik koji ne mora podnijeti punomoć, oduzelo velik dio njegova smisla i time bi se mogao nepotrebno otežati i produljiti postupak, osobito u slučajevima u kojima je tužbu podnio velik broj fizičkih osoba koje, štoviše, nemaju boravište na području Unije.
Međutim, ako postoje konkretni elementi kojima se može dovesti u pitanje postojanje navedene implicitne izjave, Opći sud ima pravo tražiti od dotičnog odvjetnika da dokaže da je stvarno ovlašten za zastupanje.
(t. 58., 61.)
3. Vidjeti tekst odluke.
(t. 64.‑67.)
4. Članak 29. UEU‑a predstavlja odgovarajuću pravnu osnovu za donošenje odluke 2011/101 o mjerama ograničavanja protiv Zimbabvea i Odluke 2012/97 o izmjeni Odluke 2011/101, prema osobama koje su počinile djela zbog kojih je Vijeće okrivilo vođe Zimbabvea za porast nasilja, mjere zastrašivanja političkih protivnika i uznemiravanje nezavisnih medija, ozbiljno ugrožavanje ljudskih prava i slobode izražavanja, udruživanja i mirnog okupljanja u zemlji ili pak kampanju u kojoj zimbabveanske vlasti sustavno provode nasilje, ometanje i zastrašivanja.
Naime, mjere ograničavanja na koje se odnose navedene odluke nisu bile propisane navedenim osobama zbog njihova navodnog sudjelovanja u bilo kakvim kažnjivim ili protupravnim ponašanjima, nego zbog ponašanja, koja su, iako su vrlo vjerojatno obuhvaćena kaznenim ili barem građanskim pravom, dio strategije zastrašivanja i sustavne povrede temeljnih prava zimbabveanskog naroda.
Nadalje, postoji jasna i očita povezanost između osoba koje podliježu mjerama ograničavanja i legitimnih ciljeva zajedničke vanjske i sigurnosne politike koje želi postići Unija u odnosu na treću zemlju, kako su navedeni u članku 21. UEU‑a. Uzimajući u obzir cilj predmetnih mjera ograničavanja, potpuno je razumno uključiti, među osobe na koje se te mjere odnose, navodne počinitelje nasilja i zastrašivanja za koje vođe Zimbabvea trebaju, prema mišljenju Vijeća, preuzeti odgovornost na političkom planu, a ne samo te potonje vođe. Naime, neovisno o bilo kakvom kaznenom ili građanskom postupku koji se može pokrenuti protiv osoba koje su navodno sudjelovale u navodnom nasilju, legitimno je i sukladno ciljevima zajedničke vanjske i sigurnosne politike donijeti mjere kojima se također nastoji potaknuti te osobe da odbace politike koje imaju učinak gušenja ljudskih prava i slobode izražavanja i ometaju dobro upravljanje, što u njihovu slučaju znači da se ubuduće suzdrže od svih sličnih ponašanja.
Jednako tako, članak 6. stavak 1. Odluke 2011/101 predstavlja odgovarajuću pravnu osnovu za donošenje Provedbene odluke 2012/124 o provedbi Odluke 2011/101.
(t. 102., 105., 106., 112.)
5. Članak 11. točka (b) Uredbe br. 314/2004 o određenim mjerama ograničavanja u odnosu na Zimbabve, predstavlja odgovarajuću pravnu osnovu za donošenje Provedbene uredbe br. 151/2012 o izmjeni navedene osnovne uredbe.
Točno je da, iako nakon stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona, Vijeće raspolaže odgovarajućom pravnom osnovom, koju predstavlja članak 215. stavak 2. UFEU‑a, a kojom mu se omogućuje da donese uredbu kojom se propisuju mjere ograničavanja u pogledu fizičkih ili pravnih osoba u Zimbabveu koje nisu povezane s vođama u toj trećoj zemlji, Uredba br. 314/2004 i dalje upućuje, u svojem članku 6. stavku 1., na pojedinačne članove Vlade Zimbabvea i sve fizičke ili pravne osobe, subjekte ili tijela povezana s njima kako je navedeno u Prilogu III. Slijedom toga, Komisija provedbenom uredbom može izmijeniti Prilog III. Uredbi br. 314/2004 samo ako osobe čija se imena trebaju uvrstiti u navedeni prilog mogu biti kvalificirane kao članovi Vlade Zimbabvea ili s njima povezane osobe.
(t. 122.‑124., 130., 132., 133., 231.)
6. Na području zajedničke vanjske i sigurnosne politike, Odluka 2011/101 o mjerama ograničavanja protiv Zimbabvea, odnosi se na tri kategorije soba i to na prvome mjestu na osobe ili subjekti čije aktivnosti ozbiljno ugrožavaju demokraciju, poštovanje ljudskih prava i vladavinu prava u Zimbabveu, na drugome mjestu na članove vlade Zimbabvea i naposljetku na bilo koju drugu fizičku ili pravnu osobu, subjekte ili tijela koja su s njima povezana. Slijedi da je svojstvo osobe ili subjekta, ako je član vlade Zimbabvea ili je povezan s takvim članom, samo po sebi dovoljno kako bi se u odnosu na njega opravdalo donošenje mjera ograničavanja predviđenih u Odluci 2011/101.
U tom smislu, fizičke osobe čije aktivnosti ozbiljno ugrožavaju demokraciju, poštovanje ljudskih prava i vladavinu prava u Zimbabveu i pravne osobe, subjekti ili tijela koji pripadaju tim fizičkim osobama, koje su sve navedene u člancima 4. i 5. Odluke 2011/101, ne treba razlikovati od osoba povezanih s članovima Vlade Zimbabvea i pravnih osoba, subjekata i tijela koji pripadaju tim povezanim osobama, ali u stvarnosti predstavljaju zasebnu kategoriju tih povezanih osoba. Naime, ne može se dopustiti da se mjere ograničavanja predviđene Uredbom br. 314/2004 o određenim mjerama ograničavanja u odnosu na Zimbabve, mogu donijeti u pogledu članova obitelji vođa Zimbabvea samo zato što su povezani s tim vođama, a da nije potrebno da ih se optuži za određeno ponašanje, te da se istodobno isključi donošenje takvih mjera u pogledu osoba koje su stvarno sudjelovale u provedbi politike nasilja, zastrašivanju i povredi temeljnih prava, koje Unija stavlja na teret tim vođama. Stoga, kategorijom osoba povezanih s članovima vlada treće zemlje nisu obuhvaćene samo osobe koje sudjeluju u stvaranju politike te vlade i izvršavaju utjecaj na nju, nego i osobe koje sudjeluju u provedbi te politike, osobito kad predmetna politika uključuje počinjenje nasilja, zastrašivanja i povrede temeljnih prava naroda.
Isto tako, okolnost da dotični članovi vlade pripadaju stranci koja je na vlasti ne znači da se na dotične osobe i subjekte koji su s njima povezani primjenjuju sankcije samo zato što pripadaju političkoj stranci, jer je ta stranka jedina bila na vlasti tijekom nasilja, zastrašivanja i povreda temeljnih prava zimbabveanskog naroda na koje se pozivaju donositelji akata koji su odredili mjere ograničavanja.
Naposljetku, tumačenje, s jedne strane, članka 6. stavka 1. Uredbe br. 314/2004 i, s druge strane, članka 5. Odluke 2011/101 prema kojem subjekti koji pripadaju fizičkim osobama ili, ovisno o slučaju, pravnim osobama koje su povezane s članovima Vlade Zimbabvea, ili su pod nadzorom tih osoba, također mogu podlijegati mjerama ograničavanja predviđenim u tim odredbama, posve je u skladu s njihovim tekstom. Isto vrijedi za tumačenje prema kojem se subjekti koji pripadaju samoj Vladi Zimbabvea, ili su pod njezinim nadzorom, trebaju smatrati povezanima s članovima te vlade u smislu tih dviju odredbi.
(t. 123., 124., 130., 132., 133., 229., 231., 232., 236., 238., 242., 282.)
7. Kada je riječ o mjerama ograničavanja protiv Zimbabvea u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike, i posebice, onima određenima članovima Vlade Zimbabvea i svim fizičkim ili pravnim osobama, subjektima ili tijelima povezanima s njima, kako bi se poštovala obveza obrazlaganja, donositelji akata koji su odredili te mjere u tim aktima nisu obvezni navesti vlastito tumačenje pojma povezanosti s Vladom Zimbabvea ili, općenito, svoje tumačenje odredbi i relevantne sudske prakse.
Nadalje, budući da se – na prvome mjestu – zamrzavanje financijskih sredstava i gospodarskih izvora uvedeno Uredbom br. 314/2004 o određenim mjerama ograničavanja u odnosu na Zimbabve, primjenjuje na članove Vlade Zimbabvea i sve fizičke i pravne osobe, subjekte i tijela povezane s njima, na drugome mjestu, mjere ograničavanja uvedene Odlukom 2011/101 o mjerama ograničavanja protiv Zimbabvea primjenjuju na članove Vlade Zimbabvea i s njima povezane fizičke i pravne osobe, uključujući fizičke ili pravne osobe čije aktivnosti ozbiljno ugrožavaju demokraciju, poštovanje ljudskih prava i vladavinu prava Zimbabvea, koji čine posebnu kategoriju takvih povezanih osoba, i na trećemu mjestu, u razlozima za uvrštenje u Odluci 2012/97 o izmjeni Odluke 2011/101 i Provedbenoj uredbi br. 151/2012 o izmjeni Uredbe br. 314/2004 jasno navode funkcije koje su te osobe obnašale u trenutku donošenja tih akata, a te funkcije potpuno opravdavaju kvalifikaciju tih tužitelja kao članova Vlade Zimbabvea, za pobijane akte treba smatrati da su obrazloženi u dovoljnoj mjeri. U tom smislu, osobe koje obnašaju funkcije visokih dužnosnika i funkcije vojske ili policije, bliski su suradnici vlade te zemlje i mogu se legitimno smatrati osobama povezanima s članovima te vlade, a da nije potrebno dodatno opravdanje. Isto vrijedi za članove tijela koje upravlja političkom strankom koja je jedina bila na vlasti.
Isto vrijedi i za upućivanje u obrazloženju na izravno sudjelovanje u nasilju i zastrašivanju, i to u ulozi predvodnika ili poticatelja, u kojem se utvrđuju specifični i konkretni elementi, u smislu svojstva ili obnašane funkcije te vrste predmetnih aktivnosti, koji, prema mišljenju donositelja pobijanih akata, pokazuju da su dotične osobe sudjelovale u nasilju, zastrašivanju i povredama temeljnih prava u Zimbabveu.
Naposljetku, optužbe koje se odnose na nasilje, zastrašivanja i povrede temeljnih prava u Zimbabveu, kako općenito tako i konkretno tijekom izbora 2008., bile su međunarodno poznate i tužitelji su za njih morali znati. Stoga su te optužbe, bez obzira na to jesu li istinite, dio okolnosti u kojima su doneseni pobijani akti, koje su relevantne za ispitivanje toga je li se poštovala obveza obrazlaganja.
(t. 141.‑143., 145., 146., 153., 157.‑164., 167., 174.‑177.)
8. Nije moguće isključiti da ponašanja jednog ili više tužitelja u prošlosti mogu opravdati propisivanje ili obnavljanje mjera ograničavanja u njegovu pogledu. Stoga, upućivanje na ponašanja jednog ili više tužitelja u prošlosti ne može pokazati da obrazloženje predmetnih akata ne postoji ili da nije dovoljno.
(t. 150., 168., 207.)
9. Vidjeti tekst odluke.
(t. 151.)
10. Vidjeti tekst odluke.
(t. 165., 166.)
11. Na području zajedničke vanjske i sigurnosne politike, u slučaju kada Vijeće na apstraktan način određuje kriterije koji mogu opravdati uvrštenje osobe ili subjekta na popis osoba ili subjekata koji su predmet mjera ograničavanja, sud Unije dužan je na temelju tužbenih razloga koje ističe predmetna osoba ili subjekt ili, ako je potrebno, po službenoj dužnosti provjeriti odgovara li njegov slučaj tim kriterijima. Taj nadzor obuhvaća ocjenu činjenica i okolnosti na koje se poziva kako bi se opravdalo uvrštenje predmetne osobe ili subjekta na popis onih na koje se primjenjuju mjere ograničavanja kao i provjeru dokaza i informacija na kojima se ta ocjena temelji.
U tom smislu, Odluka 2011/101 o mjerama ograničavanja protiv Zimbabvea, odnosi se na tri kategorije osoba, i to, s jedne strane, na osobe ili subjekte čije aktivnosti ozbiljno ugrožavaju demokraciju, poštovanje ljudskih prava i vladavinu prava u Zimbabveu, s druge strane, na članove vlade Zimbabvea i naposljetku na bilo koju drugu fizičku ili pravnu osobu, subjekte ili tijela koja su s njima povezana. Iz toga slijedi da je svojstvo osobe ili subjekta, ako je član vlade Zimbabvea ili je povezan s takvim članom, samo po sebi dovoljno kako bi se u odnosu na njega opravdalo donošenje mjera ograničavanja predviđenih u Odluci 2011/101. U odnosu na te potonje, Vijeće ima široku diskrecijsku ovlast kojom mu se omogućuje da, ako je potrebno, ne podvrgne takvu osobu navedenim mjerama ako smatra da s obzirom na ciljeve tih mjera to ne bi bilo prikladno.
(t. 186., 216.‑222., 243.)
12. Vidjeti tekst odluke.
(t. 187., 192.‑194.)
13. Na području zajedničke vanjske i sigurnosne politike, pravo osobe ili subjekta, u pogledu kojih su prethodno propisane mjere ograničavanja obnovljene novim aktom, da budu saslušani prije donošenja navedenog akta treba poštovati ako je donositelj predmetnog akta uzeo u obzir nove dokaze protiv tih osoba ili subjekata, ali ne ako se obnavljanje u biti temelji na istim razlozima, kao što su oni kojima se opravdavalo donošenje prvotnog akta kojim se propisuju predmetne mjere ograničavanja. To nije slučaj kad razlozi navedeni u pobijanim aktima kojima se opravdava propisivanje spornih mjera ograničavanja protiv tužitelja, – iako sadrže pojašnjenja u pogledu ponašanja koje se stavlja na teret velikom broju tužitelja ili detaljniji opis tog ponašanja – u biti nisu različiti od onih koji se nalaze u prethodnim aktima.
(t. 204.‑206.)
14. Vidjeti tekst odluke.
(t. 260.)
15. Vidjeti tekst odluke.
(t. 263., 266.)
16. U pogledu sudskog nadzora poštovanja načela proporcionalnosti, zakonodavcu Unije potrebno je priznati široku diskrecijsku ovlast u područjima koja uključuju njegovo sudjelovanje u odlukama političke, gospodarske i socijalne naravi, i u kojima on treba izvršiti složene ocjene. Stoga samo očita neprikladnost mjere donesene u tim područjima, u odnosu na cilj koji nadležna institucija želi postići, može utjecati na zakonitost te mjere.
U tom smislu, nadležnim tijelima Unije ne može se prigovoriti da su povrijedila načelo proporcionalnosti time što su zadržala na snazi već propisane mjere ograničavanja te im proširila doseg, jer se njima nastoji potaknuti predmetne osobe i subjekte koje su njihov predmet da odbace politike koje imaju učinak gušenja ljudskih prava i slobode izražavanja i koje ometaju dobro upravljanje. Iako je dakako točno da se radi o mjerama koje bi trebale djelovati neizravno jer se temelje na ideji da će oni na koje se te mjere odnose odbaciti navedene politike kako bi se u odnosu na njih ukinula ograničenja kojima podliježu, Unija može samo na taj način utjecati na politike Zimbabvea, suverene treće zemlje. Nadalje, pobijani akti nastali zbog ozbiljne zabrinutosti tijela Unije u pogledu stanja u Zimbabveu koju su prvi put izrazila prije deset godina. Međutim, ta zabrinutost čija opravdanost nije osporavana, i dalje je postojala u trenutku donošenja pobijanih akata kako bi se okončala navedena situacija koja tako dugo traje. Naposljetku, navedene mjere su po prirodi privremene, mogu se ukinuti i stoga ne ugrožavaju bit temeljnih prava osoba o kojima je riječ. To tim više vrijedi jer je riječ o fizičkim ili pravnim osobama s nastanom u Zimbabveu, a ne unutar Unije, što znači da neugodnosti koje stvaraju navedene mjere, iako nedvojbeno znatne, nisu toliko opterećujuće kao u slučaju fizičkih ili pravnih osoba s nastanom unutar Unije.
(t. 290., 296.‑298., 300.)
17. Vidjeti tekst odluke.
(t. 295.)