PRESUDA OPĆEG SUDA (šesto vijeće)
30. travnja 2014.(*)
„Javna nabava usluga – Postupak javne nabave – Pružanje usluge prevođenja na malteški jezik – Pravila o načinima slanja ponuda – Odbijanje ponuditeljeve ponude – Nepoštovanje pravila o podnošenju ponuda namijenjenih zaštiti povjerljivosti njihovog sadržaja prije otvaranja – Prigovor neprimjenjivosti – Proporcionalnost – Jednako postupanje – Pravo na obranu – Obveza obrazlaganja – Članak 41. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Članak 98. stavak 1. Uredbe (EZ, Euratom) br. 1605/2002 – Članak 143. Uredbe (EZ, Euratom) br. 2342/2002“
U predmetu T‑637/11,
Euris Consult Ltd, sa sjedištem u Floriani (Malta), koje zastupa F. Moyse, odvjetnik,
tužitelj,
protiv
Europskog parlamenta, koji zastupaju L. Darie i F. Poilvache, u svojstvu agenata,
tuženika,
koji podupire
Europska komisija, koju zastupaju R. Lyal i F. Dintilhac, u svojstvu agenata,
intervenijent,
povodom zahtjeva za poništenje Odluke Parlamenta od 18. listopada 2011. kojom je odbijena ponuda koju je tužitelj podnio u okviru postupka unutar institucionalne javne nabave usluga MT/2011/EU o pružanju usluga prevođenja na malteški jezik,
OPĆI SUD (šesto vijeće),
u sastavu: S. Frimodt Nielsen (izvjestitelj), predsjednik, F. Dehousse i A. Collins, suci,
tajnik: S. Spyropoulos, administratorica,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 28. studenoga 2013.,
donosi sljedeću
Presudu
Okolnosti spora
1 Europski parlament je 22. ožujka 2011. objavio poziv na nadmetanje MT/2011/EU (u daljnjem tekstu: poziv na nadmetanje) u vezi s pružanjem usluga prevođenja na malteški jezik za Parlament, Europski revizorski sud, Europski gospodarski i socijalni odbor i Odbor regija Europske unije.
2 U točki 2. stavku 2. poziva na nadmetanje propisano je da ponuditelji mogu izabrati hoće li poslati svoje ponude poštom ili posredstvom dostavne službe [točka 2. stavak 2. pod (a)] ili ih pak osobno predati Odjelu za poštu Parlamenta [točka 2. stavak 2. pod (b)].
3 U točki 2. stavku 4. poziva na nadmetanje navedeno je kako slijedi:
„Kako bi se očuvala njihova povjerljivost i cjelovitost, ponude moraju biti poslane u vanjskoj omotnici koja sadrži dvije posebne omotnice. Obje omotnice moraju biti zapečaćene i sadržavati sljedeće naznake:
– naziv službe […];
– broj poziva za podnošenje ponuda […]
– i napomenu: „Zabranjeno otvarati Odjelu za poštu i neovlaštenim osobama“
Ponuditelji su u svakom slučaju, neovisno o vrsti pakiranja koju koriste, pozvani obratiti posebnu pozornost na kvalitetu omotnica koje koriste za dostavu svojih ponuda kako one ne bi pristigle rastrgane, zbog čega više ne bi bila osigurana povjerljivost i cjelovitost njihovog sadržaja.
Ako se koriste samoljepive omotnice, one moraju biti zatvorene ljepljivom trakom, preko koje se mora potpisati pošiljatelj. Navedeni potpis sastoji se od vlastoručnog potpisa ili potpisa i pečata poduzetnika.
Svaka ponuda čija povjerljivost sadržaja nije osigurana do otvaranja svih ponuda bit će automatski odbijena.
Na vanjskoj omotnici potrebno je naznačiti i ime ili poslovno ime ponuditelja kao i točnu adresu na koju će moći primiti obavijest o odluci koja se odnosi na njegovu ponudu.
Osim zahtjeva koji se odnosi na korištenje dviju zapečaćenih omotnica, na vanjskoj omotnici mora biti naznačen broj poziva za podnošenje ponuda MT/2011/EU.“
4 Tužitelj Euris Consult Ltd, prevoditeljsko društvo sa sjedištem na Malti, podnio je 12. svibnja 2011. svoju ponudu (u daljnjem tekstu: ponuda ili tužiteljeva ponuda). Kako bi ju poslao na adresu navedenu u pozivu na nadmetanje, poslužilo se uslugama dostavne službe.
5 Ponuda sa sastojala od jednog originala i dvije kopije. Svaki od tih dokumenata umetnut je u samoljepljivu omotnicu od kraft papira. Rubovi preklopa omotnice zapečaćeni su potpisom direktora tužitelja, a zatim je preko njegovog potpisa zalijepljena samoljepljiva traka. Tužitelj je potom te omotnice uložio u vanjsku omotnicu, koju mu je prodala dostavna služba. Ta je plastična omotnica imala samoljepljiv sustav za zatvaranje. Direktor tužitelja nije stavio svoj potpis preko ljepljive trake na vanjskoj omotnici.
6 Dana 13. svibnja 2011. ponuda je stigla u Parlament, koji je potvrdio njezin primitak. Tužiteljeva, kao i ponude ostalih ponuditelja pohranjene su u prostorijama Parlamenta, i to u zatvoren prostor kojem su mogle pristupiti samo ovlaštene osobe.
7 Dana 16. lipnja 2011. u 14.30 sati komisija za otvaranje ponuda koja se sastojala od trojice službenika Opće uprave Parlamenta (OU) za prevođenje i jednog službenika Revizorskog suda započela je s istodobnim otvaranjem šest ponuda koje su dostavljene u roku, među kojima je bila i tužiteljeva. Otvaranje ponuda održalo se u prisutnosti predstavnika dvojice ponuditelja. Predstavnici tužitelja na tom sastanku nisu sudjelovali.
8 Komisija za otvaranje ponuda uvažila je pet ponuda. S druge strane, tužiteljeva je ponuda odbijena prilikom samog otvaranja. Navedena je komisija u zapisniku o otvaranju ponuda u vezi s njegovom ponudom navela kako slijedi:
„Vanjska poštanska omotnica dostavne službe bila je zatvorena, ali ne i zapečaćena. Omotnice, koje su bile jedini dio pakiranja koje je ponuditelj nabavio, a koje su se nalazile u njezinoj unutrašnjosti bile su znatno rastrgane, u mjeri da su gotovo u potpunosti bile otvorene. Komisija je zaključila da povjerljivost pošiljke nije bila osigurana te je shodno tomu ponudu odbila.“
9 Parlament je nastavio s daljnjim stadijima postupka predmetnog odabira ponude u razdoblju između lipnja i rujna 2011. Svi su ponuditelji 18. listopada 2011. obaviješteni o rezultatima postupka.
10 Tako je načelnik Odjela za usluge vanjskog pismenog prevođenja, Uprave A za podršku i tehnološke usluge pri pismenom prevođenju Opće uprave Parlamenta za prevođenje preporučenim dopisom EP/ETU/MHH/pm/D/2011/52280 od 18. listopada 2011. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) tužitelja obavijestio da je njegova ponuda odbijena prilikom samog otvaranja zato što je komisija za otvaranje ponuda smatrala da njezina povjerljivost nije mogla biti osigurana.
11 Parlament je u pobijanoj odluci ponovno iznio utvrđenja iz zapisnika koja je utvrdila komisija za otvaranje ponuda, a koja su citirana u gornjoj točki 8.
12 U pobijanoj je odluci osim toga navedeno da tužitelj može dobiti dodatna pojašnjenja vezana uz razloge odbijanja njegove ponude i upozoren je, osim toga, na rokove za pokretanje sudskih postupaka.
13 Predstavnici tužitelja primljeni su 27. listopada i 10. studenoga 2011. u Općoj upravi Parlamenta za prevođenje. Dana im je mogućnost da pregledaju prostorije u kojima su ponude bile pohranjene kao i omotnice u stanju u kojem ih je našla komisija za otvaranje ponuda. Između predstavnika tužitelja i službenika Parlamenta razmijenjeno je nekoliko poruka elektroničke pošte.
14 Dana 21. prosinca 2011. sklopljen je okvirni ugovor s izvoditeljem.
Postupak i zahtjevi stranaka
15 Zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 15. prosinca 2011. tužitelj je podnio ovu tužbu.
16 Zasebnim aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 16. prosinca 2011. tužitelj je postavio zahtjev za određivanje privremene pravne zaštite, namijenjen suspenziji primjene pobijane odluke dok Opći sud ne donese odluku o ovoj tužbi. Predsjednik Općeg suda taj je zahtjev odbio rješenjem od 25. siječnja 2012.
17 Europska komisija je aktom zaprimljenim u tajništvu Općeg suda 23. srpnja 2012. zatražila intervenciju u ovom postupku podupirući Parlament. Predsjednik prvog vijeća Općeg suda dopustio je tu intervenciju rješenjem od 4. rujna 2012. Budući da je zahtjev za intervenciju podnesen nakon isteka roka od šest tjedana propisanoga člankom 115. stavkom 1. Poslovnika Općeg suda, Komisija je svoje očitovanje mogla iznijeti za vrijeme usmenog dijela postupka, sukladno članku 116. stavku 6. navedenog poslovnika.
18 Kako se sastav vijeća Općeg suda izmijenio, sudac izvjestitelj raspoređen je u šesto vijeće, slijedom čega je ovaj predmet dodijeljen tom vijeću.
19 Na temelju izvještaja suca izvjestitelja Opći sud (šesto vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka.
20 Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:
– poništi pobijanu odluku;
– ustvrdi da tužitelj zadržava pravo na zahtjev za naknadu štete na temelju štete pretrpljene zbog donošenja pobijane odluke;
– Parlamentu naloži snošenje troškova.
21 Parlament od Općeg suda zahtijeva da:
– odbije tužbu;
– tužitelju naloži snošenje troškova.
22 Izlaganja stranaka, kao i njihovi odgovori na pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi održanoj 28. studenoga 2013.
23 Komisija je na raspravi od Općeg suda zahtijevala da odbije tužbu, utemeljivši taj zahtjev na prigovoru neprimjenjivosti članka 143. Uredbe Komisije (EZ, Euratom) br. 2342/2002 od 23. prosinca 2002. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica (SL L 357, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 3., strana 7.), kako je izmijenjena (u daljnjem tekstu: provedbena pravila).
24 Tužitelj je tijekom rasprave povukao drugi dio tužbenog zahtjeva, o čemu je Opći sud sastavio bilješku u zapisniku.
Pravo
25 U prilog zahtjevu za poništenje pobijane odluke tužitelj navodi pet tužbenih razloga. U okviru prvog tužbenog razloga, s jedne strane, tužitelj navodi povredu članka 98. stavka 1. Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 od 25. lipnja 2002. o Financijskoj uredbi koja se primjenjuje na opći proračun Europskih zajednica (SL L 248, str. 1.), kako je izmijenjena (u daljnjem tekstu: Financijska uredba), članka 143. provedbenih pravila kao i točke 2. stavka 4. poziva na nadmetanje, a podredno se, s druge strane, poziva na neprimjenjivost članka 143. provedbenih pravila kao i točke 2. stavka 4. poziva na nadmetanje. Drugi tužbeni razlog odnosi se na povredu načela proporcionalnosti. Trećim tužbenim razlogom tužitelj prigovara Parlamentu da je povrijedio načelo jednakog postupanja. Četvrti tužbeni razlog odnosi se na povredu članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Petim tužbenim razlogom, koji treba ispitati na prvome mjestu, tužitelj se poziva na nedostatnost obrazloženja pobijane odluke.
A – Peti tužbeni razlog koji se odnosi na nedostatnost obrazloženja pobijane odluke
1. Argumenti stranaka
26 Tužitelj se u okviru petog tužbenog razloga poziva na nedostatnost obrazloženja pobijane odluke. Smatra da mu Parlament nije omogućio da ocijeni osnovanost pobijane odluke time što nije naznačio razloge zbog kojih su unutarnje omotnice pronađene rastrgane prilikom otvaranja ponuda. Budući da mu Parlament nije predočio druge informacije, tužitelj smatra da je morao podnijeti tu tužbu kako bi Općem sudu omogućio ocjenu zakonitosti pobijane odluke.
27 K tome smatra da Parlament nije s njime u potpunosti surađivao i ispunio svoju obvezu dostavljanja dodatnih informacija. Tako se i stav službenika Parlamenta koji su s predstavnicima tužitelja razgovarali prilikom dvaju sastanaka pokazao neprijateljskim. Parlament je, jednako tako, samo djelomično odgovorio na pitanja koja su mu u nekoliko navrata postavljena u porukama elektroničke pošte. Na taj je način Parlament tužitelja spriječio da prikladno pripremi tužbu.
28 Time je Parlament povrijedio odredbe članka 296. UFEU‑a, članka 100. stavka 2. Financijske uredbe i članka 149. stavka 3. provedbenih pravila.
29 Parlament osporava tužiteljeve argumente.
2. Ocjena Općeg suda
30 Na temelju članka 296. drugog stavka UFEU‑a u pravnim se aktima navode razlozi na kojima se akti temelje.
31 Prema ustaljenoj sudskoj praksi, obrazloženje koje je propisano člankom 296. drugim stavkom UFEU‑a mora odgovarati prirodi akta o kojemu je riječ i mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja je donijela akt kako bi se zainteresiranim osobama omogućilo da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere, ali i kako bi se nadležnom sudu omogućilo provođenje nadzora. Zahtjev za obrazloženje treba ocjenjivati prema okolnostima slučaja, uključujući i sadržaj akta, prirodu navedenih razloga i interes koji za dobivanje objašnjenja mogu imati adresati akta ili druge osobe na koje se taj akt izravno i pojedinačno odnosi. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične i pravne okolnosti s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje nekog akta zahtjeve iz članka 296. drugog stavka UFEU‑a mora ocjenjivati ne samo u odnosu na njegovu formulaciju već i na njegov kontekst i na sva pravna pravila kojima se predmetno pravno područje uređuje (vidjeti presudu Suda od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, Zb., str. I‑1719., t. 63. i navedenu sudsku praksu).
32 U odnosu na postupke javne nabave u institucijama, tijelima, uredima i agencijama Unije, doseg zahtjeva za obrazlaganje preciziran je u članku 100. stavku 2. Financijske uredbe kao i u članku 149. stavku 3. provedbenih pravila.
33 Tako kad je riječ o ponuditeljima čija je ponuda odbijena prije faze konkurentnog nadmetanja, iz članka 100. stavka 2. Financijske uredbe proizlazi da ih je javni naručitelj dužan obavijestiti o razlozima odbijanja njihove ponude. Članak 149. stavak 3. provedbenih pravila nadalje propisuje da ti isti ponuditelji dodatne informacije o razlozima odbijanja ponude mogu dobiti na temelju pisanog zahtjeva, pisma, telefaksa ili poruke elektroničke pošte.
34 U ovom slučaju valja ustvrditi da je Parlament u pobijanoj odluci tužitelju učinio dostupnima razloge za odbijanje njegove ponude, odnosno činjenicu da se komisija za otvaranje ponuda našla u situaciji da nije mogla jamčiti povjerljivost te ponude, s jedne strane zbog toga što je samo jedan sloj omotnica bio zapečaćen u skladu s uputama iz poziva na nadmetanje i, s druge strane, zbog činjenice da su te omotnice pronađene rastrgane u tolikoj mjeri da su gotovo u potpunosti bile otvorene (vidjeti gornje točke 8., 10. i 11.).
35 Te su se informacije pokazale u potpunosti dostatnima da tužitelju omoguće razumijevanje razloga odbijanja njegove ponude i da ih meritorno osporava, što je i učinio u okviru prva četiri tužbena razloga ove tužbe.
36 Osim toga, iz čitanja pobijane odluke proizlazi da Parlament odbijanje tužiteljeve ponude ni u kojem slučaju nije utemeljio na razlozima zbog kojih je komisija za otvaranje ponuda našla rastrgane omotnice koje su se nalazile unutar vanjske omotnice koju je tužitelju prodala dostavna služba. U tim okolnostima, suprotno onomu što tvrdi tužitelj, Parlament nije bio dužan navesti razloge, a uostalom nije ni utvrđeno da o njima ima saznanja.
37 Isto tako, budući da je pobijanu odluku dostatno obrazložio, Parlament nije bio obvezan, kako bi udovoljio obvezi obrazlaganja, dati detaljne odgovore na mnogobrojna pitanja koja su mu upućena u porukama elektroničke pošte ili postavljena tijekom dvaju sastanaka koje je organizirao na zahtjev tužitelja (vidjeti gornju točku 13.).
38 Naposljetku, neprijateljski stav koji su prema mišljenju tužitelja u ovom predmetu pokazali službenici Parlamenta nije nikako dokazan i u svakom slučaju nije nimalo relevantan za odgovor na pitanje je li Parlament tužitelja jasno i dovoljno detaljno obavijestio o razlozima odbijanja njegove ponude.
39 Iz svega navedenoga proizlazi da treba odbaciti peti tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu obveze obrazlaganja.
B – Prvi tužbeni razlog koji se odnosi na povredu Financijske uredbe, provedbenih pravila i poziva na nadmetanje
1. Argumenti stranaka
a) Argumenti tužitelja
40 Prvi tužbeni razlog odnosi se na činjenicu da su, s obzirom na to da je tužiteljeva ponuda zbog povrede obveze povjerljivosti odbijena prilikom samog otvaranja, pobijanom odlukom povrijeđeni mjerodavni propisi, odnosno članak 98. stavak 1. Financijske uredbe, članak 143. provedbenih pravila i točka 2. stavak 4. poziva na nadmetanje. Taj se tužbeni razlog u biti sastoji od tri dijela. Tužitelj u okviru prvog dijela tvrdi da je povjerljivost ponude bila osigurana do trenutka otvaranja ponuda od strane komisije za otvaranje ponuda. U okviru drugog dijela tužbenog razloga tužitelj ističe da je postupio u skladu s obvezom da ponudu dostavi u vanjskoj omotnici koja sadrži dvije posebne omotnice. Tužitelj u okviru trećeg dijela osporava prigovore na kojima Parlament temelji pobijanu odluku, kao temelj svog zaključka da povjerljivost ponude nije mogla bila zajamčena. Podredno se u okviru tog dijela tužbenog razloga poziva na neprimjenjivost članka 143. provedbenih pravila kao i točke 2. stavka 4. poziva na nadmetanje, ako bi te odredbe trebalo tumačiti u odnosu na doseg koji im je pripisao Parlament u pobijanoj odluci.
U vezi s poštovanjem povjerljivosti ponude
41 Kao prvo, tužitelj smatra da su odredbe članka 98. stavka 1. Financijske uredbe, kojima je propisano da ponude ponuditelja moraju osigurati stvarno tržišno natjecanje i da povjerljivost njihovog sadržaja mora biti zaštićena dok sve ne budu istodobno otvorene, u potpunosti poštovane u ovom slučaju. Stoga odbijanje tužiteljeve ponude u osporavanoj odluci predstavlja povredu te odredbe.
42 Naime, tužitelj tvrdi da je Parlament u pobijanoj odluci neispravno smatrao da povjerljivost ponude nije bila osigurana.
43 Najprije tvrdi da je povjerljivost ponude bila osigurana do trenutka otvaranja vanjske omotnice od strane komisije za otvaranje ponuda jer je nesporno da je ta omotnica bila sasvim zatvorena do trenutka kada ju je navedena komisija otvorila.
44 Kao drugo, ponuda se pod nadzorom Parlamenta nalazila neprekidno od trenutka primitka pošiljke koju je poslala dostavna služba do otvaranja vanjske omotnice od strane komisije za otvaranje ponuda. U tom pogledu, iz izjava samog Parlamenta proizlazi da je ponuda bila smještena u zatvorenu prostoriju u koju je pristup neovlaštenim osobama bio zabranjen i da je ona bila pod stalnim nadzorom.
45 Kao treće, smatra da je nesporno da je vanjska omotnica koju je tužitelju prodala dostavna služba u Parlament stigla neoštećena jer Odjel za poštu te institucije oštećene pošiljke uopće ne prihvaća.
46 Kao četvrto, tvrdi da je cijena zapravo jedina informacija koja se nalazi u ponudama koja je zaista povjerljive naravi. Parlamentu je naime taj podatak ostao nepoznat do trenutka otvaranja ponude.
47 Sve te okolnosti dokazuju da je Parlament u pobijanoj odluci pogrešno smatrao da povjerljivost ponude nije bila osigurana i zbog toga ju odbio bez ispitivanja.
U vezi s obvezom slanja ponude u vanjskoj omotnici koja sadrži dvije posebne omotnice i dosegom obveze pečaćenja vanjske omotnice
48 Na drugome mjestu tužitelj ističe da je postupio u skladu s obvezom da ponudu podnese u vanjskoj omotnici koja sadrži dvije posebne omotnice, kao što proizlazi iz mjerodavnih propisa.
49 Tužitelj naime smatra da je poštovao odredbe članka 143. provedbenih pravila i točke 2. stavka 4. poziva na nadmetanje s obzirom na to da je ponudu i dvije kopije umetnuo u omotnice zapečaćene sukladno tim odredbama i da je sve te omotnice umetnuo u vanjsku omotnicu koju mu je prodala dostavna služba.
50 Suprotno navodima Parlamenta iz odgovora na tužbu, obveze ponuditelja u vezi s pečaćenjem omotnica ne proizlaze jasno iz poziva na nadmetanje jer taj pojam u njemu nije dovoljno detaljno određen.
51 Tužitelj k tomu navodi da je tijekom 2011. godine sudjelovao u tri druga postupka javne nabave u kojima su bili određeni jednaki uvjeti slanja pošiljaka. Međutim nijedna od tih ponuda nije bila odbijena zbog povrede povjerljivosti. Ta činjenica potvrđuje nedovoljnu preciznost izraza „zapečaćena omotnica“, a odbijanjem njegove ponude u ovom slučaju povrijeđeno je načelo jednakog postupanja.
52 Naime, iz poziva na nadmetanje ne proizlazi jasno da, kada se ponuditelj odluči koristiti uslugama privatne dostavne službe, vanjsku omotnicu koju mu proda ta služba treba smatrati samoljepljivom omotnicom u smislu pravnih propisa i da ju treba zapečatiti stavljanjem potpisa ispod ljepljive trake.
U vezi s osnovanošću razloga na kojima se temelji pobijana odluka
53 Na trećemu mjestu, tužitelj osporava osnovanost triju prigovora na kojima Parlament temelji pobijanu odluku (vidjeti gornje točke 8. i 11.).
– Pečaćenje vanjske omotnice
54 Kao prvo, Parlament je pogrešno naveo da je „vanjska omotnica dostavne službe bila zatvorena, ali ne i zapečaćena“.
55 Najprije treba reći da je nesporno da je vanjska omotnica koju je tužitelju prodala dostavna služba uspješno ispunila svoju ulogu u zaštiti povjerljivosti ponude, s obzirom na to da je ostala neoštećena do trenutka otvaranja od strane komisije za otvaranje ponuda. Stoga nisu bili ugroženi ciljevi iz članka 98. stavka 1. Financijske uredbe.
56 Nadalje, vanjske omotnice koje je tužitelju prodala dostavna služba bile su od plastičnog materijala i zatvorene sustavom za zatvaranje koji osigurava da ne mogu biti otvorene, a da se pritom ne oštete. Nije dakle bila riječ o samoljepljivim omotnicama u smislu članka 143. provedbenih pravila i točke 2. stavka 4. poziva na nadmetanje, pa se shodno tomu odredbe koje se odnose na stavljanje s jedne strane potpisa preko dijela na kojem se omotnica zatvara i s druge strane dodatne ljepljive trake, što je tim odredbama predviđeno u slučaju korištenja samoljepljivih omotnica, ne primjenjuju na omotnicu koju je tužitelju u ovom predmetu prodala dostavna služba.
57 Štoviše, čak i kad bi se prihvatilo – što tužitelj osporava – da omotnicu koju mu je prodala dostavna služna treba smatrati samoljepljivom omotnicom u smislu članka 143. provedbenih pravila i točke 2. stavka 4. poziva na nadmetanje, trebalo bi priznati da sustav za zatvaranje te omotnice u pogledu povjerljivosti njezinog sadržaja predstavlja barem jednaku zaštitu kao što je ona koja bi bila ostvarena stavljanjem preko njega potpisa i dodatne ljepljive trake na običnu samoljepljivu omotnicu. U tim okolnostima stavljanje potpisa tužiteljevog predstavnika ispod ljepljive trake ne bi pridonijelo nikakvoj dodatnoj zaštiti u pogledu povjerljivosti ponude.
58 Konačno, tužitelj se na temelju članka 277. UFEU‑a podredno poziva na neprimjenjivost odredbi članka 143. provedbenih pravila, navedenih u točki 2. stavku 4. poziva na nadmetanje, ako te odredbe treba uzeti kao da su u ovom slučaju bile povrijeđene zbog toga što na omotnici koju je tužitelju prodala dostavna služba nije stajao potpis predstavnika tužitelja ispod dodatne ljepljive trake.
59 Tužitelj u prilog tom prigovoru ističe da ti zahtjevi nadilaze ono što je potrebno da bi se osigurala povjerljivost ponuda. Oni tako nadilaze i zahtjeve iz članka 98. stavka 1. Financijske uredbe, zbog čega je povrijeđeno načelo proporcionalnosti.
60 Slijedom toga, Opći bi sud prema mišljenju tužitelja trebao ustvrditi da ponuda ispunjava uvjete iz članka 98. stavka 1. Financijske uredbe i poništiti pobijanu odluku.
– Obveza slanja ponude u vanjskoj omotnici koja sadrži dvije posebne omotnice
61 Kao drugo, Parlament, koji je u pobijanoj odluci naveo da su „omotnice koje su se nalazile u unutrašnjosti […] bile jedini dio pakiranja koji je nabavio ponuditelj“ (vidjeti gornju t. 11.), ne može tužitelju osnovano prigovarati da je nabavio samo unutarnje omotnice u kojima su se nalazili original i kopije ponude. Naime, iako je tužitelj vanjsku omotnicu nabavio od dostavne službe, ipak je cijela pošiljka, koja se sastojala od vanjske omotnice, unutarnjih omotnica i dokumenata u kojima je sadržana ponuda, Parlamentu bila poslana na inicijativu tužitelja. Stoga treba smatrati da je sve dijelove koji čine pošiljku poslao tužitelj.
– Stanje vanjskih omotnica
62 Kao treće, tužitelj osporava da prigovor prema kojem „[su] omotnice koje su se nalazile u unutrašnjosti [bile] znatno rastrgane, u mjeri da su gotovo u potpunosti bile otvorene […] Parlament je zaključio da povjerljivost pošiljke nije bila osigurana te je shodno tomu ponudu odbio“ (vidjeti gornju t. 11.) opravdava odbijanje ponude bez ispitivanja.
63 Tužitelj najprije primjećuje da se ta tvrdnja temelji na običnim izjavama Parlamenta te se u vezi s utvrđivanjem činjenica oslanja na razboritost Općeg suda.
64 Nadalje, tužitelj tvrdi da, čak i kad bi priznao činjenicu da su unutarnje omotnice prilikom otvaranja ponuda bile pronađene rastrgane, povjerljivost i cjelovitost dokumenata koji su činili ponudu čak ni tada ne bi bila upitna, s obzirom na to da su one do tog trenutka bile zaštićene vanjskom omotnicom, koja je ostala neoštećena do trenutka otvaranja od strane komisije za otvaranje ponuda. Slijedom toga tužitelj smatra da okolnost da su unutarnje omotnice pronađene rastrgane, a da pritom cjelovitost vanjske omotnice nije upitna, Parlamentu ne dopušta isključivanje ponude bez ispitivanja.
b) Argumenti Parlamenta i Komisije
65 Parlament i Komisija osporavaju argumente tužitelja.
2. Ocjena Općeg suda
66 Tužitelj u okviru prvog tužbenog razloga ove tužbe s jedne strane osporava istinitost činjenica koje je Parlament utvrdio i na kojima temelji pobijanu odluku kao i s druge strane ocjenu prema kojoj te činjenice, pod pretpostavkom njihove osnovanosti, opravdavaju odbijanje njegove ponude na temelju članka 98. stavka 1. Financijske uredbe, članka 143. provedbenih pravila kao i točke 2. stavka 4. poziva na nadmetanje. Sukladno tomu tvrdi da je u ovom slučaju došlo do povrede tih odredbi.
a) U vezi s istinitošću činjenica utvrđenih u pobijanoj odluci
67 Uzimajući u obzir opseg tog osporenja, valja najprije ispitati može li tužitelj dokazati da je Parlament pobijanu odluku utemeljio na neistinitim činjenicama (vidjeti u tom smislu presude Suda od 11. veljače 1999., Antillean Rice Mills i dr./Komisija, C‑390/95 P, Zb., str. I‑769., t. 29. i od 27. listopada 2011., Austrija/Scheucher‑Fleisch i dr., C‑47/10 P, Zb., str. I‑10707., t. 57. i 58. i navedenu sudsku praksu).
68 U tom je pogledu nesporno da se tužiteljeva ponuda, kao što je on uostalom i potvrdio na raspravi, sastojala od originalnog primjerka i dvije kopije i da je svaki od tih dokumenata umetnut u samoljepljivu omotnicu od kraft papira, čiji je rub preklopa bio zapečaćen tako što je preko njega stavljen potpis direktora tužitelja, preko kojeg je zalijepljena dodatna samoljepljiva traka. Nesporno je također da su te tri tako zapečaćene omotnice umetnute u jedinstvenu vanjsku omotnicu, koju je tužitelju prodala dostavna služba. Nesporno je k tome da je ta vanjska omotnica u službe Parlamenta stigla neoštećena i da ta omotnica sa samoljepljivim rubovima, koja je na taj način i zatvorena, nije bila zapečaćena stavljanjem potpisa direktora tužitelja ispod dodatne samoljepljive trake. Sve te činjenice, koje tužitelj nije ni osporavao i koje nisu u suprotnosti ni s kojim pismenom priloženim spisu, treba smatrati dokazanima.
69 S druge strane, tužitelj je tijekom rasprave podsjetio na to da ne može potvrditi da su tri unutarnje omotnice, kao što je to i Parlament naveo u pobijanoj odluci, „bile znatno rastrgane, u mjeri da su gotovo u potpunosti bile otvorene“ kad je komisija za otvaranje ponuda otvorila vanjsku omotnicu.
70 Taj navod iz pobijane odluke samo je reprodukcija zapisnika koji je sastavila komisija za otvaranje ponuda, koju su činili službenici iz različitih službi Parlamenta kao i jedan službenik Revizorskog suda, nakon sastanka tijekom kojeg su u prisutnosti dvojice ponuditelja bile otvorene sve ponude podnesene u okviru postupka javne nabave o kojem je riječ u ovom slučaju. Valja također podsjetiti na to da tužitelj, koji je imao mogućnost prisustvovati otvaranju ponuda, to nije iskoristio.
71 Osim toga, valja ustvrditi da tužitelj ne ističe nijedan dokaz prima facie koji bi doveo u sumnju istinitost utvrđenih činjenica navedenih u zapisniku koji je sastavila komisija za otvaranje ponuda. U tim okolnostima te tvrdnje, koje ne osporava nijedno pismeno priloženo spisu, treba smatrati dokazanima.
72 Valja stoga provjeriti je li narav tako utvrđenih činjenica bila takva da opravdava odbijanje tužiteljeve ponude, što na drugome mjestu zahtijeva preciziranje dosega mjerodavnih pravila u ovom slučaju, čiju jasnoću, a djelomice i zakonitost tužitelj osporava.
b) Mjerodavna pravila
Doseg mjerodavnih pravila u pobijanoj odluci
73 Suprotno onomu što navodi tužitelj, obveze ponuditelja koji su u ovom slučaju sudjelovali u predmetnom postupku javne nabave, a koje se odnose na slanje njihovih ponuda, jasno proizlaze iz točke 2. stavaka 2. i 4. poziva na nadmetanje, čije su odredbe iznesene u gornjim točkama 2. i 3.
74 Tako su, kao prvo, ponuditelji mogli izabrati hoće li svoje ponude osobno predati Odjelu za poštu Parlamenta, odnosno pošiljku poslati poštom ili dostavnom službom (točka 2. stavak 2. poziva na nadmetanje). Kao drugo, ponude je u Parlament trebalo dostaviti u vanjskoj omotnici koja sadrži dvije posebne zapečaćene omotnice, s time da je svaka od njih morala sadržavati naznaku naziva službe, broj poziva za podnošenje ponuda i naznaku „[…] zabranjeno otvarati […]“ (točka 2. stavak 4. prvi podstavak poziva na nadmetanje). Kao treće, u slučaju korištenja samoljepljivih omotnica one su morale biti zapečaćene, odnosno „zatvorene ljepljivom trakom, ispod koje mora stajati potpis pošiljatelja“, s time da je potpis morao biti vlastoručan ili se uz potpis morao nalaziti pečat poduzetnika (točka 2. stavak 4. treći podstavak poziva na nadmetanje). Kao četvrto, ponuditelji su u načelu bili odgovorni za stanje u kojem će pristići omotnice s njihovom ponudom te su shodno tomu bili pozvani obratiti „posebnu pozornost na kvalitetu omotnica koje koriste“ (točka 2. stavak 4. drugi podstavak poziva na nadmetanje). Kao peto, točka 2. stavak 4. četvrti podstavak poziva na nadmetanje izričito predviđa da će „svaka ponuda čija povjerljivost sadržaja nije osigurana do otvaranja svih ponuda biti automatski odbijena“.
75 Suprotno onome što tvrdi tužitelj, iz odredbi poziva na nadmetanje, iznesenih u gornjoj točki 74. jasno i nedvosmisleno proizlazi da su ponude trebale biti umetnute u omotnicu koja sadrži dvije posebne omotnice i da je svaka od njih trebala biti zapečaćena ako se radi o samoljepljivim omotnicama. U vezi sa značenjem potonjeg izraza, iz poziva na nadmetanje isto tako jasno proizlazi da taj izraz znači da te dvije omotnice trebaju biti zatvorene i da se na svakoj od njih treba nalaziti potpis ovlaštenog predstavnika ponuditelja, preko ruba preklopa omotnice, ispod dodatne samoljepljive trake.
76 Zato je ponuditelj koji se odluči koristiti uslugama dostavne službe, u svrhu ispunjenja obveza propisanih u pozivu na nadmetanje, imao mogućnost izabrati – ako su karakteristike omotnice dostavne službe to omogućavale – koristiti ju kao drugu vanjsku omotnicu, što je značilo da je tu omotnicu trebalo zapečatiti stavljanjem potpisa ispod dodatne ljepljive trake, navesti na njoj sve potrebne naznake i onda sadržaj ponude staviti u samo jednu unutarnju omotnicu ili pak staviti sadržaj ponude u dvije zapečaćene omotnice koje sadrže potrebne naznake, a zatim te dvije omotnice umetnuti u vanjsku omotnicu dostavne službe, koja je pod tim uvjetima mogla biti nezapečaćena i ne sadržavati sve potrebne naznake.
77 S druge strane, ne može se prihvatiti tužiteljevo tumačenje prema kojem vanjsku omotnicu dostavne službe, iako nije zapečaćena na upravo opisan način, treba smatrati jednom od dviju omotnica kako je propisano pozivom na nadmetanje i da ispunjava zahtjeve iz točke 2. stavka 4. navedenog poziva. Osim toga, čak i da poput tužitelja pretpostavimo da sustav za zatvaranje omotnica koje prodaje dostavna služba predstavlja jednaku zaštitu u pogledu povjerljivosti njihovog sadržaja kao i pečaćenje propisano pozivom na nadmetanje, ostaje činjenica da kad ponuditelj povrijedi jasnu, preciznu i bezuvjetnu obvezu koja proizlazi iz poziva na nadmetanje, a to je da svoju ponudu pošalje u vanjskoj omotnici koja sadrži dvije posebne zapečaćene omotnice, treba smatrati da taj ponuditelj nije postupio u skladu s uputama određenima za sve ponuditelje koji su odlučili podnijeti ponudu u okviru predmetnog postupka javne nabave u ovom slučaju.
78 Sama povreda jasnih uputa iz poziva na nadmetanje omogućila je Parlamentu da odbije svaku ponudu koja nije u skladu s tim uputama, odnosno to je na temelju točke 2. stavka 4. četvrtog podstavka navedenog poziva na nadmetanje bio obvezan učiniti i u slučaju da je smatrao da povjerljivost te ponude nije mogla biti osigurana do istodobnog otvaranja svih ponuda.
79 Slijedi da treba odbiti prva dva dijela prvog tužbenog razloga, u kojima tužitelj tvrdi da su u pogledu povjerljivosti uvjeti pod kojima je poslao svoju ponudu u svakom slučaju predstavljali zaštitu jednaku onoj koja bi bila posljedica stroge primjene obveza propisanih u pozivu na nadmetanje te da zbog nejasnoće odredbi poziva na nadmetanje treba smatrati da je pošiljku poslao u vanjskoj omotnici koja sadrži dvije posebne zapečaćene omotnice.
Primjenjivost članka 143. provedbenih pravila i točke 2. stavka 4. trećeg podstavka poziva na nadmetanje u ovom slučaju
80 Osim toga, tužitelj u okviru trećeg dijela prvog tužbenog razloga osporava zakonitost te obveze te shodno tomu primjenjivost odredbi točke 2. stavka 4. trećeg podstavka poziva na nadmetanje i članka 143. provedbenih pravila u ovom slučaju.
81 U tom pogledu valja primijetiti da, iako točka 2. stavak 4. treći podstavak poziva na nadmetanje, propisujući slanje ponuda u vanjskoj omotnici koja sadrži dvije posebne zapečaćene omotnice, bez odstupanja prihvaća upute o pečaćenju samoljepljivih omotnica iz članka 143. stavka 3. provedbenih pravila, u ovom je slučaju došlo do izravne primjene samo prve od tih dviju odredbi. Tužitelj je međutim, odgovarajući na pitanje koje mu je postavljeno tijekom rasprave, potvrdio da se prigovor neprimjenjivosti koji je istaknuo u prilog trećem dijelu prvog tužbenog razloga odnosi kako na točku 2. stavak 4. treći podstavak poziva na nadmetanje tako i na članak 143. stavak 3. provedbenih pravila.
82 Bez potrebe odlučivanja o pitanju može li se tužitelj temeljem članka 277. UFEU‑a valjano pozivati na neprimjenjivost članka 143. stavka 3. provedbenih pravila, koji je u ovom slučaju primijenjen samo na neizravan način (vidjeti u tom smislu presudu Suda od 13. srpnja 1966., Italija/Vijeće i Komisija, 32/65, Zb., str. 563., str. 594. i presudu Općeg suda od 20. rujna 2011., Regione autonoma della Sardegna i dr./Komisija, T‑394/08, T‑408/08, T‑453/08 i T‑454/08, Zb., str. II‑6255., t. 206. do 210. i navedenu sudsku praksu), valja ustvrditi da je taj prigovor, utemeljen na navodnoj nezakonitosti tih odredbi u odnosu na članak 98. stavak 1. Financijske uredbe i na načelo proporcionalnosti, u potpunosti neosnovan.
83 Naime, kao prvo, članak 143. stavak 3. provedbenih pravila kao i točka 2. stavak 4. treći podstavak poziva na nadmetanje samo preciziraju uvjete, propisane člankom 98. stavkom 1. Financijske uredbe, pod kojima se smatra da je ispunjen zahtjev za povjerljivost ponuda. Kao što to Parlament tvrdi, članak 143. provedbenih pravila upotpunjuje članak 98. stavak 1. Financijske uredbe, a da mu pritom ne proturječi. S druge strane, prihvaćanje tužiteljeve tvrdnje prema kojoj je člankom 143. provedbenih pravila povrijeđen članak 98. stavak 1. Financijske uredbe zato što su u njemu navedeni uvjeti koje ne predviđa potonji članak, dovelo bi do načelnog osporavanja zakonitosti provedbenih pravila kao cjeline, s obzirom na to da im je svrha precizirati i upotpuniti temeljna pravila navedena u Financijskoj uredbi.
84 Kao drugo, ni članak 143. stavak 3. provedbenih pravila ni točka 2. stavak 4. treći podstavak poziva na nadmetanje nisu protivni općem načelu proporcionalnosti. Prema tom načelu akti institucija Unije ne smiju prelaziti granice onoga što je prikladno i nužno za postizanje legitimnih ciljeva kojima predmetni propisi teže, s time da, ako postoji izbor između više prikladnih mjera, treba izabrati onu najmanje otegotnu, a uzrokovane nepovoljnosti ne smiju biti neproporcionalne u odnosu na ciljeve koje se želi postići (vidjeti presude Općeg suda od 11. rujna 2002., Pfizer Animal Health/Vijeće, T‑13/99, Zb., str. II‑3305., t. 411. i od 9. rujna 2008., Bayer CropScience i dr./Komisija, T‑75/06, Zb., str. II‑2081., t. 223. i navedenu sudsku praksu).
85 Međutim obveza iz članka 143. stavka 3. provedbenih pravila kao i točka 2. stavak 4. treći podstavak poziva na nadmetanje omogućuju da se povjerljivost ponuda koje je komisija za otvaranje ponuda našla u vanjskoj omotnici koja sadrži dvije posebne neoštećene zapečaćene omotnice smatra zaštićenom. Na taj način to pravilo pridonosi pravnoj sigurnosti, otklanjajući svaku opasnost od arbitrarne ocjene prilikom otvaranja ponuda, uz zanemariv marginalni trošak u smislu financijskih i tehničkih sredstava u odnosu na ukupne troškove nastale pripremom ponude. Stoga nije utemeljena tužiteljeva tvrdnja da je takvom obvezom povrijeđeno načelo proporcionalnosti.
86 Iz toga slijedi da treba odbiti prigovor neprimjenjivosti koji je uložio tužitelj.
c) Osnovanost isključenja tužiteljeve ponude
87 Iz navedenoga slijedi da je Parlament s pravom odbio tužiteljevu ponudu, ispravno utvrdivši da tužitelj nije postupio u skladu s obvezom da svoju ponudu dostavi u vanjskoj omotnici koja sadrži dvije posebne zapečaćene omotnice.
88 Tu ocjenu ne može osporiti nijedan od prigovora koje je tužitelj iznio u okviru trećeg dijela prvog tužbenog razloga.
89 Kao prvo, kao što je utvrđeno u gornjoj točki 68., nesporno je da tužitelj, suprotno onome što tvrdi, nije postupio u skladu s obvezom da svoju ponudu pošalje u vanjskoj omotnici koja sadrži dvije posebne zapečaćene omotnice, s obzirom na to da su s jedne strane relevantnim propisima jasno precizirane formalnosti koje trebaju biti ispunjene u pogledu pečaćenja omotnica i da, s druge strane, vanjska omotnica koju mu je dostavna služba prodala i koju je sam odabrao nije bila zapečaćena jer je riječ o samoljepljivoj omotnici, kao što i proizlazi iz fotografija koje je tužitelj priložio tužbi.
90 Kao drugo, tužiteljev prigovor da Parlament, tvrdeći da su „omotnice koje su se nalazile u unutrašnjosti […] bile jedini dio pakiranja koji je nabavio ponuditelj“, ne može tužitelju prigovarati da je osigurao samo unutarnje omotnice u kojima su se nalazili original i kopije ponude, temelji se na pogrešnom čitanju pobijane odluke.
91 Parlament je naime u spornom odjeljku pobijane odluke samo naveo da se u svrhu ocjene je li ispunjena obveza slanja ponuda u vanjskoj omotnici koja sadrži dvije posebne zapečaćene omotnice ne može uzeti u obzir vanjsku omotnicu koju je tužitelju prodala dostavna služba jer ta vanjska omotnica nije bila zapečaćena. Međutim, kao što je navedeno u gornjoj točki 76., s obzirom na to da nije zapečatio omotnicu koju mu je prodala dostavna služba, tužitelj je svoju ponudu trebao umetnuti u dvije zapečaćene omotnice, unutar omotnice dostavne službe, kako bi ispunio zahtjev propisan u točki 2. stavku 4. trećem podstavku poziva na nadmetanje.
92 Kao treće, kao što je utvrđeno u gornjoj točki 71., treba smatrati utvrđenim da su unutarnje omotnice, koje su jedine bile zapečaćene u smislu mjerodavnog propisa, u trenutku otvaranja ponuda pronađene znatno rastrgane, bez obzira na dvojbe koje tužitelj ima u tom pogledu.
93 Argument tužitelja prema kojem ta okolnost Parlamentu ne omogućuje da odbije njegovu ponudu treba odbiti kao bespredmetan jer iz ocjena iznesenih u gornjoj točki 77. proizlazi da je povreda zahtjeva koji se odnosi na slanje ponuda u vanjskoj omotnici koja sadrži dvije posebne zapečaćene omotnice dovoljna da to odbijanje bude opravdano.
94 U svakom slučaju, potrebno je uvažiti tvrdnju Parlamenta prema kojoj je, unatoč tome što je vanjska omotnica u trenutku otvaranja ponuda bila neoštećena, sama činjenica da su unutarnje omotnice pronađene znatno rastrgane bila dovoljna da dovede u sumnju povjerljivost tužiteljeve ponude. Naime, ponuditelji su bili pozvani obratiti pozornost na taj poseban aspekt u točki 2. stavku 4. drugom podstavku poziva na nadmetanje, u kojem je naznačeno da će upravo cjelovitost korištenih omotnica predstavljati zaštitu povjerljivosti i cjelovitosti sadržaja ponuda.
95 Iz svega navedenoga proizlazi da nije utemeljena tvrdnja tužitelja da su odbijanjem njegove ponude povrijeđeni mjerodavni propisi te stoga prvi tužbeni razlog treba odbiti.
C – Drugi tužbeni razlog koji se odnosi na povredu načela proporcionalnosti
1. Argumenti stranaka
96 Tužitelj u prilog drugom tužbenom razlogu navodi da je Parlament načelo proporcionalnosti povrijedio time što je njegovu ponudu zbog nedostatka povjerljivosti odbio iako je vanjska omotnica bila neoštećena, kao i time što nije predvidio alternativnu, za njegove interese manje nepovoljnu mjeru.
97 Parlament osporava argumente tužitelja.
2. Ocjena Općeg suda
98 Sukladno sudskoj praksi, kao što je već navedeno u gornjoj točki 84., načelo proporcionalnosti zahtijeva da akti institucija Unije ne prelaze granice onoga što je prikladno i nužno za postizanje legitimnih ciljeva kojima predmetni propisi teže, s time da, ako postoji izbor između više prikladnih mjera, treba izabrati onu najmanje otegotnu, a uzrokovane nepovoljnosti ne smiju biti neproporcionalne u odnosu na ciljeve koje se želi postići (vidjeti presude Pfizer Animal Health/Vijeće, već citiranu u gornjoj t. 84., t. 411. i Bayer CropScience i dr./Komisija, već citiranu u gornjoj t. 84., t. 223. i navedenu sudsku praksu).
99 Najprije valja podsjetiti na to da članak 145. provedbenih pravila sprječava otvaranje ponuda koje nisu u skladu s odredbama članka 143. navedenih pravila. Međutim, kao što je navedeno u gornjoj točki 81., točka 2. stavak 4. treći podstavak poziva na nadmetanje, čije su odredbe, kao što je utvrđeno u okviru analize prvog tužbenog razloga, bile povrijeđene u ovom slučaju, reproducira odredbe članka 143. trećeg podstavka provedbenih pravila. Iz toga slijedi da Parlament nije mogao otvoriti tužiteljevu ponudu, a da pritom ne povrijedi članak 145. provedbenih pravila.
100 K tomu, kao što je u okviru ocjene prvog tužbenog razloga utvrđeno u gornjoj točki 77., Parlament je mogao odbiti tužiteljevu ponudu kad je utvrdio da nije bila ispunjena obveza slanja ponuda u vanjskoj omotnici koja sadrži dvije posebne omotnice, a to je čak bio i obvezan učiniti u slučaju da je posumnjao u njezinu povjerljivost. Također je u gornjoj točki 94. utvrđeno da je Parlament opravdano posumnjao u povjerljivost tužiteljeve ponude zbog stanja u kojem su pronađene unutarnje omotnice.
101 Parlament je zbog ta dva razloga tužiteljevu ponudu bio dužan odbiti. Naime načelo proporcionalnosti, čiji je doseg pojašnjen u gornjoj točki 98., može se primijeniti samo u slučajevima u kojima autor osporavanog akta ima diskrecijsko pravo. Budući da to u ovom predmetu nije slučaj, bespredmetno je pozivati se na to načelo u okolnostima poput onih u ovom slučaju.
102 Štoviše, u odnosu na tvrdnju koju je tužitelj iznio u okviru drugog tužbenog razloga, a to je da su obveze koje su mu u ovom slučaju određene bile neproporcionalne, potrebno je podsjetiti na to da su tvrdnje koje se odnose na navodnu neproporcionalnost obveze slanja ponuda u vanjskoj omotnici koja sadrži dvije posebne zapečaćene omotnice odbijene u okviru ocjene osnovanosti prigovora neprimjenjivosti točke 2. stavka 4. trećeg podstavka poziva na nadmetanje i članka 143. stavka 3. provedbenih pravila.
103 Iz toga slijedi da drugi tužbeni razlog treba odbiti.
D – Treći tužbeni razlog koji se odnosi na povredu načela jednakog postupanja
1. Argumenti stranaka
a) Argumenti tužitelja
Primjena načela jednakog postupanja
104 Tužitelj u okviru trećeg tužbenog razloga tvrdi da je do trenutka podnošenja tužbe sudjelovao u četiri postupka javne nabave – uključujući i postupak koji je predmet ovog spora – u kojima su bili propisani jednaki uvjeti slanja ponuda i da nijedna od preostale tri ponude koje je podnio nije bez ispitivanja bila odbijena zbog povrede povjerljivosti. Tužitelj smatra da različito postupanje u odnosu na njegovu ponudu u ovom slučaju predstavlja različito postupanje u jednakim situacijama, što nije opravdano nijednim objektivnim razlogom. Slijedom toga ističe da je pobijanom odlukom povrijeđeno načelo jednakog postupanja. Naime, prema njegovom mišljenju, u preostala tri postupka u kojima je sudjelovao „nije bilo nijedne primjedbe u odnosu na stanje omotnica od kraft papira koje su se nalazile u unutrašnjosti vanjske omotnice dostavne službe“ niti u odnosu na vanjsku omotnicu koju mu je prodala dostavna služba.
Zahtjev za određivanje mjere upravljanja postupkom
105 Kako bi mu se omogućilo da dokaže da se radi o jednakim situacijama u pogledu ponude o kojoj je riječ u ovom slučaju i preostala tri postupka javne nabave u kojima je sudjelovao, tužitelj od Općeg suda zahtijeva da Parlamentu na temelju članka 64. stavka 3. točke (d) Poslovnika naloži da podnese zapisnike koje je komisija za otvaranje ponuda sastavila u postupcima javne nabave GENAFF11, HR/2011/EU i TM11/MT.
b) Argumenti Parlamenta
106 Parlament osporava argumente tužitelja i protivi se zahtjevu za određivanje mjere upravljanja postupkom.
2. Ocjena Općeg suda
107 Prema sudskoj praksi, dužnost poštovanja načela jednakog postupanja od strane javnih naručitelja odgovara biti propisa Unije o postupcima javne nabave, koji osobito imaju za cilj promicanje razvoja učinkovitog tržišnog natjecanja i propisuju kriterije za sklapanje ugovora koji će osigurati takvo tržišno natjecanje. Što se tiče načela jednakog postupanja, ono zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različite načine i da se u različitim situacijama ne postupa na isti način, osim ako bi takvo postupanje bilo objektivno opravdano (vidjeti presudu Bayer CropScience i dr./Komisija, već citiranu u gornjoj t. 84., t. 236. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također analogijom presudu Suda od 3. ožujka 2005., Fabricom, C‑21/03 i C‑34/03, Zb., str. I‑1559., t. 26. i 27. i navedenu sudsku praksu).
108 Tužitelj trećim tužbenim razlogom tvrdi da Parlament nije mogao odbiti njegovu ponudu, a da pritom ne povrijedi načelo jednakog postupanja jer navodi da je već bio podnio ponude pod jednakim uvjetima i ističe da te ponude nisu bile odbijene zbog propuštanja slanja u vanjskoj omotnici koja sadrži dvije omotnice, pri čemu je svaka od njih zapečaćena. Smatra da je na taj način u ovom slučaju u odnosu na njega došlo do različitog postupanja u usporedivoj situaciji, a da takvo postupanje nije bilo objektivno opravdano.
109 Opće načelo jednakog postupanja, za koje članak 89. stavak 1. Financijske uredbe predstavlja provedbeno pravilo u postupcima javne nabave, i primjenjuje se na ponuditelje koji sudjeluju u određenom postupku javne nabave. Međutim, prihvaćanje tužiteljevih argumenata u ovom bi slučaju, kao što to Parlament tvrdi, dovelo do povrede tog načela u odnosu na druge ponuditelje koji su podnijeli ponude u predmetnom postupku javne nabave jer je javni naručitelj prema tužitelju, čija situacija nije usporediva s onom drugih ponuditelja u pogledu obveze podnošenja ponude u vanjskoj omotnici koja sadrži dvije omotnice od kojih je svaka zapečaćena, postupio na jednak način kao i prema drugim ponuditeljima.
110 Osim toga, što se tiče tužiteljevog zahtjeva da se prema njemu u ovom slučaju treba postupati na način koji je usporediv s načinom na koji je javni naručitelj prema njemu postupao u drugim postupcima, potrebno je primijetiti da, čak i pod pretpostavkom da je tužitelj druge ponude stvarno poslao u toliko neregularnim okolnostima kao što su one u ovom slučaju, on ne može, pozivanjem na načelo jednakosti, isticati prigovor nezakonitosti. Naime, iz analize prvih dvaju tužbenih razloga ove tužbe proizlazi da je javni naručitelj, u slučaju kad ponuditelj ne postupi u skladu s obvezom slanja svoje ponude u vanjskoj omotnici koja sadrži dvije omotnice od kojih je svaka zapečaćena, obvezan tu ponudi odbiti na temelju zahtjeva iz članka 143. provedbenih pravila kao i točke 2. stavka 4. poziva na nadmetanje.
111 U tim uvjetima nije moguće prihvatiti tužiteljev zahtjev za određivanje mjere upravljanja postupkom, čiji rezultat u svakom slučaju ne bi imao utjecaja na ocjenu ovog tužbenog razloga.
112 Iz toga slijedi da treći tužbeni razlog koji se odnosi na povredu načela jednakog postupanja treba odbiti.
E – Četvrti tužbeni razlog koji se odnosi na povredu članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje Europske unije o temeljnim pravima
1. Argumenti stranaka
113 Četvrtim tužbenim razlogom tužitelj tvrdi da pobijana odluka za njega predstavlja nepovoljnu pojedinačnu mjeru. Smatra da je prije donošenja navedene odluke trebao biti saslušan sukladno članku 41. stavku 2. točki (a) Povelje o temeljnim pravima. Naime tvrdi da je komisiju za otvaranje ponuda mogao uvjeriti da je povjerljivost ponude bila očuvana i da je mogla biti donesena drukčija odluka u slučaju da je ona saslušala njegova objašnjenja.
114 Parlament osporava argumente tužitelja.
2. Ocjena Općeg suda
115 Najprije valja ustvrditi da se tužitelj u okviru četvrtog tužbenog razloga poziva na povredu prava na saslušanje prije donošenja pobijane odluke. On naime tvrdi da navedena odluka za njega predstavlja nepovoljnu pojedinačnu mjeru u smislu članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje o temeljnim pravima. U toj mjeri njegovu argumentaciju treba razmotriti u pogledu načela poštovanja prava na obranu, koje je opće načelo prava Unije.
116 Prema ustaljenoj sudskoj praksi postojanje povrede prava na obranu treba ocijeniti s obzirom na posebne okolnosti svakog slučaja te osobito s obzirom na prirodu akta o kojemu je riječ, kontekst u kojemu je donesen i pravna pravila kojima se uređuje predmetno pravno područje (vidjeti presudu Suda od 18. srpnja 2013., Komisija/Kadi, C‑584/10 P, C‑593/10 P i C‑595/10 P, t. 102. i navedenu sudsku praksu).
117 Što se tiče mjerodavnih pravila, valja podsjetiti na to da Financijska uredba i provedbena pravila propisuju oblike kontakata do kojih može doći između javnih naručitelja i ponuditelja te da je cilj tih odredbi osiguranje pristupa sudionicima postupka javne nabave, u skladu s načelom transparentnosti i jednakog postupanja prema kandidatima. Međutim nijednom odredbom nije propisano da je javni naručitelj od ponuditelja dužan zatražiti da iznese svoje stajalište prije nego što njegovu ponudu odbije zato što ne udovoljava formalnim zahtjevima propisanima natječajnom dokumentacijom, čije je poštovanje neophodno.
118 Što se tiče pitanja može li pravo na saslušanje prije donošenja pobijane odluke, na koje se tužitelj poziva, proizlaziti iz općeg načela poštovanja prava na obranu, valja podsjetiti na to da poštovanje tog načela treba biti osigurano čak i u slučaju nepostojanja posebnih propisa, ali je, kako bi ta povreda dovela do poništenja, potrebno da je postupak mogao imati drukčiji ishod da te nepravilnosti nije bilo (presuda Suda od 11. studenoga 1987., Francuska/Komisija, 259/85, Zb., str. 4393., t. 12. i 13.).
119 U tom pogledu valja najprije primijetiti da pobijana odluka predstavlja stajalište prema ponudi upućenoj na inicijativu tužitelja i da se jedini razlozi za donošenje te odluke nalaze u ispitivanju formalnog podnošenja dokumenata koje je tužitelj dostavio u okviru postupka javne nabave, dok su formalni zahtjevi koje su ponuditelji morali poštovati bili detaljno navedeni u pozivu na nadmetanje. Pobijana se odluka stoga ne temelji ni na činjeničnom ni pravnom razmatranju koje je tužitelj opravdano mogao zanemariti. Stoga nije utemeljena tužiteljeva tvrdnja prema kojoj ga je Parlament bio dužan saslušati prije donošenja pobijane odluke.
120 K tome, na drugome mjestu valja također istaknuti da je, zbog tužiteljeve povrede formalnih zahtjeva propisanih pozivom na nadmetanje, Parlament tužiteljevu ponudu morao odbiti, kao što je utvrđeno prilikom ispitivanja prvih dvaju tužbenih razloga. U tim uvjetima mogućnost tužitelja da podnese očitovanja nije mogla imati ni najmanji utjecaj na ishod njegove ponude.
121 Stoga četvrti tužbeni razlog, koji se odnosi na povredu navodnog prava tužitelja na saslušanje prije donošenja pobijane odluke, također treba odbiti, bez potrebe odlučivanja o pitanju je li moguće valjano pozivanje na povredu članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje o temeljnim pravima u okviru postupka javne nabave u odnosu na javnog naručitelja.
122 Stoga, iz svega navedenoga proizlazi da ovu tužbu treba odbiti.
Troškovi
123 Sukladno odredbama članka 87. stavka 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku snosi troškove, ako je takav zahtjev postavljen. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova sukladno zahtjevu Parlamenta.
Slijedom navedenoga,
OPĆI SUD (šesto vijeće)
proglašava i presuđuje:
1. Tužba se odbija.
2. Snošenje troškova nalaže se društvu Euris Consult Ltd.
Frimodt Nielsen | Dehousse | Collins |
Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu, 30. travnja 2014.
Potpisi