PRESUDA OPĆEG SUDA (osmo vijeće)

18. rujna 2014.(*)

„Izvanugovorna odgovornost – Sustav trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova – Subjektivna odgovornost – Odbijanje Komisije da otkrije informacije i zabrani sve transakcije koje se odnose na navodno ukradene emisijske jedinice – Dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima – Objektivna odgovornost“

U predmetu T‑317/12,

Holcim (Romania) SA, sa sjedištem u Bukureštu (Rumunjska), koji zastupa L. Arnauts, odvjetnik,

tužitelj,

protiv

Europske komisije, koju zastupaju K. Mifsud‑Bonnici i E. White, u svojstvu agenata,

tuženik,

povodom, s jedne strane, zahtjeva kojim se traži naknada štete, na temelju subjektivne odgovornosti, koju je navodno pretrpio tužitelj zato što mu je Komisija odbila otkriti informacije o emisijskim jedinicama stakleničkih plinova koje su mu navodno bile ukradene te zabraniti sve transakcije povezane s tim jedinicama i, s druge strane, zahtjeva za naknadu štete na temelju objektivne odgovornosti,

OPĆI SUD (osmo vijeće),

u sastavu: D. Gratsias (izvjestitelj), predsjednik, M. Kancheva i C. Wetter, suci,

tajnik: S. Spyropoulos, administratorica,

uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 27. veljače 2014.,

donosi sljedeću

Presudu

 Okolnosti spora

I –  Obveze koje proizlaze iz Kyotskog protkola

1        Okvirna konvencija Ujedinjenih naroda o promjeni klime potpisana je u ime Europske ekonomske zajednice 13. lipnja 1992. Ona je u ime Zajednice odobrena Odlukom Vijeća 94/69/EZ od 15. prosinca 1993. o sklapanju Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime (SL 1994, L 33, str. 11.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 16., str. 76.) te je u odnosu na nju stupila na snagu 21. ožujka 1994.

2        Kyotski protokol uz Okvirnu konvenciju Ujedinjenih naroda o promjeni klime potpisan je u ime Zajednice 29. travnja 1998. (u daljnjem tekstu: Kyotski protokol). Taj protokol odobren je u ime Zajednice Odlukom Vijeća 2002/358/EZ od 25. travnja 2002. (SL L 130, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 16., str. 245.).

3        U članku 3. stavku 1. Kyotskog protokola bilo je predviđeno da će u razdoblju od 2008. do 2012. države i međunarodne organizacije obuhvaćene prilogom I. Okvirnoj konvenciji Ujedinjenih naroda o promjeni klime pojedinačno osigurati da njihove skupne antropogene emisije pojedinih stakleničkih plinova ne prelaze određenu količinu, nazvanu „dodijeljena kvota“. Među tako obuhvaćenim međunarodnim organizacijama nalazila se i Zajednica, čiji je slijednik u međuvremenu postala Europska unija, na temelju članka 1. treće alineje UEU‑a, kako je izmijenjen Lisabonskim ugovorom.

4        Dodijeljena kvota iz članka 3. stavka 1. Kyotskog protokola bila je izražena u tonama ekvivalenta ugljikova dioksida, pri čemu jedna tona odgovara jednoj „jedinici dodijeljene kvote“ (AAU, Assigned Amount Unit). Tijekom razdoblja od 2008. do 2012. svaka država i međunarodna organizacija iz priloga I. Kyotskom protokolu mogla je, uz mjere usvojene radi ispunjavanja svojih obveza kvantificiranog ograničenja i smanjenja emisija, promijeniti dodijeljenu joj kvotu, kako ona ne bi bila niža od stvarnih emisija. Na raspolaganju je imala različite mogućnosti. Kao prvo, dodatne AAU‑e mogle su se pribaviti od trećih zemalja, u skladu s člankom 17. Kyotskog protokola. Kao drugo, posebne vrste jedinica mogle su se zaraditi, s jedne strane, „[ljudskim djelovanjem koje je izravno povezano s promjenom u korištenju zemljišta i šumarstvom te ograničeno na pošumljavanje, ponovno pošumljavanje i odšumljavanje] [neslužbeni prijevod]“ („jedinice uklanjanja“ ili RMU, Removal Unit, određene člankom 3. stavkom 3. Kyotskog protkola) i, s druge strane, određenim projektima namijenjenim smanjivanju emisija stakleničkih plinova provedenim u drugim državama. Ta potonja vrsta jedinica obuhvaćala je dvije podvrste, to jest, s jedne strane, „jedinice smanjenja emisija“ (ERU, Emissions Reduction Unit, određene člankom 6. Kyotskog protokola) i, s druge strane, „jedinice ovjerenog smanjenja emisija“ (CER, Certified Emission Reduction Unit, određene člankom 12. Kyotskog protokola). AAU, ERU, CER kao i RMU (u daljnjem tekstu: Kyotske jedinice) odgovarali su, svaki, jednoj toni ekvivalenta ugljikovog dioksida.

5        Konferencija stranaka Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime, koja je služila kao sastanak stranaka Kyotskog protokola, 30. studenoga 2005. donijela je Odluku 13/CMP.1. Prilog toj odluci utvrđuje „[n]ačine obračuna dodijeljenih kvota“.

II –  Propisi Unije doneseni u svrhu provedbe Kyotskog protokola

6        Direktiva 2003/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o uspostavi sustava trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova unutar Zajednice i o izmjeni Direktive Vijeća 96/61/EZ (SL L 275, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 9., str. 28.) donesena je 13. listopada 2003. Prema uvodnoj izjavi 5. te direktive, njezin cilj je „doprinijeti učinkovitijem ispunjavanju obveza [koje proizlaze iz Kyotskog protokola]“. Člankom 19. stavkom 3. te direktive bilo je određeno da „[z]a provedbu ove Direktive, Komisija donosi uredbu […] o standardiziranom i sigurnom sustavu registara u obliku standardiziranih elektroničkih baza podataka koje sadrže uobičajene elemente podataka za praćenje izdavanja, držanja, prijenosa i poništenja emisijskih jedinica, da bi omogućila pristup javnosti i čuvanje tajnosti, već prema potrebi, te spriječila prijenose koji nisu u skladu s obvezama koje proizlaze iz Kyotskog protokola“.

7        Komisija Europskih zajednica donijela je u skladu s tom odredbom 21. prosinca 2004. Uredbu (EZ) br. 2216/2004 o standardiziranom i zaštićenom sustavu registara u skladu s Direktivom 2003/87 i Odlukom br. 280/2004/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL L 386, str. 1.).

A –  Emisijske jedinice stakleničkih plinova koje su stvorene propisima Unije

8        Direktivom 2003/87 uveden je pojam „emisijska jedinica stakleničkih plinova“ (u daljnjem tekstu: emisijska jedinica ili jedinica). U skladu s njezinim člankom 3. točkom (a), emisijska jedinica „[daje] pravo na emisiju jedne tone ekvivalenta ugljikovog dioksida tijekom određenog razdoblja“.

9        Između emisijskih jedinica, s jedne strane, i određenih Kyotskih jedinica, s druge strane, postoji veza, iako svaka od njih ima posebna obilježja.

10      Naime, kao prvo, u članku 45. stavcima 1. i 2. Uredbe br. 2216/2004 određuje se da se „pretvorbom“ AAU‑a dobiva jedna emisijska jedinica, koju može držati fizička ili pravna osoba, pri čemu se ta pretvorba izvršava dodavanjem riječi „emisijska jedinica“ identifikacijskoj oznaci AAU‑a.

11      Kao drugo, članak 11.a Direktive 2003/87, dodan Direktivom 2004/101/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 27. listopada 2004. o izmjeni Direktive 2003/87 (SL L 338, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 16., str. 80.), omogućava, podložno različitim uvjetima, određenim fizičkim ili pravnim osobama stjecanje emisijskih jedinica „u zamjenu“ za ERU‑e ili CER‑e.

B –  Izdavanje i predaja emisijskih jedinica

12      U skladu s člankom 11. stavcima 2. i 4. Direktive 2003/87, tijekom petogodišnjeg razdoblja koje počinje 1. siječnja 2008. nadležno tijelo države članice operateru postrojenja obuhvaćenim jednom od kategorija djelatnosti navedenih u prilogu I. toj direktivi za svaku godinu izdaje određen broj emisijskih jedinica stakleničkih plinova. Emisijske jedinice izdaju se najkasnije do 28. veljače godine u pitanju (godine N).

13      U skladu s člancima 14. i 15. Direktive 2003/87, tijekom kalendarske godine N emisije svakog postrojenja prate se i verificiraju.

14      U skladu s člankom 12. stavkom 3. Direktive 2003/87, operater postrojenja mora najkasnije do 30. travnja godine N + 1 predati broj emisijskih jedinica koji odgovara ukupnoj emisiji iz tog postrojenja tijekom kalendarske godine N.

15      Kao što to proizlazi iz Direktive 2003/87, s tim u vezi moguća su četiri slučaja. Kao prvo, ako operater 30. travnja godine N + 1 ima više emisijskih jedinica od ukupnih emisija iz njegovog postrojenja tijekom godine N, on može sačuvati ili prodati taj višak emisijskih jedinica. Kao drugo, ako operater ima broj emisijskih jedinica koji je jednak ukupnim emisijama iz njegovog postrojenja, on, jednom kada ispuni svoju obvezu predaje, više neće imati nijednu emisijsku jedinicu u odnosu na to postrojenje. Kao treće, ako operater utvrdi da su emisije iz njegovog postrojenja veće od broja emisijskih jedinica kojima raspolaže u odnosu na to postrojenje, on te jedinice može pribaviti prije 30. travnja godine N + 1 kako bi ispunio svoje obveze predaje. Kao četvrto, u skladu s člankom 16. stavkom 3. Direktive 2003/87, ako operater do 30. travnja godine N + 1 nije predao dovoljan broj emisijskih jedinica da bi pokrio svoje emisije tijekom godine N, mora platiti kaznu zbog prekomjerne emisije. Kazna za prekomjerne emisije iznosi 100 eura za svaku ispuštenu tonu ekvivalenta ugljikovog dioksida za koju operater nije predao emisijske jedinice. Bez obzira na plaćanje te kazne zbog prekomjernih emisija, operater je i dalje obvezan 30. travnja N + 2 predati broj emisijskih jedinica koji je jednak količini tih prekomjernih emisija u godini N. Prema tome, operater koji se nalazi u takvoj situaciji mora u praksi pribaviti dodatne emisijske jedinice prije 30. travnja N + 2.

16      Konačno, te različite mogućnosti stvaraju uvjete za nastanak tržišta emisijskih jedinica.

C –  Način funkcioniranja sustava trgovanja emisijskim jedincima

17      Tri kategorije odredaba zaslužuju posebnu pozornost.

18      Kao prvo, članak 19. stavak 1. Direktive 2003/87 određuje da države članice uspostavljaju registre „da bi se osiguralo precizno bilježenje izdavanja, držanja, prijenosa i poništenja emisijskih jedinica“. U stavku 2. tog članka navedeno je da ti registri sadržavaju „odvojene račune za bilježenje emisijskih jedinica koje drži pojedina osoba, koja izdaje ili prenosi ili kojoj se izdaju ili prenose emisijske jedinice“. U članku 3. stavku 1. Uredbe 2216/2004 pojašnjeno je da registri u svakoj državi članici imaju oblik „standardizirane“ elektroničke baze podataka. Stavkom 2. tog članka dodaje se da registri sadržavaju „hardver i softver“ te su dostupni putem interneta. Konačno, u stavku 3. tog članka navedeno je da registri osobito moraju biti u stanju točno izvesti sve postupke u vezi sa, s jedne strane, verificiranim emisijama i, s druge strane, računima fizičkih ili pravnih osoba, imatelja emisijskih jedinica.

19      Kao drugo, u članku 20. stavku 1. Direktive 2003/87 predviđeno je da Komisija određuje središnjeg administratora za vođenje „neovisnog dnevnika transakcija [u kojem se bilježe izdavanje, prijenos i poništenje emisijskih jedinica]“.

20      U članku 5. stavku 1. Uredbe br. 2216/2004 dodaje se da taj dnevnik, koji se također naziva „neovisni dnevnik transakcija Zajednice“, uspostavlja Komisija, u obliku „standardizirane“ elektroničke baze podataka. Stavkom 2. navedenog članka propisano je da taj dnevnik sadržava „hardver i softver“ i da je dostupan putem interneta. Konačno, stavak 5., u svojem izričaju nakon donošenja Uredbe Komisije (EZ) br. 916/2007 o izmjeni Uredbe br. 2216/2004 (SL L 200, str. 5.), pojašnjava da središnji administrator koji održava dnevnik provodi postupke u vezi s emisijskim jedinicama, verificiranim emisijama ili računima samo ako je to potrebno radi izvršavanja njegovih funkcija. Konačno, iz Uredbe br. 2216/2004 proizlazi da neovisni dnevnik transakcija Zajednice tvori bazu podataka koja, s jedne strane, objedinjuje podatke iz nacionalnih registara i, s druge strane, omogućava identifikaciju transakcija između različitih registara.

21      Kao treće, u članku 10. stavku 1. Uredbe br. 2216/2004 utvrđena su pravila o povjerljivosti. Njime se propisuje:

„Sve informacije, uključujući stanje svih računa i sve obavljene transakcije, pohranjene u registrima i neovisnom dnevniku transakcija Zajednice smatraju se povjerljivima za sve potrebe, osim za provedbu odredbi ove Uredbe, Direktive 2003/87/EZ ili nacionalnog zakonodavstva.“ [neslužbeni prijevod]

III –  Činjenice koje su prethodile podnošenju tužbe

22      Tužitelj, Holcim (Romania) SA, pripada grupi Holcim, specijaliziranoj za proizvodnju cementa, agregata, asfalta i betona spremnog za uporabu. Vlasnik je računa za emisijske jedinice u rumunjskom registru.

23      Dana 16. studenoga 2010. neovlaštena osoba nezakonito je pristupila tim računima. Tužitelj tvrdi da je kao posljedica tog nezakonitog pristupa jedan milijun njegovih emisijskih jedinica bilo nezakonito preneseno na račun u Italiji, a 600 000 emisijskih jedinica preneseno je u Lihtenštajn. Tih 600 000 emisijskih jedinica neovlašteno prenesenih u Lihtenštajn vraćeno je na dan podnošenja tužbe. To ne vrijedi za preostalih milijun emisijskih jedinica. Prema tužitelju taj milijun ukradenih emisijskih jedinica (koji do dana podnošenja tužbe nije bio vraćen) na dan nastanka činjenica spora vrijedio je „oko 15 milijuna eura“.

24      Tužitelj je dopisom od 24. studenoga 2010. službeno obavijestio Komisiju o tom događaju, uz molbu da „[s jedne strane] od nacionalnih registara zatraži zamrzavanje“ navodno ukradenih emisijskih jedinica i, s druge strane, „blokira račune“ kroz koje su te jedinice prošle.

25      Dopisom od 25. studenoga 2010. tužitelj je podnio prijavu rumunjskom državnom odvjetništvu.

26      Dopisom od 2. prosinca 2010. odvjetnički ured tužitelja zatražio je od Komisije da „obustavi i uskrati pristup računima“ kroz koje su prošle navodno ukradene emisijske jedinice. Usto, pozvao ju je da „od nacionalnih registara koji ne ispunjavaju redovne uvjete sigurnosti bankovnih informacijskih sustava zatraži da obustave sve prijenose [emisijskih jedinica] do uvođenja takvih mjera sigurnosti informacijskih sustava“.

27      Dopisom od 14. prosinca 2010. Komisijin nadležni načelnik odjela odgovorio je na dopis od 2. prosinca 2010. kako slijedi:

„[…]

Što se tiče vašeg zahtjeva da se pristup relevantnim računima obustavi i blokira, smatramo da pitanje povrata emisijskih jedinica za koje se tvrdi da su bile neovlašteno prenesene ulazi u područje primjene nacionalnog prava te spada u nadležnost nacionalnih tijela za provedbu zakona. Komisija nije nadležna takve emisijske jedinice blokirati na nekom računu registra.

Što se tiče trgovanja emisijskim jedinicama, molim vas da uzmete u obzir da je ta informacija povjerljiva tijekom razdoblja od pet godina, u skladu s člankom 10. i prilogom XVI. Uredbi br. 2216/2004. Neovisno o tim odredbama, Komisija surađuje s nadležnim tijelima kaznenog progona kako bi riješila [pitanje] neovlaštenog pristupa računima [o kojima je riječ].

Konačno, što se tiče vašeg zahtjeva da se zaustave svi prijenosi emisijskih jedinica u nacionalnim registrima do uvođenja redovnih mjera sigurnosti bankovnih informacijskih sustava, takvo postupanje bilo bi neproporcionalno i bez pravne osnove. […]“

28      Dopisom od 22. prosinca 2010. glavni direktor na čelu Komisijine glavne uprave (GU) za klimatsku politiku odgovorio je na dopis od 24. listopada 2010. kako slijedi:

„[…]

Pitanje povrata emisijskih jedinica za koje se tvrdi da su bile neovlašteno prenesene ulazi u područje primjene nacionalnog prava te spada u područje nadležnosti nacionalnih tijela za provedbu zakona. Komisija nije nadležna takve emisijske jedinice blokirati na nekom računu registra, s obzirom na to da takve jedinice i dalje predstavljaju valjana pravna sredstva za ispunjavanje obveza.

Što se tiče trgovanja emisijskim jedinicama, molim vas da uzmete u obzir da je ta informacija povjerljiva tijekom razdoblja od pet godina, u skladu s člankom 10. i prilogom XVI. Uredbi br. 2216/2004. Neovisno o tim odredbama, Komisija surađuje s tijelima za provedbu zakona kako bi riješila [pitanje] neovlaštenog pristupa računima [o kojima je riječ].

[…]“

29      Nije sporno da je Komisijin glavni direktor tada djelovao u svojstvu središnjeg administratora neovisnog dnevnika transakcija Zajednice u smislu članka 20. stavka 1. Direktive 2003/87. Ta funkcija na njega je prenesena 2010.

30      Protiv Komisije je 28. prosinca 2010. pokrenut postupak privremene pravne zaštite pred prvostupanjskim sudom u Bruxellesu (Belgija), na zahtjev jednog društva koje nije tužitelj. Cilj tog postupka bio je, među ostalim, da predsjednik tog suda, odlučujući u svojstvu suca privremene pravne zaštite, naloži Komisiji, s jedne strane, da „otkrije identitet jednog ili više vlasnika“ računa na kojima se nalaze navodno ukradene emisijske jedinice i, s druge strane, da „blokira sve nacionalne registre u kojima su [bile] evidentirane [te] emisijske jedinice“. Tužitelj je 21. veljače prvostupanjskom sudu u Bruxellesu podnio zahtjev za intervenciju u svojstvu stranke „kako bi ishodio donošenje istih mjera kao i one koje je zatražilo“ to drugo društvo. Njemu je stoga priznato svojstvo „drugog tužitelja“. To barem jasno proizlazi iz rješenja kojim je okončan taj postupak privremene pravne zaštite, spomenutog u točki 39. dolje.

31      Dopisom od 11. ožujka glavni državni odvjetnik ureda za istrage povezane s organiziranim kriminalom i terorizmom (Rumunjska) obavijestio je tužitelja da je pokrenuta „kaznena istraga“ o činjenicama koje je tužitelj iznio u svojoj prijavi (spomenutoj u točki 25. gore).

32      Dopisom od 18. ožujka 2011. to isto tijelo tužitelju je napomenulo da je 11. siječnja 2011. belgijskim pravosudnim tijelima uputilo zahtjev putem molbe za pravnu pomoć. Cilj tog zahtjeva bio je da Komisijina opća uprava zadužena za održavanje neovisnog dnevnika transakcija Zajednice:

–        službeno zabrani tijelima zaduženima za održavanje nacionalnih registara da obračunavaju i odobravaju transakcije čiji su predmet emisijske jedinice koje pripadaju tužitelju;

–        dostavi sve raspoložive podatke o navodnom neovlaštenom prijenosu emisijskih jedinca tužitelja, provedenom 16. studenoga 2010.;

–        dostavi informacije o svim transakcijama povezanima s tim emisijskim jedinicama;

–        dostavi log datoteke (na engleskom jeziku log files) u kojima su navedene „IP adrese“, datum i vrijeme svih transakcija koje se odnose na emisijske jedinice koje pripadaju tužitelju, počevši od 16. studenoga 2010.;

–        dostavi log datoteke u kojima su navedene „IP adrese“, datum i vrijeme svih operacija radi pristupa računima na kojima su se nalazile emisijske jedinice koje pripadaju tužitelju, počevši od 16. studenoga 2010.;

–        te dostavi sve informacije o sličnim slučajevima koje su joj dostavili drugi nacionalni registri.

33      U spomenutom dopisu od 18. ožujka 2011. također je bilo navedeno da do dana tog dopisa belgijska pravosudna tijela nisu odgovorila na navedeni zahtjev.

34      Iz odgovora na tužbu slijedi da je zahtjev, upućen putem molbe za pravnu pomoć, u međuvremenu zaprimio Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF), 4. ožujka 2011., preko belgijskih pravosudnih tijela.

35      U dopisu od 4. travnja 2011. jedno društvo koje pripada istoj grupi kao i tužitelj Komisiji je napomenulo da se zastupnik tužitelja 2. i 17. ožujka 2011. sastao s Komisijinim službenicima. Istaknuo je da je tom prilikom potonjima rečeno da je rumunjsko državno odvjetništvo Komisiji uputilo zahtjev putem molbe za pravnu pomoć. Ono je nadalje navelo da na taj zahtjev do tog trenutka nije bilo odgovoreno. Konačno, nakon što je istaknulo da joj je usmeno rečeno da je OLAF zaprimio taj zahtjev, to društvo pozvalo je Komisiju da na njega odgovori u najkraćem mogućem roku.

36      U dopisu od 7. travnja 2011. Komisijin nadležni načelnik odjela napomenuo je tom istom društvu da GU za klimatsku politiku nije zaprimio zahtjev rumunjskih pravosudnih tijela. Također je obavijestio tužitelja da su podaci o transakcijama pohranjeni u neovisnom dnevniku transakcija Zajednice povjerljivi i da se „sukladno dobro utvrđenoj praksi“ oni dostavljaju samo nacionalnim tijelima za provedbu zakona, i to na njihov odgovarajuće obrazloženi zahtjev.

37      Iz odgovora na tužbu, čije navode potkrepljuju dokumenti koje je podnijela Komisija u odgovoru na pisano pitanje Općeg suda, proizlazi da je tog istog dana, 7. travnja 2011., OLAF odgovorio na zahtjev upućen putem molbe za pravnu pomoć. To uostalom potvrđuje i tužitelj u svojoj tužbi. Prema navodima Komisije OLAF je belgijskom državnom odvjetništvu također proslijedio „CD‑ROM i hard disk koji sadrži 300 gigabajta podataka“.

38      U dopisu od 31. svibnja 2011. odvjetnik tužitelja Komisiji je napomenuo da on pretpostavlja da je Komisija upućena u činjenicu da je tužitelj, od veljače 2011., stranka u postupku privremene pravne zaštite spomenutom u točki 30. gore. On je naglasio da je taj postupak bio usmjeren na to da se Komisiji naloži da blokira emisijske jedinice navodno ukradene 16. studenoga 2010. i da pruži informacije o tome „gdje se u nacionalnim registrima one trenutačno nalaze“. Spomenuti je odvjetnik osim toga naveo da je, prema informacijama iz tiska, 30. travnja 2011. predano 279 210 navodno ukradenih emisijskih jedinica od strane raznih operatera unutar Unije (radi ispunjavanja obveze predaje propisane člankom 12. stavkom 3. Direktive 2003/87, spomenute u točki 14. gore). On je zatim od Komisije zatražio da ne odobri predaju takvih emisijskih jedinica i da ih, u najmanjoj mjeri, blokira i ponovno dodijeli njihovom zakonitom vlasniku.

39      Predsjednik prvostupanjskog suda u Bruxellesu rješenjem od 3. lipnja 2011. proglasio se „nenadležnim“ za odlučivanje u postupku privremene pravne zaštite spomenutom u točki 30. gore.

40      Dopisom od 18. srpnja 2011. Komisija je odgovorila na dopis koji joj je odvjetnik tužitelja uputio 31. svibnja 2011., istaknuvši da se njezino stajalište u pogledu zahtjeva da se blokira predaja navodno ukradenih emisijskih jedinica nije promijenilo. Prema njezinom mišljenju, s jedne strane „pitanje povrata emisijskih jedinica za koje se tvrdi da su bile neovlašteno prenesene ulazi u područje primjene nacionalnog prava te spada u nadležnost nacionalnih tijela za provedbu zakona“, dok, s druge strane, „Komisija nije nadležna takve emisijske jedinice blokirati na nekom računu registra, s obzirom na to da takve jedinice i dalje predstavljaju valjana pravna sredstva za ispunjavanje obveza“.

41      U dopisu od 13. prosinca 2011. upućenom Komisiji tužitelj je istaknuo da Komisija i države članice imaju „implicitnu dužnost“ pronaći rješenje radi naknade štete koju je bez svoje krivnje pretrpio korisnik emisijskih jedinica. On je usto napomenuo da namjerava pokrenuti parnični postupak protiv Komisije i rumunjskih tijela kako bi „nadoknadio svoj gubitak“. Konačno, istaknuo je da takav postupak nije u interesu njegovih dioničara i da je on zato spreman na izvansudsku nagodbu (na engleskom jeziku out‑of‑court settlement) s Komisijom.

42      Komisija je u dopisu od 16. siječnja 2012. tužitelju odgovorila da se ne slaže s prijedlogom za sklapanje izvansudske nagodbe.

 Postupak i zahtjevi stranaka

43      Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 11. srpnja 2012. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak. U sklopu te tužbe iznio je dvije skupine tužbenih zahtjeva.

44      Na prvom mjestu, on je od Općeg suda zatražio da međupresudom:

–        „utvrdi, na temelju članaka 256., 268. i 340. UFEU‑a, da je Unija, u pogledu štete koju je tužitelj pretrpio uslijed krađe jednog milijuna emisijskih jedinica, odgovorna za postupanje Komisije;

–        naloži Uniji da tužitelju privremeno isplati iznos od jednog eura;

–        naloži strankama da se sporazume o iznosu štete i/ili naloži tužitelju da u roku od tri mjeseca od djelomične presude dokaže konačni obujam štete koja mu je nastala;

–        proglasi presudu izvršnom.“

45      Na drugom mjestu, on je od Općeg suda zatražio da:

–        „naloži Uniji da mu isplati vrijednost ukradenih emisijskih jedinica koje na dan konačne presude još uvijek ne bi bile vraćene, po tržišnoj cijeni na dan krađe, zajedno s kamatama po godišnjoj stopi od 8 %, počevši od 16. studenoga 2010.;

–        naloži Uniji snošenje troškova; i

–        proglasi presudu izvršnom.“

46      Komisija je 19. listopada 2012. tajništvu Općeg suda podnijela svoj odgovor na tužbu. Ona je od Općeg suda zatražila da:

–        odbije tužbu;

–        naloži tužitelju snošenje troškova.

47      Dana 23. listopada 2012., nakon što ih je talijanski registar „blokirao“, a talijansko državno odvjetništvo zaplijenilo, 94 761 emisijska jedinica vraćena je tužitelju. Tužitelju je stoga na taj dan trebalo vratiti još 905.239 emisijskih jedinica, a ne jedan milijun emisijskih jedinica, kao što je to on početno tvrdio (vidjeti točku 44. gore).

48      Tužitelj je 11. veljače 2013. tajništvu Općeg suda podnio repliku. Njome je izmijenio jednu točku tužbenog zahtjeva. On je, umjesto prijašnjeg zahtjeva da Opći sud „naloži strankama da se sporazume o iznosu štete i/ili naloži tužitelju da u roku od tri mjeseca od djelomične presude dokaže konačni obujam štete koja mu je nastala“, od tog suda zatražio da „naloži strankama da se sporazume o iznosu štete i/ili naloži tužitelju da najkasnije u razdoblju od tri mjeseca od završetka kaznenog postupka koji se vodi u Rumunjskoj dokaže konačni obujam štete koja mu je nastala“. Što se tiče ostalih točaka tužbenog zahtjeva, one su ostale nepromijenjene u odnosu na tužbu.

49      Komisija je 29. svibnja 2013. tajništvu Općeg suda podnijela odgovor na repliku.

50      Budući da je sastav vijećâ Općeg suda bio izmijenjen, prvotno određeni sudac izvjestitelj raspoređen je u osmo vijeće kojem je, slijedom navedenog, ovaj predmet dodijeljen.

51      Na prijedlog suca izvjestitelja Opći sud (osmo vijeće) odlučio je otvoriti usmeni postupak. Mjerom upravljanja postupkom pozvao je stranke da odgovore na pitanja i od njih zatražio da dostave dokumente.

52      Komisija je aktom koji je tajništvo Općeg suda zaprimilo 5. veljače 2014. udovoljila tom zahtjevu. Tužitelj je to isto učinio 6. veljače 2014.

53      Na raspravi održanoj 27. veljače 2014. saslušana su izlaganja tužitelja i Komisije kao i njihovi odgovori na pitanja koje je postavio Opći sud.

 Pitanja koja prethode ispitivanju merituma

54      Prije ispitivanja osnovanosti tužbe Opći sud će po službenoj dužnosti ispitati njezinu dopuštenost s obzirom na pretpostavke iz članka 44. stavka 1. točke (c) svojeg poslovnika, a zatim će odrediti kakav učinak na ovaj postupak ima tužba, podnesena rumunjskom sudom, radi naknade iste štete kao i one o kojoj je riječ u predmetnom postupku, ali usmjerene protiv rumunjskih tijela.

I –  Ispunjenje uvjeta iz članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika

55      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, u skladu s člankom 21. stavkom 1. Statuta Suda Europske unije u vezi s člankom 53. stavkom 1. tog statuta i člankom 44. stavkom 1. točkom (c) Poslovnika, u svakoj tužbi mora biti naveden predmet spora i sažeti prikaz tužbenih razloga. Oni se moraju navesti dovoljno jasno i detaljno da se tuženiku omogući da pripremi svoju obranu, a Općem sudu da odluči o tužbi, ako je to potrebno i bez oslanjanja na dodatne informacije. Kako bi se osigurali pravna sigurnost i dobro sudovanje, za dopuštenost tužbe potrebno je da glavni činjenični i pravni elementi na kojima se ona temelji proizlaze, barem sažeto, ali na smislen i razumljiv način, iz sadržaja same tužbe. Konkretnije, kako bi tužba radi naknade štete koju je navodno prouzročila institucija Unije ispunila te pretpostavke, ona mora sadržavati elemente na temelju kojih se mogu utvrditi, kao prvo, postupanje koje se stavlja na teret, kao drugo, narav i obujam navodno pretrpljene štete i, kao treće, razlozi zbog kojih tužitelj smatra da postoji uzročna veza između tog postupanja i štete (vidjeti presudu Općeg suda od 2. ožujka 2010., Arcelor/Parlament i Vijeće, T‑16/04, Zb., str. II‑211., t. 132.)

56      Međutim, u tužbi nije nužno odrediti, kao pretpostavku njezine dopuštenosti, točan obujam štete, a još manje točan iznos naknade štete koju se zahtijeva, jer je to u svakom slučaju moguće do faze replike, pod uvjetom da tužitelj navede posebne okolnosti koje opravdavaju njegovo kašnjenje kao i elemente na temelju kojih se može ocijeniti priroda i obujam štete, tako da tuženik bude u mogućnosti iznijeti svoju obranu (vidjeti presudu Arcelor/Parlament i Vijeće, već citiranu u t. 55. gore, t. 135. i navedenu sudsku praksu).

57      Pitanje ispunjava li tužba pretpostavke iz članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika mora se ocijeniti imajući u vidu ta razmatranja.

A –  Postupanje koje se Uniji stavlja na teret

58      Na temelju argumentacije iznesene u tužbi želi se dokazati da je Komisija trebala tužitelju otkriti identitet trenutačnih imatelja ukradenih emisijskih jedinica i zabraniti sve transakcije povezane s tim jedinicama, kako bi se olakšalo njihovo vraćanje tužitelju. Naime, u točki 64. tužbe tužitelj ističe da je Komisija „time što je odbila otkriti gdje se nalaze ukradene emisijske jedinice i blokirati te jedince“ izazvala odgovornost Unije. Slični navodi izneseni su u točki 68. tužbe. Konačno, u točki 134. tužbe iznesene su još izričitije tvrdnje. U njoj se navodi da postupanje za koje se Unija tereti „nije sama krađa“, već „nezakonito odbijanje i nesposobnost Komisije […] da pravodobno blokira ukradene emisijske jedinice i otkrije njihovu lokaciju“.

59      Točno je da u točki 65. tužbe tužitelj navodi da je do „činjenica koje su dovele do odgovornosti Unije“ došlo 16. studenoga 2010., odnosno na dan navodno neovlaštenog prijenosa emisijskih jedinica. Međutim, budući da tužitelj ni u jednom trenutku izričito ne pripisuje taj prijenos Komisiji, treba ustvrditi da su postupanja koja tužitelj stavlja Komisiji na teret jasno određena u tužbi. Navedena postupanja mogu se svrstati u dva oblika. S jedne strane, riječ je o navodnom odbijanju Komisije da otkrije gdje se nalaze ukradene emisijske jedinice i, s druge strane, odbijanju iste institucije da blokira te jedinice.

B –  Šteta na koju se poziva

60      Tužitelj u svojem tužbenom zahtjevu traži da mu se, radi naknade pretrpljene štete, isplati iznos koji odgovara „vrijednost[i] ukradenih emisijskih jedinica koje na dan konačne presude još uvijek ne bi bile vraćene, po tržišnoj cijeni na dan krađe, zajedno s kamatama po godišnjoj stopi od 8 %, počevši od 16. studenoga 2010.“.

61      On je stoga dovoljno precizno odredio narav štete na koju se poziva: riječ je o isključivo imovinskoj šteti koja se ponajprije sastoji od tržišne vrijednosti, na dan 16. studenoga 2010., jednog milijuna navodno ukradenih emisijskih jedinica koje do dana podnošenja tužbe nisu bile vraćene.

62      Usto, valja smatrati da tužba sadrži dovoljno elemenata da bi se točno utvrdio obujam štete na koju se poziva.

63      Naime, zaključni dio tužbe, gdje je iznesen zahtjev za naknadu štete, potrebno je tumačiti u vezi s njezinom točkom 119., u kojoj je navedeno da su „gubici“ koje je tužitelj pretrpio „oko 15 milijuna eura“.

64      Nadalje, iako je taj iznos aproksimativan, treba ga tumačiti s obzirom na točku 7. tužbe, gdje je navedeno da je „srednja cijena [svake navodno ukradene emisijske jedinice koja nije vraćena po kojoj se trgovalo na dan navodne krađe iznosila] između 10 i 20 eura.“ Iz toga proizlazi da tužitelj zahtijeva naknadu štete čija je najveća visina 20 milijuna eura bez kamata.

65      Stoga valja zaključiti da su u tužbi određeni kako narav tako i obujam štete na koju se poziva.

C –  Uzročna veza

66      Konačno, u tužbi je donekle jasno navedeno da je uzrok štete na koju se poziva bilo „nezakonito odbijanje i nesposobnost Komisije […] da pravodobno blokira ukradene emisijske jedinice i otkrije njihovu lokaciju“. Prema tužitelju, to odbijanje onemogućilo mu je da identificira trenutačne imatelje tih emisijskih jedinica i, slijedom toga, poduzme radnje, po potrebi i u okviru sudskog postupka, u svrhu njihovog vraćanja.

67      Te informacije o uzročnoj vezi između postupanja koje se stavlja na teret i navodne štete dovoljne su za zaključak da tužba ispunjava pretpostavke iz članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika.

II –  Učinak koji na postupak ima tužba, podnesena rumunjskom sudu, radi naknade iste štete kao i one o kojoj je riječ u predmetnom postupku, ali usmjerene protiv rumunjskih tijela

68      Tužitelj u točki 17. replike navodi da je rumunjskom sudu „podnio tužbu“ protiv upravnog tijela koje je zaduženo za održavanje rumunjskog registra. Dodaje da je „ta tužba drugačije prirode od [predmetne tužbe] i da ne utječe na [nju] jer se temelji na ugovoru sklopljenom između tužitelja i rumunjske uprave“.

69      Međutim, iz točke 49. zahtjeva kojim je pokrenut postupak, podnesenog rumunjskom sudu, koju je taj sud zaprimio 10. studenoga 2011., proizlazi da šteta čija je naknada zatražena odgovara tržišnoj vrijednosti, na dan 16. studenoga 2010., milijuna emisijskih jedinica koje su navodno neovlašteno prenesene, a nisu vraćene. Stoga, iako je točno da je postupanje koje se stavlja na teret rumunjskim tijelima (to jest povreda njihove obveze da osiguraju sigurnost rumunjskog registra) različito od onoga koje se u okviru predmetnog postupka stavlja na teret Komisiji, to ne mijenja činjenicu da je šteta na koju se u oba slučaja poziva istovjetna: riječ je o vrijednosti navodno ukradenih emisijskih jedinica koje nisu bile vraćene do dana podnošenja tužbe (vidjeti t. 61. gore).

70      Prema tužiteljevim navodima, na dan održavanja rasprave i, a fortiori, na dan podnošenja tužbe, nijedan rumunjski sud još nije donio odluku.

71      U takvim okolnostima, ako bi rumunjski sud nakon održavanja rasprave u ovom predmetu udovoljio tužiteljevom zahtjevu koji mu je podnesen i ako bi Opći sud istodobno prihvatio tužbeni zahtjev u predmetnom slučaju, tužitelju bi dvaput bila nadoknađena ista šteta.

72      Međutim, u sudskoj praksi razvijena su rješenja, ovisno o slučaju, ili u okviru ispitivanja dopuštenosti tužbe ili kasnije, tijekom ispitivanja njezine osnovanosti, koja omogućavaju izbjegavanje takvih posljedica.

A –  Učinak podnošenja tužbe radi naknade štete rumunjskom sudu na dopuštenost predmetne tužbe

73      Sud je u presudi od 30. svibnja 1989., Roquette frères/Komisija (20/88, Zb., str. 1553., t. 15.) smatrao da dopuštenost tužbe za naknadu štete predviđene člankom 268. i člankom 340. stavkom 2. UFEU‑a u određenim slučajevima može biti uvjetovana iscrpljivanjem nacionalnih pravnih sredstava za ostvarivanje naknade štete od nacionalnih tijela, uz pretpostavku da ta nacionalna pravna sredstva osiguravaju djelotvornu zaštitu zainteresiranih osoba na način da je na temelju njih moguće ostvariti naknadu štete za koju se tvrdi da je bila pretrpljena.

74      U toj formulaciji načela upotreba glagola „moći“ znači da neiscrpljivanje „nacionalnih pravnih sredstava za ostvarivanje naknade štete od nacionalnih tijela“ ne mora automatski dovesti do zaključka o nedopuštenosti od strane suca Unije. Ono može dovesti do nedopuštenosti tužbe samo „u određenim slučajevima“.

75      Ti slučajevi doduše nisu bili točno određeni u presudi Roquette frères/Komisija, već navedenoj u t. 73. gore (t. 15.). Međutim, stajalište je Općeg suda da postoji samo jedan slučaj u kojem okolnost da o tužbi za naknadu štete podnesenoj nacionalnom sudu nije odlučeno na konačan način nužno podrazumijeva nedopuštenost tužbe za naknadu štete podnesene sucu Unije. Riječ je o slučaju u kojem ta okolnost onemogućava potonjem da utvrdi narav i visinu štete na koju se pred njim poziva, uz posljedicu da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika (vidjeti sudsku praksu navedenu u točki 55. gore).

76      Međutim, u predmetnom slučaju, neovisno o činjenici da se ni iz čega u spisu ne može zaključiti da je bilo koji rumunjski sud donio odluku u postupku naknade štete koji je pokrenuo tužitelj, Opći sud može ustanoviti narav i visinu štete na koju se poziva (vidjeti t. 65. gore).

77      U skladu s tim, predmetna se tužba ne može odbaciti kao nedopuštena na osnovi sudske prakse proizašle iz presude Roquette frères/Komisija, već citirane u t. 73. gore (t. 15.).

B –  Učinak podnošenja tužbe radi naknade štete rumunjskom sudu na ispitivanje osnovanosti predmetne tužbe

78      Podnošenje tužbe radi naknade iste štete kao i one na koju se poziva pred sucem Unije nacionalnom sudu ne proizvodi posljedice samo u odnosu na dopuštenost. Ono također ima učinak na ispitivanje osnovanosti tužbe za naknadu štete podnesene sucu Unije.

79      Prema sudskoj praksi, ako, kao prvo, neka osoba podnese dvije tužbe radi naknade iste štete, jednu nacionalnom sudu protiv nacionalnog tijela, drugu sudu Unije protiv institucije ili tijela Unije i ako, kao drugo, postoji opasnost da će, zbog toga što dva suda kojima su tužbe podnesene različito ocjenjuju tu štetu, ona spomenutoj osobi biti nedovoljno ili prekomjerno nadoknađena, sudac Unije mora, prije nego što donese odluku o šteti, pričekati da nacionalni sud donese konačnu odluku o tužbi koja mu je podnesena (vidjeti, u tom smislu, presude Suda od 14. srpnja 1976., Kampffmeyer i dr./Komisija, 5/66, 7/66 i 13/66 do 24/66, Zb., str. 317., 344.; od 30. studenoga 1967., Becher/Komisija, 30/66, Zb., str. 369., 389. i 390. i od Općeg suda od 13. prosinca 2006., É. R. i dr./Vijeće i Komisija, T‑138/03, Zb., str. II‑4923., t. 42.).

80      Sudac Unije u takvom slučaju stoga mora čekati da nacionalni sudac donese odluku prije nego što presudi o postojanju i visini štete. On stoga u međuvremenu ne može odlučiti ni o uzročnoj vezi između postupanja koje se Uniji stavlja na teret i štete na koju se poziva. S druge strane, on može, čak i prije nego što nacionalni sudac donese odluku, utvrditi može li postupanje koje se stavlja na teret dovesti do izvanugovorne odgovornosti Unije. Osim toga, u predmetu u kojem je donesena presuda Kampffmeyer i dr./Komisija, već citirana u t. 79. gore (Zb., str. 339.), Sud je, prije nego što je prekinuo postupak, presudio o tome je li došlo do „nepravilnog postupanja koje može dovesti do odgovornosti Zajednice“.

81      U predmetom slučaju, s obzirom na to da je tužitelj podnio tužbu, u vezi s kojom je pred rumunjskim sudom postupak još uvijek u tijeku, radi naknade iste štete kao i one na koju se poziva u okviru predmetnog postupka, ispitivanje štete i uzročne veze mora se odgoditi.

82      Međutim, Opći sud ističe da može odlučivati o pitanjima koja prethode tom ispitivanju.

83      Točnije, Opći sud može ocijeniti zakonitost dvaju oblika postupanja Komisije na koje se tužitelj poziva u prilog svojem odštetnom zahtjevu na temelju subjektivne odgovornosti. Osim toga, u slučaju da Opći sud odbije taj odštetni zahtjev, on bi također mogao donijeti odluku o ispunjenju uvjeta za postojanje objektivne odgovornosti, pod pretpostavkom da takav sustav odgovornosti postoji u pravu Unije.

 Meritum

84      Podnositelj zahtijeva da se utvrdi odgovornost Unije na dvije osnove: on ponajprije ističe subjektivnu odgovornost Unije, odnosno odgovornost uslijed nezakonitog postupanja, i podredno objektivnu odgovornost, odnosno odgovornost slijedom zakonitog postupanja.

85      Te dvije osnove ispitat će se u nastavku jedna za drugom.

I –  Subjektivna odgovornost

86      Prema ustaljenoj sudskoj praksi, da bi došlo do izvanugovorne odgovornosti Unije mora biti ispunjeno nekoliko uvjeta, to jest, prvo, da se postupanje koje se instituciji stavlja na teret može pripisati instituciji ili tijelu Unije, drugo, to postupanje mora biti nezakonito, treće, morala je nastati šteta i, četvrto, mora postojati izravna uzročna veza između tog postupanja i štete koja se navodi. Ako jedan od tih uvjeta nije ispunjen, tužba se mora odbiti u svojoj cijelosti, pri čemu nije potrebno ispitivati jesu li ispunjeni ostali uvjeti (vidjeti presudu Općeg suda od 10. srpnja 2012., Interspeed/Komisija, T‑587/10, t. 38. i navedenu sudsku praksu).

87      U skladu sa sudskom praksom, kako bi se postupanje koje se stavlja na teret smatralo nezakonitim, mora biti utvrđena dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila čija je svrha dodjeljivanje pravâ pojedincima. U tom pogledu valja podsjetiti da sustav pravila o izvanugovornoj odgovornosti Unije razvijen u sudskoj praksi među ostalim u obzir uzima složenost situacija koje se uređuje, teškoće u primjeni ili tumačenju tekstova i osobito diskrecijski prostor kojim raspolaže autor sporne radnje. Odlučujući kriterij za utvrđenje da je neka povreda prava Unije dovoljno ozbiljna sastoji se u tome je li institucija u pitanju očigledno i znatno prekoračila granice svoje diskrecijske ovlasti. Kada ta institucija raspolaže tek znatno ograničenim diskrecijskim prostorom ili čak nema diskrecijski prostor, jednostavna povreda prava Unije može biti dovoljna da se utvrdi postojanje dovoljno ozbiljne povrede (presude Suda od 4. srpnja 2000., Bergaderm i Goupil/Komisija, C‑352/98 P, Zb., str. I‑5291., t. 40. i 42. do 44. i od 10. prosinca 2002., Komisija/Camar i Tico, C‑312/00 P, Zb., str. I‑11355., t. 52. do 55.).

88      Zakonitost dvaju različitih oblika postupanja koje, kao što je bilo navedeno u točki 59. gore, tužitelj stavlja na teret Komisiji, potrebno je ispitati imajući u vidu ta razmatranja.

A –  Prvi oblik postupanja koje se stavlja na teret: odbijanje otkrivanja lokacije emisijskih jedinica koje su navodno bile ukradene 16. studenoga 2010.

1.     Postojanje prvog oblika postupanja koje se stavlja na teret

89      Uistinu je točno da nijedan od dopisa upućenih Komisiji u ime tužitelja, koji su dio spisa, ne sadrži izričit zahtjev upućen Komisiji da otkrije lokaciju emisijskih jedinica navodno ukradenih 16. studenoga 2010.

90      Međutim, treba napomenuti da je Komisija, u svojim dopisima od 14. i 22. prosinca 2010., tužitelju na svoju inicijativu napomenula da su sve „informacije [o trgovanju emisijskim jedinicama] povjerljive tijekom razdoblja od pet godina“.

91      Osim toga, iz sadržaja spisa proizlazi da je tužitelj 21. veljače 2011. od predsjednika prvostupanjskog suda u Bruxellesu zatražio da Komisiji naloži „da otkrije identitet jednog ili više vlasnika“ računa na kojima se nalaze emisijske jedinice koje su mu, prema njegovim navodima, ukradene 16. studenoga 2010. (vidjeti t. 30. gore). Drugim riječima, tužitelj je zahtijevao da se Komisiji naloži da otkrije lokaciju navodno ukradenih emisijskih jedinica.

92      Iako je takav zahtjev bio upućen predsjedniku prvostupanjskog suda u Bruxellesu, a ne Komisiji, očito je da je potonja, dopisom od 7. travnja 2011. (vidjeti t. 36. gore) pokušala odgovoriti na taj zahtjev. Naime, u tom dopisu se pojašnjava da su podaci o transakcijama pohranjeni u neovisnom dnevniku transakcija Zajednice povjerljivi i da Komisija, „sukladno dobro utvrđenoj praksi“, te podatke dostavlja samo nacionalnim tijelima za provedbu zakona, i to na njihov odgovarajuće obrazložen zahtjev. Točno je da taj dopis od 7. travnja 2011. nije bio upućen tužitelju, nego jednom drugom društvu koje pripada istoj grupi. U tom dopisu ne spominje se tužiteljev zahtjev podnesen u okviru postupka pokrenutoga pred prvostupanjskim sudom u Bruxellesu. Međutim, ostaje činjenica da je tim dopisom neizravno odgovoreno na taj zahtjev.

93      U tim okolnostima, treba zaključiti da je Komisija odbila tužiteljev zahtjev da se otkrije lokacija emisijskih jedinica navodno ukradenih 16. studenoga 2010. Postojanje prvog oblika postupanja stoga je utvrđeno.

2.     Zakonitost prvog oblika postupanja koje se stavlja na teret

94      Tužitelj je istaknuo, u biti, sedam tužbenih razloga kako bi dokazao nezakonitost prvog oblika postupanja koje se stavlja na teret, to jest Komisijinog odbijanja da mu izravno otkrije povjerljive informacije.

a)     Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 10. stavka 1. Uredbe br. 2216/2004

 Tužiteljevi argumenti

95      Tužitelj u okviru prvog tužbenog razloga u biti tvrdi da je Komisija, odbivši mu otkriti informacije o navodno ukradenim emisijskim jedinicama, povrijedila članak 10. Uredbe br. 2216/2004, kojim se propisuju pravila o povjerljivosti.

96      U prilog tom tužbenom razlogu tužitelj navodi da mu je Komisija bila dužna otkriti povjerljive informacije na temelju kojih bi se omogućio povrat navodno ukradenih emisijskih jedinica. Naime, prema njegovom mišljenju, člankom 10. Uredbe br. 2216/2004 dopušta se otkrivanje povjerljivih informacija ako je to potrebno za provedbu zahtjeva iz Uredbe br. 2216/2004, Direktive 2003/87 i nacionalnog zakonodavstva. Tužitelj smatra da je upravo otkrivanje informacija o ukradenim emisijskim jedinicama potrebno za „provedbu“ takvih zahtjeva i predstavlja „uvjet za održavanje registara“.

97      Kako bi opravdao svoje stajalište, tužitelj ističe da se člankom 20. Direktive 2003/87 službama Komisije koje su zadužene za održavanje neovisnog dnevnika transakcija Zajednice povjerava zadatak da razotkriju eventualne nepravilnosti koje utječu na transakcije, poput krađa, te da ih otklone. Međutim, takav zadatak ne bi se mogao provoditi ako se „žrtvama tih nepravilnosti“ ne bi pružile nikakve informacije. Prema tome, otkrivanje informacija o računima „s ciljem povrata ukradenih emisijskih jedinica“ u skladu je sa zahtjevima iz članka 20. Direktive 2003/87.

98      Konačno, tužitelj tvrdi da premda je Komisija izjavila da pristaje „otkriti informacije tijelima [država članica] za provedbu zakona“, ona je isključila da bi građanski sudovi, a osobito predsjednik prvostupanjskog suda u Bruxellesu mogli predstavljati takva tijela. Međutim, to stajalište „nije opravdano i kao takvo predstavlja zlouporabu ovlasti“ (na engleskom jeziku misuse of powers). Dodaje da Komisija do dana tužbe „zapravo“ nije odgovorila na „molbu za pravnu pomoć koju su rumunjska tijela kaznenog progona […] uputila 13. siječnja 2011.“

 Osnovanost tužiteljevih argumenata

99      Kako bi se dao odgovor na prvi tužbeni razlog, prvo valja navesti i protumačiti odredbe članka 10. Uredbe br. 2216/2004.

–       Odredbe članka 10. Uredbe br. 2216/2004 koje su bile na snazi u vrijeme postupanja koje se Komisiji stavlja na teret

100    Kao prvo valja istaknuti da je na dan kada treba smatrati da je Komisija odbila otkriti informacije koje je tužitelj zatražio, odnosno najkasnije 7. travnja 2011. (vidjeti točku 92. gore), članak 10. Uredbe br. 2216/2004 još uvijek bio na snazi. Naime, iako je člankom 91. stavkom 2. Uredbe Komisije br. 994/2008 od 8. listopada 2008. o standardiziranom i zaštićenom sustavu registara u skladu s Direktivom 2003/87 i Odlukom br. 280/2004/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL L 271, str. 3.) Uredba br. 2216/2004 stavljena izvan snage, istim člankom je učinak tog stavljanja izvan snage odgođen do 1. siječnja 2012.

101    Članak 10. stavak 1. Uredbe br. 2216/2004 ostao je nepromijenjen do stavljanja izvan snage 1. siječnja 2012. Njime je bilo propisano da se „[s]ve informacije, uključujući stanje na svim računima i sve obavljene transakcije, pohranjene u registrima i neovisnom dnevniku transakcija Zajednice uvijek […] smatraju povjerljivima, osim kad je u pitanju provođenje zahtjeva ove Uredbe, Direktive 2003/87/EZ ili nacionalnog zakonodavstva.“ [neslužbeni prijevod]

102    Izričaj članka 10. stavaka 2. do 2.e Uredbe br. 2216/2004 primjenjivoga na dan prvog oblika postupanja koje se stavlja na teret rezultat je izmjena na temelju članka 78. stavka 2. Uredbe Komisije br. 920/2010 od 7. listopada 2010. o standardiziranom i zaštićenom sustavu registara u skladu s Direktivom 2003/87 i Odlukom br. 280/2004/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL L 270, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 11., str. 86.), pri čemu su te izmjene na snagu stupile 15. listopada 2010., sukladno članku 80. te uredbe.

103    Slijedom toga, člankom 10. stavcima 2. do 2.e Uredbe br. 2216/2004, u obliku mjerodavnom za predmetni slučaj, propisano je:

„2.      Podatke pohranjene u registrima i [neovisnom dnevniku transakcija Zajednice] mogu dobiti sljedeći subjekti:

a)      tijela za provedbu zakona i porezna tijela države članice;

b)      [OLAF];

c)      Europol;

d)      administratori registara država članica.

2.a      Podaci se mogu dati subjektima navedenima u stavku 2. na temelju zahtjeva koji upućuju središnjem administratoru ili administratoru registra, ako su ti zahtjevi opravdani i potrebni za istragu, otkrivanje i sudski progon vezan uz prijevare, administriranje ili ubiranje poreza, pranje novca, financiranje terorizma ili teško kazneno djelo.

2.b      Subjekt koji dobije podatke u skladu sa stavkom 2.a mora se pobrinuti da se dobiveni podaci koriste samo u svrhe navedene u zahtjevu u skladu sa stavkom 2.a i da se ni namjerno ni nenamjerno ne daju na raspolaganje osobama koje nisu uključene u predviđenu namjenu upotrebe podataka. Ova odredba ne sprečava te subjekte da podatke daju na raspolaganje ostalim subjektima navedenima u stavku 2., ako je to potrebno za namjene navedene u zahtjevu podnesenom u skladu sa stavkom 2.a.

2.c      Središnji administrator može na zahtjev subjekata navedenih u stavku 2. tim subjektima omogućiti pristup anonimiziranim podacima o transakcijama radi traženja sumnjivih obrazaca transakcija. Subjekti koji imaju takav pristup mogu o sumnjivim obrascima transakcija obavijestiti ostale subjekte navedene u stavku 2.

2.d      Administratori registara preko sigurnih mehanizama daju drugim nacionalnim administratorima imena i identifikacijske oznake osoba kojima su odbili otvoriti račun ili koje su odbili predložiti za ovlaštene predstavnike ili dodatne ovlaštene predstavnike.

2.e      Administratori registara mogu odlučiti da u roku od 24 sata nacionalnim tijelima za provođenje zakona prijave sve transakcije koje uključuju broj jedinica veći od količine koju je utvrdio administrator registra i sve račune koji su sudjelovali u više transakcija s količinama većima od onih koje je utvrdio administrator registra“.

104    Konačno, izričaj članka 10. stavka 3. Uredbe br. 2216/2004 primjenjivoga na dan prvog oblika postupanja koje se stavlja na teret rezultat je izmjena na temelju članka 1. stavka 6. Uredbe br. 916/2007.

105    Slijedom toga, člankom 10. stavkom 3. Uredbe br. 2216/2004, u obliku primjenjivom na predmetni slučaj, propisano je:

„Svako nadležno tijelo i svaki administrator registra izvode postupke u vezi s emisijskim jedinicama, verificiranim emisijama, […] računima ili Kyotskim jedinicama samo ako je to potrebno radi izvršavanja njihovih funkcija nadležnog tijela ili administratora registra.“ [neslužbeni prijevod]

–       Tumačenje članka 10. Uredbe br. 2216/2004

106    Svrha odredaba članka 10. Uredbe br. 2216/2004 jest odgovoriti na potrebu čuvanja poslovne tajne. Njime se utvrđuje pravilo da se sve informacije, uključujući stanje svih računa i sve obavljene transakcije, pohranjene u registrima i neovisnom dnevniku transakcija Zajednice smatraju povjerljivima.

107    Prva iznimka od tog pravila određena je člankom 10. stavkom 1. Uredbe br. 2216/2004. Ta iznimka odnosi se na situaciju u kojoj je svrha otkrivanja takvih informacija provođenje zahtjeva Uredbe br. 2216/2004, Direktive 2003/87 ili nacionalnog zakonodavstva. Ona se mora tumačiti usko, kao što je to slučaj kod svakog odstupanja ili iznimke od općeg pravila (vidjeti presudu Suda od 29. rujna 2011., Komisija/Irska, C‑82/10, neobjavljenu u Zborniku, t. 44. i navedenu sudsku praksu). U skladu s tim treba smatrati da ona obuhvaća samo dva slučaja. Prvi slučaj je kada se otkrivanje informacija pohranjenih u registru i neovisnom dnevniku transakcija Zajednice izričito zahtijeva na osnovi neke odredbe Direktive 2003/87 ili Uredbe br. 2216/2004 ili pak na osnovi nekog pravnog pravila nacionalnog prava koje je u skladu s pravom Unije. Drugi slučaj je kada je otkrivanje tih informacija potrebno za pravilnu primjenu takvih odredaba. Osim toga, valja napomenuti da je navedena iznimka u načelu primjenjiva samo u korist tijela koja izvršavaju javne ovlasti, a kojima bi, na toj osnovi, mogla biti povjerena „provedba“ odredaba Uredbe br. 2216/2004 i Direktive 2003/87 ili odredaba nacionalnog zakonodavstva donesenoga radi prenošenja ili primjene tih pravila Unije.

108    U članku 10. stavcima 2., 2.a i 2.c Uredbe br. 2216/2004 određuje se druga iznimka od pravila prema kojem su informacije pohranjene u registrima i neovisnom dnevniku transakcija Zajednice povjerljive.

109    U stavku 2. izričito je propisano da je iznimka primjenjiva samo u korist tijela za provedbu zakona država članica, poreznih tijela država članica, OLAF‑a, Europola i administratora registara država članica.

110    Osim toga, u skladu sa stavkom 2.a, ta iznimka primjenjiva je samo u slučaju ako su ta tijela podnijela zahtjev za dobivanje informacija pohranjenih u registrima i neovisnom dnevniku transakcija Zajednice. Taj zahtjev mora biti obrazložen na odgovarajući način. Kada je riječ o samim informacijama, one moraju biti potrebne bilo za suzbijanje kriminala bilo za utvrđivanje porezne osnovice ili za naplatu poreza.

111    Konačno, stavak 2.b ne sprječava subjekta koji dobije informacije u skladu sa stavkom 2.a da dalje proslijedi te informacije fizičkim ili pravnim osobama koje su izravno povezane s kaznenim i poreznim predmetima navedenima u zahtjevu. Naime, prema prvoj rečenici članka 10. stavka 2.b svaki „subjekt koji dobije podatke u skladu sa stavkom 2.a mora se pobrinuti da se dobiveni podaci koriste samo u svrhe navedene u zahtjevu u skladu sa stavkom 2.a i da se ni namjerno ni nenamjerno ne daju na raspolaganje osobama koje nisu uključene u predviđenu namjenu upotrebe podataka“. Iz toga treba zaključiti, a contrario, da osobe „uključene u […] upotreb[u] podataka“, navedene u zahtjevu podnesenom u skladu sa stavkom 2.a, mogu primiti te podatke od subjekata koji su podnijeli navedeni zahtjev.

112    Međutim, valja istaknuti da sâm status osobe koja je uključena u upotrebu podataka navedenih u zahtjevu podnesenom u skladu sa stavkom 2.a ne daje bezuvjetno pravo da joj se dostave ti podaci. Otkrivanje navedenih podataka osobi koja ima takav status samo je mogućnost koja se ostavlja subjektu podnositelju navedenog zahtjeva: na tom subjektu je da osobito s obzirom na činjenice kojima raspolaže i primjenjivo nacionalno pravo ocjeni treba li otkriti te podatke.

113    Stoga, ako je tijelo kaznenog progona, poput onoga kojem je tužitelj podnio prijavu 25. studenoga 2010. (vidjeti točku 25. gore), u svojstvu subjekta „koji primjenjuje zakon“ primilo povjerljive informacije pohranjene u registrima i neovisnom dnevniku transakcija Zajednice koje su, prema stajalištu tog tijela, bile potrebne za identifikaciju počiniteljâ kaznenog dijela, članak 10. Uredbe br. 2216/2004 njemu ne zabranjuje da te informacije otkrije fizičkoj ili pravnoj osobi koja je, poput tužitelja, žrtva navodnoga kaznenog dijela. Naime, takvu osobu u svrhu članka 10. stavka 2.b Uredbe br. 2216/2004 nužno treba smatrati „uključenom“ s obzirom na elemente navedene u svrhu skidanja oznake povjerljivosti.

114    Člankom 10. stavkom 2.d Uredbe br. 2216/2004 utvrđuje se treća iznimka od pravila o povjerljivosti, koja je primjenjiva samo u korist administratora registara. Tim člankom oni se ovlašćuju za međusobno prosljeđivanje određenih informacija.

115    Konačno, stavkom 10. člankom 2.e Uredbe br. 2216/2004 uspostavlja se četvrta iznimka od pravila o povjerljivosti: njime se administratore registara ovlašćuje da nacionalnim tijelima za provođenje zakona prijave, s jedne strane, transakcije čiji obujam prelazi određeni prag i, s druge strane, račune koji su uključeni u transakcije čiji broj u danu prelazi određeni prag.

–       Primjena na predmetni slučaj

116    Na prvom mjestu, u članku 20. Direktive 2003/87 određeno je, s jedne strane, da središnji administrator kojeg je odredila Komisija „automatski provjerava“ svaku zabilježenu transakciju kako bi osigurao da ne bude „nepravilnosti“ u operacijama koje se odnose na emisijske jedinice i, s druge strane, da to tijelo, ako se otkriju „nepravilnosti“, obavješćuje dotičnu državu članicu ili države članice (vidjeti t. 148. dolje). Međutim, protivno tužiteljevim tvrdnjama iz točke 97. gore, ni u tom članku kao ni uostalom u drugim odredbama Direktive 2003/87 ili Uredbe br. 2216/2004 nije izričito određeno da Komisija može otkriti informacije o navodno ukradenim emisijskim jedinicama navodnoj žrtvi te krađe. Isto tako, nije utvrđeno te se čak nije ni tvrdilo da neko pravno pravilo primjenjivo u državi članici sadrži takvu odredbu.

117    Usto, nije bilo dokazano da je takvo skidanje oznake povjerljivosti nužno za pravilnu primjenu neke odredbe Direktive 2003/87 ili Uredbe br. 2216/2004 ili pak pravnog pravila primjenjivoga u nekoj državi članici. Ono osobito nije potrebno za pravilnu primjenu članka 20. Direktive 2003/87, na koji se tužitelj poziva.

118    U tim okolnostima tužitelj se ne može pozvati na iznimku ratione materiae od pravila o povjerljivosti, određenu u članku 10. stavku 1. Uredbe br. 2216/2004 (i sažetu u točki 107. gore).

119    Na drugom mjestu, može se istaknuti, u svrhu cjelovitosti, da je tužitelj dioničko društvo osnovano u skladu s rumunjskim pravom. Kao takvo, ono se ne može osnovano pozvati na iznimku ratione personae propisanu člankom 10. stavkom 2. Uredbe br. 2216/2004 (i sažetu u točki 108. gore).

120    Na trećem mjestu, u okviru argumenta iznesenoga u točki 98. gore tužitelj u biti ističe da je Komisija nezakonito odbila otkriti povjerljive informacije građanskom pravosudnom tijelu, to jest predsjedniku prvostupanjskog suda u Bruxellesu i nije „zapravo“ otkrila takve informacije tijelu kaznenog progona, to jest rumunjskom državnom odvjetništvu. Prema tužiteljevom mišljenju, zbog takvih odbijanja njemu je onemogućeno da kasnije dobije pristup tim povjerljivim informacijama u skladu s člankom 10. stavkom 2.b Uredbe br. 2216/2004, kako je protumačen u točkama 108. i 113. gore.

121    Međutim, kao prvo, iz navoda iznesenih u odgovoru na tužbu, potkrijepljenih internim dokumentom Komisije koji je ona priložila odgovoru na pisano pitanje Općeg suda, proizlazi da je OLAF, koji je u skladu s člankom 2. Odluke Komisije 1999/352/EZ, EZUČ, Euratom od 28. travnja 1999. o osnivanju Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF) (SL L 136, str. 20.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 9., str. 3.) među ostalim odgovoran za „provođenje unutarnjih upravnih istraga [u Komisiji] koje su namijenjene […] borbi protiv prijevara“ i „za pružanje potpore Komisiji u suradnji s državama članicama u području borbe protiv prijevara“, 7. travnja 2011. odgovorio na zahtjev koji je uputilo rumunjsko državno odvjetništvo putem molbe za pravnu pomoć (vidjeti t. 37. gore). Ti navodi iz odgovora na tužbu ne samo da nisu osporeni nego su u cijelosti potvrđeni u samoj tužbi. Naime, premda tužitelj u točki 93. tužbe tvrdi da „zapravo“ nije bilo odgovoreno na zahtjev upućen putem molbe za pravnu pomoć (vidjeti t. 98. gore), on istodobno priznaje postojanje takvog odgovora u točki 53. tužbe. Nadalje, čak i ako se uzme da je tužitelj argumentacijom iznesenom u točki 93. tužbe osporavao relevantnost odgovora koji je u ime Komisije OLAF dao na zahtjev o kojem je riječ, svejedno je potrebno ustvrditi da on nije iznio nijedan dokazni prijedlog kojim bi se mogli potkrijepiti takvi prigovori. On uostalom čak nije ni pojasnio zašto je prema njegovom mišljenju OLAF‑ov odgovor bio neprimjeren ili nedovoljan, dok je Komisija u svojem odgovoru na tužbu precizirala koja je bila količina informacija koju je OLAF u njezino ime proslijedio (vidjeti točku 37. gore). S obzirom na te okolnosti, tužitelj neosnovano tvrdi da je Komisija odbila otkriti informacije rumunjskom državnom odvjetništvu pozivajući se na njihovu povjerljivost.

122    Kao drugo, članak 10. Uredbe br. 2216/2004 nije Komisiju ovlašćivao da predsjedniku prvostupanjskog suda u Bruxellesu otkrije povjerljive podatke pohranjene u registrima. Naime, kao sudac u postupku privremene pravne zaštite on nije imao status „tijela za provedbu zakona“ u smislu stavka 2.a tog članka (vidjeti t. 103. gore). On osobito nije bio zadužen ni za kakvu istragu o navodno ukradenim emisijskim jedinicama.

123    Nadalje, netočna je tvrdnja, poput one koju iznosi tužitelj, da je Komisija odbila otkriti povjerljive informacije građanskom pravosudnom tijelu države članice, kao što je to predsjednik prvostupanjskog suda u Bruxellesu: ona je samo odbila te informacije izravno otkriti tužitelju putem sudskog naloga tog belgijskog pravosudnog tijela.

124    U tom pogledu valja istaknuti da je Komisijin odvjetnik u svojem podnesku podnesenom prvostupanjskom sudu u Bruxellesu 21. veljače 2011. naveo kako slijedi:

„Unija je uvijek tvrdila da je spremna odgovoriti na sva odgovarajuće obrazložena pitanja koja joj upute državna tijela, međutim zahtjev protustranke nije podnesen u tu svrhu […] jedna stvar je pružiti informacije sucu, policiji […], a druga te informacije dati trgovačkom društvu, što se zahtjevom – premda je on podnesen sudu – zapravo traži. Ako bi taj zahtjev bio prihvaćen, Unija […] bi zatražene informacije morala dostaviti ne predsjedniku [prvostupanjskog suda u Bruxellesu] koji sudi u postupku privremene pravne zaštite, nego tužitelju.“

125    Drugim riječima, Komisija je putem svojeg odvjetnika istaknula da pristaje povjerljive informacije o emisijskim jedinicama dostaviti u skladu s člankom 10. stavkom 2. Uredbe br. 2216/2004, osobito nacionalnim pravosudnim tijelima. Međutim, pojasnila je da predmet zahtjeva za privremene mjere koji je tužitelj podnio prvostupanjskom sudu u Bruxellesu (vidjeti t. 30. gore) nije bilo otkrivanje povjerljivih informacija takvim tijelima, nego njihovo izravno otkrivanje „trgovačkom društvu“, zbog čega, prema Komisijinom stajalištu, tom zahtjevu nije moglo biti udovoljeno.

126    Slijedom navedenoga, prvi tužbeni razlog nije osnovan.

b)     Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveza koje proizlaze iz Kyotskog protokola

 Argumenti stranaka

127    Tužitelj u okviru drugog tužbenog razloga tvrdi da članak 10. stavak 1. Uredbe br. 2216/2004, kako je protumačen u točki 107. gore, krši odredbe točke 47. priloga Odluci 13/CMP.1, spomenutoj u točki 5. gore. On time ističe prigovor nezakonitosti.

128    U prilog tom prigovoru tužitelj napominje da se u točki 47. priloga Odluci 13/CMP.1 navode informacije koje „sukladno točki 44.“ moraju biti dostupne javnosti. On smatra da te informacije uključuju „podatke s pojedinačnih računa“.

129    Osim toga, on tvrdi da nije „mogao razumno očekivati da će Komisija […] svoje dužnosti protumačiti na način koji je neproporcionalan i nedosljedan u odnosu na […] obveze preuzete […] u okviru Kyotskog protokola“, kao što je to Odluka 13/CMP.1, i iz toga izvodi zaključak da je povrijeđeno načelo zaštite legitimnih očekivanja.

130    Komisija pak u svojem odgovoru na tužbu tvrdi da prilog Odluci 13/CMP.1 nije dio pravnog poretka Unije jer tu odluku nije odobrila Unija.

 Osnovanost tužbenog razloga

131    Čak i uz pretpostavku da prilog Odluci 13/CMP.1 čini dio pravnog poretka Unije i da je moguće na nju se pozivati pred Općim sudom, drugi tužbeni razlog treba svejedno odbiti, i to zbog dva razloga, koji se iznose u nastavku.

–       Prvi razlog

132    U točki 44. priloga Odluci 13/CMP.1 navodi se da „[i]nformacije iz svakog nacionalnog registra koje nisu povjerljive moraju biti dostupne javnosti“ [neslužbeni prijevod], dok je u točki 47., na koju se tužitelj poziva, određeno sljedeće:

„Informacije iz [točke] 44. […] obuhvaćaju sljedeće informacije o jedinicama i transakcijama u okviru nacionalnog registra […]:

Ukupnu količinu [Kyotskih jedinica (odnosno ERU‑a, CER‑a, AAU‑a i RMU‑a), kako su definirani u točki 4. ove presude,] na svakom računu, na početku godine;

Ukupnu količinu AAU‑a izdanih na temelju dodijeljene kvote […];

Ukupnu količinu ERU‑a izdanih na temelju [određenih projekata];

Ukupnu količinu [Kyotskih jedinica] primljenih iz drugih registara te elemente potrebne za identifikaciju računa i registara s kojih je obavljen prijenos;

Ukupnu količinu RMU‑a izdanih na temelju [određenih djelatnosti];

Ukupnu količinu [Kyotskih jedinica] prenesenih u druge registre i elemente potrebne za identifikaciju odredišnih računa i registara;

Ukupnu količinu [Kyotskih jedinica] poništenih na temelju [određenih djelatnosti];

Ukupnu količinu [redovno] poništenih [Kyotskih jedinica];

Ukupnu količinu drugih [Kyotskih jedinica] koje su poništene;

Ukupnu količinu [Kyotskih jedinica] povučenih iz prometa;

Ukupnu količinu [Kyotskih jedinica] prenesenih iz prethodnog razdoblja angažmana;

Trenutačno stanje [Kyotskih jedinica] na svakom računu.“ [neslužbeni prijevod]

133    Kao što to proizlazi iz izričaja točke 47. priloga Odluci 13/CMP.1, informacije koje se u njoj nabrajaju nisu kvalificirane kao „javne“.

134    Ako bi se, bez obzira na tu okolnost, prihvatilo da se ta točka 47. odnosi samo na informacije koje su javne, to bi značilo da bi se rijetko koja informacija u nacionalnom registru mogla smatrati povjerljivom. Naime, svaka Kyotska jedinica u skladu s točkama 24., 27., 29. i točkom 41.b priloga Odluci 13/CMP.1 ima jedinstven serijski broj. Stoga, ako bi se prihvatilo da informacije navedene u točki 47. tog istog priloga nisu povjerljive, to bi osobito značilo da bi u skladu s tom istom točkom 47. svatko mogao saznati koje su Kyotske jedinice na određenom računu u određenom trenutku, te bi mogao odrediti, na temelju analize podataka koji su mu dostupni, odakle dolaze te jedinice. Takvo tumačenje točke 47. priloga Odluci 13/CMP.1 u cijelosti bi oduzelo važnost točki 44., prema kojoj je javnosti dopušteno otkriti samo one podatke pohranjene u registru koji nisu povjerljivi.

135    U tim okolnostima treba smatrati da su informacije nabrojene u točki 47. informacije koje moraju biti dostupne javnosti, u skladu s točkom 44., ali samo ako je riječ o informacijama koje nisu povjerljive.

136    Međutim, u prilogu Odluci 13/CMP.1 nisu određeni kriteriji u skladu s kojima neka stranka Kyotskog protokola može smatrati da informacija iz točke 47. nije povjerljiva.

137    Slijedom navedenoga tužitelj se ne može osnovano pozvati na točku 47. priloga Odluci 13/CMP.1 kako bi dokazao da informacije koje je on zatražio nisu povjerljive.

–       Drugi razlog

138    Točke 44. i 47. Odluke 13/CMP.1 odnose se samo na otkrivanje informacija o Kyotskim jedinicama javnosti. One se ne odnose na otkrivanje informacija o emisijskim jedinicama uvedenih u skladu s Direktivom 2003/87 i Uredbom br. 2216/2004.

139    Kao prvo, Kyotske jedinice i emisijske jedinice imaju različita obilježja.

140    Naime, kao što je bilo spomenuto u točki 10. gore, članak 45. stavci 1. i 2. Uredbe br. 2216/2004 određuju da se emisijska jedinica dobiva „pretvorbom“ AAU‑a, pri čemu se ta pretvorba obavlja dodavanjem riječi „emisijska jedinica“ identifikacijskoj oznaci AAU‑a. S obzirom na potrebu za takvom „pretvorbom“ jasno je da se emisijska jedinica razlikuje od AAU‑a, osobito što se tiče primjene pravila o povjerljivosti.

141    Nadalje, kao što je bilo navedeno u točki 11. gore, u članku 11.a Direktive 2003/87 operaterima postrojenja koji su obuhvaćeni područjem primjene sustava trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova Zajednice nudi se mogućnost, podložno određenim uvjetima, stjecanja emisijskih jedinica „u zamjenu“ za ERU‑e ili CER‑e. Ta činjenica dokaz je toga da su obilježja emisijskih jedinica različita od onih ERU‑a i CER‑a, osobito što se tiče primjene pravila o povjerljivosti.

142    Konačno, na općenitijoj razini, Uredba br. 2216/2004 pažljivo pravi razliku između pravila primjenjivih na emisijske jedinice od onih koja se odnose na Kyotske jedinice. Ona stoga ne stavlja pod istu kategoriju i. emisijske jedince i ii. Kyotske jedinice. Primjera radi, valja istaknuti da je u članku 11. stavku 5. Uredbe br. 2216/2004 određeno da „[o]sim ako nije drugačije propisano, na svim je računima [otvorenima u registrima] moguće držati emisijske jedinice i Kyotske jedinice“. [neslužbeni prijevod]

143    Kao drugo, Kyotske jedinice i emisijske kvote namijenjene su različitim svrhama.

144    Naime, s jedne strane, iz točaka 1. do 4. priloga Odluci 13/CMP.1 proizlazi da se Kyotske jedinice izdaju u skladu s Kyotskim protokolom ili odlukama donesenima radi njegove provedbe. Kao što to proizlazi iz njegovog članka 3. stavka 1., spomenutoga u točki 3. gore, tim protokolom, isto kao i odlukama donesenima radi njegove provedbe, uspostavljaju se obveze samo u odnosu na države i međudržavne organizacije stranke tog protokola. Kyotske jedinice stoga su instrumenti kojima se države i međudržavne organizacije mogu služiti u svrhu ispunjavanja svojih obveza na temelju Kyotskog protokola.

145    S druge strane, emisijske jedince uvedene su na temelju Direktive 2003/87 i Uredbe br. 2216/2004. Ti akti uspostavljaju obveze za fizičke i pravne osobe obuhvaćene njihovim područjem primjene, to jest za one osobe koje obavljaju djelatnost iz priloga I. Direktivi 2003/87. Emisijske jedinice stoga predstavljaju instrumente koji su stvoreni isključivo na temelju propisa Unije i koji su ponajprije namijenjeni tim fizičkim i pravnim osobama. Oni čine dio imovine tih osoba, koje se njima mogu koristiti vodeći se poslovnom logikom.

146    Sukladno tome, budući da su se jedine informacije koje je Komisija u svojem dopisu od 4. travnja 2011. odbila otkriti tužitelju odnosile na emisijske jedince, tužitelj ne može osnovano tvrditi da odredbe članka 10. Uredbe br. 2216/2004 krše točku 47. Odluke 13/CMP.1, koja se, kao što je bilo spomenuto, ticala isključivo Kyotskih jedinica. U tim okolnostima argument iznesen u točki 129. gore ne može se prihvatiti.

c)     Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članaka 19. i 20. Direktive 2003/87

147    Sukladno članku 19. stavcima 2. i 3. Direktive 2003/87:

„2. Bilo koja osoba može držati emisijske jedinice. Registar je dostupan javnosti i sadržava odvojene račune za bilježenje emisijskih jedinica koje drži pojedina osoba, koja izdaje ili prenosi ili kojoj se izdaju ili prenose emisijske jedinice.

3. Za provedbu ove Direktive Komisija donosi uredbu […] o standardiziranom i sigurnom sustavu registara u obliku standardiziranih elektroničkih baza podataka koje sadrže uobičajene elemente podataka za praćenje izdavanja, držanja, prijenosa i poništenja emisijskih jedinica, da bi omogućila pristup javnosti i čuvanje tajnosti, već prema potrebi, te spriječila prijenose koji nisu u skladu s obvezama koje proizlaze iz Kyotskog protokola. […]“

148    U skladu s člankom 20. iste direktive:

„[…]

Središnji administrator [kojeg određuje Komisija] automatski provjerava svaku transakciju u registrima kroz neovisnu evidenciju transakcija da bi osigurao da ne bude nepravilnosti u izdavanju, prijenosu i poništenju emisijskih jedinica.

3.      Ako se tijekom automatske provjere otkriju nepravilnosti, središnji administrator obavješćuje dotičnu državu članicu ili države članice koje ne registriraju predmetnu transakciju ili bilo koju daljnju transakciju vezanu uz dotične emisijske jedinice dok se ne otklone nepravilnosti.“

 Tužiteljeva argumentacija

149    Tužitelj u okviru trećeg tužbenog razloga u biti ističe prigovor nezakonitosti.

150    On tvrdi da članak 19. stavak 3. Direktive 2003/87, kojim se Komisiju ovlašćuje da uredbom uspostavi „standardiziran[i] i sigurn[i] sustav registara“, toj instituciji ostavlja „određeni diskrecijski prostor u svrhu nalaženja odgovarajuće ravnoteže između dva zahtjeva: s jedne strane, zahtjeva javnosti i, s druge strane, zahtjeva povjerljivosti“, ali da je taj diskrecijski prostor ograničen „strogim izričajem članka 20. [iste direktive] o nepravilnostima i dužnosti da ih se otkloni“. Dodaje da ako, s jedne strane, emisijske jedinice budu predmet transakcija koje sadrže „nepravilnosti“ i, s druge strane, Komisija o njima bude obaviještena, ona je dužna, u skladu s člankom 20. Direktive 2003/87, otkriti informacije koje se odnose na te emisijske jedince.

151    Međutim, članak 10. Uredbe br. 2216/2004 prema tužiteljevom mišljenju „ne ispunjava zahtjeve članaka 19. i 20. Direktive [2003/87]“. Naime, on smatra da je u tim dvama člancima naglasak na sigurnosnim uvjetima koje mora zadovoljiti sustav trgovanja emisijskim jedinicama, dok se pravilima o povjerljivosti određenima člankom 10. Uredbe br. 2216/2004 onemogućava da se na njegov zahtjev emisijske jedinice mogu zaplijeniti, i zabranjuje, „čak i u okviru kaznenog postupka“, da se informacije o emisijskim jedinicama otkriju „podnositelju prijave“.

152    U tim okolnostima tužitelj smatra da je donošenjem članka 10. Uredbe br. 2216/2004 „Komisija očito i ozbiljno prekoračila granice svoje diskrecijske ovlasti“. Prema njegovom mišljenju bilo je potrebno odrediti da se informacije o krađi emisijskih jedinica mogu otkriti navodnoj žrtvi te krađe. Naime, samo takvom odredbom moglo bi se omogućiti poštovanje odgovarajuće ravnoteže između „zahtjeva javnosti i […] zahtjeva povjerljivosti“. Osim toga, on tvrdi da nije „mogao razumno očekivati da će Komisija odbiti poduzeti bilo kakve mjere u slučaju prijavljivanja nepravilnosti i/ili protumačiti svoje dužnosti na način koji je neproporcionalan i nedosljedan u odnosu na članak 20. Direktive 2003/87 […]“, te iz toga izvodi zaključak da je povrijeđeno načelo legitimnih očekivanja.

 Osnovanost tužiteljevih argumenata

153    Kao prvo, točno je da se u članku 19. stavku 3. Direktive 2003/87 od Uredbe br. 2216/2004 zahtijeva da „omogući[…] pristup javnosti i čuvanje tajnosti, već prema potrebi“, to jest da pronađe odgovarajuću ravnotežu između, s jedne strane, zahtjeva transparentnosti i, s druge strane, zahtjeva povjerljivosti.

154    Međutim, upravo radi pomirenja tih različitih zahtjeva i stoga postupanja u skladu s člankom 19. stavkom 3. Direktive 2003/87, u članku 10. Uredbe br. 2216/2004 određuju se značajne iznimke od povjerljivosti podataka pohranjenih u registrima i neovisnom dnevniku transakcija Zajednice. Kao što je to bilo navedeno u točki 113. gore, ako tijelo kaznenog progona, poput onoga kojem je tužitelj podnio prijavu 25. studenoga 2010. (vidjeti točku 25. gore), primi povjerljive informacije koje su pohranjene u registrima i neovisnom dnevniku transakcija Zajednice koje su, prema stajalištu tog tijela, bile potrebne za identifikaciju počiniteljâ kaznenog djela, članak 10. Uredbe br. 2216/2004 ne zabranjuje tom tijelu da navedene informacije otkrije fizičkoj ili pravnoj osobi koja je, poput tužitelja, žrtva navodnoga kaznenog dijela. Taj članak također ne zabranjuje toj osobi da na temelju informacija koje su joj bile otkrivene pokrene postupke radi zapljene određenih emisijskih jedinica.

155    Iz navedenoga slijedi da treba odbiti argument kojim se tvrdi da članak 10. Uredbe br. 2216/2004 krši članak 19. stavak 3. Direktive 2003/87.

156    Kao drugo, tužiteljeva argumentacija temelji se na pogrešnom tumačenju članka 20. Direktive 2003/87.

157    Naime, točno je da se tim člankom nameće dvostruka obveza, s jedne strane, u odnosu na središnjeg administratora i, s druge strane, u odnosu na određene države članice: kao prvo, ako se tijekom „automatske provjere“ otkriju nepravilnosti u transakciji, središnji administrator mora informirati „dotičnu državu članicu ili države članice“; kao drugo, jednom kada su potonje o tome obaviještene, njima je zabranjeno registrirati tu transakciju ili bilo koju daljnju transakciju povezanu s dotičnim emisijskim jedinicama, „dok se ne otklone nepravilnosti“.

158    Međutim, u članku 20. Direktive 2003/87 nije predviđeno otkrivanje informacija o transakciji koja sadrži „nepravilnost“. A fortiori, njime se također Komisiji ne nameće dužnost da otkrije informacije o emisijskim jedinicama koje su bile predmet takve transakcije.

159    U tim okolnostima, ni argument kojim se tvrdi da odredbe članka 10. Uredbe br. 2216/2004 krše članak 20. Direktive 2003/87 ni argument koji se temelji na povredi načela zaštite legitimnih očekivanja, iznesen u točki 152. gore, ne mogu se prihvatiti.

160    Slijedom navedenoga treći tužbeni razlog mora se u cijelosti odbiti.

d)     Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na vlasništvo

 Tužiteljevi argumenti

161    Tužitelj u okviru četvrtog tužbenog razloga ponovno ističe prigovor nezakonitosti.

162    S jedne strane, on tvrdi da odredbe članka 10. Uredbe br. 2216/2004 neproporcionalno povrjeđuju njegovo pravo na vlasništvo. Naime, pravila o povjerljivosti utvrđena tim člankom spriječila su Komisiju da postupi „temeljito, brzo, nepristrano i detaljno“ kako bi pomogla u rasvjetljavanju krađe emisijskih jedinica koju je on navodno pretrpio 16. studenoga 2010. Ta pravila tužitelju su onemogućila vraćanje njegovih emisijskih jedinica i stoga proizvode iste učinke kao i izvlaštenje.

163    S druge strane, tužitelj tvrdi da su, protivno onome što Komisija tvrdi, ta pravila o povjerljivosti, čija je svrha odgovoriti na potrebu čuvanja poslovne tajne i osigurati likvidnost tržišta, štetna za pravilno funkcioniranje sustava trgovanja emisijskim jedinicama. Ona stoga ne služe ispunjavanju nijednog dostatnog javnog interesa.

 Osnovanost tužiteljevih argumenata

164    Člankom 17. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima jamči se pravo na vlasništvo. To pravo međutim nije apsolutno i stoga može biti ograničeno (vidjeti presudu Općeg suda od 28. svibnja 2013., Trabelsi i dr./Vijeće, T‑187/11, t. 75. i navedenu sudsku praksu).

165    Tužitelj u predmetnom slučaju u biti ističe da su mu pravila o povjerljivosti utvrđena člankom 10. Uredbe br. 2216/2004 onemogućila da vrati ukradene emisijske jedinice, čime je neizravno ograničeno ostvarivanje njegovog prava na vlasništvo.

166    Međutim, čak i ako bi to bio slučaj, to ograničenje trebalo bi se smatrati sukladnim zahtjevima utvrđenima člankom 52. stavkom 1. Povelje o temeljnim pravima prema kojem, s jedne strane, „[s]vako ograničenje pri ostvarivanju prava i sloboda priznatih […] Poveljom [o temeljnim pravima] mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati bit tih prava i sloboda“ i, s druge strane, „[p]odložno načelu proporcionalnosti, ograničenja su moguća samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima od općeg interesa koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba“.

167    Naime, kao prvo, ta pravila o povjerljivosti određena su člankom 10. Uredbe br. 2216/2004, koji je u skladu s ovlašćujućim odredbama članka 19. stavka 3. Direktive 2003/87 (vidjeti točku 155. gore). Ona se stoga moraju smatrati predviđenima zakonom u smislu članka 52. stavka 1. Povelje o temeljnim pravima.

168    Kao drugo, kao što je bilo navedeno u točki 106. gore, svrha tih pravila je odgovoriti na potrebu čuvanja poslovne tajne, što je „cilj od općeg interesa koji priznaje Unija“.

169    Kao treće, navedena pravila ne postavljaju zahtjeve koji su neproporcionalni cilju koji se želi postići. S jedne strane, njima se ne ugrožava bit prava na vlasništvo. Naime, ta pravila sama po sebi ne povrjeđuju izravno to pravo. S druge strane, ona ne prelaze granice onoga što je prikladno i nužno za ostvarivanje cilja spomenutoga u prethodnoj točki. Naime, kao što je bilo navedeno u točkama 113. i 154. gore, ako je tijelo kaznenog progona, poput onoga kojem je tužitelj podnio prijavu, primilo povjerljive informacije pohranjene u registrima i neovisnom dnevniku transakcija Zajednice koje su, prema stajalištu tog tijela, bile potrebne za identifikaciju počiniteljâ kaznenog dijela, članak 10. Uredbe br. 2216/2004 mu ne zabranjuje da te informacije otkrije fizičkoj ili pravnoj osobi koja je, poput tužitelja, žrtva navodnoga kaznenog dijela. Osim toga, taj članak ne zabranjuje takvoj osobi da na temelju tako otkrivenih informacija poduzme korake radi vraćanja svojih emisijskih jedinica niti taj zadatak čini prekomjerno složenim.

170    Četvrti tužbeni razlog treba stoga odbiti.

e)     Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela djelotvorne sudske zaštite

171    Tužitelj u okviru petog tužbenog razloga ističe da „postupanje Komisije“ povrjeđuje pravo na djelotvornu sudsku zaštitu sadržanu u članku 47. Povelje o temeljnim pravima. Naime, on smatra da ga je Komisija de facto spriječila „da poduzme potrebne pravne radnje kako bi vratio [navodno] ukradene emisijske jedinice“, s obzirom na to da „nije znao u kojoj državi ni protiv koga da ih poduzme“.

172    Taj tužbeni razlog zapravo je prigovor nezakonitosti. Naime, tužitelj u biti tvrdi da članak 10. Uredbe br. 2216/2004 povrjeđuje načelo djelotvorne sudske zaštite jer se njime, u skladu s tumačenjem tog članka iznesenog u točkama 106. do 115. gore, Komisiji zabranjuje da tužitelju izravno otkrije informacije o emisijskim jedinicama koje su mu navodno bile ukradene, čime mu onemogućava da pokrene sudske postupke radi vraćanja tih jedinica.

173    Tužitelj time polazi od pretpostavke da, s obzirom na to da je isključeno da mu Komisija „izravno“ otkrije povjerljive informacije pohranjene u registrima i neovisnom dnevniku transakcija Zajednice, on ne može pokrenuti sudske postupke radi povrata emisijskih jedinica koje su mu navodno bile ukradene.

174    Međutim, kao što to proizlazi iz razmatranja iznesenih u točkama 113., 154. i 169. gore, ta argumentacija počiva na netočnoj pretpostavci da članak 10. Uredbe br. 2216/2004 zabranjuje, s jedne strane, rumunjskom državnom odvjetništvu da tužitelju proslijedi povjerljive informacije koje bi mogao sadržavati Komisijin odgovor na zahtjev postavljen putem molbe za pravnu pomoć i, s druge strane, tužitelju da tako dobivene informacije iskoristi za pokretanje sudskih postupaka radi povrata navodno ukradenih emisijskih jedinica.

175    Peti tužbeni razlog treba stoga odbiti.

f)     Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti

176    Prema ustaljenoj sudskoj praksi, načelo pravne sigurnosti ima za cilj osigurati predvidljivost situacija i pravnih odnosa uređenih pravom Unije (vidjeti presudu Suda od 15. rujna 2005., Irska/Komisija, C‑199/03, Zb., str. I‑8027., t. 69. i navedenu sudsku praksu).

177    Tužitelj u okviru šestog tužbenog razloga ističe još jedan prigovor nezakonitosti. Navodi da se propisi „moraju provoditi sa zadovoljavajućom razinom jasnoće i dosljednosti kako bi se, koliko god je moguće, izbjegle pravna nesigurnost i neizvjesnost u odnosu na pravne subjekte na koje se donesene mjere odnose“. Međutim, prema njegovom mišljenju, „[u] predmetnom slučaju je očito da je Komisija prouzročila znatnu razinu pravne nesigurnosti [jer] je u Kyotskom protokolu zauzet liberalniji pristup [u odnosu na pitanje povjerljivosti]“.

178    Tužitelj stoga u biti ističe da različito postupanje s obzirom na pitanje povjerljivosti između emisijskih jedinica i Kyotskih jedinica upućuje na nedosljednost i da slijedom toga predstavlja povredu načela pravne sigurnosti.

179    Međutim, emisijske jedinice i Kyotske jedinice različite su naravi (vidjeti točku 139. gore). Stoga, čak i uz pretpostavku da se, kako to tvrdi tužitelj, mjerodavna pravila o povjerljivosti razlikuju kada je riječ o emisijskim jedinicama i Kyotskim jedinicama, to ne utječe na predvidljivost tih pravila i ne može predstavljati dokaz da je Komisija povrijedila načelo pravne sigurnosti.

180    Šesti tužbeni razlog treba stoga odbiti.

g)     Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 2. Direktive 91/308

181    U skladu s člankom 44. stavkom 1. točkom (c) Poslovnika, svaka tužba mora sadržavati, među ostalim, sažeti prikaz tužbenih razloga. Taj sažeti prikaz mora biti dovoljno jasan da tuženiku omogući da pripremi svoju obranu, a Općem sudu da odluči o tužbi, ako je to potrebno i bez oslanjanja na dodatne informacije. Kako bi se osigurala pravna sigurnost i zajamčilo dobro sudovanje, za dopuštenost tužbenog razloga potrebno je barem da njegov doseg bude naveden na smislen i razumljiv način (vidjeti u tom smislu presudu Općeg suda od 28. studenoga 2013., Gaumina/EIGE, T‑424/12, t. 18. i navedenu sudsku praksu).

182    Tužitelj u okviru sedmog tužbenog razloga tvrdi da „Komisija nije poštovala“ Direktivu 91/308/EEZ od 10. lipnja 1991. o sprječavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca (SL L 166, str. 77.), „s obzirom na to da […] članak 2. te direktive određuje opću zabranu pranja novca […] i [da se Komisija] u podnesku [prvostupanjskom sudu u Bruxellesu] uspoređuje s financijskom institucijom, ističući da [se u neovisnom dnevniku transakcija Zajednice] samo bilježe transakcije, pri čemu taj dnevnik nije uključen u transakcije“.

183    Iz čitanja tog tužbenog razloga, kako je iznesen u tužbi, jasno je da tužitelj polazi od pretpostavke da Komisija, kad djeluje kao središnji administrator neovisnog dnevnika transakcija Zajednice, ima slične funkcije kao i financijska institucija, pa je stoga podvrgnuta zabrani pranja novaca propisanoj, prema njoj, u članku 2. Direktive 91/308.

184    Međutim, kad je na raspravi bio ispitan glede činjenice ispunjava li navedeni tužbeni razlog pretpostavke iz članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika, tužitelj je odgovorio da nije namjeravao ustvrditi da se Direktiva 91/308 primjenjuje na Komisiju.

185    U tom kontekstu Opći sud ne može odrediti doseg sedmog tužbenog zahtjeva, koji je štoviše u tužbi bio iznesen površno. On stoga ne ispunjava zahtjeve smislenosti i razumljivosti propisane u članku 44. stavku 1. točki (c) Poslovnika. Taj tužbeni razlog treba stoga odbiti kao nedopušten.

186    Nadalje, čak i kada bi se smatralo da, bez obzira na proturječnosti i nejasnoće, ovaj tužbeni razlog ispunjava pretpostavke iz članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika, trebalo bi ga odbiti kao neosnovan.

187    Naime, kao prvo, člankom 2. Direktive 91/308, na koji se poziva tužitelj, određeno je da „[d]ržave članice osiguravaju zabranu pranja novca […]“. Prema tome, tim člankom obveze se nameću samo državama članicama. Tužitelj se stoga ne može osnovano pozvati na navedeni članak kako bi dokazao da je Komisija postupila nezakonito.

188    Kao drugo, čak i ako je tužitelj u tužbi htio ustvrditi da u pravnom poretku Unije opće načelo svima zabranjuje da izvršavaju operacije povezane s pranjem novaca, njegovu argumentaciju trebalo bi odbiti. Naime, tužitelj čak ni ne navodi po čemu bi se odbijanje otkrivanja informacija o emisijskim jedinicama koje su bile navodno ukradene 16. studenoga 2010., koje stavlja na teret Komisiji, moglo izjednačiti s pranjem novaca.

189    Kao treće, čak i ako bi se to odbijanje trebalo protumačiti na način da ono predstavlja prikrivanje podrijetla ili lokacije ukradenog vlasništva, kao što to tvrdi tužitelj, ta argumentacija se bez obzira na to ne može prihvatiti. Naime, prema članku 1. trećoj alineji Direktive 91/308, pojam „pranja novaca“ uistinu obuhvaća osobito „utaj[u] ili prikrivanje prave prirode, izvora, lokacije, raspolaganja i kretanja imovine te vlasništva nad imovinom, kao i prava vezanih za imovinu, za koju se zna da je stečena kriminalnom aktivnošću ili sudjelovanjem u takvoj aktivnosti“ [neslužbeni prijevod]. Međutim, činjenica da je Komisija u skladu s člankom 10. Uredbe br. 2216/2004 tužitelju odbila izravno otkriti informacije o navodno ukradenim emisijskim jedinicama ne dokazuje da je ona imala namjeru prikriti podrijetlo ili lokaciju tih jedinica. Uostalom, kao što je bilo navedeno u točki 121. gore, nije sporno da je 7. travnja 2011. OLAF u ime Komisije rumunjskom državnom odvjetništvu proslijedio informacije o tim jedinicama.

190    Iz svega navedenoga proizlazi da nije utvrđena nezakonitost prvog oblika postupanja koje se stavlja na teret Komisiji.

B –  Drugi oblik postupanja koje se stavlja na teret: odbijanje zabrane svih transakcija povezanih s emisijskim jedinicama koje su navodno bile ukradene 16. studenoga 2010.

1.     Postojanje drugog oblika postupanja koje se stavlja na teret

191    Tužitelj pred Općim sudom ističe da je Komisija odbila „blokirati“ emisijske jedince za koje on tvrdi da su mu bile ukradene. Riječ je o drugom obliku postupanja koje tužitelj stavlja na teret toj instituciji (vidjeti točke 58. i 59. gore).

192    Utvrđuje se postojanje tog postupanja.

193    Naime dopisom od 24. studenoga 2010. tužitelj je od Komisije zatražio da „od nacionalnih registara zatraži“ da „blokira račune“ kroz koje su prošle navodno ukradene emisijske jedinice (vidjeti t. 24. gore). On je stoga Komisiju u prvom navratu formalno pozvao ne da ona samo blokira račune, nego da od nacionalnih tijela zatraži da to učine. Taj zahtjev za blokiranje je kasnije ponovljen u neznatno izmijenjenom obliku. U drugom navratu od Komisije je dopisom od 2. prosinca 2010. u ime tužitelja zatraženo da „[ona sama] uskrati pristup računima“ u pitanju (vidjeti t. 26. gore). Drugim riječima, od Komisije je zatraženo da „blokira“ ne samo emisijske jedinice nego i sve račune kroz koje su prošle te jedinice. Konačno, u trećem navratu od Komisije je dopisom od 31. svibnja 2011. zatraženo da „blokira“ samo ukradene emisijske jedinice (vidjeti točku 38. gore).

194    Taj zadnji zahtjev odbijen je dopisom od 18. srpnja 2011. (vidjeti točku 40. gore).

2.     Zakonitost drugog oblika postupanja koje se stavlja na teret

195    U svrhu dokazivanja da je drugi oblik postupanja koje se stavlja na teret Komisiji nezakonit, tužitelj u biti ističe pet tužbenih razloga. Oni će se ispitati u nastavku, jedan iza drugoga.

a)     Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela dobre uprave

196    Među jamstvima koje pravo Unije dodjeljuje u okviru upravnih postupaka osobito se nalazi načelo dobre uprave, sadržano u članku 41. Povelje o temeljnim pravima, koje obuhvaća dužnost pažljivog postupanja, to jest obvezu nadležnog tijela da pažljivo i nepristrano ispita sve relevantne elemente konkretnog predmeta (presude Općeg suda od 27. rujna 2012., Applied Microengineering/Komisija, T‑387/09, t. 76. i od 16. rujna 2013., ATC i dr./Komisija, T‑333/10, t. 84.).

197    Tužitelj u okviru prvog tužbenog razloga navodi da je „Komisija, osobito time što je tvrdila da nije mogla blokirati emisijske jedinice nakon što su ju [rumunjska tijela] gotovo trenutačno obavijestila o krađi, premda je manje od dva mjeseca kasnije blokirala sve registre tijekom nekoliko mjeseci i pritom i dalje tvrdila da ne može blokirati pojedinačne emisijske jedinice, postupila nesavjesno te je pokazala nespremnost da ispuni [svoju] dužnost pažljivog postupanja“.

198    Drugim riječima, tužitelj tvrdi da Komisija, time što je odbila zabraniti sve transakcije povezane s emisijskim jedinicama koje su mu navodno bile ukradene, nije postupila s dužnom pažnjom, čime je povrijedila načelo dobre uprave.

199    Tužitelj dakle polazi od pretpostavke da je Komisija bila ovlaštena izvršiti takvu blokadu. Naime, da bi neko tijelo moglo postupati s dužnom pažnjom u određenom području ono također mora biti ovlašteno postupati u tom području.

200    Ta tužiteljeva pretpostavka je pogrešna.

201    Naime, kao prvo, u Uredbi br. 2216/2004 blokada određenih emisijskih jedinca unutar registra određuje se samo u jednom slučaju, predviđenom njezinim člankom 27. Riječ je o slučaju kada „1. travnja […] godišnje verificirane emisije određenog postrojenja za prethodnu godinu nisu unesene u tablicu verificiranih emisija“, pa račun operatora u pitanju mora biti u cijelosti blokiran. Drugim riječima, radi se o slučaju u kojem operator s obzirom na neko od svojih postrojenja nije u propisanom roku postupio u skladu s tehničkim pravilima o izvještaju o količini stakleničkih plinova koju je ispustilo to postrojenje, a koji je odobrilo nadležno tijelo.

202    U svakom slučaju, jasno je da blokiranje emisijskih jedinca koje je tužitelj zatražio nije obuhvaćeno odredbama članka 27. Uredbe br. 2216/2004.

203    Kao drugo, točno je da je i sama Komisija priznala da je u siječnju 2011. obustavljen pristup registrima.

204    Međutim, ona je napomenula, a tužitelj to nije osporio, da je do te obustave pristupa registrima došlo na temelju članka 69. Uredbe br. 2216/2004, u skladu s kojim:

„Središnji administrator može obustaviti pristup neovisnom dnevniku transakcija Zajednice i administrator registra može obustaviti pristup svojem registru ako je došlo do povrede sigurnosti neovisnog dnevnika transakcija Zajednice ili određenog registra koja ugrožava integritet neovisnog dnevnika transakcija Zajednice ili određenog registra ili je na sličan način ugrožen sustav registara i sustava podrške […]“.

205    Međutim, suprotno onome na što implicira tužitelj, taj članak ne dopušta da se blokira pristup određenim računima unutar registra. Njime se samo omogućava da se u slučaju sistemske opasnosti obustavi sav pristup registru kao cjelini ili neovisnom dnevniku transakcija Zajednice kao cjelini.

206    Slijedom navedenoga, tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela dobre uprave treba odbiti.

b)     Drugi tužbeni razlog, koji se u biti temelji na povredi načela pravne sigurnosti

207    Tužitelj u okviru drugog tužbenog razloga ističe da se propisi „moraju provoditi sa zadovoljavajućom razinom jasnoće i dosljednosti kako bi se, koliko god je moguće, izbjegle pravna nesigurnost i neizvjesnost u odnosu na pravne subjekte na koje se donesene mjere odnose“. Međutim, prema njegovom mišljenju, „[u] predmetnom slučaju jasno je da je Komisija prouzročila znatnu razinu pravne nesigurnosti“ jer „je prvo tvrdila da nije moguće [blokirati emisijske jedinice], a zatim je blokirala europski sustav trgovanja emisijskim jedinicama u cijelosti [u siječnju 2011.]“. Tužitelj dodaje da je ta razlika u postupanju tim manje opravdana što je do blokiranja „europskog sustava trgovanja emisijskim jedinicama u cijelosti“ došlo nakon što su se dogodile krađe slične onoj koje je, prema njegovim navodima, on bio žrtva.

208    Taj tužbeni razlog počiva na pretpostavci da je pravna osnova na temelju koje je obustavljen pristup registrima u siječnju 2011. Komisiju ovlašćivala da blokira emisijske jedinice deponirane na nekom računu unutar određenog registra.

209    Međutim, to nije slučaj. Kao što to proizlazi iz točaka 203. do 205. gore, pristup registrima u siječnju 2011. bio je obustavljen na temelju članka 69. Uredbe br. 2216/2004. Iako se tim člankom omogućava opća obustava pristupa registrima u slučaju sistemske opasnosti, njime nije dopušteno, kao što je to želio tužitelj, blokiranje određenih emisijskih jedinica na računima unutar istog registra.

210    Obustavivši pristup registrima u siječnju 2011. te zatim odbivši tužiteljev zahtjev da se blokiraju određene emisijske jedinice, Komisija, suprotno tužiteljevim tvrdnjama, nije ni postupila nedosljedno ni povrijedila načelo pravne sigurnosti.

211    Drugi tužbeni razlog treba stoga odbiti.

c)     Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 20. Direktive 2003/87

212    Kao što je bilo navedeno u točki 148. gore, članak 20. Direktive 2003/87 određuje:

„[…]

Središnji administrator automatski provjerava svaku transakciju u registrima kroz neovisnu evidenciju transakcija da bi osigurao da ne bude nepravilnosti u izdavanju, prijenosu i poništenju emisijskih jedinica.

3. Ako se tijekom automatske provjere otkriju nepravilnosti, središnji administrator obavješćuje dotičnu državu članicu ili države članice koje ne registriraju predmetnu transakciju ili bilo koju daljnju transakciju vezanu uz dotične emisijske jedinice dok se ne otklone nepravilnosti“.

213    Tužitelj u okviru trećeg tužbenog razloga ističe da „[a]ko se u Direktivi 2003/87 zahtijeva obavljanje „automatskih“ provjera kako bi se provjerilo postoje li nepravilnosti te blokiranje emisijskih jedinica u vezi s kojima su otkrivene nepravilnosti, Komisija a fortiori mora djelovati ako joj se nepravilnosti aktivno prijavljuju“. Dodaje da „jednom kada nepravilnosti budu prijavljene, članak 20. Direktive 2003/87 ne daje Komisiji diskrecijski prostor u pogledu pitanja blokiranja emisijskih jedinica u pitanju“. Prema tužiteljevom mišljenju, drukčije tumačenje članka Direktive 2003/87 bilo bi „protivno“ njezinom cilju „koji se sastoji u izbjegavanju da nepravilnosti i prijevare utječu na integritet neovisnog dnevnika transakcija Zajednice“.

214    Međutim, valja napomenuti da se članak 20. Direktive 2003/87 odnosi na nepravilnosti koje se mogu otkriti „automatskim provjerama“. Iako tužitelj ističe da nije dao pristanak za prijenos emisijskih jedinica sa svojih računa u rumunjskom registru, izvršen 16. studenoga 2010., i implicira da je taj prijenos predstavljao nepravilnost, on nije dokazao, a čak ni ne tvrdi, da je takva nepravilnost mogla biti otkrivena običnom automatskom provjerom.

215    Štoviše, čak i ako bi se pretpostavilo, s jedne strane, da prijenos emisijskih jedinica o kojima je riječ može biti smatran „nepravilnošću“ u smislu članka 20. Direktive 2003/87 i, s druge strane, da odredbe tog članka Komisiju obvezuju, kao što to tvrdi tužitelj, da poduzme njime predviđene mjere ne samo kad njezine službe na temelju automatske provjere otkriju „nepravilnost“ nego i kad joj nepravilnost prijavi zainteresirana osoba, tužiteljeva argumentacija ne može se prihvatiti. Naime, člankom 20. Direktive 2003/87 nalaže se, kao prvo, Komisiji da u svojstvu središnjeg administratora obavijesti dotične države članice o postojanju „nepravilnosti“ u transakcijama i, kao drugo, tim državama članicama da ne registriraju te transakcije. Međutim, tim člankom Komisiju se ne obvezuje, pa čak ni ovlašćuje, izričito ili prešutno, da ona sama blokira emisijske jedinice na koje su se odnosile navedene transakcije.

216    Treći tužbeni razlog treba stoga odbiti.

d)     Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela jednakosti

217    Tužitelj u replici prvi put ističe da je Komisija u odnosu na njega postupila manje povoljno u usporedbi s načinom na koji je postupila u odnosu na društva koja su bila žrtve krađe u 2010. Naime, prema njegovom mišljenju, jedan članak objavljen u 2011. upućuje na to da je Komisija, kada je riječ o tim društvima, reagirala na način da je zamrznula ukradene emisijske jedinice.

218    Međutim, iz članka 44. stavka 1. točke (c) u vezi s člankom 48. stavkom 2. Poslovnika slijedi da je nakon podnošenja tužbe zabranjeno iznošenje novih tužbenih razloga, osim ako se ne temelje na pravnim ili činjeničnim pitanjima za koja se saznalo tijekom postupka. Međutim, tužbeni razlog koji predstavlja dopunu tužbenog razloga iznesenog, izravno ili implicitno, ranije u tužbi i koji je s njim usko povezan treba proglasiti dopuštenim (vidjeti presudu Općeg suda od 15. listopada 2008., Mote/Parlament, T‑345/05, Zb., str. II‑2849., t. 85. i navedenu sudsku praksu).

219    Kao prvo, suprotno onome što je tužitelj tvrdio na raspravi, ovaj tužbeni razlog ne predstavlja dopunu nekog tužbenog razloga iznesenoga u tužbi. Kao drugo, on se ne temelji na pitanjima za koje se saznalo tijekom postupka. Kao treće, podnesen je nepravodobno, u replici. Usto, valja napomenuti da tužitelj nije naveo razloge za to zakašnjelo podnošenje, iako je Opći sud to od njega zatražio tijekom rasprave.

220    Četvrti tužbeni razlog stoga je nedopušten.

221    Osim toga, čak i ako to ne bi bio slučaj, taj tužbeni razlog trebalo bi odbaciti kao činjenično neosnovan. Naime, u izvatku iz članka koji je tužitelj citirao nigdje se ne navodi da je sama Komisija blokirala ukradene emisijske jedince. Spominje se da je zbog otkrića određenih prijevara došlo do „obustavljanja transakcija s računa pogođenih korisnika“. Međutim, nije izričito navedeno koje tijelo je izvršilo takvu obustavu transakcija.

e)     Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na djelotvornu sudsku zaštitu

222    Tužitelj u okviru petog tužbenog razloga ističe da odbijanje da se blokiraju navodno ukradene emisijske jedinice krši njegovo pravo na djelotvornu sudsku zaštitu. Naime, prema tužitelju, okolnost da te emisijske jedinice nisu bile blokirane ozbiljno ugrožava djelotvornost sudskih postupaka koje je moguće pokrenuti radi njihovog vraćanja.

223    Međutim, suprotno tužiteljevim pretpostavkama, kako bi se identificirale emisijske jedinice i stoga pokrenuli sudski postupci radi njezinog vraćanja nije nužno da se tom emisijskom jedinicom ne može trgovati. Naime, svaka emisijska jedinca u skladu s člankom 39. stavkom 2. Uredbe br. 2216/2004 ima „jedinstvenu identifikacijsku oznaku“, pa se stoga može identificirati čak i ako nije „blokirana“.

224    Osim toga, kao što je bilo navedeno u točkama 113., 154., 169. i 174. gore, članak 10. stavak 2.b Uredbe br. 2216/2004 ne zabranjuje tijelu kaznenog progona, poput onoga kojem je tužitelj podnio prijavu, da, nakon što je primilo povjerljive informacije o, na primjer, lokaciji emisijskih jedinca za koje pretpostavlja da su bile ukradene, te informacije otkrije fizičkoj ili pravnoj osobi koja je, poput tužitelja, žrtva te navodne krađe. Ta odredba također ne zabranjuje takvoj osobi da informacije dobivene na taj način upotrijebi za pokretanje sudskih postupaka radi povrata emisijskih jedinica za koje ona tvrdi da su joj bile ukradene.

225    Peti tužbeni razlog treba stoga odbiti.

226    Iz svega navedenoga proizlazi da nije dokazana nezakonitost drugog oblika postupanja koje se stavlja na teret Komisiji.

227    Slijedom navedenoga odštetni zahtjev na temelju subjektivne odgovornosti treba odbiti.

II –  Objektivna odgovornost

A –  Tužiteljevi argumenti

228    Tužitelj podredno zahtijeva da se utvrdi objektivna odgovornost Unije.

229    On tvrdi da odgovornost Unije može postojati ako, s jedne strane, postupanje koje se stavlja na teret ne krši mjerodavne propise i, s druge strane, sami ti propisi u skladu su s pravno nadređenim pravilima. Također smatra da ta odgovornost, koja proizlazi iz donošenja zakonitih akata, postoji u predmetnom slučaju. Naime, Komisijina postupanja prouzročila su mu izvandrednu i posebnu štetu, koja usto nije opravdana dostatnim javnim interesom. Iz tužbe proizlazi da su prema mišljenju tužitelja ta postupanja, kao prvo, donošenje pravnog pravila, to jest članka 10. Uredbe br. 2216/2004 i, kao drugo, donošenje pojedinačnih mjera, to jest primjena tog članka na određeni predmet.

230    Konkretnije, pozivajući se na presudu Suda od 15. lipnja 2000., Dorsch Consult/Vijeće i Komisija (C‑237/98 P, Zb., str. I‑4549., t. 18.), tužitelj ističe da objektivna odgovornost Unije postoji pod uvjetom da šteta na koju se poziva određenu kategoriju gospodarskih subjekata pogađa neproporcionalno u odnosu na druge subjekte i premašuje granice ekonomskih rizika svojstvenih poslovanju u predmetnom sektoru, pri čemu zakonodavna mjera koja je dovela do štete na koju se poziva nije opravdana općim gospodarskim interesom.

231    Primjenjujući pravila utvrđena tom presudom tužitelj tvrdi, kao prvo, da je šteta koju je pretrpio izvanredna jer je „neproporcionalna u odnosu na druge gospodarske subjekte na tržištu, koji nisu bili žrtve nenadoknadive krađe“.

232    Kao drugo, smatra da je šteta koju je pretrpio posebna jer „i dalje postoji ne kao posljedica neke značajke povezane s [njegovim] poslovanjem kao ni same krađe ili drugog „uobičajenog“ uzroka povezanog s društvom, nego zbog nenadoknadivosti ukradenih emisijskih jedinica“.

233    Kao treće, on tvrdi da pravila o povjerljivosti uspostavljena člankom 10. Uredbe br. 2216/2004 štite samo privatne interese, to jest interese „drugih gospodarskih subjekata koji su kupili ili prikrili ukradene emisijske jedinice“. Osim toga, ta pravila, prema mišljenju tužitelja, nisu potrebna za pravilno funkcioniranje tržišta emisijskih jedinica.

B –  Osnovanost tužiteljevih argumenata

234    Sud je u presudi od 9. rujna 2008., FIAMM i dr./Vijeće i Komisija (C‑120/06 P i C‑121/06 P, Zb., str. I‑6513., t. 175. i 176.), smatrao da se iz komparativnog ispitivanja pravnih poredaka država članica ne može izvesti zaključak o „mogućem postojanju načela odgovornosti u slučaju zakonite radnje ili propusta javne vlasti, osobito ako su zakonodavne prirode“. Sud je zatim na temelju toga donio zaključke relevantne za konkretnu situaciju o kojoj je odlučivao, presudivši da „prema trenutačnom stanju prava [Unije] ne postoji sustav pravila o odgovornosti na temelju kojeg bi postojala odgovornost [Unije] za postupanje koje ulazi u područje njezine zakonodavne nadležnosti u situaciji u kojoj se na neusklađenost takvog postupanja s [međunarodnim sporazumom] ne može pozvati pred sucem [Unije]“.

235    Međutim, u presudi od 25. ožujka 2010., Sviluppo Italia Basilicata/Komisija (C‑414/08 P, Zb., str. I‑2559., t. 141.), Sud je, nakon što je napomenuo da nema potrebe da presudi o „mogućnosti postojanja odgovornosti Unije za štetu nastalu zakonitom radnjom u okolnostima poput onih u predmetnom slučaju“, pojasnio da Opći sud može, ne čineći pritom pogrešku koja se tiče prava, odbiti tužbeni razlog koji se odnosi na postanje odgovornosti Unije zbog zakonite radnje na temelju toga da šteta na koju se tužitelj poziva „u svakom slučaju“ nije izvanredna ili posebna. Drugim riječima, Sud je istaknuo da Opći sud ne čini pogrešku koja se tiče prava ako ne presudi o pitanju postojanja objektivne odgovornosti Unije i „u svakom slučaju“ odbije argumentaciju koja mu je bila iznesena na temelju nedostatka dokaza da je šteta na koju se poziva izvanredna i posebna.

236    Prema sudskoj praksi štetu treba smatrati „izvanrednom“ ako premašuje granice ekonomskih rizika svojstvenih za poslovanje u predmetnom sektoru i „posebnom“ ako određenu kategoriju gospodarskih subjekata pogađa neproporcionalno u odnosu na druge subjekte (vidjeti presudu Općeg suda od 20. veljače 2002., Förde‑Reederei/Vijeće i Komisija, T‑170/00, Zb., str. II‑515., t. 56. i navedenu sudsku praksu).

237    U predmetnom slučaju jedan od dva kumulativna uvjeta u svakom slučaju nije ispunjen: nije dokazano da je šteta na koju se poziva izvanredna. Naime, okolnost da su pravila o povjerljivosti bila utvrđena člankom 10. Uredbe br. 2216/2004 i da ih je zatim Komisija primijenila na tužitelja ne predstavlja izvanredan rizik u sektoru: u nedostatku takvih pravila ne bi se mogla zaštiti poslovna tajna, što bi ugrozilo samo postojanje tržišta emisijskim jedinicama.

238    Osim toga, u svrhu cjelovitosti valja istaknuti da se u predmetnom sektoru, odnosno sektoru gospodarskih subjekata podvrgnutih sustavu trgovanja emisijskim jedinicama Zajednice pristup računima emisijskih jedinica ostvaruje putem otvorenog računalnog sustava na internetu. Trgovanje emisijskim jedinicama također se odvija putem tog otvorenog računalnog sustava na internetu. Međutim, dobro je poznato da takav način funkcioniranja uključuje tehničke rizike, koji su ponekad znatni. Prema tome, šteta koja odgovara vrijednosti emisijskih jedinica prenesenih elektroničkim putem bez tužiteljevog ovlaštenja, na račune koji nisu njegovi, u svakom se slučaju ne može smatrati štetom koja premašuje ekonomske ili tehničke rizike svojstvene poslovanju u predmetnom sektoru.

239    Slijedom navedenoga tužbene zahtjeve koji se odnose na postojanje objektivne odgovornosti u svakom slučaju treba odbiti.

240    Tužbu stoga treba odbiti u cijelosti.

 Troškovi

241    Sukladno odredbama članka 87. stavka 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen.

242    Budući da tužitelj u ovom slučaju nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu Komisije.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (osmo vijeće)

proglašava i presuđuje:

1.      Tužba se odbija.

2.      Nalaže se Holcim (Romania) SA snošenje vlastitih troškova kao i troškova Europske komisije.

Gratsias Kancheva Wetter

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 18. rujna 2014.

Potpisi

Sadržaj

Okolnosti spora

I –  Obveze koje proizlaze iz Kyotskog protkola

II –  Propisi Unije doneseni u svrhu provedbe Kyotskog protokola

A –  Emisijske jedinice stakleničkih plinova koje su stvorene propisima Unije

B –  Izdavanje i predaja emisijskih jedinica

C –  Način funkcioniranja sustava trgovanja emisijskim jedincima

III –  Činjenice koje su prethodile podnošenju tužbe

Postupak i zahtjevi stranaka

Pitanja koja prethode ispitivanju merituma

I –  Ispunjenje uvjeta iz članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika

A –  Postupanje koje se Uniji stavlja na teret

B –  Šteta na koju se poziva

C –  Uzročna veza

II –  Učinak koji na postupak ima tužba, podnesena rumunjskom sudu, radi naknade iste štete kao i one o kojoj je riječ u predmetnom postupku, ali usmjerene protiv rumunjskih tijela

A –  Učinak podnošenja tužbe radi naknade štete rumunjskom sudu na dopuštenost predmetne tužbe

B –  Učinak podnošenja tužbe radi naknade štete rumunjskom sudu na ispitivanje osnovanosti predmetne tužbe

Meritum

I –  Subjektivna odgovornost

A –  Prvi oblik postupanja koje se stavlja na teret: odbijanje otkrivanja lokacije emisijskih jedinica koje su navodno bile ukradene 16. studenoga 2010.

1.  Postojanje prvog oblika postupanja koje se stavlja na teret

2.  Zakonitost prvog oblika postupanja koje se stavlja na teret

a)  Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 10. stavka 1. Uredbe br. 2216/2004

Tužiteljevi argumenti

Osnovanost tužiteljevih argumenata

–  Odredbe članka 10. Uredbe br. 2216/2004 koje su bile na snazi u vrijeme postupanja koje se Komisiji stavlja na teret

–  Tumačenje članka 10. Uredbe br. 2216/2004

–  Primjena na predmetni slučaj

b)  Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveza koje proizlaze iz Kyotskog protokola

Argumenti stranaka

Osnovanost tužbenog razloga

–  Prvi razlog

–  Drugi razlog

c)  Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članaka 19. i 20. Direktive 2003/87

Tužiteljeva argumentacija

Osnovanost tužiteljevih argumenata

d)  Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na vlasništvo

Tužiteljevi argumenti

Osnovanost tužiteljevih argumenata

e)  Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela djelotvorne sudske zaštite

f)  Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela pravne sigurnosti

g)  Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 2. Direktive 91/308

B –  Drugi oblik postupanja koje se stavlja na teret: odbijanje zabrane svih transakcija povezanih s emisijskim jedinicama koje su navodno bile ukradene 16. studenoga 2010.

1.  Postojanje drugog oblika postupanja koje se stavlja na teret

2.  Zakonitost drugog oblika postupanja koje se stavlja na teret

a)  Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela dobre uprave

b)  Drugi tužbeni razlog, koji se u biti temelji na povredi načela pravne sigurnosti

c)  Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 20. Direktive 2003/87

d)  Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi načela jednakosti

e)  Peti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava na djelotvornu sudsku zaštitu

II –  Objektivna odgovornost

A –  Tužiteljevi argumenti

B –  Osnovanost tužiteljevih argumenata

Troškovi

* Jezik postupka: engleski