PRESUDA SUDA (drugo vijeće)
24. listopada 2013.(*)
„Obvezno osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila – Direktiva 72/166/EEZ – Članak 3. stavak 1. – Direktiva 90/232/EEZ – Članak 1. – Prometna nezgoda – Smrt roditelja maloljetnog podnositelja zahtjeva – Pravo djeteta na naknadu štete – Neimovinska šteta – Naknada – Pokriće obveznim osiguranjem”
U predmetu C‑277/12,
povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a koji je uputio Augstākās tiesas Senāts (Latvija) odlukom od 16. svibnja 2012., koju je Sud zaprimio 1. lipnja 2012., u postupku
Vitālijs Drozdovs
protiv
Baltikums AAS,
SUD (drugo vijeće),
u sastavu: R. Silva de Lapuerta, predsjednica vijeća, J. L. da Cruz Vilaça, G. Arestis, J.-C. Bonichot i A. Arabadjiev (izvjestitelj), suci,
nezavisni odvjetnik: N. Jääskinen,
tajnik: M. Aleksejev, administrator,
uzimajući u obzir pisani postupak i nakon rasprave održane 20. ožujka 2013.,
uzimajući u obzir očitovanja koja su podnijeli:
– za V. Drozdovsa, N. Frīdmane, advokāte,
– za Baltikums AAS, G. Radiloveca, advokāte,
– za latvijsku vladu, A. Nikolajeva i I. Kalniņš, u svojstvu agenata,
– za njemačku vladu, F. Wannek i M. T. Henze, u svojstvu agenata,
– za litavsku vladu, R. Janeckaitė i A. Svinkūnaitė te D. Kriaučiūnas, u svojstvu agenata,
– za Europsku komisiju, A. Sauka i K.-P. Wojcik, u svojstvu agenata,
saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika na raspravi održanoj 11. srpnja 2013.,
donosi sljedeću
Presudu
1 Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 3. stavka 1. Direktive Vijeća 72/166/EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (SL L 103, str. 1., u daljnjem tekstu: Prva direktiva), kao i članka 1. stavaka 1. i 2. Druge direktive Vijeća 84/5/EEZ od 30. prosinca 1983. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila (SL 1984., L 8, str. 17., u daljnjem tekstu: Druga direktiva).
2 Zahtjev je podnesen u okviru spora između V. Drozdovsa, kojeg zastupa V. Balakireva, i osiguravajućeg društva Baltikums AAS (u daljnjem tekstu: Baltikums) glede naknade koju to društvo mora isplatiti na temelju građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila za neimovinsku štetu koju je V. Drozdovs pretrpio zbog smrti svojih roditelja u prometnoj nezgodi.
Pravni okvir
Pravo Unije
3 Članak 1. Prve direktive glasi:
„Za potrebe ove Direktive:
[...]
2. oštećena osoba znači svaka osoba koja ima pravo na naknadu štete u vezi sa štetom ili ozljedom prouzročenom vozilima;
[...]”
4 Člankom 3. stavkom 1. Prve direktive predviđeno je sljedeće:
„Svaka država članica poduzima sve potrebne mjere [...] kako bi građanskopravna odgovornost u pogledu upotrebe vozila koja se uobičajeno nalaze na njezinu području bila pokrivena osiguranjem. Opseg pokrivene odgovornosti i uvjeti osiguravateljnog pokrića određuju se na temelju tih mjera.” [neslužbeni prijevod]
5 Člankom 1. stavcima 1. i 2. Druge direktive propisano je sljedeće:
„1. Osiguranje iz članka 3. stavka 1. [Prve direktive] obvezno pokriva i oštećenje stvari i tjelesne ozljede.
2. Ne dovodeći u pitanje bilo kakva viša jamstva koja države članice mogu propisati, svaka država članica zahtijeva da to osiguranje bude obvezno najmanje u pogledu sljedećih iznosa:
– kod tjelesnih ozljeda 350 000 [eura] ako je jedna žrtva; ako po odštetnom zahtjevu ima više žrtava, taj se iznos množi s brojem žrtava,
– kod oštećenja stvari 100 000 [eura] po odštetnom zahtjevu, bez obzira na broj žrtava.
Države članice mogu umjesto prethodnih minimalnih iznosa predvidjeti minimalni iznos od 500 000 [eura] za tjelesne ozljede ako ima više žrtava po odštetnom zahtjevu ili, za tjelesne ozljede i imovinsku štetu, ukupni minimalni iznos od 600 000 [eura] po odštetnom zahtjevu bez obzira na broj žrtava.”
6 Člankom 1. stavkom 1. Treće direktive Vijeća 90/232/EEZ od 14. svibnja 1990. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila (SL L 129, str. 33., u daljnjem tekstu: Treća direktiva) predviđa se da „osiguranje iz članka 3. stavka 1. [Prve direktive] pokriva odgovornost za tjelesne ozljede svih putnika osim vozača nastale upotrebom vozila” [neslužbeni prijevod].
Latvijsko pravo
7 Člankom 15. Zakona o obveznom osiguranju od građanskopravne odgovornosti vlasnika cestovnih vozila [Sauszemes transportlīdzekļu īpašnieku civiltiesiskās atbildības obligātās apdrošināšanas likums, Latvijas Vēstnesis, 2004., br. 65 (3013)], u verziji koja je bila na snazi u vrijeme nastupanja okolnosti iz glavnog postupka (u daljnjem tekstu: zakon OCTA), naslovljenim „Granice odgovornosti osiguravatelja”, propisano je sljedeće:
„(1) U slučaju nezgode osiguravatelj s kojim je ugovoreno osiguranje od građanskopravne odgovornosti vlasnika vozila koji je prouzročio nezgodu ili ured za osiguranje vozila (ako naknada treba biti isplaćena iz Jamstvenog fonda) u granicama svoje odgovornosti nadoknađuje štetu:
1. do 250 000 [latvijskih] latsa (LVL) za svaku žrtvu kojoj je nanesena osobna šteta;
2. do 70 000 [latvijskih] latsa (LVL) za imovinsku štetu bez obzira na broj trećih oštećenih osoba;
(2) Treće osobe mogu u skladu s općim pravom zatražiti naknadu za štetu koja se ne nadoknađuje na temelju ovog zakona ili koja prelazi granice odgovornosti osiguravatelja.”
8 Članak 19. zakona OCTA, naslovljen „Šteta nanesena osobama”, glasi:
„(1) Imovinske štete nanesene žrtvama prometne nezgode jesu sljedeće:
1. troškovi medicinskog liječenja;
2. privremena nesposobnost za rad;
3. trajna nesposobnost za rad;
4. smrt.
(2) Neimovinske štete su štete povezane s psihičkom boli i patnjama, odnosno:
1. psihička trauma koju pretrpi žrtva;
2. osakaćenost ili invalidnost žrtve;
3. smrt osobe koja uzdržava druge, uzdržavane osobe ili bračnog druga;
4. invalidnost 1. stupnja osobe koja uzdržava druge, uzdržavane osobe ili bračnog druga.
(3) Iznos i način izračuna naknada, na temelju osiguranja, za imovinsku i neimovinsku štetu nanesenu osobama utvrđuje Vijeće ministara.”
9 Člankom 23. zakona OCTA, naslovljenim „Štete povezane sa smrću žrtve”, predviđeno je:
(1) imaju pravo na naknadu na temelju osiguranja u slučaju smrti osobe koja ih uzdržava:
1. maloljetna djeca, uključujući posvojenu:
(a) do njihove punoljetnosti,
[...]”
10 Člankom 5. Građanskog zakonika (Civillikums, Latvijas Republikas Saeimas un Ministru Kabineta Ziņotājs, 1993., br. 1), u verziji koja je bila na snazi na dan nastupanja okolnosti iz glavnog postupka (u daljnjem tekstu: Građanski zakonik), propisano je:
„Ako se o sporu odlučuje prema pravičnosti ili strogo po pravu, sud odlučuje u skladu s općim načelima prava.”
11 Članak 1635. Građanskog zakonika glasi:
„Žrtva svake nezakonite štete, odnosno svake nezakonite radnje, ima pravo zahtijevati naknadu od osobe koja ju je prouzročila, ako joj se za nju može pripisati odgovornost.”
12 Člankom 2347. Građanskog zakonika predviđa se sljedeće:
„Osoba koja nezakonitom radnjom za koju je odgovorna drugoj osobi prouzroči tjelesne ozljede mora joj nadoknaditi troškove liječenja i, u skladu s ocjenom suda, eventualni gubitak dohodaka.
Osoba koja obavlja djelatnost koja predstavlja povećanu opasnost za njezinu okolinu (prijevoz, industrija, građevinski radovi, opasne tvari itd.) dužna je nadoknaditi štetu proizašlu iz te opasnosti ako se ne može dokazati da je šteta nastala zbog više sile, pogreške žrtve ili krajnje nemarnosti. Ako vlasnik, posjednik ili korisnik bez vlastite krivnje izgubi nadzor nad izvorom opasnosti zbog nezakonite radnje druge osobe, za nastalu štetu je odgovorna ta druga osoba. Ako je imatelj (vlasnik, posjednik, korisnik) također djelovao neopravdano, za nastalu je štetu moguće uspostaviti odgovornost kako osobe koja je upotrijebila predmet koji predstavlja izvor povećane opasnosti tako i njegova posjednika, u skladu sa stupnjem krivnje svakog od njih.”
13 U skladu s člankom 22. Zakonika o kaznenom postupku [Kriminālprocesa likums, Latvijas Vēstnesis, 2005., br. 74 (3232)], naslovljenim „Pravo na naknadu pretrpljene štete”:
„Pravo da se pred sudovima zahtijeva i dobije naknada neimovinske i imovinske štete zajamčeno je osobi koja je pretrpjela štetu zbog nezakonite radnje, uključujući neimovinsku štetu, tjelesne povrede i imovinsku štetu.”
14 Članci 7. i 10. Dekreta br. 331 Vijeća ministara o iznosu i načinu izračuna naknada na temelju osiguranja za neimovinsku štetu nanesenu osobama (Noteikumi par apdrošināšanas atlīdzības apmēru un aprēķināšanas kārtību par personai nodarītajiem nemateriālajiem zaudējumiem) od 17. svibnja 2005. [Latvijas Vēstnesis, 2005., br. 80 (3238), u daljnjem tekstu: dekret)], kojima se provodi članak 19. stavak 3. zakona OCTA, glase:
„Članak 7.
Iznos naknada na temelju osiguranja za psihičke boli i patnje zbog smrti osobe koja uzdržava druge, uzdržavane osobe ili bračnog druga iznosi 100 [LVL] za svakog podnositelja zahtjeva i po osobi, u smislu članka 23. stavka 1. Zakona o obveznom osiguranju od građanskopravne odgovornosti vlasnika cestovnih vozila.
[...]
Članak 10.
Ukupni iznos naknada na temelju osiguranja ograničen je na 1 000 [LVL] za svaku žrtvu prometne nezgode ako je isplaćena naknada za sve štete iz točaka 3., 6., 7. i 8.”
Glavni postupak i prethodna pitanja
15 Roditelji V. Drozdovsa preminuli su 14. veljače 2006. u prometnoj nezgodi koja se dogodila u Rigi (Latvija). Skrbništvo o V. Drozdovsu, rođenom 25. kolovoza 1995., stoga je preuzela njegova baka, V. Balakireva (u daljnjem tekstu: skrbnica).
16 Nezgodu je prouzročio vozač vozila registriranog u Baltikumsu. Prouzročitelj navedene nezgode, koji je bio pod utjecajem alkohola i prekoračio dopuštenu brzinu vozilom koje je u tehničkom smislu bilo u lošem stanju te je u trenutku nezgode opasno pretjecao, osuđen je presudom u kaznenom postupku na zatvorsku kaznu od šest godina i oduzeto mu je pravo upravljanja vozilom na pet godina.
17 Skrbnica je 13. prosinca 2006. obavijestila društvo Baltikums o nezgodi te ga je pozvala da isplati predviđenu naknadu, među kojima i naknadu na temelju neimovinske štete, koja je procijenjena na 200 000 LVL. Baltikums je 29. siječnja 2007. u skladu s člankom 7. Dekreta isplatio iznos od 200 LVL na temelju naknade za psihičke patnje koje je pretrpio V. Drozdovs, kao i iznos od 4 497,47 LVL na temelju imovinske štete, koji nije predmet spora.
18 Skrbnica je 13. rujna 2007. protiv društva Baltikums podnijela tužbu kojom je zahtijevala isplatu naknade u iznosu od 200 000 LVL za neimovinsku štetu koju je pretrpio V. Drozdovs. Ta se tužba, koja je obrazložena činjenicom da je smrt roditelja nanijela V. Drozdovsu psihičke patnje jer je bio vrlo mlad, temeljila na članku 15. stavku 1. prvom podstavku, članku 19. stavku 2. trećem podstavku i članku 39. stavcima 1. i 6. zakona OCTA, kao i na članku 1. stavku 2. Druge direktive.
19 Budući da su navedena tužba i žalba koje je podnijela skrbnica odbijene, među ostalim na temelju članka 7. dekreta, ona je pred sudom koji je uputio zahtjev podnijela žalbu u kasacijskom postupku kojom je zahtijevala ukidanje presude koju je donio žalbeni sud te vraćanje predmeta tom sudu na ponovno odlučivanje.
20 Skrbnica tom žalbom osobito tvrdi da je žalbeni sud pogrešno primijenio članak 15. stavak 1. prvi podstavak zakona OCTA jer se ta odredba trebala tumačiti u skladu s, među ostalim, Prvom i Drugom direktivom. Iz tih propisa Unije proizlazi da država članica ne može utvrditi granice naknade koje bi bile niže od minimalnih iznosa predviđenih člankom 1. Druge direktive. Iz toga slijedi da se člankom 7. dekreta ne poštuju granice naknade koje su utvrđene člankom 15. stavkom 1. prvim podstavkom zakona OCTA i prethodno navedenim direktivama.
21 Sud koji je uputio zahtjev ističe da se člankom 1. Druge direktive utvrđuje obvezni iznos jamstva za tjelesne ozljede i imovinsku štetu, ali se izravno ne bavi neimovinskom štetom nanesenom osobama. Osim toga, Sud je priznao činjenicu da se Prvom i Drugom direktivom ne nastoje uskladiti sustavi građanskopravne odgovornosti u državama članicama, tako da države članice i dalje slobodno utvrđuju sustav koji se primjenjuje na prometne nezgode. Iz toga bi se moglo zaključiti da se te direktive ne odnose na iznos naknade za neimovinsku štetu nanesenu osobama.
22 Međutim, sud koji je uputio zahtjev smatra da bi se isto tako moglo zaključiti da navedene direktive predstavljaju prepreku propisima država članica kojima se utvrđuje najviša granica u sustavu osiguranja od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila. Naime, svrha tog osiguranja jest barem djelomično nadoknaditi štetu žrtvama prometnih nezgoda koja se može objektivno procijeniti, osobito imovinsku štetu i štetu nanesenu osobama, uključujući neimovinsku štetu.
23 Osim toga, Sud je presudio da se tim direktivama zabranjuje neproporcionalno odbijanje ili ograničavanje naknade štete koju su pretrpjele žrtve prometnih nezgoda, kao i predviđanje najviših iznosa jamstva koji bi bili niži od minimalnih iznosa jamstva utvrđenih člankom 1. stavkom 2. Druge direktive.
24 Međutim, sud koji je uputio zahtjev također navodi da se učinkovitim sustavom osiguranja od građanskopravne odgovornosti mora nastojati pomiriti različite interese žrtava prometnih nezgoda, vlasnika motornih vozila i njihovih osiguravatelja. Jasnim bi se granicama naknade žrtvama jamčila naknada za pretrpljenu štetu, ograničile premije osiguranja na razumne iznose te omogućilo osiguravateljima da ostvaruju dohodak.
25 Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da je nacionalni zakonodavac naknadu ograničio obveznim osiguranjem na temelju građanskopravne odgovornosti koja proizlazi iz prometnih nezgoda na način da je utvrdio gornje granice i da je vladi prepustio da utvrdi pravila o iznosu i načinu izračuna naknade na temelju osiguranja za neimovinsku štetu nanesenu osobama. Prema njegovu mišljenju, ta pravila neproporcionalno ograničavaju pravo na naknadu na temelju navedenog osiguranja, osobito propisivanjem „niske” naknade od 100 LVL koja je predviđena za psihičku patnju uzrokovanu smrću osobe koja je uzdržavala predmetnu osobu.
26 U tim okolnostima Augstākās tiesas Senāts odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:
„1. Uključuje li obvezna naknada štete za tjelesne ozljede, koja je predviđena člankom 3. [Prve direktive] i [člankom 1. stavkom 2.] [Druge direktive], i neimovinsku štetu?
2. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, treba li članak 3. [Prve direktive] i [članak 1. stavak 2.] [Druge direktive] tumačiti na način da se tim odredbama ne dopušta državama članicama da utvrđivanjem granice koja je znatno niža od granice odgovornosti osiguravatelja, utvrđene direktivama i nacionalnim zakonom, ograniče najviši iznos naknade neimovinske štete?”
O prethodnim pitanjima
Prvo pitanje
27 Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem u biti pita treba li članak 3. stavak 1. Prve direktive i članak 1. stavak 2. Druge direktive tumačiti na način da obvezno osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila mora pokrivati naknadu neimovinske štete koju pretrpe bliski srodnici žrtava poginulih u prometnoj nezgodi.
28 Valja podsjetiti da iz uvodnih izjava Prve i Druge direktive proizlazi da je njihov cilj, s jedne strane, osigurati slobodno kretanje kako motornih vozila koja se uobičajeno nalaze na području Europske unije tako i osoba koje putuju tim vozilima i, s druge strane, osigurati da žrtve nezgoda prouzročenih tim motornim vozilima uživaju usporedivo postupanje, bez obzira na mjesto na području Unije gdje se nezgoda dogodila (presuda od 23. listopada 2012., Marques Almeida, C‑300/10, t. 26. i navedena sudska praksa).
29 Stoga Prva direktiva, kako je pojašnjena i upotpunjena Drugom i Trećom direktivom, nameće dužnost državama članicama da osiguraju da građanskopravna odgovornost u pogledu upotrebe motornih vozila koja se uobičajeno nalaze na njihovu području bude pokrivena osiguranjem te određuje, među ostalim, vrste šteta i koje treće oštećene osobe to osiguranje treba pokrivati (gore navedena presuda Marques Almeida, t. 27. i navedena sudska praksa).
30 Ipak valja podsjetiti da se obveza da se osiguranjem od građanskopravne odgovornosti pokrije šteta koja je trećim osobama prouzročena motornim vozilima razlikuje od opsega naknade te štete na temelju građanskopravne odgovornosti osiguranika. Naime, dok je prva utvrđena i zajamčena propisima Unije, druga je u biti uređena nacionalnim pravom (gore navedena presuda Marques Almeida, t. 28. i navedena sudska praksa).
31 Sud je u tom pogledu već presudio da iz cilja Prve, Druge i Treće direktive, kao i iz njihova teksta, proizlazi da se one ne odnose na usklađivanje sustava građanskopravne odgovornosti država članica i da, u trenutačnom stanju prava Unije, države članice i dalje mogu slobodno utvrditi sustav građanskopravne odgovornosti koji se primjenjuje na odštetne zahtjeve koji proizlaze iz upotrebe motornih vozila (gore navedena presuda Marques Almeida, t. 29. i navedena sudska praksa).
32 Stoga, osobito s obzirom na članak 1. točku 2. Prve direktive, u trenutačnom stanju prava Unije, države članice u okviru svojih sustava građanskopravne odgovornosti u načelu i dalje mogu slobodno utvrditi, među ostalim, štetu prouzročenu motornim vozilima koju je potrebno nadoknaditi, opseg naknade te štete i koje osobe imaju pravo na navedenu naknadu.
33 Međutim, Sud je pojasnio da države članice moraju izvršavati svoje nadležnosti u tom području s obzirom na pravo Unije i da nacionalne odredbe kojima se uređuje naknada štete koja proizlazi iz upotrebe motornih vozila ne mogu Prvu, Drugu i Treću direktivu lišiti njihova korisnog učinka (gore navedena presuda Marques Almeida, t. 31. i navedena sudska praksa).
34 Što se tiče pokrića obveznim osiguranjem šteta prouzročenih motornim vozilima koje je potrebno nadoknaditi u skladu s nacionalnim pravom o građanskopravnoj odgovornosti, točno je da se drugom rečenicom iz članka 3. stavka 1. Prve direktive, kao što je istaknula njemačka vlada, državama članicama prepušta da utvrde pokrivenu štetu kao i uvjete obveznog osiguranja (vidjeti u tom smislu presudu od 28. ožujka 1996., Ruiz Bernáldez, C‑129/94, Zb., str. I‑1829., t. 15.).
35 Međutim, člankom 1. Druge direktive u području građanskopravne odgovornosti propisano je obvezno pokriće imovinske štete i tjelesne ozljede do utvrđenih iznosa kako bi se smanjile razlike koje postoje u pogledu opsega obveze osiguranja među zakonodavstvima država članica. Člankom 1. Treće direktive ta je obveza proširena na pokriće tjelesne ozljede prouzročene putnicima koji nisu vozač (gore navedena presuda Ruiz Bernáldez, t. 16.).
36 Tako su države članice dužne osigurati da je građanskopravna odgovornost u pogledu upotrebe motornih vozila koja se primjenjuje u skladu s nacionalnim pravom pokrivena osiguranjem u skladu s odredbama Prve, Druge i Treće direktive (gore navedena presuda Marques Almeida, t. 30. i navedena sudska praksa).
37 Iz toga slijedi da je sloboda koju države članice imaju za utvrđivanje pokrivene štete kao i uvjeta obveznog osiguranja bila ograničena Drugom i Trećom direktivom jer je njima propisano obvezno pokriće određenih šteta do utvrđenih minimalnih iznosa. Među tim se štetama čije je pokriće obvezno osobito nalaze tjelesne ozljede, kao što je utvrđeno u članku 1. stavku 1. Druge direktive.
38 Međutim, kao što je nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 68. do 73. svojeg mišljenja i kao što je Sud EFTA‑e presudio u svojoj presudi od 20. lipnja 2008., Celina Nguyen/The Norwegian State (E-8/07, EFTA Court Report, str. 224., t. 26. i 27.), valja smatrati, s obzirom na različite jezične verzije članka 1. stavka 1. Druge direktive i članka 1. prvog stavka Treće direktive kao i s obzirom na cilj zaštite triju prethodno navedenih direktiva, da pojam tjelesnih ozljeda obuhvaća svaku štetu, u mjeri u kojoj je njezina naknada na ime građanskopravne odgovornosti osiguranika predviđena nacionalnim pravom koje se primjenjuje na spor, koja je nastala povredom integriteta osobe, što uključuje kako fizičku tako i psihičku patnju.
39 Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, odredbe prava Unije treba tumačiti i primjenjivati na ujednačen način, s obzirom na ostale verzije sastavljene na svim jezicima Unije. U slučaju razlika između pojedinih jezičnih verzija određenog teksta prava Unije, spornu odredbu treba tumačiti s obzirom na opću strukturu i cilj propisa čiji je ona dio (vidjeti osobito presude od 8. prosinca 2005., Jyske Finans, C‑280/04, Zb., str. I‑10683., t. 31. i navedenu sudsku praksu).
40 Stoga, s obzirom na to da se u različitim jezičnim verzijama članka 1. stavka 1. Druge direktive u biti upotrebljava pojam „tjelesne ozljede” kao i pojam „osobna šteta”, valja promotriti strukturu i svrhu tih odredaba i direktive. U tom pogledu valja, s jedne strane, istaknuti da ti pojmovi nadopunjuju pojam „imovinske štete” i, s druge strane, podsjetiti da je cilj navedenih odredaba i direktive osobito ojačati zaštitu žrtava. U tim okolnostima valja primijeniti široko tumačenje navedenih pojmova koje se nalazi u točki 38. ove presude.
41 Stoga se među štetama koje je potrebno nadoknaditi u skladu s Prvom, Drugom i Trećom direktivom nalaze neimovinske štete čija je naknada na temelju građanskopravne odgovornosti osiguranika predviđena nacionalnim pravom koje se primjenjuje na spor.
42 Što se tiče pitanja koje osobe mogu zahtijevati naknadu te neimovinske štete, s jedne strane, valja istaknuti da iz članka 1. točke 2. u vezi s prvom rečenicom iz članka 3. stavka 1. Prve direktive proizlazi da zaštita koju je potrebno osigurati na temelju te direktive obuhvaća svaku osobu koja na temelju nacionalnog prava o građanskopravnoj odgovornosti ima pravo na naknadu štete prouzročene motornim vozilima.
43 S druge strane, valja pojasniti da, kao što je nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 78. mišljenja i suprotno tvrdnjama njemačke vlade, Trećom direktivom nije ograničen krug zaštićenih osoba, nego je, naprotiv, propisano obvezno pokriće štete koju su pretrpjele određene osobe koje se smatraju osobito ranjivima.
44 Osim toga, budući da pojam štete iz članka 1. točke 2. Prve direktive nije preciznije utvrđen, ne može se, suprotno tvrdnjama latvijske i litavske vlade, ni na temelju čega smatrati da je određene štete, poput neimovinske štete, u dijelu u kojem mora biti nadoknađena u skladu s primjenjivim nacionalnim pravom o građanskopravnoj odgovornosti, potrebno isključiti iz tog pojma.
45 Ni na temelju jednog elementa Prve, Druge i Treće direktive nije moguće zaključiti da je zakonodavac Unije zaštitu zajamčenu tim direktivama želio ograničiti samo na osobe koje su izravno uključene u događaj koji je doveo do štete.
46 Stoga su države članice dužne osigurati da je naknada, koju je u skladu s njihovim nacionalnim pravom o građanskopravnoj odgovornosti potrebno isplatiti zbog neimovinske štete koju su pretrpjeli članovi bliske obitelji žrtava prometne nezgode, pokrivena obveznim osiguranjem do minimalnih iznosa utvrđenih člankom 1. stavkom 2. Druge direktive.
47 U ovom bi slučaju moralo biti tako jer, prema navodima suda koji je uputio zahtjev, osoba koja se nalazi u situaciji V. Drozdovsa na temelju latvijskog prava o građanskopravnoj odgovornosti ima pravo na naknadu neimovinske štete pretrpljene zbog smrti roditelja.
48 S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 3. stavak 1. Prve direktive, i članak 1. stavke 1. i 2. Druge direktive treba tumačiti na način da obvezno osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila mora pokrivati naknadu neimovinske štete koju pretrpe bliski srodnici žrtava poginulih u prometnoj nezgodi ako je ta naknada, na temelju građanskopravne odgovornosti osiguranika, predviđena nacionalnim pravom koje se primjenjuje u glavnom postupku.
Drugo pitanje
49 Sud koji je uputio zahtjev svojim drugim pitanjem u biti pita treba li članak 3. stavak 1. Prve direktive i članak 1. stavak 2. Druge direktive tumačiti na način da im se protive nacionalne odredbe u skladu s kojima obvezno osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila pokriva naknadu neimovinske štete koju, u skladu s nacionalnim pravom o građanskopravnoj odgovornosti, treba isplatiti zbog smrti bliskih članova obitelji u prometnoj nezgodi samo do najvišeg iznosa koji je niži od iznosa utvrđenih člankom 1. stavkom 2. Druge direktive.
50 U točki 46. ove presude utvrđeno je da su države članice dužne osigurati da je naknada, koju je u skladu s njihovim nacionalnim pravom o građanskopravnoj odgovornosti potrebno isplatiti zbog neimovinske štete koju su pretrpjeli članovi bliske obitelji žrtava prometne nezgode, pokrivena obveznim osiguranjem do minimalnih iznosa utvrđenih člankom 1. stavkom 2. Druge direktive.
51 Također valja podsjetiti da je Sud već presudio da se članku 1. stavku 2. Druge direktive protivi nacionalno zakonodavstvo kojim se predviđaju najviši iznosi jamstva koji su niži od minimalnih iznosa jamstva utvrđenih tim člankom (vidjeti u tom smislu presudu od 14. rujna 2000., Mendes Ferreira i Delgado Correia Ferreira, C‑348/98, Zb., str. I‑6711., t. 40., i rješenje od 24. srpnja 2003., Messejana Viegas, C‑166/02, Zb., str. I‑7871., t. 20.).
52 Budući da Baltikums tvrdi da nacionalni zakonodavac za posebne kategorije štete može predvidjeti najviše iznose jamstva koji su niži od minimalnih iznosa jamstva utvrđenih navedenim člankom ako je osigurano da su za sve štete postignuti minimalni iznosi jamstva utvrđeni istim člankom, s jedne strane, valja istaknuti da se člankom 1. stavkom 2. Druge direktive ne predviđa i ne odobrava razlikovanje među pokrivenim štetama, osim razlikovanja između tjelesnih ozljeda i imovinske štete.
53 S druge strane, valja podsjetiti da je u točki 33. ove presude istaknuto da države članice moraju izvršavati svoje ovlasti u tom području s obzirom na pravo Unije i da nacionalne odredbe kojima se uređuje naknada odštetnih zahtjeva koji proizlaze iz upotrebe motornih vozila ne mogu tri prethodno navedene direktive lišiti njihova korisnog učinka.
54 Međutim, kad bi nacionalni zakonodavci za svaku od posebnih različitih kategorija utvrđene štete po potrebi mogli u nacionalnom pravu predvidjeti najviše iznose jamstva koji bi bili niži od minimalnih iznosa jamstva utvrđenih člankom 1. stavkom 2. Druge direktive, navedeni bi minimalni iznosi jamstva, a stoga i taj članak, bili lišeni svojeg korisnog učinka.
55 Osim toga, iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da, za razliku od okolnosti koje su dovele do gore navedene presude Marques Almeida, cilj nacionalnog propisa iz glavnog postupka nije utvrditi pravo žrtve na naknadu na temelju građanskopravne odgovornosti osiguranika, kao ni eventualni opseg tog prava, već se njime ograničava pokriće osiguranika obveznim osiguranjem od građanskopravne odgovornosti.
56 Naime, skrbnica je istaknula te je latvijska vlada na raspravi pred Sudom potvrdila da, u skladu s latvijskim pravom, građanskopravna odgovornost osiguranika na temelju, među ostalim, neimovinske štete koju osobe pretrpe zbog prometne nezgode može prelaziti iznose koji su u skladu sa spornim nacionalnim propisom pokriveni obveznim osiguranjem.
57 Međutim, u tim okolnostima treba utvrditi da nacionalni propis iz glavnog postupka utječe na jamstvo, predviđeno pravom Unije, da će građanskopravna odgovornost u pogledu upotrebe motornih vozila, utvrđena u skladu s primjenjivim nacionalnim pravom, biti pokrivena osiguranjem u skladu s Prvom, Drugom i Trećom direktivom (vidjeti u tom smislu gore navedenu presudu Marques Almeida, t. 38. i navedenu sudsku praksu).
58 Iz toga slijedi da na drugo pitanje valja odgovoriti da članak 3. stavak 1. Prve direktive i članak 1. stavke 1. i 2. Druge direktive treba tumačiti na način da im se protive nacionalne odredbe u skladu s kojima obvezno osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila pokriva naknadu neimovinske štete koju, u skladu s nacionalnim pravom o građanskopravnoj odgovornosti, treba isplatiti zbog smrti bliskih članova obitelji u prometnoj nezgodi samo do najvišeg iznosa koji je niži od iznosa utvrđenih člankom 1. stavkom 2. Druge direktive.
Troškovi
59 Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.
Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) odlučuje:
1. Članak 3. stavak 1. Direktive Vijeća 72/166/EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti, te članak 1. stavak 1. i 2. Druge direktive Vijeća 84/5/EEZ od 30. prosinca 1983. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila, treba tumačiti na način da obvezno osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila mora pokrivati naknadu neimovinske štete koju pretrpe bliski srodnici žrtava koje su poginule u prometnoj nezgodi ako je ta naknada, na temelju građanskopravne odgovornosti osiguranika, predviđena nacionalnim pravom koje se primjenjuje na spor u glavnom postupku.
2. Članak 3. stavak 1. Direktive 72/166 i članak 1. stavke 1. i 2. Druge direktive 84/5 treba tumačiti na način da im se protive nacionalne odredbe u skladu s kojima obvezno osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila pokriva naknadu neimovinske štete koju, u skladu s nacionalnim pravom o građanskopravnoj odgovornosti, treba isplatiti zbog smrti bliskih članova obitelji u prometnoj nezgodi samo do najvišeg iznosa koji je niži od iznosa utvrđenih člankom 1. stavkom 2. Druge direktive 84/5.
Potpisi